Sultan Khan-Indijski sluga koji je postao šahovski šampion Britanske imperije (7.nastavak)

Drugi dio

Engleska

POGLAVLJE 4

Putovanje u Englesku

„… Došao sam u ovu zemlju s posebnom misijom da predstavim britanskim državnicima i javnosti stavove velikog dijela ratničkih kasta koje predstavljam.“

– Sir Umar Hayat Khan

Kasnije 1928. godine, i početkom 1929., Sultan Khan je osvojio nekoliko manjih turnira, u Shimli, a zatim u Delhiju, ističući da je spreman za veću scenu.

Na posljednjem od njih, u martu 1929., Sir Umarova sklonost dramatičnom nije ga iznevjerila dok je dodjeljivao nagrade na željezničkoj stanici u Delhiju, na putu za Bombaj i London. Objavio je da je njegova namjera da „natjera Sultana Khana da igra protiv vodećih šahista u Engleskoj i, ako je moguće, na kontinentu.“

Predstavljanje Sultana Khana ostatku svijeta nije bio glavni cilj Sir Umarove posjete Engleskoj. Bio je na diplomatskoj misiji da promoviše interese „ratničkih kasta“ (koje su činile većinu trupa indijske vojske) i interese muslimanske zajednice u Indiji u cjelini.

Imajući u vidu Sir Umarov položaj u društvu – člana indijskog Gornjeg doma, pukovnika u indijskoj vojsci i moćnog zemljoposjednika – moglo bi se zamisliti da je imao siguran položaj, ali mogao je osjetiti tokove istorije koji su se okrenuli protiv njega i onih koje je predstavljao.

…….

Sir Umar je bio u privilegiranom položaju, slavljen od strane Britanaca, ali dugo prije nego što je prepoznao promjenu u moći: bio je jedan od vođa muslimanske delegacije koja je 1906. godine uputila peticiju vicekralju, Lordu Mintou, što je dovelo do osnivanja Muslimanskog saveza Indije. Njegovo putovanje u London, u srce Britanskog carstva, bilo je nastavak političkog i diplomatskog rada kojim se bavio proteklih tri decenije, a Sultan Khan mogao je biti korisno sredstvo za njega u njegovoj misiji.

Sir Umar i Sultan Khan putovali su iz Bombaja istim brodom kao članovi Simonove komisije, iskrcavajući se u Marseju, a zatim vozeći se vozom kroz Francusku i prelazeći preko kanala trajektom, stigavši u London u petak popodne 26. aprila.

Odlazak Sir Johna Simona iz Indije bio je nešto ranije nego što je planirano jer su u Britaniji bili raspisani opšti izbori za 30. maj 1929. godine. Mogao je biti sretan što odlazi. Osim stalnih demonstracija koje su pratile komisiju, bio je prisutan u zakonodavnoj skupštini u Novom Delhiju kada su članovi Hindustanske socijalističke republikanske stranke bacili bombe u dvoranu. Po dolasku u London, Sir John je dočekan na stanici Victoria od strane premijera Stanleyja Baldwina, a delegacija iz Punjab Association of London mu je poklonila  vijenac cvijeća i održala dobrodošli govor.

Međutim, brzo je shvatio da nije izbjegao problematičnu političku situaciju Indije. Različite grupe, uključujući londonsku podružnicu Indijskog nacionalnog kongresa, organizovale su protestni skup u Hyde Parku s kontroverznim komunističkim zastupnikom Shapurji Saklatvala, Parsijem iz poznate Tata obitelji, kao glavnim govornikom. Demonstranti su krenuli prema stanici Victoria i došlo je do tučnjave kada je policija blokirala ulaz u zgradu; nekoliko je osoba uhapšeno. S obzirom na napad u Novom Delhiju, nisu dozvoljavali nikakve šanse za veći incident.

U kratkom vremenskom periodu, Sultan Khan je prošao put od provincijskog Pendžaba, do uglađenog Shimla u Himalajima, zatim do velike prijestolnice Britanskog Radže u Delhiju, i prešao mora i okean kako bi stigao u prijestolnicu Carstva – London. Ostavio je iza sebe seoski život u selu, i našao se u luksuznim kućama, raskošnoj kabini na brodu, i na kraju u elegantnom hotelu na Zapadnom kraju Londona. Osjećaj dezorijentacije morao je biti ogroman.

U Londonu, Sir Umar nije gubio vrijeme u osvajanju britanskog establišmenta – uz pomoć svog štićenika.

Dan nakon njihovog dolaska, u subotu, 27. aprila, Sultan Khan je formalno predstavljen londonskom društvu u Nacionalnom liberalnom klubu – jednom od uglednih gospodskih klubova Londona – od strane Sira Johna Simona. Smješten u predivnoj zgradi u Whitehallu, samo korak od Parlamenta i vlade, to je bilo srce establišmenta.

U ovom sigurnom utočištu, Sultan Khan je odigrao meč od četiri partije protiv najjačeg igrača kluba, Bruna Siegheima. Rođen u Berlinu, kosmopolitanski Siegheim je dugi niz godina živio u Južnoj Africi, osvajajući nacionalno prvenstvo mnogo puta. Preselio se u London 1919. godine i ostvario zapažene uspjehe, uključujući drugo mjesto na Božićnom turniru Hastings 1922/23, koje je dijelio sa Rétijem i samo iza Rubinštajna.

Međutim, u tim partijama nije bilo ništa na kocki, iako svaki pravi šahista zna da ne postoji takva stvar kao prijateljska partija šaha. Osim toga, svi su pogledi bili uprti u Sultana Khana, njegovog pokrovitelja Sira Umara, i dobrotvora Sira Johna Simona s posebnim vezama u Indiji i visokim položajem u britanskoj vladi. Khan se dobro pokazao, pobjedivši dvije partije i igrajući dvije partije remi. Ovo je jedina sačuvana partija.

B.Siegheim Sultan Khan
Match, London (4)
27th April 1929

1.d4 d5 2.c4 e6 3.Sc3 Sf6 4.Lg5 Le7 5.e3 h6 6.Lh4 O-O 7.Sf3 b6 8.cxd5 exd5

Najčešći potez u 1920-ima – Tartakower i Kapablanka igrali su ovako. 8…Sxd5 je moderniji način igre, razmjena figura i smanjivanje gužve crnih figura.

9.Ld3 Lb7 10.Dc2 c5 11.O-O Sc6 12.a3 Te8 13.Tfd1 c4 14.Lf5 a6 15.Kh1 Sa5 16.Se5 Dd6 17.f4

Već smo nešto slično vidjeli – u Khanovoj partiji protiv Khadilkara sa Sve-Indijskog šampionata. Međutim, Siegheim igra takozvani Pillsbury napad (konj na e5 podržan pješačkim trijadom d4-e3-f4) na daleko bolji način.

17…Lc8 18.g4 Lxf5 19.gxf5 Sd7? 20.Lxe7 Txe7 21.Tg1

Umjesto toga, 21.Dg2! je ubojiti potez: 21…f6 22.Sxd5 i dobija.

21…f6 22.Dg2 fxe5 23.Sxd5 e4! 24.Sxe7+ Dxe7 25.Dh3 Kh7 26.Tg6 Sf6 27.Tag1 Tg8 28.Dh4

Situacija izgleda očajno, ali Sultan Khanov konj stiže baš na vrijeme da spasi partiju.

28…Sb7 29.T1g3 Sd6 30.Dg5 Df7! 31.Kg1 b5 32.Kf1 a5 33.Ke1 b4 34.axb4 axb4 35.Kd2 c3+ 36.bxc3 bxc3+ 37.Kc1 Db7 0-1

S obzirom na netačnosti i činjenicu da su odigrali četiri partije u jednoj večeri, mogu zamisliti da je ovo odigrano s brzim vremenskim kontrolama. Khanova tendencija da gura pješake na daminom krilu u pozicijama Daminog gambita, i njegova sposobnost da se precizno brani pod pritiskom, su primjetne.

Meka diplomatska akcija dobro je funkcionirala. Sultan Khanova prezentacija u Nacionalnom liberalnom klubu bila je objavljena u nacionalnim novinama, i na temelju toga je Sir Umar mogao prenijeti razloge svog posjeta:

„Došao sam u ovu zemlju s posebnom misijom da pred britanske državnike i javnost stavim gledišta velikog dijela ratničkih kasta koje predstavljam.“

Nastavio je govoreći da su ratničke kaste u Pendžabu pružile indijskoj vojsci velik postotak regruta, ali nemaju vlastitog izabranog predstavnika u zakonodavnim tijelima. Veliki dio mira i prosperiteta Indije zavisi o zadovoljstvu ove zajednice i njihov glas je bivao je ugušen od strane ‘profesionalnih političara i agitatora, koji su se mnogo češće i glasnije čuli’ (Vrlo jasan napad na Indijski nacionalni kongres). U drugom intervjuu, datom nekoliko dana kasnije, bio je još direktniji:

„Indija bi se raspala ako bi je ostavili na miru. Umjesto da privlače ljude iz gornjih ratničkih kasti, kao što to rade Britanci, agitatori, ako bi imali svoj put, privukli bi ljude s juga i drugih okruga koji fizički i mentalno nisu sposobni za vlast, a posljedica bi bila da bi Indija u rukama ovih slabića bila ponovno napadnuta s različitih strana i na kraju bi propala. Sadašnja administracija je naša jedina sigurnost.“

-Nastaviće se-

Sultan Khan-Indijski sluga koji je postao šahovski šampion Britanske imperije (2.nastavak)

POGLAVLJE 1

Sultan i njegov gospodar

„Sir Umar uvijek bi ušao izgledajući kao da će izvaditi svoj mač u svakom trenutku; bio je vrlo surov lik. Sultan Khan nije bio takav.“ – W.Ritson-Morry

Sultan Kan. Ime zvuči plemenito, veličanstveno, čak i zastrašujuće, podsjećajući na mogulske careve koji su osvojili i vladali u sjevernoj Indiji vijekovima ranije, ali stvarnost je bila drugačija. Budući šampion rođen je u siromašnoj muslimanskoj porodici 1905. godine u udaljenom dijelu Pendžaba, tada djelu Britanskog Carstva.

Rodno selo Sultana Khana, Mitha Tiwana, nalazi se na ravnom zemljištu između rijeka Ind i Jehlum, oko 500 milja sjeverozapadno od Nju Delhija, u distriktu Sargodha, koji je sada u Pakistanu. Iako Mitha znači „slatka voda“ zbog prirodnih izvora koji opskrbljuju selo, područje nije prirodno korišćeno za poljoprivredu.

Bio je jedan od deset braće, a njihov otac, Nizamuddin, bio je vjerski vođa zajednice. Sultan je dobio titulu „Hafiz“, koja se dodjeljuje onima koji mogu izrecitovati čitav Kuran napamet. Nije poznato da li je dobio neku drugu vrstu obrazovanja, ali je sigurno imao vrlo ograničeno znanje engleskog jezika kada je, nekoliko godina kasnije, stigao u London. Vještina engleskog jezika bila bi preduslov za dobijanje bilo kakve službene pozicije u Britanskoj Indiji, što ukazuje na niski društveni status porodice.

Šah je bio popularan u porodici, kao i u distriktu. Sultan Khan naučio je pravila u devetoj godini od svog oca koji je bio poznat kao jak igrač, kao i njegov djed. Treba naglasiti da ovo nije bila zapadna igra, već šah s određenim indijskim pravilima – ili neka lokalna varijanta pravila.

Khan je kasnije izjavio da su on i njegova braća bili primorani da igraju tu igru. To je prvi pokazatelj napetog odnosa između Khana i njegovog oca. Kasnije će Sultan Khan otkriti, sa skromnošću, da je jedan od njegovih braće, koji je umro (pretpostavljamo prije nego što je Khan počeo svoje putovanje u svijetu šaha), bio najjači od braće. To je postalo poznato u jednom od prvih intervjua koje je dao u Engleskoj, i on spominje smrt na staložen način, sugerišući da su takve tragedije bile uobičajene. Loše zdravlje bilo je normalno u siromašnim područjima.

Ne znamo kako je Khan zarađivao za život u svojim ranim godinama, ali njegova porodica je posjedovala neku zemlju koju je možda obrađivao.  Domaći život za njega nije zvučao stabilno: kažu da se njegov otac oženio po drugi put i da su ga njegova nova polubraća i polusestre izbjegavali u kući. To je navelo Sultana da se obrati stvarnom vladaru Mitha Tiwane, lokalnom vlasniku zemlje, Sir Umaru Hayatu Khanu, tražeći posao.

Pokucao je na prava vrata. Sir Umar je bio strastveni šahista i, prepoznavši Sultanov potencijal, rado ga je primio u svoje domaćinstvo. Sultan Khan bi bio nepoznat na Zapadu, ili čak izvan Pendžaba, da nije bilo njegovog zaštitnika – i gospodara – pukovnika Nawaba Sir Umara Hayata Khana Tiwane. Njegova uloga u priči o Sultanu Khanu ne može biti precijenjena: uočio je Sultanov talenat, uzeo ga je u svoje domaćinstvo, pružio mu obuku u zapadnom šahu, podržao ga finansijski i bio ključni pokretač koji ga je doveo u Evropu da testira njegove vještine protiv zapadnih protivnika. Sir Umar i Sultan bili su toliko različite kao ličnosti i u društvenoj klasi, ali ih je povezivao šah.

Pukovnik Nawab Malik Sir Umar Hayat Khan (april 1930.)

Sir Umar i Sultan Khan bili su potpuni kontrasti. Sir Umar je bio visok preko šest stopa, širokih ramena, čvrsto građenih čeljusti i fizički snažan; Sultan je bio najviše pet stopa i pet inča i patio je od ponavljanih napada malarije i, u Evropi, redovnih napada gripa. Njihov fizički izgled odgovarao je njihovim ličnostima: Sir Umar je bio razgovorljiv, sujetan, društven, darežljiv i ekstrovertni; Sultan je bio blag, skroman i introvertan. Ništa manje različito nije bilo ni u klasi.

Sir Umar Hayat Khan bio je nasljedni poglavica klana Tiwana u Pindžabu, iskusan vojnik u indijskoj i britanskoj vojsci, političar u indijskom zakonodavstvu i poznati sportista, uživajući u polo-u, konjskim trkama, trkama pasa, trkama kamila, trčanju, rvanju, lovu, sokolarstvu – i bilo kojoj drugoj takmičarskoj aktivnošću koju biste mogli navesti.

Naslijedio je značajne posjede širom Pendžaba, ali mu je glavni prihod dolazio od imanja Kalra na strani Lahora rijeke Jehlum koje je obuhvatalo 13.000 jutara, nedaleko od Mitha Tiwane gdje je Sultan Khan rođen.

Klan Tiwana imao je reputaciju žestokih i hrabrih ratnika, stečenu tokom vjekova borbi na sjeveru Indije, regiji koja je vidjela strane invazije još od najranije zabilježene istorije. Osigurali su svoje preživljavanje osjećajući ko je u usponu – a zatim ih podržavali. Sir Umar je bio žestoko vjeran Britancima, ali je samo nastavljao politiku svojih predaka tokom proteklog milenijuma.

…..
Sa svim svojim vojnim dostignućima, sportskim sposobnostima i počastima koje su mu dodijelili Britanci, možda nije čudno što je Sir Umarova sujeta vodila ka dekadentnom načinu života. Organizovao je raskošne zabave na svojim različitim imanjima i, uprkos tome što je bio pobožni musliman, bio je težak alkoholičar. Ipak, kada se kombinuje sa njegovim osjećajem dužnosti, ova sujeta ga je takođe navela da čini dobra djela na svom imanju: postojala je džamija za muslimanske stanovnike, ali je takođe izgradio hram za hinduse. Pružao je obrazovanje za sve na imanju i pomagao onima koji su se našli u teškim uslovima. Nije samo ispunjavao svoje feudalne dužnosti prema Britancima, već i prema onima koji su živjeli na njegovom imanju, gdje je bio popularni gospodar.

Sir Umarova velikodušnost, u kombinaciji sa njegovom strašću za sport i šah, dovela ga je da pozove Sultana Khana u svoje domaćinstvo. U suštini, Khan je postao dvorski šahovski igrač, slijedeći tradiciju koja seže vjekovima unazad do kalifa na Bliskom Istoku i mogulskih careva u Indiji.

(Nastaviće se)

Sultan Khan-Indijski sluga koji je postao šahovski šampion Britanske imperije (1.nastavak)

LONDON, 28. 4. 1929

U sredini prostorije koja je funkcionisala za sastanke, stolovi su raspoređeni u zatvoreni pravougaonik, sa trideset pet šahovskih tabli i figura na svojim početnim pozicijama u ravnomjerno raspoređenim grupama. Na spoljašnjoj strani pravougaonika sjedi trideset i pet igrača, a unutra nema stolica. Pozornica je postavljena. Tiho šum nervoznog i uzbuđenog brbljanja predviđa dolazak profesionalca koji će se sam boriti protiv svih ovih igrača.

Gospodin tamne zalizane kose i maslinastog tena, besprijekorno odjeven u frak, prolazi kroz otvor između stolova u sredinu arene. Rano je nedjeljno popodne, dan u sedmici kada je Englezu dozvoljeno da popusti svoje standarde, pa ga džentlmensko odijelo, koje bi na drugima moglo izgledati kao preformalno, označava kao zvijezdu nastupa. José Raúl Kapablanka je opisan kao najdarovitiji šahista koji je ikada živio, njegove pobjede naizgled bez napora, kao da razumije univerzalne zakone igre duboko u poziciji koja je misterija za druge.

Održavaju se topli pozdravni govori i publika aplaudira. Kapablanka se rukuje sa igračem na prvoj tabli, povlači se i počinje svoje lutanje po stolovima. Tišina je zavladala prostorijom.

Kapablankini protivnici na današnji dan su kosmopolitski: domaćini simultanke su Makabejci, klub anglo-jevrejske elite, u sali za svečanosti Jevrejske liberalne sinagoge u zelenom St. John’s Woodu, na sjeveru Londona. Ali čak i u ovom raznolikom društvu, najupečatljiviji igrač je mladi Indijanac s bijelim turbanom koji je umotan u geometrijskoj formi, a sjaj platna naglašava tamnu kožu lica.

Sultan Khan je stigao u Englesku prije samo nekoliko dana. On je sveindijski šahovski šampion, ali u Evropi, za sada, praktično nepoznat. Ovog popodneva će se suočiti ne samo sa iskusnim zapadnim profesionalcem, već i sa vjerovatno najvećim strategom u istoriji igre. Čak i ako se Kapablanka mora boriti protiv trideset i pet protivnika istovremeno, standard šaha će biti na drugačijem nivou za indijskog šampiona koji nikada ranije nije iskusio.

Nad Sultan Khanom bdi još jedan Indijanac, ali njegovo samouvjereno držanje, raskošne haljine i šarena pokrivala za glavu – to nije obični turban– pokazuju njegov viši društveni status. Pukovnik Nawab Malik Sir Umar Hayat Khan, Tiwana, K.C.I.E., C.B.E., M.V.O., uskoro će postati član vijeća koje savjetuje britanskog državnog sekretara za Indiju. Ima velike posjede u Pendžabu i žestoko je lojalan Carstvu, služeći u britanskoj i indijskoj armiji na tri kontinenta. Takva lojalnost označava Sir Umara kao kontroverznu osobu, čak i u Londonu, gdje izbijaju nemiri među pojedinim Indijcima.

Sir Umar je pokrovitelj Sultana Khana – možda je gospodar bolji opis – dovodeći ga u svoje domaćinstvo kada je postao svjestan njegovog nevjerovatnog talenta za šah. Kada je Sir Umar došao u London na svoju političku misiju, doveo je svog štićenika sa sobom da testira njegove sposobnosti protiv evropske opozicije. Dok je Sir Umar lojalista, sumnja se da je njegovo pokroviteljstvo nad Sultanom Khanom takođe način da dokaže da su Indijci intelektualno jednaki – u najmanju ruku –sa  njihovim britanskim gospodarima.

Simultanke su način da se amateri sukobe s profesionalcima, koji zauzvrat dobijaju značajnu naknadu za to što se spuštaju na nivo takve skromne konkurencije. Kao nacionalni prvak, Sultan Kan teško može biti svrstan u ovu kategoriju, i neobično je što igra u istom društvu s ostalima protiv zvijezde. Ali niko nije sasvim siguran u njegovu snagu jer je bilo malo kontakata između indijskih i zapadnih igrača. Većina profesionalaca igraće šah najmanje deset godina prije nego što se isproba na međunarodnom takmičenju. Zanimljivo je da Sultan Khan igra internacionalnu formu šaha samo tri godine, i to samo protiv ograničene opozicije u Indiji.

Kao što je uobičajeno na simultanci, profesionalac uzima bijele figure na svim tablama i, protiv Sultana Kana, Kubanac otvara svojim daminim pješakom za dva polja unaprijed. Sa ovim prvom potezom, Kan se odmah nalazi prebačen u drugi svijet – u indijskoj igri pješaci imaju pravo kretanja samo za jedno polje naprijed iz svoje početne pozicije. Tokom poslednje tri godine, Kan je vjerovatno vježbao ovaj potez otvaranja sa svojim indijskim kolegama, ali njihovo znanje otvaranja malo će značiti protiv Kapablanke, koji ga je koristio kao svoje glavno oružje u dva meča za svjetskog šampiona.

Dopisnik Timesa je napisao: ‘M. Sultan Khan je prvak Indije i imao je sreću da otkrije da Capablanka pravi jednu od svojih vrlo rijetkih grešaka, što je imalo za rezultat gubitkom kraljice.’

J.R.Capablanca Sultan Khan
Simultaneous display, London 28th April 1929

24.Qxd5?? Nxd5 0-1

Dopisnik Daily Mail-a je takođe bio spreman da  opravda zvijezdu: ‘Kraljica uzima daminog piona bio je očigledan propust za bivšeg svjetskog šampiona – greška je uvijek moguća kada se toliko igrača suprotstavlja istovremeno.’ Bar je mogao vidjeti da je do ove faze Sultan Khan preživio najgore: „Bez greške bi partija mogla završiti remi, jer izgleda da crni nije ni u kakvom nepovoljnijoj poziciji.’

Istina je sljedeća: Kapablanka se slomio pred čvrstom odbranom. Kubanac je očekivao pobjedu u ovoj partiji s obzirom na to koliko je njegov protivnik neprecizno odigrao otvaranje. Khanova odluka da ostavi svog kralja na sredini table bila je krajnje rizična, ali se pokazala kao majstorski potez. Očekujući brzu pobjedu, Kapablanka je bio isprovociran da krene u napad punom snagom, ali sada se igra udaljila od glatkih strateških staza gdje je Kapa bio u svom elementu, prema izdajničkoj močvari.

U ovom trenutku, kada se našao u opasnosti, Sultan Khan se branio hladnokrvno i originalno – kvalitete koje je tako često pokazivao u svojoj kasnijoj šahovskoj karijeri. Ovako komplikovane i neobične pozicije zahtjevaju vrijeme za analizu i, u simultanci, uz pritisak ostalih partija u toku, vrijeme je bilo upravo ono što je nedostajalo Kapablanki. Koračao je na neugodnom stranom tlu.

‘Sreća’? Ne, dobra igra; i još izvanrednije s obzirom na Khanovo neiskustvo u zapadnjačkoj igri.

Godinama kasnije, Kapablanka je napisao: „Činjenica da je čak i pod takvim uslovima uspio da postane šampion otkriva genija za šah koji nije ništa drugo do izvanredan.“

Za sada, napustimo ovu dvoranu u bogatom sjevernom Londonu i prenesite se u prašnjavi kutak indijskog potkontinenta, gdje je započeo život Sultana Khana.

(Nastaviće se)

ŠAHOVSKA SPOSOBNOST I VUNDERKINDI

Šahovsko razmišljanje je poseban oblik mentalnog talenta, kao i muzičke, poetske, umjetničke sposobnosti. Petogodišnja Polina Senatulova je violinistkinja koja svira sa simfonijskim orkestrom i petogodišnji S. Reshevsky koji daje simultanke za odrasle šahiste – primjeri su vunderkinda.

Šahista koji ima 10-12 godina može se smatrati šahovskim vunderkindom ako već igra kao majstor ili velemajstor. Nije obavezno da vunderkindi kao S. Reshevsky postanu svjetski prvaci, najčešće naši svjetski šampioni nisu bili vunderkindi.

Šahovske sposobnosti su još uvijek malo shvaćen fenomen.

Možemo govoriti o genetskoj predispoziciji. Prvi trener Aniša Girija u Sankt Peterburgu Asya Kovaleva je rekla: „Ovo je od Boga. Nemoguće je to razviti. Ovo se može dobiti samo pomoću gena. Takva osoba se rađa.” Giri je za 2 dana mogao da nauči iz knjige 100 partija A. Karpova, što ukazuje na visoko razvijenu vizuelnu memoriju, a poznavanje ruskog jezika, nepalskog, engleskog, holandskog, japanskog ukazuje na verbalni talenat i verbalno mišljenje.

S druge strane, za razvoj vunderkinda potrebno je povoljno društvo i porodično vaspitanje. 2010. godine u šahovskom klubu Ber-Sheva I. Kagan, po prvi put u svojoj dugogodišnjoj pedagoškoj aktivnosti, otkrio je da šestogodišnji Maks N. ima velike mogućnosti da igra šah naslijepo više od 20 poteza. Očigledno, zaključio je I. Kagan, dječak ima šanse da postane vunderkind, o čemu je pisao u posebnom članku.

Nakon 5 godina raspitivao sam se za sudbinu dječaka i ispostavilo se da nije postao vunderkind, igra snagom 1. kategorije, uči 1-2 puta sedmično u običnoj šahovskoj sekciji, sa običnim trenerom.

Vodeći genetičar V.P. Efroimson je, govoreći o opštim i specifičnim sposobnostima čovjeka, dao opis šahovskog talenta. „Povezan je prvenstveno sa ovladavanjem širokim sistemom metoda mišljenja i igre, kao i sa asimilacijom iskustva. Neophodno je razviti neverbalni tip mišljenja. Matematičari teže rešenju problema, šahisti – pobjedi. Matematičar teži znanju, a nedostaje mu agresivnost karakteristična  šahistima. To, da u šahovskom talentu veliku ulogu igra urođeni, recimo direktno, nasljedni talent je evidentan iz činjenice da se može manifestovati neobično rano. Pored te rane manifestacije i stimulišući takve talente, Sovjetski Savez duguje svoje liderstvo u šahu. Istovremeno, među najvećim šahistima, svjetskim šampionima, psihotičnost je neobično česta. A ako je Steinitzova psihoza uzrokovana progresivnom paralizom, tada je  kod šampiona Morphyja i Pillsbury-ja, uzrok očigledno, šizofrenija. Aljehin je bio alkoholičar.“

(Genijalnost i genetika.1998,323)

Stav poznatog matematičara A. Poincarea (1854-1912) nije bez interesa za šahovsko stvaralaštvo.

„Proces matematičkog mišljenja ili šahovskog mišljenja omogućava da se shvati ono najvažnije u ljudskoj svijesti. Ima ljudi koji ne razumiju matematiku, baš kao ni šah. Prilikom računanja, matematičar mora imati dobro pamćenje i pažnju. Igrač karata mora zapamtiti odbačene karte, a šahista razmatra mnoge varijante, kombinacije i čuvati ih u memoriji (operativnoj memoriji) . Intuicija je skrivena i ne u potunosti dostupna.

Stvaranje u matematici znači stvoriti korisne kombinacije iz područja udaljenih jedno od drugog.

Kao rezultat dugotrajnog svjesnog i nesvjesnog rada, nakon odmora, vraća se snaga i svježina. U mirovanju postoji nesvjesni rad, a uvid u njega dolazi tokom svjesnog rada nakon odmora.”

Slično, A. Poincoreu, G. Helmholtz (1821-1894), govoreći o pojavi novih ideja, iznosi koncept „nesvjesnog mentalnog zaključka” u ljudskoj percepciji. I.P. Pavlov, proučava primate u postizanju svog cilja, uočio je važnu ulogu njihovog spontanog odmora prije završnog dijela rješavanja problema.

Nažalost, problem odmora za šahiste na takmičenju nije proučavan tokom perioda treninga i sami igrači su neobrazovani u tom pogledu.

Nadarenost za šahovsku igru ima mnogo zajedničkog sa matematičkom darovitošću školaraca, što se priznaje od 8. razreda. Identifikovano je 5 komponenti matematičke nadarenosti. Svi oni odgovaraju šahovskom talentu.

1. Sposobnost brze, „na licu mjesta“ generalizacije materijala.

2. Sposobnost pronalaženja kratkog, racionalnog rješenja, odbacivanja nepotrebnog i suvišnog.

3. Osjećaj „šahovske estetike“. Vide ljepotu.

4. Reverzibilnost mišljenja. Lako prebacivanje od naprijed na obrnuti tok misli.

5. Šahovska intuicija. Igrač se odmah, bez prethodnog rezonovanja, bez logičke postupne analize, podvrgava se intuitivnom osjećaju, uvidu, birajući najoptimalniji potez. (Krutetski V.A. 1968).

Na drugom mjestu, A. Poincaré piše „Sposobnosti matematičara u pouzdanom pamćenju i besprijekornoj pažnji, kao i sposobnostima šahista koji razmatra veliki broj kombinacija i sve čuvaju u sjećanju. Svaki dobar matematičar bi trebao biti u isto vrijeme trebao da bude dobar šahista i, obrnuto, treba da bude i dobar u računanju. Ali ima mnogo izuzetaka u životu. Ja ne mogu da izračunam bez grešaka, od mnogo razmatranih poteza, odigrao bih razmatrani potez, zaboravljajući na opasnost koju sam prethodno predvidio.”

U šahovskom sportu „ne postoje kriterijumi za izbor talentovanih šahista. U šahu je teško naći objektivan sistem. Neophodno ga je vezati za fiziologiju” (S. Dovlatov), ​​a potpredsjednik Moskovske šahovske federacije Sergej Smagin je rekao: “Fiziologija u šahu ne znači ništa manje, nego u sportovima snage.“ Ali osim opštih fraza, ništa konkretno se ne radi na organizovanju fizioloških istraživanja. Suštinu fiziologije šahovskog takmičenja izrazio je davne 1940. poznati filmski glumac, narodni umjetnik SSSR-a N. Kryuchkov, koji je, posjetivši 12. prvenstvo SSSR-a, rekao: „Da sam na sceni ili u filmu sam morao da prikažem šahovskog maestra u borbenoj situaciji, pokušao bih da prenesem buru emocija, uvučenu u ljusku spoljašnje smirenosti. Učesnici, nakon što su odigrali svoj potez, ležerno šetaju, a u njima sve kuva. Gledaju susjedne table sa nevidljivim očima, njihove misli su zaokupljene sopstvenom partijom. U ovim satima pretvaraju se u snop volje, snop nerava.”

Ovaj konglomerat svjesnih i nesvjesnih mentalnih procesa u izmijenjenom stanju svijesti pod stresom pogoršava dihotomiju i ambivalentnost, kada jedan predmet izaziva dva suprotna osjećaja (dvostruka, suprotna, kontradiktorna, međusobno isključiva, ali koegzistirajuće suprotnosti u mislima, osjećanjima, djelima.

U sportu, da bi utvrdili talenat i sportsku kondiciju, pribjegavaju ispitivanju anatomskih i fizičkih kvaliteta tijela. U šahovskom sportu je teško ustanoviti talenat i sportsku formu, o čemu smo već govorili. A. Karpov je napisao da mu je potrebno da odigra bar jednu partiju da osjeti u kakvoj je formi.

Osobine šahovskog mišljenja zasnovane su na jednostavnijim mentalnim funkcijama: pamćenje, pažnja, mentalna izdržljivost, mentalni efekat. Za šahistu je važna vizualna i operativna memorija (preračunavanje opcija sa zadržavanjem njih u umu). Možemo reći da je operativna memorija analogija mentalne memorije.

U higijeni umnog rada poklanja se velika pažnja poboljšava mentalnih performansi, što nije ništa manje važno za šahiste. CM Grombach je predložio 2-minutnu korekturnu probu sa 9 opcija za procjenu mentalnih performansi, koji je postao široko rasprostranjen u školskoj higijeni. Međutim, ovaj test na mentalne performanse ne otkriva razliku između mladih šahista (8-10 godina) i odraslih velemajstora. Očigledno, za proučavanje šahovskog razmišljanja potrebno je stvaranje optimalnog testa za mentalne performanse. Veće mogućnosti za proučavanje moždanih funkcija (koncentracijai prebacivanje pažnje) koristi Schulteov test u radu sa astronautima. Šulteov test – tabela sa crnim i crvenim brojevima poređanim u neredu. Detaljan opis rada sa tim testom može se naći u bilo kojem psihološkom priručniku na dijagnostici mentalnih funkcija.

Da biste dijagnostikovali razmišljanje, možete koristiti test „Logički obrasci“. Za figurativno razmišljanje potreban je test figurativnog pamćenja, kada je subjektu izloženo na stolu 16 slika u trajanju od 20 sekundi. I u roku od 1 min. treba ih postaviti po obrascu. 6 tačnih odgovora ili više je norma. Test operativne memorije, test neuropsihičke napetosti po Nemčinu.

Trenutno, zavisno o postavljenim ciljevima, u literaturi se može pronaći dovoljan broj psiholoških testova. Ja sam koristio knjigu O.N. Istratova “Psihodijagnostika: zbornik najbolji testovi. 2006″.

Pažnja je jedan od glavnih pokazatelja sportske forme šahista. Ovo je svjesni fokus, koncentracija osoba u određenoj aktivnosti. Fiziološka osnova pažnje je optimalna ekscitabilnost nervnog sistema. Stanje optimalne ekscitabilnosti fiziologa moždane kore.

I.P. Pavlov ga je uporedio sa snopom reflektora koji se kreće preko cerebralnog korteksa i oko kojeg postoji inhibicija sjenke. Ovaj dominantni fokus optimalnog uzbuđenja odražava stanje koncentracije. To je individualno za svaku osobu i kreće se od 6 do 180 sekundi.

Prema EEG podacima, aktivnost mozga je oko 2,5 minuta (Rusalov V.M.) Brojni statistički podaci i studije su pokazale da je prosječno vrijeme po potezu u šahu Masters serije traje otprilike 4 minute.

Šahisti, ustajući sa svojih mjesta tokom igre, šetajući dvoranom, pa čak i ispijajući kafu, nesvjesno troše oko 3 minute na ovu aktivnost prebacivanja.

Mogućnost višesatnog igranja šaha uz 3-4 minute optimalne moždane aktivnosti osigurana je činjenicom da sve mentalne funkcije imaju talasastu, klatnastu prirodu sa ritmičkim povećanjem i smanjenje njegove aktivnosti.

U javnosti se stvorilo mišljenje da je jak šahista inteligentna osoba. Šampioni svijeta su poslužili kao primjer osoba koje su imale visoko obrazovanje, akademske diplome, koji su pisali knjige (Lasker, Kapablanka, Euve, Vidmar, Aljehin, Botvinik, Talj, Petrosjan, Karpov, Kasparov itd.).

Ali šahovske sposobnosti, kao što već znamo, imaju zajedničke tendencije sa matematičkim sposobnostima. A sposobni matematičari često pokazuju nesposobnost da govore svoj maternji jezik, imaju poteškoće u pisanju. I među sposobnim šahistima možemo se sresti disharmonija u razvoju ličnosti, karaktera, čudno ponašanje koje ometa sticanje obrazovanja ili zanimanja. Od pisaca V. Nabokova u „Odbrani Lužina” i u „Šahovskoj noveli” S. Cvajga ovaj aspekt problema šahovske inteligencije i šahovskog talenta našao je književni izraz Dakle, šah i uobičajeni životni umovi nisu ista stvar. Inteligencija mašina se takođe razlikuje od ljudske inteligencije.

Određene mentalne funkcije (pamćenje, pažnja, mentalne performanse, mentalna izdržljivost) treniraju se kod osobe, kao i fizičke kvalitete (snaga, brzina, izdržljivost). Međutim, utvrđeno je da sposobnost apstraktnog mišljenja nije u korelaciji ni sa jednom školskom vještinom i imaju genetsko kondicioniranje. Mentalna darovitost, kao i blaga, nekomplikovana mentalna retardacija, pretežno je nasljedna.

Procenjivali smo mentalni razvoj školskih šahista metodologijom koju smo sakupili od 12 testova na koje su ispitanici morali da odgovore tokom lekcije. Metodologija je objavljena u autorskoj knjizi “Rehabilitaciona pedagogija”. M. Agraf, 1996. i u drugim publikacijama.

Na osnovu odgovora učenika može se procjenjivati o razvoju njihovog verbalno-logičkog, apstraktnog mišljenja. Među ispitanicima je bio i osmaš Miša Krasenkov, koji je kasnije postao istaknuti velemajstor… Njegovi drugari u sekciji, koji su takođe odgovarali na upitnik, nisu postigli veliki šahovski uspjeh. Odgovori M. Krasenkova su se oštro razlikovali od drugih učenika šaha. Evo dva upitnika za poređenje.

Na pitanje: Šta je zastava? – svi školarci su nedvosmisleno odgovorili -“to je zastava”, “materijal na štapu”, “komad platna” itd. Odgovor M. Krasenkova: „platno određene boje sa određenom slikom, kao simbol organizacije, velike grupe ljudi ili države „Prema svim odgovorima M. Krasenkova moglo bi se govoriti o izraženom kognitivnom interesu, sposobnosti apstraktnog mišljenja, intelektualnoj orijentaciji pojedinca, rasprostranjenosti analitičke sposobnosti i generalizacije, razvijeno konceptualno mišljenje. Kod ostalih ispitanih adolescenata ovaj kvalitet razmišljanja nije bio u tolikoj mjeri (vidi Oreškinov upitnik na kraju knjige).

Bez mjerenja psihofizioloških funkcija tijela šahista od jednostavnih testova do složenih laboratorijskih testova (EEG, studije magnetne rezonancije, itd.), nemoguće je napredovati u istraživanju šahovskog sporta. Kao što je velemajstor V. Korčnoj rekao: „Napredak će biti u šahu ako se uzdignu na nivo nauke.”

Preneseno iz knjige : N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa

Karl Marks i šah

Petar Mejić: Znameniti ljudi i šah

PANČEVO 1984

BESKOMPROMISNO DO KRAJA
Karl Marks (1818-1883) ekonomista, sociolog i filozof, osnivač naučnog socijalizma i vođa međunarodnog revolucionarnog pokreta bio je među prijateljima poznat pod nadimkom “Crnac“.
Toliko je uporno radio i energično se unosio u ono što radi da su ga s pravom, tako zvali.
Tako je igrao i šah. Beskompromisno i do kraja je težio efektnom završetku.
U Parizu posle zabrane “Rajnskih novina“ 1843 pokreće sa Rugeom časopis “Nemačko-francuski godišnjaci“ gde objavljuje Prilog jevrejskom pitanju.
Prilog kritici Hegelove filozofije prava.
Već u ovim raspravama Marks proglašava proletarijat klasom koja treba da izvrši društveni preporod i ostvari socijalizam.
Umro je u Londonu u 65-oj godini. Marks je društveni analitičar i veliki vizionar budućnosti. Više od jednog stoleća generacije revolucionarnih pokreta u svetu, svojim programima, polaze od Marksovih zaključaka i anticipacija. Danas ih, kao objektivna saznanja, ne zaobilaze i naučnici kapitalističkog sistema.
Šah je Marks igrao dopadljivo – na napad, težeći dinamičnom razvoju figura i efektnom kraju protivničkog kralja.
Partija protiv Majera može iznenaditi i majstore, a ima i takvihkoji nikada nisu čuli za Mucijev gambit koji je Marks pripremio, kao što je činio sve detaljno u svom za mnoga pokoljenja važnom životu.

K. Marks – R. Majer
(Kraljev gambit)
London 1872

1.e4 e5 2.f4 ef 3.Sf3 g5 4.Lc4 g4 5.0-0 gf 6.Df3 Df6 7.e5 De5
Očigledno je da su stari prijatelji i ljuti protivnici za šahovskom tablom donekle teoretski bili dobro potkovani. Ovo je takozvani Mucijev gambit koji u jednoj varijanti predviđa i žrtvu dve figure. Zavodljivo bi bilo, na primer, 8.Lf7+ Kf7 9.d4 Dd4+10. Le3 Dh2 11.Df4+ Df6 12.Ld4! Crni bi se našao pred nerešivim teškoćama.
8.d3 Lh6 9.Sc3 Se7 10.Ld2 Sbc6 11.Tae1 Df5 12.Sd5 Kd8 13.Lc3 Tg8 14.Lf6 Lg5 15.Lg5 Dg5 16.Sf4 Se5 17.De4 d6 18.h4! Dg4 19.Lf7 Tf8 20.Lh5 Dg7 21.d4 S5c6 22.c3 a5
Ovde je Marks duhovito na potez 22…Lf5 pripremio zamku: 23.Df5 Sf5 24.Se6+ Kd7 25.Sg7 Sg7 26.Lg4 i privremena žrtva dame bila bi opravdana pošto beli takođe uzima damu i dolazi do još bolje pozicije.

Majer

Marks

27…. Sb8 28.Tf7 (1-0) pošto ne može crni da spreči teže materijalne gubitke ili mat.

Smatra se da je ovu partiju zabeležio Engels, a možda je Marksov partner bio Julijus Robert Majer (1814-1878) nemački lekar i fizičar koji je prvi formulisao zakon održavanja energije.

Marks

Nejman

Karl Marks je veoma voleo da kombinuje u šahu. O tome jedan od lepših primera pruža i završnica partije sa prijateljem Nejmanom u kojoj je Marks žrtvovao damu i objavio mat u tri poteza.
1…Df2 2.Tf2 gf+ Naravno, iznuđeno, jer na Kh1 sledi Df1 mat. 3.Kf1 (ili Kh1) Sg3 mat.

(Nastaviće se)

Prepis sa originala i digitalna obrada- Branko Malešević, Vindzor, 2002
branko_malesevic@yahoo.ca

Knjiga može da se naruči, u originalu, sa sajta: Znameniti ljudi i sah – Siniša Dražić – Šahovski kutak velemajstora (drazic.co.rs)

(Nastaviće se)

Neurotične pojave i mentalna izdržljivost u šahu: Analiza psiholoških aspekata

NEUROTIČNE POJAVE KOD ŠAHISTA

Profesionalni šahista ili šahista-sportista (koji se obezbjeđuje drugim zanimanjem) u odsustvu državne ljekarsko-psihološke kontrole jednostavno mora biti pod nadzorom privatnog sportskog lJekara, idealno psihoterapeuta.

U disertaciji Viorela Bologana o specijalnoj pripremi visokokvalifikovanih šahista pokazano je da od 7 elemenata pripreme šahista, 4 se odnose na medicinsko-psihološka pitanja.

U konkretnoj partiji, posebno na početku turnira, organizam reaguje na nervnu napetost mobilizacijom funkcija, tj. sindromom prilagođavanja. Promjene u pokazateljima endokrinog sistema, vegetativnog sistema, visoke nervne aktivnosti povećavaju se i idu u istom smjeru. Simpato-adrenalinski sistem se aktivira, što dovodi do optimalnog borbenog stanja. Ako se pokazatelji svih sistema organizma mijenjaju neusmjereno, primjećuje se nesklad aktivnosti funkcija sistema organizma, a konačno rezultat mentalne aktivnosti se smanjuje, možemo govoriti o sindromu dezadaptacije.

Šahisti imaju specifične dezadaptacione reakcije koje još nisu bolesno stanje, već se javljaju kratkotrajno, samo u određenim uslovima.

Prva dezadaptaciona reakcija na bilo koju aktivnost je umor, kao prirodan psihofiziološki proces. Smanjenje funkcionalnih pokazatelja ne smije preći 20% u poređenju sa početnim stanjem u miru. Noćni san se obično vraća početno stanje. U prošlosti, kada su se partije doigravale posle prekida, nesanica je doprinosila nakupljanju umora, pretvarajući ga u premorenost kada se noćni san nije vraćao početno funkcionalno stanje. Prilikom prekomjernog umora, funkcionalni poremećaji dostižu do 50% u poređenju sa početnim stanjem. Premorenost je još uvek predbolesno, dezadaptaciono stanje. Međutim, sada je potreban odmor od 1–4 nedelje, poželjno uz promjenu mjesta boravka.

U stanju premorenosti velemajstori ne vide mat u 2 poteza, predaju se u remi poziciji. Ukratko, hitne mjere oporavka su neophodne.

Čak i blago usporavanje  aktivnosti moždane kore može izazvati sekundarno stanje nesvjestice. „Zamutilo se“, rekao je iskusni majstor opisujući ovo stanje. Ovakva nesvjestica može se ili ne mora ponoviti u istim uslovima. Kratkotrajne promjene svijesti (paroksizmi) mogu imati slučajan karakter. Teško ih je predvidjeti i ponoviti. Mogu postojati paroksizmi poremećaja pažnje, pamćenja. Na Svjetskom ekipnom šampionatu u Izraelu 2005. godine, R. Ponomarjev, praveći potez u partiji sa B. Avruhom, otišao je od stolice na par minuta. Kada se vratio za sto, B. Avruh je već napravio odgovarajući potez, ali R. Ponomarjev je gledao tablu sa udaljenosti od 2 metra i nije se pomjerio tokom 30 sekundi, zatim, trznuvši se, kao da se probudio, brzo se vratio na svoje mjesto (posmatrao ga je autor ove knjige). Ovakav paroksizam svijesti (gleda, ali ne vidi) karakterističan je za hipnoidno stanje koje se javlja spontano, usled nervnog naprezanja. Na istom šampionatu, P. Svidler, igrajući sa Z. Azmajparašvilijem, posle svakog poteza sa odsutnim pogledom, ne primjećujući nikoga, brzo se kretao malim zatvorenim prostorom namjenjenog igračima. Sa strane je to bilo neprijatno gledati. Takvo ponašanje može se vidjeti u hodniku psihijatrijske bolnice. Svidler je dobio partiju. Tokom drugih kola, na kojima je autor knjige bio prisutan, takvo ponašanje se nije ponavljalo. Dakle, to je bio svojevrstan paroksizam koji uslovno može biti nazvan „neformalna odsutnost“ (osoba se osjeća udaljena od stvarnosti) . To zahtjeva posebno profesionalno proučavanje. Potrebno je prikupljati takve činjenice. Bez ljubazne pomoći samih šahista i državnih medicinsko-psiholoških službi to je nemoguće. V. Ivanchuk se žalio da su mu u meču sa R. Ponomarjovom smetale halucinacije.

Кakve halucinacije? Neko bi se trebao baviti tim stvarima.

Među formalnim subneurotičkim, predbolesnim reakcijama kod šahista može se uvrstiti reakcija „hipersubjektivnosti“. Karakteriše je smanjenje objektivne procjene situacije. Velemajstor izjavi nakon izgubljene partije: „Stajao sam bolje, odigrao sam slab potez“, iako je zapravo bio u slabijoj poziciji, a potezi su bili forsirani.

Drugi majstor se požalio da je mogao zauzeti treće mjesto na turniru, ali je popio kafu prije odlučujuće partije, glava ga je zaboljela i nije uspio. Objektivno, prema snazi igre, nije mogao zauzeti treće mjesto, jer je igralo još 5 velemajstora na turniru.

Druga reakcija nosi naziv „javne usamljenosti, izloženosti sopstvenih misli drugima“. Teško osjećanje otvorenosti svojih misli primjećuje se kod zatvorenika pod nadzorom, mornara na dugim putovanjima, polarnih istraživača, putnika koji žive u monotonim uslovima ekspedicija, speleologa, ispitanika u anehoičkim komorama.

Šahista koji kaže: „Ne gledajte me, ne podnosim to!“ — suštinski izražava varijantu ove reakcije, nepodnošenje tuđeg pogleda, uroka, deluzivnog (fiksna, nerelana) raspoloženja.

Jedno od najvećih mučenja „uvijek biti pod nadzorom“ — napisao je poznati psihijatar prof. S.S. Korsakov. Osoba koja je pod nadzorom doživljava fizičko ogoljenje i psihičku otvorenost svojih misli i doživljavanja. Kompenzatorno se javlja potreba za izolacijom. Ljudi imaju različite stepene podložnosti sugestiji. 10% bezuslovno veruje u uroke i crnu magiju. Nije iznenađujuće što su mnogi smatrali da svjetski šampion E. Lasker hipnotiše protivnika. To su pripisivali i M. Talju. V. Korčnoj se skrivao od A. Karpova sa naočarima. Još prije naše ere, poznati grčki ljekar, „otac medicine“ Hipokrat, pokušavao je razrješiti problem „zlog pogleda“ i došao do zaključka da se, prije svega, treba bojati samog sebe, jer od sebe nigdje ne možete pobjeći. Ne sumnjam da bi znanja sportskog psihijatra bila korisna u analizi „toaletnog skandala“ meča Kramnik — Topalov.

Amaterski šahisti ne doživljavaju ovakva složena i kontradiktorna osećanja, koja graniče s psihopatologijom.

Ženski velemajstor zahtjeva da tokom njenih partija ne smije biti prisutan gledalac, a kamoli da joj prilazi, jer kroz njegovo lice osjeća procjenu pozicije i „postaje nelagodno, nemirno, igra ne ide“. Kako se ne sjetiti odnosa i međusobnih optužbi u ruskoj ekipi između S. Rubljevskog i S. Devlatkina.

Drugi šahisti tjeraju od stola okupljene posmatrače, iako im oni, objektivno, ne smetaju.

Ako govorimo o optimalnom borbenom stanju šahiste, treba se sjetiti osnovnog zakona više nervne aktivnosti čoveka — dominantnosti.

Dominantno je usmjereno uzbuđenje nervnih procesa u korteksu mozga, koje vodi ka cilju (refleks cilja prema I.P. Pavlovu) i koči uzbuđenje koje nije povezano s tim ciljem. U korteksu mozga formira se žarište povećane nervne aktivnosti, konstelacija sinhronizovano funkcionišućih nervnih centara, povećavajući labilnost i pobuđenost nervnih ćelija, njihovu radnu sposobnost, uz slabu kožno-galvansku reakciju (A.A. Ukhtomsky). Oko fokusa dominantne, prema zakonu negativne indukcije, stvara se nespremnost za spoljne podražaje usled inhibicije korteksa mozga. Ilustracijom rečenog može poslužiti sledeća epizoda.

Godine 1909. u Sankt Peterburgu održan je međunarodni turnir. S. Tartakover, odmaknuvši se od svog stola i krećući se prema izlazu iz sale, nespretno je udario salvetu sa stola na kojem je stajao bokal sa vodom. Bokal je pao na pod i razbio se. Svi igrači skočili su i zaustavili igru na minut. Jedini igrač – Birn, pored čijeg stola se bokal razbio, nastavio je mirno da igra, razmišljajući o sledećem potezu. Nije čuo zvuk razbijanja bokala. Fiziološki je bio u stanju paradoksalne kortikalne inhibicije, bez odgovora na snažan spoljni nadražaj. Čovjek sluša, ali ne čuje, gleda, ali ne vidi, tj. nalazi se u promenjenom stanju svesti, u hipnoidnom fazi fazičke inhibicije između budnosti i sna. U ovom slučaju možemo govoriti o dubokoj koncentraciji njegove pažnje, o visokom nivou njegove otpornosti na ometanje. Šahista sa visokim nivoom koncentracije pažnje sigurno igra u „cajtnotu“. Primjer toga može poslužiti M.M. Botvinnik. U većini partija nije ustajao sa svog mjesta do kraja partije, organizujući svoju mentalnu aktivnost na naučnim principima, shvatajući da postoji optimalna produktivnost, optimalna radna sposobnost i umor nakon 4–5 sati sa smanjenjem radne sposobnosti. Nažalost, savremeni šahisti počinju ustajati nakon 2–3 poteza u otvaranju, šetajući salom, grickajući, pijući, posebno kafu, tj. ponašaju se psiho-higijenski nepropisno.

Umor i negativne emocije dovode do „teškog stanja“ šahiste. Češće se javlja druga faza anksiozno-adaptivnih reakcija – hiperstezija (F.B. Berezin). Ranije neutralni nadražaji dobijaju poseban uticaj, postaju izvor anksioznosti, „djeluju na nerve“. Ekstra-nadražaji (buka u sali, pogled s strane i druge stvari) remete uslovno-refleksnu aktivnost mozga. Blago smanjenje kortikalnog tonusa, gotovo neprimetno u odnosu na budno stanje, može izazvati paradoksalne odnose snage između procesa uzbuđenja i inhibicije u korteksu mozga i povećanu sugestibilnost (I.P. Pavlov). Kod profesionalnog šahiste mogu se primjetiti mentalna stanja perzeveracije (neprestano ponavljanje misli ili reakcija) i rigidnosti (nedostatak fleksibilnosti). Perseveracija podrazumjeva očuvanje uzbuđenja u nervnim ćelijama nakon prestanka djelovanja nadražaja. Postoje senzorne, psihomotorne perzeveracije, perzeveracije memorije: nakon dana branja pečuraka, osoba, čim zatvori oči i legne da spava, zamišlja pečurke.

U prošlosti, kada je doigravanje  partija bilo često, perzeveracije igre nisu dozvoljavale mnogim šahistima da zaspu. Rigidnost se karakteriše teškoćom prebacivanja na nešto novo. Fiziološki mehanizam ovih stanja leži u inerciji nervnih procesa. „Ova inercija je s jedne strane normalna pojava, a s druge strane, prolazi u patološko stanje pri određenim stepenima“ (I.P. Pavlov). Inercija je povezana s oslabljenom pokretljivošću nervnih procesa, njihovom sposobnošću prekidanja. Predloženo je mnogo objektivnih i subjektivnih metoda za proučavanje pokretljivosti nervnih procesa, važnog kvaliteta psihe šahiste. Kod supervelemajstora, pokazatelji pokretljivosti nervnih procesa su veoma visoki. Kod patologije nervnog sistema, pokretljivost nervnih procesa prva strada, a sa godinama se takođe smanjuje. Poremećaj pokretljivosti nervnih procesa dovodi do bolesnog stanja nametnutih ponašanja. Nametnuta ponašanja predstavljaju odbrambene radnje (prebrojavanje koraka, grickanje noktiju itd.) kao izlaz iz teškog stanja. Prisilne misli, pa čak i strah od prisiljavanja (R. Fišer, plašeći se gubitka, odlagao je meč sa Spaskim postavljanjem sve novih uslova njegove organizacije, iako postoje i druge verzije), mogu biti oblikovane magijskim ritualima, talismanima. V. Topalov na turniru u San Luisu, uprkos solidnoj psihološkoj pripremi, nosio je crvenu vunenu nit ili gumicu na desnom zglobu.

Topalov, učesnik i jedan od glavnih autora „Šah: od samokontrole do pobede“, obraća pažnju na značaj rituala i obreda u šahu. Rituali i obredi predstavljaju oblik samoregulacije koji deluje na podsvjest i usmjerava čovjekove stavove.

To su predneurotske fiksacije nepovoljnih, teških stanja. Sjetimo se fudbalera Senegala, koji su izvodili kružne plesove ritualnog karaktera prije početka igre na Svjetskom prvenstvu u Japanu. Ritualnost je odraz primitivne religije, magije, zasnovane na vjerovanju-sugestiji i auto-sugestiji. Religija je doprinosila opstanku prvobitnog čoveka, uvjeravala ga da opasnost proizlazi iz rituala i dostiže cilj. Pojavljivalo se povjerenje u sebe, u svoje snage. Ovaj psiho-fiziološki mehanizam ostao je i kod savremenog čovjeka.

Slučaj dvostruke olimpijske šampionke u trčanju Svetlane Masterkove nas uvjerava da sadržaj autogenog treninga treba da se odmakne od klasičnog oblika Šulca. On mora da pridoda molitvenu komponentu auto-sugestiji s elementima neurolingvističkog programiranja.

Postoji 28 varijanti Autogenog treninga (AT) za različite vrste sportova, ali ne i za šahiste. S. Masterkova priča: „Taj dan nikada neću zaboraviti. Upravo sam se spremala da nahranim djevojčicu – tada je imala šest meseci. Sjedila je u visokoj dječjoj stolici i čekala kašicu… Okrenula sam se – bukvalno na trenutak – i odjednom udarac. Tada sam se jednostavno oduzela. Nastja je pala pravo na leđa. Udarila se u glavu. Mislila sam – potres mozga. Hitna pomoć je tada pozvana njoj i meni… Kako sam se molila za svoju ćerku: nikada u životu nisam tako molila. A onda sam otišla i prekrstila se. Srećom, sve se dobro završilo…“

Čini mi se da će, čak i bez stresa, savremeni sportisti – šahisti biti spremni za nove opcije psihoregulacione gimnastike (AT). Paleta asteno-neurotičnih manifestacija kod praktično zdravih ljudi je raznolika i zahtjeva suptilnu kliničku dijagnozu. Prema rastućem stepenu izraženosti funkcionalnih odstupanja u radu nervnog sistema, izdvajamo:

1. Senzitivnost nervnog sistema (slab tip više nervne aktivnosti): karakteriše je pojačana osetljivost, ranjivost, sklonost uvredama, brbljivost, netrpeljivost.

2. Astenička predispozicija: žalbe na povećan umor, iscrpljenost, rijetke glavobolje.

3. Razdražljiva slabost: prisutna je blaga razdražljivost, impulsivnost, emocionalna labilnost.

4. Asteničke reakcije: povećan umor s poremećajem radne sposobnosti, češće glavobolje, ali reakcije nisu stabilne, vezane za situaciju i negativne emocije. Reakcije ne narušavaju životnu aktivnost i socijalnu adaptaciju, nestaju uz korekciju načina života, rada i odmora.

5. Astenički sindrom: poremećaj sna, brzo zamaranje, razdražljivost, somatovegetativni poremećaji. Simptomi duže traju, postojani su, ne nestaju nakon odmora, narušavaju životnu aktivnost i socijalnu adaptaciju. Astenički sindrom ili stanje već je patološko i zahtjeva farmakološku intervenciju. Traje nedjeljama-mjesecima.

6. Ako se ne preduzmu mjere, astenički sindrom može preći u astenički razvoj ličnosti. Takva suptilna i pažljiva dijagnostika dostupna je specijalisti psihijatru ili neuropatologu. Još bolje, ako imaju specijalizaciju iz sportske medicine. Inače, statistika zdravih i bolesnih odstupanja biće netačna, što smo se više puta uvjerili u našoj višegodišnjoj praksi. 1933. godine I.P. Pavlov piše otvoreno pismo francuskom naučniku – neurologu, psihijatru, psihologu – Pjeru Žanu „Osjećaj posjedovanja i ultraparadoksalna faza“, gdje fiziološkim jezikom objašnjava kliničke i psihopatološke fenomene.

U normalnom stanju, predstave „želim i ne želim“ – o željenom i neželjenom ne miješaju se. U stanju potiskivanja nervne aktivnosti, inhibicije nervnih procesa – pri umoru, stresu, negativnim emocijama, neočekivanom dejstvu, bolesnom stanju – kod 75% ljudi javljaju se simptomi psihopatološkog niza, ali u lakšem i reverzibilnom obliku. U ultraparadoksalnoj fazi inhibicije korteksa mozga, pozitivni podražaji daju negativan efekat, dok negativni podražaji daju pozitivan. Manifestuje se ambivalentnost (miješanje suprotnih predstava), dvostruki, protivrječni odnos prema nekome ili nečemu. Dualnost osjećaja odražava se u kontradiktornom ponašanju.

Akademik, dobitnik Nobelove nagrade, I.P. Pavlov posvetio je poslednjih 35 godina proučavanju više nervne aktivnosti (ponašanja) životinja. Poslednjih godina sprovodio je istraživanja u neurološkim i psihijatrijskim klinikama, gdje je pokušavao fiziološki razumjeti neurološku i mentalnu patologiju čoveka. I.P. Pavlov je preminuo 1936. godine, ali do danas, samo iz perspektive njegove doktrine o višoj nervnoj aktivnosti čoveka, možemo objasniti mnoge psihopatološke fenomene kod praktično zdravih ljudi. Zato, trening otpornosti na smetnje kod šahista treba biti usmjeren ka razvoju mentalne samoregulacije kroz tehnike sugestije i auto-sugestije, sprovođenjem racionalne psihoterapije u vidu razgovora koji otkrivaju mehanizme nastanka predneurotičnih i neurotičnih reakcija kod sportista koji doživljavaju prekomjernu nervno-emocionalnu napetost.

Preneseno iz knjige: N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa

IZGUBLjENO VREME

Petar Mejić: Znameniti ljudi i šah

PANČEVO 1984

IZGUBLjENO VREME

Vladimir Majakovski (1893-1930) ruski i sovjetski pesnik,futurist u službi revolucije – neobično je bio naklonjen šahu koji je, u neku ruku, odslikavao i njegov kratkotrajni, ali plodni život.
U službi velike oktobarske revolucije dao je poseban doprinos.
Njegov čuveni “Oblak u pantalonama“ oduševljavao je generacije intelektualaca na svim meridijanima. Dela “Sto pedeset miliona“ , “Vladimir Ilič Lenjin“, “Vrlo dobro“, “U sav glas“, “Ptičica božja“ i mnoge futurističke pesme dale su snažan satirički i groteskni elemenat. Satira naročito dolazi do izražaja u komedijama (“Stenica“, “Hladan tuš“) u kojima ismeva malograđanštinu i birokratski društveni mehanizam. Uticao je na svetsku poeziju a završio samoubistvom.
Partija šaha je, verovatno dobro, odslikavala njegovo “vjeruju“.
Izgubio je vreme, pa je izgubio i partiju, kao što je svet njegovim preranim gubitkom izgubio jednog velikog pesnika.
Imao je običaj da kaže: “Da nema Moskve, voleo bih da živim i umrem u Parizu“.

J. Karajan – V. Majakovski
(Italijanska partija)
Moskva 1928
1.e4 e5 2.Sf3 Sc6 3.Lc4 Lc5 4.c3 d6 5.d4 ed 6.cd Lb6 7.h3 Sf6 8.Lg5 0-0 9.Sc3 Sa5
Crni je zalutao u ovom otvaranju. Igranjem skakača na periferiju table samo je otežao svoj položaj i izgubio vreme.
10.Lb3 Sb3 11.ab c6 12.Dd3 Te5 13.0-0 Lc7 14.Tfe1 Dd7 15.Lf6 gf 16.d5 Kh8 17.Dd4 De7 18.Ta7 Ta7 19.Da7 Tg8 20.Kf1 Df8?
Bilo je svrsihodnije 20…Dd8, jer ovako crni gubi pešaka, a od improvizovanog napada nema ništa.

21.dc Dg7 22.g4 Dh6 23.Sg1 Dd2 24.cb Le6 25.Da1 Lb3 26.Dc1 Dd3+ 27. Sce2! Lb6 28.Dc8 La7 29.Ta1 Le6! 30.Dc3 Dc3 31.bc3 Lb8 32.Sd4 d5 33.Sc6 Kg7 34.Ta8 (1-0)

Majakovski

Karajan

Tako je Vladimir Majakovski u 35-oj, dve godine pre smrti, izgubio partiju koju je, posle lošeg otvaranja, nekako izvlačio iz beznadežnosti, ali je kasnije dozvolio neobuzdanoj fantaziji da ga zavede i dovede do poraza.

(Nastaviće se)

Prepis sa originala i digitalna obrada- Branko Malešević, Vindzor, 2002
branko_malesevic@yahoo.ca

Knjiga može da se naruči, u originalu, sa sajta: Znameniti ljudi i sah – Siniša Dražić – Šahovski kutak velemajstora (drazic.co.rs)

Misterije hipnoze i parapsihologije u šahu: Psihoregulacija preko Skajpa-Psihoterapeutska revolucija u svijetu profesionalnih šahista (5.nastavak)

2009. godine radio sam kao psiholog u šahovskom klubu u Haifi i proveo sam psihoterapeutske treninge u grupi djece šahista uzrasta od 8 do 10 godina. Časovi su se održavali jednom nedjeljno, prije ili posle treninga. Stalno je prisustvovalo 5 osoba. Kao rezultat časova, kod djece je smanjen osećaj pospanosti tokom igre, postali su mirniji tokom igre, prestali su plakati nakon poraza, smanjila se motorička nemirnost tokom igre  nagoni  (grickanje noktiju, treptanje očima). Kod nekih je nestao nagon za neprekidnim kašljem. Roditelji su primjetili da su djeca postala mirnija tokom igre i da ne doživljavaju poraze kao ranije. Trening je poboljšao funkcionalne sposobnosti mozga. Brz i efikasan prenos informacija je – važna osobina za šahiste. Ispitivanje dinamike nervne aktivnosti pomoću Rubinovog testa (lice mlade i stare žene) pokazalo je dvostruko povećanje promjena percepcije za jedan minut (od 16 do 34 promjene, od 9 do 20). Brzo prilagođavanje promjeni fokusa nije se povećala nakon treninga. Vjerovatno postoji normativni limit ove osobine (30 promjena fokusa prije treninga i 34 posle treninga, na nivou majstora). Časovi su trajali 3 mjeseca. Nažalost, ova grupa ruskojezične dece se raspala zbog porodičnih okolnosti, i časovi više nisu održavani.

Još značajnijim smatralo se provođenje psihoterapeutske sugestije s profesionalnim šahistima od 2013. godine.

Član ženske reprezentacije Izraela, velemajstor B.A., sa 46 godina, imala je brigu da zbog godina neće ponovo ući u reprezentaciju. Tokom prvenstva Izraela provođene su seanse hipnotičke sugestije putem interneta-aplikacije skajp. Putem verbalnog kontakta, položaja i izraza lica održavana je povratna veza sa ispitanicom. Jednog dana, skajp je loše radio, pa je sesija održana putem mobilnog telefona. Održane su 3 seanse tokom turnira od 9 kola. Seanse su trajale 20-25 minuta. Kao rezultat, B.A. osvojila je 3. mjesto i uključena je u reprezentaciju, i kasnije igrala na ekipnom prvenstvu Evrope.

Najproduktivnije sesije putem skajpa bile su seanse s članom reprezentacije Izraela, šampionom Izraela iz 2011. godine, velemajstorom Evgenijem Postnyjem, kojem autor pomaže u njegovoj profesionalnoj karijeri, u turnirskim borbama i dalje. Razvile su se prijateljske veze između „djeda i unuka“ (85 i 35 godina). Ako unuk ne bi osjećao korist od psihoterapeutske pripreme (prema pismenom izveštaju), vjerovatno ne bi gubio vrijeme uzalud. A djeda je podigao svoj nivo igre do kandidatskog.

Dakle, provođenje psihoregulacije funkcionalnog stanja šahiste na daljinu (putem skajpa) predstavlja nov, ekonomski opravdan metod psihološke pripreme igrača za takmičenja. Zato je iznenađujuća psihološka nespremnost i bespomoćnost bivšeg svjetskog šampiona V. Ananda i njegovog tima u meču sa M. Karlsenom 2013. godine, o kojoj je on sam izjavio: „Nisam imao samopouzdanja, bilo je teško održavati koncentraciju, nakon poraza u 5. partiji nisam spavao čitavu noć.“

Sa svim pomenutim negativnim faktorima lako se moglo nositi pomoću sportske psihoterapije – metodom hipnotičke sugestije, kojom bi mogli ovladati i trener, i psiholog, i ljekar, pa čak i sam šahista nakon posebne obuke i obrazovanja.

Preneseno iz knjige : N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa

(Kraj)

Misterije hipnoze i parapsihologije u šahu: Talj trijumfovao nad ‘Paulom Morphyjem’ u partiji vrijednoj 100.000 dolara (4.nastavak)

HIPNOZA U ŠAHOVSKOM SPORTU

U L.D.Gisseba i A.V.Alekseeva leži velika zasluga u uvođenju psihofizičkog treninga u sport. Za 28 vrsta sporta su sastavljeni varijante autogenog treninga (AT). (A.T. Filatov. Poglavlje „Psihogijena, psihoprevencija i psihoterapija u sportu“ u „Vodiču za psihoterapiju“ pod uredništvom prof. V.E. Rožnova, 1979.) Ali tek 1997. godine je odbranjena prva doktorska disertacija iz pedagogije koja se odnosi na sportsku psihoterapiju u šahovskom sportu. (Tony Naidoski. „Psihoregulacija kao metoda povećanja efikasnosti treniranja mladih šahista.“)

U šezdesetim godinama prošlog vijeka, psihoterapeut-hipnotizer V.L. Rajkov je pokazao kako, pod uticajem hipnotičkog dejstva, šah poboljšava i razvija kreativne sposobnosti studenata umjetnosti, slikara i muzičara. Zanimljiv eksperiment je sproveden zajedno sa M. Taljem. V. Rajkov je hipnotisao ljubitelja šaha, sugerišući mu da je svjetski šampion Paul Morphy. Novoproglašeni šampion se složio da igra protiv M. Talja samo za 100.000 dolara. Ljekar mu je predao prazan papir kao honorar. Igrali su tri partije, koje je dobio M. Talj. Kada je igrao sa istim protivnikom van hipnotičkog stanja, M. Talj je konstatovao da je igrao protiv znatno slabijeg protivnika. (Sally Landau. Ljubav i šah. M. 2003). Dakle, dokazano je da hipnotička sugestija poboljšava rad mozga. Još jedan zanimljiv eksperiment s djecom.

Početnici u šahu su postavljeni da igraju meč na 6 tabli sa mladim prvokategornicima. Možete pretpostaviti da je rezultat bio 6:0 u korist prvokategornika. Zatim su početnicima sugerisali hipnozom da su majstori sporta, računaju deset poteza unapred i moraju pobjediti slabe igrače (iste te prvokategornike). I upravo tako se desilo, s istim rezultatom 6:0 pobjedili su početnici koji su razmišljali dalje od svojih protivnika, nisu previđali i pravili su manje grešaka. (P. Lobach. Metodika podučavanja šaha. Saratov. 2011)

Osamdesetih godina prošlog vijeka primjenjivao sam hipnotičke sugestije  kod djece sa razvojnim i zdravstvenim problemima, pretežno kod intelektualno zaostalih. Kao rezultat rada, formirana je prva posebna sekcija za psihoterapiju u defektologiji na X naučnom skupu o defektologiji održanom u Moskvi od 18. do 20. aprila 1990. godine, na kojem je nastupilo 19 predavača.

1992. godine izdan je zbornik sa izvještajima (Psihoterapija u defektologiji. Urednik N.P. Vajzman. Prosvetlenie, 1992.). Istih godina počeo sam primenjivati hipnotičke sugestije u radu sa tinejdžerima-šahistima u Moskovskom dvorcu  pionira i u sportskom internatu u Izmajlovu.

Preselivši se u Izrael, već 2001. godine održao sam nekoliko seansi psihoterapeutske sugestije s velemajstorima I. Smirinom i E. Sutovskim prije njihovog odlaska na međunarodna takmičenja. E. Sutovski je primjetio povećanu radnu sposobnost. Nakon treninga, vježbao je 2 sata s trenerom, a zatim kod kuće još 6 sati, igrajući šah bez osjećaja umora.

Preneseno iz knjige : N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa

(Nastaviće se uskoro)

AJNŠTAJNOVA PRECIZNOST

Petar Mejić: Znameniti ljudi i šah

PANČEVO 1984

AJNŠTAJNOVA PRECIZNOST

Albert Ajnštajn (1879-1955) američki fizičar i matematičar nemačkog porekla, bio je profesor u Cirihu i Pragu, a od 1914 do 1933 u Berlinu. Posle je, kao odlučan protivnik fašizma, otišao u Prinston (SAD) gde je do kraja života radio kao profesor na Institutu za naučna istraživanja. Objavio je 1905 specijalnu a
1916 opštu teoriju relativiteta. Dobio je 1921 Nobelovu nagradu za fiziku. Dosledan borac za mir i jedan od najprogresivnijih duhova čovečanstva.

Boris Gligorijevič Kuznjecov piše da je Ajnštajn pionirneklasične nauke. Njega se seća Šekspirovom uzrečicom iz “Hamleta“: On je bio čovek u punom smislu reči“.
Sekretarica Elena Dikas dala je značajne podatke o njemu. Kazuje da je veoma voleo šah. Robert Openhajmer je pomogao da se o Ajnštajnu mnogo šta drugačije protumači. Kako ne, kada je sa njim
provodio časove u odmeravanju snaga na crno-beloj ploči.
U Bernu se 6-og januara 1903 Ajnštajn oženio sa koleginicom i Srpkinjom (iz Novog Sada) Milevom Marić. U šahu je, kao u nauci, sve činio veoma precizno. Poučno je iskorišćavao greške i nedoslednosti partnera.

Jedan od najvećih umova u istoriji nauke veoma je cenio Dr. Emanuela Laskera, dugogodišnjeg svetskog šampiona u šahu.
Posle smrti Laskera Ajnštajn je napisao predgovor knjizi dr. J. Hanaka “Emanuel Lasker“.
Šta je to što je privlačilo kod Laskera, šta je genijalnog Ajnštajna vezivalo za jednog šahovskog šampiona? Emanuel Lasker, doktor filozofije i matematike, isticao se svestranim obrazovanjem. Još kao gimnazista pokazivao je izvanredan talenat za matematiku i njoj srodne nauke.

U dugim šetnjama sa dr. Laskerom Ajnštajn je živo diskutovao o najraznovrsnijim pitanjima. Najviše je, razumljivo, raspravljao o teoriji relativiteta.
Ajnšajn kaže: “U diskusijama, ja sam više primao nego što sam davao. Laskerov kritički duh došao je odmah do jasnog saznanja da ključna tačka čitavog problema leži u konstantnosti brzine svetlosti (u praznom prostoru). Niko ne zna neposredno kojom se brzinom širi svetlost u potpunom praznom prostoru, jer ni međuzvezdana područja nisu bez minimalnih količina materija.
Izmenjujući misli, divio sam se Laskerovoj samostalnosti u stvaranju zaključaka“.

Nije neizvesno da su dva prijatelja razgovarali i o šahu iako je ovde razlika bila velika. Možda je Lasker u neku ruku bio za Ajnštajna – primer za ugled.

A. Ajnštajn – R. Openhajmer
Španska partija
SAD 1940
1.e4 e5 2.Sf3 Sc6 3.Lb5 a6 4.La4 b5 5.Lb3 Sf6 6.0-0 Se4
Zanimljivo je da na više načina ovu otvorenu varijantu rado igraju vodeći šahisti, pa je tako viđena i u mečevima za prvaka sveta između Karpova i Korčnoja. Cilj je da se dinamičnom igrom dođe do inicijative.
7.Te1 d5 8.a4 b4 9.d3 Sc5 10,Se5 Se7
Ovo je već greška koju beli poučno koristi. Najbolje je bilo 10…Se5 11.Te5+Le6 i zatim postaviti drugog lovca na polje “c7“.
11.Df3 f6 12.Dh5+ g6 13.Sg6 hg 14.Dh8 Sb3 15.cb Dd6

16.Lh6 Kd7 17.Lf8 Lb7 18.Dg7 Te8 19.Sd2 c5 20.Tad1 a5 21.Sc4 dc 22.dc Dd1 23.Td1 Kc8 24.Le7 (1-0)
Beli je još u 12 potezu mogao da obustavi otpor.

Robert Openhajmer (1904-1967) američki fizičar, dao je značajne radove iz nuklearne fizike. Od 1942 do 1945 imao je vodeću ulogu u izgradnji prve atomske bombe. Odbio je učešće u izradi hidrogenske bombe, a 1953 od strane administracije SAD bio je osimnjičen i maltretiran kao komunista. Rehabilitovan je 1963 godine.

(Nastaviće se)

Prepis sa originala i digitalna obrada- Branko Malešević, Vindzor, 2002
branko_malesevic@yahoo.ca

Knjiga može da se naruči, u originalu, sa sajta: Znameniti ljudi i sah – Siniša Dražić – Šahovski kutak velemajstora (drazic.co.rs)

Misterije hipnoze i parapsihologije u šahu: Zagonetno viđenje Kašpirovskog iz svemira i Tartakoverovo razbijanje bokala 1909. godine (3.dio)

HIPNOZA U ŠAHOVSKOM SPORTU

10% ljudi bezrezervno vjeruje u uroke i crnu magiju. Roditelji i djeca, šefovi i podređeni, učitelji i učenici – između njih se odvija stalni proces informacione interakcije, uglavnom verbalne prirode. Riječ kod čovjeka kao stvarnog uslovnog nadražaja može izazvati jaču reakciju nego stvarni fizički nadražaj. Uslovni refleks na verbalni nadražaj veoma je postojan. Nadražaj je semantika (značenje), a ne zvuk. Riječ „spavanje“ u određenim uslovima može izazvati u korteksu mozga djelimičnu inhibiciju, indukovan san sa endokrino-vegetativnim promjenama, sličnim onima koje se javljaju u prirodnom snu. U slučaju autosugestije (unutrašnji govor), mogu se izazvati analogne reakcije. Postaje jasno da verbalna sugestija u okviru relaksacije, mišićnog opuštanja, pospanosti, može dovesti do hipnoidne promjene svijesti.

Podsjećamo da promijenjeno stanje svijesti izazivaju narkotici, holotropno (ubrzano) disanje, hemijski preparati, alkohol, halucinogene pečurke, senzorna deprivacija, vjerski obredi, slušanje muzike, meditacija, vrhunski doživljaji u sportu, hipnotički trans, autohipnotička obuka. Kod mnogih nadarenih umjetnika, K.S. Stanislavski je primjetio „sekundarnu pomućenost“, promjenjeno stanje svijesti koje im pomažeda stvaraju na sceni. Jedna od faza promjenjenog stanja svijesti su sanjarenje, često primjećeni kod djece kada pričaju bajke. U predškolskom uzrastu, u stanju anksioznosti, javljaju se iluzije, taktilne i vizuelne halucinacije, koje se rijeđe javljaju u starijem uzrastu.

Indukovane sugestivne slike u predškolskom uzrastu doprinose brzom i čvrstom usvajanju informacija od strane djece. Tokom perioda društvene anksioznosti, u svijesti ljudi se javlja povećana sugestibilnost i vjera u čuda, magiju, vještičarenje, NLO i druge stvari. 65% populacije pozitivno se odnosi prema publikacijama na ove teme.

Fenomen hipnoze nije iscrpljen do danas, o čemu svjedoči „fenomen A.M. Kašpirovskog“, koji nije dobio dovoljno naučno objašnjenje. Psihofiziologija ljudskog opažanja i maštanje je još uvijek slabo istraženo. Kosmonaut V.I. Sevastjanov, leteći iznad grada Sočija, više puta je tvrdio da vidi svoju kuću, iako to po zakonima fizike nije bilo moguće. V. Korčnoj je u kandidatskom meču prišao sudijama i pitao, vjerovatno se nalazeći u promjenjenom stanju svesti, da li može izvesti rokadu.

1909. godine, na međunarodnom turniru u Petrogradu, S. Tartakover, odmakavši se od svoje table i kretao se ka izlazu iz sale, slučajno je zakačio salvetu na kojoj je bio bokal sa vodom koji je stajao na malom stolu. Bokal se srušio na pod i razbio. Svi igrači su skočili i prestali da igraju na minut. Samo jedan igrač – Birn, pored čijeg stola je razbijen bokal, mirno sjedio, razmišljajući o sledećem potezu. On nije čuo zvuk razbijenog bokala. Kada čovjek gleda, ali ne vidi, sluša, ali ne čuje – to znači da se nalazi u promijenjenom stanju svijesti, u hipnoidnom stanju, u procesu inhibicije, u paradoksalnoj fazi kortikalne aktivnosti, bez odgovora na snažan spoljni nadraživač. U ovom slučaju, možemo govoriti o dubokoj koncentraciji njegove pažnje, o visokom nivou njegove otpornosti na smetnje, što je uvek korisna osobina za šahistu.

Nažalost, takve stvari često izmiču pažnji trenera, drugih stručnjaka, šahovskih novinara i nauke kojoj nedostaju podaci za svoja istraživanja.

Hipnotičko sugestivno iskustvo predstavlja vodeće među 200 psihoterapijskih metoda, putem kojih se efikasno liječe mnogi oblici patologije kod ljudi. Međutim, već od pedesetih godina prošlog vijeka dokazano je pozitivno djelovanje primjene različitih varijanti hipnotičke sugestije i auto-sugestije (autogenog treninga) kod zdravih osoba. Ova terapeutska praksa se branila u disertacijama iz različitih oblasti, uključujući industriju, trgovinu, pedagogiju, pravo, umjetnost, vojnu oblast, i sport. Sedmominutne vježbe autogenog treninga održavaju radnu sposobnost operatera u vojnim uslovima tokom 5–6 sati. Kosmonaut V. Kovalenok je tokom svog 140-dnevnog leta koristio autogeni trening, sugerišući sebi o gravitaciji, ne osećajući odsustvo težine i odlično obavljajući kreativne zadatke. Zadržao je svoju težinu nakon povratka sa leta.

Preneseno iz knjige : N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa

(Nastaviće se uskoro)

Misterije hipnoze i parapsihologije u šahu-Kako je Tofik Dadašev otvorio vrata svijetu neshvatljivih pobjeda (2. nastavak)

HIPNOZA U ŠAHOVSKOM SPORTU

Tofik Dadašev, poznat u svijetu kao medijum, parapsiholog, ekstrasens, prorok, sam nije igrao šah, nije ga poznavao, ali je pomogao G. Kasparovu da postane svjetski šampion.

U izraelskom listu „Vesti“ (28.12.2000) dao je intervju Vladimiru Hanelisu, dopisniku „Vesti“ u zemljama SNG. Malo je to poznato. Evo potpune verzije dijela intervjua posvećenog šahu.

„Pomogao sam Gariju da postane svjetski prvak u tri meča. Na Moskovskom šampionatu, kada je rezultat bio 4:0 u korist Karpova (a meč se igrao do šest poena), povjerljivo su mi saopštili: ‘Kasparov traži vašu pomoć – psihološku.'“ Mi se nismo do tada upoznali. Poslije malo razmišljanja, saglasio sam se. I to iz tri razloga: prvo, Kasparov je predstavljao Azerbejdžan, a ja sam rođen u Baku; drugo, čovjek je bio u izuzetno teškom položaju, a treće, meni samom sve to bilo veoma interesantno. Rekao sam Kasparovu: „Pomoći ću ti kada rezultat bude 5:0.“ Gari je upitao: „Zašto ne odmah? Ako bude 5:0, neću ni igrati sledeću partiju!“ „Ne brinite, nećete izgubiti meč. Tada ćete imati samo nadu i vjeru u mene. To je tačno ono što mi treba.“ Tok meča se promijenio. Kasparov je tačno izvršavao moje savjete. Ja sam ga savjetovao koju taktiku da izabere u određenoj partiji i predviđao rezultate svih partija. Kada je rezultat bio 5:2, javio sam se Kasparovu i rekao mu da odlazim. Pitao je: „Da li me ostavljaš?“ Odgovorio sam: „Ne, sledeću partiju ćeš  dobiti, a meč će biti zaustavljen.“ U drugom meču, prijatelji Kasparova obratili su mi se za pomoć kada je rezultat bio 2:1 u korist Kasparova. On je pobijedio u meču i postao svjetski šampion. U trećem meču, pomogao sam Kasparovu u odlučujućoj 22. partiji. Bilo je to posle tri poraza za redom. Pomagao sam Kasparovu u 48 partija, i nijednu od njih Gari nije izgubio.“ Mehanizam svog uticaja  Dadašev nije otkrio, i možda ih nije ni mogao otkriti, ali je potvrdio neobičnost, još neistraženih parapsiholoških fenomena.

Međutim, Dadašev nije primenjivao hipnozu. Vladimir Zuhar, kao psihoterapeut, pomagao je Karpovu, ne posedujući ekstrasenzorne sposobnosti, ali informacije o primjeni hipnoze nigdje nisu procurile u javnost.

Rudolf Zagajnov, psiholog koji je radio sa mnogim sportistima, uključujući i šahiste, takođe (prema brojnim publikacijama) nije primjenjivao hipnotičku psihoregulaciju u kriznim situacijama kod sportista. Rezultat šahovske partije, gdje intereaguju dva biosocijalna sistema, uz desetine promjenljivih faktora, ponekad nije moguće predvidjeti. Psihička aktivnost čovjeka sastoji se iz svjesnog i nesvjesnog dijela moždane aktivnosti. Najefikasniji metod istraživanja nesvjesne aktivnosti mozga priznat je kroz hipnozu.

Postoji mnogo literature o hipnozi. Hipnoza je četvrto promijenjeno stanje svesti, pored sna, snoviđenja i budnosti. Hipnoidno stanje svijesti javlja se kod ljudi otprilike svakih 1,5 sat u dnevnom ciklusu vremena i traje 10-20 minuta, predstavljajući rezervno stanje psihe, poboljšavajući njenu aktivnost.

U 1921. godini, I.P. Pavlov je objavio na odjeljenju fizičko-matematičkih nauka Ruske akademije rad pod nazivom „O takozvanoj hipnozi životinja“. Životinje se stavljaju u nefiziološki položaj i održavaju u njemu neko vrijeme, nakon čega životinja može biti nepokretna satima, ne pružajući otpor. U čemu je biološka pozadina ovog fenomena? U refleksu samoodržavanja, zadržavajućeg karaktera. Šansa da ostaneš živ pred neprijateljskom silom je u nepokretnosti. Zatim životinja ulazi u ‘pasivno  usnulo stanje’. Ovo zadržavanje predstavlja djelimičan, lokalni san. Kod ljudi može se primjetiti isto “zamrzavanje” kao kod životinja. Hipnoza se izražava na različite načine kod različitih ljudi. Ovo je normalno svojstvo ljudske psihe i objašnjava se podložnošću sugestiji. „Podložnost sugestiji je najjednostavniji tipični uslovni refleks čovjeka“ (I.P. Pavlov).

(Nastaviće se uskoro)

Preneseno iz knjige: N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa

Misterije hipnoze i parapsihologije u šahu: Pogled izvan granica razuma (1.dio)

HIPNOZA U ŠAHOVSKOM SPORTU

U jednom od intervjua E. Barejev je rekao: „Pokušao sam hipnotisati svog protivnika, igraj na h5, igraj  na h5, slao impulse Peteru, ali on nije popustio. Možda sam ispao loš hipnotizer.“ I zaista, E. Barejev se pokazao ne samo lošim hipnotizerom, ne razumjevajući suštinu tog fenomena, već i lošim glavnim trenerom ruske reprezentacije, kada je postavljao zahtjeve kandidatima za reprezentaciju, gdje ni jednom rječju nije pomenuo psihološku pripremljenost kandidata. Neuspjesi tima izazvali su oštru kritiku stručnjaka. Ono kako je E. Barejev pokušavao hipnotisati, više se može povezati s pokušajem telepatskog uticaja, jednog od fenomena parapsihologije – mentalnog kontakta između ljudi nezavisno od udaljenosti.

Zato je zanimljivo izlaganje vodećeg  šahovskog spesijaliste M. Dvoreckog o ovome: „Ne kao budući specijalista u pitanjima uticaja na psihičko stanje, izraziću svoje mišljenje jednostavno s gledišta zdravog razuma. Hipnoza, kao što je poznato, objektivno postoji, ali ne mislim da su psiholozi sposobni hipnotisati šahistu tokom igre i natjerati ga da se pokori naredbama. Ipak, vjerujem da mogu uticati na stanje učesnika. I stvar nije samo u čistom psihološkom efektu kada šahista vidi osobu koje se boji i to mu utiče na raspoloženje. Čini mi se da pokušaji spoljašnjeg uticaja mogu stvarati „šum“ u mozgu, vrstu smetnji koje remete pažnju, povećavaju umor i time otežavaju donošenje pravih odluka. Mislim da je ovakav uticaj sasvim stvaran.“

I zaista, danas, u 21. veku, dio parapsiholoških pojava djelimično je otkriven u Rusiji. U KGB-u radi 6 osoba s telepatskim sposobnostima, vidovnjaci, koji s efikasnošću od 90% otkrivaju nestale, otete, preminule ljude, lokaciju aviona koji su doživjeli nesreću i slično. Ovih 6 ljudi izabrani su za rad između 10.000 kandidata, smatrajući da poseduju ekstrasenzorne sposobnosti.

Održavaju se televizijski konkursi za osobe koje sebe smatraju ekstrasensima. Međutim, do sada niko nije privučen da istražuje pobjednike ovih takmičenja u šahovskom sportu – problemima šahovskog razmišljanja, predviđanja, promijenjenog stanja svesti i sl.

Jedino Tofik Dadašev, koji je radio s G. Kasparovom u kandidatskim mečevima, imao je ekstrasenzorne sposobnosti i bio mu je spasilac, talisman, „guru“. Čak i kada je gubio, pri rezultatu 0:5, „Svaki put kada sam razgovarao s Tofikom Dadaševim, osjećao sam priliv snage i vjeru u postizanje krajnjeg cilja“ (G. Kasparov).

(Nastaviće se uskoro)

Preneseno iz knjige :

N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa

(Nastaviće se)

NAJJAČI MEĐU KNjIŽEVNICIMA

Petar Mejić: Znameniti ljudi i šah

PANČEVO 1984

NAJJAČI MEĐU KNjIŽEVNICIMA
Šahovski klub u Petrogradu, “Društvo ljubitelja šahovske igre“, bio je stecište znamenitih književnika. Ivan S. Turgenjev (1818-1883) uveo je i Tolstoja u ovo društvo. Bio je aktivan šahista i smatran za jednog
od najjačih šahista među književnicima velikanima.

U velikoj biblioteci Orlovskog muzeja “Turgenjev“ nalazi se nekoliko knjiga iz šahovske biblioteke pisca. Među njima i Algajerov udžbenik šaha (iz 1814) , onog istog autora za koga se govori da je sedeo u “Automatu“ sa Turčinom, od kojeg je i Napoleon pretrpeo poraz. I još jedna koincidencija. Te iste 1814 godine, kada je izašao udžbenik, abdicirao je Napoleon. Tu je i knjiga petrogradskog majstora Janiša o otvaranjima i Bilgerov “Šahovski priručnik“ iz 1852 godine, preteča klasičnih dela šahovske literature.

Turgenjev je pisao primedbe uz pojedine partije u knjigama. Nešto je objavljeno i u nemačkom časopisu “Šah cajtung“. Vidi se da je on veoma prilježno proučavao teoretske novosti i pozicije. U kompletu tog
časopisa za 1850 Turgenjev je obeležio 140 partija koje je analizirao, što je činio i u engleskom časopisu “Čes plajers kronikl“. Njegova analiza sudbine ruskog mužika u “Lovčevim zapisima“ umnogome podseća na analize partija.

Gotovo sve sastanke sa Lavom Tolstojem od prvog susreta 1855 pa doposlednjeg sastanka 1881, završavao je šahovskim nadmetanjem. Igrao je i sa petrogradskim pesnikom Kolbasinom i bratom Lava Tolstoja, N. Tolstojem, pesnikom Polanskim i drugima.

Turgenjev je bio skoro četvrt veka u Parizu, zatim u Rimu, Baden-Badenu, Berlinu.
Uvek je tražio partnera za šahovskom tablom. Pisao je jednomKolbasinu: “Platite za mene članarinu šahovskom klubu, a ja ću vam u subotu poslati 50 srebrnih rubalja“.

U tom klubu je igrao sa Šumovim, Janišem, i drugim poznatim šahistima. U Rimu se sreo sa tada najjačim italijanskim šahistom Serafinom Diboom. Diboa je pisao: “Ove godine (1858) imali smo dostojne posete ljubitelja šaha , među kojima na prvom mestu spominjem znamenitog ruskog pisca Turgenjeva, s kojim sam u kafani “Antoni“ igrao mnoge partije, dajući mu fore pešaka i potez“. Sačuvana je i jedna partija iz tih mečeva, objavljena u francuskom časopisu “La Strateži“.

Šahovske veličine, kao što su Morfi, Andersen, Levental, Koliš i Štajnic bile su dobri poznanici ruskog pisca. Sačuvana je i jedna gravura F. Molera koja prikazuje salu kafane “Režans“, gde su jasni likovi Leventala, Morfija, Turgenjeva i drugih.

“Šahmatni listok“, ruski časopis (u broju 41, za 1862) piše: “Posetioci “Kafe de la Režans“ igrali su šahovski turnir sa 64 učesnika. Prvo mesto osvojio je Rivijer, drugo I.S. Turgenjev“. Za jedan turnir (1861) Turgenjev je priložio 100 franaka kao nagradu pobedniku. Bio je veoma poštovan u šahovskim krugovima, pa je zato 1870 u Baden-Badenu izabran i za potpredsednika prvog međunarodnog nemačkog turnira.

U kafani “Režans“ Turgenjev je igrao meč sa poljskim majstorom Vladislavom Mačuskim. Za ovu partiju, koju je Turgenjev dobio, pisalo se: “Majstorski je igrao od početka do kraja“.

V. Mačuski – I. Turgenjev
(Nimco-indijska odbrana)
Pariz 1861
1.d4 d5 2.c4 e6 3.Sc3 Lb4 4.f3 c5 5.a3 Lc3+ 6.bc Da5 7.Ld2 Sf6 8.Dc2 Ld7 9.e4 de 10.fe cd 11.cd Dh5
Izgleda da beli ima punu prednost: pešački centar i lovački par. Međutim, za Turgenjeva koji je veoma voleo šah, to nije bilo dovoljno.
12.Sf3 Dg6 13.Ld3 Dg2 14.Tf1 Sc6 15.0-0-0 Sg4
Crni je bez predrasuda krenuo u napad iako nije rokirao.
16.Tde1 h6 17.d5 Sce5 18.Se5 Se5 19.Tg1 Df3 20.Te3 Df6 21.Lc3 Sd3+ 22.Dd3 De7 23.Lg7 Tg8 24.Teg3 0-0-0 25.De3 b6 26.Dh6 Dc5 27.Ld4 Dc4+
Kad se belom ostvario san – uzimanjem kvaliteta, došlo je do neočekivane žrtve dame za dva topa.

I. Turgenjev

V. Mačuski

28.Tc3 Tg1+ 29.Kd2 Dc3+ 30.Kc3 Tg4 31.Dh5 Tf4 32.De5 Tf3+ 33.Kb2 Tg8! 34.Lc3 La4! 35.Dd4 Tg2+ 36.Ld2 Ld7 37.h4 Tff2 38.Kc3 Td2 39.Dh8+ Kb7 40.h5 ed 41.ed Td5 42.h6 Lf5! 43.Df6 Tc2+ 44.Kb4 a5+ 45.Ka4 Tdc5 46.Kb3 Tb5+ 47.Ka4 Ld7 (0-1)

Ova partija je odigrana u sali čuvenog “Kafe de la Režans“, stecišta viđenih i umnih ljudi. Ne malo interesovanje izazvala je igra između poljskog majstora – Vladislava Mačuskog i Rusa Ivana Turgenjeva koji je u napetom završetku lepo trijumfovao.

(Nastaviće se)

Prepis sa originala i digitalna obrada- Branko Malešević, Vindzor, 2002
branko_malesevic@yahoo.ca

Knjiga može da se naruči, u originalu, sa sajta: Znameniti ljudi i sah – Siniša Dražić – Šahovski kutak velemajstora (drazic.co.rs)

Šampionski duh (5.dio)

-Da li je zaista istina, Saša? Da li ste vi i Kapablanka…

-Da, mi smo ga ubili.

Sjećaš se, tada sam prekinuo svoju priču sa time da je Kapablanka pogledao u mene i shvatio sam da će u sljedećem trenutku predati partiju. Ivan je takođe mislio da je partija  praktično gotova, bezbrižno razgledajući raskošno uređenje pravog carskog apartmana koji je Kubancu ponuđen – kako mi se tada činilo, mentalno stavljajući sebi lik svjetskog šampiona.
Bijes i uvreda doslovno su pomračili moj um, i uhvativši taj očajni pogled Kapablanke, tiho sam prošaputao: „Konj f-sedam“. Kapa je sve odmah razumio, i njegovo lice, koje je upravo bilo iskrivljeno grimasom poraza, izgladilo se.

Nakon nekoliko sekundi, Kubanac je mirno i čak s nekim uživanjem pomjerio konja na f7. Ivan na početku nije reagovao na ovaj nevjerovatan potez, zatim se vratio u svoj misaoni kokon, držeći ruke na glavi i nagnuvši se nad tablu. Prošla je jedna minuta, druga, i tada je Ivan iznenada ustao od table, naslonio se na naslon stolice i, gledajući negdje uvis, počeo usplahireno nešto da šapuće. Ne, to nisu bili šahovski potezi. Činilo se da Ivan proklinje sebe, svoju sudbinu i samu sudbinu zbog toga što, kako je izgledalo, dobijena partija mora završiti nerješeno.

Zatim je s velikim zamahom spustio dlanove na glavu tako da su se prsti ruku sreli na vrhu, a zatim se ponovno nagnuo nad tablu. Kapablanka nije reagovao na ovu grotesknu scenu. Izbjegavši prijetnju poraza, ponovo je postao uzoran džentlmen i sada je nepomično sjedio na stolici, čekajući potez bijelog. Desetak minuta kasnije, Ivan je podigao mrtvački blijedo lice od table i šapnuo: – Remi?

Kapablanka se zahvalio protivniku na interesantnoj partiji i počeo hvaliti Ivana, međutim, ovaj, koji je bio u zaista somnambuličnom stanju, neobično promijenjenim glasom prekinuo je Kubanca u pola riječi: „Nemojte. Sve to znam sam. Ipak, ova igra nije za mene. Igra u kojoj najdublje zamisli mogu biti poništene slučajnom greškom; rat koji se može izgubiti jednom borbom; život koji može biti prekinut jednim smješnim postupkom… Ne, gospodo, hvala.“

Činilo se da će zaplakati, i Kapa i ja smo pokušali ga utješiti, ponovo ga uvjeravajući da igra izuzetno dobro, i da ni jednom igraču u istoriji nije uspjevalo uvijek pobjeđivati…

– Vi ništa ne razumijete! Ne sutor ultra crepidam! (u prevodu sa latinskog „Ne šusteru, ne komentariši ništa osim obuće“ ili drugim riječima „Ne komentariši ono o čemu ništa ne znaš“.) – kao u bunilu nekoliko puta je ponovio Ivan, a zatim, gledajući kroz nas, odšetao do izlaza. Na vratima se još jednom okrenuo i uzviknuo: „Kunem se svim svetim, da nikada više neću igrati ni jednu partiju.“ Zatim se prekrstio, oštro povukao vrata i izašao iz apartmana. Nikada ga više nismo vidjeli.

– Uf, olakšanje – olakšano uzdahnuo je Vladimir Dmitrijev, jer sam već pomislio da ste ga vi zaista…  

-Znaš, Volođa, to bi bio zločin, teški smrtni grijeh – ali ponekad pomislim da postoji u tome nešto posebno, neki  šampionski duh. Da, sramota me zbog takvih misli, ali sada, kada je cijena hiljada, miliona života jednaka potezu perom nekog hrabrog kaplara ili generala… A ja sa Kapom sam se ponašao podlo, sitničavo, i de facto smo svejedno ubili Ivana, jer za njega, kao i za svakog pravog šahistu, život bez šaha nije život.

-Saša, možda nije sve tako tragično. Možda je Ivan pronašao drugi poziv. Iskreno, uzalud sebe optužuješ za smrtni grijeh. Radije reci, šta dalje – kako planiraš povratiti svoju nekadašnju snagu? Sjećam se kako si razbijao sve na početku tridesetih…

-Da, to su bila slavna vremena. Teško je povjerovati da sam to bio ja. Kao da je to bilo u nekom drugom životu… Ali moram pružiti još jednu posljednju borbu. Znaš, ponovno sam osjetio interes za šah. Ne samo kao igru – uvijek sam je volio. Već za proučavanje, otkrivanje novih mogućnosti. I nećeš vjerovati kako se to desilo – prvi put imam učenika – talentovanog dječaka, Španca. Već igra na takvom nivou da je sa njim zanimljiva analiza partija – a tek mu je trinaest godina! I, naravno, jedva čekam pravi turnir. Nedostajali su mi. Tokom ovih godina bilo je samo nekoliko malih  turnira, i to pod njemačkom okupacijom. Gadno se prisjećati.

-A meč?

-Evropi sada nije do meča. U Americi još uvijek nemam dostojnog protivnika. Tako da ostaje da čekam poziv od Sovjeta. Botvinik je još prije rata mogao da igra meč, a sada će sigurno moći.

-Pa, imaćeš ozbiljan zadatak pred sobom. A kako on igra, taj Botvinik? U čemu je njegova posebna snaga?

-On je potpuno kompletan  igrač. Mnogi majstori su dobro pripremljeni, ali prije svakog poteza kao da rješavaju matematički problem, a Botvinik kao da unapred stvara plan borbe mnogo poteza unapred. Čak i u otvaranju – osim standardnih poteza kraljevim i daminim pješakom, on sada povremeno igra „ce-četiri“…

Volođa je bacio pogled na starog prijatelja, a ovaj se sa olakšanjem nasmijao.

-Neobično? Naravno, to bi bila nevjerovatna priča. Šteta što je Kapa nije doživio. Prijatelji, grleći se, izašli su napolje – i iako je tamna južna noć već zavladala, u duši im je bilo nekako mirno i toplo. Počinjao je novi, mirniji život.

-Kraj-

GM Emil Sutovsky

-preneseno sa fejsbuka-

Šampionski duh (4.dio)

Rat se približavao kraju. Vijest o skoroj savezničkoj pobjedi davala je Aljehinu nadu da će se uskoro vratiti na uobičajeni život i vratiti se velikom šahu, ali duša mu je bila prazna. Osmog maja, sjedeći u udobnom madridskom Café Central, primjetio je za susjednim stolom krupnog čovjeka čije su mu crte lica djelovale poznato. Karakteristične slovenske crte lica, rimski nos sačuvao je svoj ponosan izraz, uprkos teretu proživljenih godina. Zar to nije…

– Volođa? – nesigurno je povikao Aljehin nepoznatom.

– Saša? Ti?

Drugovi iz djetinjstva Saša Aljehin i Volođa Dmitrijev, koji se nisu vidjeli četvrt vijeka, sreli su se u dalekoj i nepoznatoj Španiji, gdje su ih rat i Sudbina odnijeli. Nisu mogli da prestanu da pričaju. Toliko se toga dogodilo tokom ovih godina! Prijatelji su se prisjećali mladosti, voljenih žena, pokušavajući podijeliti sve što se nakupilo na duši tokom ovih godina. Ali bez obzira o čemu su govorili, sve se svodilo na jednu temu – šta će se sada dogoditi poslije rata?

Dva ne baš mlada čovjeka, koji su izgledali starije nego što jesu, međusobno se prekidali, dijeleći sjećanja i planove za budućnost, a onda su odjednom u kafiću, potpuno zaglušujući prisutne, začuli madađarski radio: „Hitno saopštenje. Njemačka komanda je potpisala akt o kapitulaciji. Ratna dejstva prestaju danas, osmog maja, od 23:01 po srednjeevropskom vremenu.“ Španci koji su sjedili u kafeu su primili to saopštenje sa miješanim osjećanjima, ali Aleksandar i Vladimir su napunili čaše i hrabro, jednim gutljajem, ispraznili ih do dna. „Hajde, neka bude! “

Razgovor se nastavio, a Vladimir je upitao starog prijatelja koliko dugo planira da zadrži šahovsku krunu.

-Znaš, Volođa, godine, naravno, čine svoje, i rat me prilično oslabio, ali sjeti se doktora Laskera – bilo je teško pobjediti ga čak i sa sedamdeset godina. Tako da ću se još boriti. Ako budem mogao da se oporavim i pokažem svoju najbolju igru, oni me neće pobjediti. Ne mislim da se tokom ovih godina u Evropi ili Americi pojavio neko ko može da me izazove u meču. A i u Rusiji, osim Botvinika, malo ko bi mogao da mi pruži izazov.

-Možda samo ako se tvoj Ivan vrati šahu, – osmjehnuo se Vladimir, prisjećajući se Aljehinove priče o događajima od prije četrnaest godina.

Aljehin se promijenio u licu i jedva čujno, jedva čujno prošaputao: – Neće se vratiti.

Volođa je sumnjičavo pogledao starog prijatelja.

– Znaš, danas je vedar sunčan dan, isti kao prije tačno trideset jednu godinu kada se Ivan pojavio na vratima moje sobe u „Evropskom“.

– Sačekaj, pa ti si pričao o aprilu! – uzviknuo je Vladimir, koji je zapamtio tu nevjerovatnu priču do najsitnijih detalja.

– Da, 25. aprila. Po starom kalendaru. Baš osmog maja. Dakle, prije tačno trideset jednu godinu šah je izgubio čovjeka koji je bio sposoban da postane najveći igrač u istoriji. I taj grijeh ležao je na meni i Kapi. A sada je samo na meni.

-Uskoro poslednji nastavak-

GM Emil Sutovsky

-preneseno sa fejsbuka-

Šampionski duh (3.dio)

„I tada sam vidio taj nevjerovatan potez, skakač na f-sedam. Ako protivnici nastave igru na najprirodniji način, za tri poteza će se na tabli stvoriti pozicija u kojoj crni ima spas uz pomoć nevjerovatnog poteza skakača na polje f-sedam, postavljajući ga pod svim udarima. To je bio, možda, najčudesniji potez koji sam ikada vidio. Hoće li ga Kapablanka pronaći? Po njegovom rastrojenom izrazu lica moglo se vidjeti da ne vidi mogućnost izbjegavanja poraza. Već je igrao partiju, pomiren sa porazom, ali ne nalazeći u sebi snage da završi igru, da prizna protivniku pobjedu. I evo, protivnici su došli do te pozicije, i Ivan je prilično brzo odigrao svoj potez, omogućavajući Kapi da izbjegne poraz – samo je trebalo pronaći taj čudesni potez skakačem…“

Aljehin je ponovo prekinuo svoju priču, i, s naporom tužno se osmjehući, promrmljao: „Uopšte, Sudbina nije najbolji scenarista. Najuticajniji, ali ne i najbolji. I mnogo puta sam razmišljao kako bi se život odvijao…“.

„Saša, bolje ti dovrši, kako sve to završilo!“

Aljehin je uzeo dugu pauzu, sabirući misli, i polako, kao da bira riječi, nastavio.

„Kapa je gledao tablu sa zamagljenim očima, i, nažalost, teško je bilo povjerovati da će se on, gotovo pomiren sa porazom, iznenada obasjati saznanjem. Ipak, ja sam se veoma nadao tome, doslovno zadržavajući dah. Znate, morao sam igrati mnoge odlučujuće partije, kada je sudbina partije visila o koncu, ali nikada moje srce nije lupalo tako očajnički kao tada. Nažalost, u trenutku kada se pojavilo to čudo od poteza ‘skakača na f-sedam’, Kapa mu nije posvetio pažnju – gledao je na drugi dio table u uzaludnoj, jedva primjetnoj nadi za čudom. Ivan je izgledao miran – očigledno nije vidio spasonosni potez. Čak mu je dozvolio da izađe iz svoje misaone kože i, sjedeći pravo, posmatrao je raskošnu atmosferu oko sebe. Sjećam se da me je to doslovno razljutilo – kako se taj šarlatan promijenio za nekoliko sati, pretvorivši se iz stidljivog molitelja u moćnog igrača. A on, s druge strane, nije vidio potez skakača na f-sedam, koji sam ja primjetio još prije pola sata! Nažalost, nije ga vidio ni Kapa – podigao je oči i pogledao me, kao da pita – zar se ovo stvarno dešava? U Kapinom pogledu bila je istovremeno rastresenost I bijes – i ja sam ga dobro razumio.“

„Izgleda da Kapablanka nikada nije pronašao taj spasonosan  potez, zar ne?“ – upitao je Volođa Dmitrijevič, odlučujući da prekine ponovo Aljehina koji je zaćutao.

Aljehin je klimnuo glavom i pokrio oči.

-Kapa nije pronašao taj čudesni potez. Nije pronašao…

-I šta se dogodilo dalje? Ne sjećam se ni jednog Ivana među našim najjačim igračima. A ti znaš da ne propuštam nijedan značajan turnir. Da li je, nakon pobjeda nad čuvenim Maestrima, odlučio da završi karijeru?

Aljehin se dvoumio prije nego što je odgovorio. Njegovo aristokratski blijedo lice bukvalno je bijelilo u polutami, podsjećajući na karakterističnog grofa de la Fera.

„Da, zaista, nakon tog neobičnog slučaja, Ivan je nekako nestao. Potpuno nestao, i ponekad mi se čini kao da taj ludi dan nikada nije ni postojao.“

Iznenada, Aljehin je odlučno ustao sa stola i, ne pozdravivši se, izašao u noćni mrak, ostavivši prijatelje u zagonetnom stanju. Dugo su se došaptavali međusobno, raspravljajući o mogućem raspletu misteriozne priče, a tek prvi zraci izlazećeg sunca prekinuli su ovu raspravu.

Prošle su godine. Aljehin je napustio Rusiju, ne prihvativši dolazak boljševika na vlast. Preselio se u Pariz, nastavio je marljiv rad na šahu i na sebi, konačno ostvarivši dječački san i postavši svjetski šampion. Da bi postigao ovaj cilj, morao je pobjediti svog dugogodišnjeg prijatelja Kapablanku, čiji je odnos sa njim, međutim, do tog trenutka već bio daleko od prijateljskog.

Međutim, uprkos ostvarenju sna, niko ne bi mogao život Aljehina nazvati srećnim. Neuspjesi u ličnom životu koji su ga progonili dovodili su ga do dugotrajnih perioda depresije, a sklonost alkoholu ponekad bi upropastila i najgenijalnije zamisli. Ipak, šah je spasavao Aljehina, ostajući glavnim, ako ne i jedinim smislom njegovog života. Nažalost, Drugi svjetski rat konačno je uništio njegovu sudbinu…

Proljeće 1945. godine Aljehin je dočekao u frankističkoj Španiji.

-Uskoro nastavak-

GM Emil Sutovsky

-preneseno sa fejsbuka-

Šampionski duh (2.dio)

*********
Nakon nekoliko minuta već smo stajali na pragu veličanstvenog apartmana kojeg je uprava obezbjedila Kubancu tokom turnira. Ivan je sa interesovanjem posmatrao Kapablanku, onog istog legendarnog Kapablanku čije su partije izazivale njegovo najveće divljenje, i kojeg su mnogi proglasili svjetskim prvakom. Ovdje u Sankt Peterburgu, Kubanac je pokazao izuzetan rezultat, osvojivši preliminarni dio takmičenja sa očiglednom dominacijom. Predstavio sam Ivana, veoma pohvalivši njegove šahovske sposobnosti. Kapablanka je sa blagonaklonim osmjehom reagovao, očigledno pretpostavljajući da je to bio uobičajeni kompliment.

„Zaista Kapa on je jako dobar,“ rekao sam.

Tada se neočekivano umiješao Ivan i, prilično vješto koristeći francuske izraze, izbacio iz sebe na jednom dahu:

“Gospodine Kapablanka, sanjam o susretu sa Vama već nekoliko godina. Šah je čitav moj život. Razmišljam o njemu danju, sanjam o njemu noću. Molim Vas, igrajte sa mnom!”

Pri tome je Ivan uvjerljivo protresao komplet figura, dajući do znanja da neće prihvatiti izgovor o nedostatku šahovske opreme. Kapablanka je bio iznenađen ovakvim žarom, ali, suprotno mom očekivanju, pozvao me sa Ivanom da uđemo u dnevnu sobu.

I tako, figure su postavljene, a Kapa je carskim gestom ponudio protivniku bijele figure. Međutim, već sam znao da će Ivan odbiti. Ponovno su se ruke podigle i šake zadržale iza leđa. ‘Kocka je pala’ – bijele figure pripale su Kubancu, i partija je počela. Kapablanka je igrao lako i vrlo brzo – uostalom, i u turnirskim partijama uglavnom se oslanjao na intuiciju i vjerovao u svoj prirodni osjećaj. Ivan, poštujući neki nepisani kodeks, nastojao je da ne zaostaje  previše za protivnikom, takođe je igrao brzo i, činilo se, nenametljivo igrajući svoje  poteze – samo pobjeljele kosti na vrhovima prstiju otkrivale su njegovu uzbuđenost. Kapa je bio u sjajnom raspoloženju – tiho je mrmljao neku veselu špansku pjesmu i gotovo bez razmišljanja igrao poteze na tabli. Međutim, situacija u partiji postajala je sve komplikovanija, a moje misli postajale su sve zamršenije.

Treba reći da je ta šarena, bezbrižna slika budućnosti, koja se tako jasno iscrtavala samo nekoliko sati ranije, očigledno dovedena u pitanje. I trebalo je da se to desi baš tada, kada sam poslije mnogo godina upornog rada postao Maestro i na ovako odlučujućem turniru prestigao sve domaće igrače. I iznenada, takav obrt sudbine – u trenutku kada sam ostavio iza sebe Nimcoviča, Bernštajna i samog Rubinštajna, i mogao bih s pravom biti smatran prvim šahistom u čitavom Ruskom carstvu. I odjednom, takav preokret sudbine – u trenutku kada sam postao Maestro, sudbina mi šalje novi izazov. Taj čovek iz niotkud, taj prokleti samouk, koji se tako ubjedljivo obračunao sa mnom, a sada se ravnopravno bori sa samim Kapom. Prekinuvši ove misli, ponovno sam pogledao tablu.

Činilo se da se ništa nije promijenilo u poziciji, međutim, nešto se promjenilo kod Kapablanke. Njegova radost je negdje nestala, a zvonka tišina koja je ispunila dnevnu sobu samo je naglašavala ozbiljnost bitke.

Kapa se borio svim silama, ali već mi je postalo jasno da partiju ne može spasiti. Naizgled neprimjetna nepreciznost koju je Kubanac napravio nekoliko poteza ranije pretvorila se u odlučujuću grešku, koju je Ivan majstorski iskoristio. I evo, veliki Jose Raul Kapablanka-i-Graupera, koji je u deset partija najjačeg turnira modernog doba poklonio protivnicima samo četiri remija, prinuđen da prizna svoj poraz. „Nevjerovatno“, prostrujalo mi je kroz um, i odmah zatim, kao u harmoniji, Kubanac je uzviknuo: „Nevjerovatno!“

Bez suvišnih riječi, protivnici su postavili figure za novu partiju. Naravno, Kapa je bio razočaran, ali iznenađujuće je što nije ni pokušao sakriti svoje nezadovoljstvo. Ovaj svjetski džentlmen, koga su svi smatrali čovjekom besprekornih manira, naglo je okrenuo šahovsku tablu – tako da su crne figure sada bile kod njega, i gestom je ponudio Ivanu da započne novu partiju. I opet je usledio potez lovčevim  pješakom, c4! Ovog puta, Kapablanka je bio izrazito  oprezan i trošio je po nekoliko sekundi čak i na najočiglednije poteze. A kad je partija izašla iz otvaranja, protivnici su dugo razmišljali o svakom potezu. U tom trenutku Kubanac je sjedeo ravno, prekrštenih ruku na grudima, dok je njegov protivnik, naslonjen na sto, rukama obuhvatio glavu, gotovo kao da nijedan zrak svjetlosti niti jedan zvuk ne može proći kroz taj ‘kokon’. Pokušavajući da shvatim kako Ivan, koji nikada nije učestvovao u ozbiljnim turnirima, uspjeva da igra na tako visokom nivou, počeo sam analizirati njegov šahovski stil.

On, naravno, nije pripadao šahovskim romantičarima, spremnim da daju nekoliko figura zbog  izmišljene nade da će objaviti protivniku mat, ali istovremeno, njegova igra nije bila lišena mašte. Svi njegovi potezi od samog početka činili su se podređeni nekom zajedničkom cilju, nekoj jedinstvenoj zamisli. Posmatrajući partiju, iznenada sam se sjetio njegovih riječi – izgleda da je zaista proučio sve partije velikih majstora prošlosti i ne samo što je crpio najbolje od njih, već je dodao i nešto svoje…

U međuvremenu, partija je prešla u završnicu. Situacija na tabli postala je sve jasnija – ponovo je Ivan kontrolisao situaciju, a Kapa se očajnički borio za spas. Bacih pogled na Kubanca – obično bezbrižan, ovaj put je bio vidno nervozan. Figura na tabli je ostajalo sve manje, i bilo je jasno da samo neko čudo, neki nevjerovatan, studijski  manevar može spasiti situaciju.

Aljehin je ostavio svoju već ispijenu flašu vina, zatvorio oči, kao da se prisjeća položaja na tabli. Tišina je potrajala prilično dugo, ali niko za stolom nije izustio nijednu reč – opčinjeni ovom pričom, čekali su rasplet. Napokon se Aljehin oporavio, preletio preko svih prisutnih zamišljenim pogledom, i nastavio.

-Uskoro nastavak-

GM Emil Sutovsky

-preneseno sa fejsbuka-

Miladin Berić: O DUŠANU, O ŠAHU, O ČARLSU

Život je previše kratak za šah.
Lord Bajron

Život?
Ta igra u kojoj si ponekad izgubljen i sa damom fore, od prvog do zadnjeg poteza obično nudi neke, još neviđene, varijante u kojima ne pomaže ni taktika ni strategija, u kojima ništa ne pomaže, jer ko zna šta donosi novi dan.
Šah?
Taj čudni put kroz ukrštena kockasta predvorja svjetla i tame na kojem zalutaš i kad ti je najmanje do lutanja, u kojem je svaki potez godina, a jedina izvjesnost pat.
Pat.
Nakon koga više nema ničega, a pogotovo puta.
Čudo
(dijelove istoimene pjesme prepjevao M.B.)
(Rastao sam nagnut
nad šahovskom tablom
čekajući kraj igre…)
U šahovskom Beogradu koji je tih ratnih godina igrao bez kralja poziciju koju su razarali nebeski topovi i crnih i bijelih, sanjao je Dušan svoju pjesmu koju će napisati tek kao Čarls. Drevna igra mu je bila, u vrijeme koje nije bilo za igru, sve.
U vrijeme u kojem su i svi njegovi sugrađani bili figure koje su zabludno vjerovale da znaju pravila igre.
Pravila igre?!

(…avioni i tenkovi
su razbijali prozorska okna
a penzionisani profesor astronomije
me je učio igri…
moralo je to biti 1944…)

Bilo je to u vrijeme koje nije imala pravila, a u vrijeme koje nema pravila rijetko se zna ko vuče najbolje poteze.
Godinu dana kasnije prva partija je završena, a drugu su započeli igrači koji nisu vjerovali ni u učitelje ni u učenike te nisu ni mogli znati da je i u šahu i u životu jedina izvjesnost pat.
Profesor?
Profesor je povukao prvi potez u vječitoj partiji koja se igra “tamo negdje”.
A Dušan?
A Dušan je otišao „negdje tamo” gdje je postao Čarls. I član akademije tog “negdje tamo” sposoban da jednako dobro igra u dvije dimenzije.

Čarls Simić

(… u garnituri koji smo koristili
sa crnih figura
boja se skoro oljuštila
izgubili smo bijelog kralja
i morao je da bude zamijenjen nečim…/

Taj prelaz iz crnog u bijeli život u šahu se ne dešava u istoj partiji jer, jednostavno, u šahu nema rotacije. Ali u poeziji, tom kaleidoskopu bivstvovanja nekadašnjeg vjernika drevne igre, a sve donedavno najvećeg srpskog pjesnika dijaspore Čarlsa Simića (među zvijezdama od 09.10.2023), počesto ima običaj da se zarotira i stane pred onu dječačku garnituru u kojoj je pola figura od nečega.

Čarls Simić

I onda se desi “Čudo” i onda se dese rime koje izvajaju astronoma u vrijeme kada su sve zvijezde postale padalice.
(…i profesor mi je tad rekao
majstori igraju zaslepljujuće
a najveći i na nekoliko tabli
/u isto vrijeme)

Umjesto da postane majstor poteza postao je majstor riječi, a majstori riječi takođe znaju da igraju zasljepljujuće i na više tabli u isto vrijeme jer…
… jer kao što sam reče “Svijet se ne završava”.
Za tu zbirku koja je sva od majstorskih poteza dobio je Pulicera u vrijeme kad se su “negdje tamo” već spremale varijante koje će ponovo u njegov Beograd dovesti nebeske topove đavolovih figura.
Otkud onda volja?
Moja volja je ojačala za šahovskom tablom, reći će u mjesecu u kojem je šahovski svijet prvi put krunisao Ananda, u mjesecu u kojem je on, Srbin, Čarls Simić na osnovu Dušanovih snova promovisan u velemajstora poezije, odnosno “Poetskog laureata”, kako to krsti dodjeljivač, Kongresna biblioteka SAD.
Srbinu, pjesniku, sto hiljada dolara.
U najmanju ruku, .“Čudo.”
I to u svijetu koji je sam po sebi čudo.

Preneseno iz knjige Miladina Berića: Vatreni gambit III

-Nastaviće se-

Miladin Berić: O najdužoj partiji

Šah je igra koja traži suviše razuma, a razum ima u njoj suviše igre.
Čarls Dikens

Pravila…
Postoje pravila, a skoro sve što postoji je jednom stvoreno da se mijenja, jer samo oni koji ništa ne razumiju, ne razumiju i potrebu promjene koja je ponekad i uslov opstanka.
Kada su pravila takva da nema pravila onda se ne radi o uređenoj stvarnosti koja opet može, ali i ne mora, da bude igra.
Zato su pravila dio igre, mada ima trenutaka kada je i sama igra dio pravila koja, naravno, mogu biti i pogrešna. Ipak, pravila i dok su pogrešna valja poštovati, jer će jednom oni koji nisu pogrešni shvatiti da su sva ta pravila zaista pogrešna, a kad ti i takvi nešto shvate onda je promjena neminovna.
Drevna igra je svakako uređena stvarnost operisana od neke veće promjene jer se igra po pravilima koja se poštuju mnogo duže od čitavog vijeka nekih drugih igara koje su krupnim koracima zakoračile u tu istu stvarnost, iako u suštini predstavljaju haos.
Onaj koji zna pravila napamet, a ne rukovodi se njima, sličan je onom koji pali lampu, a zatim zatvara oči, stara je tibetanska mudrost koju ozbiljan igrač i ne osvrćući se na pravila, htio ne htio, mora provjeravati, ako ima na umu pobjedu, jer ko igra taj i griješi.
Zato se, bez obzira na pravila, počesto zatvore oči te se igra i ono što se ne bi igralo što opet, ako ne bude rezultata, predstavlja “mrcvarenje” i sebe i onog drugog.
Ali da nema “mrcvarenja” ne bi bilo ni rekorda.

Ljepota šaha je i u tome što se do remija može doći i nakon jednog jedinog poteza što pokatkad skraćuje mučenje, ali i nakon…

Navjeći broj poteza zabilježen u istoriji igre je 269, odnosno tačno onoliko koliko je trebalo našim izdancima, Ivanu Nikoliću i Goranu Arsoviću, da dođu do podjele jednog jedinog poena.
Da bi se povuklo toliko poteza, a da još budu i smisleni, pomenutom dvojcu je trebalo 20 časova i 15 minuta, što je takođe svojevrstan rekord, mada bi vjerovatno neki drugi dvojac to isto mogao da uradi i za manje vremena da je došao u situaciju da toliko vuče.

A te 1989. godine u Beogradu se toliko vuklo ne samo iz čiste pakosti nego i zbog tadašnjeg pravila o sto poteza koje je već odavno ograničeno na 50, što daje nove nade slabijoj strani.
Ali i da nije bilo nesavršenstva pravila ova partija bi još uvijek bila za Ginisa, jer iako oduzmemo spornih pedeset poteza ostaje 219, što je po svim zakonima matematike pozitivnih brojeva veće od 209 koliko su za nepunih 17 časova u Rigi 1988. godine povukli Šeklov i Stavrinov.
Tačno dvije stotine poteza su trajale još dvije partije, partija Vegnera i Jonsena iz 1991. godine (16 časova i 20 minuta) te partija Mejersa i Rozisa ponovo iz Rige, ali 1989. Godine, za koju se tačno i ne zna koliko časova je igrana.
No vratimo se našem rekordu. U 167. potezu je padom posljednjeg crnog pješaka na ploči ostala pozicija u kojoj top i lovac pokušavaju da nadvladaju topa, koja je po teoriji remi, osim ako nije.

Slabija strana (G. Arsović) je morala da izdrži ravno sto poteza da bi reklamirala ničju sudiji koji je pedantno brojao micanja, što mu i nije bilo teško jer su sve ostale partije završile petnaestak časova ranije.

Recimo još i to da bi samo tri godine kasnije ishod bio isti, ali bi se do njega došlo sa pedesetak poteza manje jer su takva bila nova pravila, što je koliko dobro toliko i loše, jer o čemu bi mi danas divanili.

Preneseno iz knjige Miladina Berića: Vatreni gambit III

-Nastaviće se-

Miladin Berić: ELIZABETA PRVA

Kad se diviš partiji nekog čuvenog majstora, zapitaj se koliko je partija morao da izgubi dok je jednu takvu uspio da dobije.
Adolf Albin

Život je, zaista, samo partija šaha.
“On jeste samo pijun ali ako ne budem oprezna može doći do mata”, riječi su one koja je živjela da matira, u partijama u kojima je ulog bio nezamislivo veliki, jedno čitavo kraljevstvo.
Bila je kraljica bez kralja koja je željela da svi oko nje budu samo pijuni u vrijeme kad nije bilo topova i kada su konji u saradnji sa riterima odlučivali bitke u kojima nije bilo miroljubivog ishoda.
A voljela je tu đavolsku igru, krštenu kao šah, koju joj je jednom prilikom pokazao njen staratelj, Rodžer Ašham, kao i svih četvoro njenih prethodnika iz dinastije Tjudor, jer ju je ta igra strašno podsjećala na život.
Neke su figure prosto rođene da nestanu sa table, jer su smetnja planu zamišljenom ko zna kad i ko zna gdje. Kada ju je francuski ambasador (ili kako se to već tada zvalo) jednom prilikom zatekao u vlastitim privatnim odajama za tablom rekla mu je da je šah mnogo podsjeća na posao sa ljudima i da kad “igrač” izgubi pješaka, to zna da izgleda beznačajno, a zapravo znači gubitak cijele partije, ili još gore zemlje.

Njena se zemlja zvala Engleska, a ona je u njoj bila gvozdena ruka u samotnoj rukavici, i zvala se Elizabeta Prva (1533-1603).

Elizabeta I

Kad je imala samo dvije godine ostala je bez majke koju je žrtvovao (pogubio) kralj, usput i suprug, tako da ju je papina crkva proglasila nezakonitim djetetom, a ti su i tada bili zakon…
Kao i njen otac Henri Osmi bila je i pjesnik, i to onaj tanane duše, što se baš i ne da zaključiti iz njenog protestanskog okršaja sa katolicima.
Možda to ne bješe Elizabetina lična poezija, možda je to ipak bio samo revanš polusestri, katolkinji Kraljici Meri, poznatijoj kao “Krvava”, od koje je naslijedila i tron i brutalnost, jer se i zlo vraća zlom, samo je bitno pravo prvog poteza kad ničija gori do zore.

A bilo je, vrijeme umjetnika i filozofa, vrijeme Šekspira, Marloua i Bekona.
I onda kad život liči na šah, čudni su putevi Gospodnji.
Kralj ne može biti kraljica, ali kraljica može biti kralj.
Elizabeta Prva je postala neprikosnovena vlast, iako tek treća u redu čekanja, u 25. godini života i krunu će čuvati skoro pola vijeka jer je kao šahista odlično baratala figurama.
Kažu da nije dozvoljavala da njeni podanici primaju strana odlikovanja: “To je kao da telad žigošu dva gospodara”, rekla bi i dodala, “to je najkraća prečica do samomata”.
Pažljivo je birala otvaranja, jer su u to vrijeme bile neobično popularne žrtve, tako da joj je svaka partija mogla biti i posljednja.

Kada se škotska kraljica Marija Stjuart udala za lorda Darnleja taj brak je smatrala direktnom aspiracijom na njen kraljevski tron, pogotovo što je, opet kažu, do kraja života bila djevica (“Kraljica Djevica”), a takve nema ko da naslijedi.
Na kraju se pokazalo da je dobro izračunala varijantu.
Od tad i datira kraljičin odgovor sa početka ove priče francuskom ambasadoru: “Darnlej je samo pijun, ali ako ne budem oprezna može doći do mata”.
Znači, klasičan samomat!
Jer kad padne kraljica zna da padne i kraljevstvo, pogotovo ako je kraljica usput i kralj, što opet znači da se igralo sa figurom fore.
Na kraju je Elizabeta Prva dobila sve partije sem one posljednje koju niko, ni prije, ni poslije nje nije dobio.

S Djevicom su i Tjudorovi otišli u legendu, a engleski kralj je te, 1603. godine postao Džejms Šesti, kralj Škotske, koji je računajući iz engleske perspektive bio Džejms Prvi, sin pogubljene kraljice Marije Stjuart i onog…
I onog već pomenutog lorda koji nekad bješe samo pijun.  

Preneseno iz knjige Miladina Berića „Vatreni gambit III“

(Nastaviće se)

Miladin Berić: Maestro, sve sam vidio

Čak i kada igrate savršeno, pogreška protivnika može uništiti cijelu ljepotu partije.
Vladimir Kramnik

Svaki početak ima svoj kraj mada ta konačna crta, preko koje se ne može, ponekad zna biti i uvertira u neki novi početak, vidljiv samo onima kojima je dato da vide u dubinu onoga što se najčešće zove život.
Jer uvijek je bilo i biće okršaja koji su ponekad pravi pravcati rat, a ponekad uz to i vrhunska umjetnost.
A za umjetnost igre, za razliku od ostalih umjetnosti, su ipak potrebna dvojica.
I to ne bilo kakva dvojica, već dvojica koju znaju da gledaju unaprijed, a taj pogled, odnosno dubina gledanja, na kraju dijeli prosječnost od izuzetne nadarenosti.
Tek, opštepoznato je da se ponekad šahovski život završava matom.
Naravno, mat je samo jedan od završetaka šahovske igre, ali onaj koji najviše plijeni ljepotom i koji je najčešće, i kada se stvore svi uslovi, izuzetno teško postići, jer nema onoga koji voli da bude matiran.
Zato nesrećnici koji upadnu u matnu mrežu, videći neizbježan kraj, obično zaustave svoj časovnik dva-tri poteza prije nego što se ugasi svjetlost, čisto da onaj prekoputa ne bi previše uživao u svojoj kreaciji, ili što je takođe često, sruše frigure.

Stim da ima i onih, rjeđih, koji jednostavno dopuste da budu matirani, na taj način nagrađujući protivnika, ili još češće kažnjavajući sebe.
A mat je ipak samo mat.
Od onog najednostavnijeg kojeg svi vide pa sve do onog koji vide rijetki i koji nastavlja da živi i mnogo poslije egzekucije, mat je zaista samo mat, iako… Jer nije isto matirati damom i matirati pješakom, kao što nije isto zakucati košarkašku loptu u prazan koš i zakucati loptu preko Sabonisa, mada sve ima svoju raritetnu ljepotu.
U šahu, i samo u šahu, može se desiti da vam protivnik jednostavno “pobjegne” i na taj način ne dozvoli da bude matiran, jer drevna igra dozvoljava privremeno odsustvo svojih vojskovođa.

To se, kažemo, može desiti, mada se ne dešava često, ali se još rjeđe dešava da taj koji “ode” svom protivniku ostavi “čestitku”, na komadiću papira, kojom objašnjava svoj “put u nigdje”.
Baš to se desilo velikom majstoru Viljemu Štajnicu, prvom svjetskom šampionu.
Naime, na turniru u Hastingsu, davne 1895. godine doktor Štajnic je vrhunskom igrom postigao dobijenu poziciju protiv Kurta Von Bardelebena, ali mu to nije bilo dovoljno.

Vilhem Štajnic

Želeći da impresionira mnogobrojnu publiku veliki maestro je ispleo simpatičnu matnu mrežu, dugačku desetak poteza, u kojoj nije bilo ni rupa ni rupica.
Zadovoljan, povukavši prvi od deset poteza, ustao je da prošeta, a tih godina se moglo otići i malo podalje od šahilišta.

Curt Von Bardeleben

Za to vrijeme njegov protivnik Von Bardeleben, takođe izvrstan igrač, je “vidjevši” forsiran mat odlučio da ne sačeka Štajnica, nego da mu na komadiću papira ostavi bilješku na kojoj je jednostavno pisalo:

“Maestro, sve sam vidio, čestitam i žurim kući da pogledam gdje sam griješio.”
Naravno, veliki majstor Štajnic nije uživao u ulozi demonstratora sopstvene kreacije, ali kako bi drugačije izmamio aplauze. A aplauzi se, ipak, duša šaha.
Nema više ni Štajnica, nema ni Von Bardelebena, ali je partija tu.
Maestro, zaista smo smo vidjeli?!

ŠTAJNIC – VON BARDELEBEN
Hastings, 1895.

1.e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. Lc4 Lc5 4. c3 Sf6 5. d4 ed4 6. cd4 Lb4+ 7. Sc3!? d5? 8. ed5 Sd5 9. 0–0 Le6 10. Lg5 Le7 11. Ld5! Ld5 12. Sd5 Dd5 13. Le7 Se7 14. Te1 f6 15. De2 Dd7 16. Tac1?! c6? 17. d5!! cd5 18. Sd4 Kf7 19. Se6 Thc8 20. Dg4! g6 21. Sg5+ Ke8 22. Te7+ Kf8 23. Tf7+! Kg8! 24. Tg7+! Kh8! 25. Th7+! (1:0)

Iz knjige Miladina Berića „Vatreni gambit III“

(Nastaviće se)

Miladin Berić: O VOLOĐI MAJAKOVSKOM

Drži ženu u šahu i dobro pazi da ne završiš u matu.
Onore de Blazak

Pjesnici su odvajkada igrali šah, sa manje ili više uspjeha, pogotovo oni koji su svoju životnu partiju izgubili, a da nisu ni stigli do završnice.
Bez obzira na grandioznost djela, koje još uvijek u ovoj vremenskoj daljini jednako svijetli, svaka priča o njima počinje onog trenutka kada su sami sebe matirali ili kada su iz ko zna kog razloga bili matirani. To je valjda ta tačka gdje se najlakše ukrštajući spajaju životne i šahovske dijagonale.
Možda je to razlog što ova sjena počinje u Moskvi, 14. aprila 1930. godine, odnosno onog dana kada je veliki ruski pjesnik Vladimir Vladimirovič Majakovski odigrao svoj posljednji potez.

Vladimir Vladimirovič Majakovski

Razočaran u ljubav, vjerovatno se osjećajući kao bijeli kralj koji voli crnu kraljicu, razočaran u revoluciju, razočaran u partiju, sve udaljeniji od onoga što se dešavalo na životnoj tabli, uskraćen za vizu i nekakav put u inostranstvo povukao je taj sudbonosni potez, potez kojim je umjesto neke od figura žrtvovao sebe.
To je, izgleda, bio jedini način da zauvijek ima trideset sedam godina.
Rođen je 19. jula 1893. godine u Gruziji u mjestu koje se zove Bagdada. Zbog svoje preslobodne misli više puta je zatvaran i kako kažu jedno takvo utamničenje je imalo presudan uticaj da počne sa poezijom.
Kada je pušten postao je zagovornik futurizma u Rusiji i njegova poezija je postala upadljivo prkosna i samouvjerena. Ubrzo je postao vodeći pjesnik oktobarske revolucije stvarajući deklamatorska djela nabijena političkim stavovima i usmjerena ka širokim narodnim masama.
Njegov čuveni “Oblak u pantalonama” oduševljavao je generacije intelektualaca na svim meridijanima. Imao je mnogo javnih ljubavi i jednu “tajnu”.
Šah.
O njegovoj poeziji se zna gotovo sve, tako se i znaju i njegovi posljednji stihovi…
„Dva sata. Mora da si legla.
U noći mliječna staza ko rijeka potitrava.
Ne žurim.
I ne treba munja-telegram da te budi i uznemirava.
…
Pogledaj samo ovaj mir nad svijetom.
Noć zvjezdanim sjajem nebesa skoro osu
U ovaj čas odustajem da protumačim sve to
istoriji, vijekovima, kosmosu…“

Ilustracija Eugen Schönebeck, “Mayakovsky”

A o šahu se zna tek toliko da su pojedini njegovi biografi navodili podatak da je bio neobično naklonjen kraljevskoj igri koja je možda na najbolji način odslikavala njegov kratkotrajni, ali izuzetno plodan i duhom bogat život.
Volođa Majakovski je kao šahista obično loše igrao otvaranje da bi se zatim čudesno vadio iz beznadežnosti da bi na kraju dozvoljavao neobuzdanoj futurističkoj fantaziji da ga zavede i najčešće dovede, u lako dobijenoj poziciji do…
… do poraza.
Na kraju, tako je i živio i u dobijenoj poziciji se odlučio na samomat.
Svega toga ima u ovoj njegovoj, vjerovatno jedinoj sačuvanoj, partiji protiv Karajana igranoj dvije godine prije tragične smrti.
Pjesnik koji je čitav ovozemaljski život u pojedinim svojim djelima pretvorio u svojevrsnu grotesku i čiji se stihovi još uvijek sa jednakim žarom govore ostao je na kraju u onoj kobnoj noći jedina figura na životnoj ploči koja bez obzira kako je obojili na kraju ostaje crno bijela.

KARAJAN – MAJAKOVSKI

1.e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. Lc4 Lc5 4. c3 d6 5. d4 exd4 6. cxd4 Lb6 7. h3 Sf6 8. Lg5 0–0 9. Sc3 Sa5 10. Lb3 Sxb3 11. axb3 c6 12. Dd3 Te8 13. 0–0 Lc7 14. Tfe1 Dd7 15. Lxf6 gxf6 16. d5 Kh8 17. Dd4 De7 18. Txa7 Txa7 19. Dxa7 Tg8 20. Kf1 Df8 21. dxc6 Dg7 22. g4 Dh6 23. Sg1 Dd2 24. cxb7 Le6 25. Da1 Lxb3 26. Dc1 Dd3+ 27. Sce2 Lb6 28. Dc8 La7 29. Ta1 Le6 30. Dc3 Dxc3 31. bxc3 Lb8 32. Sd4 d5 33. Sc6 Kg7 34. Ta8 (1:0)

Iz knjige Miladina Berića „Vatreni gambit III“

-Nastaviće se-

Miladin Berić: Orangutan otvaranje

Šahovska partija ima tri faze: prvu, kada se igrač nada da ima prednost, drugu, kad vjeruje da je ostvario prednost i treću, kada zna da će sigurno izgubiti.
Savijel Tartakover

Inspiracija, ta inicijalna kapisla bilo kakvog velikog ostvarenja potrebna je u svemu pa i u drevnoj igri. A u toj igri put do velikog ostvarenja je put kojim idu samo rijetki, bez obzira što svi manje-više prvi korak naprave na isti način, što opet znači da finalna ljepota zavisi od nekih kasnijih koraka koji se trasiraju u hodu.
U igri dana i igri noći samo je onaj prvi potez, potez dana neizbježan i osmišljen van tog hoda, jer su svi ostali potencijalni i zavisni od prvog iskoraka noći.
Korak za korakom, svjetlo za svjetlom, tama za tamom i formira se priča, ponekad originalna, a ponekad izvučena iz lavirinta sjećanja.
Bilo je to u ono vrijeme kad su popodnevni šahovski rivali zajedno šetali dopodne, što je danas nezamislivo, jer je u to doba šah bio igra, a ne zanimanje. Bilo je to u ono vrijeme kada je zoološki vrt bio najatraktivnije mjesto jednog grada koji se u ovom slučaju zvao Nju Jork.
A u tom Nju Jorku, u Bronksu ima jedan kutak gdje se od onih, za koje se pogrešno misli da nemaju kreaciju, može ponešto i naučiti, pogotovo ako pogled izgubi uobičajenu površnost.

Tek, veliki znaju da je sve partija i da je, kad partiju vodi veliki majstor, skoro svejedno kako će je otvoriti, jer od tog prvog koraka sve ponajmanje zavisi.
Neponovljivi maestro igre Savijel Tartakover u pogledu nije imao tu uobičajenu površnost.

Savijel Tartakover
ilustr. David Friedmann

Ponekad…
Ponekad se mnogo štošta može naučiti na mjestima koja nisu kreirana za učenje, ili…
Ili što bi vjerovatno rekao tvorac relativiteta nema tog mjesta iz kojeg se nema šta naučiti… Na kraju…
Na kraju sve je ipak do učenika…
Jutro?
Orangutani u kavezu ispred kojeg je tog jutra stajao veliki Tartakover, u trenutku mu se učinilo, imali su slobodu popodneva koju on, koga je čekala veoma bitna partija, nije imao.
Posmatrao je taj čudan ples, ples u kojem je orangutanka, neki su zapisali Suzana, izvodila različite vratolomije koje su za razliku od šaha mnogo više zavisile od prvog poteza. Trenutak…?
U trenutku je uhvatio zrak inspiracije koji je počinjao u njenom skoku odmetnutom od svih poznatih zakona fizike, a završavao u prvom potezu partije koja ga je čekala. Dvije dimenzije istog… ili jedna dimenzija dvostrukog…
Shvatio je.
Dosadili su mu i e4, i d4, i c4, i Sf3, sve mu je dosadilo, zato je trebalo izmisliti nešto novo, neuobičajeno, nešto što liči na ovu besmislenu predstavu koja ga je opčinila.
B4?!
Orangutan otvaranje!?

Popodne?
Veliki majstor Geza Maroci je tri puta protrljao oči osmatrajući taj čudan potez konjskim pješakom u najvećem skoku figure koja nije figura.
Veliki majstor Savijel Tartakover je isto tako tri puta protrljao oči računajući, po škotskom književniku Semjuelu Smajlsu, da je čovjek bez principa isto kao i brod bez kormilara i kompasa koga svaki vjetar može da odnese na svoju stranu.
Tu partiju su šahovski vjetrovi nakon mnogo trljanja očiju ipak odvukli u luku remija, ali je ostalo otvaranje kome je bio kum Poljak Tartakover.
Orangutan otvaranje po orangutanu iz Bronksa.
Kasnije će ovaj nesvakidašnji izlet konjskim pješakom da se nazove i Otvaranje Sokoljskog u slavu ruskog majstora Alekseja Pavloviča Sokoljskog i njegove iscrpne monografije o istom.
U vremenskom šahovskom međuprostoru ono će se zvati i „Nepravilno” kao da su sva druga otvaranja pravilna.
Pa onda i Poljsko.
A ranije? Prije Tartakovera?
A prije Tartakovera, još 1880. godine Nikolaj Bugajev (1837-1903) je analizirao Orangutan otvaranje da bi ga kao iznenađenje servirao tek 1888. godine protiv Aleksandra Solovcova.
Na kraju iznenađen je ostao sam Bugajev jer je, ispostavilo se, kopao rupu samo za sebe.
Desetak godina kasnije iznenađen će biti Štajnic, a pola vijeka, ili čitav vijek kasnije, mnogi znani i neznani.
Na kraju zaključimo darvinovski: sve je jednog lijepog dana počelo od majmuna, ili možda…
Ili možda ipak nije!?

Preneseno iz knjige Vatreni gambit III, autora Miladina Berića

Nastaviće se
 

Miladin Berić: Potomak Karla Maja

Ljepota poteza nije u onom što se vidi na tabli već u onom razmišljanju koje leži iza toga.
Zigbert Taraš

Šahovski partija je sukob dvije vojske, bijele i crne, od kojih ova druga, crna, zauvijek ostaje zakinuta za početni potez koji je u šahu mnogo veća prednost nego u nekim drugim igrama.
Tim početnim potezom ulazimo u svijet vojski i svijet sukoba.
Njegov svijet se sastojao takođe od dvije vojske, i od sukoba, s tim da je crna vojska u njegovim snovima bila zamijenjena crvenom vojskom koja opet, iako je igrala na sopstvenom tlu, nije poznavala teoriju otvaranja, a nije raspolagala ni svim figurama, pogotovo ne onim teškim koje odlučuju partiju.
A imala je i protivnika koji nikada ni prema kome nije pokazivao milost.
Zato je kraj crvene vojske bio lako predvidiv kao što je lako predvidiva partija u kojoj bi jedan majstor dao drugom topove fore.
Snivač?
Snivač se zvao Karl Fridrih Maj (1842-1912), a taj njegov svijet bijelih i crvenih figura, mi čitaoci, smo zvali svijet kauboja i indijanca. Old Šeterhenda i Vinetua.

Karl Maj

Da li je taj Maj, koji je čitalački najbolje „ležao“ u decembru i januaru, kada zapada i zabijeli i kada ostaju samo knjige i šah, poznavao pravila drevne igre nije poznato, ali je poznato da jedan njegov direktni potomak sigurno jeste.
Na kraju da nije tako, tog poznatog njemačkog velikog majstora sigurno ne bi postavili za sudiju najvećeg šahovskog događaja u prošlom vijeku, a moguće i u ukupnoj istoriji crno bijele igre.
Tada, u Rejkjaviku igrali su takođe bijeli i crveni i to kroz svoja dva glavna viteza, koji će dvadesetak godina kasnije ponoviti taj svoj meč, ali tada neće na Svetom Stefanu prestavljati poglavice crvenih i bijelih, nego isključivo sebe.
Tada u Rejkjaviku većina je navijala za kauboja od koga će na kraju postati pravi pravcati indijanac.
Kada su bijeli i crveni u sukobu onda nema boljeg sudije od nekog iz familije Maj-Šmid.
Veliki majstor šahovske vještine Lotar Šmid (1928) nije morao, kao ostali veliki majstori njegovog vremena, da razmišlja o visini ponižavajuće niskog nagradnog fonda koji prati najumniju igru na svijetu.

Lotar Šmid

Na kraju njega su uspjesi zanimali iz jednog drugog ugla jer mu je finansijsku konstrukciju života zatvorio njegov čuveni djeda čije su sage o kaubojima i indijancima prodane u preko 100 miliona primjeraka.
Pošto u jednoj sređenoj zemlji ne postoji zakidanje na autorskim pravima nasljednici su trljali ruke, a jedan od dvojice koji raspolaže pravom na takvu “titulu” je baš bio VM Lotar Šmid.
Taj nemali “Karlov novac” je omogućio Lotaru da putuju širom svijeta ne hajući da bude lovac na nagrade tako da je nastupao na svih pet kontinenata.
Kod nas se prvi put pojavio u Dubrovniku 1950. godine na olimpijadi na kojoj je se velikim uspjehom branio boje Zapadne Njemačke.
Kasnije kad stekne reputaciju izrazito časnog i objektivnog igrača ispeći će i sudijski zanat, koji će mu omogućiti da iz najveće moguće sudijske blizine posmatra burne okršaje Fišera i Spaskog (1972), te Karpova sa Korčnojem (1978) i Kasparovom (1986) koji su samo u njega imali povjerenja.
Nakon prvog od ova tri meča jedan od igrača će umnogome da liči na najpoznatijeg junaka njegovog djeda, Vinetua, prognjen, obilježen i bez zemlje koja bi ga slavila.

Karl Maj

Nešto je u tom čudnom Lotaru Šmidu ostalo od starog Maja, nešto književno, nešto što ga je natjeralo da brižljivo skuplja šahovske kljižice i knjižetine tako da je po nekima u jednom trenutku posjedovao najveću šahovsku biblioteku na svijetu od koje će koristi, vjerujemo, imati opet neki budući unuk. Na kraju zašto da ne, čitav svijet je i onako zamišljen da bude vrijeme unuka.  

Miladin Berić

(iz knjige ‘Vatreni gambit III‘)

Nastaviće se

Miladin Berić: EL KOMADANTE

Vraćanje figura iz juriša je najbolji signal da je incijativa prešla na protivničku stranu.
David Bronštajn

Uvijek kada se množina izgubi u jednini vjeruje se da se negdje nešto ozbiljno pobrkalo ili…
Ili…
Jedan čovjek, jedna revolucija, jedna partija, a kad je sve to jedno onda je i on jedan, jedinstven i neuništiv. Za jedne mesija, za druge vođa, za treće komandant, za četvrte kralj. Za pete sve navedeno i još mnogo više za što ne postoje riječi…

Petrosjan i Kastro

Njegove rijetke partije koje su se komentarisale šapatom prenosila je nacionalna televizija (u vrijeme o kojem pričamo i nije bilo druge čak i u nazovi demokratskijim odbljescima).

A narod…
A narod, koji je rođen za gledanje, je iste sa ushićenjem gledao, i što je još zanimljivije još uvijek sa čežnjom gleda.
S druge strane ploče te 1966. godine u predvečerje olimpijade na Kubi, nije bio bilo ko, nego je bio tadašnji svjetski šampion Tigran Vartanovič Petrosjan, a partija je završena, prema očekivanju, remijem. A ni on nije bio bilo ko.

Fidel Kastro
autor Kate Salley Palmer

Ta TV partija je bila impuls mnogim mladim Kubancima da zavole tu magičnu igru, pogotovo kada im je, u vječito sankcionisanoj Kubi, jedna radio stanica podijelila na hiljade kartonskih garnitura. Mnogi će tada pokušavati da oponošaju Fidela, ali Kastro je bio samo jedan.

Kada je svoje žive figure 1956. godine poveo u neizvjesnost, na neprijateljski dio ploče, preživjelo je samo njih dvanaest.
Dvanaest veličanstvenih, među njima on, kralj, i jedan koji je postao mladalačka ikona, nije priznalo poraz nego je nastavilo partiju po šumama i gorama zemlje šećerne trske i ruma, popravljajući među kibicerima svoju poziciju i uvodeći iste u igru, sve dok crni kralj nije pobjegao sa ploče. Tako se na osnovu tog poteza, dugo osmišljanog u Meksiku, došlo do jednog čovjeka, jedne revolucije i jedne partije.

Fišer i Kastro

Veliki ljubitelj drevne igre, ali i ostalih igara, Kastro Ruz Fidel rođen je 1926. na Kubi. Kao sin uspješnog plantažera postao je advokat vičan i željan da zastupa sirotinju.
Godine 1953. organizovao je pobunu protiv generala Fulhensia Batiste nakon koje je završio tamo gdje se ima najviše vremena za šah, u zatvoru. Zatim će doći Meksiko i još jedan briljantni majstor, koga su zvali jednostavno Če.
Pa Kuba na kojoj će postati komunistički kralj i na kojoj će zabraniti sve partije sem jedne, partije koja će postati trn u oku lažnoj zapadnoj demokratiji koja će nešto kasnije pokušati da odigra Maršalov napad u Zalivu svinja u svrhu promjene onoga što je i danas nepromijenjivo.
“Obećavam da ću biti sa vama, ako tako želite, sve dok osjećam da mogu da budem od koristi, ni minut manje, ni sekund više, ako prije toga o tome ne odluči priroda”, rekao je uoči svog šestog mandata kubanskog kralja bojeći se više prirode nego glasača.
Ipak, kad su ga godine i sve ono što dolazi s njima pokušale da poraze napravio je malu rokadu postavljajući mlađeg Kastra u poziciju glavnog igrača. Mnogi vjeruju da kralj i smrtno bolestan vukao poteze što opet govori da se radi o jednom od najvećih igrača koji je dao prošli vijek.

Dok je još bio pri snazi koristio je svaku priliku da odigra poneku partiju, ponekad u snovima sa svojim najčuvenijim gerilcem Ernestom Gevarom, koji sada igra nebeske partije, a ponekad i na javi, kao 2002. godine na uspješnom pokušaju obaranja ginisovog rekorda broja učesnika simultanke.
I tada je remizirao sa velemajstorom, Silvinom Garsijom, tako da ispade da je El Komandante jedan od rijetkih igrača koji nikad nije izgubio od velemajstora što mogu samo najveći igrači.

Autor
Goran Ćeličanin

Tako je bilo nekad, a danas..
Donedavno je nesalomljivi veliki Fidel bio jedna od posljednjih linija odbrane na svim nivoima igre, a danas isključivo igra zvjezdane partije navjerovatnije sa Ernesto Če Gevarom, jer ga on svakako najbolje razumije. 

Miladin Berić

(iz knjige ‘Vatreni gambit III‘)

Nastaviće se

FM Dragan Popadić: Družina (25. nastavak)

Dragan Popadić

Kotronias Vasilios – Kosić Dragan

Istanbul 2012.

1.e4 e6

Evo u stvari kako je to bilo.

2.d4 d5 3.Sd2 de4 4.Se4 Sd7 5.Ld3 Sgf6 6.De2 c5 7.Sf3 cd4 8.0-0 Se4 9.Le4 Sf6 10.Lg5 Db6 11.Lf6 gf6

Ja ne pravim i ne nudim kompromise,

 sve što radim i ne radim može mi se.

12.Tfd1 Lg7

Video ljude, video sveta,

 išao prema slavi,

al najviše slasti beše u voću

koje se prvo javi.

 13.Sd4 0-0

To je škola za ludake
koji malo teže uče.

 14.Sb5 f5

Skupili se navijači
da gledaju ko je jači.

15.Lf3 a6

Probudi se, nešto se dešava,

nemoj reći da to nisi znao,

 i tvoja se sudbina rešava,

moglo bi ti jednom biti žao.

16.Sd6 Tb8 17.a4

17…Db2

Neću više da se igram toga
Nešto mi je drugo na pameti.

18.De3 b6 19.c4

U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame.

19…De5

To je bila moja tajna.

20.Tab1 Ld7 21.a5 La4

Počeo sam da svodim račune,

da vidimo u kojoj sam fazi,

odavno bi hteli da me zbune

al ne mogu jer sam još u snazi.

22.ab6

Ld1

Obraduj me samo jednim darom.

23.Td1 De3

Vekovi neka teku

po svome tajnom planu

a sve što je moje može da se desi

samo u jednom danu.

 24.fe3

Divno bješe glavnim biti
dok me nisu pročitali.

24…Tb6

Dobro mi je, nije da se hvalim,

dobo mi je, čemu da se laže,

ako nisi zadovoljan s malim

ni veliko mnogo ne pomaže.

25.c5 Tb3

To prostranstvo opravdava postojanje moje duše
među drugim svetinjama.

26.c6

A duša se trudi svaka
da ima svog junaka.

26…Tc3 27.Sb7 Lh6

Priveli smo našu lađu kraju

 i sad mirno čekamo oluju.

28. Td7 Le3+

Al ja sam jos nadmoćan bio.

29.Kf1

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe.

29…Lf4 30.h4

Povlačim se u svoju samoću,

tamo gde su ljudi moga kova,

tamo gde se teško živi noću,

od tišine i opasnih snova.

30…Tc8 31.Sd8 Tb8 32.Sb7 a5 33.Td4 e5 34.Td7

Patio sam
više nego iko
dok se nisam na nevolje sviko
patio sam
nije bilo lako
onda sam se sredio nekako.

34…e4 35.Lh5 Tc1+ 36.Ke2

Opet vidim crno mi se piše.

36…Tc6 37.Lf7+ Kh8 0:1

Vi ste ovu priču znali
niste ni vi s kruške pali

(Duško Trifunović Pjesme”)

Dragan Popadić

(Kraj serijala)

Zahvaljujem FM Draganu Popadiću na još jednom divnom serijalu koji je izazvao veliki interes šahovske javnosti i mnogo pozitivnih komentara. Nadam se da će uskoro ovi tekstovi biti objavljeni u knjigama, a vjerujem da ćemo uskoro moći da uživamo u novim tekstovima ovog svestranog šahovskog pisca.

Goran Tomić, urednik Šah-mat liste

FM Dragan Popadić: Družina (24. nastavak)

Dragiša Blagojević – Mateusz Bartel

Istanbul 2012.

1.d4 Sf6 2.c4 g6 3. Sf3 Lg7 4.g3 0-0  5.Lg2 d6 6. 0-0 Sc6 7. Sc3 a6 8. e4 Lg4 9.Le3

Dogodiće se
iste stvari, događaće se stalno –
isti su trenuci koji stižu i koji odlaze.

Dc8 10. Dd2 Te8 11.d5

Kada se spremiš prema Itaci da pođeš,
treba da zaželiš da putovanje bude dugo,
pustolovina puno, puno saznanja.

11… Lf3 12.Lf3 Se5 13.Le2 c6  14.Tac1 e6 15.f3 cd5 16.cd5 Sc4 17.Lc4 Dc4 18.de6 De6 19.Tfd1 Tad8 20.Lg5 Td7 21.Kg2 h5 22.Lf6

Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,

22…Df6 23. Tc2 g5 24.Sd5

Ko žudi da ojača svoj duh 
treba da napusti svako poštovanje i tolerantnost. 

Dg6 25.Dd3 g4 26.Te2 f5

Pokušaj bar da postigneš
ono što možeš: 

27.ef5 Te2+ 28.De2 Df5 29.f4

Da tamo stigneš, predodređeno je tebi.
Ali uopšte nemoj da ubrzavaš putovanje.

Tf7 30.b3

Nema za tebe broda, nema puta.

Kh8 31.Dd3 De6 32.Kf2 Tf5 33.Se3

Toliko puta tako blizu da budem.

Ta5 34.Td2 h4 35.De2

Nemoj pridavati toliku važnost sebi.

35…Lc3 36.Sg4

36…Dg6 37.Tc2 Tc5 38.Kg2

Iskustvo 
godina mi to pokazuje. 

Tc8 39.Sf2 hg3

Bar da se sada zavaravam iluzijama. 

40.hg3 d5 41.Dd3 Dc6 42.Df3 b5 43.Sd3 Dd7 44.Dh5+

Ako jesi i na prvoj stepenici
ponosan i srećan morao bi biti.
Stići dotle nije mala stvar.
Učiniti to slava je velika.
Jer i ova prva stepenica
daleko je od običnoga sveta.

44… Kg8

Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je – kao leš – pokopano.

45.Dg5 Lg7 46.Tc8+

Sećanje, ti mi ovo sačuvaj kakvo je bilo. 

46…Dc8 47.Dd5 Kh8 48.Sh2 Dc2 49. Da8+ Kh7 50.De4+ 1:0

Osetio sam olakšanje na duši, koja, jadnica, 
stalno oseća zadršku pod teretom godina. 

(Konstantin Kavafi “Pjesme”)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (23. nastavak)

Milan Draško – Hristos Banikas

Istanbul 2012.

1.Sf3 c5 2.g3 Sc6 3.c4 Sf6 4.Lg2 d5 5.O-O e5 6.Da4 Ld6 7.Sg5 Ld7

Ja sam ti smisao i svrha,

ti sa mnom gubiš razlog svoj.

8.cd5 Sd4 9.Dd1 h6 10.Sf3 O-O 11.Sc3 Lg4 12.e3

Šta od postanja saznasmo, sem to:

da sve se jedno u drugom ogleda?

12…e4

Na kom smo instrumentu?

 Ko nas satka?

 I koji ovo svirač drži nas?

13.Se4 Se4 14.ed4 Sg5 15.h4

Čuvam se, a u meni straža bdije.

15…Sf3+ 16.Lf3 Lf3 17.Df3 cd4 18.d3 Dd7 19.Ld2 Tfd8 20.Tac1 Le5 21.Tc4

Iz nje se toči u mene saznanje

 da imam dosta prostora pred sobom

21…Dd5 22.Dd5 Td5 23.Tfc1 Tad8 24.Kg2 Kh7 25.Tc5 b6 26.Td5 Td5 27.Tc8

I tako svet ćeš ustrojiti svoj.

 27…f5 28.h5

O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.

29…g5

Samoća je poput kiše,

U večeri iz mora se diže,

Iz ravnica pustih i dalekih stiže,

 Ide u nebo, gde je uvek ima.

29.hg6+ Kg6 30.b4 h5 31.a4 Td7 32.Tc6+Td6 33.Td7 a6 34.Kf3 Te6 35.Ta7 b5

U meni zebnjom zvoni jeka:

36.ab5 ab5 37.Tb7

Ko meri naš doprinos?

37…Lf6 38.Tb5

38…h4 39.gh4 Lh4 40.Td5 Lf6 41.b5 Tb6

Samoća je poput kiše,

U večeri iz mora se diže,

 Iz ravnica pustih i dalekih stiže,

Ide u nebo, gde je uvek ima.

42.La5 Tb7

Šta je sa suzama?

 Od njih otežah i otromeh, zaslepeh,

 počeh da se na prevoju prelivam,

naprsoh sav – i najzad ostadoh prazan i slomljen

43.b6 Kf7 44.Tc5 Ke6 45.Tc6+ Ke5 46.Ld2 Lh4 47.Th6 Le7

Zatim – tišina

48.Th7 Kf6

Svi mi padamo. Pada ruka, u svakom od nas – pad živi neizbežno.

 49. Lb4 1:0

Zaboravimo sve što nas je bolelo, radi nas i radi zaborava!

(Rajner Marija Rilke “Pjesme”)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (22. nastavak)

Nikola Đukić – Vassily Ivanchuk

Istanbul 2012.

1.e4 e6

Sve je to isto cijelog vijeka.

2.d4 d5 3.Sc3 de4 4. Se4 Sd7 5.Sf3 Sgf6 6. Lg5 h6 7.Sf6+ Sf6 8.Le3 Ld6 9.Lc4

Sjećanje me lakom tugom ovi:

9…a6 10.Se5 b5 11.Df3 Tb8 12.Ld3 Lb7 13.Dg3

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?

13…Kf8 14.f4 De8 15.O-O

Daljini svakoj dio sam srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.

15…Le4 16. Ld2 g6 17.Tae1

Da ga vidiš spazio bi mu u grču lice,

Stisnuto bolno od uboda i rana.

17…Ld3 18.Dd3 h5 19.Te2 Kg7 20.b3 b4 21.Da6

Pa, dobro, nek mi je sa srećno.

21…Db5 22.Db5 Tb5 23.c4 bc3

Da l’ ošinu to mene vitkim prutom

te plamen sunu i liznu mene?

 24.Lc3 Sd5 25.Le1 Ta8 26.g3 Tb7 27.Sc4 Le7 28.Tf3 Lf6 29.Lf2

Je li to odraz, kao u oknima,
jeseni ove u ljudskim očima?

Il’ kroz nju mutnu prolazeć zanesen
to svako nosi sobom svoju jesen?

29…Le7 30.Le1

I ređam mjesta: jedno, drugo, pa treće…

Pa, opet – nespokojan i pokisao –

Zanesen idem kuda me vuče misao:

Neznanom kutu mira i tihe sreće.

30…La3

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

31.Sa3

 31…Ta3 32.Kg2 Tba7 33.Tff2 f5 34.Kf3

Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.

34…Kf7 35.Tb2 Ke7 36.Tfc2 T7a4 37.Lf2 Ta7 38.Le1 T8a4 39.Lf2 T8a4 40.Le1 ½–½

Rijeka teče, o teče i ostaje,

a ljudi stoje, o stoje i odlaze.

(Aleksandar Leso Ivanović “Pjesme”)

FM Dragan Popadić: Družina (21. nastavak)

Blažo Kalezić – Golizadeh Asghar

Istanbul 2012.

1.e4

Zdravo, naraštaju

Mladi i nepoznati!

1…c5

Bonaparta pitao je:

„Crnogorci – šta je to?

Zar se zbilja sile moje

Ne boji to pleme zlo?

2.d3 Sc6 3.g3 g6 4.Lg2 Lg7 5.f4 d6 6.Sf3 Lg4 7.c3Sf6 8.h3 Lf3 9.Df3 Tb8

Bura maglom nebo krije.

10.0-0 0-0 11.Le3

I srce puno je pregnuća.

Sd7 12. Sd2 b5 13.a3 a5

Ko vetra dah, ko zvuk, il’ tajna.

Ko strašna sen, ko zvezda sjajna,

Svejedno je: što pre, što pre!

14.g4

I opet plamti nadahnuće.

14…b4 15.ab4

Cereka se neki vrag.

Iz daljine nešto kulja,

Ne znam je li dim il’ sen.

15…ab4 16.e5

Ja znam da opet biće naslađenja

Da harmonija moj će sadrug biti,

Da ću nad bajkom snova suze liti,

15…Tc8 17. d4

I kucat stade srce vruće,

nov život u njem maha uze.

17…bc3

Čudna huka, čudna buka,

Ne znam uzrok, ne znam smer.

18.bc3 cd4 19.cd4 Sb4

Konj zaspao, kajas krut.

20.Tad1

Velike hvale huka – to je trenutan šum.

Hladan je smeh gomile; glupakov sud pokvari

Smisao. Al’ ti budi – čvrst i sam ko tvoj um.

20…Tc3 21.Se4

Do predaje nama nije,

Crnogorska to je ćud;

Od konjice, pešadije,

Krš nas brani odasvud.

21…Ta3 22.De2 Sb6 23.Kh1

U tišini

na krmi naš kormilar umni

u šutnji vodi tromi čun.

23…S6d5 24.Lc1 Ta2 25.Df3 Db6 26.ed6 ed6 27.f5

O delu umetničkom umetnik strože sudi…

27…Ld4

Mutno nebo, mutna noć.

Razuzdani besi lete,

Raduju se našem zlu,

Krici njine pesme klete

Kroz srce mi prodiru.

28.fg6 hg6

I nose puno umora i žali

Budućnosti uznemireni vali.

Al ́ nije smrt to što mi srce moli.

29.Sd6

Lete konji ko pomamni,

Ko da j’ orkan odstrag.

29…Dd6 30.Td4

Ti vraćaš sve što vreme uze.

 Ta1

Puk se smeo sav i dao

Kako ko zna u lud beg.

31.Tdd1 De5

Na tom putu moro bi se

Užasnuti svaki džin.

 32.Lb2

Podigoh spomenik što nije rukom tvoren,

Neće mu prilaze zaboraviti puk.

32…Db2

Neskromne su želje bile,

pa se nisu ispunile.

 33.Ta1 Sc7

Propašćemo, – zlo je, zlo je,

Kucnuo nam zadnji čas.

34.Db7

Najvišu zapovest o, muzo, verno sledi –

Hvala i kletva spokojno slušaj zbor,

Ne traži lovore, pred uvredom ne bledi,

I sa glupakom mani spor.

34…Dc3

Tek spremaš se da živiš, a gle, najednom, smrt!

Kormilar s pomorcima strada!

 35.Tac1 1:0

Velike hvale huka – to je trenutan šum.

Hladan je smeh gomile; glupakov sud pokvari

Smisao. Al’ ti budi – čvrst i sam ko tvoj um.

(Aleksandar Sergejević Puškin -Pjesme)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (20. nastavak)

Tikkanen Hans – Đukić Nikola

Porto Karas 2011.

1.c4 

Gospodo, treba raditi.

1…Sf6

Gospodo, ja počinjem.

 2.Sc3 e6 3. Sf3 c5 4.g3 b6 5.Lg2 Lb7

Ja sam naučnik, čovek od knjige, i praktičan život mi je uvek bio tuđ.

 6.0.0 Le7 7.b6 O-O 8. Lb2 a6

Nema ništa novo. Sve je staro.

9. e3 d6

Ali, svejedno, nije prvi put.

10. d4 Sbd7 11.d5

Potrebno je stvarati.

11…ed5

Sve je to lepo i krasno, ali nimalo ubedljivo.

12. Sh4

Kad već nema pravoga života neka se živi od priviđenja. Ipak, je I to bolje nego ništa.

12…g6 13. f4 b5 14. cd5 Se8 15.e4

Uzmi, sinko.

15…Lh4

Baš ti hvala.

16. gh4 Dh4 17.Se2

Rešeno je.

17…Sef6 18.Dd3 Tae8 19.Sg3 Sh4 20.h3 Sh6 21.Tae1 f6 22. Sh1

Veoma ljupko. Veoma..

22…g5 23.Lc1 gf4

Da sam zaglupeo – nisam još, hvala bogu;mozak mi je još na svom mestu.

24.Lf4 Sf7 25.Dg3+

Pa i to je život.

25…Dg3 26.Sg3 Kh8 27.Kh2 Lc8 28.Lf3 Sde5 29.Lh5

Prema lepoti nisam ravnodušan.

29…Sg6 30. Ld2 Sfe5 31.Sf5 Td8 32.La5 Td7 33. Te3 Se7 34.Sh6 Sg8 35.Sf5 Se7

A ja sam obmanut.. vidim – glupo obmanut.

36.Sh4

Ali, bože moj, misli se brkaju u glavi.

36… b4

Vama su potrebne žrtve.

37.Tg3

O kako sam se prevario.

37… Tb7 38.Le2 Ld7 39.Tfg1

Kakve pretenzije!

39…S7g6  40.Sf5 Lf5 41.ef5 Sf4 42. Te1 Sd5

Ja volim uspeh, volim slavu.

 43.Td1

Meni je svejedno.

 43…Se7 44.Td6 S7c6

A taj život priteže.

45.Lf3

Premorio sam se, dadice.

45…Sf3+ 46.Tf3 Sa5

Divno, divno…Vanredan prizor.

47.Ta6

Sreću sam izgubio, ali mi je ostao ponos.

Tb5 48.Tf4

Kako je to bolno.

 48…c4

49.bc4

Ne valja.

49…Tc5 50.Tb6

Ja nemam nikakve nade, nemam, nemam

Sc4 51.Th4

Ništa ne želim, ništa mi ne treba.

51…Se5 52.Thb4

Ne, bolja je neizvesnost… Ipak, ima neke nade.

52…Tc2+ 53.Kg3 Ta2 54.Kh4

Neminovna sudbina.

54…Tf2 55.Ta4 Tf5

Oni koji će živeti sto-dvesta godina posle nas i kojima mi sad krčimo put, da li će nas po dobru spominjati.

56. Tb7 Tg5 57.Taa7 Sg6# O:1

Finita la comedia.

(Anton Pavlović Čehov “Ujka Vanja”)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (19. nastavak)

Kosić Dragan – Semsecen Daniel

Porto Karas 2011.

1.d4 d5 2. c4 dc4 3. Sf3 Sf6 4. e3 Lg4 5. Lc4  e6 6. h3 Lh5 7. 0-0 a6 8. Le2 Sc6 9. b3 Ld6 10. Lb2 0-0 11. Sbd2 De7 12. Sc4 Tfd8 13. Tc1 Tac8 14. Sfd2 Lg6 15. Lf3

Nikad nisam bio momak oko kog se diže larma,
ali mislim da sam faca i da imam nekog šarma.
Možda grešim, al’ ja sam takvog dojma.

15…De8 16. a3 Sd5 17. Se4 Lf8 18. De2 b5 19.  Scd2 e5

20. Tc6

Nešto sam načuo da sutra možda ne postoji,

pa bolje da odmah probamo sve.

20… Dc6 21. Tc1

Za neke stvari imam strašan nos,
opasan nos (opasan nos).

21…Dd7 22. de5 c5 23. Sf1 Sb6 24. Lg4 Lf5 25. Lf5 Df5 26. Sfg3 De6 27. Sh5 Dg6 28. Df3 c4 29. b4 c3 30. Lc3 Sa4 31. Sf4 Df5 32. g4

Iz ogledala viri jedan stariji ja
a nad Novim Sadom vetar kinji oblake

32…Dd7 33. Sh5 Le7 34. Sg2 De6 35. Sf4 Db3

Sve izgleda izdaleka drukčije.

36. Se2 Sc3 37. S4c3 Sa3 38. Db7 Lb4

39. Sb5

Svašta se rodi u mutnoj vodi.

39…Dc1

A noć mi preti
Ponoć i pusta tama
Kad me se samo dohvate.

40. Sc1 ab5 41. Db5

I te sam noći preplivao Dunav, dubok i strašan
Oprosti, velika reko, al’ ja sam morao preko.

41…Lf8

Šta sam uradio
Kakva tužna humoreska
Gradio
Ispod gradova od peska
Dubok bezdan bez dna.

42. Sd3 Tc6 43. Sf4 Tc5

Sad žalim, da,
al’ šta sam znao ja?

 44. Db6 Te8 45. e6 fe6 46. Se6

To su samo kapi vremena
Prosute ko šaka semena
Po širokoj njivi Gospodnjoj
O marim ja.

46…Te5 47. Sf4 Kh8 48. h4

Samo lepo možeš ružiti.

48…Lc5 49. Dc6

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
širokim drumom što izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Ko je domaćin, a ko je bio gost

49…Lf8 50. h5 Kg8 51. Kf1

Život baš i nije bog zna šta
Al za svaki slučaj uvek uzmem šta mi da:

51…Te4 52. g5 T4e5

Šta je – tu je, sakrijmo se od oluje.

53. h6

Istok i zapad zovu u napad.

53…Td8 54. Dc4

I sve su priče ispričane,
ne znam šta bi moglo da se doda.

54… Kh8 55. Df7

U, to je partija bila, još se priča o njoj.

55…Te7

A budem i ja i smuvan i varan
Pa svakom se desi da ispadne šaran
To je bar rutinska stvar.

56. hg7+ 1:0

Drago mi je zbog mog starog,
što sam bez škole,
krenuo od dole i post’o car.

(Đorđe Balašević- Pesme)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (18. nastavak)

Elsnes Frode – Draško Milan

Porto Karas 2011.

1.d4

Tek  da  bi  ubio  vreme,  kao  što  se  igra šah.

1… e6

Dva smrtna  protivnika  na  istoj  dasci;  mi  ili  oni,  jači  istiskuje  slabijeg — zar  to nije  po  pravdi?

2. c4 Sf6 3. Sc3 Lb4 4. Dc2 0-0 5. e4 d6 6. a3 Lc3+ 7. bc3 Sbd7 8. Ld3 c5 9. Se2 Dc7 10. 0-0 b5

Napred!

 11. e5 bc4

Što  i  to  da  ne  probam?

12. Lc4 de5 13. de5 Se5 14. La2 Lb7 15. f3 h6 16. c4

Polako!  Polako!

16…Sc6

Samo  brzo!

17. Le3 De7 18. Tab1 Tfd8 19. Tfd1 Tfd1+ 20. Td1 e5 21. Sc3 Sd4

Je  li  to  zaista  neophodno?  O,  jeste.

22. Df2 Tad8 23. h3 Td6 24. Te1 Dd8 25. Lc2 Te6 26. Lb1 Da5

Svako  mora  dobiti  mogućnost  da  uživa  na  svoj  način,  ali  tako  da  to  ne  ide  na  štetu  drugoga  i  da  ne  ometa drugoga  da  uživa  kako se  njemu sviđa.

27. Lb2 Lc6 28. Kh1 Db6 29. La2 e4

Vreme  je  da  se  strgnu  ma­ske.

30. fe4 Se4

Živa  u  termometru giljotine  ne  sme  pasti; 

31. Se4 Te4 32. Te4 Le4 33. Ld4 cd4 34. c5 Df6

Revolucionar  koji  stane  na  pola  puta  sam  sebi  kopa grob.

35. Df6 gf6 Statua  slobode  još  nije  izlivena,  peć  se  žari,  svima  nam  se  još može  desiti  da  opečemo  prste.

36. Kg1 Kf8 37. Kf2 Ke7 38. Lc4 Ke7 39. Lb5+ Ke6 40. Lc4+ Ld5 41. Lb5 Ke5 42. h4 Le6 43. Lc6 f5

Treba se  pribrati.

44. g3 f4  45. gf4+ Kf4 46. Le8 Ke5 47. Ke2

Nisam  ja  trom,  ja  sam  umoran.

47…Kd5 48. c6

Ružan  san.

48… Kd6 49. c7 Lc4+

50. Kf3 Kc7 51. Kd4 d3

Sada  sam  miran.

52. La4 Kd6 53. Kd4 La6 54. Lb3 f5 55. La4 Ke6 56. Lb3+ Kd6 57. La4 d2 58. Ld1 Lb7 59. Le2 Lc6 60. Ke3 Ke5 61. Ld1 Lg2 62. Kd2 Kf4

Živio kralj!

 63. Lc2 Lh3 64. Kd3 Kg3 65. Kd4 f4 66. Ke5 f3 67. h5

Suviše  je  to  muke za  mene.

 Lf1 0:1

Mislim  da  više  ne  moram  da povučem  nijedan  potez,  por­treti  su  završeni.

(Georg Bihner “Dantonova smrt”)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (17. nastavak)

Iordasechescu Viorel – Blagojević Dragiša

Porto Karas 2011.

1.e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. Lb5 a6 4. La4 Sf6 5. O-0 Le7 6. d3 b5 7. d3 b5 8. Lb3 9. c3 Sa5 10. Lc2 c5 11. Sbd2 0-0 12. Te1 b4

I zato što cilj, celoga veka,
Postigoh, idući s osmehom zdravlja –
Ja i sad stalno tvrdim, bez jeka,
Da se na svetu sve ponavlja.

13. h3 bc3 14. bc3

Nije li svejedno – drugi će doći,

14…Le6 15. d4 Dc7 16. d5

Sve na svjetu svog se drži pravca.

16… Ld7 17. De2 Sh5

Divno si ti, o polje belo!
Greju krv moju pretihe studi!
Prosto bih hteo uz svoje telo,
da stegnem breza te gole grudi.

 18. Sc4 Sc4 19. Dc4 g6 20. Lh6 Te8 21. Tab1 Lf6 22. h4

Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

22…Ta7 23. g3 Tb8 24. Sd2 Lc8 25. Tb8 Db8 26. Dd3 Ld8 27. Sc4 Tb8 28. De2 Dc7 29. Ld3 Dd7 30. Df3 Dc7 31. Ta1 Tb3

Kad za glasom izazova krećem,
Čekaju me uvek isti puti.

32. Lc2 Tb8 33. Ld1 Dd8 34. De3 Sg7 35. f4 f6

Odveć rano misli mi poleću
Ka snovima zemlje ideala.
Rano počeh da ropćem na sreću
I mislim šta prošlost mi je dala.

36. fe5 fe5 37. Le2 Ld7 38. Lg5 De8 39. Lf6 Df7

Ko i nekad imam hrabrost mušku
al nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijahu njušku,
sada mi je sva u krvi duša.

40. Tf1 Sf5

Tuga rastužiti otišlog ne sme.

41. ef5 Df6 42. fg6 Dg6

O glavo moja, glavo moja bujna…
Do čega si me ti samo dovela?

43. h5 Dg7 44. h6 De7 45. Sd2 Tf8 46. Tf8+ Df8 47. La6 La4 48. Ld3 Ld7 49. Dg5+ Kh8 50. Se4 Ld8 51. Dg7+

D82

51…Dg7 52. hg7+ Kg7 53. Sd6 La5 54. c4 Lc7 55. Se4 Lf5 56. Sc5 Lb6 47. Lf5 Lc5+ 48. Kg2 h6 49. Kf3 Kf6 50. Ke4 Ld6 51. Lh3 Lc5 52. Lg2 Lb4 Remi

Nek’ me maze nežnom rečju milom,
Nek’ je ko nož oštar jezik zao –
Ja sam davno spreman na sve živo,
Ja sam na sve, već grub, navikao.

Ali ipak, progonjen i gažen,
Sa osmehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala.

(Sergej Jesenjin Pjesme)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (16.nastavak)

Danielsen Henrik – Đukić Nikola

Porto Karas 2011.

1.e4

Šta ćemo za početak?

1…c5

Sve je to navika, ništa drugo.

2. Sc3

Pre svega, nek što više radnje bude!

2…Sc6

Gde mnogo ima, svak nešto dobija

3. f4

Ono, igra je igra.

 g6 4. Sf3 Lg7 5. Lb5

Kako da damo nešto što čar novine ima,

i da značajno bude,  da se svidi svima?

5…Sd4 6. 0-0 a6 7. Lc4 d6 8. d3 Sf6 9. Sd4

Što propusti se danas, to sutradan već nesta.

9…cd4 10. Sd5 Sd5 11. Ld5 0-0 12. Ld2 e6 13. Lb3 Ld7 14. De1 a5

Da l’ čovek može nadati se čemu ?

15. a4 Kh8 16. Kh1 Dc7 17. Dh4

Šta stekoh, luda, od nauke te?

 Znam samo ono što znao sam i pre.

17…f5

Što mora biti, nek se odmah sluči!

18. Tf3 Lf6

Ko će mi reći šta da kušam?

 I čega treba da se klonim

19. Dh6 Lg7 20. Dh4 Lf6 21. De1

Zabavu dajte svetu, kad je želi.

Pa kad je tu zabavljač valjan koji,

to se, ja mislim, u dobit uvek broji.

21…b6 22. Tc1 Dc5 23. c3

Ko stalno mozga, znaš, taj liči meni

 na bravče što se, gonjeno zlim duhom,

vrti u krug po pustopolju suhom,

a okolo se sočna paša svud zeleni.

23…dc3 24.Tc3

Kuražno zato! Sve uzorno dajte,

 pa maštu s njenim horovima svima,

 strast, razum, osećanja razigrajte,

 al’ svuda neka i ludosti ima!

24…Lc3

Ne, nema od tog pokušaja nade.

25. Lc3+ Kg8 26. d4

Narodnoj umem da podiđem volji,

 al’ nikad ne beh zbunjen ovoliko;

26…Dc8 27. d5 e5

Baštovan zna, kad drvce zazeleni,

 da će buduća leta doneti cvet i plod.

28. de5 fe4

Moj prijatelju, sve će to biti kako treba;

čim se pouzda u se i čim se ne koleba,

čovek se ume i u životu snaći.

29. Tf8+

A vidim da ništa ne možemo znati!

 To će mi srce skoro razderati!

29…Df8 30. e6 Le8

No, čekaj samo, nasadiću ga ja!

31. Lc2

Snaga je slaba, al’ želja nam je jaka.

31…e3

Što god sam kadar, učiniću ja.

32. Kg1 Df4

Vreme valjano upotrebite!

Dok dlanom o dlan, već ga nema

33. De2 La4 34. La4 Da4 35. De3 Dd1+

Što sja, za tren se rodilo; što vredi,

ni pred dalekim potomstvom ne bledi

36. Kf2

Al’ sreću neko ugrozi ti tad,

za ushićenjem dođu bol i jad,

36…Dd5

37. Kg3

Od svega toga mi glava buči

kao da žrvanj po njoj huči.

37…Te8 38. e7 Kf7

To drvo što ga cepate je meko.

39. Dh6

Tako je to kad dižeš nos do neba!

39…Ke7

Udaljimo se odavde što brže!

40. Dh7+ Df7 41. Dh4+ Kd7 42. Dd4

I već sam svake nade lišen.

Zar priroda i neki duh uzvišen

još melem nisu smislili za to?

42…Kc7 43. La5 Db3+ 44. Lc3 De6

Ko zna navaljivati i nagrađen je taj!

 45. h4 De5+

Ah, kako li mi od prizora tog

 milina nagla svako čulo opi!

 46. Df4 Df4+

Kladim se, sad si mi dolijo!

 47. Kf4 d5 48. Kg5

Kakvo je ovo samo mučilište!

48…Te4

O, kakav prizor! Kakva slika sjajna!

49. Kg6 Th4

Inače gorite kao slama,

a sad ste pokisli! Šta je s vama?

50. Kf5 d4 51. Le1

O, kad bi gledao, meseče žut,

na moju muku poslednji put.

51… d3 52. g4 Th2 53. Lg3+ Kd7 54. Lh2 d2 0:1

Kad mudrost uzme vas na grudi,

i u vama će svakog dana

sve veća želja da se budi,

sve će vam slaña biti hrana

(Johan Volfang Gete “Faust”)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (15.nastavak)

Kalezić Blažo – Samsonkin Artiom

Hanti Mansisk 2010.

1.e4 c5

Od svih biram tebe,

imam poruku za tebe.

2.Sf3 d6 3.d4 cd4 4.Sd4 Sf6 5.Sc3 Sc6 6.f3 Sd4 7.Dd4 g6 8.Le3 Lg7 9.Lc4 0-0 10.Dd2 Dc7 11.Lb3 Le6 12.0-0-0 Tfc8 13.Kb1 Lc4

Možda ćemo nešto naučiti,

14.Ld4 b5 15.h4

Tamo nema mape ni vodiča,

e5 16.Le3 b4 17.Sd5 Sd5 18.ed5 a5 19.La4

jer ja se suprotstavljam miru, bezbednosti

i svim zakonima ustaljenim – da bi ih poremetio,

Tab8 20.h5

Ne marim i nikada mario nisam ni za iskustvo, oprez, većinu,

niti za podsmeh.

20…Lb5 21.Lb5 Tb5 22.hg6

Ali najhrabriji jurišahu i padoše,

bezimeni, nepoznati…

22…fg6 23.Th4

A pojma nemam gde nam je odredište,

 niti da li pobeda nas čeka,

 ili ćemo biti potpuno savladani i poraženi.

23…Lf6 24.Te4 Kh8

Sve je prazno ispred nas,

25.De2 a4 26.g4

Opiri se, ne povinuj se!

26…g5

Spoljašnjost ne sme da zavara,

27.b3 Da5 28.Tc4 Ta8 29.Th1 Tb7 30.Dd2

Grabljivi oblaci

neće dugo pobedni biti.

 Tf7 31.Tb4

Ovo je tvoj čas, o dušo,

tvoj slobodni let u nemušto.

31…ab3 32.cb3

Vidim ishode borbi, gladi, tiranije

32…Da3 33.Tc4

Nikad se ništa zaista ne gubi,

 niti može da se izgubi,

33…Ld8 34.Dc2 Da5 35.Td1

Pa ipak, da se ne zaletim;

35…Da3

 36.Lc1 Da7 37.Ta4

Ja odlazim, ne znam kuda,

Ja sam iskren i nemilosrdan,

37…Db7 38.Ta8 Da8 39.Dc6 Db8 40.De8+

Sunce se neočekivano probija,

Kg7 41.Lg5

41…Tf3 42.Ld8

Bubnjajte, bubnjajte bubnjevi!

Trubite trube, trubite!

Db4 43.Da4

A brod je na sigurnome,

Dc3 44.Dc4 1:0

On dobitnik je, pobednik,

on pređe talas ljut.

(Volt Vitman Pjesme)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (14.nastavak)

Blagojević Dragiša – Erdene Ganzorig

Hanti Mansisk 2010.

1.d4 Sf6 2. c4-g6 3. Sf3 Lg7 4. g3 0-0 5. Lg2 c6 6. 0-0 d5 7. b3 a5 8. Sc3 Lg4 9. Se5 Le6

S jeseni

– tako su lažljive ceste.

10. Lb2 Sbd7 11. Tc1 dc4 12. Sc4 a4 13. d5

Ako bude bolje – dobro došlo,

ako bude mrijet – mrijet će se;

Nikom nije još za rukom pošlo

da se svoje sudbine otrese.

13…cd5 14. Sd5 ab3 15. ab3 b5 16. Sf6+ Sf6 17. La8

17…Da8 18. Se3

Kako sam nekad ludovati znao

s proljeća, kad planu te kiše bučne.

Jednom sam divno pokisao,

ona – topola, ja – bor razbarušen.

18…Lh3 19. Lf6 Lf6 20. Te1 b4 21. Dd5 Le6

Bjelim drumom očajno proboden

 drumujem, skitač, bez lijeka.

 Idem kuda me oči vode.

22. Dc5 Tb8 23. Tb1 Tc8 24. Db4 Lc3 25. De7

26…Le1 26. Te1 Lb3

Ne vjerujem ovoj noći

crnoj,

gluvoj,

bez koraka.

 27. De5 Te8 28. Dc3 Le6 29. Sg2 Tc8 30. Df6

Kako se ludo okreće ova matora planeta,

kao zaljubljena šiparica

blesava od sreće.

30…De4 31. Sf4 Ld7 32. Td1 Da4 33. Td4

Pustite me, pustite da odem,

bez pitanja kako, i zašto, i dokle,

 drumovi uvijek nekuda vode,

a ja sam nomadskom glađu proklet.

33…Tc1+ 34. Kg2 Dc6 35. Dc6 Lc6+ 36. f3 h5 37. Kf2 Kg7 38.h4 Lb5 39. Td5 Lc6 40. Td8 Lb5 41. Tb8 La6

A šta ako nema zaborava,

ako je to vječna igra kruga,

a šta ako tamo ispod trava

boli ova ista ljudska tuga.

42. Ta8 Tc6

Sve su skitnje odskitane,

umor pao na drum dugi.

 Što me tako gledaš, dane,

kao da sam neko drugi.

43. Ta7 Lc4 44. Sh3 Te6 45. 34 Tb6 46. Ke3 Te6 47. Sg5 Lb3

Bude ponekad teško čovjeku

kad ga nekakva patnja skoli,

pa ode da traži riječ neku

ko travu od koje manje boli.

48. Tc7 La2 49. Ta7 Lb3 50. e5 Tc6

Srećo moja davno prošla

kome li si dobrodošla?

 51. Se4 Le6 52. Sd6 Tb6 53. Kf4 Tc6

Umoran već i malo gorak

od svega što se zbilo i nije

od ine tiho, korak po korak,

ulicom  – ko rub provalije.

54. Ta8 Kh6 55.  Th8+ Kg7

Dan osvanu a ja – Skadar

Zle me sile

pretvorile

u gomile,

do temelja porušile.

56.Td8 Kh6 57. g4

57… hg4 58. fg4 g5+ 59. hg5+ Kg6

Noćas ću sve da zaboravim i prebolim

 i da se vratim u naručje neba.

60. Th8 Tc1 61. Th6 Kg7 62. Sf5+ Kg8

Još mogu poneki osmijeh da slažem

ali sve tiše,

tiše,

tiše…

63. g6 Te1 64. Kg5 Ld7 65. Kf6

 O, mnogo ljepote za srce tako malo!

65…fg6 66. Se7+ Kf8

Dane, đubre jedno, ne sviće se tako,

gubi se natrag pa pristojno svani.

 67. Th8 # 1:0

Jednog dana, kada nas ne bude

 na ovome bijelom svijetu,

 s ljudskom čežnjom pomenuće ljude

neki vjetar drugom nekom vjetru.

(Vito Nikolić Pjesme)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (13.nastavak)

Draško Milan – Al Ali Hussein  Ali Hussein

Hanti Mansisk 2010.

1.Sf3 Ako ne počneš nećeš ni završiti.

1…Sf6 2. g3 e6 3. Lg2 d5 4. 0-0 c5 5. c4 d4 6. e3 Sc6  7. ed4 cd4 8. d3 Le7 9. Sa3 0-0 10. Sc2 a5 11. a3 a4 12. Ld2 Db6 13. De2 Td8 14. Tb1 Ld7 15. Lf4 Svako je kovač svoje sreće.

15… Le8 16. Sd2 Sa5 17. Tfe1 Lc6 18. Lh3 Uzdaj se use i u svoje kljuse.

18… Te8 19. Sf3 Lf3 Nije zlato sve što sija.

 20. Df3 Sc6 21. De2 Lf8 22. Lg2 Sd7 23. Ld2 Sc5 24. Lc6 Ako želiš jezgro, slomi ljusku.

24…bc6 25. Sd4 Gvožđe se kuje dok je vruće.

25…Tad8 26. Le3 e5 27. Sc2 Db7 28. Sb4 Što se hoće to se može.

28…Se6 Tjerao zeca pa istjerao vuka.

29. Df3 Za zlato rđa ne prianja.

29… Lb4 Kad čovjek tone I za vrelo gvožđe se hvata.

 30. ab4 Td3 31. b5 Jabuka koja dockan sazri dugo stoji.

31…Db8 32. Dc6 Veselo srce pola zdravlje.

32…Ted8 33. Ta1 Sd4 34. Ld4 T3d4 35. Ta4 Tc8 36. Da6 h5 Nevolja čovjeka svemu nauči.

37. b6 Ko čeka dočeka.

37… Kh7 38. Da7 f6 39. Db8 Tb8 40. Tb4  Vrijeme donese sve ko ga dočekati umije.

40…Kg6 41. Ta1 Gdje je sloga tu je i pobjeda.

42… Tb7 Nesta blaga nesta prijatelja.

 42. Ta7 1:0

Čovjek se do smrti uči.

(Narodne izreke)

(Sutra nastavak)

FM Dragan Popadić: Družina (12.nastavak)

Kosić Dragan – Novita Anjas

Hanti Mansisk 2010.

1.d4

Ali danas, evo, pocinjem sam

1…Sf6 2. Lg5

Ruku na srce, sve moje priče – liče
Posebno onom ko ih uopste ne slusa.

2… h6 3. Lf6

I što se tiče mene lično
Ako neko ume slično
Nek istupi i nek pokaže šta zna.

3… ef6 4. e3 d5 5. c4 bc4 6. Lc4 Ld6 7. Sc3 0-0 8. Sge2 a6 9. Dc2 Sc6 10. a3 f5 11. Ld3

Jednog će dana
stvari postati, ako ne kristalno
ono bar porculanski jasne.

11…Dg5 12. g3

Nemam više dvadeset i nešto
Sve sam manje onaj koga znam.

12…Ld7 13. Sf4
Za neke stvari imam jeziv šmek,
za vaše tužno srce imam pravi lek.

13…Tfe8 14. 0-0-0

Šta je tu je, nema kajanja.

b5

Al’ ste Vi neki vrag!!!

15. h4

Neke se pobede dobijaju na juris.

15…Dd8 16. Lf5

E, kada nećeš mirnim putom,
Okončaćeš pod kaputom.
Kada nećeš gradski i demokratski!

16…b4 17. Ld7 Dd7 18. ab4

Prošao sam sve to, sito and rešeto,
moj dosije – to je rat i mir.

18…Sb4 19. Da4

Ponekad tragam i ja, za zlatnim runom.
Mozda ću sanjati dim, vatru i čelik.

19…Df5 20. Td2 Tab8 21. Thd1 Lf4 22. gf4

Za mnom cika, za mnom potraga
A preda mnom put za dovraga
Bar da mi je fićok rakije
Tu bi moglo da se sakrije.

22…Te6

Sam na svetu, sam protiv svih,
tad je važno ispasti laf,
tad je važno ne biti šraf u toj mašini.

23. d5

Širok mi je dijapazon, smisliću bolji fazon.

23…Teb6 24. Td4 Dg4

Svi idu dalje, i ja sa njima.
životni pravac moram da pratim,
a toliko divnih časova ima
u koje želim da se vratim.

25. Tc4

Hej, haj baš nas briga,
Vozamo se na taljiga
Zorom, ili mrakom, šorom il sokakom,
Noću kad selo drema,
Kad nigde nikog nema,
Mi jurimo kroz noć.

25…Dh4 26. Td2 De7 27.  Tdd4

Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?

27…a5

Zašto se sve to dešava, dal’ čovek išta rešava
il’ smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama?

28. Da5

Sve je morao sam…
Prst na orozu lagan… U srcu uragan… I skok preko duge…

28…Sa6 29. Sd1 Dd6

Ja znam da vreme uvek uzme svoje… I ne znam što bi nas poštedelo?

30. Sc3

Vrteli se točkovi mog bicikla.
Gde god je stao taj rulet beše premija.

30… Dg6 31. Sd1

Al’ ti na mene stavi upitnik,
pa rekni: dal’ ti bata deluje k’o gubitnik?
Ma nema šanse, šta ti je?

31…Dg1 32. Kc2 Df1 33. Dd2

I uvek ‘ladan kao špricer, uvek opasno tih,

33…Tb5 34. e4 f5 35. ef5 Td5 36. Se3

Džaba vam novci moji sinovci,
Džaba vam bilo dobre volje.
I pogledi čvrsti i lepljivi prsti,
Ja ipak varam malo bolje.

36…Da1

Kraljevstvo dajem za dobru vest.

37. Dc3 Tdb5 38. Sd1

I sve su priče ispričane,
Ne znam šta bi moglo da se doda.

38…Tf5 39. Ta4

Đavo je kredom upisao bod.

39…Tc5

Šta sam uradio?

40. Ta1 1:0

Posao moj je ko drugi svi
Nije to roman il’ film ili strip
Ali se ipak nizašta ne bih
Menjao ja…

(Đorđe Balašević Pjesme)

(Sutra nastavak)