Velemajstor Milan Draško: Pozitano (sedmi nastavak)


Mikelanđelovi soneti

Osam mjeseci kasnije, početkom jula 2011. godine, posjetiću  „Zeleno ostrvo“ (l’isola verde), kako ostvljani,  ne bez ponosa, zovu Iskiju. Sunčano jutro, ponovo sam u tramvaju jedinici, ovog puta u  ugodnom društvu majke i  kćeri  iz Engleske. Upoznali smo se nakon kratke konverzacije, radosni, što uskoro stupamo na tlo rajskih ostrva. Tipovao bih da su Grkinje, zbog tamnije puti  i  kestenjaste kose. Gospođa je lijepo obučena, dostojanstvenog držanja, kći  na početku  dvadesetih godina, sa dugom kosom  i  tamnosmeđim  očima. Prvi put putuju na Kapri.

Moja je velika želja da posjetim glasovito ostrvo, jedno od najljepših na svijetu. Kultno mjesto magnetske privlačnosti. Putujem na Iskiju dva dana prije turnira, samo zbog ideje da  vidim “Plavu pećinu” (Grotta Azzurra) i  druge znemenitosti  Kaprija. „Plavu pećinu“, sa neobično lijepom, azurnom bojom mora, „otkrio“ je pruski pjesnik i slikar Avgust Kopiš (1799-1853), tokom kupanja sa slikarom Ernstom Friesom. Za pećinu dugu 56 metara, široku 30, sa visinom svoda 15 metara i visinom ulaza samo 1,3 metra, znali su još u antičkom Rimu. Tek nakon Kopiševog  nadahnutog opisa  „Plava pećina“ postaje široko popularna turistička atrakcija, amblem Kaprija.

Možda me posluži sreća da uživam u neobičnom pogledu sa terase vile „San Mikele“, smještenoj visoko iznad mora. Šveđanin Aksel Munte, zvanični ljekar i prijatelj kralja Gustava V, vrsni poznavalac istorije umjetnosti, filozofije i književnosti, izgradio je vilu  uz pomoć mještana. Vila nije tako velika, ali pruža mnogo draži. U putopisu „Vila San Mikele“ piše o veličanstvenim zalascima sunca:“Duša traži više mesta od tela“. Matvejević bi rekao:“Na Mediteranu duh stari sporije od tijela“. („Mediteranski brevijar“)

Silazimo sa tramvaja i krećemo prema luci “Molo Beverello”, odakle isploljavaju brzi  brodovi za Kapri. Kažem djevojci da ću putovati  iz susjedne luke “Porta di Massa”, Velika gužva, pozdravljamo se, zatim majka  i  kći odlaze da kupe kartu. Lagano se udaljavam, iznenada me sustiže simpatična Engleskinja. „Imate brod za Iskiju i odavde“.  Lijep gest, posmatram je sa zahvalnošću, ali se naši putevi,  ipak,  razilaze.

Dugo sam čekao brod čitajuci novele Elia Vittorinia. U 12:55 otplovio  je  brod za Kapri, sat kasnije otisnuli smo se prema morskoj pučini. Udaljavajući  se od Napulja, posmatramo obrise grada i Vezuv u daljini. Zatim,  skrivena  ostrva pored kojih plovimo i neobične nijanse blago talasastog mora. More, u svom najzanosnijem izdanju!

Nisu putovanja brodom uvijek ovako idilična. Sjećam se plovidbe od Livorna do Bastije, kada se brod toliko ljuljao da smo bili prikovani za stolice, ili strahovite bure na liniji Dubrovnik-Bari.  Brod je krenuo iz luke sa 3,5 sata kašnjenja; tada i nikad više,  savladala me morska bolest.

„Ime bura starije je od Homera. Dolazi iz mezopotamskog Buriash, boga oluja gorštačkih Kasita koji su sišli na Eufrat i Tigris kako bi osvojili Babilon. Bilo bi loše da je nema. Prevrće more poput gruda zemlje. Bez nje bi Mediteran, koji je zatvoren sa svih strana, istrulio, bez kisika. Isto čine maestral u Tirenskom moru i meltemi u Egejskome. Zbijaju se u klance između planina, oru more i sve se regenerira“. (Paolo Rumis-„Odavde do Lepanta“) Dešavalo se da valovi tokom plovidbe  na relaciji Ankona-Split dostignu visinu sedam metara!

„More je prastari jezik koji ne umijem odgonetnuti“, pisao je Horhe Luis Borhes.  („Plovidba“-zbirka „Blizak mjesec“)

Neposredno prije uplovljavanja ugledasmo „Castello Aragonese“ („Aragonski zamak“). Zamak je sagradio Hijeron I od Siracuse 474. godine p.n.e. na jednoj velikoj stijeni. Istovremeno su sagrađena dva tornja da bi se pratilo kretanje neprijateljske flote. Godine 1441. Alfonso V od Aragona spojio je stijenu s kopnom kamenim mostom koji je zamijenio dotadašnji drveni, te utvrdio zidove zbog odbrane od pirata. U 16. vijeke tu je živjela italijanska renesansna pjesnikinja Vitorija Kolona, markiza od Peskare. Kada se 1536. godine vratila u Rim, susreće šezdeset jednogodišnjeg  Mikelanđela Bunarotija. Među njima je, sasvim neočekivano, planula velika, platonska ljubav. Genijalni umjetnik posvećuje joj neke od svojih čuvenih soneta.

„Zlo od koga bježim, dobro kom se nadam,

božanska gospo, u tebi se skriva,

umjetnost suprotna mojoj želji biva,

ugrožava smrt me i zbog toga stradam“.

(iz 60. soneta)

Jedan sonet posvetio je zemaljskoj i nebeskoj ljubavi, misleći na markizu.

„Ljubav budi dušu i daje joj krila,

ne pružajući strasti visok let;

pa svome tvorcu, u sjajniji svijet

diže se ona laka kao svila“.

Ovakva ljubav teži ka visini,

gospo, nije zemna; njoj je krepost kula

i mudrost joj srce sve stalnijim čini“.

Oko 1700. godine, na nevelikom prostoru „Aragonskog zamka“ živjelo je 2000 porodica. U naše vrijeme, najposjećeniji je spomenik na ostrvu. Zatim plovimo blizu obale. Iznenada, između dva šumovita brda, ukaže se mala luka i lijep gradić u daljini. Uživam u ljepoti, sluteći da me  očekuju još raskošniji prizori!

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Nadam se da su svi čitaoci kao i ja uživali u ovom putopisu velemajstora Milana Draška, našeg već poznatog pisca šahovskih putopisa. U ovom tekstu čak i više od prethodnih ima svega: istorije, književnosti, filma, muzike, ali i putopisnih detalja. Ipak, kao umjetnički izraz je daleko više od samog opisa turnira u Pozitanu, jer se autor otisnuo u prostore subjektivnog i doživljajnog, odnosno vlastitog i ponudio ličnu sliku proživljene stvarnosti sa čestim reminiscencijama, kao i odlascima u druge umjetničke izraze. Čitaoci su mogli da pogledaju zanimljive partije turnira u Pozitanu, ali i plove zajedno sa autorom po azurnom moru Mediterana, uživaju u sonetima…Zahvaljujem još jednom velemajstoru Milanu Drašku na divnom tekstu koji će ući u novu knjigu ovog autora.

Goran Tomić, urednik Šah mat liste

Advertisements

Velemajstor Milan Draško: Pozitano (šesti nastavak)


Napuljska oluja

Dok je trajao turnir u Pozitanu, gospodin  Mario Marinjolo (Miragliuolo) uputio je ljubazan poziv Naumkinu i meni da budemo gosti u njegovoj kući na ostrvu Iskija. Mario je organizator Opena u gradu Forio, koji se tradicionalno održava u julu. Čuvena gostoljubivost italijanskog juga; Mario me zove u goste, iako se do sada nismo vidjeli!

„Italijanci su tako prijatni i veseli k stranima, kao što je nebo k njima“ (Iz Njegoševog  pisma Dimitriju Vladisavljeviću, Napulj 1851.godine).

Nakon lijepog iskustva u Pozitanu, pohodiću glasovita ostrva oko Napulja; Iskiju i Kapri. To mi je bio plan. Između rta Misena i Iskije smješteno je treće značajno ostrvo Napuljskog zaliva,  Pročida, sa bogatom istorijom koja seže u antička vremena. Istoimeni, živopisni grad,  glavno je sjedšte opštine, u čiji sastav ulazi i manje ostrvo Vivara. Pločida je poznata i kao česta inspiracija za romanopisce.

Roman „Arturov otok“, italijanske književnice  i pjesnikinje Elze Morante, odvija se na ovoj pozornici. Đerđ Lukač je njeno pisanje nazvao najboljim u Evropi, poslije Tomasa Mana.  Za ljubitelje literature značajajan je njen odnos sa italijanskim modernim klasikom Albertom Moravijom. Upoznali su se 1936. godine, a vjenčali pet godina kasnije. Zbog njenog jevrejskog porijekla morali su pri kraju rata bježati iz Rima, koji se nalazio pod njemačkom okupacijom. Razveli su se 1961. što se loše odrazilo na karijeru i psihu spisateljice. Čak je pokušala  samoubistvo, 1983 godine. Sve je više onih koji smatraju da je bolešljiva Sicilijanka bila bolji pisac od muža. Podgoričke „Vijesti“ su, u okviru edicije XX vijek, objavile  njenu knjigu „Istorija: sablazan koja traje već deset hiljada godina“.

Romane Alberta Moravie čitao sam sa zadovoljstvom, gledao ekranizaciju „Rimljanke“, sa raskošnom Frančeskom Delerom u glavnoj ulozi. Takođe i potresni film „Dve žene“ („Ćoćara“), sa  Sofijom Loren i Žan Pol Belmondom, koji je režirao Vitorio de Sika (1960.).  Sofija Loren je ovjenčana nagradom Oskar, prvim koji je dodjeljen za glavnu ulogu u filmu koji nije na engleskom jeziku. Za Moraviju je neko rekao ili napisao da je otmjen, aristokratski pisac. Čitajući „Dosadu“, „Agostino“, Ravnodušne ljude“, „Konformist“, osjetio sam da me njegov stil opušta i uznosi u neku drugu dimenziju. Rado sam čitao njegove knjige  na turnirima.  Istina, kratke pripovjetke „Rimske priče“ nisu ostavile naročit utisak.

Ostrvo Pročida povremeno je posjećivao rusko- američki pjesnik  i esejista, nobelovac (1987), Josif  Brodski. Svoje oduševljenje izrazio je kratkom pjesmom. Upečatljivi su  završni  stihovi njegove glasovite, „Ljubavne pjesme“.

„Da voliš vulkane, ja bih lava bio,

u erupciji skrivenoj koja ne prestaje.

A da si mi žena, ja bih te volio,

jer Crkva razvod nikad ne priznaje“

Poznati pisac i novinar, Muharem Bazdulj, efektno završava tekst o Brodskom. „Šta učiniti kad se fantazija ostvari, kad se ljubav s poetskih visina spusti u svakodnevnicu života? Odgovor Brodskog je genijalan, jer je istovremeno i banalan i duhovit; zapravo sam odgovor je banalan, ali je obrazloženje duhovito. Kao u onoj čuvenoj pošalici Umberta Eca prema kojoj (post) moderan čovjek nije u stanju bilo kome da iskreno kaže „Volim te najviše na svijetu“ i da, u najmanju ruku, stvar mora ironizirati pa eventualno reći „Volim te najviše na svijetu, kako bi rekla Barbara Cartland. Brodskom treba autoritet Crkve da podeblja izjavu ljubavi. Pronašavši (makar i ironično) razlog za trajnu ljubav u Crkvinom protivljenju razvodu, pjesnik može poetizirati i onu vrstu ljubavi koja se najteže uklapa u pjesmu, može, dakle, poetizirati i bračnu, svakodnevnu ljubav“.

Putujemo vozom Sorento-Napoli,  počinje kiša uz jak vjetar. Stižemo na stanicu Napoli Centrale i izlazimo na Trg  Garibaldi. Žurimo prema tramvajskoj stanici koja se nalazi blizu velikog spomenika Đuzepeu Garibaldiju, da bi stigli u luku “Porta di  Massa”. Fide majstor Grigorij Selecki,  već godinama stanovnik Napulja, želi da nam pomogne. Igrao je dobro u Pozitanu, makar nakratko odagnao  brigu za egzistenciju i nostalgiju za  Ukrajinom. On je iz malog mjesta, 200 kilometara od Lavova.

Tramvaj broj jedan vozi nas desetak minuta do luke, kasno je, oko 22 sata. Bjesni oluja.  Približavajući se luci shvatamo da se nešto dešava, uskoro nas obavještavaju da je brodski saobraćaj obustavljen! Sjedimo pokisli  i rezignirani, Mario zove Naumkina i govori  da je na ostrvu  stravično nevrijeme. Nisam očekivao da će susret sa čudesnim gradom biti  ovako tegoban. Osoblje u luci upućuje nas prema izlazu, jer se luka zatvara do ujutro. Povratak na željezničku  stanicu još je traumatičniji; trčimo po jakoj kiši, kisnući do gole kože. Preskačemo vreće sa smećem; zar smo zaista u jednom od najljepših italijanskih gradova?!  Iznenada, sasvim refleksno, pokušavam se skloniti ispod neke strehe, iako to  više nema efekta. Zbog loše vidljivosti udaram glavom u gvozdenu šipku! Svici mi igraju pred očima dok se prisjećam izreke: “Vedi Napoli e poi muori”!

Velemajstor Milan Draško

(sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Pozitano (peti nastavak)


Igrati kao Kramnik

Zbog čega je  preciznije 15… Df5 vidjećemo iz sljedećih primjera. U partiji Mirošničenko-Nakbajeva igrano je 16. e4 (Ozbiljna alternativa je 16. Tc1, jer nakon 16…Sb8 ili 16…Lc5 bijeli zadržava izvjesnu prednost).  16…Dg5  17. h4-Dh6 18. Lc1 (Igrajući 16. e4 bijeli je zatvorio dugu   dijagonalu h1-a8, pa ideja 18. Tc1 nije efikasna). 18…g5  19. hg5-Dg7! 20. e5!? Zanimljiv pokušaj. Nameće se 20. Sf6, ali nakon 20…Lf6  21. gf6-Dg6! crni uspijeva održati ravnotežu (Rasmusen-Inkiov; Makaričev-Servat). 20…Kh8 (20…Se5 21. Lb2!-Lg5 22. Le5-f6 23. Sf8!-Td1 24. Tfd1 sa nadmoćnom pozicijom)  21. Lf4-Lg5  22. Lg5-Dg5  23. Sf8-Td1  24. Td1 i umjesto 24…Sa5? crni treba igrati 24…h5! s idejom h4. Prednost bijelog na prvi pogled ne izaziva sumnju, ali crni zadržava taktičke šanse da uplovi u mirnu luku. Neobična pozicija!

Potez Strombolija 12…Dh5 (bolje je 12… Df5!?) vodi brzoj izmjeni dama i igri na jedan gol. S lovačkim parom i prostornom prednošću, postepeno, bez žurbe i rizika, tražio sam put do pobjede. Svejedno, dilema pred kojoj ću se naći uoči 17. poteza, zaslužuje pažnju. Na 12…Dh5 slijedilo je 13. Se5-Dd1  14. Tfd1-Se5  15. Lb7-Tab8  16. Lg2-cd4

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Ta1, Td1, Lb2, Lg2; pješaci: a2, b3, e3, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Tb8, Tf8, Se5, Le7; pješaci: a7, b6, d4, e6, f7, g7, h7;

(Postoje čak tri opcije uzimanja na d4. U partiji ruskih velemajstora Aleksandra Obuhova i Andreja Niktina, bijeli se odlučio za 17. Td4 i nakon 17…Lf6 crni je uskoro promijenio crnopoljce,  što predstavlja solidno dostignuće i dovodi ga nadomak izjednačenja). Odigrao sam 17. ed4 i godi mi što je godinu kasnije i Kramnik izabrao istu soluciju u partiji sa Radžabovom. Razlika je, doduše, u tome što je Radžabov u dvanaestom potezu odigrao Dd8 umjesto Dh5. Zanimljivo je pogledati ključni trenutak njihove partije.

Dijagram nakon 66. poteza Kramnika:

Bijeli: Ke4, Tc7, Lc4; pješaci: a4, f4, g3, h4;
Crni: Kf6, Td6, Le7; pješaci: a5, b6, g6, h5;

Bijeli je, nesumnjivo, bolji, ali crni ima izglede na remi. Trebalo je odigrati 66… Td2! 67. Ld5-Te2 68. Kd3-Tb2; ako 67… Ld3-Lc5. Radžabov bira 66… Td8? dospijevši neočekivano  u iznudicu poslije 67. Ld5-Td6 68. Tb7. Kramnik je dobio u 80. potezu.

Stromboli je odigrao 17… Sd7 i nakon 18. Tac1-Tbc8  19. d5-ed5  20. Ld5-Sf6  21. Lc4 i nastala je jedna od onih pozicija koje se igraju s guštom  bijelim figurama. Naravno, pobjeda je još daleko. Pozicija nakon 33. poteza bijelog.

Dijagram:

Bijeli: Ke3, La3, Lc6; pješaci: a2, b3, f2, g3, h3;
Crni: Kg7, Sf6, Le5; pješaci: a7, b6, f7, g5, h7

Stromboli se odlučio za 33… g4, s idejom reduciranja materijala. Logičnije izgleda 33… h5 i zatim g4. Za crnog je bitno da zadrži kontrolu dijagonale h2-b8, sprečavajući aktivnost mog crnopoljca. U tom slučaju, postavio bih lovca na b4 (s idejom Le1, ako bude ugrožen f pješak) i krenuo kraljem prema daminom krilu. Poslije 34. hg4-Sg4 35. Ke4-Kf6 36. f4, crni igra pasivno, 36… La1?! (Bolje je 26… Lc3) 37. Ld7-h5 38. Ld6-Sf2 39. Ke3-Sg4 40. Kf3-Sh2 41. Ke4-Sf1 42. g4-hg4 43. Lg4-Sg3 44. Kd3-Sf5 Iako je crni igrao inventivno skakačem,  prednost bijelog još je izrazitija. Lovac na a1 već dugo ne učestvuje u igri. Pogledajmo završnu fazu.

Dijagram nakon 54. poteza:

Bijeli: Kc6, Ld3, Le5; pješaci: a2, b3, f4;
Crni: Kg4, Sc3, La1; pješaci: b4, f7;

Sada je glavni motiv kombinovani napad na crne b i f pješake. Uslijedilo je 55. f5-Lb2 56. f6-Kg5 57. Kd6-Sd1 58. Lb2-Sb2 59. Lc2-Kf6 60. Kd5!?-Kg5 61. Kc5-Kf4 (Ne ide 61… f5 62. Kb4-f4 63. Kc3-f3 64. Kb2-f2 65. Ld3+-)  62. Kb4-Ke3 63. Kc3 1:0

Ipak, pobjedničke počasti pripale su ruskom velemajstoru Igoru Naumkinu. U drugom kolu savladao je  internacionalnog majstora, dr Antonia Martorellia,  radiologa  iz Salerna, u četvrtom velemajstora Stefana Đurića, koji je suviše rizikovao. U posljednjem kolu Igor pobjeđuje Seleckog  i stiže do nedostižnih 6,5 iz 7.  Osvojio sam drugo mjesto sa  6 poena , treći je  neumorni  svjetski  putnik, Stefan Đurić,  sa 5 bodova.

Velemajstor Milan Draško

(sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Pozitano (četvrti nastavak)


Boje mora i neba

Na popularnost Pozitana značajno su uticali hvalospjevi američkog nobelovca (1962.),  Džona Štajnbeka. U maju 1953. Štajnbek je napisao dužu reportažu o Pozitanu u američkom magazinu „Harper’s Bazaar“. Pisac se proslavio i zbog uspješne ekranizacije njegovih djela, poput “Plodova gnjeva”(sa Henri Fondom u glavnoj ulozi) i “Istočno od raja”, koji se pamti po debitantskoj ulozi Džejmsa  (Bajrona) Dina. Bila je to jedna od najspektakularnijih karijera u istoriji Holivuda. Nakon  drugog filma “Buntovnik bez razloga” postaće simbol  nemirnih i nezadovoljnih generacija američke omladine s kraja pedesetih godina dvadesetog vijeka. Din je bio pasionirani  ljubitelj automobilskih trka, što će se pokazati fatalnim. Po završetku snimanja trećeg filma “Div”, krajem septembra 1955. godine,  kreće na trke u Salinasu i gine u saobraćajnoj nesreći u dvadeset  četvrtoj godini.  Za nešto više od godinu dana snimio je tri filma i postao mit.

Nakon duge šetnje vraćam se  liftom  koji se penje do recepcije  hotela “Vittoria”, iznad crkve “Santa Margerita”.

Pozitano  se nalazi na Sorentinskom poluostrvu koje razdvaja Napuljski  i  Salernski  zaliv i pripada pokrajini  Salerno. Iznad grada se izdiže  veoma strma  planina Lataro, (monti Lattari) koja sprečava širenje atraktivnog  ljetovališta. Niske  kuće vedrih boja   srasle sa velikim stijenama  i gotovo  naslonjene jedna na drugu, djeluju koloritno,   zanimljivo. U Pozitanu su me najviše oduševljavale boje mora i  neba i  crkva “Santa Maria Assunta” sa veoma lijepom kupolom.

Međunarodni  šahovski  turniri u Pozitanu igraju se od 2004. godine. Turnir koji opisujem, održan je od 29. oktobra  do 01. novembra 2010. Nastupilo je 28 igrača iz Francuske, Rusije, Ukrajine, Crne Gore, Srbije i Italije. U inspirativnom ambijentu odigrao sam nekoliko zanimljivih partija, pobijedio, u dalekim završnicama, braću blizance Stromboli (fide majstori Karlo  i  Etore). Često igram protiv njih na turnirima u susjednoj Kalabriji, izuzetno su prijatni  ljudi. Ukrajinski  fide majstor Grigorij Selecki, odigrao je nešto slabije otvaranje, što je olakšalo moj put do pobjede.

Partija posljednjeg kola protiv E. Strombolija ima i teorijski značaj.

Draško Milan-Stromboli Etore  1:0  A14

1. Sf3-e6 2. g3-b6 3. Lg2-Lb7  4. 0-0-Le7  5. c4-Sf6  6. b3-0-0  7. Lb2 (Dvostruki fijanketo povremeno je primijenjivao Mihail Botvinik. Pobijedio je, pored ostalih, Tigrana Petrosjana i Benta Larsena. Još je svježe sjećanje na 24.  partiju  četvrtog meča Kasparov-Karpov (Sevilja 1987). Karpov je vodio 12:11,  Kasparov bira ovaj, naizgled  miran sistem, i dobija u dalekoj završnici! Lovorov vijenac i zvanje svjetskog prvaka zadržava Kasparov).  7…d5  8. e3-c5 (8…Sd7)  9. Sc3-Sc6 (9…dc4 10. bc4-Sc6) 10. cd5-Sd5 (10…ed5)  11. Sd5-Dd5 (11…ed5)
d4-Dh5 (Potez se rijetko primjenjuje. Uvod u glavnu liniju predstavlja 12…Tad8 13. Se5-Dd6

(Umjesto 13… Dd6, zanimljiva je žrtva dame!?

Dijagram: Bijeli: Kg1, Dd1, Ta1, Tf1, Se5, Lb2, Lg2; pješaci: a2, b3, d4, e3, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Dd5, Td8, Tf8, Sc6, Lb7, Le7; pješaci: a7, b6, c5, e6, f7, g7, h7;

13… Dg2!?

Potez je u velemajstorskoj praksi prvi put viđen u partiji  Elvest-Nakamura, 2009. Nakon toga Bologan protiv Morozeviča (2013.) i egipatski IM Mohamed Ezat protiv Kramnika (2014.), biraju ovu riskantnu žrtvu. Nema mnogo partija na ovu temu,  najdosljednije  je, po mom mišljenju, igrao  S. Azaladze protiv A. Nadaniana. Partija gruzijskih internacionalnih majstora odigrana je 2015. godine. Pogledajmo u čemu je suština  originalne pozicije. Azaladze je odigrao 14. Kg2 i nakon 14…Se5  15. f3-cd4  16. ed4-Sc6  17. Tc1-Td7 (17…Td5!? 18. Tc4; 17…Lf6)

  1. d5!

Dijagram: Dd1, Tc1, Tf1, Lb2; pješaci: a2, b3, d4, f3, g3, h2;
Crni: Kg8, Td7, Tf8, Sc6, Lb7, Le7; pješaci: a7, b6, e6, f7, g7, h7;

Crni ima samo dvije figure za damu, ali motivi za igru bijelog su prilično skučeni. Posljednjim potezom bijeli naglo mijenja karakter pozicije i mora izračunati taktičke mogućnosti crnog. Može li se crni brzo aktivirati igrajući Sb4 i La6, koristeći polje d3?  18…Td5  19. De2-Sb4  20. Tfd1-La6  21. De4-Ld3?! (Opasnije je 21…Sd3!?  22. Tc7-Lc5  23. Ta7 (23. Td2; 23. Tb1)  23… Sf2!?  24. Dd5!? (24. Td5 i bijeli je nešto bolji)  24…ed5  25. Td5-Lc8 26. Tc5-bc5  27. Kf2-Le6 „Prošla je bura, stišale se strasti“, pisao je Šantić, u sasvim drugom kontekstu. Nakon silnih taktičkih udara, vrijeme je za svođenje računa.  Bijeli  ima pješaka više i  dobre izglede na pobjedu, ali prisustvo raznobojnih lovaca otežava realizaciju). 22. Dg4-g6 23. Df4 i bijeli je dobio u 35. potezu).

14.dc5-Dc5 15. Sd7!?

Dijagram: Bijeli: Kg1, Dd1, Ta1, Td1, Sd7, Lb2, Lg2; pješaci: a2, b3, e3, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Dc5, Td8, Tf8, Sc6, Lb7, Le7; pješaci: a7, b6, e6, f7, g7, h7;

(Igra se i 15. De2-Se5 16. Lb7; bijeli polaže nade u lovački par, ali praksa pokazuje da crni ima zadovoljajuće odbrambene resurse). 15…Dg5? Ovako je tekla moja partija  protiv italijanskog internacionalnog majstora Bruna Belotija (San Martino di Kastroca,  2000). Crni ne pronalazi pravo mjesto za damu. Nije jednostavno odabrati pravu soluciju kada je igrač suočen s novom pozicijom. Slijedilo je 16. h4-Dh6 (Sada nije efikasno 16…Df5 17. e4-Da5 18. Dg4 Prijeteći mat na g7, bijeli se oslobađa vezivanja po D liniji  i osvaja kvalitet (Sf8). 17. Tc1-Sb8 (17…Sa5  18. Tc7!)  18. Sf8!-Td1 19. Tfd1-Lh4  20. gh4-Lg2  21. Td8-f6  22. Tc7-Sc6  23. Te8 1:0

Velemajstor Milan Draško

(sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Pozitano (treći nastavak)


Kraljica Jelena

Lijepa je prilika da se sjetimo obožavane italijanske kraljice, kćerke crnogorskog knjaza (kasnije kralja) Nikole I Petrovića-Njegoša. Rođena je na Cetinju 8. januara 1872. godine. Pored vaspitanja u crnogorskoj porodici, Jelena je mogla steći visoko obrazovanje i  kulturu ponašanja u aristokratskom Djevojačkom  institutu Smoljni u Petrogradu. Jelenina školska drugarica Elza Bolderov ovako je opisala pojavljivanje nove štićenice:“Jednog jesenjeg jutra 1882. u naš razred su doveli novopristiglu. ‘To mora da je princeza od Crne Gore’, kaže mi drugarica. Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne“.

Slično svojim precima, Jelena piše poeziju. Pseudonim koji se dugo provlači je-Leptir, u italijanskoj fazi „farfalla“. To je inspirisalo velikog italijanskog muzičara Đakoma Pučinija da svoju slavnu operu „Madam Butterfly“ posveti kraljici Jeleni.

Jelena je sa majkom Milenom 29. aprila 1895. u Veneciji, gdje prisustvuju međunarodnom Bijenalu umjetnosti. Odsjeli su u čuvenom hotelu „Danieli“. Tada se princeza Jelena prvi put srela sa italijanskim princom Emanuelom. Sljedeći put će se vidjeti u Petrogradu tokom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije. Poslije susreta u Petrogradu-prema italijanskim istoričarima-Viktor Emanuel se povjerio majci Margariti ovim riječima: „O Elena o nessuna“ („Ili Jelena ili nijedna“). Uslijedila je vjeridba u Crnoj Gori. Šesnaestog avgusta 1986. princ je jahtom stigao u Bar, na putu za Cetinje gdje se odvijala ceremonija vjeridbe. Prilikom povratka u Italiju, u crkvi San Nikola u Bariju, obavljen je ritual Jeleninog prelaska u katoličku vjeru, da bi u Rimu 11. novembra 1986. uz veliki publicitet, prvo sklopljen civilni brak u Kvirinalu, a zatim obavljeno i crkveno vjenčanje u crkvi Santa Maria degli Angeli.

Makar početni susreti italijanskog princa i crnogorske princeze imali „državne uplive“, sasvim je izvjesno da se njihova veza pretvorila u uspješan brak ljubavi i harmonije. Petoro djece (Jolanda, Mafalda, Umberto, Đovana i Marija) bili su dio njihove srećne zajednice, nasljednici koji su potvrdili planove o fizičkom i estetskom poboljšanju stare savojske dinastije.

Jednomjesečno krstarenje grčkim vodama na jahti „Jela“ prestonasljednika Viktora Emanuela i njegove supruge Jelene Savojske avgusta 1900. bilo je prekinuto viješću da je kralj Umbero I, otac Viktora, ubijen u atentatu u Breši. Po onoj „kralj je mrtav, živio kralj“, već na jahti, napuštajući grčka ostrva i približavajući se italijanskim vodama Viktor i Jelena su postali kralj i kraljica Italije. I to će trajati skoro pola vijeka.

Postoje brojne potvrde Jelene kao smirene, skromne, požrtvovane, solidarne, ukratko narodne kraljice. Nakon razornog zemljotresa u Mesini 1908. godine, kraljica se brzo našla u porušenom gradu. Danima je bila bolničarka među povrijeđenima, starajući se i oko evakuacije teže povrijeđenih. U mediteranskim vodama  nedaleko od Mesine tih dana su se nalazili ruski vojni brodovi. Na molbu da pomognu u evakuaciji nesrećnih ljudi, admiral je kazao da imaju preciznu rutu koju ne mogu mijenjati bez odobrenja ruskog ministarstva. Istoričari su zapisali da su tada i mornari vidjeli kraljicu Jelenu kako se penje na brod „Slavija“, obraćajući se na ruskom jeziku admiralu Litvinovu ovim riječima:“ Admirale, sa vama sada ne razgovara kraljica Italije ni princeza od Crne Gore. Obraća vam se jedna žena koja vas u ime čovječnosti zaklinje da prevezete odmah u Napulj ove nesrećne, teško povrijeđene osobe“.

Kada se u Petrogradu saznalo za ovu scenu, a posebno za izgovorene riječi, brzo je odlučeno da krstarica „Slavija“ i još jedan ratni brod u blizini odmah zaplove sa povrijeđenima prema Napulju. Danas najveća bolnica u Napulju nosi ime „Regina Elena“. U Mesini je 1960, u vrijeme italijanske republike, podignut veliki spomenik kraljici Jeleni.

Tokom Prvog svjetskog  rata kralj Viktor i kraljica Jelena odlučuju da napuste prestižnu rezidenciju Kvirinale prelazeći u vilu Savoja gdje su ostali do kraja njihovog života u Rimu. Kvirinale je pretvoren u bolnicu, opet sa značajnom ulogom kraljice Jelene. Nakon ulaska Italije u rat, kralj Viktor Emanuel je 27. maja 1915. sa rimske stanice Termini pošao na front gdje će ostati do kraja rata. Njegova uloga u Velikom ratu je velika, nije slučajno nazvan „kralj-vojnik“.  Kraljica Jelena ostaće upamćena i po nesebičnoj pomoći slabim i ugroženim. Prema istorijskim spisima, njen suprug, Vitorio Emanuele, rekao je da će svi propasti, ako on bude išta trošio, s obzirom  na to koliko kraljica troši na siromahe.

Postoje razne anegdote o njenim dobročinstvima. Pri povratku iz ribolova, jednom je srela djevojčicu koju je ranije viđala da plete. Na kraljičino pitanje da li je poznaje, djevojčica je odgovorila:“Da, Vi ste kraljica“. „A da li bi umjela da ispleteš par čarapa za mene“? „Naravno gospođo“. „Dobro, onda mi ispleti i pošalji u palatu“. Nekoliko dana kasnije stigle su čarape, a kraljica je djevojčici na poklon poslala dvije svilene čarape, jednu punu slatkiša a drugu punu novca. Sutradan je od djevojčice dobila pismo:“Vaš poklon me je veoma rasplakao. Moj otac je uzeo novac, brat slatkiše, a majka svilene čarape“.

Umberto II  zadržao se na kraljevskom tronu samo 33 dana, nakon abdikacije kralja Viktora, 9. maja 1946. godine. Italijani su na referendumu glasali za republiku, monarhija je formalno okončana 12. juna 1946. godine. Kralj Umberto II odlazi u egzil, napustivši  zauvijek  Italiju. Preminuo je u Ženevi u 78. godini. Nakon pada dinastije Savoja, Jelena je pošla za mužem u egzil u Aleksandriju, a poslije njegove smrti (1947.) odlazi u Francusku. Zabilježeno je da je italijanska kraljica Jelena tokom tog putovanja na brodu rekla svojoj guvernanti:“ Kada budemo prolazili pored Italije, probudi me, hoću da vidim svijetla Sicilije“. Posljednje godine provela je u dostojanstvenoj samoći  u Monpeljeu, gdje umire 1952. u 79. godini.

Vijest koja je 16. decembra 2017. brzo obišla Italiju, zatim i cijeli svijet je glasila ovako: Njeno kraljevsko visočanstvo Jelena od Savoje, kraljica Italije (kraljica Etiopije 1936-1943, kraljica Albanije 1939-1943), rođena crnogorska princeza Petrović-Njegoš, sahranjena je u marjanskom svetilištu Vikaforte, na području grada Kuneo, u regiji Pijemont. Dva dana poslije, na istom mjestu je sahranjen Viktor Emanuel III kralj Italije (Etiopije, Albanije). I tako, Jelena počiva u zasluženom miru lijepog, savojskog Pijemonta.

Velemajstor Milan Draško

(sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Pozitano (drugi nastavak)


Smokva

Zastao sam, uživajući u veličanstvenom pogledu. Preko puta stanice je tratorija “Grottino Azzurro”, poznata po izvrsnim morskim specijalitetima.  Putnici tu kupuju autobuske karte, a zatim sjede na stolicama iznesenim napolje, ili  na kamenim stepenicama. Ponekad je nemoguće ući u autobus nakrcan turistima. Spuštam
se beskrajnim nizom uskih stepenica do luksuzne vile „Franca“. Gospodin Đovani Červero govorio je istinu; vila izgleda otmjeno, enterijer je obogaćen neobično lijepim, minuciozno urađenim detaljima. Sa malog balkona sobe 35 posmatram dio mora i susjedni gradić Prajano. Još veći gušt  pruža pogled iz restorana odakle se vidi širok pojas mora, crkve i kuće ukrašene  živopisnim cvijećem.

Pozitano pomalo podsjeća na naš Herceg Novi, samo su usponi  duži  i strmiji. Herceg Novi ima bujniju vegetaciju, ali mnogo manje hotela i lošije plaže. Pozitano, sem toga, djeluje egzotičnije, nestvarnije. Spuštam se strmom Ulicom „Positea“ prema sali za igru. Tokom šetnje uočavam uske, beskrajno duge stepenice, koje vode sve do obale. Sasvim blizu, na putu prema moru, jedna od gradskih atrakcija mala crkva “Santa  Caterina”. Igrali smo u hotelu “Conca  d’ Oro”, čiji je vlasnik  glavni organizator turnira, Đovani Červero. Do hotela se stiže izuzetno strmim stepenicama u Ulici „Boscariello“. Dok sam se se uspinjao uskim stepenicama, pravio bih pauze; sa svake tačke vidik je veoma lijep, sa mnoštvom različitih detalja. Sala za igru svijetla i prostrana, sa lijepom terasom. Često sam izlazio na terasu, posmatrajući tri mala, zbijena ostrva, nedaleko od obale. Iako je hotel  sagrađen  na brežuljku, razgranata  krošnja smokve dopirala je do polovine staklenog zida.

Igrati šah u sali odakle se pruža ovako raskošan pogled, užitak je i privilegija. Nije čudo što sam osjetio dodatni priliv pozitivne energije, igrajući veoma dobro. Šteta što turnir kratko traje, obično igramo dva kola dnevno.  U pauzi između dvije partije spustio sam se do plaže, pored crkve “Santa Margerita” i  pansiona  “Maria Luisa”. Na stepeništu  susrećem  učesnika  turnira Piera Gambardellu, vidno umornog od pješačenja strmom, vijugavom stazom. Na samoj obali je restoran “Pupetto”,  sa velikom  baštom. Na ovom mjestu ranije su igrani turniri, a 2007. godine simultanku je odigrala najbolja šahistkinja svijeta, Judit Polgar. Simultanka je imala veliku medijsku promociju, kako i priliči renomeu slavne mađarske zvijezde.

Na strmoj litici brda, blizu restorana „Pupetto“, nalazi se “Torre di Clavel”, kamena tvrđava  iz 13. vijeka. U prvim decenijama dvadesetog vijeka, tvrđavu je kupio švajcarski grof i pisac Gilbert Clavel. Preuređena je u zapanjujuće lijepu vilu, sa terasom iznad mora. Plaža ispod tvrđave,  jedna od najljepših u Pozitanu, zove se “Spiaggia Principessa di Piemonte”, po posljednjoj italijanskoj kraljici  Mariji Jose del  Belgio, koja je povremeno posjećivala Pozitano.

Udajom za  Princa Umberta II  iz  italijanske  kraljevske porodice  Savoja, u Rimu 1930. godine, postaje “Principessa di Piemonte”. Princ Umberto II je sin crnogorske princeze, italijanske  kraljice od 1900-1946. godine,  Jelene Petrović  Savojske  i  italijanskog  kralja Vittoria Emanuela III.

Velemajstor Milan Draško

(sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Pozitano (prvi nastavak)


Bella Italia

„Odlazim. Neću nikada zaboraviti ni Ulicu Toledo ni sve druge četvrti Napulja; u mojim očima i bez poređenja, najljepši grad u svemiru“ (Stendal).

Napokon se ukazala prilika za obilazak Napuljskog zaliva. Napulj, Sorento, ostrvo Iskija i nekoliko sati suočavanja sa potresnim slikama Pompeje. „Ona opominje čovjeka na njegovo ništavilo“ (Petar II Petrović Njegoš). Šetnja Pompejom je neposredan susret sa istorijom. Peo sam se na pećine da bih bolje vidio Vezuv. Fotografisao sa glavnog trga („Foro“), okruženog dorskim i jonskim stubovima i „Jupiterovim“ hramom, (iza hrama je Vezuv). Akteri tragične erupcije, sjedinjeni neraskidivim nitima.

„Vezuv koji posmatramo iz Pompeje nije onaj isti Vezuv koji posmatramo iz Napulja. U Napulju se misli na ono što bi se desilo kada bi se Vezuv probudio; u Pompeji se misli na prošlost, na ono što se već dogodilo 79. godine, kada se Vezuv zaista probudio. U Pompeji bilo koja druga ideja, emocija ili događaj ne bi mogli da izbrišu mitsku erupciju iz 79. godine. Iz Pompeje Vezuv postaje vulkan melanholije, razmišljanja, meditacije. Samo u njoj Vezuv biva predmet filozofiranja. Sudbina je htela da se Pompeja nalazi južnije od Napulja; tragičnost života na jugu, gde čovek stoji kao akrobata na zategnutoj žici istorije, i sama čovekova sudbina da bude poražen od strane istorije, mogu da se pojasne pričom o Vezuvu i Pompeji“ (Čarls Dikens-„Slike iz Italije“).

Tekst o Pompeji, Vezuvu i Iskiji („Zelenom ostrvu“) objaviću nekom drugom prilikom. Ovo je priča o neobičnom mjestu na amalfijskoj obali.

Zanosni, stepenasti grad Pozitano, koga su obožavali kraljevi, umjetnici i pisci, pamtim  po nesvakidašnjem ambijentu i dobroj igri na tradicionalnom Openu.

Već dugo pješačim prema stanici Pompei  Scavi, pored  visoke kamene ograde  Pompeje  i  jos viših  stabala sa gustom krošnjom.  Na prostranom platou  ispred stanice, desetak turističkih autobusa. Kiosci  sa suvenirima i motivima Pompeje izazivaju znatiželju turista. Na stanici postoje samo dva kolosijeka; na prvi stižu vozovi za Napulj, na drugi za Sorento. “Circumvesuviana”  je  željeznička mreža kojom saobraćaju lokalni vozovi.  Čekam  voz za Sorento, koji će me približiti Pozitanu.

Nešto  kasnije, neočekivana scena u maloj staničnoj prodavnici u Sorentu. Omaleni, sijedi prodavac, insistira da  svi putnici za Pozitano kupe povratne karte! Engleski turisti  se bespomoćno pogledaše, Rusi takođe, ali stari je uporan. Uočio je da se smiješkam  i  prijateljski me uputio u jedan bar na kraju kratke, strme ulice gdje uzeh kartu u jednom smjeru.

Žalim što sam u Sorentu boravio samo tren. Dino Pol Kroketi, poznatiji kao Din Martin, Lučano Pavaroti, Hose Kareras, Plasido Domingo, Andrea Bočeli, pjevali su oduševljeno „Torna a Surriento“. Elvis Prisli priredio je englesku verziju („Surrender“, 1960), veoma popularnu u SAD i Velikoj Britaniji.  Sjetnu napolitansku pjesmu (nastala 1902), prepjevao je Rista Milovanović, tenor novosadskog radija (1964).

„Tada prvi put te sretoh/u Sorentu čarobnom/Jedini su snovi bili/da te volim beskrajno…“

Krivudavi put za Pozitano, između mora i malih naselja u podnožju brda, nudio je atraktivne prizore. Udaljeni gradovi, plave nijanse mora i bujna vegetacija ugađali su mom oku. Možda je zanosniji  pogled sa Bosfora na znamenitosti  Istanbula, susret sa Venecijom kada stižete vozom iz Mestrea, ali dugo ću pamtiti ove slike. Obrisi Napulja, u daljini, povremeno bi uljepšavali pogled. Brojni turisti, pretežno dame, neprestano su škljocali  fotoaparatima kroz staklo autobusa. Amalfijska obala (glavno naselje Salerno) je zbog svog grubog terena, slikovite ljepote i raznolikosti naselja, uvrštena na listu UNESCO-ve svjetske baštine (1997.) Obala je gusto naseljena od ranog srednjeg vijeka, kada je postala utočište Rimljana koji su bježali od Langobarda, germanskog naroda porijeklom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljenje Italije u šestom vijeku predstavlja konačni kraj institucija Zapadnog Rimskog Carstva.

Amalfi, osnovan 596. godine kao utvrđeno naselje, odupirao se Langobardima sve do 838. godine. Pad nije značio duboki ponor, jer već sljedeće godine Amalfi se proglašava sjedištem nezavisne Amalfijske republike. U 10. i 11. vijeku, Amalfijska republika postaje jaka pomorska sila, uživajući monopol na trgovinu Tirenskim morem. Neke zajednice sagrađene u to vrijeme, poput Amalfija i Ravela, posjeduju arhitektonska i umjetnička djela velikog značaja. Neobičan je njihov plan zbijenih kuća koje se gomilaju na strmim liticama. Povezane su lavirintom prolaza i stepenica. Arhitektura jasnog arapsko-sicilijskog uticaja,  koja podsjeća na levantske sokake. Neke od najljepših građevina su: Saracenski toranj u Cetari, Romanička katedrala, s „Rajskim klaustrom“ u Amalfiju, crkva San Salvatore de’ Bireto u Altrani (gdje se birao amalfijski dužd),  katedrala i vila Rufolo u Ravelu. Amalfijska republika izgubila je pomorsku dominaciju nakon poraza od  Đenovske i Mletačke republike, te Pize (1137.). Obala se prostire od Pozitana na zapadu do mjesta Vietri sul Mare na istoku.  Na tom specifičnom terenu postoji trinaest opština.

Na ulazu u Pozitano autobus se zaustavio na imrovizovanoj stanici, visoko iznad mora. Neobična  igra  sunca  i  mora bila je lijepa dobrodošlica. Dan koji polako odmiče, obilovao je  lijepim prizorima, Italija me zavodi raškošnom ljepotom!

Velemajstor Milan Draško

(sutra nastavak)