Velemajstor Milan Draško: Suton u Firenci (četvrti nastavak)


Četvrti nastavak

Život ispunjen putovanjima je zanimljiv, neobičan. „Putovanja nam daju komoditet samoće“, pisao je legendarni Svetozar Gligorić u knjizi „Pobede i porazi“. Mnoštvo je prilika za razmišljanja i sjećanja. Koliko je samo ljepote iznjedrila Italija! Postoji izrazita simpatija prema italijanskom jugu. „Sicilija je podsjećala pjesnika (Goethe) „na Aziju i Afriku, tako da nije mala stvar stajati na toj čudesnoj točki u kojoj se sječe toliko pravaca svjetske povijesti“. (Ibid. 26. III 1787. – Predrag Matvejević – „Mediteranski brevijar“).

Pokušaću da dočaram neke slike sa Sicilije. Samo putovanje od Mesine do Sirakuze obiluje divnim prizorima. Nižu se stepenaste bašte, kaktusi, plantaže limunova i mala, sjenovita ostva. Prolazeći kroz Đardini Naksos, približavam se prozoru da upijem neki detalj iz Taormine, do koje se stiže oštrim, krivudavim usponom. Vidi se samo ograda na Trgu „IX Aprile“, odakle sam 2009. posmatrao more i gradiće uz obalu. Grčki teatar u Taormini djeluje prisno. Visoko, na strmoj stijeni, grad Kastelmola, poput priviđenja. Sve zasjenjuje pogled na snježne vrhove Etne. Neću ovoga puta pisati o Arhimedu, kralju Fridrihu II ni Karavađu, koji je naslikao čuvenu sliku „Sahrana svete Lucije“, dok je boravio na Siciliji, već o malim stvarima.

Sjedim na drvenoj klupi ispred željezničke stanice u Sirakuzi , decembar 2014. bliži se kraju. Sunce mi tako jako grije bedra, kroz somotne pantalone, da moram ustati. Dolazi dobri Domeniko Fronte iz Pakina (50 km. pd Sirakuze), otac rano preminule Lorene. U njenu čast godinama igramo turnire. Lorena je bila trostruka šampionka Sicilije u konkurenciji djevojčica do 10 i 12 godina i četvrta na Šampionatu Italije do 12 godina.

Fotografija na kojoj su Anđela, Lorena i Domeniko nastala je na staroj maslini u Noto Antici. Kada sam posjetio drevnu lokaciju sa Domenikom, moj prijatelj je imao želju da mi pokaže to drvo. Tamo gdje je vijekovima stajala maslina nije bilo ničega, u međuvremenu je posječena. Tužno, još jedna uspomena iščezla je iz njegovog života.

Kod Domenika i Anđele boravimo i poslije turnira, sve do odlaska na rimski Open. Gostoljuivost italijanskog juga u najboljem izdanju. Vodio je mog starog prijatelja GM Miroljuba Lazića i mene u posjete Grčkom i Rimskom  teatru i ostrvu Ortiđa, istorijskom centru Sirakuze. Prešli smo preko Trga „Archimede“, sa istoimenim muzejom i  “Fontanom di Artemide”. Zatim ušli  u usku ulicu, sa brojnim prodavnicama antikviteta. Uskoro stižemo na interesantni, bijeli Trg „Minerva“. Poseban ugođaj pruža dolazak na Trg „Duomo“. Čudesna svjetlost i  boja neba, ostavljaju jak utisak.

Obišli smo katedralu „Duomo di Syracuse“. Velelepna  građevina, mješavina baroka i rokoko  stila, glavna je atrakcija Ortiđe. Podignuta je na ostacima hrama posvećenog boginji  Atini. Ispod katedrale se nalaze praistorijske katakombe, koje su pretvorene u muzej.  Gradnja katedrale započela je u 7. vijeku a definitivno okončana 1753.godine. Sastavni dio je „Palace Arcivescovile“, sagrađena u 17. vijeku. Sunčano vrijeme izmamilo je turiste i Sirakužane, kafei su ispunjeni do posljednjeg mjesta. Stolovi su vani, iako se bliži kraj godine. Preko puta katedrale nalazi se „Archeo Maris“ (Muzej mora). Na uglu trga neobična, stara crkva „Santa Lučia“, sa zanimljivim krovom. Napuštajući Trg „Duomo“, ulazimo u kratku Ulicu „Pompeo Picherali“.

Brzo stižemo do još jedne atrakcije, Ortiđa, Fontane „Aretusa“. Prirodna fontana dobila je ime po Aretuzi, nimfi iz grčke mitologije. Nalazi se na mjestu antičkog slatkovodnog izvora. Riječni bog Alfej, zaljuben u Aretuzu, želi na svaki način da je zavede. Aretuza  traži pomoć od Artemide, najpopularnije grčke boginje, koja je na ovom mjestu pretvara u izvor. „Fonte Aretusa“ je jedno od tri mjesta u Evropi gdje raste divlji papirus (sva tri su na Siciliji).. Biljka je simbol drevnog Egipta i pismenosti. List biljke koristi se kao materijal za pisanje, po tome je najpoznatija. Od stabala se prave laki čamci.

Oko fontane je velika živost, dvojica gitarista temperamentno sviraju, jedan nosi crnu majicu kratkih rukava, drugi laganu bijelu košulju, sa zavrnutim rukavima. Posmatramo širok pojas mora, u plićaku je sedam atraktivnih stijena, poređanih po veličini. Domeniko nam pokazuje kamena postolja na željeznoj ogradi odakle se ljeti skače na glavu. Dubina je oko 2.50 metara, treba biti vješt prilikom skoka. Crno-bijela mačka šunja se uz zid tvrđave, izrazito crn dječak trči za njom. Zapisujem utiske u notes.“Uskoro ćemo čitati novi putopis“, smiješka se Lazo.

Nastavljamo dalje i brzo stižemo do veoma lijepog parka, sa četiri velika, neobična drveta. Prilaze muž i žena sa malom ćerkom, koja im izmiče, trči suviše brzo. Otac je sustiže i govori mi da je to jedna vrsta hrasta starog nekoliko vijekova. U neposrednoj blizini je ulaz u „Aquarium  Tropicale“, sa brojnim vrstama mediteranske ribe.

Ulazimo na „Foro Vittorio Emanuele II“, sa raskošnim drvoredom „ficus benjamina“. U blizini je luka, koja se rekonstruiše. Stariji ljudi sjede na klupama, ispod drveća, gledajući prema moru. Plavokosi dječak trči za golubovima. Nesiguran je na nogama, vjerujem da nema više od dvije godine. Nezgodno pada blizu ivice trotoara, roditelji zabrinuto pritrčavaju. Sve je u redu, djeca lako podnose padove. Napuštajući ostrvo Ortiđa prolazimo pored „Antickih vrata“ i istoimenog restorana. Nastavljamo Ulicom „Savoia“, pogled se zaustavlja na atraktivnom restoranu „Il Veliero“, čija je centralna sala zastakljena, poput pariških kafea „Les Deux Magot“ i „Flora“.  Oblaci su iznenada potamnili, žurimo prema autu. Sa riblje pijace dopire prodorni, blago promukli glas jednog od prodavaca. Južnjački ambijent koji lako prirasta srcu.

Miroljuba i mene fotografisao je tokom jednog izleta Domenikov brat Salvatore.

Miroljub Lazić je povremeno ljetovao sa suprugom Nikicom kod  prijatelja Stefana Nobilea, šahiste iz Sirakuze. Naviknut je na atmosferu u Sirakuzi. Kaže za čovjeka čiji glas često dominira ribljom pijacom da je nizak, prosijed čovjek, sa izrazito preplanulim tenom. Samo što smo se vratili u Pakino, počeo je strahovit pljusak! Imali smo sreću da nas je mimoišao u Sirakuzi.

Prvog januara 2015. Domenico nas vozi u Sirakuzu. Dobro se vidi barokni grad Noto, sa katedralama boje meda. Prolazimo pored grada Avola, a neposredno prije ulaska u Sirakuzu je gradić Kasibile odakle se odlično vidi Etna, udaljena oko 60 kilometara. Kada je dva dana ranije, Domeniko vozio na aerodrom u Kataniji IM Denisa Rombaldonija i njegovu suprugu Sabrinu, najbolju Loreninu drugaricu, posmatrali su kako Etna izbacuje lavu. Bila je zora, polumrak, što svemu daje poseban efekat. Antička rijeka „Cassibile“ izvire u blizini grada Palazzolo Acreide.

Grad se nalazi na Hiblejskim planinama, koje se protežu  preko  provincija Raguza, Sirakuza i Katanija. Rjeka je poznata po kanjonu, posebno atraktivnom u blizini lokacije Avola Antika.

Miroljub je posjetio kanjon sa Stefanom i njegovom ženom. Dubina je 500 metara, pogled sa vrha fantastičan. Silazili su stepenicama do rijeke, upečatljiv doživljaj. Jedan od najatraktivnijih kanjona na Siciliji. Živopisan je prirodni rezervat „Cavagrande del Cassibile“. Došlo je vrijeme oproštaja sa prijateljima iz Pakina.  Zavoljeli smo te blagorodne ljude, posebno Domenika.  

Susret sa Firencom je specifičan, drugačiji od ranijih iskustava. Kako je raznovrstan doživljaj ljepote!? Nema ovdje topline juga i nije realno da iznenada čujete opersku ariju koju, za svoju dušu, pjeva nosač u Veneciji. Stojite na „Ponte degli Scalzi“ i uživate. Firenca je ozbiljna, dostojanstvena. Susret sa takvom monumentalnošću opčini.

„Kroz kapiju Toskane treba da bude pušten samo onaj koji se napio crne, krvave bafe, i Đoto samo radi svojih lepih, pompejskih ženskih glava. Vezujmo svet i ne rasparčavajmo ga. Treba ga grliti kao jedno, drago, nedeljivo brdo, smrti su prolazne, a bitke šareni leptirovi, ali vedrine su večne, vazduh i skok igrača“ („Ljubav u Toskani“).


Velemajstor Milan Draško

(Kraj)

FM Dragan Popadić: Zašto nije bilo reakcije na skandalozno isključenje Luke Budisavljevića sa šampionata Evrope na Islandu?!


Skandal sa Lukom Budisavljevićem na Prvenstvu Evrope na islandu, kada je izbačen sa turnira, jer je igrao sa šahistom koji je imao koronu, bez obzira na Lukinih pet negativnih testova na COVID, otvara mnoga pitanja. Prije svega, kako će se to odraziti na karijeru mladog I telentovanog šahiste, koji nije učinio ništa pogrešno. Naprotiv, ispunio je sve zahtjeve organizatora. Treba se nadati, da ga to neće uzdrmati, već će mu dati dodatnu motivaciju da radi još napornije, kako bi mogao odoljeti mnogim šahovskim I životnim burama. Jer život je često nepravedan. Zato ja tvrdim da je šah pravedniji od života. Luka bi možda trebao i tužiti organizatore i tražiti debelu novčanu odštetu. Znate, pare nisu sve. Ali, lakše je sa njima. Pogotovo ako ti plaća neko ko se o tebe ogriješio. Debelo. Za organizatore nemam nikakvo razumjevanje. Pogotovo, što je jedan igrač, koji je igrao sa zaraženim šahistom, nastavio učešće na PE, pod izgovorom da je brzo remizirao. Tu se vide različiti kriterijumi, nesnalaženje, ili nešto možda još gore. Kada ste organizator, poput šahiste, morate donositi odgovorne odluke u kratkom vremenu. Iza tih odluka treba da stojite. I da ih pravdate. I tog dana, I svakog narednog. Vaše postupanje treba biti standard za buduće organizatore.

Začudila me i mlaka reakcija Šahovskog saveza Srbije. Njihov član je žestoko oštećen. Traži se žestoka reakcija. Da Luka shvati da će, ukoliko nastavi da se ponaša po zakonu i propisima, uvijek biti zaštićen od svoje organizacije. I stav Saveza treba da bude standard, za neka nova rukovodstva I neka nova dešavanja.

Najviše me začudila nesolidarnost učesnika evropskog šampionata. Ne znam je li bilo nekih inicijativa na tom planu, koliko su bili upoznati sa događajem, ali, reakcija je izostala. Šahisti su trebali stati u odbranu svog kolege I bojkotovati kolo, ako se Luki ne dozvoli dalje učešće. Svaki od njih je mogao biti na Lukinom mjestu. I zato se šahistima dešavaju mnoge loše stvari. Jer nisu jedinstveni, nisu solidarni. Za šahovskom tablom su pametni, vispreni, maštoviti, racionalni, gledaju cjelinu a ne dio table. Van table, druga priča. Uglavnom gledaju svoj mali, parcijalni interes. I to im se obija o glavu. Zato je važno što je u Crnoj Gori osnovano Udruženje velemajstora. Poznavajući Đukića, Draška,Ivanovića, Blagojevića, NIkčevića I Kosića ubjeđen sam da bi oni žestoko reagovali u nekoj sličnoj situaciji. Za početak i to je dovoljno.

FIDE majstor Dragan Popadić iz Tivta

Velemajstor Milan Draško: Suton u Firenci (treći nastavak)


Treći nastavak

„Zadrhta mi duša

 kad vidjeh tvoje krovove

 neravne“…

(Carlo Betocchi – „Oživljen u Firenci“) 

Dostojevski je pisao „Idiota“ baš u Firenci (1868).  Fjodor Mihajlovič je odmalena maštao da posjeti Italiju.Taj san mu se ostvario 1862. godine kada je prvi put boravio u Firenci da bi se, kako je isticao, „prekrasnom gradu cveća“ vratio kroz šest godina. Neki misle da je čuvena rečenica kneza Miškina: „Ljepota će spasiti svijet“, nastala u trenucima dok je Dostojevski posmatrao raskošnu palatu „Pitti“ i vrtove Boboli.

Živio je tada blizu ovih atrakcija. Dostojevski je volio Italiju. U ljeto 1869. godine bračni par Dostojevski posjetio je Veneciju. Prema sjećanjima piščeve kćeri Ljubov Fjodorovne, njenog oca je „oduševljavao taj narod, koji ga je veoma podsećao na ruski“,

Mnogi smatraju da je najbolje djelo Dostojevskog „Braća Karamazovi“. Ali, da vidimo šta piše Lav Tolstoj u svom „Dnevniku“. Upisao je 12. oktobra 1910, pred sam kraj života: „Posle ručka čitao Dostojevskog. Lepi opisi, mada smetaju nekakve opširne i nedovoljno smešne šale. A razgovori su nemogući, potpuno neprirodni“. Bio je to vjerovatno odraz rezignacije čovjeka „sa druge strane života“. U pismu N. N. Strahovu, nekoliko decenija ranije, izražava oduševljenje knjigom „Zapisi iz mrtvog doma“. Pismo zaršava rečenicom: „Ako vidite Dostojevskog, recite mu da ga volim.”

Uskoro stižem na Trg Duomo, koji predstavlja srce Firence.

U srednjem vijeku crkve su se gradile iz tri dijela: katedrala, zvonik i krstionica. Izgradnja Katedrale Santa Maria Dei Fiori (Duomo) je počela 1296. godine, a zvanično završena 1436. Glavni majstor gradnje katedrale bio je znameniti slikar, arhitekta i skultpor, Đoto di Bondone. Prekrivena je čuvenim bijelim mermerom iz Karare, zelenim iz Prata i crvenim iz Mareme. Kupola  je remek-djelo arhitekture, raspona  43m, u obliku osmougaonog krstastog svoda koji se sastoji od dvije ljuske. Razmicanje kupole sprečeno je lancima od hrastovine povezanim gvozdenim trakama. Tehnika koju je koristio Filipo Bruneleski bila je potpuno nepoznata, mnogi su vjerovali da će se srušiti poslije 24 časa. Njegovo rješenje smatrano je čudom građevinske tehnike. Gradnja kupole trajala je 14 godina.

Uz katedralu se nalazi osmougaona krstionica („Battistero di San Giovanni“), posvećana svetom Jovanu Krstitelju, izgrađena u romaničkom stilu između XI I XII veka. Troja bronzana vrata, koja s različitih strana vode u krstionicu, su izratito lijepa, upečatljiva. Istočna vrata su remek-djelo vajara, zlatara i slikara, Lorenca Gibertija. Mikelanđelo ih je zvao „Vrata raja“.

Na vratima su prikazani motivi 10 božjih zapovijesti. Ovdje su kršteni članovi najznačajnije firentinske porodice, Mediči, i najveći liričar, Dante Aligijeri.

Đotov zvonik visok je 84, 70 m i širok oko 15 m. To je najeminentnije svjedočanstvo firentinske gotičke arhitekture četrnaestog vijeka. Prekriven bijelim, crvenim i zelenim mermerima, poput onih koji krase katedralu „Duomo“, veličanstveni zvonik sa četvrtastom osnovom smatra se najljepšim u Italiji. Vjerovatno je stvoren više kao ukrasni nego funkcionalni element. Dizajnirao ga je Đoto 1334. godine.

Fotografije koje pokušavam napraviti na Trgu „Duomo“ nisu naročito uspjele, zato objavljujem onu na kojoj je trg obasjan popodnevnim suncem. Noć pada na Firencu. Nema više raznobojnih fijakera, sa vitkim konjima, u blizini Đotovog zvonika.

Nalazim se u blagom cajtnotu, malo sam pružio korak. Ulazim u dugu, pravu ulicu. Desno je hotel „Majestic“, sa lijepim obeliskom u sredini „pjazzete“, lijevo Trg „Santa Maria Novella“. 

„Negde oko 1500. godine, u jednoj palati na firentinskom trgu Santa Marija Novela, Leonardo da Vinči je četiri pune godine slikao Mona Lizu Đerardini, ženu Frančeska del Đokonda i, po Vazariju, poneo njen nedovršeni portret, ne rastavši se od njega sve do smrti“. (Momo Kapor – „Uspomene jednog crtača“).

Još jedna slika iz ranog popodneva zaigra pred očima. Ispred visokih, smeđih vrata bazilike „San Marco“, na istoimenom trgu, sjedi čovjek sa dugom crnom bradom, u iznošenom kaputu. U jednom trenutku ustaje i nervozno viče, ne obraćajući se nikome posebno. Grupa mladih turista stoji oko visokog bronzanog spomenika i pomno sluša vodiča. Niko ne obraća pažnju na njega. On potom skrušeno sjeda i ponovo tone u kosmičku samoću. Bilo mi je žao čovjeka, izopštenog iz svijeta.

Prolazim travnatim terenom oko stanice. Širok plato na kome tokom dana odmaraju umorni turisti. Sjedim u vozu za Prato i Bolonju, ispunjen i srećan. Čeka me još jedna „duga“ noć u vozu Bolonja-Bari, ali to ne izaziva nelagodu. U misli mi ušeta Kavafis.

„Zaželi da dug bude to put
svitanja ljetnjih pun
u koja ćeš – kolike li radosti –
ulazit u luke prvi put viđene“.

Naravno, u pitanju je odlomak iz čuvene pjesme „Itaka“. I nešto kasnije, lijepi, poučni stihovi.

„Itaka ti je dala divno putovanje.
Bez nje ne bi ni krenuo na put.
No ništa ti više ona nema dati.

A ako je siromašnom nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
shvatićeš već što Itake znače“.


Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Suton u Firenci (drugi nastavak)


Drugi nastavak

„U Firencu treba doći u aprilsko jutro kada prolećno sunce po starim trotoarima veze svoje srebrne boje i u platna starih zidova utkiva svoje arabeske od bakra“. (Jovan Dučić-„Gradovi i himere“)

Odavno sam osmislio ideju da u povratku posjetim Firencu. Bilo je deset ujutro kad sam stigao na stanicu Santa Marija Novela. Stvari su u garderobi, beskrajna sloboda i čarolija prvog susreta.  Osjećam uzbuđenje zbog bliskog susreta s umjetnošću, istorijom i šarmom daleke epohe. Zrelost nam daruje drugačiji pogled na svijet, „fudbal, koka-kola i Pink Floyd“ ne fasciniraju kao nekad. Odrastanje u Čapljini, gradu na četiri rijeke, sa fantastičnom klimom i mnoštvom sportskih terena bilo je ispunjeno igrom pod vedrim nebom. Nije se moglo očekivati da mali grad, na obalama Neretve, ponudi raskošan izbor umjetničkih i kulturnih sadržaja.

“Naša detinjstva protekla su neutešno daleko od umetničkih dela. U svet umetnosti ulazimo tako, unapred oštećeni, bez svoje krivice. Jedno firentinsko dete sakrivaće se od onih koji ga traže u igri žmurke dodirujući prstima Gibertijeva bronzana vrata na Baptiseriju, ili će igrati šuge oko Mikelanđelovih skulptura. Prvo što ugledaju u životu mali Atinjani biće obrisi Akropolja iznad njihovih glava. Sklad kamena i neba biće im utisnut u svest do kraja zivota”… (Momo Kapor- “Uspomene jednog crtača”)

Kaporov citat donekle objašnjava tako žudno traganje za ljepotom i novim saznanjima.

„Pallazzo Vecchio“, na Trgu „Signoria“. Romanička palata, jedna od najimpresivnijih gradskih vijećnica Italije. Ispred je kopija Mikelanđelovog „Davida“, a bočno uski prolaz prema galerijji „Uffizi“ i rijeci Arno.

U jednom trenutku odlučih da se popnem na Mikelanđelov trg. Čim sam prešao „Ponte Vecchio“, susretoh dvije zadihane Engleskinje, rumenih obraza. Džogirale su pored Arna. Objasniše mi kako da stignem na trg. Zastao sam iznad rijeke naslonjen na kamenu ogradu. Posmatram grupe zanesenih veslača kako krstare rijekom. To me asocira na film „Bal na vodi“. Jedna beogradska mladost, složen odnos građanske klase i nove vlasti u drugoj polovini četrdesetih. Film je premijerno prikazan 1985. Plejada darovitih glumaca, šarmantna Gala Videnović u ulozi Ester. Podsjećala me na našu poznatu šahistkinju po ljepoti i magnetskoj privlačnosti. Potom se penjem nizom širokih stepenica i povremeno zastajem gledajući grad kroz granje drveća. Mnoštvo turista na uskom platou trga. U središtu trga dominira replika „Davida“, kao i replike Mikelanđelvih skulptura “Dan”, “Noć”, “Sumrak” i “Svitanje”. „David“ je rađen od 1501. do 1504. godine i predstavlja remek djelo kiparstva renesanse. Jedno od Mikelanđelova dva najveća kiparska djela, zajedno s „Pietom“. Simbol ljudske snage i mladalačke ljepote. Mramorni kip portretira biblijski lik kralja Davida u trenutku kad se još, kao mladić, sukobio sa divovskim Golijatom. Postao je simbol Firentinske republike, nezavisnog grada-države pod prijetnjama sa svih strana moćnijih neprijateljskih država.

U blizini „Davida“ prostiru se perivoji i botanička bašta sa raznobojnim irisima i mladim maslinama. Malo dalje je crkva „San Salvatore al Monte“ okružena čempresima. Ulicom „Giuseppe Poggi“ pristižu novi automobili ispunjeni zaljubljenicima u ovaj čudesni grad.

U malom kiosku gdje prodaju osvježavajuća pića kupio sam sok od limuna. Prilazim širokoj  ogradi pridružujući se brojnim turistima. Posmatramo grad kao omađijani!  

Pred očima mi trepere velelepna Brunelesijeva kupola, Đotov zvonik i bujno naselje, Fjezole, iznad Firence, gdje je mladi Crnjanski pisao „Stražilovo“.

„Jer ljubav će moja pomešati, tajno,

 po svetu, sve potoke, i zore,

 i, spustiti na život, vedro i beskrajno,

i kod nas, nebo, i senku Fruške gore“.

I malo kasnije:

„Drhim, još vitak, od reka, i nebesa,

 Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom,

 ali, svisnuću, to i ovde slutim,

 za gomilom onom, jednom, davno, mladom,

 pod sremskim vinogradom“.

Spuštam se sa „Mikelanđelovog“ trga, raspoložen, poletan.

Stižem do Arna i prelazeći most „Santa Trinita“, posmatram čuveni „Ponte Vecchio“ kako tone u laku izmaglicu sutona. Prisjetih se sumraka posmatranih sa Mosta umjetnosti u Parizu, dok  zaneseno sviraju gitaristi, a neki novi klinci ostavljaju još jedan katanac kao zalog ljubavi. Na kamenom keju Sene, u sjenci topola i divljih kestenova, rađa se nova ljubav ili, možda, umire.

Šetao sam tokom dana atraktivnim trgovima „Repubblica“ i „Signoria“, poželjeh da krenem novim stazama. Iznenada se nađoh na „Piazza Santa Croce“. Lijepo izgleda istoimena, najveća franjevačka crkva na svijetu. Šesnaest kapela koje su dekorisali freskama Đoto i njegovi učenici i grobovi Mikelanđela i Galilea, neodoljivo privlače turiste. Ispred crkve velika statua Dantea, sagrađena 1865. Na prostranom platou trga dječaci igraju fudbal, djevojčica vodi crno-bijelog psa na kratkoj uzici, visoki strani turista snima kamerom njihovu bezbrižnu igru.

Lijepa slika, koja me pomalo asocira na trenutak kad su se sreli mali Durante degli Alighieri (Dante) i Beatrice di Folco Portinari. Dante je imao devet godina, Beatriče, osam mjeseci manje.

„U taj čas, govorim istinu, sam duh života koji se nalazi u najtananijoj komori srca, poče da drhti tako jako da se to osetilo i u najsitnijoj žilici, i drhteći reče ove reči: Evo boga jačeg od mene, koji dolazi da zagospodari sa mnom“. (Dante- „Novi život“)

Dijete se zaljubilo u dijete. Dante je poslije često išao da je vidi. Očevici pričahu da je to: „bila najčistija ljubav, i da se nikad, ni u pogledu, ni u rečima, ni u pokretu, ne javi nikakva čulna požuda kod zaljubljenog, ili kod predmeta ove ljubavi“. (Miloš Crnjanski- „Ljubav u Toskani“)

Dante je Beatriči učinio čast i dao joj ulogu vodiča kroz Raj u „Božanstvenoj komediji“. Nadahnula je njegovo djelo „La Vita Nuova“ i do danas ostala simbol nedostižne ljubavi i ljepote. Dante na jednom mjestu spominje ljepotu njene puti i smaragdne oči, pa se može pretpostaviti da je bila svijetlog tena, zelenih očiju i kestenjaste ili plave kose.

„Botičeli je dao jedan od najfinijih crteža što sam ih ikad video. Za njega ne postoje komentari i teološki, katolički apsurdi tumača. Oštrim perom upisao je u papir reku, vodu, šiblje i drveće. Iz tog mokrog blagog pejzaža uzleću, kao tice, pruženih nogu, s fizičkim tačnim nagibom tela u vaznesenju, Beatriče i Dante, koji je drži za ruku“ (Crnjanski – „O fiorentinskoj Beatriči“).


Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Suton u Firenci (prvi nastavak)


Prvi nastavak

„Magle žute, pomešane sa brujanjem, jurile su nad rekom, do mora. Sve je potreseno i treperi. Bilje i mostovi povijaju se blago, ispod noći, a daleko, iza njih, na podnožju nebesa, brda puna vazduha, igraju, igraju“. (Crnjanski – „Ljubav u Toskani“)  

Stigoh najzad u Firencu, sredinom marta 2010. godine. Grad je blistao kao u zrelo proljeće. Prethodno sam igrao partiju za francuski klub „Hyeres“ blizu stadiona Nice. Ponekad se putuje preko bijela svijeta zbog jedne partije. Brod Bar-Bari, noćni voz do Pjećence i kratko putovanje  do susjedne Vogere. Potom silazak na obalu Ligurskog mora: Đenova, Savona, Imperija, San Remo, Ventimilja. Prolazak kroz dugački tunel i ulazak u Francusku. Ponovo sam „u zemlji ruža, u domovini ruža, tamo, gdje se nasadi cvjetova spuštaju prema obali mora… (Isak Babelj – priča „Guy de Maupassant“ iz knjige „Odeske priče“). Menton, Monako, Nica, Sušta ljepota kao poklon umornom putniku! Nicu su osnovali Grci u 4. vijeku prije nove ere i nazvali je Nikejom, u čast Nike, boginje pobjede. Na Azurnoj obali sačuvani su mnogi spomenici antičke arhitekture.

„Nije li svejedno što je to stari hram,
Što je na rtu trijem zaboravljeni Febov,
Zapamtih samo red stubova i nebo.

Po gorama se oblaka dim pušio,
I pusti rt je sličan somunu bio.
Ja sam živio u snu; bogove stvarah sam“.

(Ivan Bunjin – Odlomak iz pjesme „U arhipelagu“)

Smjestio sam se u hotel „Ostende“, blizu stanice „Nice Ville“. Zovem Šuleta, moj stari drug kaže da će me pustiti da malo odmorim, ali se pojavljuje na vratima sobe zapanjujućom brzinom!

 Sa Šuletom (GM Nenad Šulava) tokom Olimpijade u Batumiju 2018.

Draž iskrenog prijateljstva! Krećemo prema „Maseni“ i zastajemo pored Fontane Sunca. Zatim se blago spuštamo do Trga „Garibaldi“, gdje su prostorije šah kluba. Čeka nas Martina, ona i Šule smišljaju gdje ćemo na večeru. „Hoćemo li kod Marija“? Vegetarijanski restoran na brežuljku iznad gradske marine u koji ponekad navrati oskarovac Roberto Beninji. Nismo vegetarijanci, ali uživamo u jelu, posebno specijalitetu s ukusom tartufa. Šule i ja se prisjećamo smiješnih detalja iz filma „Život je lijep“. Smijeh i vedrina obilježe svaki naš susret.

Šetamo Engleskom promenadom, kojom je nekada koračala kraljica Viktorija. Svojim boravkom u Nici osigurala je dolazak više klase. Promenda je nastala je 1822. godine zalaganjem engleskih turista. Prvobitno je zamišljena kao puteljak uz obalu. Šetnja promenadom je istinski gušt; pogled luta prema moru, dugoj, pješčanoj plaži i imrovizovanom restoranu na obali. Sa druge strane su luksuzni hoteli „Palais de la Mediterranee“, „Negresco“ i „Radison“. Promenada se mijenjala, da bi 1965. stigla do aerodroma u Nici, koji gotovo dodiruje more. U naše vrijeme duga je 7 kilometara. Između šetališta i  hotela je široki bulevar s uskim zemljanim ostrvom, zasađenim cvijećem i palmama.

Prolazeći pored hotela „Negresco“, pomislih, u magnovenju, na tragičan kraj slavne plesačice Isidore Dankan, davne 1927. Nakon što je otplesala posljednji ples, baš u ovom hotelu, sjela je u kabriolet omotavši oko vrata dugački crveni šal. Automobil je krenuo, a šal se zapleo u točkove i ugušio je. Nekoliko minuta prije smrti rekla je obožavaocima: „Zbogom prijatelji, slava zove“!

Šest godina ranije srela je Jesenjina u ateljeu slikara, Žorža Jakulova. „U jedan sat noću stigla je Isidora. Legla je na divan, a Jesenjin pored njenih nogu. Provukla je ruku kroz njegovu kosu i rekla „zlatna glava“ (Anatolij Marijengof).

Ljubav je rođena, iako je „bosonoga balerina“ bila starija 18 godina. Neobična, burna, intrigantna, tužna ljubav. Život „kralja pjesnika“ okončan je u hotelu „Angleter“ u Lenjingradu 28. decembar 1925. „Jesenjin je bio više harfa nego čovjek, i to harfa koju je priroda stvorila isključivo za poeziju, da izrazi beskrajnu „tugu polja“, ljubav prema svemu što živi na svijetu i samilost, koju više od svega zaslužuje čovjek“ (Maksim Gorki). Uvijek me iznova oduševi kako je dočarao neostvarenu ljubav u poemi „Ana Snjegina“.

„Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
pognuta ograda, sav dugi red …
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’
imao šesnaest godina, pre …
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: „Ne!“ 

Penjemo se na „Colline du Chateau“, gledamo krovove Starog grada. Između zgrada boje cigle nalazi se čuvena Cvjetna pijaca. Daleki vidici, mir, beskrajna ljepota. Čuje se daleki eho morskih talasa. „Viđeno sa ovih padina, more se tamo dole prostiralo u veličanstvenim naborima, i, zahvaljujući daljini i visini, porub od pene koji se neprekidno pojavljivao nailazio je prilično komičnim usporenim kretanjem“ (Vladimir Nabokov: „Pogledaj Arlekine“). Osjećamo prijatan miris borova i lavande. Nica je praznik za oči i dušu!

Naravno, pamti se susret i razgovor sa proslavljenim Ljubomirom Ljubojevićem, specijalnim gostom turnira „Melody Amber“. Turnir je ranije održavan u Monaku, sada se igra na trećem spratu hotela „Palais de la Meditererranee“. Ljuba je pobijedio na prestižnom turniru 1993.  

Ušli smo u relativno malu salu za igru, pažljivo posmatramo partije. Na fotografiji se ne vidi Magnus Karlsen, koji je tog dana igrao protiv Svidlera. Postoji šest redova stolica za posmatrače, u publici su velemajstori ali i turisti,  umorni od duge šetnje, koji su slučajno ugledali plakat sa najavom turnira. Jedna gospođa u prvom redu počinje da drijema, što izaziva osjećaj nelagode kod posmatrača. Izlazimo u uski, dugački hol, lagano prilazimo  otmjenom restoranu u neposrednoj blizini sale, sa čije terase se pruža lijep pogled prema moru i promenadi. Cjenovnik je na vidljivom mjestu, časa ruma  iz 1952.  godine košta 120 eura. Ljuba poziva Šuleta i mene u jedan kafe, sa bočne strane hotela.

Pričamo o raznim temama, najmanje o šahu. Ljubojević iznosi zanimljivo mišljenje o uzrocima globalne ekonomske krize. Samo je  dvanaest godina stariji od Šuleta i mene, ali pripada sasvim drugoj  šahovskoj  epohi. Divili smo se kao dječaci njegovom blistavom startu (5,5 iz 6) na Međuzonskom turniru u brazilskom gradu Petropolisu, 1973. godine. Ljuba je kasnije posustao, zbog lošeg skora protiv proslavljenih sovjetskih velemajstora. Slavom je  ovjenčan, mladi Brazilac Enrike Meking, koji neočekivano osvaja turnir. Deset godina kasnije, Ljubojević će se naći na trećem mjestu svjetske rejting liste, iza Karpova i Kasparova. S velikom pažnjom slušamo Ljubojevićeva razmišljanja, originalna, poput njegove igre.


Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Četrdeset godina je samo tren (drugi nastavak)


Trinaest godina sam bio jedinac. Bilo mi je čudno kad je majka ostala u drugom stanju „u tim godinama“ (34)! Kada je otišla u čapljinsku bolnicu da se porodi, cijelo veče sam bacao loptu na koš, koji se tada nalazio između restorana (bara) i benzinske pumpe. Tako sam suzbijao nervozu. Četrnaesti januar 1976, sjedim s babom Stojom, očevom majkom, u trpezariji. Dva sata iza ponoći. Ulazi otac i radosno saopštava baki: „Dobila si još jednog unuka“! Draganovo rođenje preporodilo je porodicu. Tih godina, igrao sam šah s posebnim nadahnućem!

Nizali su se trofeji na republičkom i saveznom nivou. Izdvajam titulu pionirskog prvaka Jugoslavije u Vrhnici kod Ljubljane, 1977,  tri titule omladinskog prvaka Bosne i Hercegovine i diobu prvog mjesta na Omladinskom Jugoslavije. Pamtim i 9 iz 9 na Pionirskom prvenstvu BiH, u Neumu 1977. Poslije zatvaranja turnira otišli smo na utakmicu Velež-Zvezda. Vlajko Popovac, očev prijatelj, poznati krojač, priča s jednim veležovcem uoči utakmice. „Šta je ovo prijatelju, ne igra nam Vaha“? Vlajko je okorjeli zvezdaš, ali nije loše malo se kumuflirati. Pobijedila je Zvezda golom Bogićevića sa ivice šesnaesterca. I dok mu saigrači „lete“ u zagrljaj, Bleki savršeno mirnog izraza lica podiže lijevu ruku uvis, sa uzdignutim kažiprstom. 

Otac je diskretno vukao konce moje karijere. Nikad se nije miješao u stručne šahovske razgovore, ali je sve finansirao. Posebno zahtjevan bio je odlazak na Kadetsko prvenstvo svijeta u Francusku 1977. Iako sam bio najbolji sportista Čapljine 1976 i 1977, izostala je pomoć gradskih struktura. Osjećao sam se ipak zaštićeno, roditelji su duboko vjerovali u moj talenat. Sjećam se povratka poslije osvajanja titule u Vrhnici. Dugo putovanje vozom iz Ljubljane. Bili su mi simpatični otac i sin, putnici za Sarajevo. Otac izuzetno krupan, sin možda petogodišnjak. Kad je voz počeo kasniti, dječak se unervozio, otac ga staloženo tješi. Kašnjenje se već mjeri satima, čovjek gubi strpljenje. Vrhunac nezadovoljstva prema nekim nevidljivim ljudima i vozu izrazio je rečenicom: „Kad izađemo, pljunuću ga“! Na stanici u Čapljini, majka nije mogla zadržati suze, a otac je dostojanstveno čestitao. Mnogo kasnije majka će mi ispričati da tata nije mogao zaspati kad god sam igrao važne partije.

Mogao sam naslutiti da će stalni uspon u karijeri biti na pravom testu kada se u dušu usele „čista, visoka, osjećanja“. Naročito platonska ljubav zarobi misli, koliko ljepote i grozničavog kolebanja. „Sjećaš se Arhirejske bašte, Zinaida, one bočne staze. Na vrh jezika mi je bilo da ti kažem, i tebi isto. Moje je bilo da počnem; ali znaš šta mislim-zašto ti ništa nisam rekao. Bio sam tako srećan da nisam imao šta više da želim, plašio sam se da ne pokvarim svoju… ne svoju, već našu sreću“. (Lav Tolstoj – „Moj život“) Kada smognemo snage da izađemo iz sopstvene ljušture, razgovor s ocem može biti ljekovit, čak i ako ne otkrijemo potpuno karte o emotivnim zanosima. „Verujem da nas najviše oblikuje ono što nam očevi kažu u čudnim situacijama, kada nas uče nečemu u trenutku kada se ne trude da budu učitelji. Formiraju nas mali komadići mudrosti“. (Umberto Eko)

Komšija i prijatelj Vuko Moro i otac iz mladih dana. Zajedno smo gledali čuveni meč Ali-Formen 1974. u 4 ujutro. Formen je prethodno nokautirao Frejzera i Nortona, pitali smo se kakvu će taktiku izabrati veliki, omiljeni Muhamed Ali? Očekivao se ples oko Formena, izbjegavanje direktne borbe. Niko nije slutio da će, naslonjen leđima na konopce, primiti bezbroj udaraca u pleksus. Sve je izdržao, čak bi ponekad mahnuo publici!? Pri kraju rundi zadao bi nekoliko snažnih udaraca. Kreće u silovit kontranapad u 8. rundi, Formen je nokautiran! Kada se Ali povukao, nismo više ustajali u zoru zbog boksa. Vidjeli smo već vrhunac plemenite vještine.

Otac je volio fudbal, kafane, humor, dalmatinske pjesme i znad svega, ljude. Igrao je u juniorima čapljinske Mladosti. Imao je dobru tehniku i dribling, ali je malo duže držao loptu u svom posjedu. Rado je igrao rauba u našoj kafani, uz Rubinov vinjak na ivici stola. Kada bih odlazio u školu zaticao sam ga u kuhinji kako mijesi ćevape. Roštilj i jegulja bili su na dobrom glasu u našem restoranu. Novac je držao u zadnjem džepu i govorio mi da sam uzmem. Uzeo bih  minimalnu sumu, za najnužnije potrebe. Cijenio je moju skromnost, pričao drugima o tome. Ponekad je odlazio sa svojim društvom u kino „Mogorjelo“, na tada popularne vesterne. Mladi supružnici izlazili su na muziku u baštu Gradske kafane, poznatoj po raskošnom zelenilu i lijepoj atmosferi. Otac je bio autoritativan, ali mi je skoro uvijek izlazio u susret. Pamtim mali izuzetak. Želio sam gledati film „Kralj, dama, pub“, sa Đinom Lolobriđidom u glavnoj ulozi (po knjizi Vladimira Nabokova). Dolazim kod oca po novac, sa najboljim drugom, Alijom Škrbom. Imali smo 12 godina. „Koga si pitao da ideš u kino“?  Nije me pustio, neprijatan osjećaj zbog Alije.

Jednom se cijelu noć vrtio u krevetu. Vozio je po jakoj kiši, bila je slaba vidljivost. Jedan crni pas naglo se pojavio na cesti, niotkuda. Nije ga mogao sasvim izbjeći. Kopkalo ga je li ostao živ. Bio je snažne tjelesne građe, ali osjetljivog zdravlja. Obično je jednom godišnje provodio par dana u postelji. Došao bi čuveni doktor Kaža Martinović, koji je širokim osmijehom unosio vedrinu.

Doktor Martinović sa sinom i ćerkom u naručju   

Otac je osjećao iskreno zadovoljstvo da pomaže ljudima. Dosljedno se držao maksime: „Naše je samo ono što drugima damo“. Na današnji dan, 1981. godine, zauvijek je otišao. Imao je 41 godinu, kada pravi život tek počinje. Nekoliko hiljada ljudi ispratilo ga je na posljednji počinak. Imao je nevjerovatno razgranata prijateljstva, koja se nisu ugasila ni poslije smrti.

Pričao mi je Nino Stojanović, međunarodni šahovski sudija, koloritna sarajevska figura. O njemu je Miljenko Jergović krajem 2012. napisao poduži tekst „Nikodije Stojanović, pjesnik i šahist“. „Lala i ja putujemo  na evropsko u Debrecin“. Fide majstor Nedim Lalić je moj dugogodišnji saigrač iz šampionskog vremena Bosne. Kasnije je dugo bio direktor kluba. Prolazeći kroz Tasovčiće, devedesetih, Lala je  govorio saputnicima, s očitom tugom u glasu: „Raja, ovdje vam je bila Draškova kuća“. „Novembar 1992,  rat, teško se putuje. Nekako se probijamo prema Splitu. U Pločama uzimamo taksi, vozi nas simpatičan, stariji čovjek“. Kako je svijet mali, taksista je  Mate Paskojević, naš veliki prijatelj. Mate se u srećna vremena odlikovao izrazitim smislom za humor, širio je zarazan smijeh oko sebe. Kada je saznao da putuju na šahovsko takmičenje, upitao je: „Znate li malog Drašku, on je dobro igrao šah“? „Kako ne znamo Draleta. Otkud ga Vi znate“? „On je sin mog najboljeg prijatelja“! Nino: „Jedna krupna suza skliznu niz njegov obraz“.  

April 2021, neko zvoni na vratima naše kuće u Tasovčićima. Sumrak polako gasi lijep proljećni dan. Vojo Mrković, očev drug iz vojske (Rajlovac i Batajnica), koji decenijama živi u Njemačkoj. Radost na licima! Boravio sam kod njega tokom Opena u Porcu 1991. Uzeo je pod zakup luksuzni restoran, čiji je vlasnik predsjednik Šahovskog kluba „Porc“. Vojo je želio da me ubaci u ekipu, ali su kao stranci igrali Talj, Vaganjan i  L. Kristijansen. Imao je veliku kuću u Žitomisliću, blizu manastira. Dolazio bi s porodicom kod nas u Tasovčiće. Tokom lige SRJ u Budvi 2004. izveo je brata i mene na gala večeru. Uspješan poslovni čovjek, kome novac nije oduzeo dušu.

Vojo doživljava prijateljstvo prema ocu i našoj porodici kao nešto vječno, neuništivo! Munjevito su proletjela dva sata u sjetnom razgovoru. „Đoka je poručio da mu kupiš mornarsku majicu kad smo bili u Rajlovcu. Ti si kupila i meni, u „Zemi“, kod Narodnog pozorišta (Mostar). Godine neimaštine, šepurili smo se u majicama kad  bi izašli u grad. To se ne zaboravlja“! Majci godi priča. Vrijeme teče kao rijeka, sjećanje na oca je sve tužnije. S godinama postajemo ranjiviji, mekši. Ponekad se pitam jesam li ispunio njegova očekivanja, da li sam postao čovjek? I sjetim se pjesme klape „Rišpet“: „Jesam li reka ćaća/ one prave riči“? 

(Kraj)

Velemajstor Milan Draško: Četrdeset godina je samo tren (prvi nastavak)


Četrdeset godina je samo tren

Prvi nastavak

Izlazeći na drvenu terasu koju smo zvali krilo ugledao bih Neretvu. Naša kuća u Tasovčićima (Čapljina) nalazila se u podnožju Modriča. Vrh brda krase smokve, divlje kupine, vinogradi i jedna zelena oaza gdje smo igrali lopte. Sredinom šezdesetih, stari, prašnjavi put i stabla trešanja zamijenila je moderna magistrala, koja povezuje Sarajevo s morem. Počela je gradnja kuća uz magistralu, a mi smo otvorili kafanu 1967. godine. Zvala se „Topole“ zbog veoma lijepe šume topola u blizini. Šest godina kasnije sagradili smo kuću iznad kafane. Nije više bilo zanosnog pogleda iz starog doma prema zavičajnoj ljepotici, ali sam se približio pješčanim plažama i kamenoj rivi pored rijeke. Neretva moga djetinjstva imala je širok tok, sa opasnim brzacima sa čapljinske strane. Uzbudljiva poput avanture, tajanstvena kao preljuba i draga kao prva djevojka. Samo su odlični plivači plivali na drugu obalu. Niz jablanova zaklanja pogled prema stadionu Borca. Vrijeme fudbalske groznice, navijači su „visili“ na vrbama iznad tribina.

 Borac je sedamdesetih igrao u Drugoj saveznoj ligi.

Mladići iz Tasovčića obožavali su sunčanje „na daskama“, kako se govorilo za ekskluzivnu plažu, između borove šume i rijeke. Skakali su na glavu sa imrovizovane skakaonice, u lijevom uglu plaže. Ispod je tekao neobičan rukavac Neretve s dubinom oko tri metra. To mjesto „pamti“  guštanje do kasnih sati i pjesmu uz gitaru. Jedna od pješčanih plaža prostirala se dvadesetak metara dalje, na obodu šume. Kroz koprenu vremena vidim ljepotice tog doba kako elegantno izlaze iz vode izazivajući pritajeno divljenje plaže. U hladu sjede „najbolji momci, sa korzoa mladi lavovi“ (Balašević). Djeca radoznalo posmatraju svijet oko sebe; kako su zanosni počeci života! Djevojke su obožavale vožnju na velikom crnom šlaufu. Otišle bi do vrha šume na sjeveru Tasovčića i spuštale se prema željeznom mostu, pjevušeći „Suze liju plave oči“, Ivice Šerfezija. „Ljubim tebe cijelim bićem/mada srce moje zna/da su lažne plave oči/koje tako volim ja“.

Tri šume i lijepe, usamljene vrbe, bile su praznik za oči. Strani turisti su masovno dolazili i kampovali, stizali rođaci iz cijele Jugoslavije. Ponekad je bilo više kupača nego u popularnom ljetovalištu Makarske rivijere, Zaostrogu! Odsjaj dalekog vremena koje je mirisalo na sreću.

Podgorički profesor i šahista, Dragan Čađenović, rekao mi je nedavno: „Da mi je samo jednom otići u vaše Tasovčiće“! Erudita i književni znalac, sa zadovoljstvom čita moje priče o zavičaju.

Već sa šest godina naučio sam igrati šnapsa, rauba, skambila, prpe i žandara. Budući da sam sa pet godina množio trocifrene brojeve napamet, to sa kartama nije neko čudo. Propitivala me mamina koleginica Milena Mijušković u našem separeu. Zanimljivo, matematika nije bila moj omiljeni predmet tokom školovanja, već srpsko-hrvatski jezik i istorija. Nastavnik matematike u petom razredu iznio je neobičnu zamjerku da sam suviše opčinjen šahom, što loše utiče na koncentraciju na časovima. Postepeno se gasio žar, ostala je simpatična priča iz djetinjstva.

Igrao sam šnaps sa Božom Lečićem, tretirao me kao svog vršnjaka. Radio je u trafici, blizu naše kafane, imao laganu, lepršavu priču. Jedan od prvih šahovskih rivala. Pamtim ga jer se odnosio s uvažavanjem prema meni, tada i kasnije. Sjećam se jedne reakcije. Velemajstor Milorad Knežević stigao je kod nas na dva dana, 1978. Knez je imao veliku energiju, radili smo satima bez pauze. Božo je govorio majci: „Ponudi ga ćevapima ili jeguljom, neka Milan dahne dušom“!  

Moje interesovanje za šah počinje u osmoj godini. Igrajući sa mnogo starijim protivnicima brzo sam napredovao. Došlo je vrijeme da okušam sreću sa  najboljim šahistom u našem restoranu; Duškom Aćimovićem-Prcom, nekada fudbalerom Borca i Olimpika iz Marseja. U početku me dobijao, teško sam podnosio poraze. Dešavali su se čudni padovi u Duškovoj igri, radovao sam se rijetkim pobjedama. Kasnije sam saznao, majka ga je častila konjacima da me ponekad pusti. Kada sam počeo regularno pobjeđivati, Prcin izgovor za poraze uvijek je bio isti: „Popilo se“.

Prevazišao sam kafanski šah, otac je odlučio da se povežemo sa majstorskim kandidatom, Kićom Bekanom, jednim od najboljih čapljinskih šahista. Gledajući sa prozora svoje sobe, preko njiva, trešanja i košćela, uočio bih Kićinu kuću. Obožavao je šah, nešto kasnije i njegova djeca će uploviti u Kaisino carstvo. Povučen, porodičan čovjek, dolazio je u našu kafanu jedino na slavlje partizanovaca kada pobijede Zvezdu. Ispoljio je mnogo strpljenja i znanja da dječak koji obožava šah, fudbal, basket, karte i guste sokove (jagoda i višnja), postane šahista. Hrabrio me kada sam prekoračio prag ŠK Borac. Odigrali smo stotine prijateljskih partija, ozbiljno kao da su turnirske.

Neočekivana serija pobjeda na Seniorskom prvenstvu Čapljine 1973, mom trećem turniru u životu. Iz publike komentarišu: „Ovaj dječak uopšte nema tremu“. Nikada prvenstvo grada nije izazvalo takvo interesovanje. Dobio sam 12 partija, uz remi s Kićom. Trijumf sa samo 10 godina!

Te godine prvi put putujem na Pionirsko prvenstvo Bosne i Hercegovine. Tata, Kićo i ja boravimo u novom sarajevskom hotelu „Bristol“. Odlazeći na partije prelazimo most na Miljacki. Sasvim blizu je popularno Vilsonovo šetalište, s drvoredom lipa. Nedaleko od mosta bile su podrumske prostorije Sarajevskog šahovskog kluba, pozornica republičkog prvenstva. Plasirah se među prvih šest, nešto kasnije igrao sam za reprezentaciju BiH u Poreču (Ekipno pionirsko prvenstvo Jugoslavije). Takmičenje se održavalo u okviru  šahovskog festivala, prvi put sam vidio čuvene asove našeg šaha. Kićo mi je potom savjetovao da obavezno proučavam Špansko otvaranje, jer se tako najbolje razvija osjećaj za šah. Skoro pola vijeka kasnije, identično mišljenje izrekao je Anatolij Karpov dok smo sjedili u restoranu „Dučićev pogled“. Bivši svjetski prvak boravio je u dvodnevnoj posjeti Trebinju, krajem ljeta 2020. godine, na poziv istoimenog kluba.

Kratka egzibiciona partija sa Karpovom

Kićo i ja smo godinama zajedno putovali, njegova  pomoć u šahovskom i psihološkom smislu bila je veoma značajna. Neprestano je bio u sali i uglavnom stajao pored stola gdje igram. Uvijek je vjerovao u mene, zapravo, samo jednom je posumnjao. Pionirsko prvenstvo Bosne i Hercegovine 1976. (Neum). U 4. kolu grubo previđam u partiji protiv Nenada Veličkovića. Vrativši se u sobu, sjedamo za mali sto na kome su tri šahovska informatora. Kićo je uzeo knjige i tresnuo ih po stolu: „Poljubi ti ovo, pa ostavi! Nije šah za tebe“. Nikada ga nisam vidio tako ljutog.

Veličković je postao renomirani književnik. Sreli smo se 2009. kod sarajevskog Narodnog pozorišta. Kupovao sam knjige u pasažu jedne zgrade i pretrčao ulicu da bih prišao Veličkoviću. „Izvinite, ja sam Milan Draško, šahista. Obično ne presrećem ljude na ulici, ali mi smo igrali partiju prije 33 godine u Neumu. Sjećate se“? Pisac se nasmijao: „Ne moraš mi persirati, naravno da se sjećam. Previdio si topa sa šahom, pa izgubio i drugog topa na h8“! Dugo smo stajali i pričali o šahu, Miljenku Jergoviću i Aleksandru Hemonu. Držao sam u ruci Ljosinu knjigu „Tetka Hulija i piskaralo“. Oduševio se: „To je najduhovitija knjiga koju sam pročitao“! Čitao sam ranije Nenadovu izrazito duhovitu knjigu „Sahib“. „Moja najbolja knjiga je „Otac moje kćeri“. Sreli smo se još jednom. Odmah je rekao: „Pisce je oduševio naš neobični susret! Lijepa priča“.

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju – Čudesna igra Fišera


Peti nastavak

Čudesna igra Fišera

Ponovo je Spaski „na potezu“.

Fischer se nikada nije vraćao na događaje u Rejkjaviku?

„Ne, mi o tome nismo govorili. Ali je obećao da ćemo igrati drugi meč – i održao je riječ. U početku je Bobby ciljao na Španiju. U mojoj arhivi imam faks, da će glavni organizator biti Luis Rentero, osnivač turnira u Linaresu. Zatim je bankar Jezdimir Vasiljevič predložio zanimljive uslove. Godine 1992. smo pošli na ostrvo Sveti Stefan. Gore su stajali jugoslavenski topovi, a dolje američka flota. Noću su, kažu dežurali ronioci. Ali na vojnu pratnju smo pokušali da ne obraćamo pažnju“.

Početak revanš meča zakazan je za prvi septembar 1992.  Igra se u Hotelu „Maestral u „Pržnom“, Fišer i Spaski borave na Svetom Stefanu. Prva partija bila je veličanstven događaj,  kojeg ću se zauvijek sjećati! Akteri istorijskog meča u Rejkjaviku, 1972. godine, ponovo na sceni.

Sjedili smo u restoranu pored hotela „Maestral“, okruženi bujnim mediteranskim zelenilom. Svi smo u napetom iščekivanju da dugo očekivani meč počne. Vjerujem da mnogi misle da će se stvari iskomplikovati u posljednjem trenutku, da će Fišer odustati. Stroga kontrola na ulazu u hotel, zajedno sa GM Adrianom Mihaljčišinom ulazim u jednu prostoriju iznad turnirske sale. Na monitoru vidimo Fišera i Spaskog kako sjede za stolom. U prostranoj sobi bilo je nekoliko ljudi, nakon Fišerovog poteza 1. e2-e4 strčali smo u salu postajući svjedoci istorije! Mihaljčišin je prijatelj sekundanata Borisa Spaskog, velemajstora Jurija Balašova i međunarodnog majstora Aleksandra Nikitina, sjedamo pored njih.

Igra se Španska partija, u 13. potezu Fišer bira drugačiji put u odnosu na njihovu 20. partiju iz Rejkjavika. U 29. potezu izgledna žrtva skakača Spaskog, nakon koje su sekundanti zadovoljni.

Robert Fišer-Boris Spaski
Sveti Stefan 1992

Dijagram poslije 35. poteza.
Bijeli: Kg1, Da1, Ta7, Sd2, Sf3, Lc2, Le3; pješaci: b4, c3, f2, g2, h3;
Crni: Kf6, De8, Ta8, Sh7, Ld5, Le7; pješaci: b5, c4, d6, e5, f5, g6, h5;

Kada je Fišer odigrao 36. g4! Nikitin je priznao: „Da, on igra svojom ranijom snagom“! Bezuspješno pokušavamo odgonetnuti Fišerove ideje i namjere. Uslijedilo je 36… hg4 37. hg4-Ta7 38. Da7-f4 39. Lf4!?-ef4 40. Sh4!-Lf7 41. Dd4-Ke6 42. Sf5!?  i bijeli je dobio u 50. potezu. Nakon Fišerove pobjede dugo smo stajali u sali u nevjerici da je moguće igrati ovako blistavo nakon takve pauze. Čarolija je kratko trajala, bio je to bljesak genija, ali igra u nastavku meča nije oduševila šahovsku javnost. Odigrano je 30 partija, Fišer pobijedio 10:5, uz 15 remija. Drugi dio meča igran je u Beogradu. Fišer je zablistao i u jedanaestoj partiji, ali ostaje utisak da je pauza nesumnjivo ostavila traga. Spaski je nakon meča izjavio da Fišer jednostavno nema više raniju energiju, niti je ozbiljnije proučavao šah tokom duge pauze.

 Da li još sanjate Fischera?

-Da, da, dešava se. Njega su uništili problemi sa bubrezima. Bilo je potrebno uraditi dvije jednostavne  operacije, ali je Fischer odbio. Nije vjerovao ljekarima, bojao se da će ga ubiti na stolu. On je i mene od toga odgovarao.

-Kada je to bilo?

-Godine 1977 u Rejkjaviku. Igrao sam četvrfinalni meč kandidata sa Vlastimilom Hortom. Na kraju meča desilo se da sam izgubio svijest. U bolnici se ispostavilo da je slijepo crijevo. Fischer me nazvao. Šaptao mi je u telefonsku slušalicu: „Ni u kojem slučaju nemojte da pristanete da se operišete!“ „Bobby, ja se ne bojim ničega. Nema osnova za sumnju. Klinika je ugledna, ljekari govore na ruskom jeziku…“

Boris Spaski i Robert Fišer – suparnici i prijatelji

Pjesnik, novinar, FM Dragan Popadić, bio je izvještač sa revanč meča. Lijepe su Draganove priče.“U jednom trenutku susreću se Fišer i velemajstor Andre Lilijental. Umjesto uobičajenog pozdrava Bobi se šaljivo obraća: „Hello e5-f6“! Aluzija na 20. potez iz partije Lilijental-Kapablanka. Bijeli žrtvuje damu, ali ostvaruje dobijenu poziciju (Hejstings, 01. januar 1935).

Grupa ljudi okružila je Fišera u holu hotela „Maestral“ u nadi da će dobiti autogram. Fišer je izričit „Only two“! Treći čovjek koji će, izgleda, izvisiti je baš Dragan. Molećivo je pogledao Fišera, slegnuo ramenima i zamolio ga za potpis. Bobi je ovoga puta popustio!

Šta mi je u psihološkom smislu značio odlazak na prvu partiju revanš meča Fišer-Spaski? Odjednom sam osjetio da sve nadaće izazvane ratom, rušenje naše kuće i kafane u Čapljini, gube značaj u odnosu na činjenicu da ću vidjeti Fišera, idola iz dječačkih dana! Razum je govorio da je to zabluda, opsjena, ali me obuzela velika radost što je takav osjećaj uopšte moguć i što sam u stanju da ga istinski doživim!

„Ako je osnovna težnja svakog ljudskog bića da ostavi za sobom nasleđe i trag u večnosti, Fišerov san je usrećio hiljade naslednika koji su mogli da žive od šaha posle 1972. i milione onih koje je privukao da krenu istim putem. Današnji šah je njegova zadužbina.

Fišer u Rejkjaviku 1972.

Fišerova tuga je priča o bolu i  praznini koja dolazi posle trijumfa. Bio je odabran da, u vreme gubitka vere i individualnosti, pokaže božansku moć ljudskog uma pre početka vladavine mašina, i da iskuša snagu ljudskog prkosa kakvog danas više nema“ (Marjan Kovačević-„Politika“, 20. januar 2008).

„Živio je i umro u moćnoj tišini/ i časno.“ (Leonard Koen – „Postoje neki ljudi“) Ukoliko bi se stihovima izrazio njegov životni kredo, možda je najbliža suštini pjesma Čarlsa Bukovskog „Niko osim tebe“.

„Niko te ne može spasiti osim tebe
ti si biće vrijedno spasa.
to je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.

Razmisli o tome.
Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe.
Tvog hrabrog sebe.
Tvog pjevajućeg magičnog sebe i
Tvog prelijepog sebe.
Spasi ga.
Ne priključuj se mrtvima u duši“.

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju – Fišer u ležernijem izdanju


O Fišeru, s ljubavlju

Četvrti nastavak

Fišer u ležernijem izdanju

Bobi Fišer i njegova sestra Džoan prilikom dolaska u Beograd.

Devetog jula 1958. godine Fišer je prvi put doputovao u Beograd, na proputovanju iz Moskve. Završne pripreme uoči odlaska na Međuzonski turnir u Portorožu. Fišer je bio gost redakcije „Novosti“. Popularni beogradski list organizovao je Bobiju dva trening meča sa budućim velemajstorima Dragoljubom Janoševićem i  Milanom Matulovićem. Fišer je remizirao dvije partije sa Janoševićem i pobijedio Matulovića 2,5:1,5.

„Bobi je postao miljenik grada. Bio je u Pionirskom gradu. Djeca su ga oduševljeno pozdravila, a on je Grad u Košutnjaku uporedio sa „Diznilendom“, samo s razlikom „što se tamo sve plaća“. Fišerova starija sestra Džoan (20), koja ga je uostalom i naučila da igra šah, izrazila je želju da sa bratom odigra partiju tenisa, jer su videli „predivne terene“ na Kalemegdanu. Pred hotelom „Moskva“, gde su Fišerovi bili smešteni, uvek je neko čekao…“ (Slobodan Ristić – „Novosti“)

Gari Kasparov u knjizi „Moji veliki prethodnici“ dočarava susret Fišera i Mednisa u Beogradu.

„U te dane u Beogradu je bio u prolazu američki majstor Mednis. Fišer obradovan neočekivanom gostu, pokazivao mu je kako je ‘tukao’ Matulovića. Mednis priča: „Po danu Fišer me je vodio po gradskim parkovima. Među Beograđanima on je već bio znamenitost. Svuda gde smo se pojavljivali, zaustavljali su nas i okruživali ljudi“.

Ristić piše o posjeti i mečevima u Slaviji: „U kultnom šahovskom klubu „Slavija“ u Dobrinjskoj, koji je nažalost sa demokratskim promenema devedesetih „oslobođen“ od šahista, igrani su blic mečevi Fišer-Matulović. „Novosti“ su pisale da je Fišer propustio ručak, jer je Matulović poveo 5:0, pa dok nije izjednačio na 8:8, nije se prestalo igrati. Kasnije je Fišer dobio 7:1 i 5:0″.

Želio bih podijeliti sa čitaocima sjećanja Mihaila Talja, koja su objavljena u časopisu „Aganjok“. Talj je pisao neobično lijepo, slikovito, duhovito.   

„Ranije, počev od Međuzonskog turnira u Portorožu, Bobi se neprekidno borio u blic partijama sa sovjetskim velemajstorima. I nije uvek najsrećnije igrao. Rekao bih da je opšti bilans svih susreta bio negativan za njega. Ali, na porazima se ljudi uče, i Fišer nije padao duhom. On je uvek uspevao ponekoga da nagovori da odigra desetak-dvadesetak partija. Jednom, posle turnira u Cirihu, kada sam već pakovao svoje kofere, pozvala me je dežurna službenica hotela: „Gospodine Talj, traži vas telefonom gospodin Fišer“. Digao sam slušalicu i začuo: „Kroz jedan sat polećem za Njujork, ali ako pristajete da odigramo koju blic partiju, odložiću let…“

Talj zatim piše: „Za vreme Olimpijade u Havani (to je bila 1966. godina) susreo sam na obali potpuno neočekivano Štajna i Fišera kako živo gestikulišu. Bili su zauzeti „važnim“ problemom; prisećali su se pozicija iz svojih blic partija, koje su odigrali pre pet godina u Stokholmu. I očajnički su se svađali mešajući ruske i engleske reči – oko toga čija je pozicija bila bolja“!

Fišer je igrao simultanku u Domu JNA u Mostaru, 1961. godine. Izrazio je želju da prošeta Starim mostom i sokacima oko njega. Mostarski akademski kipar, Florijan Mićković, iskoristio je priliku i pozvao Bobija u svoj atelje. Ubrzo je bista u glini bila dovršena, ali se kipar našao u muci kako nabaviti 18.000 tadašnjih njemačkih maraka, koliko je koštala izrada odljeva u bronzi. Budući da nije uspio pronaći donatora za traženi iznos, uložio je vlastita sredstva i nakon izvjesnog vremena bista je zasjala punim bronzanim sjajem. Završenu bistu Fišeru je uručio sam Florijan, u društvu Svetozara Gligorića, kada je Bobi ponovo stigao u Jugoslaviju. Fišer je usput upitao Dimitrija Bjelicu: „Je li možda gospodin Mićković očekivao od mene neku isplatu ili kompenzaciju za bistu?” D. Bjelica: „Normalno da jeste.”

Fišer u ateljeu Florijana Mićkovića, Mostar 1961.

Dr Anđelko Bilušić govori o prvoj od nekoliko Fišerovih posjeta Vinkovcima.

Zajednička fotografija nastala na Borincima, odnosno na Borinačkom voćnjaku.

„Prvi put je u Vinkovce došao 1968. Odmah mu se svidjelo jer nije volio svu tu medijsku buku koja se oko njega stvarala. U Vinkovcima mu je bilo dobro, i najvažnije, mirno, a već drugi dan, nakon što je izazvao pomutnju na korzu i u mjesnoj kavani, nitko više nije obraćao pozornost na njega. On je želio biti neprimijetan.

U Vinkovcima mu se toliko svidjelo da je gotovo odustao od važnog turnira u Buenos Airesu. Rekao je kako mu je ovdje toliko dobro, da mu se nikamo ne da ići. Zato ga je Bilušić morao nagovarati, pogotovo jer je on došao na glas kao zanovijetalo koje izbjegava turnire.

U Vinkovcima Fišer je obožavao fiš paprikaš, kulen i janjetinu. Tu je naučio popiti i koju ljutu rakijicu, te čašu crnog vina, koju je tek nakon tog boravka uvrstio u svoj redoviti obrok.

Živio je prilično neuredno, jeo je neredovito, kasno je lijegao i kasno ustajao. A za doručak bi pojeo pet kuhanih jaja i litru mlijeka. I tako svaki dan. Bilušić ga je tada nagovorio na džoging, a vodio ga je i na plivanje na Bosut u kojem se u ta pradavna „djevičanska“ vremena sedamdesetih moglo i kupati“. (tekst i fotografija objavljeni 2019)

Vodio sam crnogorske nade na Šampionat Evrope za mlade u Bratislavi (ljeto 2019). Treneri su ovoga puta imali solidne uslove. Sjedeći u jednom uglu sale, blizu ulaznih vrata, imali smo dobar pregled i uvijek bi uočili naše mlade takmičare nakon završetka partija. Mogli smo pogledati pozicije samo dva puta po pet minuta u toku partije, ali to je već druga priča. Razgovarao sam sa GM Goranom Dizdarom i češkim IM Janom Konopkom. Stalno sam nosio knjigu sa sobom i Konopka je rekao: „Bravo, kulturan čovjek, voliš čitati“. U sličnoj situaciji, potpuno je drugačije reagovao moj rođak iz zavičaja: „Ne znam, majke mi, šta ti je. Šeset ti godina i još čitaš knjige“!?

Konopka je pisac sjajne knjige „Magične pozicije“. Mijenjali smo, na njegov prijedlog, knjige u Pragu 2016; uzeo je „Putujući sa figurama“, a ja dobio njegovu knjigu sa pregršt zanimljivih pozicija koje sam iskoristio za lekcije. Kasnije je rekao da mu se dopala moja knjiga. Pričao mi je o Borisu Spaskom. „Bio sam kapiten žena u meču protiv veterana, mislim da je to 2009. godina. Marijanske Lazni. Pokazujem na demonstracionoj tabli partiju Ana Muzičuk-Vlastimil Hort. „Mnogo posmatrača, među njima specijalni gost organizatora, Spaski. Ana je imala dobijenu poziciju. Niko osim Borisa ne vidi sjajnu kombinaciju. „Ja sam obavezan da to vidim, kao bivši prvak svijeta“! U drugoj prilici, Spaski prilazi demonstracionoj tabli, osporavajući moj potez. Predlaže nešto drugo i uvjeren da ga intuicija ne vara, govori šaljivo: „Čuki, Čuki, Ivančuki“!  Pokazalo se da taj potez Konopka nakon analize obara. Zatim uzvraća u istom stilu: „Čuki, Čuki, Muzičuki“! Spaski i Fišer su sasvim različiti karakteri, svejedno, bili su istinski prijatelji.

Sa Goranom Dizdarom sam oduvijek imao dobre odnose, još od vremena kada smo zajedno igrali u šampionskoj ekipi Bosne. Desio se neočekivan susret 1989. Igrali smo mali fudbal u šumi, u najsjevernijem dijelu Tasovčića. Iznenada, iz pravca Počitelja pojavljuje se veća grupa šetača. Išli su brzo i izgledali puni energije i istraživačkog zanosa. Učinilo mi se da sam među njima ugledao Gorana!? Između magistrale kuda su prolazili i igrališta bio je prašnjavi, bijeli put i blinja oivičena brojnim vrbama, koje su zaklanjale pogled. To je Goran, nema sumnje! Neko me zamijenio na terenu, prišao sam bliže grupi i glasno ga oslovio. Nasmijao se i mahnuo rukom. Potrčah da im se pridružim. S njim je bilo 7-8 djevojaka i mladića iz Hrvatske. Pozvao sam ih da svrate kod nas, oni ljubazno prihvataju. Bila je lijepa atmosfera.

„Uzvratna“ posjeta Goranu upriličena je godinu kasnije. Putovao sam na turnir u italijanskom gradu Aosti, početkom decembra 1990. Goran me sačekao na kolodvoru, otišli smo do njega. „Jesi li vidio kako je Tolja sjajno odigrao 17. partiju“? Bio je u toku peti meč za titulu između Kasparova i Karpova (Njujork/Lion). To je za mene bila novost, pobjeda Karpova. Mi smo kao igrači pozicionog stila, bili naklonjeniji Karpovu. Pričali smo oko dva sata, večerali, potom krenuli nazad čekajući da iz Osijeka stigne moj stari prijatelj Šule (GM Nenad Šulava). Slijedio je dug put preko Ljubljane, Trsta, Mestrea, Milana… Šetao sam tih godina Zagrebom, čekajući vozove za Italiju. Prisjetimo se nadahnutog pasaža Antuna Gustava Matoša iz teksta „Kod kuće“.

„Jedino pariski kejevi na učenoj Seini i flanerija po talijanskim drevnim trijemovima varoškim pruža raskoši zagrebačke šetnje. Na čitavom svijetu nema možda šetališta, hrastova šetališta kao Tuškanac. Drveće u renomiranoj Bulonjskoj šumi kraj Pariza je prava karikatura našeg Tuškanca, o maksimirskim divnim dubovima, punim sjene, okrepe i mira, da i ne besjedim“.

Lijepi predjeli, volio sam putovati i kroz Sloveniju, gledajući prekrasne zelene bregove i šume. „Sve je ovo bila moja domovina“, pročitah davno u jednom tekstu Slavenke Drakulić. Goran je zanimljivo pričao tokom boravka u Bratislavu, izdvajam neobičnu situaciju. Goran i GM Alojzije Janković igrali su Open u Rejkjaviku, 2009, godinu dana nakon Fišerovog odlaska. „Upoznali smo djevojku iz Beograda, njen otac živio je u Rejkjaviku i poznavao Fišera. Bio je u organizacionom timu meča Fišer-Spaski 1992. Djevojka bi ponekad vidjela Fišera kako šeta blizu aerodroma „Keflavik“. „On se osjećao kao ptica u krletki“. Goran nastavlja priču, ovo je stvarno efektno.

Sa Fišerom je bilo teško stupiti u kontakt. Jedan manje poznati šahista prišao mu je u Rejkjaviku: „Izvinite, ja sam šahista, želio bih kratko pričati s vama“. Fišer: „Ako ste šahista, onda sigurno znate šta sam ja odigrao u 28. potezu protiv Portiša u Santa Moniki“?! Čovjek se zbunio, naravno, nije znao. I propada razgovor“!

Velemajstor Milan Draško

(Sutra poslednji nastavak)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju -Šta je rekao gospodin Gudmundur?


O Fišeru, s ljubavlju

Treći nastavak

Šta je rekao gospodin Gudmundur?

Sa groblja smo otišli u „Bobby Fischer Center“ u Selfosu.

Memorijalni centar otvoren je 2013. godine. Boris Spaski nije bio u mogućnosti da prisustvuje otvaranju, ali je poslao lijepu poruku. „Smatrajte da sam sa vama. S Bobijem smo i on je s nama zauvijek. Bobi je bio moj brat“. Šta je Spaski govorio o Meču stoljeća?

-Da li je bilo ispravno što ste ostali?

-Sada kad o tome razmišljam – to sam uzalud uradio. On je počeo da predaje meč. Zamislite da smo mi – bokseri. Ako jedan govori „predajem“ – prihvatam predaju! A ja sam odbio.

-On je znao da predaje?

-Naravno! Na drugoj partiji se nije pojavio. Sudija je uključio sat – i Fischeru je bio upisan poraz. Do tog meča on me nije pobijedio nijednu partiju.

-Otišli ste na treću partiju – i doživjeli prvi poraz.

-Da. Fischer je dobio veliko samopouzdanje. Shvatio je da se može boriti.

-Sovjetski zvaničnici nisu insistirali na vašem odlasku?

-Jesu! Predsjednik Sportskog komiteta Sergej Pavlov je pola sata razgovarao sa mnom telefonom. Govorio je šta da radim: „Napišite protest na to, na to, pobjegnite…“ Ipak, meč je bio iznad individualnih interesa. Ali ja sam bio uporan – igraću!

-Po svemu sudeći, vi ste bili uvjereni da ćete pobjediti Fischera?

-Meni je bilo njega žao. Vidio sam da – on silazi sa uma! A odnosi sa Bobby-jem su bili dobri. Korčnoj, kako bi normalno igrao, mora da mrzi protivnika. Ja apsolutno nisam takav. Nasuprot mene je sjedio očigledno dječak. Kako da ga mrzim? Ali kod mene se morao probuditi sportista za kojeg je bila najvažnija pobjeda. Nisam se služio trikovima. Fischer je sipao izjave iz bilo kojih razloga. Optuživao je Islanđane kao organizatore, predsjednika FIDE Maksa Evea da je na sovjetskoj strani. Ako bi ptice prestale da pjevaju u zalivu Rejkavika – ko je kriv? Spaski! Onda mi se otkrilo – sve je to bio smišljeni pritisak.

-Stvarno?

-Iza Fischera je stajao ideolog toga – Lombardi. Njegova je bila ideja da me drži u stanju stalnog psihološkog stresa. Iako sam i tokom meča ja osjetio – da neko čvrsto pritiska Bobby-ja. Tada sam optužio Kramera, tu osobu koja je stalno kružila oko Fischera, mutila…

-Vi govorite o pukovniku koji je vodio Američku šahovsku federaciju?

-Ne, pukovnik je Edmondson. A Kramer je biznismen. Nevjerovatno prodoran! Ispustio sam još jedan momenat – pred treću partiju se desio skandal između glavnog sudije Lotara Schmidta i Fischera. Bobby je viknuo: „Hej, ćuti!“ Kakav razgovor?!

Mogao sam samo ustati i reći: „Bobby, dovoljno je za danas. Igraćemo sljedeći put!“ Prije toga sastao sam se sa Eveom: „Borise, vi možete otići sa meča u svakom trenutku, ja bih tu odluku razumio. Bobby se ponaša užasno. Nikada pretedent sebi nije nešto tako dozvoljavao…“

Predsjednik FIDE je govorio vrlo iskreno – zadivljujuće.

-Da li se on prema Fischeru ponašao loše?

-Godine 1975. Eve mu se osvetio – uzeo mu je titulu svjetskog šampiona i dao je bez meča Karpovu. Ali, to je druga priča.

-Sa Lombardijem ste se posle toga sreli?

-Prije tri godine u Drezdenu na turniru za velemajstore starije od 75 godina. Lombardi je stigao tu. Došao sam do njegovih riječi o meču sa Fischerom: „Mi smo htjeli po svaku cijenu da izbacimo Spaskog iz kolosijeka. On nije trebao da shvati šta se dešava…“ Istovremeno su se plašili najviše od svega da ne odem.

-Balansirali su na ivici.

-Mislim da su znali šta se dešava u mom timu.

-Kako?

-Ja sam uzeo za pomoćnika Ivo Neja iz Estonije. On je bio američki špijun. Bio je u dogovoru sa Robertom Birnom koji je vodio šahovsku rubriku u „Njujork tajmsu“ da postane koautor knjige o meču. Nej je bio u toku svih naših zamisli – od njega su Amerikanci dobijali informacije. Da sam odlučio da odem, Fischerov tim bi odmah dobio tu dojavu“ (dio intervjua). Vrijeme je da opišem posjetu „Centru Bobby Fischer“. 

GM Emanuel Berg želi da ga fotografišem dok stoji na vrhu stepenica. Odigrali smo uzbudljivu partiju u posljednjem kolu Ekipnog šampionata Evrope u Varšavi 2013. Pobijedio sam u lijepom stilu, a on je kasnije objavio korektnu analizu, hvaleći moje razumijevanje ovog ogranka Kraljeve indijke. Dragan Kosić je nešto ranije savladao crnim figurama GM Blomkvista. Pobijedili smo Švedsku 2,5:1,5 i podijelili 13-18. mjesto. Najveći uspjeh crnogorske reprezentacije na dosadašnjim evropskim prvenstvima.

Kada smo ušli u „Bobby Fischer Center“ osjetismo olakšanje što je smrzavanje prošlost. I naravno, ogromnu radoznalost. Prva slika koja nam je privukla pažnju je stol pretrpan šahovskim knjigama, pored ulaza u jednu malu prostoriju. Odmah uočih knjigu velemajstora Helgija Olafsona „Bobby Fischer comes home“. Helgi se družio s Fišerom.  Igrao sam s njim 1988.  na „Memorijalu Mihaila Čigorina“ u Sočiju (remi). Dugogodišnji reprezentativac  i selektor islandske reprezentacije. Tu je i knjiga „A psychobiography of Bobby Fischer“, Josepha G. Ponterotta,  izdata 2012.

Ulazimo u malu salu. Unutra su dvije velike šahovske table i stari šahovski sat. Zatim jedna manja tabla i druga sa specijalnim figurama. U jednom uglu vitrina sa časopisima, plakatima i šahovskim materijalom. Lijevo od ulaza mali televizijski ekran na kome se bez prestanka emituje dokumentarni film; slike sa meča 1972. Posmatramo kako Spaski zanimljivo priča o meču. Na suprotnom zidu neobične karikature.

Velika prostorija izgleda upečatljivo. Dominiraju dva velika panoa, sa fotografijama iz 1972. i posljednjih godina Fišerovog života. Zanimljiv je bijeli auto iz sedamdesetih, Fišer upravo izlazi sa dvojicom saradnika. Razumljivo, više me privlače stare fotografije.

Sedam šahovskih tabli, dvije fotelje, tabure, knjige, šahovski satovi, staklene vitrine sa ukrasnim šahovskim garniturama. U sredini sale replika stola na kome je odigran Meč stoljeća. Na malom okruglom stolu, prekrivenim staklom, karte za meč 1972. i „Der Spiegel“ iz 31. jula 1972. Na naslovnoj strani Fišer sa obje ruke na glavi i Spaski. Čuveni njemački sedmični časopis, čija se izdavačka kuća nalazi u Hamburgu.

 Milan Draško, Gudmundur Thorarinsson i Luka Drašković

Zanimljiv je prostor sa druge strane panoa sa slikama. Na uskom zidu demonstraciona tabla sa poljima crvene i oker boje. Stolovi sa postavljenim garniturama za igranje partija, male umjetničke slike i jedna veća, efektna; prizor iz meča Fišer-Spaski. Zatim stol sa figurama i satom, između dva kanabea. Sve djeluje lijepo, skladno. Boravili smo unutra petnaestak minuta, kada su nas obavijestili da stiže gospodin Gudmundur Thorarinsson, predsjednik Šahovske federacije Islanda u vrijeme istorijskog meča. U međuvremenu je pristigla nova grupa šahista, pozdravljam se sa starim drugom, GM Goranom Dizdarom.

Gospodin Thorarinsson je odmah po dolasku počeo zanimljiv monovog o meču 1972, najvećem u istoriji, kako je rekao. Izgleda vitalno za čovjeka od 76 godina. Mi smo stajali oko njega u prostranoj sali. Trajalo je  oko sat vremena, pažljivo smo slušali. Osjećalo se da je svako od nas radostan što je danas  baš ovdje, povezan zamišljenim nitima sa legendarnim mečom. Gudmundur je dosta pažnje posvetio pregovorima sa Fišerom, toleranciji Maksa Evea, držanju Borisa Spaskog. Izrekao je lični stav, koji nas je iznenadio. „Spaski je po svaku cijenu želio da se meč odigra do kraja, plašeći se da ostane bez honorara“!? Simpatični čovjek samo je iznio svoje  mišljenje, pretpostavku.

U septembru 2015. objavljena je izjava Spaskog o meču u Rejkjaviku. Moj klupski drug iz šampionskih dana Bosne, GM Bogdan Lalić, pronašao je izjavu na internetu i poslao mi. „Bobi Fišer se borio sa organizacijom turnira, protiv televizijskih kompanija, i organizatora. Ali, on se nikad nije borio osobno protiv mene. Izgubio sam sa Fišerom prije meča, zato što je onda već bio jači od mene, pobijedio me je normalno“.

Bogdan samoinicijativno šalje pregršt korisnog šahovskog materijala. Vjerujem da ne šalje samo meni. Lijepo, kolegijalno, drugarski.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju -Oproštaj s Fišerom


O Fišeru, s ljubavlju

Drugi nastavak

Oproštaj s Fišerom

Dugo sam stajao mirno blizu crkvenih vrata. Tu, nekoliko koraka ispred mene, vječna kuća mog idola iz dječačkih dana! Da nije bilo Fišera, vjerovatno ne bih uplovio u svijet šaha. Početak sedamdesetih, vrijeme sportskih zvijezda. Obožavali smo plivača Marka Špica, fudbalere Krojfa i Bekenbauera i nenadmašnog majstora plemenite vještine, Muhameda Alija. Ljudi su plakali kad je Ali poražen od Frejzera 1971. Šampion se vratio nakon trogodišnje pauze, sve je bilo spremno za slavlje, a desio se poraz.

Ali, ja sam se najviše vezao za Fišera! Imao sam devet godina i devet mjeseci kada je postao svjetski šampion. On je usadio, za sva vremena, ljubav prema šahu, na neki način odredio sudbinu. Dugo su me u dolini Neretve zvali Fišer, neki su zadržali taj običaj do danas. Nakon meča u Rejkjaviku nevjerovatno je porasla popularnost šaha. Igralo se u kafanama, šahovskim klubovima, na plažama. Kupali smo se na Neretvi, nedaleko od starog željeznog mosta koji spaja Tasovčiće i Čapljinu. Miris vrba miješao se s mirisom Neretve. Kada sam izašao iz vode ugledah plakat na kori topole, sa rang listom najboljih šahista Tasovčića. Ko je ranije u mom zavičaju uopšte mario za šah? Stavili su me na prvo mjesto ispred Kiće Bekana, kasnije, dugogodišnjeg trenera. Sportske polemike bile su u modi, uskoro su krenule prepirke. Da li sam zaista najbolji ili ne? Ljubitelji sporta su prilično žustro raspravljali nakon prenosa fudbalskih utakmica, oslanjajući se samo na utiske radio reportera. Sve su to bezazlene stvari iz vremena ruža.

Robert Fišer i Boris Spaski posjedovali su neki uzvišen, nadzemaljski moral, bili su posljednji Mohikanci jednog nezaboravnog vremena. Bilo je nečeg romantičnog u Fišerovoj borbi protiv moćne sovjetske šahovske škole. Sovjeti su čuvali tron decenijama, ali stigao je čovjek iz neke druge galaksije da uruši ustaljeni poredak. Pred našim očima rađala se moderna šahovska bajka.

Sjetih se trenutka kada je profesor biologije Vlado Tripić parkirao svoj crveni reno 4 ispred našeg restorana. Stajao sam vani sa roditeljima, profesor je prišao i poklonio mi knjigu Svetozara Gligorića „Meč stoleća Fišer-Spaski“. Džepno izdanje BIGZ-a, sjajno svjedočanstvo iz prve ruke, jer Gliga je boravio u Rejkjaviku i odmah nakon meča objavio knjigu. Prva šahovska knjiga koju sam držao u rukama! Šahovski Puškin protiv nekadašnjeg čuda od djeteta!

Šahovski svijet oduvijek je tragao za idolima. Mihail Talj je krajem pedesetih pobijedio na dva uzastopna šampionata SSSR-a, osvojio Međuzonski turnir u Portorožu i Turnir kandidata (Bled, Zagreb, Beograd). Na kraju, skinuo je sa trona samog Mihaila Botvinika (12,5:8,5)! „Gusar iz Rige“ stekao je nevjerovatnu popularnost. Gari Kasparov je u briljantnom stilu osvajao turnire, demonstrirajući potpunu dominaciju. Fišerov put do Olimpa ostaće, ipak, neprevaziđen! Na Međuzonskom turniru u Palma de Majorci, krajem 1970. trijumfuje sa 3,5 poena prednosti! Pobjeđuje posljednjih sedam partija. U maju 1971. „zbrisao“ je najboljeg pijanistu među šahistima, sovjetskog velemajstora Marka Tajmanova (6:0). Bent Larsen, koji je 17 mjeseci ranije predvodio selekciju Svijeta protiv Sovjetskog Saveza, na opšte iznenađenje gubi takođe 6:0! Buenos Aires je u ranu jesen 1971. postao šahovski centar svijeta. Bivši svjetski prvak Tigran Vartanovič Petrosjan protiv zahuktalog genija. Fišer pobjeđuje prvu partiju, ostvarujući niz od 20 uzastopnih pobjeda u ciklusu za prvenstvo svijeta! Petrosjan uzvraća u drugoj, slijede tri remija. Fišer dobija naredne četiri partije! Spektakularno pobjeđuje i Borisa Spaskog, iako je gubio 2:0. Fišer je iz neobjašnjivih razloga narušio ravnotežu u prvoj partiji igrajući 29… Lh2, što vodi u poraz. Nakon toga je najavio da neće igrati dalje ako se iz sale ne uklone televizijske kamere kompanije „Čester Foks“, koja je imala pravo snimanja svih partija za predviđeni film o meču. Tvrdio je da mu smeta njihovo zujanje. Zatražio je da se isprazni prvih 20 redova u publici. „Fišer je mogao da čuje plač djeteta na 300 metara od mjesta gdje se igrala partija“, rekao je Bobijev učitelj, Dejvid Birn, koji je u Rejkjaviku 1972. boravio kao novinski izvještač.

Priča koja potiče od naše šahovske heroine, Milunke Lazarević, potvrđuje Fišerov nevjerovatan sluh. Tokom jedne posjete Beogradu, ugošćen je u Šahovskom savezu Jugoslavije. Mnogo ljudi oko njega, smijeh i buka. Fišer se požalio da mu smeta neki čudan zvuk.  Naravno, niko sem njega ne čuje zvuk. Bobi je zamolio da pogledaju u ostalim prostorijama. U susjednoj, velikoj sobi, sve je mirno, ali u sljedećoj sobi, u nekom zabačenom ormaru, kuca mali šahovski sat!

Fišer gubi kontumacijom drugu partiju. Nakon mnogo peripetija, izborio se da treću partiju igra u maloj sali. Fišer bira neobično 11… Sh5!? dopuštajući udvajanje pješaka. Ideja nije sasvim korektna, ali su faktor iznenađenja i Fišerova sjajna igra u kasnijem toku učinili svoje. Prva pobjeda u dosadašnjim susretima sa Spaskim! Od 3. do 10. partije Bobi bilježi skor 6,5:1,5!

I nakon svih uzleta, nadahnuća, obožavanja, priča završava na ovom malom seoskom groblju. Kako je to tužno! Hladnoća je ubrzala odlazak, pored mene je stajao još samo pedesetjednogodišnji kosovski fide majstor, Perparim Makoli. Osjećali smo sličnu tugu, sa Fišerom je otišao dio našeg djetinjstva i rane mladosti. Počivaj u miru, legendo!

Kakav je zaista bio Fišer? Hirovit, ekscentričan, nepristupačan ili možda onakav kakvim ga slika Gliga, uz pomoć Spaskog i Kinterosa. „I tako, Fišerov meč sa Spaskim, za Fišera je meč njegovog života sa sovjetskim šahom. Na samog Spaskog Fišer nema mnogo razloga da bude ljut. Nešto stariji kolega se uvek odnosio prijateljski i sa simpatijama prema njemu (Spaski mi je jednom privatno rekao – sa malo ironije na svoj račun – da bi mu najviše odgovaralo da putuje iz mesta u mesto i poput filosofa propoveda dobre odnose među ljudima). Ako oseti jednostavnu iskrenost drugih, Fišer je razoružan. Ne slučajno, mladi argentinski majstor Kinteros uzvikuje u Buenos Airesu: „Nije istina. Novinari celog života čine Fišeru nepravdu. On neizmerno voli šah i divan je drug“ („Meč stoleća Fišer-Spaski“, str. 7-8)“.

Prisjetimo se dijela poznatog radio intervjua nakon Fišerove pobjede u Rejkjaviku (12,5:8,5).

Gligorić: „Želio bih da vam iskreno čestitam na velikom uspjehu. Vi ste otvorili novo poglavlje u šahovskoj istoriji. Baš jutros je predsjednik FIDE dr Maks Eve izrazio mišljenje da ste vi najbolji šahista kojeg je ikad upoznao u životu – i ja sam istog mišljenja. Stvarno sam zadivljen kako ste jako igrali. To je moje iskreno mišljenje“. Jeste li zadovoljni mečom i kako je sve prošlo?

Fišer: Prije svega bih vam se zahvalio na komentarima. Zadovoljan sam ishodom; da, zadovoljan.

Gligorić: Da li ste zadovoljni vašom igrom, mislim?

Fischer: Da, prilično sam zadovoljan, mislim pod tim okolnostima, s obzirom na sav pritisak pod kojim sam bio.

Gligorić: Drago mi je što je Spaski pružio određeni otpor u drugom dijelu meča. Kako ste to prihvatili?

Fischer: On je igrao veoma dobro u drugom dijelu. Stvarno sam se osjećao pod pritiskom, sa izuzetkom posljednje partije. Ali, u šest ili sedam partija uzastopno, bio sam pod pritiskom svaku partiju. Bilo je užasno.

Gligorić: Možete li potvrditi mišljenje koje sta ranije iznijeli: da biste ponovo igrali sa Spaskim?

Fischer: Definitivno, da. Ako bude novca imaćemo revanš meč, to nije sporno.

Gligorić: Ne izgledate umorno?

Fischer: Osjećam dosadu. Želim krenuti u akciju.

Gligoric: I hoćete li prihvatiti neku novu ponudu u Sjedinjenim Američkim Državama, mislim, da se pojavite u javnosti? Postoje neke nedoumice.

Fischer: Ne, želim igrati. Ne interesuje me pravljenje spektakla. Zanima me ozbiljan šah.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju -Snovi se ponekad ostvare


O Fišeru, s ljubavlju

Prvi nastavak

Snovi se ponekad ostvare

Stigao sam na „kraj svijeta“ da se poklonim šahovskom kralju! Island je ostrvska zemlja u sjevernom Atlantiku, između Grenlanda, Norveške i Britanskih ostrva. Radoznalim očima putnika s juga ukazuju se visoravni sa poljima pijeska i lave, planine, glečeri i ledene rijeke, koje teku u more kroz nizine. Zemlja vulkana, najpoznatiji su Hvanadasnukur (2120m) i Hekla (1491m).  Nedavno se dogodila erupcija na poluostrvu Rejkjanes, 40 km. od Rejkjavika. Na tom području nije bilo erupcija već 800 godina. Tokom marta 2021. zabilježeno je više od 40 000 zemljotresa. Erupcija Ejafjadlajekidla 2010, zaustavila je vazdušni saobraćaj širom Evrope. Predjeli izgledaju čudno, kao da nisu s ovoga svijeta.

Fišer u neobičnom ambijentu: Island 1972.

Naravno, postoje i lijepi, fascinatni pejzaži, magnet za turiste. Od juna do kraja avgusta su bijele noći. To smo već doživjeli igrajući Olimpijadu u norveškom gradu Tromsu (avgust 2014). Island ima oko 320 hiljada stanovnika, u Rejkjaviku živi 120 hiljada. Zemlja sa jednim od najboljih standarda u Evropi. Islanđani imaju najduži životni vijek na svijetu; žene 81,4, a muškarci 77,5 godina. Izrazito šahovska zemlja koja je  iznjedrila 14 velemajstora! GM Fridrih Olafson, koji sada ima 86 godina, obavljao je dužnost predsjednika FIDE od 1978/82.

U Rejkjaviku je od 12-22. novembra 2015. odigran Ekipni šampionat Evrope. Pozornica na kojoj su pisane najuzbudljivije stranice šahovske istorije ponovo je ugostila šahiste. „Laugardalsholl“ arena ušla je u istoriju zbog Meča stoljeća. Tog ljeta, 1972. godine, šah je dostigao vrhunac popularnosti, bilo je nečeg viteškog, zanosnog u kraljevskoj igri. Slikali smo se za šahovskim stolom gdje su igrali Robert Fišer i Boris Spaski, simbolično ploveći u to daleko vrijeme.

Luka Drašković sjedi na stolici Spaskog, ja sam na Fišerovoj stolici

Debitovao sam kao selektor crnogorske reprezentacije. Velemajstori Nikola Đukić, Dragiša Blagojević, Dragan Kosić i internacionalni majstori Luka Drašković i Blažo Kalezić ostavili su dobar utisak. Blistao je naš čelni igrač, Nikola Đukić, koji je ostvario performans 2655,  pokazujući da tek ulazi u godine svog šahovskog zenita. Nastupilo je 36 nacionalnih selekcija, mi smo bili 29. po prosječnom rejtingu. Pobijedili smo u lijepom stilu Norvešku i Austriju i igrali 2:2 sa Italijom, Češkom i Moldavijom. Ostaje žal sa propuštenim prilikama protiv Moldavije i Grčke.

Posljednja partija u našem meču protiv Grka. Zavjesa se lagano spušta, pamtiće se veliki trijumf ruskog šaha; trijumfuju u muškoj i ženskoj konkurenciji. Gubimo 2:1, Papajoanu i Đukić dugo manevrišu u približno jednakoj poziciji. Nikola na volšeban način postepeno pojačava poziciju. Još uvijek miriše na remi, ali Papajoanu vuče 61. Tc8. Prilazi mi Blagojević: „Đukić dobija ako odigra Tb4“! Naš šampion je već neko vrijeme u cajtnotu, trenutno mu je ostalo 50 sekundi. Hoće li Nikola izvanrednu igru na Šampionatu okruniti pobjedom? Uzima topa na b1, veliko uzbuđenje! Ali zamor čini svoje, postavlja ga na f1 i remi nakon nekoliko poteza. U slučaju Đukićeve pobjede bili bi odlični, 22. Ovako, osvajamo 27. mjesto, što je korektan rezultat.

Uoči meča drugog kola Crna Gora: Ukrajina

Slobodan dan nakon petog kola bio je prilika za izlete. Neko je otišao u obilazak „Plave lagune“, vještačkog jezera s termalnim izvorima. Voda je stalno zagrijana na 38-40 stepeni, a prosječna spoljašnja temperatura je samo 5 stepeni. Bogati geološki slojevi izbacuju na površinu obilje minerala, koji vodi daju ljekovita svojstva. Druga grupa je puna utisaka nakon posjete „zlatnom vodopadu Gullfoss“, Nacionalnom parka Tingvelir, i „Velikom gejziru“, koji izbacuje vrelu vodu i paru do 60 m. uvis. Krenuli smo u gradić Selfos, 65 km. od Rejkjavika, da posjetimo vječnu kuću Šampiona i „Bobby Fischer Center“. Blažo Kalezić, Luka Drašković GM Emanuel Berg, FM Perparim Makoli i još nekoliko hodočasnika u kombiju. Vozač duge sijede kose i gustih obrva poznavao je Fišera. Govori mi da je Fišer tokom Meča stoljeća volio voziti auto noću, jer je imao problema sa snom. Posljednih godina, kada je Fišer završavao životni put, viđao ga je u sauni.

Malo groblje sa bijelom crkvom u sredini, nalazi se u  idiličnom seoskom ambijentu, dva kilometra od centra Selfosa. Zaustavili smo kombi i prošli kroz uski ulaz u groblje. Bilo je sunčano, vjetrovito i nevjerovatno hladno! Niska bijela spomen ploča, lijevo od ulaza.

Robert James

Fischer

F. 9. Mars 1943

 D. 17. Januar 2008

Smeđokosa žena, u ulozi vodiča, poziva nas u malu crkvu. Priča o dramatičnim događajima iz Fišerovog života, koji su prethodili definitivnom dolasku na Island. Iznenada ulazi vrlo lijepa, tamnosiva mačka i naglo se spušta stepenicama. Nismo znali šta je dolje, ali je žena odjednom potrčala za mačkom. Nekoliko trenutaka kasnije umiljato je držala u naručju. To me asociralo na fotografiju Fišera i Žuže (Suzan) Polgar; Bobi drži mačku koju Žuža miluje.

Fišer i buduća svjetska prvakinja Žuža Polgar (Budimpešta, devedesetih)

Jedno kratko sjećanje na Žužu Polgar. Na Openu „Balatonbereny 1983“,  koji je organizovao, IM Janoš Rigo, prvi put sam vidio Žužu. Dijelio sam sobu sa IM Nikolom Vasovskim. Često smo šetali sa dva Vladimira; Bukalom i Hrešćom. I baš smo Hrešć i ja igrali u posljednjem kolu. Remi je bio dovoljan obojici za IM bal. Srećan rasplet. Ispred hotela je bilo malo zemljano igralište. Žuža je često stajala uz igralište, sa jednom malom djevojčicom. Igrala se s njom s puno žara i topline.  Žuža je imala mio, dobrodušan osmijeh. Već naredne godine bila je lider na svjetskoj rejting listi šahistkinja, iako je imala samo 15 godina. Igrali smo u jesen 1984. na GM turniru u Starom Smokovecu (remi). M smo se družili zahvaljujući GM Miloradu Kneževiću koji je bio jedan od Žužinih trenera. Boravio sam u susjednoj sobi  i od sredine turnira povremeno dolazio kod gospođe Klare i Žuže. Knez je bio u formi, sipajući dosjetke i održavajući sjajnu atmosferu. Žuža ga je zvala Kneže. Rekla bi: „Kneže je otišao u hotel „Grand“. Kada sam prekinuo partiju sa GM Černjinom, s topom protiv topa i lovca, pokazala mi je najbolji metod odbrane. Sjedila je sa majkom Klarom i Knezom u jednom restoranu ispod hotela „Grand“. Vjerovao sam da će Knez pomoći, ali je on sležući ramenima rekao: „Ja zaista ne mogu da se setim kako treba igrati“!?  Žuža je već igrala dvije partije kao slabija strana. Objasnila mi  je kristalno jasno, iako nismo imali tablu. Otišao sam na nastavak, iste večeri, sasvim opušten.  Černjin se uvjerio da vladam pozicijom i ponudio remi nakon 37 poteza. On je pobijedio na turniru, ja sam bio drugi. Često sam sretao Žužu na olimpijadama. Ipak, kad god se sjetim nje, vidim onu sliku sa Balatona.

Izlazimo iz crkve, od hladnoće smo jedva držali fotoaparate u rukama. Neobična slika sa druge strane ograde – mlada žena galopira na crvenom konju. Slikamo se pored Fišerovog groba.

Blažo Kalezić na Fišerovom grobu

Dajem riječ Borisu Spaskom, prenoseći dio intervjua koji je preveo prof. Goran Tomić.

  • Da li ste bili na Fischerovoj sahrani?
  • Nisam mogao pobjeći – usprotivila se moja supruga Francuskinja. Kasnije, zaustavivši se u Reykjaviku, položio sam cvijeće na grob. Fischer je unaprijed odredio gdje će biti sahranjen, kakva će muzika da svira, ko može da ga prati na poslednje putovanje. Na njegovoj listi bila su imena trojice šahista – André Lilienthal, Lajos Portisch i ja.
  • Kakvo je to mjesto?
  • U blizini postoji staza na kojoj se nalazi memorijalna ploča: „Althing, prvi parlament Islanda“. Inačemeđu najstarijim je na svijetu, stvoren 930. godine. Ranije nego što su usvojili hrišćanstvo u Rusiji. A od muzike je odabrao Tom Jones-ovu Green Green Grass of Home. Pjevušio sam je kad smo nas dvojica šetali Budimpeštom. Fischer je prihvatio pjesmu. Nisam očekivao da zna riječi mnogih pop pjesama.

Preneseno sa fejsbuka Aleksandra Zasukhina

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu (četvrti nastavak)


„Umesto mudrosti iskustvo. Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k’o molitva nedeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju“?

(Ana Ahmatova – „Umesto mudrosti iskustvo“- prva strofa)

Momo je lijepo pisao o meni od početka karijere. Sada piše nadahnute tekstove o zavičaju u „Novostima“. Velja je završio srednju školu u Čapljini, boraveći u našem domu. Velja i Cincilo (Momo) šaljivo pričaju o starom bunaru. „Kad god bih se spremao da krenem po vodu, Biljana, Vilkina, bi tražila da i ona ide. Imala je dvije godine“. „Jesi li je nosio“? „Dašta sam. Onda bih se peo uzastranu s njom i punom kantom vode“. Pričaju o atmosferi krajem pedesetih i ljepoticama tog doba. I o Mominom ocu. „Gazda Nikola te zvao sa široke terase: „Eeej, Momčilo“!

Zatim neizbježne fudbalske teme. Pitam Velju: „Išao si u Bjelave da gledaš Borca“? „Svaku utakmicu“! Zatim u jednom dahu nabraja igrače tadašnjeg tima.

Meni se dopala priča o Hasanu Hasanovu-Ćungeli, tamnoputom mladiću, koji svako jutro izvodi „oksford“ ispred restorana „Elita“, kod opštine. To je Šekijeva finta, kad prebaci loptu preko glave. Aplauzi gradske raje i đaka, a Ćungela se široko i zahvalno osmjehuje. Njegov sin Ibro bio je, mnogo kasnije, čudesan talenat. Gledao sam ga kako pepa naranču u dvorištu osnovne škole, sve dok se nije skroz raspala. Trajalo je nestvarno dugo. Igrao je za Borac i GOŠK iz Gabele. Kada je Šekularac igrao u Bjelavama, kao vojnik bilećke kasarne, iznenada je pogledao prema navijačima na stajanju, malo podigao lijevu ruku i gestikulacijom „upitao“ koliko je sati. Naravno, najbrže reaguje Ćungela i saopštava svom idolu.

Utakmica je završena 2:2. Priča ima nastavak zahvaljujući Mladenu Glibi. Beogradski student, čovjek široke kulture, donosio je dah velegrada u zavičaj. „Jesi li učestvovao u studentskim demonstracijama 1968“? „Ne, stigao sam tri mjeseca kasnije“. Napustio je Tasovčiće malo prije rata i našao utočište u Novom Sadu. Godinama je radio na RTV Vojvodina i ostvario zapaženu novinarsku karijeru.

„Šeki je došao sa Danekom na Tromeđu“.  Danilo-Danek Ijačić, naš zemljak, odigrao je 300 utakmica u timu Sarajeva. Poznata half linija: Ijačić, Biogradlić, Markušević. „Dvoje ili troje starješina i masa Tasovčana oko Šekija. Bio je na vrhuncu popularnosti zbog bravura u Čileu. Šeki djeluje sasvim opušteno. Moja majka, Mila, iznenada mu se obraća: „Znači, ti si taj Šekularac! Eto zbog koga moj sin dobija jedinice i dvojke u školi“! Šeki mirno odgovara:“ Koliko ja znam dvojke su pozitivne, a jedinice će se popraviti“!

„Sjećaš li se kad smo Vlasto (Veljin mlađi sin), ti i ja  sjedili u „Holiday Innu“, tokom Bosninog turnira 1985. godine? Remizirao sam to veče sa svjetskim asom, Ulfom Andersonom. Kasnije se pridružio Zijo Kudra. Dugo smo ćaskali. On mi je ponudio  pomoć, jer se poslije četiri godine ponovo otvarala naša kafana“. Velja: „Eh, Zijo! Kako se neću sjećati“. Pero Sudar, oduševljen pričom, iznenada je rekao: „Hajdemo na oradu u „Mažestik“! Taj otmjeni hotel nekad su pohodili Elizabet Tejlor, Alen Delon, Miroslav Krleža, Danilo Kiš, Fahrudin Jusufi, fudbaleri Mančestera, neposredno prije tragičnog pada aviona, 1958. Tu je odsjedao  Miljenko Smoje tokom posjeta Beogradu. Iako je obožavao splitske bile, Smoje je jednom izjavio da je za njega Šekularac „najbolji na svitu“. „Jer Šeki je dao vrhunac svega što sam vidio u nogometu“. Bilo bi stvarno lijepo otići na oradu u „Mažestik“, ali mi smo satima sjedili kao omađijani u „Edisanu“ i nizali sjećanja.

„Čitao sam sinoć tvoju knjigu“, govori mi Momo. Znam da će mu se dopasti početak, sentimentalno putovanje kroz zavičaj. Dirnuće ga dio o „Ledama“, našem mitskom igralištu pored Neretve. I Momo se zaljubio u „Leda“ u mladosti. „Pročitao sam tekst „Sedamdesete“ i izašao na balkon. Deset uveče, prilično je hladno. Nisam uspio smiriti emocije. Izlazim iz stana, odlazeći u šetnju, supruga me začuđeno posmatra“! „A trun prašine rodne zemlje je zlato“ (ruska poslovica). Osjetih želju da tražim fotografije iz djetinjstva, ova mi se sviđa jer je puna sunca.

Majka se sjeća da me fotografisao slučajni gost iz Bugarske, ljeto 1968. g. „Neka ti lice bude okrenuto prema suncu i nikada nećeš vidjeti sjenke“ (Helen Keler).

„O, kuda ste nestali, u kakvom ste moru potonuli, počeci prekrasnog čistog života“? (Čehov- „Dvoboj“)

Ljubica Kapor Vojinović poslala je kratak komentar povodom mog teksta o „Ledama“, objavljenog na blogu Šah mat liste, koju već dvije decenije uređuje profesor, fide majstor, organizator međunarodnih turnira, Goran Tomić. Šah mat lista se čita u SAD, Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Švajcarskoj… Obožavaju je naši šahisti rasuti po svijetu, profesori, ljekari, pisci. „Slučajno sam naišla na ovo. I ja sam se igrala na Ledama, naučila plivati na Neretvi, na rivi. Sve pomenute znam. Divno. Davno je bilo. Nisam dugo bila u Tasovčićima ali snagu za život crpela sam iz srećnog detinjstva na Ledama“. Kada bi sve uspomene, nekim čudom, iščezle, ostala bi, ipak,“Leda“, zauvijek utisnuta u srce!

Velemajstor Milan Draško

(Sutra poslednji nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu (treći nastavak)


„Ali ipak, progonjen i gažen,
Sa osmehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala“.

(Sergej Jesenjin – „Život vam je“ – posljednja strofa)

Zijo mi priča o neobičnoj vožnji od Sarajeva prema Čapljini. „Prce vozi, ja sjedim naprijed, Ljubo Ćiber i jedan Sarajlija pozadi. Kiša pada kao iz kabla i odjednom prestaše raditi brisači! „Jeste li negdje parkirali“? „Prce je predložio da nastavimo, iako smo svi pjani ko zemlja“! Duško nije trpio kad ga prestigne slabiji auto od njegovog. Odmah bi dodao gas da vrati stvari u normalni poredak. Vjerovao je u svoje vozačko umijeće.  Vožnja bez brisača-sitnica! „Kod Ostrošca ulećemo brže u jednu okuku. Zanese nas i sletismo na neku livadu“. Napeto slušam. „Povrijedili ste se“? „Ma jok,  nikom ništa“!

„Ajde da se javimo Nermini“, govori  Zijo. Njihova ćerka, moja školska drugarica, živi blizu sa svojom porodicom. „Ne bi nikad pogodila ko nam je došo“? Kako jednostavne rečenice naprečac vraćaju bliskost!? Odjednom su odškrinuta  vrata djetinjstva i mladosti.  Valjda je to mentalitetska crta. Zove me brat iz Toronta. „Znaš ko mi se javio juče“? Nema šanse da pogodim. „Mensa Kudra. Nismo se vidjeli 30 godina“. „Baš lijepo“! Odigrali smo mnogo utakmica na „Ledama“; Mensa u Mirzinoj, ja u Fadilovoj ekipi.  Moj brat Dragan je mnogo mlađi od Mense, nisu se tako intenzivno družili. „Kako je tekao razgovor“? „Već prva rečenica me oduševila: „Đe si bola?! Sa te tri riječi uspostavio je prisnu atmosferu“! Mensin otac, Hasa, bio je veliki tatin prijatelj. 

Zijo otvara  ladicu i pokazuje staru, crno-bijelu fotografiju  na kojoj su pored njega i oca, Mate Paskojević, taksista iz Ploča, i nešto mlađi, puniji čovjek koji je radio kao brico u Pločama. Sa Matom nas je vezivalo porodično prijateljstvo. Sunčano nedeljno popodne, miris prošlosti. Omladinski stadion na “Karaburmi”, susret  izuzetnih generacija OFK  Beograda i splitskog Hajduka. Impresivne su navalne petorke: Turudija, Zec, Santrač, Lukić, Petković, protiv  Hajduka iz ere Tomislava Ivića, sa čuvenom navalom: Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak. „Romantičari“ sa Karaburme protiv velikog Hajduka.

Igrao sam 2017. zanimljiv turnir na istočnoj tribini stadiona OFK Beograda. Tu su prostorije ŠK Beograd. Prije svake partije šetao sam kratko tribinama. Jedna vitka djevojka trčala je atletskom stazom. Neobično je izgledala na sablasno pustom stadionu.  Mislio sam o ocu, njegovim prijateljima i nekadašnjoj lakoći života. Sjetih se komšije Ramiza i priče iz njegove mladosti: „Sjedim sa Nikolom Bulutom i Dinkom u „Hanu“,  noćni sati. Nikola me pita: „Gdje ćemo sutra gledati Zvijezdu“? „Mogli bi i otići na utakmicu! Rekao sam to polušaljivo, a Nikola se odmah zagrijao“. „Imaš pola sata da se spremiš“! Stigli smo u Beograd (500km) njegovim stojadinom za 5,5 sati“! Polufinale Kupa pobjednika kupova  Zvezda-Ferencvaroš, 23. april 1975. Najviše prodatih utakmica u istoriji stadiona Zvezde; 96 670. Bio sam na utakmici, u neviđenom grotlu Marakane, kao dvanaestogodišnjak. Na sličan način odlazilo se u Trst po farmerke, cipele i šuškavce. „Tajna sreće je sloboda.  A tajna slobode  je hrabrost“ (Tukidid, istoričar).

Restoran „Han“, u živopisonom Počitelju, ugostio je svojevremeno i Roberta Fišera! Fišer je igrao simultanku na 25 tabli u mostarskom Domu JNA (1970). Nakon simultanke  organizatori  su priredili večeru u „Hanu“, 27 km. južno od Mostara. O detaljima tokom večere i fantastičnoj Fišerovoj memoriji svjedoči tekst Mr Milana Jovičića, inžinjera elektrotehnike, uglednog privrednika (Tačno. net, 2017).  Doajen mostarskog šaha, prvi majstorski kandidat u gradu, lijepo završava svoj zapis: „Za nas, šahiste ovoga svijeta, Fišer je bio briljantni um, sa buntovničkom naravi, što ga je i činilo legendom za života, a priče i razmišljanja o njemu trajaće dok je šahovske igre, u vječnost“.

Simpatičan događaj desio se sutradan, prilikom Fišerovog povratka u Sarajevo. U autu su Dimitrije Bjelica i IM, ing. Božidar Gašić, od koga potiče priča. Kad su bili tridesetak kilometara od Sarajeva ugledali su stado ovaca na livadi pored puta. Fišer je insistirao da zaustave auto. Zatim je krenuo prema livadi i pomilovao jedno jagnje! 

Čuveni tim OFK Beograda, sa Milutinovićem i Šekularcem, koji su igrali 1968/69. Legende Partizana i Zvezde obogatile su istoriju simpatičnog OFK Beograda. Tandem, Šeki-Miloš debitovao je na utakmici protiv Partizana, 24. marta 1968. godine. Utakmica je završena 1:1, a na tribinama se okupilo, po raznim procjenama, 30-35 hiljada gledalaca. Van stadiona ostalo je desetak hiljada ljudi!  Šahovski turnir u Beogradu, početkom marta  2017. pamtiću i po „bliskom susretu“ sa stadionom na Karaburmi.

Boravio sam tokom turnira u Dobračinoj 9, blizu Narodnog pozorišta. Velja i Slobodanka su divni domaćini. Velja je prvi rođak mog oca. Magistar ekonomije, direktor „Dalmacijavina“ i  Lutrije BiH, pun energije i životne radosti. Kad bi se  čuli telefonom uvijek je govorio: „A, đe si Milane Draško“?! Nisam još upoznao čovjeka sa tako lakom, lepršavom komunikacijom. Pričao mi je o putovanju u Cejlon, Indiju i Nepal. Pročitao je bezbroj knjiga, poznavao pisce i umjetnike. Tokom ručka pijemo vino iz njegovog zavičaja (Krehin Gradac-Čitluk); po čašu za ručak. Svaki dan odlazimo u restoran „Edisan“ na Trgu Republike. Tamo nas već čekaju dugogodišnji novinar „Oslobođenja“ i „Sporta“ Momo Bekan i Pero Sudar iz Baćevića, kod Mostara. I Pero je čovjek od pera. Živi uglavnom u SAD.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu (drugi nastavak)


„Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela“.

(Tin Ujević – „Pobratimstvo lica u svemiru“ – odlomak)

Zajedničko gledanje  fudbalskih utakmica na televiziji, radio prenosi i odlasci na stadione bili su u modi. Ljeti bi postavili televizor na stol i otvorili široki prozor. Igra reprezentacija, mnogo nas je u bašti restorana. Komentator je harizmatični Mladen Delić. Dešavali su se i lapsusi; lopta dolazi do Zlatka Vujovića, koga Mladen naziva Zlatko Čajkovski. „Čuj Čajkovski“, čudi se neko iz publike. Delić je prenosio sugestivno, stvarao sjajnu atmosferu koja „ponese“ publiku. Stara crno bijela televizija često se kvarila; počela bi da „leti“ slika. Nervoza raste, možda baš sad padne gol!? Kalta uvijek prvi stiže do televizije. Volio je da čačka i popravlja. Svi ga respektuju i puštaju da pokuša, iako rijetko uspijeva. Neko prilazi i udara dlanom po televiziji. Slika se smiruje!

Dok gledamo prenos, moj brat Dragan vozi crveni, italijanski auto između stolova. Početkom ljeta 1980. ugostili smo GM Bojana Kurajicu, Ankicu i Mladena. U jutarnjim satima odlazimo u Mogorjelo da obiđemo drevnu lokaciju i igramo badminton.

Sa Bojanom Kurajicom, Jahorina 2018. Igrali smo zajedno za Bosnu i slavili titulu.

Nakon toga radimo šah. Bojan je nekadašnji omladinski prvak svijeta, igrač jarkog talenta, kako je pisao GM Dražen Marović. Uveče bi sjedili u restoranskoj bašti, jeli meso sa roštilja ili jegulju. Bojan je znatiželjno posmatrao mog četverogodišnjeg brata kako se volšebno probija pored stolova. Tokom Premijer lige Bosne i Hercegovine (2018) Bojan me šaljivo pitao: „Gdje je sada tvoj brat što je savršeno vozio crveni auto“?!

Danas je teško dočarati koliko su bili popularni radio prenosi. Nervoza je rasla nekoliko dana pred utakmicu. Mnogo puta sam slušao prenose Zvezdinih međunarodnih utakmica sa našim rođakom Miloradom (Gongom). Potpuna tišina, nikakvi spoljni uticaji  nisu smjeli remetiti koncentraciju. Naravno, ne pričamo međusobno dok traje prenos. Samo kad tranzistor počne da krči, sočno se opsuje. Slušamo tako napeto kao da su dribling, centaršut i postignuti gol najvažnije stvari na svijetu! Naginjemo se prema tranzistoru kada reporter dočarava šansu. Čuje se žagor s tribina. Gol se frenetično proslavljao.

Neki dan mi stiže poruka od Sene: „Vjeruj mi da sam se nedavno sjetio Gonge, bio mi je posebno drag čovjek, koji je uvijek imao onaj prepoznatljiv osmijeh na licu. Gongo je bio ljudina“! Rođak je zaista imao dobru dušu. Ponekad bi se termin utakmice poklopio sa posljednjim školskim  časom. Nervoza i slabašna nada da će profesor dozvoliti da uključimo tranzistor pri kraju časa. Ponekad se i to dešavalo. Pamte se izuzeci od pravila.

Lijepa je Senina priča iz srednjoškolskih dana. Vlaho Šešelj štima gitaru i svira s puno zanosa, „Pesnikovu gitaru“, Mikija Jevremovića. Hrvoje Antić iz Čeljeva lijepo pjeva emotivnu pjesmu. Sve se dešava uoči časa matematike. Profesorica je oduševljena. Tek nakon pjesme počinje čas! „Je li se to često dešavalo“? „Skoro svaki čas kad je bila matematika“. Seno dodaje da i danas može nabrojati sve đake, profesore i majstore iz perioda 1971/74! Ima izuzetnu memoriju. Naši razgovori su riznica neobičnih uspomena. Senin originalni humor izdiže nas, na volšeban način, iznad turobnog doba korone.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

(Šarl Bodler – „Uznesenost“)

Išao sam s ocem i prijateljima na utakmice u Mostar. Naša putovanja  trajala su pola sata, povratak, znatno duže! Utakmica je za mene bila kruna zadovoljstva, za oca i prijatelje, samo etapa, istina najvažnija, ali oni su nastavljali meračiti. Vraćajući se iz Mostara prelazili bi most u Žitomisliću i ulazili u restoran Nike Puljića. Jednom nam je Nikina supruga Sonja pričala da su restoran posjetili  Boris Dvornik i Bata Živojinović, kad su bili na vrhuncu popularnosti. Nekako je Boris bio sinonim za beskrajni šarm, duhovitost, ali na Sonju je tada bolji utisak ostavio Bata. Mnogo kasnije shvatiću da sam ocu postavljao neumjesno pitanje: Kad ćemo stići kući? Oni su bili kafanski ljudi, mogli su satima sjediti i bilo im je lijepo. Ponekad bi tiho zapjevali:

„Ta divna splitska noć

 u luci male barke

 ti sjeti se mene,

i naše ljubavi žarke“.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu (prvi nastavak)


„Sjećate li se

Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

Nikada.

Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

Nikada više

One strasti stvaranja.

One radosti druženja.

Onog sjaja zvijezda

u stihovima mladih pjesnika.

Doba velike umjetnosti je prošlo.

Ja sam

barem

u njemu živio!

(Izet Sarajlić – „Oproštaj s velikom umjetnošću“ – odlomak) 

Dolina Neretve, sunce našeg juga, djetinjstvo ispunjeno radošću. Atmosfera i način života iz ove priče postoje još samo u sjećanju.    

“Ako ne dođeš kod nas na spavanje, kad si u Sarajevu, neću više s tobom riječ progovoriti”! Tipično naša rečenica, neki stranac bi pomislio da je svađa u punom jeku. Zijo Kudra i njegova supruga  Moamera živjeli su na Alipašinom polju, preko puta zgrade televizije. Ratni vihor zauvijek ih je odnio iz zavičaja. Zijo je školski drug i veliki  prijatelj mog oca Đorđa. Veče uoči Božićnog turnira 2006, još jedna godina uskoro iščezava iz naših života. Turnir se održava u Muzičkoj školi, blizu Katedrale. Zijo  dočarava dogodovštine iz druženja sa mojim ocem, oživljava duh  davnih vremena.   

Naš prvi poslijeratni susret dogodio se početkom aprila 2002. godine. Igrao sam na tradicionalnom šahovskom festivalu u Domu Armije. U pauzi između dva kola, pojavio se Zijo. Pročitao je u novinama da se igra turnir i gajio nadu da ćemo se sresti. Koliko je susret bio srdačan može posvjedočiti GM Dragiša Blagojević, koji je stajao sasvim blizu. Između nas je neprestano treperio lik mog oca. Potom smo se češće viđali, pamtim lijepo veče u restoranu ŠK Bosna, u društvu šahovskih funkcionera, internacionalnih arbitara, Milivoja Šušića i Mirze Miralema. U jednom trenutku pridružio se  visoki, stariji čovjek, porijeklom Mostarac. Pričamo o Veležu iz slavnih dana. Te večeri sam čuo zanimljivu priču o Suli Repcu. Dok je još bio frišak u braku, supruga nije mogla da se navikne na njegove kasne povratke kući. Prigovorila je, a Sula uzvratio čuvenom rečenicom: „Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se vratiti“.

Ponekad smo pili kafu u restoranskoj bašti na Baščaršiji i dugo pričali. Postoji neka magija koja vuče u prošlost.  Kroz koprenu vremena vidim zavičaj suncem ovjenčan.  

Svijet je nekad izgledao ljepše, bezbrižnije, naš zavičaj neodoljivo privlačio ljude iz dalekih gradova. Prohladne podgoričke večeri, prije desetak godina, prošetao sam Ulicom „Slobode“, omiljenom gradskom štraftom. U jednom trenutku ugledah Maksima Gegovića i njegovu suprugu Sandru, novinarku.  Maksimova  majka Lepa je iz Tasovčića. Stajali smo dvadesetak minuta, srdačno razgovarali.

Maksa je svirao u orkestru popularnog  harmonikaša i pjevača, Žutog Serhatlića, koji sa puno osjećaja i ljubavi izvodi staropodgoričke pjesme. Devedesetih godina prošlog vijeka bio je sportski funkcioner. Držao je nekoliko godina kafić „Semafor“ u Njegoševoj ulici, blizu stadiona Budućnosti. Ugledan čovjek sa širokim krugom prijatelja.

Priča nas odvede do Tasovčića. Maksa otkriva detalj koji me oduševio: „Dvadeset tri godine sam svako ljeto provodio u Tasovčićima. Ništa me nije moglo spriječiti“! Rastao je u Titogradu, mogao je otići do Budve za sat vremena, ali tasovačka i čapljinska ljeta imala su čudesne draži. Sjajno je svirao gitaru i lijepo pjevao. Moj prijatelj, Seno Kudra, sjeća se davnih svirki pored Neretve. Seno već dugo živi u Danskoj. Često mi šalje neobične stare fotografije, raritete.  

Dio Tasovčića, Tromeđa. Škola u kojoj je predavala moja majka nalazila se 50 metara odavde  (desno). Lijevo je naselje Grlić i stari put za Stolac. Fotografija stara 120 godina!

FK Uskok iz Tasovčića 1919. godine. Aleksa Spahić, praški student, donio je prvu fudbalsku loptu u čapljinski kraj tokom ljetnih ferija. U jesen 1919. osnovan je klub. Treći s lijeva je Ibro Fazlagić, otac kapitena jugoslovenske reprezentacije, Mirsada.

Mirsad je kratko igrao za čapljinski Borac, klub čija zanimljiva istorija počinje 1945. godine.  Otišao je u FK Sarajevo i doživio istinski uzlet. Polufinale evropskog prvenstva, duel sa Englezima. Mirsad se stalno priključivao napadu, slao opasne centaršuteve u kazneni prostor šampiona svijeta. Bio je prototip modernog beka, kakvi će, nešto kasnije, postati Krivokuća i Stepanović. U jednom trenutku, Vahidin Musemić i Dragan Džajić mijenjaju mjesta. Musemić centrira sa lijevog krila, Džajić u srcu šesnaesterca vara Mura, još dok je lopta bila u vazduhu, kako piše Bogdan Tirnanić. Prima loptu na grudi. Gol!

Kapiteni reprezentacija Engleske i Jugoslavije: Bobi Mur i Mirsad Fazlagić. Italija 1968.

Sedamdesete godine su vrijeme sporta, putovanja, optimizma, prvih kafića, disko muzike, procvata  kafana i meraklija. Otac i prijatelji odlazili su našim fiatom 1300 do Ploča ili Drvenika, mezili, pili i neprestano se šalili. U Pločama su imali širok krug prijatelja  koji bi se začas pridružili. Jednom su doživjeli udes kod Drvenika, ali bez većih posljedica. Kasnije su to šaljivo komentarisali. Ništa nije moglo uzdrmati vedrinu duha. Kao da su svoje životne devize crpili iz stihova Hamze Hume („Prijatelji“- odlomak).

„Zato dijelimo osm’jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.

Nek stoji pred nama puna čaša!

Skoro će po toplim mjestima ovim

Ostati samo imena naša“.

Moj otac i njegova ekipa voljeli su muziku. Pjevali bi pred fajront, naslonjeni na visoki  šank. Pored oca i Zije, u postavi su bili  naš rođak i komšija, Tiho Draško, nekada fudbaler Borca i Duško Aćimović (Prce), desno krilo Borca i strastveni ljubitelj šaha. Pjevali su tiho, skladno, najčešće dalmatinske pjesme: „Dok palme njišu grane“, veliki hit „Dubrovačkih Trubadura“. „Dva Bracanina“. „Ta divna splitska noć“. Sjedio sam pored njih i uživao. „Može li „Moja draga Klementina“ za kraj, molio bih“? „Može“!

Zijo je godinama bio direktor radne jedinice u čapljinskoj ispostavi Niksičke pivare, Tiho direktor ugostiteljskog preduzeća u Počitelju, Duško službenik u čapljinskoj opštini. U Tihinoj bašti rasli su raskošni, ukusni šipci. Jednom sam u njegovoj kući iznenada ugledao čuvenog  pjevača, Tomu Zdravkovića, koji je boemisao u Počitelju i kratko navratio u Tasovčiće. Duško mi je donio prvi pasoš uoči odlaska u Francusku na Kadetsko prvenstvo svijeta 1977.  Odlikovao se čudesnom brzinom na fudbalskom terenu. Pokušao da se nametne  u marsejskom “Olimpiku”, kada je  glavna vedeta kluba  bio naš reprezentativac, Josip Skoblar.  Duško je upoznao rajske predjele Azurne obale. Najviše mu se dopao Antib, između Nice i Kana. Prijatelji su ga zvali „Francuz“.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (67) – Život, šah i teorija relativnosti


Život, šah i teorija relativnosti

Počev s kraja petog vijeka kad je, uz materijalne dokaze, ustanovljen zagonetni izum najprije nazvan čaturanga, pa čatrang i šatrandž, zatim u doba Italijanske Renesanse – „Della dama“, pa tek poslije trinaest vjekova dobio današnju formu kad je Fransoa – Andre Filidor napisao knjigu „Analyse de jeu des echecs“ ta igra je pratila civilizacijska i društvena kretanja i prilagodavala se svim promjenama do današnjih dana. U mnogim, po čovječanstvo teškim vjekovima, koje su obilježili ratovi i druge katastrofe, zatim u mnogim mračnim periodima ljudske otudjenosti i isključivosti kad je iznad šahovske table bilo upaljeno crveno svjetlo, drevna igra je pokazivala darvinovsku moć samoodržanja i zaplovila u vode našeg doba u najljepšem izdanju. Isto tako kao što je šah dijelio sudbinu mnogih kulturnih, umjetničkih i drugih progresivnih ideja koje su završile u tami ljudskog sunovrata, tako su i mnogi šahisti dijelili sudbinu svoje igre kao tragični zatočenici crno-bijelih polja.
Tek u drugoj polovini XIX vijeka šah kreće putem ozbiljnog stvaralačkog uspona. Pored najboljih igrača tog doba Stauntona i Andersena, iznenada se u Evropi pojavio gost iz Amerike i predstavio šah u dimenziji koja do tada nije bila poznata na starom kontinentu. Šahovski centri Evrope Pariz i London pozdravili su i proslavili uspjehe i nadmoć tajanstvenog posjetioca za koga su samo znali da se zove Paul Morphy. Nažalost, kako se pojavio tako je iznenada i nestao iz šahovskog svijeta, povlaćeći se u sebe pred duševnom bolešću koja ga je okovala. Ali bogatstvo ideja koje je ostalo iza njega bilo je dragocjeno za dolazeće generacije šahista da otkriju nove elemente igre i nauče kako se, poput vojničkih formacija na frontu, upravlja figurama na ploči i dobija bitka sa vremenom. Igrači koji do tada nijesu vladali pojmom inicijativa mogli su to da nauče iz Morfijevih partija. Razvoj šaha poslije njegovog odlaska tekao je ubrzano i meč Štajnic – Cukertort 1886. godine označiće početak zlatne ere šaha koja će ispisati najljepše, ali istovremeno i najtužnije stranice u istoriji ove igre. Kraj te ere ja doživljavam sa završetkom XX vijeka, ne samo zbog lomova koji su zadesili svjetsku organizaciju tokom poslednje njegove decenije, nego i zbog tehnološkog progresa, relativno mirnog perioda bez velikih ratova i neuporedivo boljih životnih uslova od onih koji su mnoge velikane prošlosti pretvorili u stradalnike. U par navrata sam pročitao neke izjave vodećih igrača današnjice i shvatio da oni nemaju osjećaja za tu dimenziju života već se isključivo bave šahovskim bilansima i analizama, što još nekako mogu da razumijem, ali ne i to da vrše poredjenja sa slavnim prethodnicima koji više nijesu medju živima. Uostalom sve je relativno, rekao bi Ajnštajn, koji je žalio što je Lasker opsjednut šahom jer bi bio genijalan matematičar. A Viljem Štajnic, njegov prethodnik, završio je kao siromah na njujorškom groblju poslije strašnih životnih bura koje su ga nosile od Praga do Londona, Čikaga i Njujorka. Težak život pratio je Šlehtera, Pilsberija, Rubinštajna i druge velike igrače XIX i prve polovine XX vijeka, ali svakako najveći tragičar bio je genijalni ruski šahista Aleksandar Aljehin. To je čovjek koji je živio kao progonjeni kralj na šahovskoj ploči koji bježi pred naletom protivničkih figura. Najprije su ga boljševici strpali u ćeliju smrti u Sočiju, navodno zbog špijunskih aktivnosti u korist bijele inteligencije. Kao „označenom neprijatelju Oktobarske revolucije“ prijetila mu je smrt strijeljanjem. Spasio ga ljubitelj šaha koji je vršio dužnost člana Ukrajinskog savjeta narodnih komesara. Odlaskom iz Moskve u Pariz krenuo je na put bez povratka ponešen željom da osvoji vrh šahovskog svijeta. Uspio je Aljehin da ostvari dječački san kad je u roditeljskom domu u „Плотниковом переулке“ uz uljanu lampu maštao tokom dugih noći o svojoj budućnosti. Uz njega je uvijek dežurala babuška jer su otac i majka često odsustvovali zbog posla. U Parizu je obilazio mnoge radnje na prometnim bulevarima i u bogatoj ponudi robe u sjajnim izlozima vraćao se mislima svojoj babuški i lijepim vremenima a onda mu je sjećanje na iscrpljenu, gladnu i banditizmom zahvaćenu Moskvu koju je napustio, zasuzilo oči i najeralo ga da se vrati u stvarnost.
Veliki šahovski umjetnik je savladao Kapablanku i postao ćetvrti šampion svijeta. Brojni ruski emigranti dočekali su ga u Parizu i proslavljali titulu njihovog miljenika. Bilo je tu, sem pjesme i povika oduševljenja, navodno i poneka uvredljiva riječ na račun sovjetskih vlasti zbog čega je Aljehin proglašen za neprijatelja sovjetskog naroda. Tako je još jedna strašna hipoteka zadesila ovog doktora pravnih nauka sa Sorbone i čovjeka koji je govorio osam svjetskoh jezika. Pisao je i komentarisao na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku o čemu svjedoče brojni tekstovi koje je ostavio u nesledje. U Prvom svjetskom ratu zbog bolesti nije upućen na front ali u Drugom je osjetio svu žestinu tog zla. Veliki Rus po duši zarobljen je na frontu ali ne u uniformi ruskog nego francuskog sanitetskog oficira. Nacisti su ga natjerali da u Beču piše ode o arijevskoj šahovskoj mudrosti pa je tako ovom genijalnom čovjeku život navukao na ledja teret dvije najstrašnije sile tog vremena – KGB i Gestapo. Kako je Aljehin mogao da preživi te ratne godine najbolje mi je objasniuo Boris Spaski kad sam razgovarao s njim u Elisti 2007. godine. – Vjeruj Božidare, bolje je što je Aljehin umro, mada se to dogodilo pod nerazjašnjenim okolnostima, nego da je odigrao meč sa Botvinikom, što je poslije dugih zatezanja prihvatila sovjetska federacija, jer bi tu svijet vidio tjelesno i duhovno oronulog šahovskog genija kojeg je život nemilosrdno šibao i doveo u očajno stanje. Tu je naš razgovor o Aljehinu bio završen. „Nada je san budnih“ (Aristotel).
Drago mi je što još niko nije sebe uporedjivao sa ovim genijalcem i tragičarom !!

Paul Morphy

Aleksandar Aljehin

Velemajstor Božidar Ivanović

Pismo iz Tunisa (dvanaesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Dvanaesti nastavak)

Ispod ružinog drveta

Pogledajmo ostvarenja dvojice najuspješnijih šahista festivala Miladinovića i  Pančevskog.

Igor Miladinović-Arnaud Payen
Monastir 2012

Franacuski internacionalni majstor odlučio se za čvrsti Karo-Kan. Međutim, Igor već u 7. potezu igra novi potez (Lc4) nudeći žrtvu centralnog pješaka. Igra poprima neobičan tok.

Dijagram:
Bijeli: Ke1, Dd1, Ta1, Th1, Se2, Lb3, Le3; pješaci: a3, b2, c2, d4, e4. g2, h2;
Crni: Ke8, Db6, Ta8, Th8, Sc6, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, d5, e7, f7, g6, h7;

12d1

Payen ne prihvata žrtvu i igra oštro 11… e5?! (Nesumnjivo je bolje 11… de4) 12. Ld5 (12. ed5!?-Sd4 13. La4) 12… Sd4 (Bolje je 12… 0-0) 13. 0-0-0-0 14. c3-Se2 (14… Lh6!? Bijeli bi nakon 15. Lf2 zadržao prednost, ali prekrivanje f linije smanjuje napadački potencijal bijelog) 15. De2-Dc7

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De2, Ta1, Tf1, Ld5, Le3; pješaci: a3, b2, c3, e4, g2, h2;
Crni: Kg8, Dc7, Ta8, Tf8, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, e5, f7, g6, h7;

12d2

Poslije 16. Tf7!-Tf7 17. Tf1-Lf5 18. ef5-Kh8 19. Lf7, bijeli je realizovao prednost u 33. potezu.

Xavier Bedouin-Filip Pančevski
Monastir 2012

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd1, Ta1, Te1, Sc3, Sd4, Le3, Lf1; pješaci: a2, b2, c4, e4, f2, g3, h3;
Crni: Kg8, Da5, Ta8, Te8, Se5, Sf6, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, c5, d6, f7, g6, h7;

12d3

Zatvoreni turnir, nakon Opena, bio je naporan, namučila su nas dupla kola. Zbog toga je bilo više nego inače previda. Francuski IM Bedouin nije bio u formi, igrao je sporo, teško donosio odluke. Pozicija na dijagramu nastala je nakon teorijskih poteza u Fijanketnoj varijanti Kraljeve indijke. Bijeli igra 14. S4b5?! (Logično je 14. Sb3) 14… Se4! 15. Se4-De1! 16. De1?! (16. Sc7-Dd1 17. Td1-Sf3 18. Kg2-Te4 19. Kf3-Te3 20. fe3-Tb8 21. Td6 i crni ima  minimalnu prednost) 16… Sf3 17. Kh1-Se1 18. Sed6-Te3 19. fe3-Sc2 20. Tc1-Se3 21. Te1-Lh6 22. Lg2-Ld7 (Bolje je 22… Le6) 23. Lb7-Tb8 24. Ld5? (Umjesto da odigra, recimo, 24. b3 sa izvjesnim izgledima za spas, bijeli previđa figuru) 24… Sd5 25. cd5-Lb5 26. Sb5-Tb8 27. Te8 (Bijeli se nalazi u velikom cajtnotu i igra po inerciji) 27… Kg7 0:1

Ostali smo dva dana nakon završetka turnira. Bila je to prilika za duge šetnje i odlaske na plažu.

Veče uoči povratka u Beograd sjedili smo sa Žavharom u kafeu Sidi Mansour, ispod ružinog drveta. Samo nekoliko koraka od našeg hotela.

Pijemo vrlo ukusan, jak čaj, sa mnoštvom orašastih plodova. Žavhar nam govori o trodnevnom seminaru za trenere koji vodi instruktor trenera, GM Igor Glek. Dvanaest kandidata polaže za trenere raznih nivoa (i Žavhar je među njima). Instruktor trenera je najveća titula u tom fahu i  nema ih mnogo u svijetu. Žavhar misli da će u bliskoj budućnosti titula FIDE trenera biti neophodna za organizatore turnira i potencijalne selektore reprezentacija. Samo dvije godine kasnije, njegova očekivanja su se obistinila! Priželjkuje da osvoji trenersku titulu i napreduje kao šahista. Želja mu se djelimično ostvarila; polaganje za trenere završeno je stopostotnim učinkom.

Evo nekih zanimljivosti o Africi, da čitaoci upotpune sliku o intrigantnom kontinentu.

Afrika ima čak 54 nezavisne države i jednu nesuverenu državu – Zapadna Sahara.

Civilizacija faraona u drevnom Egiptu jedna je od najstarijih civilizacija i najduže je trajala.

Afrički kontinent je najstarija naseljena oblast na svetu.

Arapski jezik govori oko 170 miliona ljudi na kontinentu, a prati ga engleski jezik (130 miliona).

Afrika je drugi najnaseljeniji kontinent sa 1,1 milijardu ljudi ili 16 procenata svetske populacije.

Preko 50 procenata Afrikanaca je starosti ispod 25 godina.

Preko 25 miliona ljudi u Africi je HIV pozitivno, a preko 17 miliona je do sada umrlo od ove bolesti.

Približno 90 procenata slučajeva malarije u svijetu javlja se u Africi, računajući i 24 procenata smrti dece u podsaharskoj Africi.

Sahara je najveća pustinja na svijetu i veća je od kontinentalnog dijela SAD-a.

Afrika je drugi najveći kontinet i prostire se na preko 30 miliona kvadratnih kilometara.

Sadrži približno 30 procenata preostalih mineralnih sirovina zemlje.

Nigerija je četvrti najveći izvoznik nafte u svijetu, i najveći proizvođač nafte u Africi. Proizvodi oko 2,2 miliona barela svakog dana.

Afrika ima najveće rezerve plemenitih metala sa preko 40 procenata zaliha zlata, 60 procenata kobalta i 90 procenata rezervi platine.

Jezero Viktorija u Keniji najveće je jezero u Africi i drugo najveće slatkovodno jezero na svetu.

Jezero Malavi ima više vrsta ribe nego bilo koji slatkovodni sistem na Zemlji. Nalazi se između Malavija, Mozambika i Tanzanije. Deveto po veličini jezero na svijetu.

U Africi više ljudi govori francuski jezik nego u samoj Francuskoj.

Nil je najduža rijeka na svijetu sa sveukupnom dužinom od 6.650 kilometara.

U Africi živi preko 85 procenata sveukupnog broja slonova na svijetu i preko 99 procenata preostalih lavova.

Afrika je dom najvećeg kopnenog sisara na svijetu, afričkog slona, koji može da dostigne težinu i do 7 tona.

U Africi se nalazi preko 25 procenata vrsta ptica čitavog svijeta.

U Africi manje ljudi ima pristup internetu nego samo u Njujorku.

Afrika je bila inspiracija slavnih pjesnika.

Autor čuvene zbirke pjesama, „Kanconijer“, Frančesko Petrarka (1304-1374), napisao je ep „Afrika“, o Drugom punskom ratu. Glavna ličnost u istorijsko-mitološkom epu je Skipion Afrikanac Stariji. Njegovu ulogu vojskovođe u znamenitom ratu Petrarka je smatrao presudnom za uspostavljanje rimske vladavine svijetom. U sedmom od devet pjevanja opisuje bitku kod Zame, ključnu za sudbinu rata. Stihovi iz drugog pjevanja.

„Eto dok lažna ti slava s lelujavim umom se igra

Spoznaj šta želiš, jer vrijeme prohuji, a ovo nam tijelo

Propadne sasvim

pa grob nam nedostojni udove primi.

Spomenik potom se sruši, pa zdrobi se natpis sa njega:

Tako po drugi ćeš put izdahnuti, sine, da znadeš“.

Rainer Maria Rilke (1875-1926) proživio je nemiran život po kulturnim središtima tadašnje Austrougarske. Boravio je u Rusiji, Francuskoj, a znamenita su i njegova putovanja po zemljama Bliskog istoka i Španiji. Rilke je tokom 1910. godine osjetio nedostatak inspiracije, neku vrstu umjetničke paralize. Period novembar 1910 – mart 1911 provodi u sjevernoj Africi, u nadi da će prevazići krizu i otkriti nove horizonte. Putovanje se odvijalo maršrutom Marsej – Alžir – Tunis – al-Kantara – Kairuan (Kajrevan)-Neapel, zatim drugi dio od 6. januara do 25. marta: Egipat preko Nila od Kaira do Asuana. Prema riječima njemačkog teologa, Karla-Josefa Kuschela,  Rilke je na ovom putovanju upoznao klasična znamenja Egipta i “svjetsku religiju islam”.

Rilke opisuje orijentalne krajolike i gradove kao jedno estetsko-senzualno jedinstvo. Najviše ga je impresionirao muzej u Kairu, kao i ogromni kompleks hramova u Karnaku (Luksor u Egiptu). Na dionicama svoga putovanja po Tunisu Rilke opisuje Kairuan “kao sveti grad”. Impresioniran je Ukbetovom džamijom, sa jednim od najljepših minareta na svijetu, visokim 35 metara. Legenda kaže da je nemoguće izbrojati stubove Ukbetove džamije a da ne oslijepiš. Rilke piše pisma majci: „Džamije su bogomolje druge religije ali istog Boga, osjećaju se po bliskosti sa kojom se život spaja s religijom. Ovo je država velike, zanosne vjere“. Kairouan se nalazi na obali Sredozemnog mora, 50 kilometara od Susa. Poznat je kao „četvrti sveti grad islama“.

Šta su putovanja ako ne vječita ljudska težnja za ljepotom, za slobodom, za odvojenošću od strogih i oporih normi sive životne svakodnevice.

Zuko Džumhur je zanosno pisao o putovanjima („Nekrolog  jednoj  čaršiji“, str: 104).

„Ne znam zašto sam uvek mislio da je Jerusalim na kraju neke peščane kotline i opkoljen nemim ćutanjem surovih stena.

Ne znam zašto sam mislio da su sve boje na paleti jerihonskog neba svetlosmeđe i tople i da su svi zvonici i tornjevi beli i vrlo mali…

Dugo sam, tako, verovao i da su vode Zlatnog Roga prozračne i plave i da je crkva svetoga Petra mnogo veća nego što mi je izgledala kada sam je video.

Možda lutajući svetom i ostanemo verni mnogim zabludama koje je rodilo naše srce, ali se svakoga dana i s tugom rastajemo od jedne po jedne slike koju je stvarala naša mašta“.

Putovanje u Afriku imalo je čar otkrovenja. Neobične slike ponekad iznenada bljesnu i sjećanje oživi.

Zanimljivo je otkrivati nove puteve, ljude i običaje. Afrika je okrenula nasmijano lice, napuštam je pun nadahnuća  i  lijepih utisaka. Jednog dana  ćemo se ponovo sresti.

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Pismo iz Tunisa (jedanaesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Jedanaesti nastavak)

Trener od Boga

Orest Averkin rodio se u Sverdlovsku 1944. godine. Još dva grada bila su važna u njegovom životu; Tiraspolj u Moldaviji i ruski Krasnodar. Svuda je ostavio dubok trag, posebno kao trener.

Igračka karijera Averkina tekla je, uglavnom, uzlaznom putanjom do 31. godine, kada je odlučio da se posveti trenerskom radu. Na Studentskom šampionatu svijeta (Drezden 1969) osvaja zlatnu medalju kao reprezentativac Sovjetskog Saveza. Jedini ostvaruje sve pobjede; sedam iz sedam! Te godine nastupa na Pojedinačnom šampionatu zemlje i osvaja 12. mjesto sa 11,5 iz 22. Tokom karijere ostvario je niz značajnih pobjeda protiv asova kalibra Gelera,Vaganjana, Beljavskog, Tajmanova, Vasjukova, Predraga Nikolića, Čendlera, L. Olja… Zabilježio niz remija protiv svjetskih prvaka Petrosjana, Talja, Smislova, Karpova, Kasparova. Takođe i protiv Bronštajna, Keresa, Korčnoja. Polugajevski je veoma cijenio Orestovo duboko poziciono razumijevanje, smatrajući da mu nedostaje taljevske imaginacije i manira da postane izuzetno jak šahista. Pogledajmo Orestove partije u kojima lijepo koristi taktičke resurse, ali mu ponešto i promiče.

Rafael Vaganjan-Orest Averkin
Polufinale Šampionata Sovjetskog Saveza-Frunze 1973.

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Db2, Tb1, Td1, Sf3, Lg2, Lg3; pješaci: a2, d3, e3, f4, h2;
Crni: Kh8, De7, Td8, Tg8, Sb4, Sb5, Lb7; pješaci: a6, c5, e6, f6, h7;

Pozicija je u granicama ravnoteže, čini se da su protivnici u cajtnotu. Vaganjan je nestrpljiv i igra 29. d4? (29. a4-Sd6 (ili 29… Sc7) 30. e4=) 29… Le4 30. a4 (Neminovni su materijalni gubici bijelog, nadu polagaže u pritisak na tačku f6) 30… Lb1 31. Tb1-Sc7 32. dc5-a5 (32… Scd5! 33. e4?-Sd3!) 33. Lh4 (33. e4; 33. c6) 33… Scd5 34. Td1? (34. Kh1)

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Db2, Td1, Sf3, Lg2, Lh4; pješaci: a4, c5, e3, f4, h2;
Crni: Kh8, De7, Td8, Tg8, Sb4, Sd5; pješaci: a5, e6, f6, h7;

Averkin je odigrao 34… Tdf8, što ne ispušta pobjedu. Talj bi na ovom mjestu odigrao 34… Tg2! 35. Kg2 (35. Dg2-Tg8-+) 35… Se3 36. Kh3-Tf8 37. Tg1-Sbd5-+) Averkin je dobio u 44. potezu.

Orest Averkin-Aleksandar Beljavski
Šampionat Sovjetskog Saveza-Moskva 1973

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De2, Tc1, Tc2, Se5, Sd2, Lb2, Ld3; pješaci: a3, b3, c4, d4, f2, g2, h2;
Crni: Kg8, Da8, Tc7, Tc8, Sd7, Sf6, Lb7, Le7; pješaci: a5, b6, d5, e6, f7, g7, h7;

Orest je izabrao 18. Sd2-f3 (Priprema žrtvu pješaka na g2. Dobro je 18. f4 i 18. Sd7) 18…dc4 19. bc4-Se5 20. Se5-Lg2?! (20… Le4!) 21. d5!-ed5 (21… Lh3 22. Df3 s prednošću) 22. Kg2-dc4 23. Df3! (poenta) 23… Df3 24. Sf3!-b5 25. a4-Tc5 26. Lf1-Sd5 27. Ld4-Sf4 28. Kh1-Tf5

Dijagram:
Bijeli: Kh1, Tc1, Tc2, Sf3, Ld4, Lf1; pješaci: a4, f2, h2;
Crni: Kg8, Tc8, Tf5, Sf4, Le7; pješaci: a5, b5, c4, f7, g7, h7;

Bijeli je odigrao 29. Lb2 i dobio u 42. potezu. Odmah dobija 29. ab5!-Se6 30. Tc4-Tc4 31. Tc4-Tf3 32. Tc8-Lf8 33. Le3+-) Na vjerovatno najjačem Šampionatu Sovjetskog Saveza, svih vremena, pobijedio je Boris Spaski sa 11,5 poena iz 17 partija.

Trener i sekundant Lava Polugajevskog od 1977 do 1982. Trenirao je prvaka svijeta za mlade do 18 godina, Sergeja Tivjakova od 1981/86. Tivjakov je trijumfovao na Šampionatu Evrope u Plovdivu 2008. godine. Averkin je radio s Kramnikom kad je budući svjetski prvak bio na početku karijere (1982-1984). Od 1969 so 1984. više puta je bio trener reprezentacije Rusije; muške, ženske, juniorske. Napisao je knjigu „U potrazi za šahovskom istinom“ (1979). Imao je zadivljujuću radnu energiju i mnoge noći probdio analizirajući.

Pomagao je Lavu Polugajevskom u Mečevima kandidata (polufinale) protiv Viktora Korčnoja u  Buenos Ajresu 1980. Veliki, uzbudljiv meč. Oba igrača dobijaju dvije partije, ali Korčnoj ispoljava bolje nerve u posljednjoj 14. dobivši crnim figurama. Polugajevski je bio izuzetno spreman za meč. Za vrijeme „Memorijala Mihaila Čigorina“, u Sočiju 1988. imao sam zadovoljstvo da slušam zanimljive priče Polugajevskog. Nakon kupanja u Crnom moru, on bi stajao na plaži iznad grupe šahista. Rijetka prilika da se čuje autentično svjedočanstvo velikog igrača. Prekrstio bi ruke preko stomaka, svi smo ga pažljivo slušali „Bio sam tako istreniran, da sam mogao zaspati 5-6 minuta u toku partije! Stavio bih ruke preko lica, kao da razmišljam, a zatim, znatno svježiji, nastavljao igru“. Jedan od sekundanata Polugajevskog, Evgenij Svešnjikov, piše o druženju s Averkinim tokom meča. „Proveli smo 48 dana u istoj sobi. Bilo je mnogo neprospavanih noći zbog analize prekinutih partija. Jeli smo puno supe i konzervi, štedeći dnevnice“. Polugajevski je pisao:“Erik je bio hodajuća enciklopedija. Imao je sve zapisano. O svakom otvaranju hiljade partija. Ako je nekom trebala informacija o bilo kom otvaranju, mogao se obratiti Eriku“.

Orest je radio s Borisom Spaskim 1975-1976, što je vjerovatno vrhunac trenerske karijere. Sekundirao je bivšem prvaku svijeta na Međuzonskom turniru u Manili 1976.

Averkin stoji s kesom u ruci, Spaski neočekivano leži, glava mu je zaklonjena šeširom (Manila)

Borisa Postovskog sam često susretao krajem osamdesetih (Soči, Beograd, Moskva, Polanica Zdroj, Šibenik) Imao je sjajnu trenersku reputaciju.“Postovski me stvorio kao igrača“, govorio mi je GM Sergej Smagin na Čigorinovom memorijalu u Sočiju. Radio je sa Aleksandrom Černjinom, omladinskim prvakom Evrope i vicešampionom svijeta. Boris je u Šibeniku 1989. sekundirao šesnaestogodišnjem Sergeju Tivjakovu, kome je malo šta polazilo za rukom. Ni meni nisu cvjetale ruže, teško sam donosio odluke. Postovski je rekao:“Ti djeluješ kao dizač tegova koji želi odjednom podići 500 kilograma“!? Selektor ruske  reprezentacije na četiri olimpijade (1994-2000) i jednom na Šampionatu svijeta (zlatne medalje). Nakon emigriranja u SAD 2001, vodiće njihovu reprezentaciju na dvije olimpijade. Lijepo je kad vrhunski trener hvali kolegu:“Orest Nikolaevič je bio trener od Boga. O radu s njim maštali su mnogi šahisti“.

Averkin je početkom devedesetih živio u Beogradu. Radio je kao trener u ŠK JIK Banka, nekadašnjem šampionu Savezne Republike Jugoslavije. Pripremao je legendarnu Alisu Marić i njenu sestru Mirjanu (WGM). Mnogo je pomogao velemajstoru Draganu Kosiću.

Sjećam se velikog Opena u Iraklionu, na ostrvu Kritu, početkom jeseni 1993. Podijelio sam 2-4. mjesto sa 7 iz 9 u konkurenciji 26 velemajstora. Pobijedio je Majls sa 8 iz 9! U finišu pobjeđujem velemajstore Valerija Loginova i Miroslava Markovića bijelim figurama. Bile su to teške, neizvjesne partije. Pamtim detalj koji oslikava Averkinovu odanost šahu. Otišao sam na večeru sa prijateljima, velemajstorima  Kosićem, Miladinovićem i šarmantnom, proslavljenom gruzijskom šahistkinjom Ketevan Arahamijom. Vratili smo se u hotelski apartman prilično kasno i ugledali neobičnu scenu. Averkin je  oduševljeno analizirao neku poziciju, izgleda da je pronašao zanimljivu ideju jer je lupnuo figurom po tabli glasno ispoljavajući  oduševljenje! Okrenut leđima, nije ni primijetio da smo prišli blizu. To je ljubav prema šahu!

Dok smo putovali vozom za Atinu (zatim brodom za Iraklion), Orest je izrekao komplimente za moju igru protiv IM Ivana Marinkovića. Partija je odigrana na GM turniru u Podgorici 1993. Počinjemo analizirati naslijepo, očito je detaljno analizirao partiju. Osjećam istinsko zadovoljstvo! Ista varijanta Volškog gambita viđena je u partiji Averkin-I. Marinković, Beograd 1991. Orest je izgubio partiju, ali pobijedio na GM turniru. Da li je bolje 18. Ld2 ili 18. Le3?

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dc2, Ta1, Te1, Sc3, Sf3, Lf4, Lg2; pješaci: a2, b2, d5, e4, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Da5, Ta8, Tf8, Sb6, Sc5, La6, Lg7: pješaci: c4, d6, e7, f7, g6, h7;

Odigrao sam novost 18. Le3 i zaslužio pohvale uglednog komentatora, slovačkog GM Igora Štola. Ideja je da se sprovede manevar Sf3-d4-c6, po cijenu žrtve pješaka na b2. Averkin se, dvije godine ranije, odlučio za 18. Ld2. Slijedilo je 18… Sd3 (Bolje je 18… Tfb8 s idejom Sba4) 19. Te2 (19. Teb1!?) 19… Tab8 (Prirodnije izgleda 19… Tfb8) 20. a4?! (20. Sd1) 20… Sd7 21. Sb5? (Bijeli gubi nit. Bolje je 21. Sd1 ili 21… Sa2, mada je crni već bolji) 21… Sb4? ( Ni crni ne koristi svoj trenutak. Odmah je dobijalo 21… c3!) 22. Lb4 (22. Dd1) 22… Db4 23. Sfd4 (23. Lf1; 23. Sbd4) 23… Lb5 24. Sb5-Sc5 25. Ta2 (Suviše pasivno. Trebalo je igrati 25. Te3 ili 25. Lf1. Crni je, što bi rekao GM Matulović, dobio teorijski duel i zabilježio pobjedu u 42. potezu).

Marinković je u našoj partiji odigrao 18… Sd3 19. Teb1-Sb2 20. Sd4-Sd3N (U partiji Hulak-Sermek (Vidmarov memorijal 1993) crni je odigrao 20… S2a4 21. Sa4 (21. Sce2) 21… Da4 i sad je Hulak odigrao 22. Dc3, dospijevši postepeno u slabiju poziciju. Trebalo je odigrati 22. Tb6-Dc2 23. Sc2-La1 24. Sc1 i sada crni ima dva plana. Ako 24… Tfb8 25. a4!-Tb6 26. Lb6-c3 27. a5-Tc8 28. Sb3-c2 29. Sc1-Tc4 30. Lf1-Te4 31. Le3! i pozicija bijelog je vjerovatno dobijena. Izglednija opcija je 24… Lc8. Bijeli bi odigrao 25. Tb1-Ta2 26. Tc1. Analiza pokazuje da je bijeli bolji, iako će crni aktivirati oba topa).

21.Sce2 (21. a4!?) 21… Tfe8 (21… Se5!?) 22. a4!-Sd7 (22… Se5?! 23. Sf5! uz Sg7; ne ide 23. Sc6-Sc6 24. Lb6-Sb4! i crni je bolji. Velikoj prednosti bijelog vodi i 23. Se6). 23. Sc6-Dc7 24. Ld4 (24. Sc3; 24. Ta3!?) 24… e5 (24… S7e5!?) 25. Le3 Ovdje Štol ocjenjuje da je bijeli bolji. Značajno je dostignuće zatvaranje dijagonale a1-a7 i pasiviziranje crnog lovca na g7). 25… f5 26. Sc3?! (26. Ta3! sa konretnom prijetnjom 27. Td3-cd3 28. Se7 i pada dama na c7) 26… f4 27. Ld2- Sb8?! (27… Tf8 28. Sb5-Db6 (28… Lb5 29. Tb5-fg3 30. fg3 i ne ide 30… Tf2 31. Dc4!-Td2 32. Se7+-) 29. La5-Dc5 sa neizvjesnom pozicijom).

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dc2, Ta1, Tb1, Sc3, Sc6, Ld2, Lg2; pješaci: a4, d5, e4, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Dc7, Ta8, Te8, Sb8, Sd3, La6, Lg7; pješaci: c4, d6, e5, f4, g6, h7;

28.Sb5 (Prednost bijelog dobija ozbiljne razmjere). 28… Db6 (28… Lb5 29. Tb5-Sc6 30. Dc4-Sc5 31. dc6 s velikom prednošću). 29. La5-Dc5 30 Lf1! (Ozbiljna alternativa je 30. Sb4) 30… fg3 31. hg3-Sc6 32. dc6-Tec8 33. Ld3-cd3 34. Db3!-d5 35. Tc1-Df8 36. ed5 (36. Dd5) 36… e4 (36… Df3 37. d6-Kh8 38. Sc7-Tf8 39. Db6! i bijeli dobija) 37. d6-Kh8 38. d7 (Pomalo nestrpljiv potez. Bolje je 38. Dd5!) 38… Tc6 (Posljednji tračak nade ostavljao je potez 38…e3!? Ipak, nakon 39. f4!-d2 (39… La1 40. Ta1-Tc6 41. Dd3+-) 40. De3!-dc1-D 41. Tc1 +-) 39. Tc6-Lb5 (39… La1 40. Ta6) 40. ab5-La1 41. Lc3-Lc3 42. Dc3 Crni predaje. Lijepa, dinamična partija!

Igor Miladinović i Dragan Kosić dizali su Oresta u nebesa, ističući ogromne zasluge za njihov napredak. S radošću se sjećamo trenera koji je stvarao svjetske šampione.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra poslednji nastavak)

Pismo iz Tunisa (deseti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Deseti nastavak)

Igrač raskošnog dara

Igor Miladinović iz mlađih dana. Pored njega sjedi GM Slavoljub Marjanović

Miladinović je tokom turnira u Monastiru toplo pričao o svom pokojnom treneru, internacionalnom majstoru Orestu  Averkinu. Zajedno su putovali u Indiju 1993, kada  je Igor postao omladinski šampion svijeta u konkurenciji asova poput: Rubljevskog, Tkačijeva, Onisčuka,  Sadlera,  Istrateskua. Igor je u posljednjem kola igrao protiv Vlastimila Babule. Budućem češkom velemajstoru dovoljan je remi da postane šampion. Partija Sadler-Oniščuk uticala je na plasman u vrhu. Da je engleski velemajstor slavio pobjedu, pridružio bi se Igoru na diobi prvog mjesta, mada bi naš šahista osvojio titulu zbog boljih dodatnih kriterijuma. Ali ne bi automatski postao velemajstor! Morao bi se zadovoljiti velemajstorskim balom, jer za titulu je neophodna čista pobjeda, bez diobe. Igor mi je pričao da je nakon osvajanja velemajstorske titule počeo igrati daleko opuštenije; na šest narednih turnira ispunio je GM normu!

Vlastimil Babula-Igor Miladinović
Indija 1993

1.d4-d5 2. c4-Sc6 3. Sf3-Lg4 4. cd5-Lf3 5. dc6 (5. gf3) 5… Lc6 6. Sc3-e6 (6… Sf6) 7. e4 (7. a3) 7… Lb4 8. f3-Dh4 9. g3-Df6 (9… Dh5) 10. Le3 (10. De2) 10… 0-0-0 11. Ld3-La5 12. 0-0-Lb6 13. Se2-e5 14. Dd2-Se7 15. d5 (Zanimljivo je 15. a4, žrtvujući pješaka na d4) 15… Dh6!?

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Ta1, Tf1, Se2, Ld3, Le3; pješaci: a2, b2, d5, e4, f3, g3, h2;
Crni: Kc8, Dh6, Td8, Th8, Se7, Lb6, Lc6; pješaci: a7, b7, c7, e5, f7, g7, h7;

Petnaesti potez crnog je teorijski, pa, ipak, ostavlja upečatljiv vizuelni utisak!

Bijeli bira jedini potez, 16. f4 i sada Igor plasira novost, 16… Ld7. (U dvije partije igrano je slabije 16… Ld5. Zaslužuje pažnju 16… f5!? Igor je ekspert za Čigorinovu odbranu i sjajno osjeća poziciju). 17. Sc3 (Babula nije na visini zadatka. Bolje je 17. a4 i recimo 17… ef4 18. Sf4!?-Kb8 19. a5-Le3 20. De3-g5 21. Se2-f5 sa složenom pozicijom. Moguće je da bijeli ima minimalnu prednost. Može li crni nakon 17. a4 odigrati 17… Lg4, s idejom Le2 i ef4? Znači 17… Lg4 18. a5-Le3 19. De3-Kb8 20. Dc5! i bijeli ostvaruje značajnu prednost).  17… ef4 18. gf4 (18. Tf4-Sg6 19. Lb6-ab6 (opasno je uzeti kvalitet 19… Sf4 20. Le3-Sh3 21. Kg2-Dg6 22. Tc1 i bijeli ima jak napadački potencijal, a skakač na h3 je nesiguran). 20. Tf2-Dd2 21. Td2-Se5 s prednošću crnog). 18… Lh3 19. Tf3

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Ta1, Tf3, Sc3, Ld3, Le3; pješaci: a2, b2, d5, e4, f4, h2;
Crni: Kc8, Dh6, Td8, Th8, Se7, Lb6, Lh3; pješaci: a7, b7, c7, f7, g7, h7;

Igor je odigrao 19… f5! (U tome je stvar! Ruši se kompaktni pješački centar bijelog i crni preuzima inicijativu). 20. Lb6-Db6 21. Df2-Df2 22. Kf2-fe4 23. Th3 (Nešto bolje je 23. Le4) 23… ed3 24. Td3-Thf8 (Sad je jasno da se igra na jedan gol. Igor će ispoljiti izvanrednu tehniku u završnici). 25. Kg3-Td6 26. Te1-Tg6 27. Kf3-Sf5 28. Te6-Sh4 29. Ke4-Tg4 30. Se2-Tg2 31. Sd4-Tf2 (Pada f pješak). 32. f5-Sf5 33. Sf5-T8f5 34. Th3-Tf7 35. Th7-Tb2 36. h4 (Bolje je 36. a3) 36… Ta2 37. h5-Kd7 38. Tg6-Te2 39. Kd4-Tee7 40. Th8-b6 41. Ta8-Tf4 42. Kc3

Dijagram:
Bijeli: Kc3, Ta8, Tg6; pješaci: d5, h5;
Crni: Kd7, Te7, Tf4; pješaci: a7, b6, c7, g7;

42… Tf6! 43. Tg5-a5 44. Kc4-g6! 45. hg6-Tg7 46. Te5-Tfg6 47. Tee8-Kd6 48. Te4-c6 0:1

Miladinović je prvak svijeta sa 9,5 iz 13. Babula, Rubljevski i A. Oniščuk dijele 2-4. mjesto sa 9 poena.  Gabrijel, Tkačijev, Nielsen, Peter Heine i Sadler osvojili su 8,5 poena. (49 učesnika).

U knjizi Brane Rakića i Alise Marić „O šahu s ljubavlju“ pronalazim nevjerovatno lijep detalj koji slavi ljubav! Svjetsko prvenstvo u Indiji je tek završeno, dolazi  vrijeme rastanaka. „A onda; šta se to zbiva na frankfurtskom aerodromu? Dvoje mladih se grčevito grle, a suze im liju niz lice. Plaču i neki ljudi oko njih. Vidi se da je reč o rastanku. A na rastanku, zna se; pogled je – ubod mača, sekund – večnost, a sve zajedno – roman… Ova scena (koju su mi prepričavali očevici) nije bila iz nekog filma, već scena rastanka nove svetske zvezde Igora Miladinovića, našeg junoše koji je postao omladinski šampion sveta, i njegove devojke Sabine, Argentinke koju je upravo upoznao u Indiji, gde su oboje učestvovali na velikoj svetskoj omladinskoj fešti.

-Oh, bilo je to i strašno i lepo – pričao mi je Igor kada je po povratku iz Indije došao u „Ekspres“ na razgovor sa mnom. Plakali smo kao deca i Sabina i ja. I moj trener Averkin je plakao, a takođe i neki Argentinci, Sabinini zemljaci, među kojima i simpatični Koko koji je u Indiji navijao za mene. Sabinin avion bio je spreman za let u Buenos Ajres, a moj za Budimpeštu. Jedva smo se rastali“. Kako su bolni ovakvi trenuci! Utjeha stiže iz pera Čarlsa Dikensa:“Bol rastanka je ništa u usporedbi sa srećom ponovnog sastanka“.

Samo godinu kasnije, Igor je zablistao na Olimpijadi u Moskvi braneći boje Savezne Republike Jugoslavije. Osvаja bronzanu medalju za rezultat na četvrtoj tabli. Naša reprezentacija igrala je u sastavu: Ljubojević, Damljanović Popović, Miladinović, Draško, Ilinčić. Igor je ostvario fantastičan skor; 10 poena iz 13 partija! Izostao je samo protiv reprezentacije Azerbejdžana, tri kola prije kraja. Sjajno je igrao i Ljubojević; nakon osmog kola bili smo lideri olimpijade! Ostali smo neporaženi i protiv atomske ekipe Rusije. Kasparov i Kramnik su često posmatrali naše partije što nam je nesumnjivo imponovalo. Da li su nas doživljavali kao ozbiljne konkurente? Jedini poraz Igor je doživio u 11. kolu protiv engleskog velemajstora Majkla Adamsa. Naš treći uzastopni poraz (Rusija II-mladi, Mađarska), ovog puta katastrofalan (3,5:0,5). Uzdrmani prethodnim porazima, izveli smo ekipu bez Ljubojevića i Damljanovića. Slaba je utjeha što sam uspio remizirati crnim figurama protiv Džonatana Spilmana, velemajstora osebujnog talenta i originalnih ideja.

Miladinović je u velikom stilu rušio protivnike, pobjeđujući Sergeja Tivjakova i Lava Psahisa, crnim figurama. Tivjakov je branio boje Rusije, a kasnije odlazi u Holandiju za čiju nacionalnu selekciju nastupa u kontinuitetu od 2000. do 2006. godine. Nekadašnji omladinski prvak svijeta do 18 godina (Singapur 1990.) i pobjednik Pojedinačnog šampionata Evrope (Plovdiv 2008.) igrao je sjajno za selekciju zemlje lala, ostvarivši 14 pobjeda, 33 remija i samo dva poraza!

Najjači utisak ostavlja Miladinovićeva pobjeda protiv dvostrukog prvaka Sovjetskog Saveza (1980. i 1981.) Lava Psahisa u samo 18 poteza! Psahis je na moskovskoj olimpijadi igrao za reprezentaciju Izraela. Pogledajmo partiju, uz skraćenu verziju komentara GM Sergeja Šipova, uvaženog šahovskog pisca i trenera.

Lev Psakhis (2605)- Igor Miladinović (2500)

1.c4-e6 2. Sf3-d5 3. d4-Sf6 4. g3-Le7 5. Lg2-0-0 6. 0-0-c6 7. Sc3-Sbd7 8. Dd3 (8. Dc2; 8. Sd2; 8. b3!) 8…b6 9. e4-La6 10. b3-dc4! 11. bc4-e5 12. Td1 (12. de5?-Sg4 13. Lf4-g5! 14. Sg5-Sge5 15. De3-Sc4 s prednošću crnog; B. Kouatly-H. Pfleger-/Rouan/ 1988/) 12…Dc7 13. de5 (13. Lb2?- ed4 14. Sd4-Se5) 13…Se5 14. Se5-De5 15. Lb2?! [15. Lf4-Dc5 (15…De6!?) 16. e5-Sh5 17. Le3-De5 18. Lc6-Tad8= 19. Ld4 Ftačnik Dg5 20. Sb5-Lc5 21. De3-De3 22. fe3-Sf6 23. Lc5-bc5 24. Sa7 s izvjesnom prednošću bijelog; M. Sorokin – A. Hoffman /San Martin/ 1993/] 15…De6! 16. e5 (jedini potez-Šipov; bolje je 16. Lf1-Ftačnik)

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd3, Ta1, Td1, Sc3, Lb2, Lg2; pješaci: a2, c4, e5, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, De6, Ta8, Tf8, Sf6, La6, Le7; pješaci: a7, b6, c6, f7, g7, h7;

16…Sg4! (16… De5?! 17. Sd5-Db2 18. Se7-Kh8 19. Sc6) 17. Te1-Tad8 18. De4? (18. Dc2-Lc4; crni je bolji, ali se kraj partije još ne nazire) 18…Lc5! i bijeli predaje! Psahis je osamdesetih bio veliki igrač, a kasnije postaje cijenjen trener i šahovski pisac.

Igor je odisao velikim optimizmom. Naš reprezentativni kolega, novosadski velemajstor Petar Popović, bio je uvjeren da čak i Igorov položaj tijela za vrijeme partija negativno utiče na samopouzdanje protivnika. Blago nagnut prema tabli, sa desnom rukom u položaju kao da će svakog momenta povući potez, Igor je djelovao kao čovjek kome su protivničke namjere predvidive i jasne! Pobijedio je na bezbroj otvorenih turnira u Italiji i Grčkoj, a pamti se i trijumf na tradicionalnom novogodišnjem turniru u Ređo Emiliji (2003/04.) Najveći rejting (2630) dostigao u julu 2004. Proglašen za najboljeg sportistu Savezne Republike Jugoslavije 1993. godine. Odigrao je četiri olimpijade za reprezentaciju Grčke u kojoj je živio nepunih pet godina.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)