Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju – Čudesna igra Fišera


Peti nastavak

Čudesna igra Fišera

Ponovo je Spaski „na potezu“.

Fischer se nikada nije vraćao na događaje u Rejkjaviku?

„Ne, mi o tome nismo govorili. Ali je obećao da ćemo igrati drugi meč – i održao je riječ. U početku je Bobby ciljao na Španiju. U mojoj arhivi imam faks, da će glavni organizator biti Luis Rentero, osnivač turnira u Linaresu. Zatim je bankar Jezdimir Vasiljevič predložio zanimljive uslove. Godine 1992. smo pošli na ostrvo Sveti Stefan. Gore su stajali jugoslavenski topovi, a dolje američka flota. Noću su, kažu dežurali ronioci. Ali na vojnu pratnju smo pokušali da ne obraćamo pažnju“.

Početak revanš meča zakazan je za prvi septembar 1992.  Igra se u Hotelu „Maestral u „Pržnom“, Fišer i Spaski borave na Svetom Stefanu. Prva partija bila je veličanstven događaj,  kojeg ću se zauvijek sjećati! Akteri istorijskog meča u Rejkjaviku, 1972. godine, ponovo na sceni.

Sjedili smo u restoranu pored hotela „Maestral“, okruženi bujnim mediteranskim zelenilom. Svi smo u napetom iščekivanju da dugo očekivani meč počne. Vjerujem da mnogi misle da će se stvari iskomplikovati u posljednjem trenutku, da će Fišer odustati. Stroga kontrola na ulazu u hotel, zajedno sa GM Adrianom Mihaljčišinom ulazim u jednu prostoriju iznad turnirske sale. Na monitoru vidimo Fišera i Spaskog kako sjede za stolom. U prostranoj sobi bilo je nekoliko ljudi, nakon Fišerovog poteza 1. e2-e4 strčali smo u salu postajući svjedoci istorije! Mihaljčišin je prijatelj sekundanata Borisa Spaskog, velemajstora Jurija Balašova i međunarodnog majstora Aleksandra Nikitina, sjedamo pored njih.

Igra se Španska partija, u 13. potezu Fišer bira drugačiji put u odnosu na njihovu 20. partiju iz Rejkjavika. U 29. potezu izgledna žrtva skakača Spaskog, nakon koje su sekundanti zadovoljni.

Robert Fišer-Boris Spaski
Sveti Stefan 1992

Dijagram poslije 35. poteza.
Bijeli: Kg1, Da1, Ta7, Sd2, Sf3, Lc2, Le3; pješaci: b4, c3, f2, g2, h3;
Crni: Kf6, De8, Ta8, Sh7, Ld5, Le7; pješaci: b5, c4, d6, e5, f5, g6, h5;

Kada je Fišer odigrao 36. g4! Nikitin je priznao: „Da, on igra svojom ranijom snagom“! Bezuspješno pokušavamo odgonetnuti Fišerove ideje i namjere. Uslijedilo je 36… hg4 37. hg4-Ta7 38. Da7-f4 39. Lf4!?-ef4 40. Sh4!-Lf7 41. Dd4-Ke6 42. Sf5!?  i bijeli je dobio u 50. potezu. Nakon Fišerove pobjede dugo smo stajali u sali u nevjerici da je moguće igrati ovako blistavo nakon takve pauze. Čarolija je kratko trajala, bio je to bljesak genija, ali igra u nastavku meča nije oduševila šahovsku javnost. Odigrano je 30 partija, Fišer pobijedio 10:5, uz 15 remija. Drugi dio meča igran je u Beogradu. Fišer je zablistao i u jedanaestoj partiji, ali ostaje utisak da je pauza nesumnjivo ostavila traga. Spaski je nakon meča izjavio da Fišer jednostavno nema više raniju energiju, niti je ozbiljnije proučavao šah tokom duge pauze.

 Da li još sanjate Fischera?

-Da, da, dešava se. Njega su uništili problemi sa bubrezima. Bilo je potrebno uraditi dvije jednostavne  operacije, ali je Fischer odbio. Nije vjerovao ljekarima, bojao se da će ga ubiti na stolu. On je i mene od toga odgovarao.

-Kada je to bilo?

-Godine 1977 u Rejkjaviku. Igrao sam četvrfinalni meč kandidata sa Vlastimilom Hortom. Na kraju meča desilo se da sam izgubio svijest. U bolnici se ispostavilo da je slijepo crijevo. Fischer me nazvao. Šaptao mi je u telefonsku slušalicu: „Ni u kojem slučaju nemojte da pristanete da se operišete!“ „Bobby, ja se ne bojim ničega. Nema osnova za sumnju. Klinika je ugledna, ljekari govore na ruskom jeziku…“

Boris Spaski i Robert Fišer – suparnici i prijatelji

Pjesnik, novinar, FM Dragan Popadić, bio je izvještač sa revanč meča. Lijepe su Draganove priče.“U jednom trenutku susreću se Fišer i velemajstor Andre Lilijental. Umjesto uobičajenog pozdrava Bobi se šaljivo obraća: „Hello e5-f6“! Aluzija na 20. potez iz partije Lilijental-Kapablanka. Bijeli žrtvuje damu, ali ostvaruje dobijenu poziciju (Hejstings, 01. januar 1935).

Grupa ljudi okružila je Fišera u holu hotela „Maestral“ u nadi da će dobiti autogram. Fišer je izričit „Only two“! Treći čovjek koji će, izgleda, izvisiti je baš Dragan. Molećivo je pogledao Fišera, slegnuo ramenima i zamolio ga za potpis. Bobi je ovoga puta popustio!

Šta mi je u psihološkom smislu značio odlazak na prvu partiju revanš meča Fišer-Spaski? Odjednom sam osjetio da sve nadaće izazvane ratom, rušenje naše kuće i kafane u Čapljini, gube značaj u odnosu na činjenicu da ću vidjeti Fišera, idola iz dječačkih dana! Razum je govorio da je to zabluda, opsjena, ali me obuzela velika radost što je takav osjećaj uopšte moguć i što sam u stanju da ga istinski doživim!

„Ako je osnovna težnja svakog ljudskog bića da ostavi za sobom nasleđe i trag u večnosti, Fišerov san je usrećio hiljade naslednika koji su mogli da žive od šaha posle 1972. i milione onih koje je privukao da krenu istim putem. Današnji šah je njegova zadužbina.

Fišer u Rejkjaviku 1972.

Fišerova tuga je priča o bolu i  praznini koja dolazi posle trijumfa. Bio je odabran da, u vreme gubitka vere i individualnosti, pokaže božansku moć ljudskog uma pre početka vladavine mašina, i da iskuša snagu ljudskog prkosa kakvog danas više nema“ (Marjan Kovačević-„Politika“, 20. januar 2008).

„Živio je i umro u moćnoj tišini/ i časno.“ (Leonard Koen – „Postoje neki ljudi“) Ukoliko bi se stihovima izrazio njegov životni kredo, možda je najbliža suštini pjesma Čarlsa Bukovskog „Niko osim tebe“.

„Niko te ne može spasiti osim tebe
ti si biće vrijedno spasa.
to je rat koji nije lako dobiti
ali ako je išta vrijedno pobjede onda je
to ovo.

Razmisli o tome.
Razmisli o spasavanju sebe.
Tvog duhovnog sebe.
Tvog hrabrog sebe.
Tvog pjevajućeg magičnog sebe i
Tvog prelijepog sebe.
Spasi ga.
Ne priključuj se mrtvima u duši“.

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju – Fišer u ležernijem izdanju


O Fišeru, s ljubavlju

Četvrti nastavak

Fišer u ležernijem izdanju

Bobi Fišer i njegova sestra Džoan prilikom dolaska u Beograd.

Devetog jula 1958. godine Fišer je prvi put doputovao u Beograd, na proputovanju iz Moskve. Završne pripreme uoči odlaska na Međuzonski turnir u Portorožu. Fišer je bio gost redakcije „Novosti“. Popularni beogradski list organizovao je Bobiju dva trening meča sa budućim velemajstorima Dragoljubom Janoševićem i  Milanom Matulovićem. Fišer je remizirao dvije partije sa Janoševićem i pobijedio Matulovića 2,5:1,5.

„Bobi je postao miljenik grada. Bio je u Pionirskom gradu. Djeca su ga oduševljeno pozdravila, a on je Grad u Košutnjaku uporedio sa „Diznilendom“, samo s razlikom „što se tamo sve plaća“. Fišerova starija sestra Džoan (20), koja ga je uostalom i naučila da igra šah, izrazila je želju da sa bratom odigra partiju tenisa, jer su videli „predivne terene“ na Kalemegdanu. Pred hotelom „Moskva“, gde su Fišerovi bili smešteni, uvek je neko čekao…“ (Slobodan Ristić – „Novosti“)

Gari Kasparov u knjizi „Moji veliki prethodnici“ dočarava susret Fišera i Mednisa u Beogradu.

„U te dane u Beogradu je bio u prolazu američki majstor Mednis. Fišer obradovan neočekivanom gostu, pokazivao mu je kako je ‘tukao’ Matulovića. Mednis priča: „Po danu Fišer me je vodio po gradskim parkovima. Među Beograđanima on je već bio znamenitost. Svuda gde smo se pojavljivali, zaustavljali su nas i okruživali ljudi“.

Ristić piše o posjeti i mečevima u Slaviji: „U kultnom šahovskom klubu „Slavija“ u Dobrinjskoj, koji je nažalost sa demokratskim promenema devedesetih „oslobođen“ od šahista, igrani su blic mečevi Fišer-Matulović. „Novosti“ su pisale da je Fišer propustio ručak, jer je Matulović poveo 5:0, pa dok nije izjednačio na 8:8, nije se prestalo igrati. Kasnije je Fišer dobio 7:1 i 5:0″.

Želio bih podijeliti sa čitaocima sjećanja Mihaila Talja, koja su objavljena u časopisu „Aganjok“. Talj je pisao neobično lijepo, slikovito, duhovito.   

„Ranije, počev od Međuzonskog turnira u Portorožu, Bobi se neprekidno borio u blic partijama sa sovjetskim velemajstorima. I nije uvek najsrećnije igrao. Rekao bih da je opšti bilans svih susreta bio negativan za njega. Ali, na porazima se ljudi uče, i Fišer nije padao duhom. On je uvek uspevao ponekoga da nagovori da odigra desetak-dvadesetak partija. Jednom, posle turnira u Cirihu, kada sam već pakovao svoje kofere, pozvala me je dežurna službenica hotela: „Gospodine Talj, traži vas telefonom gospodin Fišer“. Digao sam slušalicu i začuo: „Kroz jedan sat polećem za Njujork, ali ako pristajete da odigramo koju blic partiju, odložiću let…“

Talj zatim piše: „Za vreme Olimpijade u Havani (to je bila 1966. godina) susreo sam na obali potpuno neočekivano Štajna i Fišera kako živo gestikulišu. Bili su zauzeti „važnim“ problemom; prisećali su se pozicija iz svojih blic partija, koje su odigrali pre pet godina u Stokholmu. I očajnički su se svađali mešajući ruske i engleske reči – oko toga čija je pozicija bila bolja“!

Fišer je igrao simultanku u Domu JNA u Mostaru, 1961. godine. Izrazio je želju da prošeta Starim mostom i sokacima oko njega. Mostarski akademski kipar, Florijan Mićković, iskoristio je priliku i pozvao Bobija u svoj atelje. Ubrzo je bista u glini bila dovršena, ali se kipar našao u muci kako nabaviti 18.000 tadašnjih njemačkih maraka, koliko je koštala izrada odljeva u bronzi. Budući da nije uspio pronaći donatora za traženi iznos, uložio je vlastita sredstva i nakon izvjesnog vremena bista je zasjala punim bronzanim sjajem. Završenu bistu Fišeru je uručio sam Florijan, u društvu Svetozara Gligorića, kada je Bobi ponovo stigao u Jugoslaviju. Fišer je usput upitao Dimitrija Bjelicu: „Je li možda gospodin Mićković očekivao od mene neku isplatu ili kompenzaciju za bistu?” D. Bjelica: „Normalno da jeste.”

Fišer u ateljeu Florijana Mićkovića, Mostar 1961.

Dr Anđelko Bilušić govori o prvoj od nekoliko Fišerovih posjeta Vinkovcima.

Zajednička fotografija nastala na Borincima, odnosno na Borinačkom voćnjaku.

„Prvi put je u Vinkovce došao 1968. Odmah mu se svidjelo jer nije volio svu tu medijsku buku koja se oko njega stvarala. U Vinkovcima mu je bilo dobro, i najvažnije, mirno, a već drugi dan, nakon što je izazvao pomutnju na korzu i u mjesnoj kavani, nitko više nije obraćao pozornost na njega. On je želio biti neprimijetan.

U Vinkovcima mu se toliko svidjelo da je gotovo odustao od važnog turnira u Buenos Airesu. Rekao je kako mu je ovdje toliko dobro, da mu se nikamo ne da ići. Zato ga je Bilušić morao nagovarati, pogotovo jer je on došao na glas kao zanovijetalo koje izbjegava turnire.

U Vinkovcima Fišer je obožavao fiš paprikaš, kulen i janjetinu. Tu je naučio popiti i koju ljutu rakijicu, te čašu crnog vina, koju je tek nakon tog boravka uvrstio u svoj redoviti obrok.

Živio je prilično neuredno, jeo je neredovito, kasno je lijegao i kasno ustajao. A za doručak bi pojeo pet kuhanih jaja i litru mlijeka. I tako svaki dan. Bilušić ga je tada nagovorio na džoging, a vodio ga je i na plivanje na Bosut u kojem se u ta pradavna „djevičanska“ vremena sedamdesetih moglo i kupati“. (tekst i fotografija objavljeni 2019)

Vodio sam crnogorske nade na Šampionat Evrope za mlade u Bratislavi (ljeto 2019). Treneri su ovoga puta imali solidne uslove. Sjedeći u jednom uglu sale, blizu ulaznih vrata, imali smo dobar pregled i uvijek bi uočili naše mlade takmičare nakon završetka partija. Mogli smo pogledati pozicije samo dva puta po pet minuta u toku partije, ali to je već druga priča. Razgovarao sam sa GM Goranom Dizdarom i češkim IM Janom Konopkom. Stalno sam nosio knjigu sa sobom i Konopka je rekao: „Bravo, kulturan čovjek, voliš čitati“. U sličnoj situaciji, potpuno je drugačije reagovao moj rođak iz zavičaja: „Ne znam, majke mi, šta ti je. Šeset ti godina i još čitaš knjige“!?

Konopka je pisac sjajne knjige „Magične pozicije“. Mijenjali smo, na njegov prijedlog, knjige u Pragu 2016; uzeo je „Putujući sa figurama“, a ja dobio njegovu knjigu sa pregršt zanimljivih pozicija koje sam iskoristio za lekcije. Kasnije je rekao da mu se dopala moja knjiga. Pričao mi je o Borisu Spaskom. „Bio sam kapiten žena u meču protiv veterana, mislim da je to 2009. godina. Marijanske Lazni. Pokazujem na demonstracionoj tabli partiju Ana Muzičuk-Vlastimil Hort. „Mnogo posmatrača, među njima specijalni gost organizatora, Spaski. Ana je imala dobijenu poziciju. Niko osim Borisa ne vidi sjajnu kombinaciju. „Ja sam obavezan da to vidim, kao bivši prvak svijeta“! U drugoj prilici, Spaski prilazi demonstracionoj tabli, osporavajući moj potez. Predlaže nešto drugo i uvjeren da ga intuicija ne vara, govori šaljivo: „Čuki, Čuki, Ivančuki“!  Pokazalo se da taj potez Konopka nakon analize obara. Zatim uzvraća u istom stilu: „Čuki, Čuki, Muzičuki“! Spaski i Fišer su sasvim različiti karakteri, svejedno, bili su istinski prijatelji.

Sa Goranom Dizdarom sam oduvijek imao dobre odnose, još od vremena kada smo zajedno igrali u šampionskoj ekipi Bosne. Desio se neočekivan susret 1989. Igrali smo mali fudbal u šumi, u najsjevernijem dijelu Tasovčića. Iznenada, iz pravca Počitelja pojavljuje se veća grupa šetača. Išli su brzo i izgledali puni energije i istraživačkog zanosa. Učinilo mi se da sam među njima ugledao Gorana!? Između magistrale kuda su prolazili i igrališta bio je prašnjavi, bijeli put i blinja oivičena brojnim vrbama, koje su zaklanjale pogled. To je Goran, nema sumnje! Neko me zamijenio na terenu, prišao sam bliže grupi i glasno ga oslovio. Nasmijao se i mahnuo rukom. Potrčah da im se pridružim. S njim je bilo 7-8 djevojaka i mladića iz Hrvatske. Pozvao sam ih da svrate kod nas, oni ljubazno prihvataju. Bila je lijepa atmosfera.

„Uzvratna“ posjeta Goranu upriličena je godinu kasnije. Putovao sam na turnir u italijanskom gradu Aosti, početkom decembra 1990. Goran me sačekao na kolodvoru, otišli smo do njega. „Jesi li vidio kako je Tolja sjajno odigrao 17. partiju“? Bio je u toku peti meč za titulu između Kasparova i Karpova (Njujork/Lion). To je za mene bila novost, pobjeda Karpova. Mi smo kao igrači pozicionog stila, bili naklonjeniji Karpovu. Pričali smo oko dva sata, večerali, potom krenuli nazad čekajući da iz Osijeka stigne moj stari prijatelj Šule (GM Nenad Šulava). Slijedio je dug put preko Ljubljane, Trsta, Mestrea, Milana… Šetao sam tih godina Zagrebom, čekajući vozove za Italiju. Prisjetimo se nadahnutog pasaža Antuna Gustava Matoša iz teksta „Kod kuće“.

„Jedino pariski kejevi na učenoj Seini i flanerija po talijanskim drevnim trijemovima varoškim pruža raskoši zagrebačke šetnje. Na čitavom svijetu nema možda šetališta, hrastova šetališta kao Tuškanac. Drveće u renomiranoj Bulonjskoj šumi kraj Pariza je prava karikatura našeg Tuškanca, o maksimirskim divnim dubovima, punim sjene, okrepe i mira, da i ne besjedim“.

Lijepi predjeli, volio sam putovati i kroz Sloveniju, gledajući prekrasne zelene bregove i šume. „Sve je ovo bila moja domovina“, pročitah davno u jednom tekstu Slavenke Drakulić. Goran je zanimljivo pričao tokom boravka u Bratislavu, izdvajam neobičnu situaciju. Goran i GM Alojzije Janković igrali su Open u Rejkjaviku, 2009, godinu dana nakon Fišerovog odlaska. „Upoznali smo djevojku iz Beograda, njen otac živio je u Rejkjaviku i poznavao Fišera. Bio je u organizacionom timu meča Fišer-Spaski 1992. Djevojka bi ponekad vidjela Fišera kako šeta blizu aerodroma „Keflavik“. „On se osjećao kao ptica u krletki“. Goran nastavlja priču, ovo je stvarno efektno.

Sa Fišerom je bilo teško stupiti u kontakt. Jedan manje poznati šahista prišao mu je u Rejkjaviku: „Izvinite, ja sam šahista, želio bih kratko pričati s vama“. Fišer: „Ako ste šahista, onda sigurno znate šta sam ja odigrao u 28. potezu protiv Portiša u Santa Moniki“?! Čovjek se zbunio, naravno, nije znao. I propada razgovor“!

Velemajstor Milan Draško

(Sutra poslednji nastavak)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju -Šta je rekao gospodin Gudmundur?


O Fišeru, s ljubavlju

Treći nastavak

Šta je rekao gospodin Gudmundur?

Sa groblja smo otišli u „Bobby Fischer Center“ u Selfosu.

Memorijalni centar otvoren je 2013. godine. Boris Spaski nije bio u mogućnosti da prisustvuje otvaranju, ali je poslao lijepu poruku. „Smatrajte da sam sa vama. S Bobijem smo i on je s nama zauvijek. Bobi je bio moj brat“. Šta je Spaski govorio o Meču stoljeća?

-Da li je bilo ispravno što ste ostali?

-Sada kad o tome razmišljam – to sam uzalud uradio. On je počeo da predaje meč. Zamislite da smo mi – bokseri. Ako jedan govori „predajem“ – prihvatam predaju! A ja sam odbio.

-On je znao da predaje?

-Naravno! Na drugoj partiji se nije pojavio. Sudija je uključio sat – i Fischeru je bio upisan poraz. Do tog meča on me nije pobijedio nijednu partiju.

-Otišli ste na treću partiju – i doživjeli prvi poraz.

-Da. Fischer je dobio veliko samopouzdanje. Shvatio je da se može boriti.

-Sovjetski zvaničnici nisu insistirali na vašem odlasku?

-Jesu! Predsjednik Sportskog komiteta Sergej Pavlov je pola sata razgovarao sa mnom telefonom. Govorio je šta da radim: „Napišite protest na to, na to, pobjegnite…“ Ipak, meč je bio iznad individualnih interesa. Ali ja sam bio uporan – igraću!

-Po svemu sudeći, vi ste bili uvjereni da ćete pobjediti Fischera?

-Meni je bilo njega žao. Vidio sam da – on silazi sa uma! A odnosi sa Bobby-jem su bili dobri. Korčnoj, kako bi normalno igrao, mora da mrzi protivnika. Ja apsolutno nisam takav. Nasuprot mene je sjedio očigledno dječak. Kako da ga mrzim? Ali kod mene se morao probuditi sportista za kojeg je bila najvažnija pobjeda. Nisam se služio trikovima. Fischer je sipao izjave iz bilo kojih razloga. Optuživao je Islanđane kao organizatore, predsjednika FIDE Maksa Evea da je na sovjetskoj strani. Ako bi ptice prestale da pjevaju u zalivu Rejkavika – ko je kriv? Spaski! Onda mi se otkrilo – sve je to bio smišljeni pritisak.

-Stvarno?

-Iza Fischera je stajao ideolog toga – Lombardi. Njegova je bila ideja da me drži u stanju stalnog psihološkog stresa. Iako sam i tokom meča ja osjetio – da neko čvrsto pritiska Bobby-ja. Tada sam optužio Kramera, tu osobu koja je stalno kružila oko Fischera, mutila…

-Vi govorite o pukovniku koji je vodio Američku šahovsku federaciju?

-Ne, pukovnik je Edmondson. A Kramer je biznismen. Nevjerovatno prodoran! Ispustio sam još jedan momenat – pred treću partiju se desio skandal između glavnog sudije Lotara Schmidta i Fischera. Bobby je viknuo: „Hej, ćuti!“ Kakav razgovor?!

Mogao sam samo ustati i reći: „Bobby, dovoljno je za danas. Igraćemo sljedeći put!“ Prije toga sastao sam se sa Eveom: „Borise, vi možete otići sa meča u svakom trenutku, ja bih tu odluku razumio. Bobby se ponaša užasno. Nikada pretedent sebi nije nešto tako dozvoljavao…“

Predsjednik FIDE je govorio vrlo iskreno – zadivljujuće.

-Da li se on prema Fischeru ponašao loše?

-Godine 1975. Eve mu se osvetio – uzeo mu je titulu svjetskog šampiona i dao je bez meča Karpovu. Ali, to je druga priča.

-Sa Lombardijem ste se posle toga sreli?

-Prije tri godine u Drezdenu na turniru za velemajstore starije od 75 godina. Lombardi je stigao tu. Došao sam do njegovih riječi o meču sa Fischerom: „Mi smo htjeli po svaku cijenu da izbacimo Spaskog iz kolosijeka. On nije trebao da shvati šta se dešava…“ Istovremeno su se plašili najviše od svega da ne odem.

-Balansirali su na ivici.

-Mislim da su znali šta se dešava u mom timu.

-Kako?

-Ja sam uzeo za pomoćnika Ivo Neja iz Estonije. On je bio američki špijun. Bio je u dogovoru sa Robertom Birnom koji je vodio šahovsku rubriku u „Njujork tajmsu“ da postane koautor knjige o meču. Nej je bio u toku svih naših zamisli – od njega su Amerikanci dobijali informacije. Da sam odlučio da odem, Fischerov tim bi odmah dobio tu dojavu“ (dio intervjua). Vrijeme je da opišem posjetu „Centru Bobby Fischer“. 

GM Emanuel Berg želi da ga fotografišem dok stoji na vrhu stepenica. Odigrali smo uzbudljivu partiju u posljednjem kolu Ekipnog šampionata Evrope u Varšavi 2013. Pobijedio sam u lijepom stilu, a on je kasnije objavio korektnu analizu, hvaleći moje razumijevanje ovog ogranka Kraljeve indijke. Dragan Kosić je nešto ranije savladao crnim figurama GM Blomkvista. Pobijedili smo Švedsku 2,5:1,5 i podijelili 13-18. mjesto. Najveći uspjeh crnogorske reprezentacije na dosadašnjim evropskim prvenstvima.

Kada smo ušli u „Bobby Fischer Center“ osjetismo olakšanje što je smrzavanje prošlost. I naravno, ogromnu radoznalost. Prva slika koja nam je privukla pažnju je stol pretrpan šahovskim knjigama, pored ulaza u jednu malu prostoriju. Odmah uočih knjigu velemajstora Helgija Olafsona „Bobby Fischer comes home“. Helgi se družio s Fišerom.  Igrao sam s njim 1988.  na „Memorijalu Mihaila Čigorina“ u Sočiju (remi). Dugogodišnji reprezentativac  i selektor islandske reprezentacije. Tu je i knjiga „A psychobiography of Bobby Fischer“, Josepha G. Ponterotta,  izdata 2012.

Ulazimo u malu salu. Unutra su dvije velike šahovske table i stari šahovski sat. Zatim jedna manja tabla i druga sa specijalnim figurama. U jednom uglu vitrina sa časopisima, plakatima i šahovskim materijalom. Lijevo od ulaza mali televizijski ekran na kome se bez prestanka emituje dokumentarni film; slike sa meča 1972. Posmatramo kako Spaski zanimljivo priča o meču. Na suprotnom zidu neobične karikature.

Velika prostorija izgleda upečatljivo. Dominiraju dva velika panoa, sa fotografijama iz 1972. i posljednjih godina Fišerovog života. Zanimljiv je bijeli auto iz sedamdesetih, Fišer upravo izlazi sa dvojicom saradnika. Razumljivo, više me privlače stare fotografije.

Sedam šahovskih tabli, dvije fotelje, tabure, knjige, šahovski satovi, staklene vitrine sa ukrasnim šahovskim garniturama. U sredini sale replika stola na kome je odigran Meč stoljeća. Na malom okruglom stolu, prekrivenim staklom, karte za meč 1972. i „Der Spiegel“ iz 31. jula 1972. Na naslovnoj strani Fišer sa obje ruke na glavi i Spaski. Čuveni njemački sedmični časopis, čija se izdavačka kuća nalazi u Hamburgu.

 Milan Draško, Gudmundur Thorarinsson i Luka Drašković

Zanimljiv je prostor sa druge strane panoa sa slikama. Na uskom zidu demonstraciona tabla sa poljima crvene i oker boje. Stolovi sa postavljenim garniturama za igranje partija, male umjetničke slike i jedna veća, efektna; prizor iz meča Fišer-Spaski. Zatim stol sa figurama i satom, između dva kanabea. Sve djeluje lijepo, skladno. Boravili smo unutra petnaestak minuta, kada su nas obavijestili da stiže gospodin Gudmundur Thorarinsson, predsjednik Šahovske federacije Islanda u vrijeme istorijskog meča. U međuvremenu je pristigla nova grupa šahista, pozdravljam se sa starim drugom, GM Goranom Dizdarom.

Gospodin Thorarinsson je odmah po dolasku počeo zanimljiv monovog o meču 1972, najvećem u istoriji, kako je rekao. Izgleda vitalno za čovjeka od 76 godina. Mi smo stajali oko njega u prostranoj sali. Trajalo je  oko sat vremena, pažljivo smo slušali. Osjećalo se da je svako od nas radostan što je danas  baš ovdje, povezan zamišljenim nitima sa legendarnim mečom. Gudmundur je dosta pažnje posvetio pregovorima sa Fišerom, toleranciji Maksa Evea, držanju Borisa Spaskog. Izrekao je lični stav, koji nas je iznenadio. „Spaski je po svaku cijenu želio da se meč odigra do kraja, plašeći se da ostane bez honorara“!? Simpatični čovjek samo je iznio svoje  mišljenje, pretpostavku.

U septembru 2015. objavljena je izjava Spaskog o meču u Rejkjaviku. Moj klupski drug iz šampionskih dana Bosne, GM Bogdan Lalić, pronašao je izjavu na internetu i poslao mi. „Bobi Fišer se borio sa organizacijom turnira, protiv televizijskih kompanija, i organizatora. Ali, on se nikad nije borio osobno protiv mene. Izgubio sam sa Fišerom prije meča, zato što je onda već bio jači od mene, pobijedio me je normalno“.

Bogdan samoinicijativno šalje pregršt korisnog šahovskog materijala. Vjerujem da ne šalje samo meni. Lijepo, kolegijalno, drugarski.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju -Oproštaj s Fišerom


O Fišeru, s ljubavlju

Drugi nastavak

Oproštaj s Fišerom

Dugo sam stajao mirno blizu crkvenih vrata. Tu, nekoliko koraka ispred mene, vječna kuća mog idola iz dječačkih dana! Da nije bilo Fišera, vjerovatno ne bih uplovio u svijet šaha. Početak sedamdesetih, vrijeme sportskih zvijezda. Obožavali smo plivača Marka Špica, fudbalere Krojfa i Bekenbauera i nenadmašnog majstora plemenite vještine, Muhameda Alija. Ljudi su plakali kad je Ali poražen od Frejzera 1971. Šampion se vratio nakon trogodišnje pauze, sve je bilo spremno za slavlje, a desio se poraz.

Ali, ja sam se najviše vezao za Fišera! Imao sam devet godina i devet mjeseci kada je postao svjetski šampion. On je usadio, za sva vremena, ljubav prema šahu, na neki način odredio sudbinu. Dugo su me u dolini Neretve zvali Fišer, neki su zadržali taj običaj do danas. Nakon meča u Rejkjaviku nevjerovatno je porasla popularnost šaha. Igralo se u kafanama, šahovskim klubovima, na plažama. Kupali smo se na Neretvi, nedaleko od starog željeznog mosta koji spaja Tasovčiće i Čapljinu. Miris vrba miješao se s mirisom Neretve. Kada sam izašao iz vode ugledah plakat na kori topole, sa rang listom najboljih šahista Tasovčića. Ko je ranije u mom zavičaju uopšte mario za šah? Stavili su me na prvo mjesto ispred Kiće Bekana, kasnije, dugogodišnjeg trenera. Sportske polemike bile su u modi, uskoro su krenule prepirke. Da li sam zaista najbolji ili ne? Ljubitelji sporta su prilično žustro raspravljali nakon prenosa fudbalskih utakmica, oslanjajući se samo na utiske radio reportera. Sve su to bezazlene stvari iz vremena ruža.

Robert Fišer i Boris Spaski posjedovali su neki uzvišen, nadzemaljski moral, bili su posljednji Mohikanci jednog nezaboravnog vremena. Bilo je nečeg romantičnog u Fišerovoj borbi protiv moćne sovjetske šahovske škole. Sovjeti su čuvali tron decenijama, ali stigao je čovjek iz neke druge galaksije da uruši ustaljeni poredak. Pred našim očima rađala se moderna šahovska bajka.

Sjetih se trenutka kada je profesor biologije Vlado Tripić parkirao svoj crveni reno 4 ispred našeg restorana. Stajao sam vani sa roditeljima, profesor je prišao i poklonio mi knjigu Svetozara Gligorića „Meč stoleća Fišer-Spaski“. Džepno izdanje BIGZ-a, sjajno svjedočanstvo iz prve ruke, jer Gliga je boravio u Rejkjaviku i odmah nakon meča objavio knjigu. Prva šahovska knjiga koju sam držao u rukama! Šahovski Puškin protiv nekadašnjeg čuda od djeteta!

Šahovski svijet oduvijek je tragao za idolima. Mihail Talj je krajem pedesetih pobijedio na dva uzastopna šampionata SSSR-a, osvojio Međuzonski turnir u Portorožu i Turnir kandidata (Bled, Zagreb, Beograd). Na kraju, skinuo je sa trona samog Mihaila Botvinika (12,5:8,5)! „Gusar iz Rige“ stekao je nevjerovatnu popularnost. Gari Kasparov je u briljantnom stilu osvajao turnire, demonstrirajući potpunu dominaciju. Fišerov put do Olimpa ostaće, ipak, neprevaziđen! Na Međuzonskom turniru u Palma de Majorci, krajem 1970. trijumfuje sa 3,5 poena prednosti! Pobjeđuje posljednjih sedam partija. U maju 1971. „zbrisao“ je najboljeg pijanistu među šahistima, sovjetskog velemajstora Marka Tajmanova (6:0). Bent Larsen, koji je 17 mjeseci ranije predvodio selekciju Svijeta protiv Sovjetskog Saveza, na opšte iznenađenje gubi takođe 6:0! Buenos Aires je u ranu jesen 1971. postao šahovski centar svijeta. Bivši svjetski prvak Tigran Vartanovič Petrosjan protiv zahuktalog genija. Fišer pobjeđuje prvu partiju, ostvarujući niz od 20 uzastopnih pobjeda u ciklusu za prvenstvo svijeta! Petrosjan uzvraća u drugoj, slijede tri remija. Fišer dobija naredne četiri partije! Spektakularno pobjeđuje i Borisa Spaskog, iako je gubio 2:0. Fišer je iz neobjašnjivih razloga narušio ravnotežu u prvoj partiji igrajući 29… Lh2, što vodi u poraz. Nakon toga je najavio da neće igrati dalje ako se iz sale ne uklone televizijske kamere kompanije „Čester Foks“, koja je imala pravo snimanja svih partija za predviđeni film o meču. Tvrdio je da mu smeta njihovo zujanje. Zatražio je da se isprazni prvih 20 redova u publici. „Fišer je mogao da čuje plač djeteta na 300 metara od mjesta gdje se igrala partija“, rekao je Bobijev učitelj, Dejvid Birn, koji je u Rejkjaviku 1972. boravio kao novinski izvještač.

Priča koja potiče od naše šahovske heroine, Milunke Lazarević, potvrđuje Fišerov nevjerovatan sluh. Tokom jedne posjete Beogradu, ugošćen je u Šahovskom savezu Jugoslavije. Mnogo ljudi oko njega, smijeh i buka. Fišer se požalio da mu smeta neki čudan zvuk.  Naravno, niko sem njega ne čuje zvuk. Bobi je zamolio da pogledaju u ostalim prostorijama. U susjednoj, velikoj sobi, sve je mirno, ali u sljedećoj sobi, u nekom zabačenom ormaru, kuca mali šahovski sat!

Fišer gubi kontumacijom drugu partiju. Nakon mnogo peripetija, izborio se da treću partiju igra u maloj sali. Fišer bira neobično 11… Sh5!? dopuštajući udvajanje pješaka. Ideja nije sasvim korektna, ali su faktor iznenađenja i Fišerova sjajna igra u kasnijem toku učinili svoje. Prva pobjeda u dosadašnjim susretima sa Spaskim! Od 3. do 10. partije Bobi bilježi skor 6,5:1,5!

I nakon svih uzleta, nadahnuća, obožavanja, priča završava na ovom malom seoskom groblju. Kako je to tužno! Hladnoća je ubrzala odlazak, pored mene je stajao još samo pedesetjednogodišnji kosovski fide majstor, Perparim Makoli. Osjećali smo sličnu tugu, sa Fišerom je otišao dio našeg djetinjstva i rane mladosti. Počivaj u miru, legendo!

Kakav je zaista bio Fišer? Hirovit, ekscentričan, nepristupačan ili možda onakav kakvim ga slika Gliga, uz pomoć Spaskog i Kinterosa. „I tako, Fišerov meč sa Spaskim, za Fišera je meč njegovog života sa sovjetskim šahom. Na samog Spaskog Fišer nema mnogo razloga da bude ljut. Nešto stariji kolega se uvek odnosio prijateljski i sa simpatijama prema njemu (Spaski mi je jednom privatno rekao – sa malo ironije na svoj račun – da bi mu najviše odgovaralo da putuje iz mesta u mesto i poput filosofa propoveda dobre odnose među ljudima). Ako oseti jednostavnu iskrenost drugih, Fišer je razoružan. Ne slučajno, mladi argentinski majstor Kinteros uzvikuje u Buenos Airesu: „Nije istina. Novinari celog života čine Fišeru nepravdu. On neizmerno voli šah i divan je drug“ („Meč stoleća Fišer-Spaski“, str. 7-8)“.

Prisjetimo se dijela poznatog radio intervjua nakon Fišerove pobjede u Rejkjaviku (12,5:8,5).

Gligorić: „Želio bih da vam iskreno čestitam na velikom uspjehu. Vi ste otvorili novo poglavlje u šahovskoj istoriji. Baš jutros je predsjednik FIDE dr Maks Eve izrazio mišljenje da ste vi najbolji šahista kojeg je ikad upoznao u životu – i ja sam istog mišljenja. Stvarno sam zadivljen kako ste jako igrali. To je moje iskreno mišljenje“. Jeste li zadovoljni mečom i kako je sve prošlo?

Fišer: Prije svega bih vam se zahvalio na komentarima. Zadovoljan sam ishodom; da, zadovoljan.

Gligorić: Da li ste zadovoljni vašom igrom, mislim?

Fischer: Da, prilično sam zadovoljan, mislim pod tim okolnostima, s obzirom na sav pritisak pod kojim sam bio.

Gligorić: Drago mi je što je Spaski pružio određeni otpor u drugom dijelu meča. Kako ste to prihvatili?

Fischer: On je igrao veoma dobro u drugom dijelu. Stvarno sam se osjećao pod pritiskom, sa izuzetkom posljednje partije. Ali, u šest ili sedam partija uzastopno, bio sam pod pritiskom svaku partiju. Bilo je užasno.

Gligorić: Možete li potvrditi mišljenje koje sta ranije iznijeli: da biste ponovo igrali sa Spaskim?

Fischer: Definitivno, da. Ako bude novca imaćemo revanš meč, to nije sporno.

Gligorić: Ne izgledate umorno?

Fischer: Osjećam dosadu. Želim krenuti u akciju.

Gligoric: I hoćete li prihvatiti neku novu ponudu u Sjedinjenim Američkim Državama, mislim, da se pojavite u javnosti? Postoje neke nedoumice.

Fischer: Ne, želim igrati. Ne interesuje me pravljenje spektakla. Zanima me ozbiljan šah.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: O Fišeru, s ljubavlju -Snovi se ponekad ostvare


O Fišeru, s ljubavlju

Prvi nastavak

Snovi se ponekad ostvare

Stigao sam na „kraj svijeta“ da se poklonim šahovskom kralju! Island je ostrvska zemlja u sjevernom Atlantiku, između Grenlanda, Norveške i Britanskih ostrva. Radoznalim očima putnika s juga ukazuju se visoravni sa poljima pijeska i lave, planine, glečeri i ledene rijeke, koje teku u more kroz nizine. Zemlja vulkana, najpoznatiji su Hvanadasnukur (2120m) i Hekla (1491m).  Nedavno se dogodila erupcija na poluostrvu Rejkjanes, 40 km. od Rejkjavika. Na tom području nije bilo erupcija već 800 godina. Tokom marta 2021. zabilježeno je više od 40 000 zemljotresa. Erupcija Ejafjadlajekidla 2010, zaustavila je vazdušni saobraćaj širom Evrope. Predjeli izgledaju čudno, kao da nisu s ovoga svijeta.

Fišer u neobičnom ambijentu: Island 1972.

Naravno, postoje i lijepi, fascinatni pejzaži, magnet za turiste. Od juna do kraja avgusta su bijele noći. To smo već doživjeli igrajući Olimpijadu u norveškom gradu Tromsu (avgust 2014). Island ima oko 320 hiljada stanovnika, u Rejkjaviku živi 120 hiljada. Zemlja sa jednim od najboljih standarda u Evropi. Islanđani imaju najduži životni vijek na svijetu; žene 81,4, a muškarci 77,5 godina. Izrazito šahovska zemlja koja je  iznjedrila 14 velemajstora! GM Fridrih Olafson, koji sada ima 86 godina, obavljao je dužnost predsjednika FIDE od 1978/82.

U Rejkjaviku je od 12-22. novembra 2015. odigran Ekipni šampionat Evrope. Pozornica na kojoj su pisane najuzbudljivije stranice šahovske istorije ponovo je ugostila šahiste. „Laugardalsholl“ arena ušla je u istoriju zbog Meča stoljeća. Tog ljeta, 1972. godine, šah je dostigao vrhunac popularnosti, bilo je nečeg viteškog, zanosnog u kraljevskoj igri. Slikali smo se za šahovskim stolom gdje su igrali Robert Fišer i Boris Spaski, simbolično ploveći u to daleko vrijeme.

Luka Drašković sjedi na stolici Spaskog, ja sam na Fišerovoj stolici

Debitovao sam kao selektor crnogorske reprezentacije. Velemajstori Nikola Đukić, Dragiša Blagojević, Dragan Kosić i internacionalni majstori Luka Drašković i Blažo Kalezić ostavili su dobar utisak. Blistao je naš čelni igrač, Nikola Đukić, koji je ostvario performans 2655,  pokazujući da tek ulazi u godine svog šahovskog zenita. Nastupilo je 36 nacionalnih selekcija, mi smo bili 29. po prosječnom rejtingu. Pobijedili smo u lijepom stilu Norvešku i Austriju i igrali 2:2 sa Italijom, Češkom i Moldavijom. Ostaje žal sa propuštenim prilikama protiv Moldavije i Grčke.

Posljednja partija u našem meču protiv Grka. Zavjesa se lagano spušta, pamtiće se veliki trijumf ruskog šaha; trijumfuju u muškoj i ženskoj konkurenciji. Gubimo 2:1, Papajoanu i Đukić dugo manevrišu u približno jednakoj poziciji. Nikola na volšeban način postepeno pojačava poziciju. Još uvijek miriše na remi, ali Papajoanu vuče 61. Tc8. Prilazi mi Blagojević: „Đukić dobija ako odigra Tb4“! Naš šampion je već neko vrijeme u cajtnotu, trenutno mu je ostalo 50 sekundi. Hoće li Nikola izvanrednu igru na Šampionatu okruniti pobjedom? Uzima topa na b1, veliko uzbuđenje! Ali zamor čini svoje, postavlja ga na f1 i remi nakon nekoliko poteza. U slučaju Đukićeve pobjede bili bi odlični, 22. Ovako, osvajamo 27. mjesto, što je korektan rezultat.

Uoči meča drugog kola Crna Gora: Ukrajina

Slobodan dan nakon petog kola bio je prilika za izlete. Neko je otišao u obilazak „Plave lagune“, vještačkog jezera s termalnim izvorima. Voda je stalno zagrijana na 38-40 stepeni, a prosječna spoljašnja temperatura je samo 5 stepeni. Bogati geološki slojevi izbacuju na površinu obilje minerala, koji vodi daju ljekovita svojstva. Druga grupa je puna utisaka nakon posjete „zlatnom vodopadu Gullfoss“, Nacionalnom parka Tingvelir, i „Velikom gejziru“, koji izbacuje vrelu vodu i paru do 60 m. uvis. Krenuli smo u gradić Selfos, 65 km. od Rejkjavika, da posjetimo vječnu kuću Šampiona i „Bobby Fischer Center“. Blažo Kalezić, Luka Drašković GM Emanuel Berg, FM Perparim Makoli i još nekoliko hodočasnika u kombiju. Vozač duge sijede kose i gustih obrva poznavao je Fišera. Govori mi da je Fišer tokom Meča stoljeća volio voziti auto noću, jer je imao problema sa snom. Posljednih godina, kada je Fišer završavao životni put, viđao ga je u sauni.

Malo groblje sa bijelom crkvom u sredini, nalazi se u  idiličnom seoskom ambijentu, dva kilometra od centra Selfosa. Zaustavili smo kombi i prošli kroz uski ulaz u groblje. Bilo je sunčano, vjetrovito i nevjerovatno hladno! Niska bijela spomen ploča, lijevo od ulaza.

Robert James

Fischer

F. 9. Mars 1943

 D. 17. Januar 2008

Smeđokosa žena, u ulozi vodiča, poziva nas u malu crkvu. Priča o dramatičnim događajima iz Fišerovog života, koji su prethodili definitivnom dolasku na Island. Iznenada ulazi vrlo lijepa, tamnosiva mačka i naglo se spušta stepenicama. Nismo znali šta je dolje, ali je žena odjednom potrčala za mačkom. Nekoliko trenutaka kasnije umiljato je držala u naručju. To me asociralo na fotografiju Fišera i Žuže (Suzan) Polgar; Bobi drži mačku koju Žuža miluje.

Fišer i buduća svjetska prvakinja Žuža Polgar (Budimpešta, devedesetih)

Jedno kratko sjećanje na Žužu Polgar. Na Openu „Balatonbereny 1983“,  koji je organizovao, IM Janoš Rigo, prvi put sam vidio Žužu. Dijelio sam sobu sa IM Nikolom Vasovskim. Često smo šetali sa dva Vladimira; Bukalom i Hrešćom. I baš smo Hrešć i ja igrali u posljednjem kolu. Remi je bio dovoljan obojici za IM bal. Srećan rasplet. Ispred hotela je bilo malo zemljano igralište. Žuža je često stajala uz igralište, sa jednom malom djevojčicom. Igrala se s njom s puno žara i topline.  Žuža je imala mio, dobrodušan osmijeh. Već naredne godine bila je lider na svjetskoj rejting listi šahistkinja, iako je imala samo 15 godina. Igrali smo u jesen 1984. na GM turniru u Starom Smokovecu (remi). M smo se družili zahvaljujući GM Miloradu Kneževiću koji je bio jedan od Žužinih trenera. Boravio sam u susjednoj sobi  i od sredine turnira povremeno dolazio kod gospođe Klare i Žuže. Knez je bio u formi, sipajući dosjetke i održavajući sjajnu atmosferu. Žuža ga je zvala Kneže. Rekla bi: „Kneže je otišao u hotel „Grand“. Kada sam prekinuo partiju sa GM Černjinom, s topom protiv topa i lovca, pokazala mi je najbolji metod odbrane. Sjedila je sa majkom Klarom i Knezom u jednom restoranu ispod hotela „Grand“. Vjerovao sam da će Knez pomoći, ali je on sležući ramenima rekao: „Ja zaista ne mogu da se setim kako treba igrati“!?  Žuža je već igrala dvije partije kao slabija strana. Objasnila mi  je kristalno jasno, iako nismo imali tablu. Otišao sam na nastavak, iste večeri, sasvim opušten.  Černjin se uvjerio da vladam pozicijom i ponudio remi nakon 37 poteza. On je pobijedio na turniru, ja sam bio drugi. Često sam sretao Žužu na olimpijadama. Ipak, kad god se sjetim nje, vidim onu sliku sa Balatona.

Izlazimo iz crkve, od hladnoće smo jedva držali fotoaparate u rukama. Neobična slika sa druge strane ograde – mlada žena galopira na crvenom konju. Slikamo se pored Fišerovog groba.

Blažo Kalezić na Fišerovom grobu

Dajem riječ Borisu Spaskom, prenoseći dio intervjua koji je preveo prof. Goran Tomić.

  • Da li ste bili na Fischerovoj sahrani?
  • Nisam mogao pobjeći – usprotivila se moja supruga Francuskinja. Kasnije, zaustavivši se u Reykjaviku, položio sam cvijeće na grob. Fischer je unaprijed odredio gdje će biti sahranjen, kakva će muzika da svira, ko može da ga prati na poslednje putovanje. Na njegovoj listi bila su imena trojice šahista – André Lilienthal, Lajos Portisch i ja.
  • Kakvo je to mjesto?
  • U blizini postoji staza na kojoj se nalazi memorijalna ploča: „Althing, prvi parlament Islanda“. Inačemeđu najstarijim je na svijetu, stvoren 930. godine. Ranije nego što su usvojili hrišćanstvo u Rusiji. A od muzike je odabrao Tom Jones-ovu Green Green Grass of Home. Pjevušio sam je kad smo nas dvojica šetali Budimpeštom. Fischer je prihvatio pjesmu. Nisam očekivao da zna riječi mnogih pop pjesama.

Preneseno sa fejsbuka Aleksandra Zasukhina

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu (četvrti nastavak)


„Umesto mudrosti iskustvo. Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k’o molitva nedeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju“?

(Ana Ahmatova – „Umesto mudrosti iskustvo“- prva strofa)

Momo je lijepo pisao o meni od početka karijere. Sada piše nadahnute tekstove o zavičaju u „Novostima“. Velja je završio srednju školu u Čapljini, boraveći u našem domu. Velja i Cincilo (Momo) šaljivo pričaju o starom bunaru. „Kad god bih se spremao da krenem po vodu, Biljana, Vilkina, bi tražila da i ona ide. Imala je dvije godine“. „Jesi li je nosio“? „Dašta sam. Onda bih se peo uzastranu s njom i punom kantom vode“. Pričaju o atmosferi krajem pedesetih i ljepoticama tog doba. I o Mominom ocu. „Gazda Nikola te zvao sa široke terase: „Eeej, Momčilo“!

Zatim neizbježne fudbalske teme. Pitam Velju: „Išao si u Bjelave da gledaš Borca“? „Svaku utakmicu“! Zatim u jednom dahu nabraja igrače tadašnjeg tima.

Meni se dopala priča o Hasanu Hasanovu-Ćungeli, tamnoputom mladiću, koji svako jutro izvodi „oksford“ ispred restorana „Elita“, kod opštine. To je Šekijeva finta, kad prebaci loptu preko glave. Aplauzi gradske raje i đaka, a Ćungela se široko i zahvalno osmjehuje. Njegov sin Ibro bio je, mnogo kasnije, čudesan talenat. Gledao sam ga kako pepa naranču u dvorištu osnovne škole, sve dok se nije skroz raspala. Trajalo je nestvarno dugo. Igrao je za Borac i GOŠK iz Gabele. Kada je Šekularac igrao u Bjelavama, kao vojnik bilećke kasarne, iznenada je pogledao prema navijačima na stajanju, malo podigao lijevu ruku i gestikulacijom „upitao“ koliko je sati. Naravno, najbrže reaguje Ćungela i saopštava svom idolu.

Utakmica je završena 2:2. Priča ima nastavak zahvaljujući Mladenu Glibi. Beogradski student, čovjek široke kulture, donosio je dah velegrada u zavičaj. „Jesi li učestvovao u studentskim demonstracijama 1968“? „Ne, stigao sam tri mjeseca kasnije“. Napustio je Tasovčiće malo prije rata i našao utočište u Novom Sadu. Godinama je radio na RTV Vojvodina i ostvario zapaženu novinarsku karijeru.

„Šeki je došao sa Danekom na Tromeđu“.  Danilo-Danek Ijačić, naš zemljak, odigrao je 300 utakmica u timu Sarajeva. Poznata half linija: Ijačić, Biogradlić, Markušević. „Dvoje ili troje starješina i masa Tasovčana oko Šekija. Bio je na vrhuncu popularnosti zbog bravura u Čileu. Šeki djeluje sasvim opušteno. Moja majka, Mila, iznenada mu se obraća: „Znači, ti si taj Šekularac! Eto zbog koga moj sin dobija jedinice i dvojke u školi“! Šeki mirno odgovara:“ Koliko ja znam dvojke su pozitivne, a jedinice će se popraviti“!

„Sjećaš li se kad smo Vlasto (Veljin mlađi sin), ti i ja  sjedili u „Holiday Innu“, tokom Bosninog turnira 1985. godine? Remizirao sam to veče sa svjetskim asom, Ulfom Andersonom. Kasnije se pridružio Zijo Kudra. Dugo smo ćaskali. On mi je ponudio  pomoć, jer se poslije četiri godine ponovo otvarala naša kafana“. Velja: „Eh, Zijo! Kako se neću sjećati“. Pero Sudar, oduševljen pričom, iznenada je rekao: „Hajdemo na oradu u „Mažestik“! Taj otmjeni hotel nekad su pohodili Elizabet Tejlor, Alen Delon, Miroslav Krleža, Danilo Kiš, Fahrudin Jusufi, fudbaleri Mančestera, neposredno prije tragičnog pada aviona, 1958. Tu je odsjedao  Miljenko Smoje tokom posjeta Beogradu. Iako je obožavao splitske bile, Smoje je jednom izjavio da je za njega Šekularac „najbolji na svitu“. „Jer Šeki je dao vrhunac svega što sam vidio u nogometu“. Bilo bi stvarno lijepo otići na oradu u „Mažestik“, ali mi smo satima sjedili kao omađijani u „Edisanu“ i nizali sjećanja.

„Čitao sam sinoć tvoju knjigu“, govori mi Momo. Znam da će mu se dopasti početak, sentimentalno putovanje kroz zavičaj. Dirnuće ga dio o „Ledama“, našem mitskom igralištu pored Neretve. I Momo se zaljubio u „Leda“ u mladosti. „Pročitao sam tekst „Sedamdesete“ i izašao na balkon. Deset uveče, prilično je hladno. Nisam uspio smiriti emocije. Izlazim iz stana, odlazeći u šetnju, supruga me začuđeno posmatra“! „A trun prašine rodne zemlje je zlato“ (ruska poslovica). Osjetih želju da tražim fotografije iz djetinjstva, ova mi se sviđa jer je puna sunca.

Majka se sjeća da me fotografisao slučajni gost iz Bugarske, ljeto 1968. g. „Neka ti lice bude okrenuto prema suncu i nikada nećeš vidjeti sjenke“ (Helen Keler).

„O, kuda ste nestali, u kakvom ste moru potonuli, počeci prekrasnog čistog života“? (Čehov- „Dvoboj“)

Ljubica Kapor Vojinović poslala je kratak komentar povodom mog teksta o „Ledama“, objavljenog na blogu Šah mat liste, koju već dvije decenije uređuje profesor, fide majstor, organizator međunarodnih turnira, Goran Tomić. Šah mat lista se čita u SAD, Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Švajcarskoj… Obožavaju je naši šahisti rasuti po svijetu, profesori, ljekari, pisci. „Slučajno sam naišla na ovo. I ja sam se igrala na Ledama, naučila plivati na Neretvi, na rivi. Sve pomenute znam. Divno. Davno je bilo. Nisam dugo bila u Tasovčićima ali snagu za život crpela sam iz srećnog detinjstva na Ledama“. Kada bi sve uspomene, nekim čudom, iščezle, ostala bi, ipak,“Leda“, zauvijek utisnuta u srce!

Velemajstor Milan Draško

(Sutra poslednji nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu (treći nastavak)


„Ali ipak, progonjen i gažen,
Sa osmehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala“.

(Sergej Jesenjin – „Život vam je“ – posljednja strofa)

Zijo mi priča o neobičnoj vožnji od Sarajeva prema Čapljini. „Prce vozi, ja sjedim naprijed, Ljubo Ćiber i jedan Sarajlija pozadi. Kiša pada kao iz kabla i odjednom prestaše raditi brisači! „Jeste li negdje parkirali“? „Prce je predložio da nastavimo, iako smo svi pjani ko zemlja“! Duško nije trpio kad ga prestigne slabiji auto od njegovog. Odmah bi dodao gas da vrati stvari u normalni poredak. Vjerovao je u svoje vozačko umijeće.  Vožnja bez brisača-sitnica! „Kod Ostrošca ulećemo brže u jednu okuku. Zanese nas i sletismo na neku livadu“. Napeto slušam. „Povrijedili ste se“? „Ma jok,  nikom ništa“!

„Ajde da se javimo Nermini“, govori  Zijo. Njihova ćerka, moja školska drugarica, živi blizu sa svojom porodicom. „Ne bi nikad pogodila ko nam je došo“? Kako jednostavne rečenice naprečac vraćaju bliskost!? Odjednom su odškrinuta  vrata djetinjstva i mladosti.  Valjda je to mentalitetska crta. Zove me brat iz Toronta. „Znaš ko mi se javio juče“? Nema šanse da pogodim. „Mensa Kudra. Nismo se vidjeli 30 godina“. „Baš lijepo“! Odigrali smo mnogo utakmica na „Ledama“; Mensa u Mirzinoj, ja u Fadilovoj ekipi.  Moj brat Dragan je mnogo mlađi od Mense, nisu se tako intenzivno družili. „Kako je tekao razgovor“? „Već prva rečenica me oduševila: „Đe si bola?! Sa te tri riječi uspostavio je prisnu atmosferu“! Mensin otac, Hasa, bio je veliki tatin prijatelj. 

Zijo otvara  ladicu i pokazuje staru, crno-bijelu fotografiju  na kojoj su pored njega i oca, Mate Paskojević, taksista iz Ploča, i nešto mlađi, puniji čovjek koji je radio kao brico u Pločama. Sa Matom nas je vezivalo porodično prijateljstvo. Sunčano nedeljno popodne, miris prošlosti. Omladinski stadion na “Karaburmi”, susret  izuzetnih generacija OFK  Beograda i splitskog Hajduka. Impresivne su navalne petorke: Turudija, Zec, Santrač, Lukić, Petković, protiv  Hajduka iz ere Tomislava Ivića, sa čuvenom navalom: Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak. „Romantičari“ sa Karaburme protiv velikog Hajduka.

Igrao sam 2017. zanimljiv turnir na istočnoj tribini stadiona OFK Beograda. Tu su prostorije ŠK Beograd. Prije svake partije šetao sam kratko tribinama. Jedna vitka djevojka trčala je atletskom stazom. Neobično je izgledala na sablasno pustom stadionu.  Mislio sam o ocu, njegovim prijateljima i nekadašnjoj lakoći života. Sjetih se komšije Ramiza i priče iz njegove mladosti: „Sjedim sa Nikolom Bulutom i Dinkom u „Hanu“,  noćni sati. Nikola me pita: „Gdje ćemo sutra gledati Zvijezdu“? „Mogli bi i otići na utakmicu! Rekao sam to polušaljivo, a Nikola se odmah zagrijao“. „Imaš pola sata da se spremiš“! Stigli smo u Beograd (500km) njegovim stojadinom za 5,5 sati“! Polufinale Kupa pobjednika kupova  Zvezda-Ferencvaroš, 23. april 1975. Najviše prodatih utakmica u istoriji stadiona Zvezde; 96 670. Bio sam na utakmici, u neviđenom grotlu Marakane, kao dvanaestogodišnjak. Na sličan način odlazilo se u Trst po farmerke, cipele i šuškavce. „Tajna sreće je sloboda.  A tajna slobode  je hrabrost“ (Tukidid, istoričar).

Restoran „Han“, u živopisonom Počitelju, ugostio je svojevremeno i Roberta Fišera! Fišer je igrao simultanku na 25 tabli u mostarskom Domu JNA (1970). Nakon simultanke  organizatori  su priredili večeru u „Hanu“, 27 km. južno od Mostara. O detaljima tokom večere i fantastičnoj Fišerovoj memoriji svjedoči tekst Mr Milana Jovičića, inžinjera elektrotehnike, uglednog privrednika (Tačno. net, 2017).  Doajen mostarskog šaha, prvi majstorski kandidat u gradu, lijepo završava svoj zapis: „Za nas, šahiste ovoga svijeta, Fišer je bio briljantni um, sa buntovničkom naravi, što ga je i činilo legendom za života, a priče i razmišljanja o njemu trajaće dok je šahovske igre, u vječnost“.

Simpatičan događaj desio se sutradan, prilikom Fišerovog povratka u Sarajevo. U autu su Dimitrije Bjelica i IM, ing. Božidar Gašić, od koga potiče priča. Kad su bili tridesetak kilometara od Sarajeva ugledali su stado ovaca na livadi pored puta. Fišer je insistirao da zaustave auto. Zatim je krenuo prema livadi i pomilovao jedno jagnje! 

Čuveni tim OFK Beograda, sa Milutinovićem i Šekularcem, koji su igrali 1968/69. Legende Partizana i Zvezde obogatile su istoriju simpatičnog OFK Beograda. Tandem, Šeki-Miloš debitovao je na utakmici protiv Partizana, 24. marta 1968. godine. Utakmica je završena 1:1, a na tribinama se okupilo, po raznim procjenama, 30-35 hiljada gledalaca. Van stadiona ostalo je desetak hiljada ljudi!  Šahovski turnir u Beogradu, početkom marta  2017. pamtiću i po „bliskom susretu“ sa stadionom na Karaburmi.

Boravio sam tokom turnira u Dobračinoj 9, blizu Narodnog pozorišta. Velja i Slobodanka su divni domaćini. Velja je prvi rođak mog oca. Magistar ekonomije, direktor „Dalmacijavina“ i  Lutrije BiH, pun energije i životne radosti. Kad bi se  čuli telefonom uvijek je govorio: „A, đe si Milane Draško“?! Nisam još upoznao čovjeka sa tako lakom, lepršavom komunikacijom. Pričao mi je o putovanju u Cejlon, Indiju i Nepal. Pročitao je bezbroj knjiga, poznavao pisce i umjetnike. Tokom ručka pijemo vino iz njegovog zavičaja (Krehin Gradac-Čitluk); po čašu za ručak. Svaki dan odlazimo u restoran „Edisan“ na Trgu Republike. Tamo nas već čekaju dugogodišnji novinar „Oslobođenja“ i „Sporta“ Momo Bekan i Pero Sudar iz Baćevića, kod Mostara. I Pero je čovjek od pera. Živi uglavnom u SAD.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu (drugi nastavak)


„Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela“.

(Tin Ujević – „Pobratimstvo lica u svemiru“ – odlomak)

Zajedničko gledanje  fudbalskih utakmica na televiziji, radio prenosi i odlasci na stadione bili su u modi. Ljeti bi postavili televizor na stol i otvorili široki prozor. Igra reprezentacija, mnogo nas je u bašti restorana. Komentator je harizmatični Mladen Delić. Dešavali su se i lapsusi; lopta dolazi do Zlatka Vujovića, koga Mladen naziva Zlatko Čajkovski. „Čuj Čajkovski“, čudi se neko iz publike. Delić je prenosio sugestivno, stvarao sjajnu atmosferu koja „ponese“ publiku. Stara crno bijela televizija često se kvarila; počela bi da „leti“ slika. Nervoza raste, možda baš sad padne gol!? Kalta uvijek prvi stiže do televizije. Volio je da čačka i popravlja. Svi ga respektuju i puštaju da pokuša, iako rijetko uspijeva. Neko prilazi i udara dlanom po televiziji. Slika se smiruje!

Dok gledamo prenos, moj brat Dragan vozi crveni, italijanski auto između stolova. Početkom ljeta 1980. ugostili smo GM Bojana Kurajicu, Ankicu i Mladena. U jutarnjim satima odlazimo u Mogorjelo da obiđemo drevnu lokaciju i igramo badminton.

Sa Bojanom Kurajicom, Jahorina 2018. Igrali smo zajedno za Bosnu i slavili titulu.

Nakon toga radimo šah. Bojan je nekadašnji omladinski prvak svijeta, igrač jarkog talenta, kako je pisao GM Dražen Marović. Uveče bi sjedili u restoranskoj bašti, jeli meso sa roštilja ili jegulju. Bojan je znatiželjno posmatrao mog četverogodišnjeg brata kako se volšebno probija pored stolova. Tokom Premijer lige Bosne i Hercegovine (2018) Bojan me šaljivo pitao: „Gdje je sada tvoj brat što je savršeno vozio crveni auto“?!

Danas je teško dočarati koliko su bili popularni radio prenosi. Nervoza je rasla nekoliko dana pred utakmicu. Mnogo puta sam slušao prenose Zvezdinih međunarodnih utakmica sa našim rođakom Miloradom (Gongom). Potpuna tišina, nikakvi spoljni uticaji  nisu smjeli remetiti koncentraciju. Naravno, ne pričamo međusobno dok traje prenos. Samo kad tranzistor počne da krči, sočno se opsuje. Slušamo tako napeto kao da su dribling, centaršut i postignuti gol najvažnije stvari na svijetu! Naginjemo se prema tranzistoru kada reporter dočarava šansu. Čuje se žagor s tribina. Gol se frenetično proslavljao.

Neki dan mi stiže poruka od Sene: „Vjeruj mi da sam se nedavno sjetio Gonge, bio mi je posebno drag čovjek, koji je uvijek imao onaj prepoznatljiv osmijeh na licu. Gongo je bio ljudina“! Rođak je zaista imao dobru dušu. Ponekad bi se termin utakmice poklopio sa posljednjim školskim  časom. Nervoza i slabašna nada da će profesor dozvoliti da uključimo tranzistor pri kraju časa. Ponekad se i to dešavalo. Pamte se izuzeci od pravila.

Lijepa je Senina priča iz srednjoškolskih dana. Vlaho Šešelj štima gitaru i svira s puno zanosa, „Pesnikovu gitaru“, Mikija Jevremovića. Hrvoje Antić iz Čeljeva lijepo pjeva emotivnu pjesmu. Sve se dešava uoči časa matematike. Profesorica je oduševljena. Tek nakon pjesme počinje čas! „Je li se to često dešavalo“? „Skoro svaki čas kad je bila matematika“. Seno dodaje da i danas može nabrojati sve đake, profesore i majstore iz perioda 1971/74! Ima izuzetnu memoriju. Naši razgovori su riznica neobičnih uspomena. Senin originalni humor izdiže nas, na volšeban način, iznad turobnog doba korone.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

(Šarl Bodler – „Uznesenost“)

Išao sam s ocem i prijateljima na utakmice u Mostar. Naša putovanja  trajala su pola sata, povratak, znatno duže! Utakmica je za mene bila kruna zadovoljstva, za oca i prijatelje, samo etapa, istina najvažnija, ali oni su nastavljali meračiti. Vraćajući se iz Mostara prelazili bi most u Žitomisliću i ulazili u restoran Nike Puljića. Jednom nam je Nikina supruga Sonja pričala da su restoran posjetili  Boris Dvornik i Bata Živojinović, kad su bili na vrhuncu popularnosti. Nekako je Boris bio sinonim za beskrajni šarm, duhovitost, ali na Sonju je tada bolji utisak ostavio Bata. Mnogo kasnije shvatiću da sam ocu postavljao neumjesno pitanje: Kad ćemo stići kući? Oni su bili kafanski ljudi, mogli su satima sjediti i bilo im je lijepo. Ponekad bi tiho zapjevali:

„Ta divna splitska noć

 u luci male barke

 ti sjeti se mene,

i naše ljubavi žarke“.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu (prvi nastavak)


„Sjećate li se

Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

Nikada.

Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

Nikada više

One strasti stvaranja.

One radosti druženja.

Onog sjaja zvijezda

u stihovima mladih pjesnika.

Doba velike umjetnosti je prošlo.

Ja sam

barem

u njemu živio!

(Izet Sarajlić – „Oproštaj s velikom umjetnošću“ – odlomak) 

Dolina Neretve, sunce našeg juga, djetinjstvo ispunjeno radošću. Atmosfera i način života iz ove priče postoje još samo u sjećanju.    

“Ako ne dođeš kod nas na spavanje, kad si u Sarajevu, neću više s tobom riječ progovoriti”! Tipično naša rečenica, neki stranac bi pomislio da je svađa u punom jeku. Zijo Kudra i njegova supruga  Moamera živjeli su na Alipašinom polju, preko puta zgrade televizije. Ratni vihor zauvijek ih je odnio iz zavičaja. Zijo je školski drug i veliki  prijatelj mog oca Đorđa. Veče uoči Božićnog turnira 2006, još jedna godina uskoro iščezava iz naših života. Turnir se održava u Muzičkoj školi, blizu Katedrale. Zijo  dočarava dogodovštine iz druženja sa mojim ocem, oživljava duh  davnih vremena.   

Naš prvi poslijeratni susret dogodio se početkom aprila 2002. godine. Igrao sam na tradicionalnom šahovskom festivalu u Domu Armije. U pauzi između dva kola, pojavio se Zijo. Pročitao je u novinama da se igra turnir i gajio nadu da ćemo se sresti. Koliko je susret bio srdačan može posvjedočiti GM Dragiša Blagojević, koji je stajao sasvim blizu. Između nas je neprestano treperio lik mog oca. Potom smo se češće viđali, pamtim lijepo veče u restoranu ŠK Bosna, u društvu šahovskih funkcionera, internacionalnih arbitara, Milivoja Šušića i Mirze Miralema. U jednom trenutku pridružio se  visoki, stariji čovjek, porijeklom Mostarac. Pričamo o Veležu iz slavnih dana. Te večeri sam čuo zanimljivu priču o Suli Repcu. Dok je još bio frišak u braku, supruga nije mogla da se navikne na njegove kasne povratke kući. Prigovorila je, a Sula uzvratio čuvenom rečenicom: „Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se vratiti“.

Ponekad smo pili kafu u restoranskoj bašti na Baščaršiji i dugo pričali. Postoji neka magija koja vuče u prošlost.  Kroz koprenu vremena vidim zavičaj suncem ovjenčan.  

Svijet je nekad izgledao ljepše, bezbrižnije, naš zavičaj neodoljivo privlačio ljude iz dalekih gradova. Prohladne podgoričke večeri, prije desetak godina, prošetao sam Ulicom „Slobode“, omiljenom gradskom štraftom. U jednom trenutku ugledah Maksima Gegovića i njegovu suprugu Sandru, novinarku.  Maksimova  majka Lepa je iz Tasovčića. Stajali smo dvadesetak minuta, srdačno razgovarali.

Maksa je svirao u orkestru popularnog  harmonikaša i pjevača, Žutog Serhatlića, koji sa puno osjećaja i ljubavi izvodi staropodgoričke pjesme. Devedesetih godina prošlog vijeka bio je sportski funkcioner. Držao je nekoliko godina kafić „Semafor“ u Njegoševoj ulici, blizu stadiona Budućnosti. Ugledan čovjek sa širokim krugom prijatelja.

Priča nas odvede do Tasovčića. Maksa otkriva detalj koji me oduševio: „Dvadeset tri godine sam svako ljeto provodio u Tasovčićima. Ništa me nije moglo spriječiti“! Rastao je u Titogradu, mogao je otići do Budve za sat vremena, ali tasovačka i čapljinska ljeta imala su čudesne draži. Sjajno je svirao gitaru i lijepo pjevao. Moj prijatelj, Seno Kudra, sjeća se davnih svirki pored Neretve. Seno već dugo živi u Danskoj. Često mi šalje neobične stare fotografije, raritete.  

Dio Tasovčića, Tromeđa. Škola u kojoj je predavala moja majka nalazila se 50 metara odavde  (desno). Lijevo je naselje Grlić i stari put za Stolac. Fotografija stara 120 godina!

FK Uskok iz Tasovčića 1919. godine. Aleksa Spahić, praški student, donio je prvu fudbalsku loptu u čapljinski kraj tokom ljetnih ferija. U jesen 1919. osnovan je klub. Treći s lijeva je Ibro Fazlagić, otac kapitena jugoslovenske reprezentacije, Mirsada.

Mirsad je kratko igrao za čapljinski Borac, klub čija zanimljiva istorija počinje 1945. godine.  Otišao je u FK Sarajevo i doživio istinski uzlet. Polufinale evropskog prvenstva, duel sa Englezima. Mirsad se stalno priključivao napadu, slao opasne centaršuteve u kazneni prostor šampiona svijeta. Bio je prototip modernog beka, kakvi će, nešto kasnije, postati Krivokuća i Stepanović. U jednom trenutku, Vahidin Musemić i Dragan Džajić mijenjaju mjesta. Musemić centrira sa lijevog krila, Džajić u srcu šesnaesterca vara Mura, još dok je lopta bila u vazduhu, kako piše Bogdan Tirnanić. Prima loptu na grudi. Gol!

Kapiteni reprezentacija Engleske i Jugoslavije: Bobi Mur i Mirsad Fazlagić. Italija 1968.

Sedamdesete godine su vrijeme sporta, putovanja, optimizma, prvih kafića, disko muzike, procvata  kafana i meraklija. Otac i prijatelji odlazili su našim fiatom 1300 do Ploča ili Drvenika, mezili, pili i neprestano se šalili. U Pločama su imali širok krug prijatelja  koji bi se začas pridružili. Jednom su doživjeli udes kod Drvenika, ali bez većih posljedica. Kasnije su to šaljivo komentarisali. Ništa nije moglo uzdrmati vedrinu duha. Kao da su svoje životne devize crpili iz stihova Hamze Hume („Prijatelji“- odlomak).

„Zato dijelimo osm’jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.

Nek stoji pred nama puna čaša!

Skoro će po toplim mjestima ovim

Ostati samo imena naša“.

Moj otac i njegova ekipa voljeli su muziku. Pjevali bi pred fajront, naslonjeni na visoki  šank. Pored oca i Zije, u postavi su bili  naš rođak i komšija, Tiho Draško, nekada fudbaler Borca i Duško Aćimović (Prce), desno krilo Borca i strastveni ljubitelj šaha. Pjevali su tiho, skladno, najčešće dalmatinske pjesme: „Dok palme njišu grane“, veliki hit „Dubrovačkih Trubadura“. „Dva Bracanina“. „Ta divna splitska noć“. Sjedio sam pored njih i uživao. „Može li „Moja draga Klementina“ za kraj, molio bih“? „Može“!

Zijo je godinama bio direktor radne jedinice u čapljinskoj ispostavi Niksičke pivare, Tiho direktor ugostiteljskog preduzeća u Počitelju, Duško službenik u čapljinskoj opštini. U Tihinoj bašti rasli su raskošni, ukusni šipci. Jednom sam u njegovoj kući iznenada ugledao čuvenog  pjevača, Tomu Zdravkovića, koji je boemisao u Počitelju i kratko navratio u Tasovčiće. Duško mi je donio prvi pasoš uoči odlaska u Francusku na Kadetsko prvenstvo svijeta 1977.  Odlikovao se čudesnom brzinom na fudbalskom terenu. Pokušao da se nametne  u marsejskom “Olimpiku”, kada je  glavna vedeta kluba  bio naš reprezentativac, Josip Skoblar.  Duško je upoznao rajske predjele Azurne obale. Najviše mu se dopao Antib, između Nice i Kana. Prijatelji su ga zvali „Francuz“.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (67) – Život, šah i teorija relativnosti


Život, šah i teorija relativnosti

Počev s kraja petog vijeka kad je, uz materijalne dokaze, ustanovljen zagonetni izum najprije nazvan čaturanga, pa čatrang i šatrandž, zatim u doba Italijanske Renesanse – „Della dama“, pa tek poslije trinaest vjekova dobio današnju formu kad je Fransoa – Andre Filidor napisao knjigu „Analyse de jeu des echecs“ ta igra je pratila civilizacijska i društvena kretanja i prilagodavala se svim promjenama do današnjih dana. U mnogim, po čovječanstvo teškim vjekovima, koje su obilježili ratovi i druge katastrofe, zatim u mnogim mračnim periodima ljudske otudjenosti i isključivosti kad je iznad šahovske table bilo upaljeno crveno svjetlo, drevna igra je pokazivala darvinovsku moć samoodržanja i zaplovila u vode našeg doba u najljepšem izdanju. Isto tako kao što je šah dijelio sudbinu mnogih kulturnih, umjetničkih i drugih progresivnih ideja koje su završile u tami ljudskog sunovrata, tako su i mnogi šahisti dijelili sudbinu svoje igre kao tragični zatočenici crno-bijelih polja.
Tek u drugoj polovini XIX vijeka šah kreće putem ozbiljnog stvaralačkog uspona. Pored najboljih igrača tog doba Stauntona i Andersena, iznenada se u Evropi pojavio gost iz Amerike i predstavio šah u dimenziji koja do tada nije bila poznata na starom kontinentu. Šahovski centri Evrope Pariz i London pozdravili su i proslavili uspjehe i nadmoć tajanstvenog posjetioca za koga su samo znali da se zove Paul Morphy. Nažalost, kako se pojavio tako je iznenada i nestao iz šahovskog svijeta, povlaćeći se u sebe pred duševnom bolešću koja ga je okovala. Ali bogatstvo ideja koje je ostalo iza njega bilo je dragocjeno za dolazeće generacije šahista da otkriju nove elemente igre i nauče kako se, poput vojničkih formacija na frontu, upravlja figurama na ploči i dobija bitka sa vremenom. Igrači koji do tada nijesu vladali pojmom inicijativa mogli su to da nauče iz Morfijevih partija. Razvoj šaha poslije njegovog odlaska tekao je ubrzano i meč Štajnic – Cukertort 1886. godine označiće početak zlatne ere šaha koja će ispisati najljepše, ali istovremeno i najtužnije stranice u istoriji ove igre. Kraj te ere ja doživljavam sa završetkom XX vijeka, ne samo zbog lomova koji su zadesili svjetsku organizaciju tokom poslednje njegove decenije, nego i zbog tehnološkog progresa, relativno mirnog perioda bez velikih ratova i neuporedivo boljih životnih uslova od onih koji su mnoge velikane prošlosti pretvorili u stradalnike. U par navrata sam pročitao neke izjave vodećih igrača današnjice i shvatio da oni nemaju osjećaja za tu dimenziju života već se isključivo bave šahovskim bilansima i analizama, što još nekako mogu da razumijem, ali ne i to da vrše poredjenja sa slavnim prethodnicima koji više nijesu medju živima. Uostalom sve je relativno, rekao bi Ajnštajn, koji je žalio što je Lasker opsjednut šahom jer bi bio genijalan matematičar. A Viljem Štajnic, njegov prethodnik, završio je kao siromah na njujorškom groblju poslije strašnih životnih bura koje su ga nosile od Praga do Londona, Čikaga i Njujorka. Težak život pratio je Šlehtera, Pilsberija, Rubinštajna i druge velike igrače XIX i prve polovine XX vijeka, ali svakako najveći tragičar bio je genijalni ruski šahista Aleksandar Aljehin. To je čovjek koji je živio kao progonjeni kralj na šahovskoj ploči koji bježi pred naletom protivničkih figura. Najprije su ga boljševici strpali u ćeliju smrti u Sočiju, navodno zbog špijunskih aktivnosti u korist bijele inteligencije. Kao „označenom neprijatelju Oktobarske revolucije“ prijetila mu je smrt strijeljanjem. Spasio ga ljubitelj šaha koji je vršio dužnost člana Ukrajinskog savjeta narodnih komesara. Odlaskom iz Moskve u Pariz krenuo je na put bez povratka ponešen željom da osvoji vrh šahovskog svijeta. Uspio je Aljehin da ostvari dječački san kad je u roditeljskom domu u „Плотниковом переулке“ uz uljanu lampu maštao tokom dugih noći o svojoj budućnosti. Uz njega je uvijek dežurala babuška jer su otac i majka često odsustvovali zbog posla. U Parizu je obilazio mnoge radnje na prometnim bulevarima i u bogatoj ponudi robe u sjajnim izlozima vraćao se mislima svojoj babuški i lijepim vremenima a onda mu je sjećanje na iscrpljenu, gladnu i banditizmom zahvaćenu Moskvu koju je napustio, zasuzilo oči i najeralo ga da se vrati u stvarnost.
Veliki šahovski umjetnik je savladao Kapablanku i postao ćetvrti šampion svijeta. Brojni ruski emigranti dočekali su ga u Parizu i proslavljali titulu njihovog miljenika. Bilo je tu, sem pjesme i povika oduševljenja, navodno i poneka uvredljiva riječ na račun sovjetskih vlasti zbog čega je Aljehin proglašen za neprijatelja sovjetskog naroda. Tako je još jedna strašna hipoteka zadesila ovog doktora pravnih nauka sa Sorbone i čovjeka koji je govorio osam svjetskoh jezika. Pisao je i komentarisao na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku o čemu svjedoče brojni tekstovi koje je ostavio u nesledje. U Prvom svjetskom ratu zbog bolesti nije upućen na front ali u Drugom je osjetio svu žestinu tog zla. Veliki Rus po duši zarobljen je na frontu ali ne u uniformi ruskog nego francuskog sanitetskog oficira. Nacisti su ga natjerali da u Beču piše ode o arijevskoj šahovskoj mudrosti pa je tako ovom genijalnom čovjeku život navukao na ledja teret dvije najstrašnije sile tog vremena – KGB i Gestapo. Kako je Aljehin mogao da preživi te ratne godine najbolje mi je objasniuo Boris Spaski kad sam razgovarao s njim u Elisti 2007. godine. – Vjeruj Božidare, bolje je što je Aljehin umro, mada se to dogodilo pod nerazjašnjenim okolnostima, nego da je odigrao meč sa Botvinikom, što je poslije dugih zatezanja prihvatila sovjetska federacija, jer bi tu svijet vidio tjelesno i duhovno oronulog šahovskog genija kojeg je život nemilosrdno šibao i doveo u očajno stanje. Tu je naš razgovor o Aljehinu bio završen. „Nada je san budnih“ (Aristotel).
Drago mi je što još niko nije sebe uporedjivao sa ovim genijalcem i tragičarom !!

Paul Morphy

Aleksandar Aljehin

Velemajstor Božidar Ivanović

Pismo iz Tunisa (dvanaesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Dvanaesti nastavak)

Ispod ružinog drveta

Pogledajmo ostvarenja dvojice najuspješnijih šahista festivala Miladinovića i  Pančevskog.

Igor Miladinović-Arnaud Payen
Monastir 2012

Franacuski internacionalni majstor odlučio se za čvrsti Karo-Kan. Međutim, Igor već u 7. potezu igra novi potez (Lc4) nudeći žrtvu centralnog pješaka. Igra poprima neobičan tok.

Dijagram:
Bijeli: Ke1, Dd1, Ta1, Th1, Se2, Lb3, Le3; pješaci: a3, b2, c2, d4, e4. g2, h2;
Crni: Ke8, Db6, Ta8, Th8, Sc6, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, d5, e7, f7, g6, h7;

12d1

Payen ne prihvata žrtvu i igra oštro 11… e5?! (Nesumnjivo je bolje 11… de4) 12. Ld5 (12. ed5!?-Sd4 13. La4) 12… Sd4 (Bolje je 12… 0-0) 13. 0-0-0-0 14. c3-Se2 (14… Lh6!? Bijeli bi nakon 15. Lf2 zadržao prednost, ali prekrivanje f linije smanjuje napadački potencijal bijelog) 15. De2-Dc7

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De2, Ta1, Tf1, Ld5, Le3; pješaci: a3, b2, c3, e4, g2, h2;
Crni: Kg8, Dc7, Ta8, Tf8, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, e5, f7, g6, h7;

12d2

Poslije 16. Tf7!-Tf7 17. Tf1-Lf5 18. ef5-Kh8 19. Lf7, bijeli je realizovao prednost u 33. potezu.

Xavier Bedouin-Filip Pančevski
Monastir 2012

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd1, Ta1, Te1, Sc3, Sd4, Le3, Lf1; pješaci: a2, b2, c4, e4, f2, g3, h3;
Crni: Kg8, Da5, Ta8, Te8, Se5, Sf6, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, c5, d6, f7, g6, h7;

12d3

Zatvoreni turnir, nakon Opena, bio je naporan, namučila su nas dupla kola. Zbog toga je bilo više nego inače previda. Francuski IM Bedouin nije bio u formi, igrao je sporo, teško donosio odluke. Pozicija na dijagramu nastala je nakon teorijskih poteza u Fijanketnoj varijanti Kraljeve indijke. Bijeli igra 14. S4b5?! (Logično je 14. Sb3) 14… Se4! 15. Se4-De1! 16. De1?! (16. Sc7-Dd1 17. Td1-Sf3 18. Kg2-Te4 19. Kf3-Te3 20. fe3-Tb8 21. Td6 i crni ima  minimalnu prednost) 16… Sf3 17. Kh1-Se1 18. Sed6-Te3 19. fe3-Sc2 20. Tc1-Se3 21. Te1-Lh6 22. Lg2-Ld7 (Bolje je 22… Le6) 23. Lb7-Tb8 24. Ld5? (Umjesto da odigra, recimo, 24. b3 sa izvjesnim izgledima za spas, bijeli previđa figuru) 24… Sd5 25. cd5-Lb5 26. Sb5-Tb8 27. Te8 (Bijeli se nalazi u velikom cajtnotu i igra po inerciji) 27… Kg7 0:1

Ostali smo dva dana nakon završetka turnira. Bila je to prilika za duge šetnje i odlaske na plažu.

Veče uoči povratka u Beograd sjedili smo sa Žavharom u kafeu Sidi Mansour, ispod ružinog drveta. Samo nekoliko koraka od našeg hotela.

Pijemo vrlo ukusan, jak čaj, sa mnoštvom orašastih plodova. Žavhar nam govori o trodnevnom seminaru za trenere koji vodi instruktor trenera, GM Igor Glek. Dvanaest kandidata polaže za trenere raznih nivoa (i Žavhar je među njima). Instruktor trenera je najveća titula u tom fahu i  nema ih mnogo u svijetu. Žavhar misli da će u bliskoj budućnosti titula FIDE trenera biti neophodna za organizatore turnira i potencijalne selektore reprezentacija. Samo dvije godine kasnije, njegova očekivanja su se obistinila! Priželjkuje da osvoji trenersku titulu i napreduje kao šahista. Želja mu se djelimično ostvarila; polaganje za trenere završeno je stopostotnim učinkom.

Evo nekih zanimljivosti o Africi, da čitaoci upotpune sliku o intrigantnom kontinentu.

Afrika ima čak 54 nezavisne države i jednu nesuverenu državu – Zapadna Sahara.

Civilizacija faraona u drevnom Egiptu jedna je od najstarijih civilizacija i najduže je trajala.

Afrički kontinent je najstarija naseljena oblast na svetu.

Arapski jezik govori oko 170 miliona ljudi na kontinentu, a prati ga engleski jezik (130 miliona).

Afrika je drugi najnaseljeniji kontinent sa 1,1 milijardu ljudi ili 16 procenata svetske populacije.

Preko 50 procenata Afrikanaca je starosti ispod 25 godina.

Preko 25 miliona ljudi u Africi je HIV pozitivno, a preko 17 miliona je do sada umrlo od ove bolesti.

Približno 90 procenata slučajeva malarije u svijetu javlja se u Africi, računajući i 24 procenata smrti dece u podsaharskoj Africi.

Sahara je najveća pustinja na svijetu i veća je od kontinentalnog dijela SAD-a.

Afrika je drugi najveći kontinet i prostire se na preko 30 miliona kvadratnih kilometara.

Sadrži približno 30 procenata preostalih mineralnih sirovina zemlje.

Nigerija je četvrti najveći izvoznik nafte u svijetu, i najveći proizvođač nafte u Africi. Proizvodi oko 2,2 miliona barela svakog dana.

Afrika ima najveće rezerve plemenitih metala sa preko 40 procenata zaliha zlata, 60 procenata kobalta i 90 procenata rezervi platine.

Jezero Viktorija u Keniji najveće je jezero u Africi i drugo najveće slatkovodno jezero na svetu.

Jezero Malavi ima više vrsta ribe nego bilo koji slatkovodni sistem na Zemlji. Nalazi se između Malavija, Mozambika i Tanzanije. Deveto po veličini jezero na svijetu.

U Africi više ljudi govori francuski jezik nego u samoj Francuskoj.

Nil je najduža rijeka na svijetu sa sveukupnom dužinom od 6.650 kilometara.

U Africi živi preko 85 procenata sveukupnog broja slonova na svijetu i preko 99 procenata preostalih lavova.

Afrika je dom najvećeg kopnenog sisara na svijetu, afričkog slona, koji može da dostigne težinu i do 7 tona.

U Africi se nalazi preko 25 procenata vrsta ptica čitavog svijeta.

U Africi manje ljudi ima pristup internetu nego samo u Njujorku.

Afrika je bila inspiracija slavnih pjesnika.

Autor čuvene zbirke pjesama, „Kanconijer“, Frančesko Petrarka (1304-1374), napisao je ep „Afrika“, o Drugom punskom ratu. Glavna ličnost u istorijsko-mitološkom epu je Skipion Afrikanac Stariji. Njegovu ulogu vojskovođe u znamenitom ratu Petrarka je smatrao presudnom za uspostavljanje rimske vladavine svijetom. U sedmom od devet pjevanja opisuje bitku kod Zame, ključnu za sudbinu rata. Stihovi iz drugog pjevanja.

„Eto dok lažna ti slava s lelujavim umom se igra

Spoznaj šta želiš, jer vrijeme prohuji, a ovo nam tijelo

Propadne sasvim

pa grob nam nedostojni udove primi.

Spomenik potom se sruši, pa zdrobi se natpis sa njega:

Tako po drugi ćeš put izdahnuti, sine, da znadeš“.

Rainer Maria Rilke (1875-1926) proživio je nemiran život po kulturnim središtima tadašnje Austrougarske. Boravio je u Rusiji, Francuskoj, a znamenita su i njegova putovanja po zemljama Bliskog istoka i Španiji. Rilke je tokom 1910. godine osjetio nedostatak inspiracije, neku vrstu umjetničke paralize. Period novembar 1910 – mart 1911 provodi u sjevernoj Africi, u nadi da će prevazići krizu i otkriti nove horizonte. Putovanje se odvijalo maršrutom Marsej – Alžir – Tunis – al-Kantara – Kairuan (Kajrevan)-Neapel, zatim drugi dio od 6. januara do 25. marta: Egipat preko Nila od Kaira do Asuana. Prema riječima njemačkog teologa, Karla-Josefa Kuschela,  Rilke je na ovom putovanju upoznao klasična znamenja Egipta i “svjetsku religiju islam”.

Rilke opisuje orijentalne krajolike i gradove kao jedno estetsko-senzualno jedinstvo. Najviše ga je impresionirao muzej u Kairu, kao i ogromni kompleks hramova u Karnaku (Luksor u Egiptu). Na dionicama svoga putovanja po Tunisu Rilke opisuje Kairuan “kao sveti grad”. Impresioniran je Ukbetovom džamijom, sa jednim od najljepših minareta na svijetu, visokim 35 metara. Legenda kaže da je nemoguće izbrojati stubove Ukbetove džamije a da ne oslijepiš. Rilke piše pisma majci: „Džamije su bogomolje druge religije ali istog Boga, osjećaju se po bliskosti sa kojom se život spaja s religijom. Ovo je država velike, zanosne vjere“. Kairouan se nalazi na obali Sredozemnog mora, 50 kilometara od Susa. Poznat je kao „četvrti sveti grad islama“.

Šta su putovanja ako ne vječita ljudska težnja za ljepotom, za slobodom, za odvojenošću od strogih i oporih normi sive životne svakodnevice.

Zuko Džumhur je zanosno pisao o putovanjima („Nekrolog  jednoj  čaršiji“, str: 104).

„Ne znam zašto sam uvek mislio da je Jerusalim na kraju neke peščane kotline i opkoljen nemim ćutanjem surovih stena.

Ne znam zašto sam mislio da su sve boje na paleti jerihonskog neba svetlosmeđe i tople i da su svi zvonici i tornjevi beli i vrlo mali…

Dugo sam, tako, verovao i da su vode Zlatnog Roga prozračne i plave i da je crkva svetoga Petra mnogo veća nego što mi je izgledala kada sam je video.

Možda lutajući svetom i ostanemo verni mnogim zabludama koje je rodilo naše srce, ali se svakoga dana i s tugom rastajemo od jedne po jedne slike koju je stvarala naša mašta“.

Putovanje u Afriku imalo je čar otkrovenja. Neobične slike ponekad iznenada bljesnu i sjećanje oživi.

Zanimljivo je otkrivati nove puteve, ljude i običaje. Afrika je okrenula nasmijano lice, napuštam je pun nadahnuća  i  lijepih utisaka. Jednog dana  ćemo se ponovo sresti.

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Pismo iz Tunisa (jedanaesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Jedanaesti nastavak)

Trener od Boga

Orest Averkin rodio se u Sverdlovsku 1944. godine. Još dva grada bila su važna u njegovom životu; Tiraspolj u Moldaviji i ruski Krasnodar. Svuda je ostavio dubok trag, posebno kao trener.

Igračka karijera Averkina tekla je, uglavnom, uzlaznom putanjom do 31. godine, kada je odlučio da se posveti trenerskom radu. Na Studentskom šampionatu svijeta (Drezden 1969) osvaja zlatnu medalju kao reprezentativac Sovjetskog Saveza. Jedini ostvaruje sve pobjede; sedam iz sedam! Te godine nastupa na Pojedinačnom šampionatu zemlje i osvaja 12. mjesto sa 11,5 iz 22. Tokom karijere ostvario je niz značajnih pobjeda protiv asova kalibra Gelera,Vaganjana, Beljavskog, Tajmanova, Vasjukova, Predraga Nikolića, Čendlera, L. Olja… Zabilježio niz remija protiv svjetskih prvaka Petrosjana, Talja, Smislova, Karpova, Kasparova. Takođe i protiv Bronštajna, Keresa, Korčnoja. Polugajevski je veoma cijenio Orestovo duboko poziciono razumijevanje, smatrajući da mu nedostaje taljevske imaginacije i manira da postane izuzetno jak šahista. Pogledajmo Orestove partije u kojima lijepo koristi taktičke resurse, ali mu ponešto i promiče.

Rafael Vaganjan-Orest Averkin
Polufinale Šampionata Sovjetskog Saveza-Frunze 1973.

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Db2, Tb1, Td1, Sf3, Lg2, Lg3; pješaci: a2, d3, e3, f4, h2;
Crni: Kh8, De7, Td8, Tg8, Sb4, Sb5, Lb7; pješaci: a6, c5, e6, f6, h7;

Pozicija je u granicama ravnoteže, čini se da su protivnici u cajtnotu. Vaganjan je nestrpljiv i igra 29. d4? (29. a4-Sd6 (ili 29… Sc7) 30. e4=) 29… Le4 30. a4 (Neminovni su materijalni gubici bijelog, nadu polagaže u pritisak na tačku f6) 30… Lb1 31. Tb1-Sc7 32. dc5-a5 (32… Scd5! 33. e4?-Sd3!) 33. Lh4 (33. e4; 33. c6) 33… Scd5 34. Td1? (34. Kh1)

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Db2, Td1, Sf3, Lg2, Lh4; pješaci: a4, c5, e3, f4, h2;
Crni: Kh8, De7, Td8, Tg8, Sb4, Sd5; pješaci: a5, e6, f6, h7;

Averkin je odigrao 34… Tdf8, što ne ispušta pobjedu. Talj bi na ovom mjestu odigrao 34… Tg2! 35. Kg2 (35. Dg2-Tg8-+) 35… Se3 36. Kh3-Tf8 37. Tg1-Sbd5-+) Averkin je dobio u 44. potezu.

Orest Averkin-Aleksandar Beljavski
Šampionat Sovjetskog Saveza-Moskva 1973

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De2, Tc1, Tc2, Se5, Sd2, Lb2, Ld3; pješaci: a3, b3, c4, d4, f2, g2, h2;
Crni: Kg8, Da8, Tc7, Tc8, Sd7, Sf6, Lb7, Le7; pješaci: a5, b6, d5, e6, f7, g7, h7;

Orest je izabrao 18. Sd2-f3 (Priprema žrtvu pješaka na g2. Dobro je 18. f4 i 18. Sd7) 18…dc4 19. bc4-Se5 20. Se5-Lg2?! (20… Le4!) 21. d5!-ed5 (21… Lh3 22. Df3 s prednošću) 22. Kg2-dc4 23. Df3! (poenta) 23… Df3 24. Sf3!-b5 25. a4-Tc5 26. Lf1-Sd5 27. Ld4-Sf4 28. Kh1-Tf5

Dijagram:
Bijeli: Kh1, Tc1, Tc2, Sf3, Ld4, Lf1; pješaci: a4, f2, h2;
Crni: Kg8, Tc8, Tf5, Sf4, Le7; pješaci: a5, b5, c4, f7, g7, h7;

Bijeli je odigrao 29. Lb2 i dobio u 42. potezu. Odmah dobija 29. ab5!-Se6 30. Tc4-Tc4 31. Tc4-Tf3 32. Tc8-Lf8 33. Le3+-) Na vjerovatno najjačem Šampionatu Sovjetskog Saveza, svih vremena, pobijedio je Boris Spaski sa 11,5 poena iz 17 partija.

Trener i sekundant Lava Polugajevskog od 1977 do 1982. Trenirao je prvaka svijeta za mlade do 18 godina, Sergeja Tivjakova od 1981/86. Tivjakov je trijumfovao na Šampionatu Evrope u Plovdivu 2008. godine. Averkin je radio s Kramnikom kad je budući svjetski prvak bio na početku karijere (1982-1984). Od 1969 so 1984. više puta je bio trener reprezentacije Rusije; muške, ženske, juniorske. Napisao je knjigu „U potrazi za šahovskom istinom“ (1979). Imao je zadivljujuću radnu energiju i mnoge noći probdio analizirajući.

Pomagao je Lavu Polugajevskom u Mečevima kandidata (polufinale) protiv Viktora Korčnoja u  Buenos Ajresu 1980. Veliki, uzbudljiv meč. Oba igrača dobijaju dvije partije, ali Korčnoj ispoljava bolje nerve u posljednjoj 14. dobivši crnim figurama. Polugajevski je bio izuzetno spreman za meč. Za vrijeme „Memorijala Mihaila Čigorina“, u Sočiju 1988. imao sam zadovoljstvo da slušam zanimljive priče Polugajevskog. Nakon kupanja u Crnom moru, on bi stajao na plaži iznad grupe šahista. Rijetka prilika da se čuje autentično svjedočanstvo velikog igrača. Prekrstio bi ruke preko stomaka, svi smo ga pažljivo slušali „Bio sam tako istreniran, da sam mogao zaspati 5-6 minuta u toku partije! Stavio bih ruke preko lica, kao da razmišljam, a zatim, znatno svježiji, nastavljao igru“. Jedan od sekundanata Polugajevskog, Evgenij Svešnjikov, piše o druženju s Averkinim tokom meča. „Proveli smo 48 dana u istoj sobi. Bilo je mnogo neprospavanih noći zbog analize prekinutih partija. Jeli smo puno supe i konzervi, štedeći dnevnice“. Polugajevski je pisao:“Erik je bio hodajuća enciklopedija. Imao je sve zapisano. O svakom otvaranju hiljade partija. Ako je nekom trebala informacija o bilo kom otvaranju, mogao se obratiti Eriku“.

Orest je radio s Borisom Spaskim 1975-1976, što je vjerovatno vrhunac trenerske karijere. Sekundirao je bivšem prvaku svijeta na Međuzonskom turniru u Manili 1976.

Averkin stoji s kesom u ruci, Spaski neočekivano leži, glava mu je zaklonjena šeširom (Manila)

Borisa Postovskog sam često susretao krajem osamdesetih (Soči, Beograd, Moskva, Polanica Zdroj, Šibenik) Imao je sjajnu trenersku reputaciju.“Postovski me stvorio kao igrača“, govorio mi je GM Sergej Smagin na Čigorinovom memorijalu u Sočiju. Radio je sa Aleksandrom Černjinom, omladinskim prvakom Evrope i vicešampionom svijeta. Boris je u Šibeniku 1989. sekundirao šesnaestogodišnjem Sergeju Tivjakovu, kome je malo šta polazilo za rukom. Ni meni nisu cvjetale ruže, teško sam donosio odluke. Postovski je rekao:“Ti djeluješ kao dizač tegova koji želi odjednom podići 500 kilograma“!? Selektor ruske  reprezentacije na četiri olimpijade (1994-2000) i jednom na Šampionatu svijeta (zlatne medalje). Nakon emigriranja u SAD 2001, vodiće njihovu reprezentaciju na dvije olimpijade. Lijepo je kad vrhunski trener hvali kolegu:“Orest Nikolaevič je bio trener od Boga. O radu s njim maštali su mnogi šahisti“.

Averkin je početkom devedesetih živio u Beogradu. Radio je kao trener u ŠK JIK Banka, nekadašnjem šampionu Savezne Republike Jugoslavije. Pripremao je legendarnu Alisu Marić i njenu sestru Mirjanu (WGM). Mnogo je pomogao velemajstoru Draganu Kosiću.

Sjećam se velikog Opena u Iraklionu, na ostrvu Kritu, početkom jeseni 1993. Podijelio sam 2-4. mjesto sa 7 iz 9 u konkurenciji 26 velemajstora. Pobijedio je Majls sa 8 iz 9! U finišu pobjeđujem velemajstore Valerija Loginova i Miroslava Markovića bijelim figurama. Bile su to teške, neizvjesne partije. Pamtim detalj koji oslikava Averkinovu odanost šahu. Otišao sam na večeru sa prijateljima, velemajstorima  Kosićem, Miladinovićem i šarmantnom, proslavljenom gruzijskom šahistkinjom Ketevan Arahamijom. Vratili smo se u hotelski apartman prilično kasno i ugledali neobičnu scenu. Averkin je  oduševljeno analizirao neku poziciju, izgleda da je pronašao zanimljivu ideju jer je lupnuo figurom po tabli glasno ispoljavajući  oduševljenje! Okrenut leđima, nije ni primijetio da smo prišli blizu. To je ljubav prema šahu!

Dok smo putovali vozom za Atinu (zatim brodom za Iraklion), Orest je izrekao komplimente za moju igru protiv IM Ivana Marinkovića. Partija je odigrana na GM turniru u Podgorici 1993. Počinjemo analizirati naslijepo, očito je detaljno analizirao partiju. Osjećam istinsko zadovoljstvo! Ista varijanta Volškog gambita viđena je u partiji Averkin-I. Marinković, Beograd 1991. Orest je izgubio partiju, ali pobijedio na GM turniru. Da li je bolje 18. Ld2 ili 18. Le3?

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dc2, Ta1, Te1, Sc3, Sf3, Lf4, Lg2; pješaci: a2, b2, d5, e4, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Da5, Ta8, Tf8, Sb6, Sc5, La6, Lg7: pješaci: c4, d6, e7, f7, g6, h7;

Odigrao sam novost 18. Le3 i zaslužio pohvale uglednog komentatora, slovačkog GM Igora Štola. Ideja je da se sprovede manevar Sf3-d4-c6, po cijenu žrtve pješaka na b2. Averkin se, dvije godine ranije, odlučio za 18. Ld2. Slijedilo je 18… Sd3 (Bolje je 18… Tfb8 s idejom Sba4) 19. Te2 (19. Teb1!?) 19… Tab8 (Prirodnije izgleda 19… Tfb8) 20. a4?! (20. Sd1) 20… Sd7 21. Sb5? (Bijeli gubi nit. Bolje je 21. Sd1 ili 21… Sa2, mada je crni već bolji) 21… Sb4? ( Ni crni ne koristi svoj trenutak. Odmah je dobijalo 21… c3!) 22. Lb4 (22. Dd1) 22… Db4 23. Sfd4 (23. Lf1; 23. Sbd4) 23… Lb5 24. Sb5-Sc5 25. Ta2 (Suviše pasivno. Trebalo je igrati 25. Te3 ili 25. Lf1. Crni je, što bi rekao GM Matulović, dobio teorijski duel i zabilježio pobjedu u 42. potezu).

Marinković je u našoj partiji odigrao 18… Sd3 19. Teb1-Sb2 20. Sd4-Sd3N (U partiji Hulak-Sermek (Vidmarov memorijal 1993) crni je odigrao 20… S2a4 21. Sa4 (21. Sce2) 21… Da4 i sad je Hulak odigrao 22. Dc3, dospijevši postepeno u slabiju poziciju. Trebalo je odigrati 22. Tb6-Dc2 23. Sc2-La1 24. Sc1 i sada crni ima dva plana. Ako 24… Tfb8 25. a4!-Tb6 26. Lb6-c3 27. a5-Tc8 28. Sb3-c2 29. Sc1-Tc4 30. Lf1-Te4 31. Le3! i pozicija bijelog je vjerovatno dobijena. Izglednija opcija je 24… Lc8. Bijeli bi odigrao 25. Tb1-Ta2 26. Tc1. Analiza pokazuje da je bijeli bolji, iako će crni aktivirati oba topa).

21.Sce2 (21. a4!?) 21… Tfe8 (21… Se5!?) 22. a4!-Sd7 (22… Se5?! 23. Sf5! uz Sg7; ne ide 23. Sc6-Sc6 24. Lb6-Sb4! i crni je bolji. Velikoj prednosti bijelog vodi i 23. Se6). 23. Sc6-Dc7 24. Ld4 (24. Sc3; 24. Ta3!?) 24… e5 (24… S7e5!?) 25. Le3 Ovdje Štol ocjenjuje da je bijeli bolji. Značajno je dostignuće zatvaranje dijagonale a1-a7 i pasiviziranje crnog lovca na g7). 25… f5 26. Sc3?! (26. Ta3! sa konretnom prijetnjom 27. Td3-cd3 28. Se7 i pada dama na c7) 26… f4 27. Ld2- Sb8?! (27… Tf8 28. Sb5-Db6 (28… Lb5 29. Tb5-fg3 30. fg3 i ne ide 30… Tf2 31. Dc4!-Td2 32. Se7+-) 29. La5-Dc5 sa neizvjesnom pozicijom).

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dc2, Ta1, Tb1, Sc3, Sc6, Ld2, Lg2; pješaci: a4, d5, e4, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Dc7, Ta8, Te8, Sb8, Sd3, La6, Lg7; pješaci: c4, d6, e5, f4, g6, h7;

28.Sb5 (Prednost bijelog dobija ozbiljne razmjere). 28… Db6 (28… Lb5 29. Tb5-Sc6 30. Dc4-Sc5 31. dc6 s velikom prednošću). 29. La5-Dc5 30 Lf1! (Ozbiljna alternativa je 30. Sb4) 30… fg3 31. hg3-Sc6 32. dc6-Tec8 33. Ld3-cd3 34. Db3!-d5 35. Tc1-Df8 36. ed5 (36. Dd5) 36… e4 (36… Df3 37. d6-Kh8 38. Sc7-Tf8 39. Db6! i bijeli dobija) 37. d6-Kh8 38. d7 (Pomalo nestrpljiv potez. Bolje je 38. Dd5!) 38… Tc6 (Posljednji tračak nade ostavljao je potez 38…e3!? Ipak, nakon 39. f4!-d2 (39… La1 40. Ta1-Tc6 41. Dd3+-) 40. De3!-dc1-D 41. Tc1 +-) 39. Tc6-Lb5 (39… La1 40. Ta6) 40. ab5-La1 41. Lc3-Lc3 42. Dc3 Crni predaje. Lijepa, dinamična partija!

Igor Miladinović i Dragan Kosić dizali su Oresta u nebesa, ističući ogromne zasluge za njihov napredak. S radošću se sjećamo trenera koji je stvarao svjetske šampione.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra poslednji nastavak)

Pismo iz Tunisa (deseti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Deseti nastavak)

Igrač raskošnog dara

Igor Miladinović iz mlađih dana. Pored njega sjedi GM Slavoljub Marjanović

Miladinović je tokom turnira u Monastiru toplo pričao o svom pokojnom treneru, internacionalnom majstoru Orestu  Averkinu. Zajedno su putovali u Indiju 1993, kada  je Igor postao omladinski šampion svijeta u konkurenciji asova poput: Rubljevskog, Tkačijeva, Onisčuka,  Sadlera,  Istrateskua. Igor je u posljednjem kola igrao protiv Vlastimila Babule. Budućem češkom velemajstoru dovoljan je remi da postane šampion. Partija Sadler-Oniščuk uticala je na plasman u vrhu. Da je engleski velemajstor slavio pobjedu, pridružio bi se Igoru na diobi prvog mjesta, mada bi naš šahista osvojio titulu zbog boljih dodatnih kriterijuma. Ali ne bi automatski postao velemajstor! Morao bi se zadovoljiti velemajstorskim balom, jer za titulu je neophodna čista pobjeda, bez diobe. Igor mi je pričao da je nakon osvajanja velemajstorske titule počeo igrati daleko opuštenije; na šest narednih turnira ispunio je GM normu!

Vlastimil Babula-Igor Miladinović
Indija 1993

1.d4-d5 2. c4-Sc6 3. Sf3-Lg4 4. cd5-Lf3 5. dc6 (5. gf3) 5… Lc6 6. Sc3-e6 (6… Sf6) 7. e4 (7. a3) 7… Lb4 8. f3-Dh4 9. g3-Df6 (9… Dh5) 10. Le3 (10. De2) 10… 0-0-0 11. Ld3-La5 12. 0-0-Lb6 13. Se2-e5 14. Dd2-Se7 15. d5 (Zanimljivo je 15. a4, žrtvujući pješaka na d4) 15… Dh6!?

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Ta1, Tf1, Se2, Ld3, Le3; pješaci: a2, b2, d5, e4, f3, g3, h2;
Crni: Kc8, Dh6, Td8, Th8, Se7, Lb6, Lc6; pješaci: a7, b7, c7, e5, f7, g7, h7;

Petnaesti potez crnog je teorijski, pa, ipak, ostavlja upečatljiv vizuelni utisak!

Bijeli bira jedini potez, 16. f4 i sada Igor plasira novost, 16… Ld7. (U dvije partije igrano je slabije 16… Ld5. Zaslužuje pažnju 16… f5!? Igor je ekspert za Čigorinovu odbranu i sjajno osjeća poziciju). 17. Sc3 (Babula nije na visini zadatka. Bolje je 17. a4 i recimo 17… ef4 18. Sf4!?-Kb8 19. a5-Le3 20. De3-g5 21. Se2-f5 sa složenom pozicijom. Moguće je da bijeli ima minimalnu prednost. Može li crni nakon 17. a4 odigrati 17… Lg4, s idejom Le2 i ef4? Znači 17… Lg4 18. a5-Le3 19. De3-Kb8 20. Dc5! i bijeli ostvaruje značajnu prednost).  17… ef4 18. gf4 (18. Tf4-Sg6 19. Lb6-ab6 (opasno je uzeti kvalitet 19… Sf4 20. Le3-Sh3 21. Kg2-Dg6 22. Tc1 i bijeli ima jak napadački potencijal, a skakač na h3 je nesiguran). 20. Tf2-Dd2 21. Td2-Se5 s prednošću crnog). 18… Lh3 19. Tf3

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Ta1, Tf3, Sc3, Ld3, Le3; pješaci: a2, b2, d5, e4, f4, h2;
Crni: Kc8, Dh6, Td8, Th8, Se7, Lb6, Lh3; pješaci: a7, b7, c7, f7, g7, h7;

Igor je odigrao 19… f5! (U tome je stvar! Ruši se kompaktni pješački centar bijelog i crni preuzima inicijativu). 20. Lb6-Db6 21. Df2-Df2 22. Kf2-fe4 23. Th3 (Nešto bolje je 23. Le4) 23… ed3 24. Td3-Thf8 (Sad je jasno da se igra na jedan gol. Igor će ispoljiti izvanrednu tehniku u završnici). 25. Kg3-Td6 26. Te1-Tg6 27. Kf3-Sf5 28. Te6-Sh4 29. Ke4-Tg4 30. Se2-Tg2 31. Sd4-Tf2 (Pada f pješak). 32. f5-Sf5 33. Sf5-T8f5 34. Th3-Tf7 35. Th7-Tb2 36. h4 (Bolje je 36. a3) 36… Ta2 37. h5-Kd7 38. Tg6-Te2 39. Kd4-Tee7 40. Th8-b6 41. Ta8-Tf4 42. Kc3

Dijagram:
Bijeli: Kc3, Ta8, Tg6; pješaci: d5, h5;
Crni: Kd7, Te7, Tf4; pješaci: a7, b6, c7, g7;

42… Tf6! 43. Tg5-a5 44. Kc4-g6! 45. hg6-Tg7 46. Te5-Tfg6 47. Tee8-Kd6 48. Te4-c6 0:1

Miladinović je prvak svijeta sa 9,5 iz 13. Babula, Rubljevski i A. Oniščuk dijele 2-4. mjesto sa 9 poena.  Gabrijel, Tkačijev, Nielsen, Peter Heine i Sadler osvojili su 8,5 poena. (49 učesnika).

U knjizi Brane Rakića i Alise Marić „O šahu s ljubavlju“ pronalazim nevjerovatno lijep detalj koji slavi ljubav! Svjetsko prvenstvo u Indiji je tek završeno, dolazi  vrijeme rastanaka. „A onda; šta se to zbiva na frankfurtskom aerodromu? Dvoje mladih se grčevito grle, a suze im liju niz lice. Plaču i neki ljudi oko njih. Vidi se da je reč o rastanku. A na rastanku, zna se; pogled je – ubod mača, sekund – večnost, a sve zajedno – roman… Ova scena (koju su mi prepričavali očevici) nije bila iz nekog filma, već scena rastanka nove svetske zvezde Igora Miladinovića, našeg junoše koji je postao omladinski šampion sveta, i njegove devojke Sabine, Argentinke koju je upravo upoznao u Indiji, gde su oboje učestvovali na velikoj svetskoj omladinskoj fešti.

-Oh, bilo je to i strašno i lepo – pričao mi je Igor kada je po povratku iz Indije došao u „Ekspres“ na razgovor sa mnom. Plakali smo kao deca i Sabina i ja. I moj trener Averkin je plakao, a takođe i neki Argentinci, Sabinini zemljaci, među kojima i simpatični Koko koji je u Indiji navijao za mene. Sabinin avion bio je spreman za let u Buenos Ajres, a moj za Budimpeštu. Jedva smo se rastali“. Kako su bolni ovakvi trenuci! Utjeha stiže iz pera Čarlsa Dikensa:“Bol rastanka je ništa u usporedbi sa srećom ponovnog sastanka“.

Samo godinu kasnije, Igor je zablistao na Olimpijadi u Moskvi braneći boje Savezne Republike Jugoslavije. Osvаja bronzanu medalju za rezultat na četvrtoj tabli. Naša reprezentacija igrala je u sastavu: Ljubojević, Damljanović Popović, Miladinović, Draško, Ilinčić. Igor je ostvario fantastičan skor; 10 poena iz 13 partija! Izostao je samo protiv reprezentacije Azerbejdžana, tri kola prije kraja. Sjajno je igrao i Ljubojević; nakon osmog kola bili smo lideri olimpijade! Ostali smo neporaženi i protiv atomske ekipe Rusije. Kasparov i Kramnik su često posmatrali naše partije što nam je nesumnjivo imponovalo. Da li su nas doživljavali kao ozbiljne konkurente? Jedini poraz Igor je doživio u 11. kolu protiv engleskog velemajstora Majkla Adamsa. Naš treći uzastopni poraz (Rusija II-mladi, Mađarska), ovog puta katastrofalan (3,5:0,5). Uzdrmani prethodnim porazima, izveli smo ekipu bez Ljubojevića i Damljanovića. Slaba je utjeha što sam uspio remizirati crnim figurama protiv Džonatana Spilmana, velemajstora osebujnog talenta i originalnih ideja.

Miladinović je u velikom stilu rušio protivnike, pobjeđujući Sergeja Tivjakova i Lava Psahisa, crnim figurama. Tivjakov je branio boje Rusije, a kasnije odlazi u Holandiju za čiju nacionalnu selekciju nastupa u kontinuitetu od 2000. do 2006. godine. Nekadašnji omladinski prvak svijeta do 18 godina (Singapur 1990.) i pobjednik Pojedinačnog šampionata Evrope (Plovdiv 2008.) igrao je sjajno za selekciju zemlje lala, ostvarivši 14 pobjeda, 33 remija i samo dva poraza!

Najjači utisak ostavlja Miladinovićeva pobjeda protiv dvostrukog prvaka Sovjetskog Saveza (1980. i 1981.) Lava Psahisa u samo 18 poteza! Psahis je na moskovskoj olimpijadi igrao za reprezentaciju Izraela. Pogledajmo partiju, uz skraćenu verziju komentara GM Sergeja Šipova, uvaženog šahovskog pisca i trenera.

Lev Psakhis (2605)- Igor Miladinović (2500)

1.c4-e6 2. Sf3-d5 3. d4-Sf6 4. g3-Le7 5. Lg2-0-0 6. 0-0-c6 7. Sc3-Sbd7 8. Dd3 (8. Dc2; 8. Sd2; 8. b3!) 8…b6 9. e4-La6 10. b3-dc4! 11. bc4-e5 12. Td1 (12. de5?-Sg4 13. Lf4-g5! 14. Sg5-Sge5 15. De3-Sc4 s prednošću crnog; B. Kouatly-H. Pfleger-/Rouan/ 1988/) 12…Dc7 13. de5 (13. Lb2?- ed4 14. Sd4-Se5) 13…Se5 14. Se5-De5 15. Lb2?! [15. Lf4-Dc5 (15…De6!?) 16. e5-Sh5 17. Le3-De5 18. Lc6-Tad8= 19. Ld4 Ftačnik Dg5 20. Sb5-Lc5 21. De3-De3 22. fe3-Sf6 23. Lc5-bc5 24. Sa7 s izvjesnom prednošću bijelog; M. Sorokin – A. Hoffman /San Martin/ 1993/] 15…De6! 16. e5 (jedini potez-Šipov; bolje je 16. Lf1-Ftačnik)

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd3, Ta1, Td1, Sc3, Lb2, Lg2; pješaci: a2, c4, e5, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, De6, Ta8, Tf8, Sf6, La6, Le7; pješaci: a7, b6, c6, f7, g7, h7;

16…Sg4! (16… De5?! 17. Sd5-Db2 18. Se7-Kh8 19. Sc6) 17. Te1-Tad8 18. De4? (18. Dc2-Lc4; crni je bolji, ali se kraj partije još ne nazire) 18…Lc5! i bijeli predaje! Psahis je osamdesetih bio veliki igrač, a kasnije postaje cijenjen trener i šahovski pisac.

Igor je odisao velikim optimizmom. Naš reprezentativni kolega, novosadski velemajstor Petar Popović, bio je uvjeren da čak i Igorov položaj tijela za vrijeme partija negativno utiče na samopouzdanje protivnika. Blago nagnut prema tabli, sa desnom rukom u položaju kao da će svakog momenta povući potez, Igor je djelovao kao čovjek kome su protivničke namjere predvidive i jasne! Pobijedio je na bezbroj otvorenih turnira u Italiji i Grčkoj, a pamti se i trijumf na tradicionalnom novogodišnjem turniru u Ređo Emiliji (2003/04.) Najveći rejting (2630) dostigao u julu 2004. Proglašen za najboljeg sportistu Savezne Republike Jugoslavije 1993. godine. Odigrao je četiri olimpijade za reprezentaciju Grčke u kojoj je živio nepunih pet godina.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (deveti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Deveti nastavak)

Čari tuniskih plaža

Nakon turnira, uživao sam u čistom, toplom moru, odlazeći ujutro i popodne na kupanje.

Ujutro je mirnije, nema mnogo kupača, popodne neuporedivo koloritnija  atmosfera. Dok sam plivao blizu plaže hotela „El Habib“, privukla me grupa od desetak mladića koji su izvodili akrobacije. Neprestano su na molu i plaži izvodili salto napred i nazad,  jedan je stajao na rukama oko 15 sekundi, drugi hodao na rukama unazad, 13 sekundi (po mom nepouzdanom mjerenju). Izašao sam iz vode,  prišao im i ukratko se predstavio, rekavši da pripremam reportažu o Tunisu. To je akrobatska grupa iz okoline Monastira, koja već dugo postoji. Mršavi mladić, duge, kovrdžave kose demonstrira mi hodanje na rukama po molu, između mnoštva turista. Trajalo je nevjerovatnih tridesetak metara, mada kaže da  je njegov rekord 50 metara! Govori da može stajati na rukama čak 5 minuta. To graniči s čudom! Mladić se zove Hamdi.

Jedan drugi akrobata, 14 puta zaredom pravi salto, počevši sporije i stalno ubrzavajući. On je demonstrirao dvostruki salto u vazduhu, koristeći za odskok gumu, zabijenu u pijesak, koja izgleda kao polovina ogromne lopte. Treći je preskačući  malo punijeg druga, koji je stajao tridesetak centimetara od gume, skinuo u letu kačket sa njegove glave! Prizori su izazvali interesovanje mnogih prolaznika i kupača, dugo smo se divili akrobacijama.

Pedesetak metara od monastirske obale nalazi se neobična, velika stijena, sa koje se pruža lijep pogled na tvrđavu, hotele uz obalu  i  različite nijanse mora. Do nje se stiže uklesanim, uskim stepenicama. Morate se kretati oprezno da ne bi dospjeli na izuzetno grubu i strmu desnu stranu stijene, rizikujući  povredu. Turisti neprestano stižu na prostrani, ravniji  dio stijene, sa fotoaparatima i velikim očekivanjima. Stijena je atrakcija, priča za sebe.

Uglavnom su dolazili turisti koji  govore ruski. Bili su uporni u fotografisanju, posebno sredovječna  gospođa,  koja je pomalo nervirala supruga, jer nije dijelio njen entuzijazam. Pela se na opasne dijelove stijene, da bi fotografija ispala efektnija. Zatim su stigle dvije mlade Ruskinje i omanji Tunižanin,  prelazeći pogureni,  suženi dio stepenica. Tek kad su se približili sagledao sam svu ljepotu crnokose Ruskinje. Rekoh da je pogled sa stijene veoma lijep, a ona uzvratila: ”Hvala bogu da neko govori ruski, mi ništa ne razumijemo ovog mladića. Možete li mu to reći?” Kratko sam obavljao ulogu prevodioca, momak me rasijano slušao, gledajući  dugu, lepršavu kosu, koja pada niz leđa i manekensku figuru Ruskinje. Zatim je dugo fotografisao djevojke. Neki dječak iznenada skače na noge sa visine od desetak metara. Pecaroš u uglu stijene srpljivo  razgovara sa ocem i sinom iz Rusije. Ronilac je uporan u istraživanju. On se ne vidi sa obale.

Tu postoji uski morski pojas između stijene koju upravo napuštam i manje, uže stijene. Tamnoputi mladić sprema se za skok s visine 5-6 metara, ne mogu vjerovati da se upušta u takvu avanturu. Čini se da je voda vrlo plitka, sem toga ima i oštrih stijena u blizini. Jedan, drugi, treći skok, izvanrednim stilom! „Kolika je dubina“? „Četiri metra“. Napustio sam plato, ali sjedam na niski kamen posmatrajući šarenilo ljudi. Nasuprot mene, udaljena desetak metara, sjedi otmjena, smeđokosa žena, sa knjigom Agate Kristi u ruci. U bijeloj bluzi, uskim, svijetlim farmerkama i ljubičastim starkama, izgledala je zanimljivo, intrigantno. Odjednom se začula graja. Na najvišoj kuli ribata, pojaviše se dva muškarca, jedan se penje na najviši, uski plato, držeći se za tunisku zastavu. Scena traje oko  minut i djeluje izuzetno opasno. Dvoumio sam se da li uopšte krenuti na plažu tog popodneva, uslijedila je nagrada i pregršt motiva za putopis!

Monastir najčešće pohode turisti  iz Francuske,  Italije i Španije, a u novije vrijeme iz istočnoevropskih zemalja, posebno Rusije i Poljske. Monastir ima 105000 stanovnika, od glavnog grada Tunisa udaljen je 162, a čak 500 kilometara od pustinje Sahare. Sa više od pedeset hotela, bogatom istorijom i neobičnom arhitekturom, predstavlja magnet za turiste. Sus i Monastir su najrazvijeniji  tuniski regioni, sa veoma dobrim standardom stanovništva.

Veče nakon završetka turnira, 28. septembra, organizatori  su priredili izuzetnu večeru u atraktivnom restoranu  “El  Pirate”, za igrače sa međunarodnim titulama. Ljubitelji ribljih specijaliteta mogli su uživati u svježim plodovima mora i prvoklasnim oradama. Žavhar kaže da svojim dragim gostima,  nude najbolje što imaju.  Lijepo je osjetiti pažnju  i uvažavanje.

“Mogli bi na laganu ribu u “Veneciju”, šta kažete gosn. Milane? Iz ko zna kog skrivenog kutka sjećanja izranja rečenica  direktora zemunskog “Agrouniverzala”,  Jovice Milosevića,  tako česta devedesetih godina. Dovoljna je najmanja iskra da se razgore emocije. U trenucima kad se rušio sav prethodni život, Ugrinovačka 118. bila je drugi dom! Toplina i predusretljivost stalno su me pratile u slavnom klubu  i bile su  melem na ranu uzrokovanu ratom na našim prostorima. Sem toga, taj dio Zemuna, od restorana „Venecija“ do Novog Beograda je neobično lijep. Zemunski kej, daleki vidici, moćni Dunav, čaroban ambijent koji je oduševio nobelovca Petera Handkea.

„Na beogradskom ili zemunskom Dunavu otvarao se pred nama jedan rečni svet, neka vrsta vodenog sveta, i to ne samo duž šetališta s restoranima kojim se peške moglo vratiti u prestonicu, već i u stotinama, duboko u pozadini poređanih čamaca, usidrenih i tek pripremljenih za zimu, a i u uskim ribarskim čamcima. Povremeno bi se neko otisnuo-tiho brujanje motora, pojedinačni ljudski glasovi, jedini zvuk nadaleko – i to ukoso, preko, kao prema kakvoj transkontinentalnoj suprotnoj obali, tamo gde su na ivici šume stajale sojenice.

Ovak rečni svet je možda bio potopljeni, tonući, memljiv, star, ali je istovremeno predstavljao pejzaž kakav mi se nije ukazao čak ni na slikama holandskih majstora 17. veka; jedan iskonski svet nalik na kakvu, još nepoznatu civilizaciju, uz to zaista primamljivu“.

Sjećanja su bljesnula na  tren,  uključujem se u živahne razgovore za  stolom.  Žavhar izražava  zadovoljstvo  ovogodišnjim šahovskim festivalom,  najavljujući nove turnire  naredne godine. Ljubazni domaćini uložili su mnogo energije i  dobre volje da naprave sjajan festival.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (osmi nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Osmi nastavak)

Drama iznad Palerma

Na velemajstorskom turniru, igrači sa međunarodnim titulama bili su nemilosrdni! Naročito je start bio ubojit, podbacili su francuski internacionalci iz slabije, A ekipe.  Kasnije je domaćim šahistima krenulo, posebno čelnoj ploči tuniske reprezentacije Kamelu Njiliju koji je sakupio 4,5 poena, a donekle i  Boudrigi (FM od 2013.). U obje ekipe nastupio je po jedan igrač koji je propustio “Memorijal Mohamed Slama”. Tuniski internacionalni majstor, bivši reprezentativac Kabi Mejdi, igrao je veoma dobro u našoj, B ekipi, a mladi Boudriga, koji se očito pripremao za nas, propuštajuči Open, u nekim partijama pokazao solidan šahovski potencijal. Dvije godine kasnije igrao je za tunisku reprezentaciju na Olimpijadi u Tromsu. Najefikasniji je bio Igor Miladinović sa 9 poena,  Pančevski je sakupio 8, Malakhatko 7,5,  Draško 7,  Kabi 6,5 itd.

Na intermajstorskom turniru nastupio je i ruski velemajstor Igor Glek, koji je 1996. godine zauzimao 12. mjesto na svjetskoj rejting listi (elo 2670). U proljeće 2002. nastupali smo za Palermo u finalnom dijelu italijanske lige (četiri ekipe). Igralo se u hotelu „Continental“ u Trevizu. Predsjednik kluba Đulijano D’ Eredita, divan, dobrodušan čovjek, okupio je dobru ekipu. Uoči polufinala, ručali smo u velikom restoranu, sve četiri ekipe zajedno. Termin početka partija odavno je definisan (15 sati), međutim zbog velike gužve, postaje jasno da nećemo stići na vrijeme. U jednom trenutku Đulijano i glavni sudija su se pogledali i odlučili da partije počnu pola sata kasnije! Kakav relaksiran odnos, bez trunke nervoze.

Giuliano D’ Eredita

Baš niko nije pomislio da je pomjeranje termina problem. U polufinalu smo se namjerili na glavnog favorita, Vimar Marostiku. Zanimljiva topovska završnica na čelnoj tabli.

Igor Glek-Robert Hibner
Trevizo 2002.

Dijagram nakon 46. poteza:
Bijeli: Kh2, Te6; pješaci: f4, g5;
Crni: Kb7, Tb5; pješak a3

Bijeli ima dobijenu poziciju, ali je u velikoj dilemi; Da li odigrati 47. Te1 ili 47. Te3?

Dobitnički potez je 47. Te3! Da je Glek odigrao 47. Te3, moglo bi slijediti 47… Ta5 48. g6-a2 49. Te1-a1-D 50. Ta1-Ta1 51. g7-Ta2 52. Kh3-Ta3 53. Kh4-Ta1 (ili 53… Ta8) 54. f5+-; crnog ne spašava ni taktički pokušaj 47… Tb4 (umjesto 47… Ta5) 48. Kg3-a2 49. Ta3-Tb3? 50. Tb3 šah.

Glek se odlučio za 47. Te1 i poslije 47… a2 48. Ta1-Tb2 49. Kh3-Kc6! (Sada crni kralj pravovremeno stiže u borbu sa opasnim bijelim pješacima). 50. g6-Kd6 51. g7-Tb8 52. Ta2-Ke6

Dijagram:
Bijeli: Kh3, Ta2; pješaci: f4, g7;
Crni: Ke6, Tb8;

(Bijeli ima dva pješaka više, ali suviše odmakli g pješak omogućava crnom da uplovi u mirnu luku. Glek je odigrao 53. Ta7 (53. Tg2-Kf7 (s idejom Kg8). Remiju vodi prelazak u pješačku; 54. g8-D-Tg8 55. Tg8-Kg8 56. Kh4-Kh8 ili 56. Kg4-Kf8=) 53… Kf6 54. Kg4-Kg6! 55. f5 (Ne donosi progres ni prebacivanje kralja preko f3 u centar) 55… Kf6 56. Kf4 (Trebalo je pokušati 56. Kh5-Tb1! 57. g8-S-Kf5, mada je teorijski remi) 56… Tg8 (Jasno je da nakon 55. f5, prelazak u pješačku završnicu vodi remiju) 57. Tb7-Tg7 58. Tb6-Kf7 59. Ke5-Tg1 60. Tb7-Kg8 (Na kraću stranu, naravno). 61. Kf6-Tf1! i remi je sklopljen u 78. potezu. Izgubili smo meč 3:1.

U borbi za bronzanu medalju protivnik je Ređo Emilija, predvođena velemajstorom Vladislavom Tkačijevom. Ostvario sam lijepu pobjedu, u napadačkom stilu, protiv IM Paola Vecozija. Neobičan je položaj crnog topa na h4. Dobili smo meč, 3. mjesto je značajno dostignuće kluba.

Paolo-Vecozi-Milan Draško
Trevizo 2002.

Dijagram:
Bijeli: Kh1, Dc2, Ta1, Td1, Sd2, Lb2, Ld3; pješaci: a3, b5, f3, g2, h2;
Crni: Kg8, De3, Tc8, Th4, Sd7, Sd6, Lb7; pješaci: a7, c5, d5, g7, h7;

Dinamična pozicija u kojoj su izgledi crnog nešto bolji. Vecozi se odlučio za 23. Sf1 (23. Lf5!?-Dh6 24. Sf1 i prava borba tek predstoji. Naravno, ne ide 24. Ld7-Th2 25. Kg1-Dh4 26. Lh3 (26. Kf1-Dg3 27. Lh3-Th1 28. Ke2-Te8 29. Se4 (29. Kd3-Dg6-+) 29… Th3 30. gh3-Dg2 31. Kd3-c4 32. Kc3-Sb5-+) 26… Th3 27. gh3-Dg3 28. Kf1-Dh3 29. Kg1 (29. Kf2 Dh2 30. Kf1-Se4!) 29… Dg3 30. Kf1 (Još slabije je 30. Kh1) 30… d4! uz Tf8. Iako bijeli ima topa više, sasvim je bespomoćan)! 23… Df4 24. Df2 (Bolje je 24. a4 i na eventualno 24… d4 25. Lc4) 24… d4 25. a4-Se5 Impresivna aktivnost crnih figura! 26. Dg3 (Bolje je 26. Kg1) 26… Df6 27. Lc1?! (27. Le2)

Dijagram:
Bijeli: Kh1, Dg3, Ta1, Td1, Sf1, Lc1, Ld3; pješaci: a4, b5, f3, g2, h2;
Crni: Kg8, Df6, Tc8, Th4, Sd6, Se5, Lb7; pješaci: a7, c5, d4, g7, h7;

Odigrao sam 27… Sf3! i nakon 28. Ta2 (28. fg3-Lf3 29. Kg1-Tg4-+) 28… De5 bijeli je predao.

Igor Glek je tokom karijere pobjeđivao Bronštajna, Korčnoja, Širova, Mameđarova, Akopjana, Bologana, Majlsa, Elvesta, Dolmatova, Psahisa, Epišina, Hračeka, M. Gurjeviča, Rubljevskog, Sadlera, Judasina, Lputjana, Ceškovskog, Krasenkova, Van Velija, Rozentalisa, Sprageta…

Raduje me što protiv takvog asa vodim 2:0. Naše partije odigrane su na šahovskom festivalu u San Vensanu (1999 i 2002). Organizator turnira, Agostino Skalfi, nudio je veoma dobre uslove velemajstorima. Pansion u hotelu sa tri ili četiri zvjezdice i honorar 500 hiljada lira (500DM). Glavni sponzor turnira bio je kazino u San Vensanu. Vremenom se turnir transformisao, pa ugasio. Slično se dešavalo sa mnogim italijanskim turnirima. Uprkos takvom trendu, u Italiju se išlo kao na hodočašće. Blaženi su trenuci kada stupite na ulice Barija ili Ankone, nakon noći provedene na brodu. Ili kada sletite na rimski Fjumićino. Osjećate kako vas obuzima istinska radost, ozarenost. Na koju god stranu krenete, čeka vas praznik! Posebno ako idete na Siciliju!

„Poznaješ li zemlju gdjeno limun cvate,
U tamnom lišću naranče se zlate.
Sa plavoga neba laki vjetrić piri,
Šumori lovor, mirta uz njeg miri.
Da li je znaš?
O poći s tobom tamo,
tamo, ljubavi moja
Želja mi je samo“.

(Gete-„Putovanje po Italiji“)

Prisjetih se prve posjete Palermu, početkom novembra 2001. Avion je pred samo slijetanje ušao u zonu velikih turbulencija. Aerodrom i okolna brda bili su tako blizu, ali smo nekoliko minuta bili u „božijim rukama“! Tad sam se sjetio Dame Misite, našeg porodičnog prijatelja, i njegove nevjerovatno mirne reakcije u sličnoj situaciji. Damo je imao dva nadimka; Tesla, zbog natprosječne inteligencije i Serbez (turcizam; bez straha, bez brige, nonšalatan). Putovanje iznad Kakvaza, velika turbulencija, panika putnika. Mijo Lojpur, Damin prijatelj, na smrt uplašen:“ Damo, šta će biti s nama?! Zapanjujuće smiren odgovor:“Ima ko misli o tome“!

U avionu iznad Palerma neki putnici su počeli s molitvama, drugi su stavili glavu na naslon ispred sebe i oborenog pogleda očekivali čudo. I čudo se dogodilo!

Nastavak priče je veseliji, smjestio sam se u hotel „Torreata“, blizu fudbalskog stadiona.  Zanimljive stvari dešavale su se tokom posljednjeg kola Opena. Ruski velemajstor Igor Naumkin i ja ušli smo poravnati (5 poena iz 6 partija), ali je Igora čekao teži posao protiv Tatjane Šumjakine (WGM). Moj protivnik je talentovani Mario Fero, koji je tada mnogo obećavao. Međutim, nije se najbolje snašao u Kraljevoj indijci, brzo stičem značajnu prednost. Ostalo mi je dvadesetak minuta na časovniku, kada sam odlučio da izađem iz sale i prošetam terenom za mali fudbal. Leđima okrenut izlazu, nisam primijetio da je neko zatvorio teška masivna vrata sale. Spolja nije moguće otvoriti, nisam želio da lupanjem remetim ostale igrače. Hoću li uspjeti da se vratim na vrijeme u salu, ili ću na krajnje neobičan način srušiti sav prethodni trud!? Postoji li prolaz do prednje strane sale? Osjećao sam nelagodu sve do trenutka kad ugledah uski put koji vodi izlasku iz čudne situacije. Brzo sam povećao prednost, ostvarujući važnu pobjedu.

Ako Naumkin dobije, on će trijumfovati, zbog boljeg buholca. Tatjana se spustila na tri minuta, Igor (bijeli) ima izvjesnu inicijativu, ali troši  mnogo vremena. Kada je stigao na pet minuta nudi remi! Tatjana prihvata. Igor kasnije priznaje da se panično plašio cajtnota. Lijepo je biti pobjednik u Palermu. Zanimljivo, ponovo sam igrao za Palermo 2015. godine. Liga je odigrana u odličnom hotelu „Federico II“, u Eni (središte ostrva). Naredne, 2016, igralo se u Đovinacu, blizu Barija. Odigrao sam 17 partija za simpatični klub i nisam doživio nijedan poraz. Zatim prešao u prijateljski klub Don Pietro Carrera iz Katanije, čiji sam član već četiri godine.

Palermo

„Da sam vidio Siciliju, meni je nerazorivo blago za cijeli život“. (Gete) Moj kolega sa žurnalistike, Dragoslav Dedović, pjesnik, novinar, prevodilac, urednik, slikovito dočarava ambijent Palerma.

„Ukus gorkoslatkastog belog vina, plod loze koja je korenom srkala sokove crne vulkanske zemlje. Terre siciliane. Orošena flaša na kojoj piše Passo di Luna. Mirisni buke tek raspuklog voća.
U popodnevnoj šoljici ukus topljene čokolade sa listićima limunove kore i pinjola.
Čekaš sunce koje puzi niz fasadu preko puta“. (iz putopisa „Oronulost i sjaj Palerma“)

U studentsko doba, Dragoslav je bio u rokerskom, buntovničkom fazonu. Sjećam se žučne rasprave tokom ispita sa prof. dr Nijazom Durakovićem. Šokantno za ono vrijeme. Njegovu poetiku upoznaćemo mnogo kasnije. Nadahnuti pasaž koji nas vraća u 1983, oslikava atmosferu predolimijskog Sarajeva, koje je blistalo punim sjajem.

„Predveče, kada je Sarajevo najljepše, sjeo bih na stepenice Vijećnice i slušao kako se ezan miješa sa pulsiranjem moćnog basa iz obližnjeg kafea „Rock“. Bend „Golden Earring“ prašio je deset godina stari hit „Radar Love“. To preplitanje ezana i holanskih gitarskih rifova u mojoj glavi punoj novozasađenih ideja, dok su se na okolnim brdima kao upaljači na koncertu palila svjetlašca u mahalama, za mene ostaje ono najintimnije Sarajevo, ono koje je nemoguće uništiti“.

Velemajstor Nikola Đukić kaže da uživa u Dedovićevim putopisima (Lisabon, Skoplje, Boka)…

Višestruki  makedonski  olimpijac, velemajstor  Zvonko Stanojoski, takođe je podigao nivo intermajstorskog turnira u Monastiru. Sjajan utisak ostavio je tuniski šahista Abes Ali osvojivši normu za međunarodnog majstora. Glek je igrao lako i efikasno, a Zvonko tek u finišu zaigrao odlično. Pobijedio je Glek sa 8,5 poena ispred Abes Alija sa 7,5 i Stanojoskog sa 7 poena.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (sedmi nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Sedmi nastavak)

Marina i medina

Marinu Kantaoui osmislili su španski i italijanski arhitekti. Napravljena 1979. godine, ima 340 vezova za manje čamce i luksuzne jahte.

Apartmani, restorani, prodavnice robe i suvenira, brodovi za prevoz putnika, dio su lijepog ambijenta ove atrakcije. Prolazeći kroz efektno urađena kamena vrata, poput manje trijumfalne kapije, mimoilazimo se sa  mladim supružnicima, sa bebom u kolicima. Oni govore našim jezikom, što ne iznenađuje, jer je ovaj dio Tunisa jedna od omiljenih destinacija. Čuli smo samo tri rečenice, dovoljno da prisustvujemo sočnoj psovci mlade plavokose žene upućene korpulentnom suprugu. Lagano šetamo po glatkim kamenim pločama, bijele boje, posmatrajući jahte. Zatim odlazimo do najdaljeg mola, posmatrajući plaže i brodove na pučini.

Svuda oko mola, velike, oštre stijene, skladno poređane. Skačemo sa jedne na drugu s željom da se približimo moru i zauzmeno što atraktivniju poziciju za fotografisanje.

Nailazi manji čamac sa turistima koji imaju priliku da  posmatraju biljni i životinjski svijet morskih dubina, kroz dio dna napravljen od specijalnog stakla. Malo prije napuštanja marine, osvježavamo se u malom restoranu, u sjenci  razgranatog drveta koje pruža dragocjeni  hlad.

U povratku prema središtu grada, uočavamo  golf terene, sa stablima mladih maslina. Nešto kasnije ulazimo u atraktivni stari grad (medinu), u centru Susa. Medina je gradska četvrt karakteristična za sjevernoafričke gradove. Obično je utvrđena i ispresjecana lavirintom uskih ulica, te ima brojne sokake, česme, palate i džamije. Zbog veoma uskih ulica, i do samo jednog metra širine, često su zatvorene za automobilski promet, a u nekim slučajevima čak i za promet motociklima i biciklima. Zanimljive četrvti, monumentalne arhitekture, koje privlače najviše turista jer pružaju jedinstven pogled na nekadašnji način života u starim gradovima. Medina u Susu najpoznatija je u Tunisu. Nalazi se pod zaštitom UNESCO od 1988. godine. Cijene na pijaci su veoma povoljne. Naravno, cjenkanje se podrazumijeva, ali se ne preporučuje ako stvarno niste zainteresovani za kupovinu. Brojne prodavnice kožne robe mame da nešto kupimo, koža je izuzetno kvalitetna i jeftinija nego u  zemljama iz kojih dolazimo, ali se uzdržavamo. Dajemo prednost razgledanju.

Pored nas rastu datule, koje zriju u oktobru. Među arabljanskom florom datula drži prvo mjesto. Jedina plantaža datula u Evropi nalazi se kod španskog grada Elčea (20 km od Alikantea). Plod datule, urma, smatra se najzdravijim voćem na zemlji.

U nastavku turnira ponestaje mi svježine. Bilježim tri uzastopna remija. Duel u posljednjem kolu protiv Malahatka. Sticajem okolnosti još sam u igri čak i za prvo mjesto. Uzbudljiva partija, dugo sam održavao ravnotežu, crnim figurama, ali u velikom obostranom cajtnotu pravim odlučujuću grešku. Miladinović i Pančevski, podijelili su 1-2.  mjesto, sa 7,5 poena iz 9 partija, Miladinović je pobjednik turnira zbog boljeg buholca.

Malakhatko osvaja  treće mjesto sa 6,5, četvrti sam sa 6 poena. Turnir će najduže pamtiti tuniski reprezentativac Zaibi,  koji je pobjedom protiv francuskog internacionalnog majstora Pajena, u 9. kolu, osvojio IM normu. Pamtiće se i atraktivno zatvaranje turnira, na otvorenom,  u malom  gradiću Ksibet el Mediouni. Ceremonija je počela  muzikom i gracioznim nastupom mažoretkinja u tradicionalnoj nošnji. Tog dana je održan brzopotezni turnir na kome je učestvovalo 78 šahista. Pobijedio je FM Doghri sa 8 iz 9 partija, 2-3. mjesto podijelili su  internacionalni majstor Kabi  i  mladi Jemai  sa  po 7,5 poena. Glavni favoriti nisu nastupili.

Nakon  jednodnevne pauze,  počela su dva turnira po ševeninškom sistemu; velemajstorski i intermajstorski, sa po deset učesnika. Formirane su dvije grupe i igralo se dvokružno. Svako je odigrao deset partija, bilo je naporno igrati  četiri puta duplo kolo. Igrali smo u drugoj sali. Izašli bi iz hotelskog hola prema bazenu i krenuli desno do lijepe, funkcionalne sale.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (šesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Šesti nastavak)

Hanibal ante portas

Kada su u Senatu primili izvještaj da je Hanibal primijećen u Italiji odmah je dat znak za uzbunu. Poslali su dvije armije da ga presretnu i izbace iz zemlje. Tako je počeo Drugi punski rat (218-202. p.n.e.). Dogodiće se velika bitka pored Trebije, desne pritoke rijeke Po. Decembar, snijeg, velike hladnoće. Ostalo je zapisano da su rimski vojnici bili tako smrznuti nakon prelaska rijeke Trebije da ni mač nisu mogli držati, a kamoli pružiti dostojan otpor. Vještim manevrima Hanibal je uspio da razdvoji ove dvije vojske i potuče svaku posebno. Poraz je zapanjio Rimljane. Gubici su bili ogromni. Kartaginska vojska nastavila je napredovanje prema jugu. Pošto su Apeninske prevoje čuvale rimske legije, Hanibal je odlučio da ih zaobiđe tako što će proći kroz močvare u dolini rijeke Arno. Četiri dana i četiri noći marširala je kartaginska vojska kroz vodu, blato i mulj. Ljudi i životinje bili su na ivici snaga. Konjima su ispadala kopita zbog stalnog hodanja kroz blato. Od slonova ostao je samo jedan. I sam Hanibal  trpio je velike bolove od upale oka, koje je na kraju izgubio, jer nije bilo vremena za liječenje.

Kada je stigao u Eturiju, Rimljani su protiv njega uputili vojsku pod zapovjedništvom Gaja Flaminija, glasovitog rimskog vojskovođe. Hanibal im je postavio zasjedu kod Trazimenskog jezera (217. p.n.e). Svoje trupe rasporedio je na visovima oko jezera, a poslao je i određeni broj vojnika na krila kako bi im odsjekao svaku odstupnicu. Polibije opisuje ovu bitku:“Hanibal je dao ugovoreni znak za borbu i napao neprijatelja sa svih strana istovremeno. Flaminijevi ljudi bili su iznenađeni pojavom neprijatelja, a magla im je onemogućila da steknu jasan pregled situacije. U klancu je život izgubilo skoro 15 hiljada Rimljana.

Ostaci rimske vojske okupili su se pod komandom Fabija Maksima. Njemu je bilo jasno da Hanibal ne može biti potučen u otvorenoj bici, pa se samo upuštao u manje čarke s kartaginskom vojskom. To naravno nije uništilo Hanibala, ali je izmorilo njegovu vojsku i dalo dovoljno vremena Rimljanima da osvježe svoje snage. Međutim, mnogi u Rimu bili su protiv takve taktike i željeli su otvoreni sukob. Grupa senatora, na čelu sa Gajem Terencijem Varonom, izjasnila se 216. za otvorenu bitku. Obrazovana je armija od oko 80 hiljada pješaka i 6 hiljada konjanika. Imenovana su dva zapovjednika da komanduju rimskom vojskom svakog drugog dana, na smjenu. Jedan je bio Emilije Paul, a drugi Varon. Hanibal ih je očekivao u ravnici kod Kane.

Tog dana, kada se odigrala bitka, komandovao je Varon. On se odlučio za frontalni napad. Hanibal je rasporedio vojsku u obliku potkovice. U sredini je postavio Špance i Gale, a na krilima kartaginske pješake i konjanike. Rimljani su lako probili centar njegove vojske, ali su se krila brzo zatvorila oko njih. Konjica je napala s leđa i desetkovala rimsku konjicu. Prije sutona  rimska vojska bila je uništena. Bio je to najteži poraz u istoriji Rima.

„Rime, zemljo moja! Dušo koja patiš!

Privi sebi one što su srcem siročad,

Ti koja si mrtvih imperija mati“.

(Džordž Gordon Bajron: „Putovanje Čajlda Harolda“-iz Četvrtog pjevanja)

Nastupilo je zatišje, Rim je shvatio da ne može ulaziti u velike, otvorene okršaje. Rimljani su počeli opsjedati gradove vjerne Hanibalu pa je tako 212. p.n.e započela opsada Kapue (190 km od Rima). Kapuljani su se nadali pomoći Hanibala koji je došao pred grad, no kad je vidio da rimska opsada ne prestaje, produžio je za Rim. U Rimu je zavladao opšti metež. Čuvene riječi Hannibal ante portas (Hanibal pred vratima) zapamćene su do dana današnjeg. Istoričari tvrde da Hanibal napadu i opsadi Rima nije pristupio ozbiljno, koliko god to izgledalo kontroverzno.  Zadovoljio se samo pustošenjem polja i imanja izvan grada.

Stendal je pisao:“Toga jutra, 16.oktobra 1832, nalazio sam se u San-Pijetru in Montorio, na brežuljku Janikulu u Rimu, sunce je divno sijalo. Lak južni vetar, koji se jedva osećao, lelujao je nekoliko malih belih oblaka iznad brežuljka Albano; prijatna toplota vladala je u vazduhu, bio sam srećan što živim… Ovo je mesto jedinstveno na svetu, mislio sam sanjareći, i antički Rim je, i protiv moje volje, odnosio pobedu nad modernim, sve uspomene iz Tita Livija rojile su se u  mojoj glavi. Na brežuljku Albano, levo od manastira, primetio sam Hanibalove livade“ („Život Anrija Brilara“).

Kapua nije dobila vojnu pomoć i Rimljani je osvajaju 211. p.n.e. To je podosta uništilo Hanibalov ugled i povjerenje među italskim saveznicima koji su malo pomalo potpadali pod Rim, a novo osvojena Kapua bila je brutalno kažnjena oduzimanjem prava građanstva te odvođenjem stanovništva u roblje. Od tada je Hanibalu bilo otežano ratovanje, jer više nije imao ni podršku iz rodne Kartage – podršku Senata i lokalnih oligarha koji su se bojali prevelike moći glavnog zapovjednika kartaške vojske.

Hanibal se borio sa velikim poteškoćama oko snabdijevanja svoje vojske. To je i spasilo Rim. Uzalud  je čekao pomoć svog brata, koji je trebao da dovede pojačanje iz Španije. Njega je, međutim, rimska vojska presrela i porazila 207. godine.

Rimljani i dalje nisu imale snage da se suprostave Hanibalu. On ostaje u Italiji sve do 203. godine p.n.e. Saznavši da Rimljani namjeravaju da napadnu Kartaginu, pohitao je da spasi svoj grad. Njegovi izmoreni vojnici sukobili su se s rimskom vojskom 202. godine kod Zame. Rimski vojskovođa Kornelije Skipion je, uz pomoć numidijske konjice, uspio da savlada Kartaginjane. To je bio prvi Hanibalov poraz. Poslije te bitke moć Kartagine bila je slomljena. Hanibal je pobjegao na istok, gdje je 183. p.n.e. izvršio samoubistvo, izbjegavajući izručenje Rimljanima.

Hanibal je jedan od najvećih vojnih stratega u istoriji i jedan od najvećih generala starog svijeta, zajedno s Filipom Makedonskim, Aleksandrom Velikim, Skipionom Afričkim i Julijem Cezarom. Antički pisci Polibije i Livije opisali su Hanibala i njegove ratove.

Vojne akademije širom svijeta proučavaju Hanibalove strategije, posebno Bitku kod Kane. Hanibal je ovjekovječen u slavnim književnim djelima kao što su Danteova „Božanstvena komedija“, Swiftova „Gulliverova putovanja“ i Floberov „Salambo“, gdje se Hanibal javlja kao dječak. Njegov život ekranizovan je u igranim filmova „Scipione l’ Africo“ (1937) i „Annibale“ (1959), te u brojnim dokumentarnim filmovima.

U Trećem punskom ratu, (149-146. p.n.e.) Rimljani su do temelja sravnili Kartagu 146. godine p.n.e. Preživjeli su prodati u roblje a zemlja preorana i posuta solju kako više ništa ne bi moglo rasti na njoj. Ipak, Rimljani su odlučili podići vlastiti grad na ovom mjestu. Rimska Kartaga je postala drugi po veličini grad u Zapadnom Rimskom carstvu i centar hrišćanstva u afričkom području. Konačno uništenje Kartage dogodilo se u 7. vijeku, pod invazijom Arapa, nakon čega se na postojećim ruševinama nikada više nije uzdigao novi grad.

„Kartaga bijaše prkosna i gorda. Izložila se rimskoj osveti. Potomstvo nije dočekalo punske korablje na vlastitoj obali. U južnim zaljevima još se zibaju sjene njihovih jarbola, bez jedara. Kormila su im istrunula u dubini“ (Sjene gradova mediteranskih; iz knjige „Druga Venecija“, Predraga Matvejevića). Ruševine Kartage nalaze su na istočnoj obali Tuniskog jezera, 20 kilometara od glavnog grada Tunisa. Znatiželjni turisti ne mogu vidjeti autentične ostatke moćne, drevne Kartagine, već dijelove novog rimskog grada, sagrađenog na njenim ruševinama.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (peti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Peti nastavak)

 Prelazak Alpa

Odlazimo prema poznatoj marini Kantaoui, prolazeći pored velike pješčane plaže Buzafer, luksuznog hotela „Movenpik“ i najveće tuniske diskoteke „Bora Bora“, koja prima 3000 posjetilaca. To je noviji dio grada i podsjeća na Evropu.

Prije prolaska kroz kamenu kapiju marine Kantaoui, nalazi se zoo-botanički vrt. Penjem se na ogradu da fotografišem kamile.

Desno od vrta je živopisni hotel „Hannibal Palace“.

Počinjemo razgovor o proslavljenom vojskovođi nekadašnje sredozemne velesile Kartagine, Hanibalu, (247-183.p.n.e.), najčuvenijem po dostignućima iz Drugog punskog rata sa Rimom. Nekoliko rečenica o vremenu koje je prethodilo Hanibalovoj slavi.

Tunis je ušao u istoriju dolaskom Feničana koji su, razvijajući svoju trgovačku mrežu, osnovali niz stanica u zapadnom dijelu Sredozemlja, te izvan Gibraltarskog tjesnaca Jedna od najznačajnijih takvih stanica bila je Kartagina koju su Tirani osnovali na tuniskoj obali 814. p.n.e. Po legendi grad je osnovala kraljica Elisa (Didona u Rimljana), sestra tirskog kralja Pigmaliona.

Između 6. i 5. vijeka p.n.e. rivalitet s Grcima izazvao je Kartaginu na jačanje sopstvenih potencijala: uskoro je kontrolisala cijeli sjeveroistok zemlje te pojačala svoj autoritet nad drugim feničanskim teritorijima na afričkoj obali. Tada se proširuje na sjever, privučena trgovinom kalajem, i na jug, radi trgovine zlatom sa Sudanom.

Početkom 3. vijeka p.n.e. Kartagina je postala velika pomorska i trgovačka sila koja je potpuno kontrolisala trgovinu i plovidbu u vodama zapadnog Sredozemlja. Posjedovala je brojna područja i izvan Afrike: jug Iberskog poluostrva, zapad Sicilije, Korziku, Sardiniju i Maltu. Nesposobnost uključivanja berberskog stanovništva u svoju civilizaciju učinila je Kartaginu  ranjivom, kada su Rimljani istisnuli Grke kao glavne takmace. Boreći se za kontrolu zapadnog Sredozemlja, dvije sile ušle su u sukob (Punski ratovi). Posjed Sicilije bio je u središtu sukoba koji su se vodili tri puta, počevši od 264. godine p.n.e. Pobuna Berbera tokom Prvog punskog rata pridonijela je pobjedi Rima nad Kartaginom.

Prvi punski rat bio je, više od bilo kog dotad vođenog, obilježen nizom velikih pomorskih i kopnenih bitaka s brojnim dramatičnim preokretima ratne sreće. Među njima bitka kod Eknoma (256. godine p.n.e) zauzima posebno mjesto jer su, osim po snagama angažovanim s obje strane i po dramatičnosti dešavanja, pobjeda rimskog brodovlja i težak poraz Kartage označili konačan slom kartaške pomorske sile. Bila je to najveća pomorska bitka antičkog doba. Kartaga više nikad nije uspjela vratiti nekadašnju prevlast na moru. Kartaški pokušaj vraćanja inicijative na moru Rimljani su slomili u posljednjoj velikoj bici, kod Egatskih ostrva, 241. p.n.e. Kartaga je morala potpisati mir pod nepovoljnim uslovima. Kartagina se nije mirila s porazom. Dogodiće se još dva rata i proći skoro 100 godina dok Rim ne postane neprikosnoveni vladar Starog svijeta.

Jedini grad na Iberijskom poluostrvu koji je bio južnije od rijeke Ebro, a nije bio pod vlašću Kartažana, bio je Sagunt koji je stupio u savez s Rimom.

Nakon višemjesečne opsade grada i velikih napora Hanibalove vojske, trud se isplatio i grad je bio zauzet. To je bio Hanibalov cilj, u namjeri da konačno započne rat s Rimljanima koji već duže vrijeme iščekuje.

Sljedeći korak Hanibala bio je prebacivanje ratovanja na protivničku teritoriju, a isto tako razmišljali su i Rimljani. Kartažanska vojska odlučila se uputiti na dug i mukotrpan put preko Alpa u Italiju.

„Prelaz preko Alpa, iako malo usiljeno, opisuje se još uvek kao dubok doživljaj celog bića i kao vanredan čas duševnih divljenja. Odlazak u Italiju još uvek znači čekanje čuda i put hodočašća, a značaj koji se samome sebi pri tom pridaje, izgleda, u maglovitim planinskim vencima, nad ogromnim svetlim ravnicama, kao sen Hanibalova, čudna, tajanstvena, afrička i veličanstvena, sa svojim mračnim slonovima, na snegu u visinama“. (Crnjanski: „Ljubav u Toskani“ 160–161)

Konzul Kornelije Skipion trebao je presresti Kartažane na prostoru današnje Francuske i riješiti s njima rat u jednoj odlučujućoj bici, no krenuo je prekasno. Više nije mogao stići Kartažane koji su prešli rijeku Druenciju u Galiji te se Kornelije Skipion vraća s brodovima u Italiju. Na putu je Hanibal ušao u savez s Galima koji su mu pomogli na putu preko Alpa. Međutim, imao je problema s autohtonim stanovništvom koje je nastanjivalo planinske predjele. Ti domoroci poprilično su ometali prolaz kartažanske vojske i nanosili Hanibalu sve veće gubitke. Tit Livije kaže da je veći uspjeh za Hanibala bio što je uspio potaknuti vojsku da ne pobjegne od opasnosti terena, nego suočiti se s neprijateljem. Veliki problem bili su i strašljivi slonovi koji su izazivali paniku među vojnicima te su zajedno s njima ponirali niz strme padine. Domorodačka plemena su napadala Hanibalovu vojsku bacajući velike komade kamenja na njih dok su se provlačili kroz tjesnac. Kartažani su uspjeli proći, ali psiha vojnika bila je na niskom nivou. Bili su vrlo utučeni i obeshrabreni od svih nedaća i gubitaka koje su doživjeli na putu, ali Hanibal ih je ohrabrivao pokazivajući im njihov cilj – Italiju.

Prelaz preko Alpa trajao je 15 dana. Broj cjelokupne vojske gotovo se prepolovio, no Hanibal je savladao još jednu prepreku u nizu i bio je korak bliže Rimu. U njegovoj vojsci bilo je oko 100 hiljada pješaka, 13 hiljada konjanika i  četrdeset slonova dovedenih iz Afrike. Krenuli su u  rizičan poduhvat prema sjeveru Italije. Hanibal je potom hrabro sišao u dolinu rijeke Po, gdje mu se pridružuju Gali.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (četvrti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Četvrti nastavak)

Sibirske boje jeseni

Knjigu Vladimira Paka „Paradoksi šahovskog genija“ kupio sam u Hanti-Mansijsku. Deset godina je prošlo od sjajno organizovane Olimpijade u ovom živopisnom sibirskom gradu.

Sibir nas asocira na beskrajno prostranstvo, jezivu hladnoću i kažnjeničke logore koje su autentično dočarali Solženjicin i Šalamov. Asocira i na nešto lijepo, privlačno, egzotično, neobično, o čemu svjedoče nadahnuti redovi Dostojevskog. Veliki pisac i sam je bio zatvorenik.

„Oni koji umiju da odgonetnu zagonetku života, skoro uvijek ostaju u Sibiru, vrlo rado se tamo nastanjuju i docnije ubiraju bogate i slatke polodove… Klima je odlična; ima mnogo izvanredno bogatih i gostoljubivih trgovaca i izuzetno imućnih domorodaca neruske narodnosti. Djevojke su rumene kao ruže i neobično moralne. Divljač leti i juri po ulicama i sama naleće na lovca. Šampanjac se pije neprirodno mnogo. Ajvar je izvanredan. U nekim krajevima zemlja daje petnaestostruko veće prinose… Uopšte uzev, to je blagoslovena zemlja“. („Zapisi iz mrtvog doma“). Bezbroj kontroverzi, zagonetki i istinska radost zbog bliskog susreta s tom ljepotom! Da zaplovimo ponovo sibirskim ambijentom, sjećajući se odličnog nastupa naše reprezentacije.

Dragan Popadić, Dragan Kosić, Milan Draško, Nikola Đukić, Dragiša Blagojević, Blažo Kalezić

Sa muškom i ženskom reprezentacijom doputovali su predsjednik ŠSCG, Srđa Dragašević i vođa puta Jusuf Kalamperović, dugogodišnji ministar. Sletjeli smo na aerodrom u Hanti-Mansijsku  20. septembra.  Lijepo jutro, sunce, plavo nebo, 18 stepeni. Prisjetih se Puškinovih stihova iz Evgenija Onjegina.

„Priroda cela vedro sreta,

kroz sanjiv osmeh jutro leta,

sve plavljim sjajem nebo blista;

u paperju zelenog lista“.

Poneko razočarano komentariše: Ni Sibir nije što je bio! Pogled se fokusira na prostrane šume. Oduševljava raznolikost i bogatstvo boja. Slike kakve se rijetko viđaju!

Većina ekipa smješta se u tek napravljeni hotel „Olimpik“, nas odvoze u lijep komleks koji se zove „Na sedam brežuljaka“. Živopisna okolina, borova šuma pomiješana sa listopadnom,  biatlon centar, restoran „Palas“, depadansi, opalo lišće, vijesnik jeseni.

„Jesen.

Čudesni dvori otkriti za vidik svima.

I proseci u gori

Okrenuti jezerima“.

Boris Pasternak- „Zlatna jesen“

Pobjeda i poraz na startu. U trećem kolu protivnik je Irak, relaksiram se šetajući biatlon stazom. Pedesetak metara ispred mene ogroman sibirski pas ili vuk, na sredini staze! Drugih ljubitelja prirode nema na vidiku, rezonujem da će biti vremena za šetnju i drugi dan i vraćam se prema hotelu. Ulazim u dio staze, koji se spušta, nisam više u vidokrugu životinje i iskreno se nadam da neću dobiti neželjeno društvo!? Blažo, Srđa Dragašević, Jusuf i Popadić sutradan doživljavaju bliski susret druge vrste, vuk protrčava sredinom susjedne staze, nekoliko metara od njih!

Blizu nas smješteni su bivši svjetski prvaci Anatolij Karpov i Gari Kasparov, ujedinjeni u želji da dobiju bitku za predsjednika FIDE. Susreo sam Karpova ispred ulaza u naš hotel. Upravo je dao izjavu jednoj televizijskoj ekipi. Pozdravljamo se. Karpov je igrao prvu, ja drugu tablu za Jedinstvo Vumix iz Stare Pazove na Premijer ligi Savezne Republike Jugoslavije 1996. Velika čast za mene! Prisustvo Karpova bilo je vrhunska inspiracija, zabilježio sam 5 pobjeda i 6 remija. Imao sam rejting 2500 i dobio čak 25 poena.

„Centar razvoja teniskog sporta“, velelepno zdanje, biće poprište uzbudljivih nadmetanja i mjesto velikih snova, kako je nadahnuto napisao Marjan Kovačević u „Politici“. Fide majstor, novinar, pjesnik, Dragan Popadić bio je divan selektor, pažljiv, tolerantan. Reprezentativci su ga poštovali i voljeli. Dragan je pružao podršku i tokom naših turnira, radovao se i tugovao s nama. Sjećam se jedne šetnje Parizom, 2011. godine. Prešao sam Most Karuzel, kod Luvra, ugledavši improvizovanu tezgu za prodaju razglednica i suvenira. Za tezgom lijepa, smeđokosa Ruskinja sa sinom. Uobičajeno mjesto za trgovinu je plato blizuTrga Sen Mišel, nadomak katedrale Notr Dam. I baš u tom trenutku zove me Dragan:“Kako si igrao“? Prethodnog vikenda igrao sam fransusku ligu u Corbasu, pored Liona. Stigao sam prije svih iz ekipe u hotel „Etap“ i gotovo u dahu pročitao „Tunel“, Ernesta Sabata. Po knjizi, dobroj igri za klub, Draganovom pozivu, pariskim slikama, posebno atmosferi Monmartra, pamtim kratku francusku turneju.

U četvrtom kolu remi sa Letonijom, u petom, pobjedu protiv Indonezije donosi Dragan. Slijedi uzbudljiv meč protiv Kine. Nikola nadigrava Wanga (2732), osvaja pješaka u 26. potezu i energično realizuje.

Nikola Đukić-Yue Wang
Hanti Mansijsk 2010

Dijagram:
Bijeli: Kc2, Te6, Ld3; pješaci: a4, b2, c3, d5, f4, h6;
Crni: Kf8, Tc8, Le7; pješaci: a5, b7, d6, g6, h7;

Crni igra 42… Tc5?! (I nakon boljeg 42… Kf7, bijeli zadržava veliku prednost igrajući 43. f5) 43. Lg6!-Td5 44. Lh7-Th5 45. Ld3-Kf7 46. f5-Lf8 (46… d5) 47. Lc4-Tf5 48. Td6-Ke8 49. h7-Th5 50. Lb5-Kf7 51. Td7-Le7 52. Ld3-Ke6 (52… b6) 53. Tb7+- i crni je sasvim nepotrebno igrao do 58. poteza. 1:0

D.Kosić je imao oslabljenu pješačku strukturu, ali aktivnom igrom stvara realnu kompenzaciju. Međutim, griješi u 28. potezu, mijenjajući lovca za skakača na e2 (Bolje je 28… Ld3). Ni Wang Hao (2724) nije na visini zadatka, crni je osmislio zanimljivu pregrupaciju figura. Dragan preuranjeno pomjera c pješaka i bijeli definitivno preuzima inicijativu. Wang igra dobro završni dio partije i dobija. Dragiša i Jianchao Zhou (2660) rano zaoštravaju u Grinfeldovoj indijskoj odbrani. Crni je odigrao impulsivno 16… c7-c5. Nastaju velike komplikacije, Dragiša je bolje računao i osigurao značajnu prednost. Kineski velemajstor je, uz dosta sreće, izborio remi. Li Chao (2633) osvaja pješaka u 22. potezu, ali Blažo ima određenu kompenzaciju. U 25. i 26. potezu nije precizan, bijeli postepeno povećava prednost. Međutim, Blažo se vrlo inventivno brani, bijeli griješi u 54. potezu. Crni propušta  remi nastavak; 57… Dg2! I bilo bi 2:2. Koliko strasti, nada i snova je uloženo u ovaj meč! Samo oni koji su doživjeli slična iskušenja to razumiju.

Pobjeđujemo Škotsku 3,5:0,5 u sedmom kolu. Lijep utisak ostavlja Dragišina igra u završnici protiv kolege po tituli (J. Shaw). U osmom kolu igramo protiv tradicionalno neugodne Hrvatske. Nisam u timu, krećem u  jutarnju šetnju. Sa sadovoljstvom se sjećam posjete „Parku pobjede“. Brzo prelazim trg, lijep prizor na ulazu u park, još ljepši kad sam krenuo sporednom uskom stazom, sa opalim lišćem pod nogama. Park nije suviše velik ali je sušta ljepota. Jesenjin je obožavao breze.

„U tišini stoji breza ko u gaju,

i plamte pahulje u ognjenom sjaju.

A zora, polako, naokolo plovi

i na strane sipa, srebrni prah novi“…

(Jesenjin – „Breza“)

U centralnom dijelu je veliki spomenik poginulim gdje piše: „Vaš je podvig besmrtan“. Šetnja uskim puteljcima u dubini parka je istinsko uživanje. Kakav mir i kakav praznik za oči!

„Osmehnute bele breze snene/, raspuštenih i svilenih kosa/. Šušte, šušte, minđuše zelene/, vatrom plamti i srebrna rosa“.  (Jesenjin – „Dobro jutro“)

Blažo mi je ranije objašnjavao gdje se nalazi knjižara u kojoj ima i šahovske literature. Lako je pronalazim,  i  kupujem knjigu „Paradoksi šahovskog genija“. Pored 132 partije Roberta Fišera, ima dosta teksta, briljantna karijera kao na dlanu. Posljedni primjerak  knjige. To se zove sreća!

Vrijeme je za povratak u hotel. Želim osjetiti atmosferu tokom vožnje autobusom, ulazim u broj 5 koji se penje Ulicom Jurija Gagarina. Žena koja naplaćuje sjedi kao i svi putnici, tek kad ugledate njen debeli novčanik, shvatite da naplaćuje karte. Na tri koraka ispred mene stoji djevojka plavih očiju u svijetlom, kratkom kaputu. Prilazi joj ne tako lijep mladić i nešto tiho govori. Odgovara mu uz blagi osmijeh, ali kategorično: Nemaš nikakve šanse! Zaboravljene čari udvaranja, sjetih se davnih putovanja po Sovjetskom Savezu, lijepih uspomena; gdje li su, kako sad izgledaju nekadašnje ruske djevojke?

„Daleki dragi dani nesveli

nikad da iščezne ta slika, glas…

Tih godina svi smo voljeli,

ali su, bogme, voljeli i nas“.

(Iz poeme Ana Snjegina – Sergej Jesenjin)

U derbiju 8. kola i cijele Olimpijade, Rusija i Ukrajina odigrale su 2:2. Kramnik-Ivančuk 0,5:0,5; Svidler-Ponomariov 0,5:0,5; Karjakin-Eljanov 1:0; Malahov-Efimenko 0:1. Gubimo protiv Hrvatske 3:1. U devetom kolu dobijamo Mongoliju 3:1. Dragiša je slavio protiv G. Erdenea. Igrao sam dva cajtnota, izdržao dramatične promjene pozicije, da bi N. Battulga ipak položio oružje. Ukrajina pobjeđuje Azerbejdžan 2,5:1,5, Rusija istim rezultatom Jermeniju. Odličan meč u 10. kolu protiv Vijetnama. Tri partije su završene remijem, Le Quang Liem (2694) nudi remi. Nikola dugo razmišlja, nije lako ocijeniti poziciju. Naknadna analiza pokazuje da je bolji u završnoj poziciji. Ipak remi. Ukrajinci su deklasirali  Francuze (3,5:0,5), Rusija minimalno pobijedila Kinu, Izrael porazio SAD 3:1. Dok se igralo 10. kolo počela je snježna oluja i nastavila svoju muziku tokom noći. Sutradan je sve odisalo svježinom, temperatura pala na -5. Snijeg koji pada 1. oktobra obogaćuje naše uspomene, kontrasti Sibira, čudesni, nepredvidivi.

Dobro stojimo na tabeli uoči posljednjeg kola. Kanada je povoljan protivnik, oni su samo tri mjesta ispred nas na startnoj rejting listi. Bluvsthein i Đukić ušli su u žestok okršaj, kanadski velemajstor u 18. potezu žrtvuje damu za topa, skakača i pješaka. Nikola je analizirao tu poziciju, ocijenjujući je zadovoljavajućom, ali ispostavilo se da su bijele figure aktivne i odlično koordinisane. Uprkos svim naporima, nije se mogao izbjeći poraz. Šteta, jer Nikola je igrao sjajno u Hanti-Mansijsku.

Moj protivnik, Roussel Roozmon, odigrao je olimpijadu u odličnoj formi, ostvarivši +4. Međutim, u našoj partiji djeluje nesigurno u otvaranju, puno razmišlja. Igram brzo jer sam dobro proučio poziciju tokom višečasovnih priprema. Crni je neprecizan u 14. potezu, mala, trajna prednost bijelog. U nekom trenutku postaje jasno da bih eventualnom pobjedom osigurao toliko željenu pobjedu našoj reprezentaciji. U 33. potezu propuštam logično c4-c5, što bi razigralo lovački par, sa realnim izgledima na pobjedu. Učinilo mi se da 33. Lc7 vodi velikoj prednosti, srećan što sam osmislio efektan 35. potez. Ali, crni jedinim potezom, 36… Tc5! obara moju koncepciju. Ova mogućnost ostala je iza kulisa, remi je sklopljen u 45. potezu.

Leonid Gerzhoy imao je izvjesnu inicijativu protiv Dragiše. Crni žrtvuje pješaka u 29. potezu, bijeli u 36. vrši pogrešnu izmjenu. Nastaje damska završnica; bijeli ima pješaka više, crni veliku aktivnost. Remi.

Blažo je dobio, potvrđujući sjajnu formu. Od 20. poteza do kraja partije birao je uvijek najbolje solucije!  Blažo je djelovao veoma sigurno u Sibiru, na njegovoj tabli igralo se, u pravilu, na dva rezultata.

Blažo Kalezić-Artiom Samsonkin
Hanti-Mansijsk 2010

Crni  je neprecizan u 24. i 26. potezu i bijeli definitivno preuzima inicijativu. Završni akordi simfonije.

Dijagram:
Bijeli: Kb1, Dc2, Tc4, Td1, Le3; pješaci: a2, b3, d5, f3, g4;
Crni: Kh8, Da5, Ta8, Tf7, Ld8; pješaci: d6, e5, g5, h7;

Crni  igra 35… Da3? (Ubrzava kraj) 36. Lc1-Da7 37. Ta4-Db7 38. Ta8-Da8 39. Dc6!-Db8?! 40. De8-Kg7 41. Lg5!-Tf3 (41… Lc7 42. De6!-Tf3 43. Tc1!+-) 42. Ld8-Db4 (42… Tb3 43. Ka1+-) 43. Da4-Dc3 44. Dc4 1:0

Meč je okončan 2:2. Povremeno sam sanjao da meč još traje i da naša reprezentacija pobjeđuje!

Četiri remija u duelu Izrael: Ukrajina. Rusija-Španija 2:2; Kramnik pobjeđuje Širova, a Svidler neočekivano gubi od Salgada Lopeza. Olimpijski pobjednik je Ukrajina sa 19 bodova. Ivančuk je ostvario sjajnih 8 poena iz 10 partija. Rusija je druga sa 18, treći Izrael ima 17 bodova. Četvrta je Mađarska sa 17, a peta Kina, 16 bodova. Naša reprezentacija postigla je veliki uspjeh diobom 30-48. mjesta (igralo 149 reprezentacija). Zvanično smo 42. što je čak 14 mjesta bolje od startnog rejtinga. Isti broj poena osvojile su Bugarska, Gruzija, Srbija, Hrvatska. Iza nas su jake reprezentacije Norveške, Vijetnama, Njemačke… Još uvijek se živo sjećamo jedrih djevojaka ispred ulaza u  restoran „Palas“, boršča, Disovih stihova, anegdota iz bara, šetnji sibirskim šumama. Sibirsko prostranstvo i neobične slike obogatili su naše živote!

„Ružin cvet se tiho poljem toči

Srce sanja kraj dalek i mio“

Sergej Jesenjin


Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (treći nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Treći nastavak)

U Susu k’o nekad Fišer

Nestrpljivo smo iščekivali slobodan dan zbog odlaska u Sus, gdje je 1967. godine odigran Međuzonski turnir za prvenstvo svijeta. Stanojoski i Pančevski, izražavaju želju da vide salu gdje je igrao Fišer, mitska figura svijeta šaha. Žavhar nas vozi, strpljiv i ljubazan, uživajući u šahovskim pričama. Mi guštamo u pogledu na tuniske pejzaže. Desno od magistrale prostiru se brojna turistička naselja.

Uskoro stižemo ispred hotela „Suosse Palace“, gdje su pisane značajne stranice šahovske istorije.

 

Međuzonski je odigran od 13. oktobra do 15. novembra. Trebalo je da startuju 24 igrača, pojavila su se 23, a turnir završila dvadeset dvojica. Pobijedio je danski velemajstor Bent Larsen sa 15,5 poena, ispred Gelera, Gligorića i Korčnoja sa 14. Na Turnir kandidata plasirali su se i petoplasirani Lajos Portiš sa 13,5 i Semjuel  Reševski, najuspješniji u naknadnom tromeču sa Štajnom i Hortom. Posebna atrakcija je nastup glavnog favorita Roberta Fišera, koji je unapred najavio da, iz religioznih razloga ne može igrati petkom, a subotom samo od 19 sati. To je prihvaćeno i postaje dio turnirskog pravilnika. Fišer  u sjajnom stilu igra prvih 7 partija, osvojivši 6 poena. Propušta  8. i  9.  kolo zbog religioznih razloga. Fišerov sukob sa organizatorima povremeno bi buknuo, pa se stišavao. Uoči desetog kola njegov ultimatum u vezi  izmjene pravilnika organizatori odbijaju. Traži za sebe još jedan slobodan dan, jer su česti vjerski praznici u oktobru uticali na učestalost njegovih partija. Odbija da dođe na partiju 10. kola protiv  GM Gipslisa i odlazi u prestonicu zemlje, grad Tunis.

Pregovori se permanentno vode, predsjednik tuniske federacije,  Belkadi,  uspijeva privoliti Fišera da se vrati. Igrači su ubijeđeni  da Fišer neće doći,  Reševski mirno čeka da Fišeru padne zastavica, ali 53 minuta nakon početka, Fišer ulazi u salu! Reševski je sasvim utučen, relativno  lako gubi partiju.

U 12.  kolu, ćudljivi američki velemajstor remizira sa Korčnojem,  u 13. brzo pobjeđuje Berna,  osvojivši  impresivnih 8,5 iz 10. Tada Fišer zahtijeva da se njegova partija sa Gipslisom odigra, mada je izgubio kontumacijom. Kada mu nije udovoljeno ne dolazi na partiju s Hortom i vraća se  u grad Tunis. Slijede novi pregovori, Reševski predlaže da Fišera isključe s turnira bez ikakvih daljih razgovora, ali prevladava  mišljenje da mu se omogući da nastavi turnir. Ali trebalo je Fišera vratiti iz prestonice, do početka kola.

Bila je subota,  Larsen pristaje da se igra od 19 sati. Trasa Tunis-Sus  je raščišćena uz pomoć policije zbog Fišera. Međutim, on nikako da krene! U knjizi “Paradoksi  šahovskog genija”, Vladimir  Pak  piše: “Nove pregovore sa Fišerom vodi jugoslovenski novinar Dimitrije Bjelica. Fišer traži da se preispita odluka o njegove dvije kontumacije i da mu se omogući da  te  partije  odigra. Na kraju se miri sa porazima, ali traži da se partija sa Larsenom odloži na nekoliko sati. Larsen odbija i Fišer definitivno odlazi! U engleskom časopisu “Chess”(br. 549 za 1967.g.) objavljen je  tekst “Rekao mi je Bobi”, u kome Dimitrije Bjelica detaljno opisuje tok pregovora.

Zanimljivo je sjećanje velemajstora Aleksandra Matanovića.

„U Tunis sam doputovao zajedno sa velemajstorom Larsenom. Na aerodromu nas je sačekao predsednik Šahovske federacije Tunisa. Njegovim automobilom krenuli smo u Sus, letovalište na Sredozemnom moru, stotinak kilometara južno od glavnog grada. Nije mogao naslutiti burne događaje, od kojih će najduže pamtiti onaj, kada je za vreme kola predao Fišeru pismeno upozorenje, a on uzeo papir, pocepao ga u sitne komadiće i bacio mu u lice.

  • Poneka teškoća, ali biće sve u redu. Eto, Fišer koji je inače drag momak, već je promenio tri sobe. Ima čudne prohteve. Traži, recimo, da se onim igračima koji najpre zapišu potez u formular, pa tek onda odigraju, to zabrani. Kaže, nervira ga…
  • A, nervira ga – vidno nakostrešen Larsen se uključio u razgovor. – Tako! E, pa onda ću ja, ako mi se prohte, ne samo prvo da pišem, pa da vučem potez, već ću da pišem zdesna na levo i odozdo naviše…

Uoči turnira Fišer je postavio dodatni uslov da i ostali igrači treba da se ravnaju prema njemu (i Reševskom) kada počnu partije subotom posle zalaska sunca. Tada svi treba da igraju, ne samo njihovi rivali. U petak isto tako. Pre toga je tražio da mu se pomeri sto, nisu prihvatili, pa ga je on pomerio.Sam! Bobi jednog dana ne dolazi na partiju i gubi je kontumacijom, a do tog trena je ubedljivo prvi. Ima 8,5 poena iz 10 partija i već je, praktično, na Mečevima kandidata. Žali se. Turnirski odbor odbija Bobijev zahtev da se poništi kontumacija, pa gubi još jednu partiju, opet bez igre. Otputovao je u Tunis, tamo donosi novu odluku. Vraća se.

Partija počinje u 17 časova i on mora da stigne do 18, jer ako ne stigne, opet sledi kontumacija. Prema pravilima, ko tri partije izgubi bez igre – briše se sa turnira. Igrao je protiv Larsena i – nije stigao!
Razdaljina između Tunisa i Susa bila je predaleka…

Jedna anegdota vezana je za njegovu partiju sa Reševskim na ovom turniru. Fišer je odlučio da više ne igra, mirno je ležao u hotelskoj sobi, a njegov časovnik je otkucavao poslednje minute pre pada zastavice. Njegov protivnik Semjuel Reševski je samo čekao da zastavica padne i da “prebrine” Fišera… Odjednom, dugim korakom, na nekoliko trenutaka pre kontumacije u salu ulazi Fišer! Svi su zapanjeni, u sali tajac, pa žamor: “Bobi se vratio, dakle, nastavlja  turnir”.

Šampion SSSR Leonid Štajn, koji je izgubio protiv Fišera, igra s autsajderom Buazisom, na putu je da osvoji poen. I kako će mu se odlaskom Fišera obrisati “debela nula” iz turnirske tabele, realno je da se plasira u završne borbe za prvenstvo sveta. Ali, pojava Fišera, “koji je već otputovao” šokirala je Leonida, brzo je remizirao sa poslednjim na tabeli i izleteo iz sale. Na kraju mu je baš tih pola poena zafalilo, pa je ispao iz dalje trke za prvenstvo sveta.
A, Reševski? Pa, kad je video Fišera, stresao se, zatim poskočio i  tog trenutka mu je perika spala s glave“! Zanimljivo je pogledati konačnu tabelu (bez Fišera).

Pet godina kasnije, Fišer  će  u nezaboravnom stilu postati svjetski prvak. U turnirskoj sali u Monastiru novinski tekstovi iz tog doba podsjećaju na Međuzonski turnir u Susu. Tekst o mladom Brazilcu Mekingu, sa njegovom fotografijom,  fotografija našeg velemajstora Aleksandra Matanovića,  dio o Leonidu Štajnu.

Vraćam se atmosferi iz hotela „Sousse Palace“. Kakvo razočaranje, kad smo saznali da se hotel renovira, da nema šanse da vidimo salu! Radi samo prostrani hol u prizemlju, sa mnogo lijepih umjetničkih slika i centralnim dijelom gdje dominira atraktivni  luster.

Iz nekih prostorija dopire  zvuk alata  i  opadanja  maltera, a u jednom uglu hola dva  stola za bilijar,  koja više niko ne koristi. Sve izgleda pusto, zamišljamo davne slike, kada je Sus bio šahovski centar svijeta.

Jedna žena se iznenada pojavljuje na prvom spratu, smiješka se, gledajući nas. Hoće li doći do preokreta? Šef recepcije kaže da nema svrhe posmatrati salu, sve je urušeno. Bilo bi lijepo da nam neko od domaćina ispriča detalje koji su ostali nezabilježeni u knjigama. To bi mogao velemajstor Slim Boaziz tadašnji učesnik turnira, ali on je sad daleko. Šta bi se desilo i da smo vidjeli salu, prošle su  već  decenije? Kada je neko tokom Olimpijade u Istanbulu 2012. godine spomenuo da će prvenstvo Evrope 2015. biti odigrano u Rejkjaviku, u sali gdje je 1972. godine odigran Meč stoljeća Fiser-Spaski, svi su osjetili neko čudno uzbuđenje! I za nas bi to bila najjača kopča sa Međuzonskim turnirom, sa Fišerom.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)