Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini (5. nastavak)


Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini

(5. nastavak)

 Nije poznato da li su članovi porodice pokušali da pronađu Petera, a ako jesu, kako tačno. On nije zvanično registrovan kao nestao (policija nije dobila nikakvu prijavu). Tek u naše vrijeme policija je, nakon pitanja novinara, otvorila arhive, ali nije pronašla nikakve podatke o Peteru. Majka mu je umrla 2010. godine, a sestra jedva govori neke detalje.

Sve informacije o poslednjim Peterovim aktivnostima na dan njegovog nestanka (i uopšte o njegovoj biografiji) poznate su samo zahvaljujući prijateljima i poznanicima, ali oni takođe ne znaju da li je vršena bilo kakva pretraga.

Peter Winston je u jednom je trenutku jednostavno nestao, prestao da postoji. I kao da ga niko nije pokušavao da pronađe.

 A nekoliko dana nakon njegovog nestanka, u New Yorku je izbila snježna oluja neviđenih razmjera, koja je kasnije dobila nadimak „Veliki mećava 1978.“. A ova je oluja očigledno izbrisala poslednje tragove Winstona, čija se sudbina još uvijek ne zna.


  • Većina Peterovih prijatelja vjeruje da je stradao -vjerovatno u nesretnom slučaju. Na ostrvu Hart u Njujorku nalazi se groblje za siromašne (ljude koji žive i umiru na ulici) – i nekoliko stotina ljudi koje je tamo pokopano nije identifikovano. Osim toga, izgubljeni su dokumenti o onim ljudima koji su pokopani 1979. godine.
  • Winston je možda počinio samoubistvo na način da tijelo nikada ne bude pronađeno. Zašto? Još uvijek nema odgovarajuće verzije.
  • Moguće je da je Petar živ (sada bi imao 62 godine) – i jednostavno ostaje neidentifikovan u nekoj psihijatrijskoj bolnici.

Na sajtu FIDE je do danas prisutan njegov profil sa rejtingom od 2220 i poziciji 17752 na svjetskoj rejting listi https://ratings.fide.com/profile/2004151  Profil Winstona .

(Kraj)

 

Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini (4. nastavak)


Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini

(4. nastavak)

Kad ga je Charles upitao zašto ga je Peter tako uporno zvao, šahista je odgovorio da ide na konjske trke i da želi da mu Hertan pravi društvo. „Molio me da pođem s njim. Da budem iskren, nije izgledao baš dobro. Nisam ga mogao da odbijem u takvoj situaciji “, prisjetio se Hertan.

Momci su se uputili na hipodrom. Peter se pokušao ponašati kao i obično, pjevao mu je jednu od omiljenih pjesama ispod glasa, ali Charles je znao da s njegovim prijateljem nešto nije u redu.

Na trkačkoj stazi Peter i Charles proveli su oko sat vremena. Winston se kladio i izgubio, a Hertan je samo gledao. Kad se Charles umorio od trka, pozvao je prijatelja da ide kući, ali je Peter odbio. Iz nekog nepoznatog razloga on se razbjesnio i naglo skočio s mjesta, skrivajući pogled od svog prijatelja. Hertanu nije ništa bilo jasno. Toliko je bio umoran da je odlučio da ode kući sam – mislio je da je Peter dovoljno star da se brine o sebi.

To je bio poslednji put da je Charles Hertan vidio prijatelja.

Posle ponoći istog dana u jednoj od kuća u Njujorku zazvonilo je telefon. Sagovornik je zatražio da se na telefon javi John Fedorovitz, američki šahista po nadimku Fed. John je uzeo slušalicu, I iznendadio se jer ga je pozvao Peter. Sreli su se nekoliko puta na turnirima, ali nikada nisu bili prijatelji, i zaista uopšte nisu komunicirali. Winston je zamolio Johna da dođe po njega i odvede ga kući. Fedorovitz mu je odgovorio da nema ni automobila ni automobil, ali čak i da ga ima, ionako ne bi pošao po Petera. Winston je tiho spustio slušalicu.

Sledeći je poziv upućen Peterovoj sestri Wind sa istim zahtjevom. Wind je odmah došla po svog brata – pokazalo se da je i dalje na hipodromu. Iz nekog razloga, Peter je kategorično odbio otići da ga odveze kući i zatražio da prenoći kod sestre – ona se sa time složila. Ali ujutro je Wind dala bratu ultimatum: ako želi da ostane kod nje, mora da pođe kod ljekara. Kada je to čuo, Winston je skočio sa stolice i s krikom istrčao iz kuće.

Kasnije, Peter se pojavio na pragu kuće jednog prijatelja. Iznenadila ga je posjeta, ali je pozvao šahistu da ruča s njim i njegovom porodicom. 

Za vrijeme ručka vlasnici kuće primijetili su Peterovo čudno ponašanje:gledao je u jednu tačku i mrmljao nešto o putovanju u Teksas do Waltera Korna, autora poznate šahovske knjige Moderni šah. Winston je čak rekao da je Korn za njega pravi bog. Peterov prijatelj tajno je nazvao njegovu majku, rekavši da se Peter čudno ponaša. Ali ona nije imala vremena doći po svog sina – Peter se brzo oprostio od prijatelja i njegove porodice i napustio je kuću. Nikad ga više niko nije vidio.

(Nastaviće se)

Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini (3. nastavak)


Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini

(3. nastavak)

 Sve se to nije moglo dobro završiti: 1976. Winston je doživio nervni slom i nekoliko nedjelja je proveo u bolnici. Dijagnosticirana mu je „šizofrenija“ i propisane su mu velike doze lijekova. Međutim, kasnije je dijagnoza promijenjena u „manično-depresivnu psihozu“ – iako je Peter vjerovao da su ljekari pogriješili i njegove psihičke probleme uzimali previše ozbiljno. Sledeće dve godine Winstona su redovno vodili u bolnicu; ponekad je i on, osjetivši težak uticaj lijekova, dolazio u bolnicu sam.

 Nekoliko prijatelja često je čulo od Petera da mu je glavni preporučeni lijek, torazin (antipsihotik), uradio nešto u mozgu: Winston je bio rasijan, nije mogao da se koncentriše i nije mogao da razmišlja kao ranije. To se, naravno, odrazilo i na njegovu šahovsku igru: Peter je još uvijek učestvovao na turnirima, ali rezultati nisu ni blizu bili isti. Duboko uznemiren neuspjehom, Winston je neprestano ponavljao: Torazin i, uopšte, lijekovi koje su propisali ljekari, ubili su šahistu u njemu.

Na jednom od turnira krajem 1977, Peter je izgubio sve partije – i dalje je popularna verzija da postoji veza između ovog bolnog rezultata i njegovog nestanka.

Međutim, poznati šahovski publicista Charles Hertan (Chess Life) se ne slaže: prema njegovim podacima nekoliko mjeseci je prošlo između poslednjeg Winstonovog turnira i približnog datuma nestanka – predugo da bi se tražila povezanost sa turnirom.

Zahvaljujući Hertanu i ostalim Peterovim poznanicima, još uvijek se znaju neki detalji iz njegovih poslednjih dana i aktivnosti: ovo je čudan mozaik, gdje detalji očigledno nedostaju.

Nestanak u januaru (a možda i februaru) 1978. godine: neobični pozivi, bježanja i snježna oluja

Jedne januarske večeri 1978. Hertan je primio poziv od svog prijatelja Petera Winstona.

Insistirao je da Charles što prije dođe u njegovu kuću, ali nije naveo razlog. Iz njegovog glasa je bilo jasno da se dogodilo nešto ozbiljno. Winston je govorio vrlo brzo, bio je zaduvan dok je govorio i često je bio zbunjen.

Hertan je objasnio svom prijatelju da sada ne može doći, jer je bio u drugom gradu, ali sigurno će ga posjetiti te nedjelje čim se vrati. Otprilike nedjelju dana kasnije, Charles je ustvari došao do Petera i zatekao njegov dom u užasnom stanju – svuda je bilo prljavo i buba švabe su trčale uokolo. Peter je, srećom, bio tu, ali i izgledao je grozno – dugo se nije umivao i, čini se, dugo nije spavao. Oči su mu bile crvene i umorne – Winston je Hertanu priznao da je prestao da uzima lijek  torazin.

(Nastaviće se)

Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini (2. nastavak)


Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini

(2. nastavak)

Tokom igre, činilo se da je Peter upadao u trans – ništa ga nije moglo odvuči. Obično je pobijeđivao, ali ako bi izgubio, onda bi odmah postao mrzovoljan i čak bi mogao pasti u bijes ili histeriju.

Winstonova vještina rasla je prilično brzo: u dobi od 10 godina osvajao je turnire, a o njegovoj igri pisalo se u izdanju Chess Life. Nekoliko godina kasnije, Peteru je ponuđeno da napiše knjigu o šahu – i on je čak potpisao ugovor s izdavačem, ali knjiga iz nekog razloga nikad nije izašla.

1972.dječak je uspio da igra sa trostrukim američkim prvakom Walterom Shawnom Brownom: 14-godišnji Winston je pobijedio je u 37 poteza, što je šokiralo iskusnog velemajstora.

Winston,Peter J – Browne,Walter Shawn [B54]
USA, 1972

1.d4 c5 2.d5 Nf6 3.c4 e6 4.Nc3 exd5 5.cxd5 d6 6.e4 g6 7.f4 Bg7 8.Bb5+ Nfd7 9.Bd3 0–0 10.Nf3 Na6 11.0–0 Rb8 12.Nd2 Bd4+ 13.Kh1 Nf6 14.Nf3 Ng4 15.Bxa6 Bxc3 16.bxc3 bxa6 17.c4 Re8 18.e5 Rb4 19.h3 Nh6 20.Qd3 a5 21.Ba3 Ra4 22.Qb3 Bd7 23.Rfe1 Nf5 24.g4 Nh4 25.Ng5 dxe5 26.Ne4 exf4

27.Nxc5 Rxa3 28.Qxa3 Qc7 29.Rxe8+ Bxe8 30.Re1 Bd7 31.Nxd7 Qxd7 32.Qe7 Qxe7 33.Rxe7 f3 34.Kg1 Kf8 35.Rxa7 f5 36.c5 f4 37.c6 1–0

Na američkom juniorskom šampionatu 1974. Winston je prvo mjesto podijelio s Larryjem Christiansenom, sakupivši 5,5 poena od 7 na kružnom turniru. Iste godine odlazi na juniorski svjetski šampionat, na kojem osvaja šesto mjesto, iako je ostvario nekoliko zapaženih pobjeda.

Sve je ukazivalo na to da mu predstoji lijepa karijera, ali Winstona su ometali mentalni problemi: od 12. godine patio je od depersonalizacije – poremećaja samo-percepcije ličnosti, gubitka samo-osjećaja i drugih mentalnih problema.

Patio je od psihoze – i vjerovao je da su lijekovi ubili šahistu u njemu

U New Lincoln High School, Peter je završio samo godinu  – „užasno umoran od dosadnih predavanja, svakodnevne rutine i svih ovih sr….a“. U isto vrijeme postao je ovisnik o LSD-u i često je imao ‘loša putovanja’ (negativna iskustva povezana s konzumacijom droga). Peterova majka nije znala šta da radi s njim. Kasnije je Peter ušao u eksperimentalnu školu, u kojoj su učenici mogli nadoknađivati ​​obrazovni proces i birati učitelje – Winstonu se to u početku sviđalo, ali tamo je proveo samo dvije godine.

U to se vrijeme mu se psiha pod uticajem droga već beznadno lomila – Petera su, između ostalog, privukli radikalni ljevičarski pogledi, koji su simpatisali Sovjetski Savez i govorili kako su „Amerikanci bili loši momci tokom Hladnog rata“.

(Nastaviće se)

http://chess-news.ru/node/27269

Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini (1. nastavak)


 21.08.2020 

Šahovski genije iz SAD, koji je misteriozno nestao u 19 godini

(1. nastavak)

Jedva da ste čuli za šahistu Petera Winstona – momka koji je u 14 godini pobijedio trostrukog prvaka SAD, i 70-ih godina smatran jednim od najtalentovanijih igrača.  

Da je Peterova sudbina bila drugačija, mnogi bi znali za njega. Ali u 19 godini nestao je bez traga pod tajanstvenim okolnostima i još uvijek nije pronađen. Ipak ovom slučaju se istoričari, političari i novinari vraćaju decenijama kasnije.

U nastavku – o Winstonovom složenom temperamentu i zagonetki iz januara-februara 1978. godine.

Ekscentrični genije od djetinjstva: abecedu je naučio sa 18 mjeseci, svađao se s nastavnicima, analizirao atentat n Kennedyja pred razredom

Od djetinjstva, Petera su smatrali genijem – i postojao je razlog:

  • sa 18 mjeseci naučio je abecedu gledajući Britansku enciklopediju i uskoro je počeo da čita;
  • i talenat za matematiku mu je bio urođen – do treće godine Petar je razumio razlomke. Kao što se savremenici sjećaju, mogao je odmah reći u koji dan će padati njegov rođendan u bilo kojoj godini – sve to, prema riječima djeteta, zahvaljujući kalendaru u glavi;
  • u uzrastu od 5 godina Winston je u razredu detaljnom analizirao atentat na Johna F. Kennedyja, koristeći podatke koje je prikupljao iz novina i TV emisija.1964.The Saturday Evening Post objavio je članak o Peteru Winstonu (odmah pored priče Thomasa Pynchona), šestogodišnjem dječaku geniju koji je išao u Sands Point, školu za nadarene na Long Islandu. Ovako je novinar opisao malog Petera: „Pametni, napeti dečko sa smeđim očima, velikim ušima, širokim ustima i pomalo čudnim načinom rukovanja, koji se prilično razlikuje od drugih i oblikom njegovih usta i  djetinjastim glasom.“

Školski drugovi iz Sands Pointa zapamtili su Petera kao najpametniju osobu koju su ikad upoznali, ali i najekscentričniju.

U školskoj kafeteriji nije mu se sviđala hrana, a jeo je samo sendviče s bananama i salamom koje je donosio od kuće svaki dan. Obožavao je da nosi visoke lovačke čizme, a tokom bejzbol utakmica je glasno komentirisao igru. Imao je neobične pokrete – ruke i noge kao da su slobodno visile. Peter nije prihvaćao autoritete i često se svađao sa učiteljima jer je mislio da zna mnogo više.

U isto vrijeme Peter je posjedovao takvu harizmu da je, prema sjećanjima kolega iz razreda, mogao da se druži sa bilo kim, ako želi. Ali nije htio – naprotiv, čak je i u dobi od šest godina spavao u krevetiću u spavaćoj sobi svojih roditelja.

Super šahista već sa 14 godina: pobjedio je trostrukog američkog prvaka, dobio je ponudu za knjigu

Ne zna se tačno kada je Petar naučio da igra šah – najverovatnije da mu je otac pokazao šahovsku igru. Winston Jr. je nosio tablu u školu i tokom pauze ponavljao partije poznatih velemajstora, a organizova je i turnire među učenicima.

(Nastaviće se)

Velemajstor Nebojša Nikčević o nevjerovatnom događaju na velemajstorskom turniru Treća subota u Đenoviću u decembru 2018


Velemajstor Nebojša Nikčević uskoro završava knjigu u svojoj šahovskoj karijeri. Jedno poglavlje knjige je posvećeno zanimljivostima sa turnira Treća subota u Đenoviću. Evo jednog odlomka posvećenog tom turniru, i to onog koji je izazvao najviše pažnje ne samo šahovske javnosti. Mnogi će se sjetiti pitanja: „Vjerujete li u život poslije smrti“ koje je jedna od učesnica ovog turnira svima postavljala (igračima, ali i prolaznicima na ulici, pa i meni) i čitavog niza neobičnih događaja koji su pratili taj decembarski turnir.

Sada uživajte u zanimljivom odlomku velemajstora Nebojše Nikčevića
Goran Tomić, urednik Šah -mat liste


Piše: Velemajstor Nebojša Nikčević

U decembru 2018. opet sam nastupio na turniru u Đenovićima. Epizoda sa mladom indijskom šahistkinjom Pratišom Bodom, spada u domen vjerovali ili ne.

Na turniru je takođe igrao selektor naše reprezentacije, GM Milan Draško. Do sredine turnira, igrao je dosta pomirljivo, a onda je u partiji bijelim figurama sa ovom indijskom šahistkinjom, u svojoj omiljenoj retijevci, zapao u čudnu poziciju. Ona ga je svojevoljno ostavila sa lovačkim parom, bez oklijevanja razmijenivši oba lovca za skakače, što se strateški smatra značajnim dostignućem bijelog. Zatim je  krenula agresivno crnim figurama sa parom skakača.  Zauzela je prostor, igrajući veoma energično i brzo, dok je Draško zapao u cajtnot.

Početak partije M.Draško – Pratiša Boda

Jedan od posmatrača mi je ispričao da je Draško, u još uvijek neizvjesnoj poziciji,  ponudio  remi, ali da je ona umjesto odgovora, bez razmišljanja povukla potez. Odlučujući udar u partiji se desio nakon 48. poteza bijelog:

48….Qh1+ !   Crna dama zadaje odlučujući udarac.

49.Kxh1 Nf2+ 50.Kg2 Nxe4 51.Bd4 g5 52.b4 Nd6 53.Be5 Nb5 54.Kf3 f5 55.Ke3 f4+ 56.Kd3 h5 57.Kc4 Na3+ 58.Kb3 f3 59.Bg3 h4 60.Bf2 h3 0–1

Par dana kasnije, i ja sam igrao protiv nje, takođe bijelim figurama. Na turniru sam igrao prilično dobro do tog trenutka. Međutim, u ovoj partiji, kao da sam bio pod hipnozom. Ona ima neobične, upadjivo crne oči, i pomalo čudan izraz lica, kao da nije na šahovskom turniru.

Pratiša Boda, neposredno pred početak naše partije

Igrao sam meni dobro poznatu poziciju, solidnu, koju ne bih smio izgubiti, ako ne želim da preuzimam rizik, protiv bilo koga. U toj partiji, apsolutno ništa nijesam vidio, a nemilice sam trošio vrijeme. Za jedan potez, koji je u stvari bio iznuđen, potrošio sam 35 minuta.  Kao da sam partiju igrao ‘tuđom glavom’. Mnogo sam partija izgubio dasad, ali ovako, čini mi se, nijednu. Završni udar u partiji izgledao je ovako:

26…Qh1+Crna dama opet ‘aterira’ u ‘srce’ bijele pozicije.

 27.Kxh1 Nxf2+ 28.Kg2 Nxg4 29.Nc6 Rc8 30.Nxa7 Rc2+ 31.Kf3 Nxh2+ 32.Ke4 Rxa2 33.Nc8 Nf1 34.b4 Nxg3+ 35.Kd4 h5 36.Nxb6 h4 0–1

Draško i ja smo, dakle, stradali na identičan način, od fatalnog, ‘dugačkog’ poteza crnom damom: protiv mene Db7-h1, a protiv Draška Da1-h1. Da bi izvela taj ritualni završni udar, s obzirom na njenu visinu, ona je morala  bukvalno da ustane sa stolice. Kao u nekom starinskom  obredu, koji se vjekovima, nepromijenjen, izvodi u nekim zabačenim kulturama, i koji uvijek mora da se završi na identičan način. Obred je vodila Indijka, možda skromnog šahovskog znanja, ali nadnaravnih moći, pred kojima  šahovsko  zvanje, znanje i  iskustvo, izgleda,  gube svaki značaj. Šta smo Draško i ja ‘zgriješili’ da bi bili ‘izabrani’ za taj obred, to svako od nas vjerovatno zna za sebe, ali to je tema za drugu vrstu literature.

Pratiša Boda je, na turniru, iz preostalih 7 partija osvojila 1 poen, pa je sa 3 poena završila turnir dosta skromno, na dnu tabele. Ali, to za nju nije bitno, ona je očigledno preletjela pola zemaljske kugle zbog Draška i mene, i vratila se, nakon više nego uspješno obavljenog ‘posla’, u svoju domovinu. Ja sam na turniru zauzeo šesto mjesto, što je moj najslabiji rezutat na turnirima ‘Treća subota’, a Draško osmo.

Velemajstor Nebojša Nikčević

Misteriozni događaj na povratku sa Evropskog klupskog kupa u Ulcinju, na relaciji Ulcinj-Budva


Opisao sam u tri nastavka kako sam doživio Evropski klupski kup i seminar za FIDE internacionalnog organizatora u Ulcinju, kao i peripetije oko povratka. Ipak, o jednom događaju kojeg nisam opisao već dva dana diskutujem sa suprugom. Nismo mogli da izvedemo zaključak te misteriozne pojave, pa možda će neki od čitalaca da sugeriše o čemu se radi.

Odmah posle seminara sam krenuo taksijem na autobusku stanicu pa sam stigao oko 13.30. Sjedio sam u restoranu pored autobusne stanice čekajući manji autobus Nikšić prevoz koji je prema redu vožnje trebao da krene u 15.15 za Budvu. Lagano sam pio koka kolu dok je vrijeme prolazilo i konačno stiže željeni autobus. Čim je autobus došao smjestim se kao uvijek, kad mogu da biram u četvrti red od šofera, prema prozoru. Imao sam putnu torbu i malu torbu sa fasciklom sa seminara. Sve je izgledalo da ide normalno. Vozač mi kaže da moram torbu da stavim iza, u prtljažnik. Upitao sam da li se ta usluga plaća 1 evro. “Ne, besplatno je”, odgovorio je.

Sjeo sam i polako su putnici ulazili. Autobus se skoro skroz popunio. Kroz prednje staklo autobusa vidim poznato lice jednog mladića iz Zelenike, u plavoj jakni. Odmah sam ga prepoznao, ali mi je malo čudno izgledao, nekako ozbiljan. Posle pet minuta ušao je u autobus i kako mu se učinilo da je sve popunjeno pitao je šofera da li može da sjedne odmah iza njega. “Ne može tu”, bio je kratak odgovor. Mladić pogleda dalje i kako je kod mene bilo slobodno mjesto, do proreda, upita me da li je slobodno. “Naravno, izvolite”, rekoh, čudeći se što se ponaša kao da se ne poznajemo već oko petnaest godina i da je mnogo puta bio kod mog starijeg sina kući jer su zajedno išli u školu, a ja sam im bio odjeljenski starješina. Ipak, ništa nisam govorio, razmišljajući o čemu se radi. Da li je to neki dvojnik druga mog sina? Nemoguće. Ipak, karakterističan izgled ovog mladića nije dovodio u sumnju.

Uskoro uđe i poslednji putnik u autobus, jedna mlađa žena i upita šofera da li može da sjedne iza njega. “Da, naravno”, reče vozač. “A meni kaže da ne mogu da tu sjednem”, prokomentarisao je mladić sebi u bradu, ali dovoljno glasno da ga čujem. Isti glas druga mog sina. Zatim je taj mladić uzeo mobilni i nešto kuckao, dok sam ja razmišljao kako to postoje toliko slične osobe. Primjetio sam kada sam se okrenuo da ima istetoviran krst iza uva. To me je još više uvjerilo da ne griješim. Radi se o istoj osobi koju poznajem. Izvadio je neku kesu sa grickalicama i prije nego je krenuo da jede, ponudio mi je. Zahvalio sam se i rekao da ne mogu. Razmišljao sam o mogućnostima – da li se radi o nekoj osobi dvojniku druga mog sina ili nečemu drugom. Posle pola sata nešto je prokomentarisao, za sebe, neku informaciju koju je pročitao na telefonu. Upitao sam ga da li može da vidi red vožnje iz Budve, kad ima autobus za Herceg Novi. Vrlo je rado pogledao red vožnje i rekao mi da ima jedan u 16.20 ali da vjerovatno neću stići na njega, već tek na onaj u 17.15. Razgovor je krenuo o šahu. Usput je rekao da je bio kod djevojke u Ulcinju, a da živi u Budvi. Razmišljao sam da mu kažem da ima dvojnika u Zelenici i da odmah pogleda na telefon na fejsbuk da se uvjeri. Ipak, možda bi se šokirao i nastale bi neke komplikacije. Opredjelio sam se za ugodan razgovor o šahu i raznim temama koji je tekao sve dok nismo stigli u Budvu u 16.30. Mladić je izašao ispred mene, a ja sam izašao i krenuo da uzmem putnu torbu. Kako se šofer izgubio na stanici, ostao sam da čekam da se vrati i da otvori prtljažnik. Umjesto njega, vratio se mladić koji je sjedio do mene na relaciji Ulcinj -Budva, lijepo pozdravio, rukovali smo se i pitao me kako se zovem. Rekao sam mu ime i prezime. On je rekao samo svoje ime. To je bilo ime druga mog starijeg sina iz Zelenike.

Iza kulisa oktobarskog velemajstorskog i intermajstorskog turnira „Treća subota-Đenovići“ (5. nastavak)


Dalje su se nastavili uobičajeni događaji sa nešto specifičnosti vezanih za ovaj turnir i ambijent.

Jedan šahista koji je bio sa djevojkom upitao me da li mogu da mu obezbjedim privatnu vožnju barkom i ribolov. Naravno, upitam vlasnika lijepe malo veće barke koji se bavi često ribolovom i on predloži tročasovnu vožnju barkom i ribolov u zalivu. Dogovoreno je da odmah posle partije, od 19 do 22 časa sa djevojkom i iskusnim ribarom, vlasnikom lijepog broda pođe u lov na lignje. Isti šahista me pitao da li može negdje da iznajmi bicikle, za njega i djevojku za sledeći dan, ali to je išlo nešto teže. U obližnjem hotelu su izgleda sve bicikle iznajmili gostima, Englezima. Dnevni najam bicikla je obično 5 eura. Takođe su htjeli da pođu do ronilačkog kluba u Herceg Novom. Poslednjeg dana je planirao da pođe do Plave špilje, ali tu bi vožnja i kupanje trajali četiri sata.

Vrijeme je već više od mjesec dana jako lijepo, još ima kupača, zet vlasnika obližnjeg hotela skija na vodi, neko vozi kajak. Prolaze veliki turistički brodovi, kruzeri iz Dubrovnika za Kotor i lagano kao neke velike jelke svjetle dok noću odlaze. Ima i dosta ribolovaca na obalama. Djeca obično love hobotnice. Neki od šahista, učesnika turnira prije ili poslije partije polaze na plažu na kupanje, kao IM Zdenko Plenković. To osvježavanje, ponekad i u društvu, mu nije smetalo da osvoji prvo mjesto na IM turniru. Ostali šahisti više vole da sjede u restoranima i kafićima pored obale.

Ipak, da se vratimo na događaje na turniru.
Napor igranja teških partija uzrokuje laganu nervozu učesnika. Engleskom šahisti smeta odbljesak sa pločica pa traži da se sto tokom partije pomjeri metar na desno. Njegov protivnik posle partije kaže da ga je to prilično ometalo, jer je engleski šahista i prije toga stalno pomalo gurao sto. Ruski šahista se požalio sudiji da njegov protivnik, jedan domaći šahista previše često izlazi na terasu ispred sale. Odmah smo prenijeli to našem šahisti kojega je moguće ta primjedba malo dekoncentrisalo pa je izgubio partiju.

24 oktobra se igralo šesto kolo. Trebali smo da napravimo grupnu fotografiju učesnika ali nije stiglo na vrijeme za fotografisanje nekoliko učesnika pa smo grupno fotografisanje odložili za sledeći dana, pet minuta pred početak kola.

Na šesto kolo stigao je mladi indijski šahista u pratnji majke i bake. Očekivao sam manje probleme. I nisam se prevario. Tek što je počelo kolo majka indijskog šahiste mi priđe i kaže da je jako toplo i zatraži da se uključi klima uređaj. Pođem do Tatjane. Ona zatvori sve prozore u sali, jedan po jedan, i uključi klima uređaje. Ipak, očekivao sam da će hladni vazduh iz klima uređaja nekome da smeta. Prvi se požalio IM Zdenko Plenković čiji se sto nalazio tačno ispod ventilatora jednog od klima uređaja pa mu je duvalo direktno u glavu. Kažem to majci indijskog šahiste i ona se složi da se klima isključi i opet otvore prozori. Tatjana sa osmjehom isključi klime i otvori sve prozore. Sat vremena je sve bilo u redu. Za stolom u restoranskom dijelu je majka indijskog šahiste sjedila za laptopom, dok se njena majka pružila se sa druge strane i spavala.

Malo kasnije čuo se šum spolja koji je poticao od pranja barki koje su izvađene blizu hotela i prane pod jakim mlazom vode. Posle nekog vremena mladi indijski šahista je rekao da mu to smeta i zatražio da se prozori zatvore. Zaustavljeni su časovnici i prozori su zatvoreni. Nešto kasnije je mladi indijski šahista ogladnio i počeo da guli banane. Stalne intervencije mladog indijskog šahiste i njegove majke su vjerovatno dekocentrisale njegovog protivinika velemajstora Branka Damljanovića i ta je partija završena remijem.

U pretposlednjem kolu još su trojica igrača imala šansu za normu. Ipak igrala su međusobno dvojica pa su  u poslednjem kolu preostala samo dvojica u šansi da osvoje velemajstorski bal. Ipak, bila im je neophodna pobjeda. Obojica, indijski šahista IM Akash Pc Iyer i švajcarski šahista IM Fabian Baenziger. su na kraju postigla samo remije i ovaj put nije niko u Đenovićuu na oktobarskom turniru nije osvojio normu.

Konačno je turnir završen. Ipak problemi još nisu.

Taman sam bio pri kraju drugog časa u školi u ponedjeljak, kad mi odjednom mi zvoni telefon. Javlja mi se taksista iz Podgorice sa kojim dogovaram transfere igrača sa podgoričkog aerodroma za Đenoviće i obrnuto. Kaže da putnika koji su trebali da budu u Đenoviću u 9:30 nema ispred hotela Fiammanti. Šta bi mogao da bude razlog? Pogledam na WhatsApp da li imam neku poruku. Tu je bila poruka kostarikanskog šahiste u 9:29: „Imamo problem. Nema vozača“. Javim mu da je vozač ispred Fiammantija i da ih čeka. Posle dvadeset minuta stiže mi poruka vozača: „Dobro je. Našli su se . Krenuli su.“ Odahnem. Uskoro mi stiže poruka i kostarikanskog šahiste da je sve u redu.

Ovo je dio događaja koji je pratio oktobarski turnir Treća subota u Đenoviću….Organizovanje turnira, kao što ste mogli da vidite je divan i prilično zanimljiv hobi, ali ponekad i zamoran…

(KRAJ)

Iza kulisa oktobarskog velemajstorskog i intermajstorskog turnira „Treća subota-Đenovići“ (4. nastavak)


Prvo kolo je teklo dobro. Posle par sati krenem kući da sredim fotografije iz prvog kola koje mi je sudija poslao i da polako pripremam partije za blog Šah-mat liste. Sudija redovno ažurira partije koje se igraju i rezultate tako da mogu od kuće da preko interneta pratim sva dešavanja. Sve ide glatko.

Partija mladog indijskog šahiste protiv kostarikanskog internacionalnog majstora još traje. Očekujem da sudija postavi i tu partiju i rezultat. Umjesto toga dobijem poruku majke mladog indijskog šahiste. Kaže da je bila u sali za igru ometajuća buka, tj. čula se muzika nekog muzičkog sastava, koji je vježbao ispod sale, pa je njen sin u jednakoj poziciji izgubio partiju. Kaže da je pošla ispod, na prizemni sprat gdje je grupa muzičara vježbala. Zamolila ih je da malo utišaju zvučnike. Obećali su da hoće, ali nisu to uradili. Bila je vrlo ljuta.

Porazgovaram sa sudijom, zatim vlasnikom hotela. Muzika je trebala da svira od 20 časova, kada su partije već davno završene i to mjesna muzika, koja nije glasna. Pozovem i šefa mjesne muzike koji mi sve to potvrdi. Taj muzički performans je za sve bio neočekivan.

Počinju da se nižu događaji i pozivi kao na pokretnoj traci. Stigne mi poruka jednog šahiste, koji želi da promjeni apartman. To je lako izvodivo, ali tek sledećeg jutra. Pozivi i poruke se nastavljaju.

Zove me mladi turski šahista iz restorana hotela. Kaže samo u restoranu ima internet, a nema u sobi, navodeći da sam im rekao da hotel ima dobar internet u sobama. Upitam ga da li je pronašao mrežu ’Fiammanti office’. Kaže da nije. Bilo mi je jasno o čemu se radi. Zbog kratkog prekida struje iskočila je sklopka. Pozovem suprugu vlasnika hotela, koje je došla iz picerije Galliot za desetak minuta i podigla sklopku. Turski šahista je bio zadovoljan i vratio se u sobu. Paralelno sa ovim još nekoliko poruka.

Roditelji mlade indijske šahistkinje koji su prethodno rekli da nisu zainteresovani da njihova ćerka igra ujutro u nedjelju na brzopoteznom turniru u Igalu, Memorijalu Obrada Manojlovića, naglo su promijenili mišljenje oko 21 čas. Sada žele da im ćerka igra na tom turniru, ali traže prevoz za taj turnir. I otac koji  je takođe šahista bi igrao. Srećom sudija turnira Treća subota u Đenoviću, Veselin Balšić, sudi i Memorijal pa ga pozovem. Bio je sa nekim šahistima bio u obližnjem kafiću, pored RIVE gdje su bili smješteni indijski šahisti, pa se uspješno dogovori taj prevoz. Bar to da je ispalo kako treba.

Ipak, nije mi ni posle 23 časa bilo suđeno da mirno legnem da spavam. Taman se spremam da ugasim kompjuter kad stiže poruka jednog šahiste koji je doputovao sa djevojkom. Kaže da mu je djevojka bolesna i hitno traži neku apoteku u blizini. Rekoh da je nema, ima samo u Bijeloj i Zelenici, a one sada ne rade. Rekoh da sačeka pet minuta da vidim koja je dežurna apoteka. Vrlo teško ide u to noćno doba. Izgled da ne radi nijedna. Ili ja nisam u brzini uspio da je nađem. Ipak možemo da donesemo lijek, ako kaže koji je to zdravstveni problem. Pozovem šahistu ponovo. Bilo mi je lakše kada sam čuo odgovor: „Boli je grlo.“ Pođemo, već je prošlo 23 časa, u Đenoviće i ponesemo pastile ISLA i Coldrex. Šahistu sa djevojkom sretnemo na ulici blizu picerija Galliot. Damo im lijekove i posavjetujemo šta treba da rade. Vrlo simpatičan par.

Ujutro smo pošli do crkve Svetog Spasa u Toploj i zapalili svijeće za familiju, za žive i mrtve, ali i za turnir.

Posle podne sam se sreo sa majkom i bakom indijskog šahiste koji je prema njihovom mišljenju zbog muzike koja se čula krajem prve partije, tu partiju izgubio. Njegov protivnik, koji je dobio partiju, rekao mi je da njemu muzika nije smetala. Obećao sam im da sigurno neće biti danas muzike ispod šahovske sale, a u ponedjeljak i petak muzika je tek posle osam uveče. Dakle, posle završetka partija. Bile su zadovoljne. Izgledalo je da sve ide dobro.

Ipak, odjednom iz prizemlja se čuju bubnjevi. Prvo ih je čula supruga vlasnika hotela, Tatjana, a zatim ja – i brzo se spustimo dole da vidimo o čemu se radi. To je bio jedan od muzičara koji je u kola pakovao opremu, a njegov mali sin se igrao sa bubnjevima. Izgleda da smo postali preosjetljivi na zvukove. Vratimo se mirno gore. Objasnim Indijkama o čemu se radilo i da neće biti sigurno muzike.

Pola sata kasnije – začuje se zvuk električne gitare. Sjurimo Tatjana i ja dolje. Jedan muzičar i jedna djevojka vježbaju. Uključili pojačala. Jedva nas čuju. Kažemo da se gore iznad igra šahovski turnir i zamolimo da smanje zvuk. Muzičar odmah isključi pojačalo. Sada je opet sve OK. Tatjana mi objasni da mnogi muzičari imaju ključ i da nisu upoznati sa zabranom muziciranja tokom turnira.

Vrijeme brzo leti, sve ide po nekoj uhodanoj rutini. Sudija pravi fotografije učesnika i gostiju. Zatim mi ih šalje preko vibera. Sve izgleda kao i na prethodnim turnirima.

Ipak, jedna slika je bila prilično neobična. Majka indijskog šahiste je imala zatvorene oči kao da spava, i malo nakrivljenu glavu, a njena majka, tj. baka indijskog šahiste (koja na čelu ima veliku crvenu tačku) je držala podignutu ruku sa ispruženim prstima dvadesetak centimetara, blizu ćerkine glave. Pogledam prema njima. I dalje su u tom položaju. Pomislim da možda ćerku boli glava pa majka tu drži ruku, možda misli da joj tako pomaže. Pođem do šanka, dva metra iza sudijskog stola i upitam Tatjanu da li je primjetila tu čudnu situaciju. Naravno, odmah je uočila pa je pitam koliko dugo to traje. „Bar dvadesetak minuta“. „A gdje su usmjereni prsti?“ „Prema onom prozoru.“ Tamo je igrao njen unuk partiju. Možda slučajno, a moguće da je taj položaj ruke imao neki psihološki značaj podrške. Ili neka vrsta meditacije. Nisam imao drugo logično objašnjenje.

Ipak, čudan, intrigantan položaj sličan nekoj meditaciji sa zamornim položajem ruke traje i dalje. Nisam imao neko realno objašnjenje situacije. Usput, pomislim, dobro da nije sada tu i misteriozni njemački doktor koji traži lokacije u Đenoviću u kojima je boravio njegov otac, njemački oficir koji je tu došao podmornicom. Tiho sam razgovarao sa sudijom o čitavoj situaciji. O daljem toku dešavanja teško da se svi učesnici ovog događaja mogu baš potpuno usaglasiti, ali pokušaću da opišem najpribližnije kako sam ja to vidio. Moguće da su baka i majka indijskog šahiste primjetile da nešto komantarišemo u vezi njih ili da posmatramo fotografiju sluteći da su one fotografisane tokom meditacije. Imao sam utisak da su ljutito pogledale.

Odjednom u štekeru na kojem je sudija imao uključen štampač puče nešto – očigledno kratak spoj. Pucanj iz štekera je bio tako jak i neočekivan u potpuno tihoj sali, da su se igrači odmah okrenuli. Bio sam u neposrednoj blizini, 1-2 metra daleko. U štekeru u kojem je bio uključen štampač ’glavnog krivca’ za fotografiju nestade struje. Pomislili smo da je pravi krivac oštećeni i ljepljeni kabel punjača mobilnog telefona jednog domaćeg šahiste na štekeru oko metar udaljenom od sudijinog. Isključimo taj mobilni telefon i punjač. Tatjana pođe u kuhinju i podigne sklopku. Šteker opet puče i iskoči sklopka. Sudija isključi štampač i izvuče kabel. U kuhinji i svim štekerima na zidu sa lijeve strane sada je nestalo struje. Situacija je postala malo teža. Valjda neće nestati struje u čitavoj sali? Tatjana opet podigne sklopku. Odjednom uz još jači pucanj iz štekera buknu plamen 20-30 centimetara, zahvati šteker, i dio zida iznad, ali se sam brzo ugasi. Više nije imalo smisla podizati sklopku.

Mnogi igrači su vidjeli problem koji je nastao. Zbog plamena i sagorjevanja štekera u sali za igru se osjetio jak miris paljevine. Jedan naš šahista, internacionalni majstor, je zbog toga zatražio da otvorimo prozore i provjetrimo salu. To smo i uradili.

Kasnije je došao vlasnik hotela i pozvao majstora koji je obećao da će sutra doći da popravi struju. Otprilike tako se i desilo. Majstor je popravio struju u svim štekerima osim u tom kojeg je zahvatio plamen. Taj je šteker promjenjen tek drugog dana.

Nažalost nisam odmah fotografisao šteker već posle dva dana kada je šteta bila sanirana i postavljen novi šteker. Ipak, vidi se malo još trag plamenog jezika koji je iz štekera planuo prema gore.

Počele su da se šire različite priče pojačane promjenom položaja bake indijskog šahiste i njene ruke za koju su neki šahisti tvrdili da je uvijek bila usmjerena prema stolu na kojem je unuk igrao. Ja sam ipak pristalica ideje da je to samo psihološka podrška unuku, ali bilo je i drugačijih mišljenja. Magija, meditacija ili samo uobrazilja?

(Iz razumljivih razloga nisam htio da objavljujem fotografiju snimljenu sa sudijskog stola o kojoj je bilo govora u tekstu)

(nastaviće se)

Iza kulisa oktobarskog velemajstorskog i intermajstorskog turnira „Treća subota-Đenovići“ (3. nastavak)


Ujutro, 14. oktobra, pet dana pred početak turnira telefonski poziv. Bio sam na času u školi, ali čim sam vidio da me zove domaći šahista, koji je upisan na listu učesnika velemajstorskog turnira predosjetio sam nepovoljne vijesti. Odmah sam se javio (utišavajući odjeljenje). Domaći šahista mi javlja da ne može da igra na GM turniru jer ima iznenada neko poslovno putovanje koje se 4 dana preklapa sa turnirom. Ipak neprijatan otkaz pet dana pred početak turnira.

Posle podne, 14. oktobra novo neugodno iznenađenje. Piše mi prijatelj Laszlo Nagy, organizator turnira u Budimpešti da postoji neki problem i da vjerovatno francuski šahista Bilguun neće igrati ovdje na IM turniru iako je prijavljen. Bat Bilguun je inače upravo završio učešće na IM turniru u Budimpešti i imao neočekivano mali broj poena. O čemu se radi? Zdravstveni problem u familiji i to vrlo ozbiljan. Pošaljem poruku familiji Bilguun da vidim da li će igrati ili otkazuje učešće. Javila se majka francuskog šahiste. Otkazuje dolazak na turnir zbog ozbiljne bolesti u familiji. Šta sad? Nedostaje mi jedan igrač na IM turniru i jedan igrač na velemajstorskom turniru.

Treba brzo reagovati jer je preostalo još 4-5 dana do početka. Ustvari 4 dana jer 18. uveče mora sve biti jasno na izvlačenju turnirskih brojeva.

Konačno 15. oktobra dobra vijest. Javio se engleski šahista M. L. koji bi igrao na IM turniru.  Dolazi preko Podgorice u subotu, na dan početka turnira, pred prvu partiju. Traži jeftiniji transfer sa aerodroma. Lako se dogovorimo. Istim letom stiže još jedan šahista sa djevojkom, pa će dijeliti troškove transfera do Đenovića. To sam lako usaglasio sa svima.

Dramatična situacija oko sastava turnira se nastavlja. Usred velike potražnje za igračima na GM i IM turnirima iznenada nova obaveza.  I to ne mala.

15.oktobra, u utorak stigli su preko Podgorice indijski šahisti. Zatražili su pomoć oko transfera sa aerodroma i smještaja. Oko 11.30 stigli su u Đenoviće. Dan je bio sunčan. Taman sam završio časove u školi i odmah pošao sa suprugom u Đenoviće da im pomognem oko smještaja. Tu sam se prvi put sreo sa ovom indijskom familijom. Dok je moja supruga Mirjana sa mladom šahistkinjom čekala pored prtljaga poveo sam roditelje šahistkinje do jednog jako lijepog apartmana u blizini. Htjeli su da vide još neki apartman, pa sam ih poveo do drugog, u kojem često borave šahisti, i posebno se dopadao prethodnim šahistima iz Indije. Zatražili su da vide i treći koji je takođe na vrlo privlačnoj lokaciji. Najviše im se svidio prvi apartman. Ipak otac indijske šahistkinje je zatražio da im pokažem još neki apartman. Poveo sam ih do hotela Grifon, koji se sada zove Riva. Ogromni, vrlo komforni apartmani. Odlučili su se za najveći. Preskočiću sada opise niza događaja vezanih za ovu familiju i vratiti se na turnir i problem oko pronalaska igrača za velemajstorsku grupu.

15. oktobra oko 21. čas zove me na viber prijatelj iz Mađarske. Kaže mi da možda ima rješenje i da pozovem E.A. majku jednog šahiste koja je u Moskvi. Pozovem je i ona kaže da bi njen sin mogao da igra, ali bi kasnio 3-4 prva kola. Ona bi mogla sa sinom da stigne tek 22 oktobra na turnir u Đenoviće. Ne može da stigne ranije jer igra na rapid šampionatu Rusije u Sočiju. Treba za sat vremena da joj javim da li pristajem na tu varijantu. Odustajem od te varijante smatrajući je previše riskantnom. Nazovem ponovo majku šahiste u Moskvu i obavjestim da to ne možemo da uklopimo.

16. oktobra srećom FM Pečurica Miloš je pristao da igra na GM turniru, koji mu manje odgovara u odnosu na IM. Na IM će igrati umjesto njega FM Vlastimir Bujišić.
Izgleda da je sada lista konačno sklopljena i turnir može da počne.

Pomislim da je bilo i težih turnira, sjetim se neobičnih događaja na turniru u Đenoviću vezanih za rusku šahistkinju koja je bila opsjednuta „drugim svijetom“ i ljuljanja kralja obješenog o dlaku, kada su naši velemajstori gubili partije od mnogo slabijih igrača, šahistkinja. Turnir koji je bio praćen nizom neobjašnjivih događaja za tablom i van nje. Nisam ni slutio da će doći do velikog zapleta i misterioznih događaja u pozadini i ovog oktobarskog turnira.

Prije ceremonije otvaranja pred početak prvog kola turnira, u sali se pojavio elegantan čovjek u bijeloj košulji, pomalo malo duže kose, sa nekoliko fotografija u rukama.  To su bile stare slike Đenovića od prije sto godina. Predstavio se kao doktor iz Njemačke, a u Đenoviće je došao da bi riješio jednu porodičnu misteriju. Govorio je na engleskom jeziku. Da li ovo ima veze sa događajima koji su usledili, još ne mogu da povežem. Moguće. Možda i ne.
Kaže da je njegov otac bio na podmornici u Đenoviću tokom Prvog svjetskog rata. Pokazao je sliku podmornice iz 1918 i iza nje se vidi jedna kuća. Zanimalo ga je da identifikuje tu kuću ako još postoji ali i ostale lokacije koje je obišao njegov otac. Kako je moja supruga rođena Đenovčanka, ona može sigurno da prepozna sve te lokacije. Pokazao joj je fotografije. Ima još fotografija u kolima pa je i njih donio. 

Ipak, bilo je nejasno zašto sin njemačkog oficira (koji je preminuo 1965 godine) traži lokacije gdje je njegov otac boravio kao podmorničar prije 100 godina. Ličilo je na neku misteriju. Šta ustvari traži? Neko sakriveno blago? Možda neku dragocjenu relikviju? Donesenu od ko zna gdje podmornicom? Nešto drugo?

Sjetim se događaja od prije dvadesetak godina kada je jedan ronilac otkrio u Zalivu ostatak britanskog ratnog aviona iz Drugog svjetskog rata sa ostacima pilota vezanim u kabini. Izvukao je dio kabine sa brojem aviona, i pokušao da pomogne da se otkrije ko je unesrećeni, pilot stradao u Drugom svjetskom ratu, ali se upleo u složene odnose osiguravajuće kompanije, familije i britanskog penzionog fonda i ko zna još kojih javnih i tajnih organizacija (stranih ali i domaćih) pri čemu je nekima bilo u interesu da se nikada ne sazna ko je unesrećeni pilot, jer bi morali da plate veliku odštetu. Nesretni ronilac koji je samo želio da pomogne da se pilot u avionskoj kabini dentifikuje i sahrani kako dolikuje na porodičnom groblju u Engleskoj odjednom se našao u situaciji kao u nekom uzbudljivom trileru u kojem svi neželjeni svjedoci nestaju. Kako sam bio odjeljenjski starješina sinu tog ronioca i dobro bio upoznat sa čitavim događajem, da bih izbjegao sličnu situaciju, uplitanja u neke stvari koje nas se ne tiču, rekao sam supruzi da odustane od identifikacije lokaliteta Đenovića sa fotografija zagonetnog njemačkog doktora i da se vratimo obavezama oko šahista i turnira. Dosta mi je dramatičnih događaja van šahovske table! Sada je vrijeme da uživamo u šahovskoj umjetnosti!

Ipak, od prvog kola turnira počela je prava drama. I što je još gore – ponovo magija!!

(nastaviće se)

Iza kulisa oktobarskog velemajstorskog i intermajstorskog turnira „Treća subota-Đenovići“ (2. nastavak)


Ipak 2. oktobra ugodno iznenađenje (ili je bar izgledalo tada). Javio se ruski šahista A.M. zainteresovan da igra na velemajstorskom turniru u oktobru, a ima dobar ELO rejting od 2400. Izrazio je želju da igra na turniru, a vraća se šahu, kako kaže posle 14 godina. Osvojio je jednu velemajstorsku normu 1999. a ima i dvije IM norme. Planira da igra na Evropskom klupskom šampionatu u Ulcinju u novembru, na petoj ili šestoj tabli, pa bi tada opet igrao u Đenoviću jer se novembarski velemajstorski turnir u Đenoviću uklapa dobro sa tim šampionatom. Odmah je zatražio popust u upisnini od 30 procenata. Zatim je upitao za cijenu hotelske sobe, polupansion i puni pansion. Bio je zadovoljan cijenom. Posebno se oduševio kada sam mu rekao da je GM Gleizerov igrao ovdje i postigao 100% poena: „Bio je moj učitelj“. Klica sumnje mi se pojavila kada me upitao da li mogu da mu nađem šahiste u Crnoj Gori kojima bi držao časove, obećavajući mi dobar posao za obojicu. Rekao sam mu da neki šahisti iz Crne Gore i Srbije drže časove, ali ne za domaće igrače već preko interneta za strance. Ipak, on je insistirao da drži časove šahistima u Crnoj Gori. Rekao sam mu da u Crnoj Gori ima mladih talentovanih šahista, ali njima povremeno drže časove poznati velemajstori. Izgleda da ga je to malo oneraspoložilo. Odgovorio je da će još malo razmisliti o učešću na turnirima u Đenoviću u oktobru i novembru, pa će uskoro odlučiti. Malo posle stiže mi njegova poruka u kojoj je zatražio rezultate turnira „Treća subota- Đenovići“ na kojem je igrao Gleizerov. Naravno, pošaljem mu tabelu. Bio je oduševljen.

Sutra, 3. oktobra mi se ponovo javio i zatražio još veći popust na upisninu.  Zatražio je 50 procenata popust.  Zatim je zatražio popust u cijeni hotelske sobe. Rekao sam mu da nemam uticaja na cijenu hotelske sobe ni cijenu transfera. Zatražio je zatim listu igrača za oktobar. Poslao sam mu. Upitao sam ga da li je siguran da će igrati. Odgovorio je: „85%“. Ostalih 15% zavisi od njegove supruge, zato što bi došli zajedno. Opet je zatražio informaciju o hotelu, slike hotela i broj zvjezdica. Odgovorio sam mu i poslao slike. „Izgleda sjajno“, prokomentarisao je.

Sledećeg dana, 4.oktobra mi je konačno (ili je bar u tom trenutku izgledalo) potvrdio: „Dolazimo na ovaj turnir u oktobru! Ona je konačno prihvatila!“ „Da li je to sada 100%?“ upitao sam. „Da“. Planira da stigne letom iz Moskve ili St. Petersburga za Tivat. Predložio sam mu da proba preko Wizzair kompanije koja ima vrlo jeftine letove. Zahvalio se na predlogu. Zatražio je da rezervišem dvokrevetnu sobu u hotelu Fiammanti 2 dana pred početak turnira, tj od 17. oktobra, jer je našao zgodan let St Petersburg –Beograd-Tivat. Ponovo je upitao za cijenu punog pansiona. Poslao sam mu opet traženu informaciju. Zatim je opet upitao za cijenu polupansiona. Na kraju je odlučio da mu rezervišem polupansion. Vidjeće kakva je večera u hotelu, a ako bude dobra, uzeće pun pansion. Djelovalo je razumno. Zatim je opet upitao za cijenu transfera sa aerodroma u Tivtu do hotela. Kada sam mu naveo, upitao je koliko taksisti sa aerodroma traže za tu vožnju. „Isto“, odgovorio sam. Rekao je da stavim njegovo ime na listu učesnika. To sam i napravio. Izgledalo je da je velemajstorski turnir u oktobru sklopljen.

Sledeći dan, 5. oktobra me upitao da li sam ja i organizator i sudija. „Ne“, i navedem mu ime sudije. A.M. mi kaže da je i on sudija i da mu trebaju neke norme za FIDE sudiju. Kaže da je sudio na šampionatu Rusije za šahiste mlađe od 20 godina.

Ujutro 6. oktobra, upitao sam ga da li je kupio karte za Tivat. Odgovorio mi je tek 7. uveče. Rekao je da je bio zauzet šahovskim suđenjem, tako da nije stigao da mi odmah odgovori, zbog čega se izvinjava i da će uplatiti upisninu i poslati sliku uplatnice. Zaražio je broj računa na koji može da uplati. Rekao je da će uplatiti što prije može. Upitao sam ga može li da mi pošalje fotografije avionskih karata čim ih kupi. „Nema problema, šaljem i fotografije karata i upisninu“.

Sumnja se ipak povećavala. Otac turskog šahiste mi je javio da se A.M. prijavio za dva turnira nedavno, od kojih je jedan Čigorinov memorijal, ali da nije igrao ni na jednom, pa je moguće da neće ni ovdje. Poslao mi je linkove turnira sa prijavljenim učesnicima i tabelom turnira. Oprezno sam upitao A.M. za Čigorinov memorijal. Svoje neučestvovanje na Čigorinovom memorijalu gdje je bio prijavljen kao igrač, objasnio je činjenicom da je baš tu u statusu sudije. To je bilo moguće, pomislio sam, ako mu nedostaje još neka sudijska norma, pa se odlučio da sudi umjesto da igra. Sumnja je ipak bila još pojačana kada na listi sudija Čigorinovog memorijala nisam našao njegovo ime.

Pored toga produžava se neprijatna situacija za domaćeg igrača koji je rezerva i koji bi rado igrao na turniru, ali čeka konačnu odluku i postaje nestrpljiv, jer se približava početak turnira.

Osmog oktobra, 11 dana pred početak turnira ponovo upitam ruskog šahistu A.M. da li je kupio avionsku kartu i da li može još jednom da potvrdi da igra na velemajstorskom turniru. Stigao mi je odgovor: zbog zdravstvenih problema u užoj familiji neće moći  da igra u Đenoviću u oktobru. Stvarno je, kaže, želio da igra, ali ne može zbog tog zdravstvenog problema. Mnogo se izvinjava, ako mi je napravio neki problem. Poželio mi je sve najbolje u vezi turnira. Naravno i ja sam njemu poželio sve najbolje i da riješi ubrzo te zdravstvene probleme u familiji.

Izgledalo je da ću bez obzira na ovaj otkaz, rezervnim igračem popuniti listu velemajstorskog turnira i da će sve biti u redu. Nažalost, nije bilo tako i prave nevolje su počele ubrzano da pristižu jedna za drugom, a kulminacija problema je nastala kad sam se najmanje nadao.

(nastaviće se)

Iza kulisa oktobarskog velemajstorskog i intermajstorskog turnira „Treća subota-Đenovići“ (1. nastavak)


Organizovanje šahovskih turnira je predivan posao. Dolaze šahisti iz raznih djelova svijeta, prelaze hiljade kilometara da bi stigli u Đenoviće, kako bi igrali na šahovskom turniru. Ljudi posvećeni šahu posvećuju svoje vrijeme i sredstva šahovskoj umjetnosti. Ipak, počesto, pa gotovo uvijek, dešavaju se neobični i neočekivani događaji. Sada ćete upoznati dio događaja koji su se dešavali u pozadini uspješno završenog oktobarskog velemajstorskog i intermajstorskog turnira „Treća subota-Đenovići“-

U oktobru (18-27.10.2019) su planirana dva turnira, velemajstorski i intermajstorski. Izgledalo je već više od mjesec dana pred početak turnira da su prilično izvjesne (i sigurne) liste igrača. Dvadesetak dana pred početak turnira počinje sve da se komplikuje.

Jedan od igrača sa najnižim rejtingom na IM turniru, indijski šahista S. T. uveče, 1. oktobra otkazuje učešće. Razlog je kaže, jer nema mnogo vremena između dva turnira koje bi igrao. Da li sam taj otkaz mogao da očekujem?

Hronologija otkaza S.T.

22.avgusta S.T.  je preko WhatsAppa izrazio interes da igra u oktobru. Imao je rejting 2170, ali je naveo da očekuje da ima u oktobru rejting 2200 i zatražio da mu smanjim upisninu za 30 procenata. Upitao me da li mogu da mu rezervišem pun pansion u hotelu Fiammanti u kojem se igra turnir. Najavio je da će mi poslati unapred dio upisnine do 10. septembra kako bi osigurao svoje mjesto na IM turniru. Zatražio je zato da mu pošaljem broj žiro računa na koji će da uplati. Poslao sam mu broj računa NVO preko koje se vrše uplate za turnir.  Ipak, uplata nije stizala. Posle nekoliko dana S.T piše da bi radije putovao nekom drugom trasom, a ne autobusom kroz Crnu Goru jer je čuo da ima dosta planina. Zamolio me da mu pošaljem informacije o transferu preko Hrvatske do Dubrovnika i odatle do hotela. Pošaljem mu detaljno razrađen plan. Posle par dana nova poruka – piše da bi radije uzeo avionsku kartu i stigao avionom u Tivat. Dva dana kasnije ponovio je da će dio upisnine uplatiti, ali da će doći autobusom preko Beograda. Sledeći dan je upitao da li može da igra dva dupla kola ili jedno duplo i jedno kolu ujutro 26 oktobra jer planira neki turnir u Rumuniji 28.10. Naravno, rekao sam mu da tek kada se izvuku turnirski brojevi može da se dogovori sa igračima, ako žele da mu izađu u susret i igraju duplo kolo. Ipak 12. septembra mi šalje poruku preko WhatsApp-a da je bio u banci da uplati dio upisnine, ali su mu zatražili neki poseban ID kao dokaz, ali taj ID nije imao. Rekao je da će uplatiti sigurno sutra. Nije uplatio ni sutra, ali je 15. septembra stiglo njegovo pitanje da li može da igra na velemajstorskom turniru i kolika bi tu bila upisnina. Naravno, odgovorio sam mu da ne može zbog niskog rejtinga. Odmah je odgovorio: „Nema problema“. 17. septembra piše: „Bio sam u banci u petak i u ponedjeljak, ali je server ’pao’ pa nisam mogao da uplatim, a tražili su mi ponovo ID kao dokaz“. Nažalost, kaže, opet nije imao sa sobom ’ID dokaz’. Rekao sam mu da nema problema, kad dođe, platiće upisninu. „Sjajno, to mi je mnogo pomoglo. Hvala. Moj je plan potvrđen, ne brinite. Reći ću tokokom ove nedjelje kada i kako dolazim“. 19. septembra je upitao koliko košta transfer od aerodroma u Tivtu do hotela. Rekao sam mu kolika je cijena vožnje hotelskog vozača za tu taj transfer. Složio se sa tom cijenom. Ipak, uveče mi stiže poruka: rezervisao sam autobusnu kartu. Dolazim 18.oktobra autobusom, a odlazim za Beograd 26.10. Upitao je opet da li je moguće da igra duplo kolo. 26. septembra mi stiže nova poruka –stiže 16 oktobra ujutro i traži da mu od tog datuma rezervišem sobu u hotelu Fiammanti. To i uradim. Posle još nekoliko sličnih poruka, konačno, 1.10. stiže poruka. „Pozdrav, pokušao sam da pronađem odgovarajući način transfera, ali bih proveo dva dana u putu između dva turnira (u Đenoviću i u Rumuniji). Stvarno se izvinjavam ali neću moći da igram na vašem turniru. Izvinjavam se za neprijatnosti.“

Naravno, odgovorio sam mu da nema problema, jer imam nekoliko rezervnih igrača. Bilo mu je drago da to čuje i poželio mi sjajan turnir. Rekao sam mu da ću morati da skinem njegovo ime sa liste igrača. Zahvalio mi se. Fino smo se pozdravili i tako je prije početka završilo učešće indijskog šahiste S. T. na turniru u Đenoviću u oktobru.

Nisam ni slutio da je ovo tek početak velikih komplikacija i prave lavine neočekivanih događaja oko sastava oba turnira.

(nastaviće se)

Misteriozne pojave na decembarskom turniru Treća subota (7. nastavak)


Sunce zalazi u Đenoviću

Situacija je, izgleda, počela da se poboljšava. Na stranici sa rezultatima vidio sam da je naš internacionalni majstor je pobjedio japanskog i sigurno će biti bolje volje za sledeći razgovor. Ali veliki je problem bio nedolazak našeg mladog šahiste koji je u Podgorici polagao ispit i nije se pojavio sledeći dan na turniru. Izgubio je kontumacijom. Ipak opet sam pokušao da ga dobijem. Srećom ovaj put sam sa njim uspostavio kontakt preko fejsbuka i razgovor je išao prilično povoljno. Rekao je da je bio na autobusnoj stanici, izgleda da je zakasnio na onaj u 20.30 ali je vidio da ima neki u pola jedan ujutro. Obećao je da će uhvatiti taj i doći. Procjenio sam da će to biti oko 4 sata. Ustao sam oko 4.30 da provjerim da li ima nešto novo. Ima. U 4:02 mi je već stigla poruka- ‘Stigao sam’. Konačno sam se osjetio opušteno i krenuo na spavanje. Ali ne za dugo…

U sedam ujutro mi zazvoni telefon. Pogledam na displej da vidim ko je – bila je majka čudne šahistkinje. ‘Šta li me treba tako rano’, pomislim. ‘Već dva sata nemamo struje’, kaže i zamoli me da dođem da vidim gdje je problem. Začudilo me da se tako rano bude, već u pet ujutro. Pokušao sam da se izvučem i predložih joj da pogleda osigurače. Nije mogla da otvori kutiju, kaže, pa nevoljko pristanem da dođem za deset minuta. Predosjećao sam da se nevolje nastavljaju, ali sam se nadao da će biti manje nego do tada. Da li je taj predosjećaj samo recidiv onih nedavnih događaja? Ili će stvarno nešto loše da se desi?! Da li će misteriozni niz događaja prestati?

Nisam imao izbora i stigao sam za desetak minuta. Vrata su bila otvorena. Majka čudne šahistkinje je bila vrlo raspoložena. ‘Ne mogu da otvorim kutiju sa osiguračima’, rekla mi je na engleskom jeziku. ‘Koju kutiju’, upitam, videći da je krenula na osigurače za čitavu zgradu, koji su zaključani, a ne one za njen apartman. Podignem glavni osigurač i struja se vrati u apartman. ‘Kako je samo kod njihnestalo struje, zar nije u drugim apartmanima u toj zgradi ista pojava’, pomislim. Niko mi nije ništa javio, a druga šahistkinja koja je bila u apartmanu iznad bila je prije pola sata aktivna na fejsbuku. Nisam imao više vremena da analiziram situaciju, zbog ostalih brojnih obaveza.

Jutro u Đenoviću

Zanimljivo da su u samoposluzi IDEA sve do kraja turnira mislili da je majka šahistkinja, a ne čudna mršava djevojka sa crnom kosom, i savijenom rukom preko oka koje su se plašili. Ipak, mojoj supruzi su rekli da je čudna šahistkinja našla jednog sagovornika blizu IDEA prodavnice. To je bio jedan moler, koji ju je sa znatiželjom slušao (a nekad je radio u inostranstvu).

U subotu je bilo pretposlednje kolo. Sve je izgleda krenulo normalno. Sudija je rekao svim igračima da ćemo napraviti zajedničku fotografiju. Ipak učesnici turnira kao i organizator i sudija bili su premoreni dešavanjima prethodnih dana, tako da skoro niko nije bio nasmješen (osim možda indijske šahistkinje).

Zajednička slika je bez čudne šahistkinje koja je zakasnila na partiju. Ona je igrala protiv jakog internacionalnog majstora i prema očekivanju izgubila.

Čuda su izgleda prestala da se dešavaju i za šahovskom tablom, gdje su slabiji igrači u prethodnim kolima često pobjeđivali jače. Ipak, to nije bilo apsolutno u svim partijama, ali u većini jeste. Naš velemajstor koji je doživio prethodno četiri neočekivana poraza postigao je pobjedu. Mladi srpski internacionalni majstor je takođe pobjedio japanskog šahistu. Sve je nekako dolazilo u normalu i podsjećalo na prethodne turnire.

Poslednje kolo se igralo u nedjelju u 9:30. Na intermajstorskom turniru čudna šahistkinja ponovo gubi, drugu partiju za redom protiv mladog domaćeg šahiste. Indijski šahista pobjeđuje zlosrećnog turskog šahistu koji je bio prva „žrtva“ čudne šahistkinje u četvrtom kolu. On baš nije imao sreće na turniru, i vjerovatno je ovo njegov najgori turnir u životu. Od 9 partija osvojio je samo poen i po, izgubio 57,8 rejting poena. Naravno, osvojio je poslednje mjesto. Čudna šahistkinja je posle dva poraza u poslednja dva kola zauzela pretposlednje mjesto sa 2,5 poena. Ipak, pokazala se kao solidna šahistkinja.

Paralelno sa nekim misterioznim događajima dešavali su pri kraju i nešto manje čudni događaji koji su relaksirali čitavu tešku atmosferu koja je pratila turnir. Našem mladom šahisti, ali i jednoj vrlo simpatičnoj šahistkinji stigao je navijač iz Podgorice, dva kola prije kraja turnira. Pružao im je veliku psihološku podršku tako da je mladi šahista poslednje dvije partije pobjedio, a simpatična šahistkinja osvojila poen i po. Tog smo navijača, ali i vrlo simpatičnog mladog čovjeka, nazivali doktor Zuhar. Ali to je posebna priča.

Da ovaj mali serijal završim sa događajima odmah po završetku turnira, vezanim za čudnu šahistkinju. Nju kao da je sreća napustila. Čudna šahistkinja je postala glavna tema Đenovića, bar ovog dijela oko marketa IDEA do hotela Fiammanti u lijepoj, ali pustoj ulici Obala crvenih mornara, u decembru.

Evo i dva događaja koja su se kasnije desila, odmah po završetku turnira, a koje su sami akteri ispričali mom starijem sinu. U restoranu Sidro, jedan drug mog starijeg sina slavio je rođendan. Veselo društvo je sjedalo posle podne na terasi ispred Sidra. Posle kad je zahladilo ušli su unutra, a sin vlasnika je izašao nekim poslom ispred. Čudna šahistkinja ga je uočila i prišla sa pitanjem na engleskom jeziku da li vjeruje u život posle smrti. Zbog mehaničkog izgovaranja, kao da neko drugi iz nje govori, kao automat (to sam i ja primjetio) poneko nije ni razumio tačno šta govori. Pored toga govori engleski sa jakim ruskim akcentom. Sin druga se zbunio. ali je njegov otac izašao iz kafane i pokazao čudnoj šahistkinji da ide. Ona se okrenula i bez riječi otišla. Drugi drug starijeg sina je bio kod marketa IDEA i taman planirao da krene kod pomenutog druga na rođendan. Čudna šahistkinja je bila nešto dalje, krenula je prethodno u smjeru kafane „PRC“ (Penzioni rekreacioni centar). Ta je kafana poznata po najboljoj muzici u Đenoviću, a inače je vrlo prijatna (i druge su prijatne, ali ova ima još neke prednosti, npr. baštu na samoj obali pored mora).

Bašta restorana „PRC“

Kada ga je čudna šahistkinja primjetila, okrenula se i pošla prema njemu. Možda je mislila da će poći uz stepenice, gdje ona ima prednost zbog manje mase, pa uglavnom svakog stigne. Dolazila je nekako čudno kao da skakuće. On je krenuo prema Sidru (na navedenu proslavu rođendana), ali kada je vidio da se čudna šahistkinja usmjerila prema njemu, stao je. Ona ga je stigla i postavila pitanje na engleskom jeziku. Učinilo mu se da pita da li vjeruje u mađioničare. Moguće da nije ispravno čuo zbog uzbuđenja. Kaže da se zbunio i samo rekao „What?“ Čudna šahistkinja je ponovila, pitanje, ali izgleda da je ovaj put zbog uzbuđenja još manje razumio. Bilo mu je jako neprijatno i nije znao šta da odgovori. Rekao je samo „No, no“. Čudna se šahistkinja samo okrenula i pošla uz stepenice. Vjerovatno mnogi stanovnici Đenovića imaju slične priče i to je uglavnom glavna tema mještana koji žive pored marketa IDEA.

Čudna šahistkinja i njena majka su ostali do ponedjeljka ujutro. Kad je moja supruga posjetila pred polazak (ja nisam mogao jer sam radio ujutro u školi) majka ju je češljala i čudna šahistkina nije ništa govorila. Djelovala je potpuno iscrpljeno. Ipak, njena majka je bila vrlo zadovoljna. „Doći ćemo opet!“, rekla je na odlasku.

(Kraj)

Misteriozne pojave na decembarskom turniru Treća subota (5. nastavak)


Lijepog sunčanog dana 21. decembra bilo je u planu da se odigra 7. kolo turnira. Ipak, prije početka kola trebalo je na Turnirskom odboru donijeti odluku o pomenutoj žalbi intermajstora na odluku sudije da se partija nastavi.

Turnirski odbor je pročitao Zahtjev, upoznao se sa svim relevantnim činjenicama i zaključio da  je odluka sudije bila ispravna. To je jedan član Odbora saopštio potpisniku žalbe koji je zbog toga bio vrlo uznemiren. Rekao je da zbog takve odluke koju smatra nepravednom nije u stanju da nastavi da igra na turniru i da će ga napustiti. Situacija je postala vrlo neprijatna jer je jedan indijski šahista bio na dobrom putu da osvoji IM normu tako da bi ga ovo napuštanje jako oštetilo. Kolo je počelo, ali bez igrača koji je bio nezadovoljan odlukom Turnirskog odbora.

Pozvao sam navedenog igrača da malo porazgovaramo, da vidim da li ipak može da igra partiju sedmog kola i turnir do kraja. Bio je vrlo uznemiren smatrajući da je očigledno oštećen. U tom trenutku je prišao japanski šahista Kojima koji je trebao sa njim da igra i pitao u čemu je problem. Ja sam mu odgovorio da je njegov protivnik uznemiren zbog odluke Turnirskog odbora i da nije u stanju da igra partiju. Japanac je samo slegnuo ramenima i rekao, ljubazno, da to nije njegov problem i da on hoće da igra partiju. Vrijeme je neumoljivo kucalo i sat vremena predviđen kao krajnji rok za početak partije je isticao.

Japanac je opušteno šetao gledajući druge partije koje su se igrale. Izgledao je siguran da će kroz nekoliko minuta uknjižiti poen. Situacija mi je bila poznata, i pokušao sam zadnji argument da uvjerim našeg intermajstora da igra ovu partiju, iako je u ogromnom manjku u vremenu. Podsjetio sam ga na sličnu situaciju koja je već postala legendarna, kada je Fischer napustio međuzonski turnir u Soussu, u Tunisu 1967, i Reshevski (koji je trebao da bude njegov protivnik) šetkao među igračima čekajući da Fischeru istekne predviđeno vrijeme. Nekoliko minuta pred pad zastavice, Fischer je kao furija ušao u salu i požurio do stola. Reshevsky je bio šokiran i brzo izgubio partiju. Izgleda da je to uticalo i naš internacionalni majstor je pošao na partiju do iznenađenog japanskog šahiste.

Ipak, situacija je još bila daleko od dobre. Čudni događaji su se nastavljali. Jedan naš mlađi šahista koji je trebao još prethodni dan da dođe na kolo (polagao je ispit na fakultetu u Podgorici) javio mi je da će da kasni jer nema zgodan prevoz da stigne na partiju. Odložio sam mu partiju protiv internacionalnog majstora za dva sata. Dalje se nije moglo jer je internacionalni majstor imao dogovorene šahovske časove kasnije. Na telefonske pozive naš mladi šahista se više nije javljao. Internacionalni majstor je čekao sat vremena i kontumacijom dobio partiju. Gdje je kraj ovim neugodnim iznenađenjima, lošoj sreći ili nečem drugom, pomislio sam.

Drugi naš velemajstor je igrao protiv indijske šahistkinje koja je u petom kolu kao crna već savladala jednog našeg velemajstora žrtvom dame na h1. Slutio sam da će se istorija ponoviti, iako se to normalno ne bi očekivalo. Indijska šahistkinja ima za 160 poena manji rejting. Vrlo je simpatična i na sredini čela, između očiju ima mali dragi kamen. Nije mi bilo jasno kako je tu učvršćen, ali nisam brinuo o tome, već da se ne ponovi žrtva dame na h1. Čuda su postala očekivana.

U međuvremenu sa čudnom šahistkinjom koja je počela da igra jako dobro igrao je naš šahista sa 142 poena većim rejtingom. Tu usprkos svega ne bi trebalo očekivati iznenađenja. Ili bi možda trebalo?

Dok sam pričao sa Indijcem koji je završio partiju, na terasi ispred sale, naš šahista za kojeg je bilo očekivano da pobjedi izgubio je od čudne šahistkinje. „Šta sam ovo igrao, nevjerovatno!“ požalio se.

Uskoro se desilo i ono što sam slutio. Indijska šahistkinja je i našeg drugog velemajstora pobjedila posle žrtve dame na h1! Pomislio sam – da li to ima veze sa onim kraljem kojeg je čudna šahistkinja objesila na dlaku i ljuljala?
To je već bilo previše!

Čudna šahistkinja je nastavila sa svojim neobičnim pitanjem: Do you believe in life after death? presrećući strane radnike koji su nosili kese iz marketa i žurili u smještaj da se odmore. Neki su samo ubrzavali, poneko bi nešto grubo odgovorio, ali to nju nije ni malo pogađalo. „Ovo je pravi Raj“, rekla je njena majka, pa mi se i ona u jednom trenutku malo učinila čudnom. Znao sam o čemu govori. Bila je oduševljena prirodom i na moru se odjednom pojavila ptica gnjurac koja je ronila loveći ribe. Čudna šahistkinja se zatrčala na mulo da ga bolje vidi, i izgledalo mi je da neće stati kad dođe do kraja i da će upasti u vodu. Pomislio sam da ću morati da skačem i ja u vodu da je spašavam. Ipak, srećom zaustavila se na vrijeme. Bila je vrlo radosna.

Još su se igrale neke partije. Odlučio sam da pokušam da prekinem ovaj niz čudnih događaja i slučajnosti. Ali kako?

(uskoro 6. nastavak)

Misteriozne pojave na decembarskom turniru Treća subota (4. nastavak)


U međuvremenu čudna šahistkinja je nastavila sa svojim pitanjima o zagrobnom životu da plaši mještane. Kako se u blizini hotela Fiammanti nalazi Dom kulture u kojem djeca vježbaju folklor, čudna šahistkinja je svako dijete koje je krenulo na folklor presrela sa nezgodnim pitanjem. Neki nisu odgovarali, a neki su počeli da bježe i utrčali u Dom kulture. Rekli su koreografu o čemu se radi pa je on izašao. I njega je dočekalo isto nezgodno pitanje ali on je već bio spreman i samo je odmahnuo rukom – ‘tamo, tamo’, pokazujući prema Luštici. Ne znam šta je to značilo, ali čudna se šahistkinja okrenula i otišla.

U petom kolu čudna je šahistkinja remizirala sa indijskim šahistom, a u šestom izgubila od velemajstora Abramovića. Izgledalo je da sada sve ide normalnim tokom. Upravo je tada skoro došlo do katastrofe,
Naš velemajstor koji vrlo rijetko gubi partije, gubi u šestom kolu po četvrti put na turniru. To je bio tek početak čudnih događaja u šestom kolu.
U partiji dvojice naših šahista, koji su igrali za susjednim stolom, internacionalnog majstora (bijeli) i velemajstora (crni) partija se odužila. Tempo igre je 90 minuta za 40 poteza, pa još 30 minuta do kraja partije uz dodatak od 30 sekundi po potezu.
Posle 68 poteza crnog nastala je sledeća pozicija

Crni je upravo odigrao potez i pritisnuo sat. Nažalost, na satu mu se pojavila crna zastavica koja bi trebala da označava da mu je isteklo vrijeme. Ipak ta zastavica nije titrala kao što je uvijek situacija kad istekne vrijeme. Uz to na satu mu je dodano 30 sekundi dodatnog vremena. Bijeli je pozvao sudiju i reklamirao pobjedu jer je prema njegovom mišljenju protivniku isteklo vrijeme  (na ovom Merex satu se ne pojavljuje znak -0,00 već samo crna zastavica i 0,00). U ovom slučaju pojavila se crna zastavica i 3o sekundi dodanog vremena! Nekoliko igrača među njima i velemajstor i njegova supruga bili su prisutni kod ovog neobičnog događaja. Dakle istovremeno se pojavila zastavica i 30 sekundi bonifikacije (da li je pala ili se pojavila o tome se takođe posle raspravljalo, jer je crna zastavica bila „zamrznuta“ a nije titrala, kao što uvijek titra kada padne). Pored toga igraču koji je reklamirao protivnički pad zastavice vrijeme je išlo, a to se ne dešava kod „uobičajenog“ pada zastavice. Nažalost, niko nije fotografisao ovaj sat, ali tu su bili prisutni svjedoci.
Uzevši sve u obzir, sudija je provjerio sat, da li je ispravan i dok je provjeravao, crna je zastavica nestala, a ostalo samo 30 sekundi protivničkom igraču. Sudija je pokušao da vidi da li se radi o nekoj tehničkoj grešci ili programskoj, ali nikako nije uspio ni na jednom satu na kojem je pokušavao da postigne da padne zastavica i da se doda vrijeme. Zato je odlučio da se partija nastavi i u 70 potezu bijeli griješi, previđa jednog pješaka i posle 114 poteza partija je završena trostrukim ponavljem pozicije, dakle remijem. Ipak bijeli je bio nezadovoljan, nije potpisao formular i uložio Turnirskom odboru pismenu žalbu smatrajući da je trebalo da mu se usvoji reklamacija zbog pada zastavice protivnika u 68 potezu.
Svi igrači na turniru su raspravljali o nastaloj situaciji i niko nije mogao da zaključi šta je ispravno i da li postoji ispravno rješenje. Ja sam isto veče konsultovao nekoliko međunarodnih sudija (iz Srbije i Hrvatske) koji su mi rekli da bi postupili isto kao i sudija Veselin Balšić, i rekli da se partija nastavi.
Situacija na samom turniru je počela da se komplikuje. Igrači su se podijelili u grupe. Jedna je smatrala da je crni odigrao u djeliću sekunde (deseti, stoti ili hiljaditi) kada mu je isticalo vrijeme i kad je zastavica počela da pada. Tako se desila istovremeno pojava crne zastavice i dodatka vremena. Druga, manja grupa, bila je sigurna da se radi o paranormalnom fenomenu  vezanom za čudnu šahistkinju. Trebalo je da Turnirski odbor donese pravednu odluku zbog koje će svakako neko biti nezadovoljan.
Čudni događaji se nastavljaju…

(uskoro 5. nastavak)

 

Misteriozne pojave na decembarskom turniru Treća subota (3. nastavak)


U međuvremenu čudna šahistkinja je nastavila da presreće ljude prije, ali i posle partije sa čudnim pitanjem „Da li vjerujete u život posle smrti?“ Odmah po završetku partije je ispred hotela sačekivala prolaznike, šetače, radnike, ali najviše kupce kod marketa IDEA. Žena našeg velemajstora joj je odgovorila na to pitanje da se radi o demonskim silama, na što se čudna šahistkinja okrenula i brzo otišla. Primjetio sam da se takođe odmah okrene ako dobije odgovor: Ja sam Hrišćanin, ne vjerujem u demone. To sam i preporučio kao odgovor poznanicima koji su čuli za čudnu šahistkinju. Neki su mi posle potvrdili da se čudna šahistkinja na taj odgovor odmah okrenula i gubila interes za dalji razgovor. Jedan internacionalni majstor je primjetio da je čudna šahistkinja na dlaku vješala i skakača. Pokušao je da razgovara sa njom i da joj objasni da nije lijepo to što svakoga pita. Nije uspio da je ubjedi, pa je odustao.

Na turniru je, čisto u šahovskom smislu, još jedan neobičan događaj je postao tema razgovora učesnika u slobodno vrijeme. Najtalentovaniji srpski šahista, prema ocjeni mnogih, koji sa šesnaest godina ima rejting 2497 (u trećem kolu) gubi partiju protiv jedne šahistkinje u samo osam poteza. Praktično, previđa figuru. Posle poteza 8.Lxf6 crni je predao jer na 8…Lxf6 sledi 9.Ld5 i gubi figuru.

Previdi se dešavaju, tako da ovu partiju (u trenutku kada je igrana) nisu povezali sa drugim neobičnim događajima. Ipak, sada je i ona postala tema razgovora. Pitao sam ovog šahistu da li mu se desilo nekada da izgubi tako brzo partiju. Sa osmjehom je rekao: „Pa, ne baš“.

Turnir se i dalje igrao, naizgled sasvim normalno. Dešava se da šahisti previđaju, da slabiji igrači dobijaju jače (prema rejtingu). Ništa čudno.
Ipak, situacija u samom Đenoviću je počela da se komplikuje. Čudna šahistkinja je sačekivala ljude u prodavnici IDEA sa pitanjem koje je izazivalo kod nekih strah. Počeli su svi da pričaju i da zaziru od razgovora sa njom. Neki su čak, kada im se obraćala počinjali da bježe.
Jedan učesnik turnira je vidio kako je jedna djevojka na pitanje čudne šahistkinje počela da bježi uz stepenice. Ipak, čudna šahistkinja je prilično mršava pa je jurila za njom. Djevojka se zaduvala kada je došla na vrh stepenica (oko 50 stepenica) i stala pretpostavljajući da je sigurna. Kada se okrenula pored nje je bila čudna šahistkinja sa svojim pitanjem. Djevojci je pozlilo. Skoro van sebe nekako je potrčala niz stepenice i utrčala u market IDEA gdje su joj dali sok i pokušali da je smire. Čudna šahistkinja je tako postala tema razgovora u ovom dijelu Đenovića. Situacija je počela da izmiče kontroli. Mještani nisu imali više strpljenja za čudnu šahistkinju i njena pitanja. Mojoj supruzi su rekli: „Ne možemo više“. Ona im je savjetovala da se još malo strpe, da ova šahistkinja nije opasna, ni agresivna, već da ima kao neke tikove i da mora da pita to što pita.“
Ipak situacija i na turniru je iznenada počela da se komplikuje jednim potpuno misterioznim događajem, koji možda ima neko realno objašnjenje, a koji je doveo u opasnost čak i odigravanje turnira.

(uskoro četvrti nastavak)

Misteriozne pojave na decembarskom turniru Treća subota (2. nastavak)


Prvo kolo je proteklo uobičajeno, kao i drugo i treće i ništa nije slutilo događaje koji će uskoro uslediti. Jedan događaj o kojem sam već pisao sada ću ponoviti jer od njega kreće misteriozni niz događaja:

Pred početak četvrtog kola turski šahista Burak Uysal, koji jako dugo igrao prvu partiju, stigao je jedva na poslepodnevnu partiju (igralo se duplo kolo). Igrao je upravo protiv čudne šahistkinje koja me pitala neposredno pred partiju da li može da uzme moju hemijsku olovku koja je primjetila na stolu. Naravno, dao sam joj hemijsku, jer sam isto uradio i kada me indijski šahista isto pitao dan ranije, ali je ona inistirala da meni u zamjenu da njenu hemijsku. Izvadila je iz torbe pernicu i čitavu kolekciju hemijskih olovaka i pružila mi mnogo ljepšu od moje. Nije mi pomoglo odbijanje, morao sam da uzmem za zamjenu njenu hemijsku. Ipak, izgleda da joj je nova (stara) hemijska donijela sreću (a šta se meni desilo pročitaćete kasnije). Čitavu partiju (74 poteza) je odigrala za samo 34 minuta i pobjedila partiju! Na kraju, na časovniku joj je ostalo 2 sata i minut, dok je Buraku ostalo samo 7 sekundi.

Ovaj je događaj izazvao opšte čuđenje, posebno što turski šahista ima za 119 poena veći rejting od nje. Ipak, eto dešava se. Pomislo sam da je turski šahista umoran i da je zato igrao sporo, jer je imao duplo kolo. Iako je i čudna šahistkinja takođe imala duplo kolo, a igrala vrlo brzo. Pomislio sam – pa dešava se, čudno, ali eto desilo se.

Hemijsku koju mi je dala čudna šahistkinja sam ponio kući i pokazao supruzi ispričavši joj kako mi je poklonila čudna šahistkinja. Pisala je nekako čudnom zelenom bojom, koju nisam do sada vidio. Meni se boja učini ružnom i upitam – Da je bacim, kako ružno piše. Supruga me odgovori rekavši – baš je lijepa hemijska, nema veze što je ta neobična boja, pa hemijsku ostavim pored kompjutera. Na pitanje supruge da li je sve bilo na turniru u redu primjetih – upalila mi se crvena lampica u kolima, nešto se pokvarilo, ali nisam mogao da stanem već ću sutra do majstora. Mora da mi je rebrasti remen pukao (obično mi pukne svake dvije godine, pa ga majstor promijeni). To se pokazalo sutra kao tačno. Zanimljivo da je majstor kojem sam dovezao kola pošao da kupi remen i vidio moj puknuti remen koji je ispao iz kola negdje kod škole u Zelenici.

Posle četvrtog kola usledio je slobodan dan. Igrala se jedna odložena partija i sve je bilo u redu.
Tad je počeo niz neobjašnjivih događaja. Jedan velemajstor koji je došao sa suprugom bio je na liturgiji sa suprugom. Po povratku u apartmane sreli su čudnu šahistkinju. Ona je prišla supruzi velemajstora i sa kaputa joj skinula dlaku. Izgledalo je kao da hoće da je baci, ali umjesto toga ona dlaku uvukla u svoj džemper, kod grudi. To ih je malo začudilo i odmah mi je to velemajstor rekao čim je došao u salu za igru, smatrajući da je to vrlo čudno.

Sledeći dan je bilo jasnije što će čudnoj šahistkinji ta dlaka sa kaputa velemajstorove žene.
Dok sam sjedio kod sudije čudna šahistkinja je izvadila dlaku (što su mi rekla dvojica šahista, među njima velemajstor i jedan naš internacionalni majstor) i vezala dlakom kralja. Objesila je kralja kao da se igra pred početak partije (protivnik joj je kasnio). Ipak to je bilo malo čudno. Lijevom rukom koja je laktom bila naslonjena na sto pravila je pokrete, za oko 20 stepeni, pomalo otvarajući šaku, a onda je skupljajući. Ništa strašno, zabavlja se da joj brže prođe vrijeme. Ipak, sa njene lijeve strane do prozora igrao je naš poznati velemajstor poznat po tome što vrlo rijetko gubi turnirske partije pa je čak i jedan od svjetskih rekordera po nizu partija bez poraza, (doduše kao dosta mlađi) protiv indijske šahistkinje koja ima 159 poena niži rejting od njega. Vrlo je slabo igrao i posle žrtve kraljice na h1 od strane indijske šahistkinje izgubio partiju. Porazgovarao sam sa njim i potražio je razlog u lošoj igri u tome što je vrlo slabo spavao svih ovih dana i smatrao da je to razlog neočekivano slabe igre na turniru do sada. Moguće, ali da li je to jedini razlog?! Vjerovatno jeste, ali sledeći događaji bacaju i na to sumnju. Nekoliko učesnika je počelo da priča o ponašanju čudne šahistkinje i skoro da pokazuju strah od njenog ponašanja. Razgovarao sam i sa ženom velemajstora čiju je dlaku čudna šahistkinja uzela. Ona je bila takođe začuđena čitavom situacijom. Na turniru se pojavila napetost i nervoza među učesnicima.

(uskoro 3. nastavak)

Misteriozne pojave na decembarskom turniru Treća subota (1. nastavak)


Na turniru Treća subota u decembru bilo je dosta zanimljivih stvari koje pomalo prevazilaze ’obični’ velemajstorski i intermajstorski turnir. Nekoliko dana prije turnira jedan od prethodnih učesnika obavjestio me da jedna od šahistkinja koja dolazi ima čudno ponašanje. Naveo mi je da je u Sočiju sve učesnike presretala i pitala da li vjeruju u život posle smrti. Nisam smatrao da je to problem za turnir, a i već je bilo kasno da vršim izmjene u sastavu.

Pred početak turnira, ta je šahistkinja stigla sa majkom. Vrlo vitka, u crvenom džemperu, mršava, već čudnog stava, malo savijena sa jednom rukom preko očiju. Umjesto pozdrava upita me isto pitanje koje je pitala već nekoliko ljudi u marketu IDEA gdje me ta čudna šahistinja sa majkom čekala. Promrmljah malo iznenađeno – Pa da, misleći da kažem da sam Hrišćanin i da joj to malo obrazložim. Ipak, nisam stigao da dovršim rečenicu. Podignu crni uvojak koji joj je padao na oči i nastavi pomalo mehanički – da, postoji čovjek koji je bio „sa druge strane“ odakle se vratio i napisao knjigu, za koju mi je preporučila da je pročitam. Sve mi je bilo prilično neprijatno, ali srećom upravo je prolazio jedan turski radnik koji se vraćao sa gradilišta u Porto Novom (na granici Kumbor –Đenovići). Ona je odmah prebacila pažnju na njega i postavila mu isto pitanje. Ja sam iskoristio priliku i obratio njenoj majci, upitavši je kako su putovali. Majka se predstavila kao Žana, i rekla mi da sve zna o turniru jer je sve mailove, koje sam razmjenio sa njenom ćerkom, ona ustvari pisala, potpisujući se imenom ćerke. Sve mi je bilo prilično čudno, ali nisam htio da ulazim u detalje, samo sam je podsjetio da je izvlačenje turnirskih brojeva za turnir Treća subota u hotelu Fiammanti u petak u 18 časova. Nisam mogao ni da pretpostavim da je ovo tek početak niza misterioznih događaja koja su pratili decembarski turnir – naravno –za neke postoji neko objašnjenje, ali ima i onih koji su nevjerovatni. Svjedoci ovih događaja su sudija, supruga vlasnika hotela, ali i skoro svi učesnici turnira, kao i neki šahisti-gosti koji su posjetili učesnike.

(uskoro drugi nastavak)