Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (67) – Život, šah i teorija relativnosti


Život, šah i teorija relativnosti

Počev s kraja petog vijeka kad je, uz materijalne dokaze, ustanovljen zagonetni izum najprije nazvan čaturanga, pa čatrang i šatrandž, zatim u doba Italijanske Renesanse – „Della dama“, pa tek poslije trinaest vjekova dobio današnju formu kad je Fransoa – Andre Filidor napisao knjigu „Analyse de jeu des echecs“ ta igra je pratila civilizacijska i društvena kretanja i prilagodavala se svim promjenama do današnjih dana. U mnogim, po čovječanstvo teškim vjekovima, koje su obilježili ratovi i druge katastrofe, zatim u mnogim mračnim periodima ljudske otudjenosti i isključivosti kad je iznad šahovske table bilo upaljeno crveno svjetlo, drevna igra je pokazivala darvinovsku moć samoodržanja i zaplovila u vode našeg doba u najljepšem izdanju. Isto tako kao što je šah dijelio sudbinu mnogih kulturnih, umjetničkih i drugih progresivnih ideja koje su završile u tami ljudskog sunovrata, tako su i mnogi šahisti dijelili sudbinu svoje igre kao tragični zatočenici crno-bijelih polja.
Tek u drugoj polovini XIX vijeka šah kreće putem ozbiljnog stvaralačkog uspona. Pored najboljih igrača tog doba Stauntona i Andersena, iznenada se u Evropi pojavio gost iz Amerike i predstavio šah u dimenziji koja do tada nije bila poznata na starom kontinentu. Šahovski centri Evrope Pariz i London pozdravili su i proslavili uspjehe i nadmoć tajanstvenog posjetioca za koga su samo znali da se zove Paul Morphy. Nažalost, kako se pojavio tako je iznenada i nestao iz šahovskog svijeta, povlaćeći se u sebe pred duševnom bolešću koja ga je okovala. Ali bogatstvo ideja koje je ostalo iza njega bilo je dragocjeno za dolazeće generacije šahista da otkriju nove elemente igre i nauče kako se, poput vojničkih formacija na frontu, upravlja figurama na ploči i dobija bitka sa vremenom. Igrači koji do tada nijesu vladali pojmom inicijativa mogli su to da nauče iz Morfijevih partija. Razvoj šaha poslije njegovog odlaska tekao je ubrzano i meč Štajnic – Cukertort 1886. godine označiće početak zlatne ere šaha koja će ispisati najljepše, ali istovremeno i najtužnije stranice u istoriji ove igre. Kraj te ere ja doživljavam sa završetkom XX vijeka, ne samo zbog lomova koji su zadesili svjetsku organizaciju tokom poslednje njegove decenije, nego i zbog tehnološkog progresa, relativno mirnog perioda bez velikih ratova i neuporedivo boljih životnih uslova od onih koji su mnoge velikane prošlosti pretvorili u stradalnike. U par navrata sam pročitao neke izjave vodećih igrača današnjice i shvatio da oni nemaju osjećaja za tu dimenziju života već se isključivo bave šahovskim bilansima i analizama, što još nekako mogu da razumijem, ali ne i to da vrše poredjenja sa slavnim prethodnicima koji više nijesu medju živima. Uostalom sve je relativno, rekao bi Ajnštajn, koji je žalio što je Lasker opsjednut šahom jer bi bio genijalan matematičar. A Viljem Štajnic, njegov prethodnik, završio je kao siromah na njujorškom groblju poslije strašnih životnih bura koje su ga nosile od Praga do Londona, Čikaga i Njujorka. Težak život pratio je Šlehtera, Pilsberija, Rubinštajna i druge velike igrače XIX i prve polovine XX vijeka, ali svakako najveći tragičar bio je genijalni ruski šahista Aleksandar Aljehin. To je čovjek koji je živio kao progonjeni kralj na šahovskoj ploči koji bježi pred naletom protivničkih figura. Najprije su ga boljševici strpali u ćeliju smrti u Sočiju, navodno zbog špijunskih aktivnosti u korist bijele inteligencije. Kao „označenom neprijatelju Oktobarske revolucije“ prijetila mu je smrt strijeljanjem. Spasio ga ljubitelj šaha koji je vršio dužnost člana Ukrajinskog savjeta narodnih komesara. Odlaskom iz Moskve u Pariz krenuo je na put bez povratka ponešen željom da osvoji vrh šahovskog svijeta. Uspio je Aljehin da ostvari dječački san kad je u roditeljskom domu u „Плотниковом переулке“ uz uljanu lampu maštao tokom dugih noći o svojoj budućnosti. Uz njega je uvijek dežurala babuška jer su otac i majka često odsustvovali zbog posla. U Parizu je obilazio mnoge radnje na prometnim bulevarima i u bogatoj ponudi robe u sjajnim izlozima vraćao se mislima svojoj babuški i lijepim vremenima a onda mu je sjećanje na iscrpljenu, gladnu i banditizmom zahvaćenu Moskvu koju je napustio, zasuzilo oči i najeralo ga da se vrati u stvarnost.
Veliki šahovski umjetnik je savladao Kapablanku i postao ćetvrti šampion svijeta. Brojni ruski emigranti dočekali su ga u Parizu i proslavljali titulu njihovog miljenika. Bilo je tu, sem pjesme i povika oduševljenja, navodno i poneka uvredljiva riječ na račun sovjetskih vlasti zbog čega je Aljehin proglašen za neprijatelja sovjetskog naroda. Tako je još jedna strašna hipoteka zadesila ovog doktora pravnih nauka sa Sorbone i čovjeka koji je govorio osam svjetskoh jezika. Pisao je i komentarisao na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku o čemu svjedoče brojni tekstovi koje je ostavio u nesledje. U Prvom svjetskom ratu zbog bolesti nije upućen na front ali u Drugom je osjetio svu žestinu tog zla. Veliki Rus po duši zarobljen je na frontu ali ne u uniformi ruskog nego francuskog sanitetskog oficira. Nacisti su ga natjerali da u Beču piše ode o arijevskoj šahovskoj mudrosti pa je tako ovom genijalnom čovjeku život navukao na ledja teret dvije najstrašnije sile tog vremena – KGB i Gestapo. Kako je Aljehin mogao da preživi te ratne godine najbolje mi je objasniuo Boris Spaski kad sam razgovarao s njim u Elisti 2007. godine. – Vjeruj Božidare, bolje je što je Aljehin umro, mada se to dogodilo pod nerazjašnjenim okolnostima, nego da je odigrao meč sa Botvinikom, što je poslije dugih zatezanja prihvatila sovjetska federacija, jer bi tu svijet vidio tjelesno i duhovno oronulog šahovskog genija kojeg je život nemilosrdno šibao i doveo u očajno stanje. Tu je naš razgovor o Aljehinu bio završen. „Nada je san budnih“ (Aristotel).
Drago mi je što još niko nije sebe uporedjivao sa ovim genijalcem i tragičarom !!

Paul Morphy

Aleksandar Aljehin

Velemajstor Božidar Ivanović

Pismo iz Tunisa (dvanaesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Dvanaesti nastavak)

Ispod ružinog drveta

Pogledajmo ostvarenja dvojice najuspješnijih šahista festivala Miladinovića i  Pančevskog.

Igor Miladinović-Arnaud Payen
Monastir 2012

Franacuski internacionalni majstor odlučio se za čvrsti Karo-Kan. Međutim, Igor već u 7. potezu igra novi potez (Lc4) nudeći žrtvu centralnog pješaka. Igra poprima neobičan tok.

Dijagram:
Bijeli: Ke1, Dd1, Ta1, Th1, Se2, Lb3, Le3; pješaci: a3, b2, c2, d4, e4. g2, h2;
Crni: Ke8, Db6, Ta8, Th8, Sc6, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, d5, e7, f7, g6, h7;

12d1

Payen ne prihvata žrtvu i igra oštro 11… e5?! (Nesumnjivo je bolje 11… de4) 12. Ld5 (12. ed5!?-Sd4 13. La4) 12… Sd4 (Bolje je 12… 0-0) 13. 0-0-0-0 14. c3-Se2 (14… Lh6!? Bijeli bi nakon 15. Lf2 zadržao prednost, ali prekrivanje f linije smanjuje napadački potencijal bijelog) 15. De2-Dc7

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De2, Ta1, Tf1, Ld5, Le3; pješaci: a3, b2, c3, e4, g2, h2;
Crni: Kg8, Dc7, Ta8, Tf8, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, e5, f7, g6, h7;

12d2

Poslije 16. Tf7!-Tf7 17. Tf1-Lf5 18. ef5-Kh8 19. Lf7, bijeli je realizovao prednost u 33. potezu.

Xavier Bedouin-Filip Pančevski
Monastir 2012

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd1, Ta1, Te1, Sc3, Sd4, Le3, Lf1; pješaci: a2, b2, c4, e4, f2, g3, h3;
Crni: Kg8, Da5, Ta8, Te8, Se5, Sf6, Lc8, Lg7; pješaci: a7, b7, c5, d6, f7, g6, h7;

12d3

Zatvoreni turnir, nakon Opena, bio je naporan, namučila su nas dupla kola. Zbog toga je bilo više nego inače previda. Francuski IM Bedouin nije bio u formi, igrao je sporo, teško donosio odluke. Pozicija na dijagramu nastala je nakon teorijskih poteza u Fijanketnoj varijanti Kraljeve indijke. Bijeli igra 14. S4b5?! (Logično je 14. Sb3) 14… Se4! 15. Se4-De1! 16. De1?! (16. Sc7-Dd1 17. Td1-Sf3 18. Kg2-Te4 19. Kf3-Te3 20. fe3-Tb8 21. Td6 i crni ima  minimalnu prednost) 16… Sf3 17. Kh1-Se1 18. Sed6-Te3 19. fe3-Sc2 20. Tc1-Se3 21. Te1-Lh6 22. Lg2-Ld7 (Bolje je 22… Le6) 23. Lb7-Tb8 24. Ld5? (Umjesto da odigra, recimo, 24. b3 sa izvjesnim izgledima za spas, bijeli previđa figuru) 24… Sd5 25. cd5-Lb5 26. Sb5-Tb8 27. Te8 (Bijeli se nalazi u velikom cajtnotu i igra po inerciji) 27… Kg7 0:1

Ostali smo dva dana nakon završetka turnira. Bila je to prilika za duge šetnje i odlaske na plažu.

Veče uoči povratka u Beograd sjedili smo sa Žavharom u kafeu Sidi Mansour, ispod ružinog drveta. Samo nekoliko koraka od našeg hotela.

Pijemo vrlo ukusan, jak čaj, sa mnoštvom orašastih plodova. Žavhar nam govori o trodnevnom seminaru za trenere koji vodi instruktor trenera, GM Igor Glek. Dvanaest kandidata polaže za trenere raznih nivoa (i Žavhar je među njima). Instruktor trenera je najveća titula u tom fahu i  nema ih mnogo u svijetu. Žavhar misli da će u bliskoj budućnosti titula FIDE trenera biti neophodna za organizatore turnira i potencijalne selektore reprezentacija. Samo dvije godine kasnije, njegova očekivanja su se obistinila! Priželjkuje da osvoji trenersku titulu i napreduje kao šahista. Želja mu se djelimično ostvarila; polaganje za trenere završeno je stopostotnim učinkom.

Evo nekih zanimljivosti o Africi, da čitaoci upotpune sliku o intrigantnom kontinentu.

Afrika ima čak 54 nezavisne države i jednu nesuverenu državu – Zapadna Sahara.

Civilizacija faraona u drevnom Egiptu jedna je od najstarijih civilizacija i najduže je trajala.

Afrički kontinent je najstarija naseljena oblast na svetu.

Arapski jezik govori oko 170 miliona ljudi na kontinentu, a prati ga engleski jezik (130 miliona).

Afrika je drugi najnaseljeniji kontinent sa 1,1 milijardu ljudi ili 16 procenata svetske populacije.

Preko 50 procenata Afrikanaca je starosti ispod 25 godina.

Preko 25 miliona ljudi u Africi je HIV pozitivno, a preko 17 miliona je do sada umrlo od ove bolesti.

Približno 90 procenata slučajeva malarije u svijetu javlja se u Africi, računajući i 24 procenata smrti dece u podsaharskoj Africi.

Sahara je najveća pustinja na svijetu i veća je od kontinentalnog dijela SAD-a.

Afrika je drugi najveći kontinet i prostire se na preko 30 miliona kvadratnih kilometara.

Sadrži približno 30 procenata preostalih mineralnih sirovina zemlje.

Nigerija je četvrti najveći izvoznik nafte u svijetu, i najveći proizvođač nafte u Africi. Proizvodi oko 2,2 miliona barela svakog dana.

Afrika ima najveće rezerve plemenitih metala sa preko 40 procenata zaliha zlata, 60 procenata kobalta i 90 procenata rezervi platine.

Jezero Viktorija u Keniji najveće je jezero u Africi i drugo najveće slatkovodno jezero na svetu.

Jezero Malavi ima više vrsta ribe nego bilo koji slatkovodni sistem na Zemlji. Nalazi se između Malavija, Mozambika i Tanzanije. Deveto po veličini jezero na svijetu.

U Africi više ljudi govori francuski jezik nego u samoj Francuskoj.

Nil je najduža rijeka na svijetu sa sveukupnom dužinom od 6.650 kilometara.

U Africi živi preko 85 procenata sveukupnog broja slonova na svijetu i preko 99 procenata preostalih lavova.

Afrika je dom najvećeg kopnenog sisara na svijetu, afričkog slona, koji može da dostigne težinu i do 7 tona.

U Africi se nalazi preko 25 procenata vrsta ptica čitavog svijeta.

U Africi manje ljudi ima pristup internetu nego samo u Njujorku.

Afrika je bila inspiracija slavnih pjesnika.

Autor čuvene zbirke pjesama, „Kanconijer“, Frančesko Petrarka (1304-1374), napisao je ep „Afrika“, o Drugom punskom ratu. Glavna ličnost u istorijsko-mitološkom epu je Skipion Afrikanac Stariji. Njegovu ulogu vojskovođe u znamenitom ratu Petrarka je smatrao presudnom za uspostavljanje rimske vladavine svijetom. U sedmom od devet pjevanja opisuje bitku kod Zame, ključnu za sudbinu rata. Stihovi iz drugog pjevanja.

„Eto dok lažna ti slava s lelujavim umom se igra

Spoznaj šta želiš, jer vrijeme prohuji, a ovo nam tijelo

Propadne sasvim

pa grob nam nedostojni udove primi.

Spomenik potom se sruši, pa zdrobi se natpis sa njega:

Tako po drugi ćeš put izdahnuti, sine, da znadeš“.

Rainer Maria Rilke (1875-1926) proživio je nemiran život po kulturnim središtima tadašnje Austrougarske. Boravio je u Rusiji, Francuskoj, a znamenita su i njegova putovanja po zemljama Bliskog istoka i Španiji. Rilke je tokom 1910. godine osjetio nedostatak inspiracije, neku vrstu umjetničke paralize. Period novembar 1910 – mart 1911 provodi u sjevernoj Africi, u nadi da će prevazići krizu i otkriti nove horizonte. Putovanje se odvijalo maršrutom Marsej – Alžir – Tunis – al-Kantara – Kairuan (Kajrevan)-Neapel, zatim drugi dio od 6. januara do 25. marta: Egipat preko Nila od Kaira do Asuana. Prema riječima njemačkog teologa, Karla-Josefa Kuschela,  Rilke je na ovom putovanju upoznao klasična znamenja Egipta i “svjetsku religiju islam”.

Rilke opisuje orijentalne krajolike i gradove kao jedno estetsko-senzualno jedinstvo. Najviše ga je impresionirao muzej u Kairu, kao i ogromni kompleks hramova u Karnaku (Luksor u Egiptu). Na dionicama svoga putovanja po Tunisu Rilke opisuje Kairuan “kao sveti grad”. Impresioniran je Ukbetovom džamijom, sa jednim od najljepših minareta na svijetu, visokim 35 metara. Legenda kaže da je nemoguće izbrojati stubove Ukbetove džamije a da ne oslijepiš. Rilke piše pisma majci: „Džamije su bogomolje druge religije ali istog Boga, osjećaju se po bliskosti sa kojom se život spaja s religijom. Ovo je država velike, zanosne vjere“. Kairouan se nalazi na obali Sredozemnog mora, 50 kilometara od Susa. Poznat je kao „četvrti sveti grad islama“.

Šta su putovanja ako ne vječita ljudska težnja za ljepotom, za slobodom, za odvojenošću od strogih i oporih normi sive životne svakodnevice.

Zuko Džumhur je zanosno pisao o putovanjima („Nekrolog  jednoj  čaršiji“, str: 104).

„Ne znam zašto sam uvek mislio da je Jerusalim na kraju neke peščane kotline i opkoljen nemim ćutanjem surovih stena.

Ne znam zašto sam mislio da su sve boje na paleti jerihonskog neba svetlosmeđe i tople i da su svi zvonici i tornjevi beli i vrlo mali…

Dugo sam, tako, verovao i da su vode Zlatnog Roga prozračne i plave i da je crkva svetoga Petra mnogo veća nego što mi je izgledala kada sam je video.

Možda lutajući svetom i ostanemo verni mnogim zabludama koje je rodilo naše srce, ali se svakoga dana i s tugom rastajemo od jedne po jedne slike koju je stvarala naša mašta“.

Putovanje u Afriku imalo je čar otkrovenja. Neobične slike ponekad iznenada bljesnu i sjećanje oživi.

Zanimljivo je otkrivati nove puteve, ljude i običaje. Afrika je okrenula nasmijano lice, napuštam je pun nadahnuća  i  lijepih utisaka. Jednog dana  ćemo se ponovo sresti.

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Pismo iz Tunisa (jedanaesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Jedanaesti nastavak)

Trener od Boga

Orest Averkin rodio se u Sverdlovsku 1944. godine. Još dva grada bila su važna u njegovom životu; Tiraspolj u Moldaviji i ruski Krasnodar. Svuda je ostavio dubok trag, posebno kao trener.

Igračka karijera Averkina tekla je, uglavnom, uzlaznom putanjom do 31. godine, kada je odlučio da se posveti trenerskom radu. Na Studentskom šampionatu svijeta (Drezden 1969) osvaja zlatnu medalju kao reprezentativac Sovjetskog Saveza. Jedini ostvaruje sve pobjede; sedam iz sedam! Te godine nastupa na Pojedinačnom šampionatu zemlje i osvaja 12. mjesto sa 11,5 iz 22. Tokom karijere ostvario je niz značajnih pobjeda protiv asova kalibra Gelera,Vaganjana, Beljavskog, Tajmanova, Vasjukova, Predraga Nikolića, Čendlera, L. Olja… Zabilježio niz remija protiv svjetskih prvaka Petrosjana, Talja, Smislova, Karpova, Kasparova. Takođe i protiv Bronštajna, Keresa, Korčnoja. Polugajevski je veoma cijenio Orestovo duboko poziciono razumijevanje, smatrajući da mu nedostaje taljevske imaginacije i manira da postane izuzetno jak šahista. Pogledajmo Orestove partije u kojima lijepo koristi taktičke resurse, ali mu ponešto i promiče.

Rafael Vaganjan-Orest Averkin
Polufinale Šampionata Sovjetskog Saveza-Frunze 1973.

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Db2, Tb1, Td1, Sf3, Lg2, Lg3; pješaci: a2, d3, e3, f4, h2;
Crni: Kh8, De7, Td8, Tg8, Sb4, Sb5, Lb7; pješaci: a6, c5, e6, f6, h7;

Pozicija je u granicama ravnoteže, čini se da su protivnici u cajtnotu. Vaganjan je nestrpljiv i igra 29. d4? (29. a4-Sd6 (ili 29… Sc7) 30. e4=) 29… Le4 30. a4 (Neminovni su materijalni gubici bijelog, nadu polagaže u pritisak na tačku f6) 30… Lb1 31. Tb1-Sc7 32. dc5-a5 (32… Scd5! 33. e4?-Sd3!) 33. Lh4 (33. e4; 33. c6) 33… Scd5 34. Td1? (34. Kh1)

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Db2, Td1, Sf3, Lg2, Lh4; pješaci: a4, c5, e3, f4, h2;
Crni: Kh8, De7, Td8, Tg8, Sb4, Sd5; pješaci: a5, e6, f6, h7;

Averkin je odigrao 34… Tdf8, što ne ispušta pobjedu. Talj bi na ovom mjestu odigrao 34… Tg2! 35. Kg2 (35. Dg2-Tg8-+) 35… Se3 36. Kh3-Tf8 37. Tg1-Sbd5-+) Averkin je dobio u 44. potezu.

Orest Averkin-Aleksandar Beljavski
Šampionat Sovjetskog Saveza-Moskva 1973

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De2, Tc1, Tc2, Se5, Sd2, Lb2, Ld3; pješaci: a3, b3, c4, d4, f2, g2, h2;
Crni: Kg8, Da8, Tc7, Tc8, Sd7, Sf6, Lb7, Le7; pješaci: a5, b6, d5, e6, f7, g7, h7;

Orest je izabrao 18. Sd2-f3 (Priprema žrtvu pješaka na g2. Dobro je 18. f4 i 18. Sd7) 18…dc4 19. bc4-Se5 20. Se5-Lg2?! (20… Le4!) 21. d5!-ed5 (21… Lh3 22. Df3 s prednošću) 22. Kg2-dc4 23. Df3! (poenta) 23… Df3 24. Sf3!-b5 25. a4-Tc5 26. Lf1-Sd5 27. Ld4-Sf4 28. Kh1-Tf5

Dijagram:
Bijeli: Kh1, Tc1, Tc2, Sf3, Ld4, Lf1; pješaci: a4, f2, h2;
Crni: Kg8, Tc8, Tf5, Sf4, Le7; pješaci: a5, b5, c4, f7, g7, h7;

Bijeli je odigrao 29. Lb2 i dobio u 42. potezu. Odmah dobija 29. ab5!-Se6 30. Tc4-Tc4 31. Tc4-Tf3 32. Tc8-Lf8 33. Le3+-) Na vjerovatno najjačem Šampionatu Sovjetskog Saveza, svih vremena, pobijedio je Boris Spaski sa 11,5 poena iz 17 partija.

Trener i sekundant Lava Polugajevskog od 1977 do 1982. Trenirao je prvaka svijeta za mlade do 18 godina, Sergeja Tivjakova od 1981/86. Tivjakov je trijumfovao na Šampionatu Evrope u Plovdivu 2008. godine. Averkin je radio s Kramnikom kad je budući svjetski prvak bio na početku karijere (1982-1984). Od 1969 so 1984. više puta je bio trener reprezentacije Rusije; muške, ženske, juniorske. Napisao je knjigu „U potrazi za šahovskom istinom“ (1979). Imao je zadivljujuću radnu energiju i mnoge noći probdio analizirajući.

Pomagao je Lavu Polugajevskom u Mečevima kandidata (polufinale) protiv Viktora Korčnoja u  Buenos Ajresu 1980. Veliki, uzbudljiv meč. Oba igrača dobijaju dvije partije, ali Korčnoj ispoljava bolje nerve u posljednjoj 14. dobivši crnim figurama. Polugajevski je bio izuzetno spreman za meč. Za vrijeme „Memorijala Mihaila Čigorina“, u Sočiju 1988. imao sam zadovoljstvo da slušam zanimljive priče Polugajevskog. Nakon kupanja u Crnom moru, on bi stajao na plaži iznad grupe šahista. Rijetka prilika da se čuje autentično svjedočanstvo velikog igrača. Prekrstio bi ruke preko stomaka, svi smo ga pažljivo slušali „Bio sam tako istreniran, da sam mogao zaspati 5-6 minuta u toku partije! Stavio bih ruke preko lica, kao da razmišljam, a zatim, znatno svježiji, nastavljao igru“. Jedan od sekundanata Polugajevskog, Evgenij Svešnjikov, piše o druženju s Averkinim tokom meča. „Proveli smo 48 dana u istoj sobi. Bilo je mnogo neprospavanih noći zbog analize prekinutih partija. Jeli smo puno supe i konzervi, štedeći dnevnice“. Polugajevski je pisao:“Erik je bio hodajuća enciklopedija. Imao je sve zapisano. O svakom otvaranju hiljade partija. Ako je nekom trebala informacija o bilo kom otvaranju, mogao se obratiti Eriku“.

Orest je radio s Borisom Spaskim 1975-1976, što je vjerovatno vrhunac trenerske karijere. Sekundirao je bivšem prvaku svijeta na Međuzonskom turniru u Manili 1976.

Averkin stoji s kesom u ruci, Spaski neočekivano leži, glava mu je zaklonjena šeširom (Manila)

Borisa Postovskog sam često susretao krajem osamdesetih (Soči, Beograd, Moskva, Polanica Zdroj, Šibenik) Imao je sjajnu trenersku reputaciju.“Postovski me stvorio kao igrača“, govorio mi je GM Sergej Smagin na Čigorinovom memorijalu u Sočiju. Radio je sa Aleksandrom Černjinom, omladinskim prvakom Evrope i vicešampionom svijeta. Boris je u Šibeniku 1989. sekundirao šesnaestogodišnjem Sergeju Tivjakovu, kome je malo šta polazilo za rukom. Ni meni nisu cvjetale ruže, teško sam donosio odluke. Postovski je rekao:“Ti djeluješ kao dizač tegova koji želi odjednom podići 500 kilograma“!? Selektor ruske  reprezentacije na četiri olimpijade (1994-2000) i jednom na Šampionatu svijeta (zlatne medalje). Nakon emigriranja u SAD 2001, vodiće njihovu reprezentaciju na dvije olimpijade. Lijepo je kad vrhunski trener hvali kolegu:“Orest Nikolaevič je bio trener od Boga. O radu s njim maštali su mnogi šahisti“.

Averkin je početkom devedesetih živio u Beogradu. Radio je kao trener u ŠK JIK Banka, nekadašnjem šampionu Savezne Republike Jugoslavije. Pripremao je legendarnu Alisu Marić i njenu sestru Mirjanu (WGM). Mnogo je pomogao velemajstoru Draganu Kosiću.

Sjećam se velikog Opena u Iraklionu, na ostrvu Kritu, početkom jeseni 1993. Podijelio sam 2-4. mjesto sa 7 iz 9 u konkurenciji 26 velemajstora. Pobijedio je Majls sa 8 iz 9! U finišu pobjeđujem velemajstore Valerija Loginova i Miroslava Markovića bijelim figurama. Bile su to teške, neizvjesne partije. Pamtim detalj koji oslikava Averkinovu odanost šahu. Otišao sam na večeru sa prijateljima, velemajstorima  Kosićem, Miladinovićem i šarmantnom, proslavljenom gruzijskom šahistkinjom Ketevan Arahamijom. Vratili smo se u hotelski apartman prilično kasno i ugledali neobičnu scenu. Averkin je  oduševljeno analizirao neku poziciju, izgleda da je pronašao zanimljivu ideju jer je lupnuo figurom po tabli glasno ispoljavajući  oduševljenje! Okrenut leđima, nije ni primijetio da smo prišli blizu. To je ljubav prema šahu!

Dok smo putovali vozom za Atinu (zatim brodom za Iraklion), Orest je izrekao komplimente za moju igru protiv IM Ivana Marinkovića. Partija je odigrana na GM turniru u Podgorici 1993. Počinjemo analizirati naslijepo, očito je detaljno analizirao partiju. Osjećam istinsko zadovoljstvo! Ista varijanta Volškog gambita viđena je u partiji Averkin-I. Marinković, Beograd 1991. Orest je izgubio partiju, ali pobijedio na GM turniru. Da li je bolje 18. Ld2 ili 18. Le3?

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dc2, Ta1, Te1, Sc3, Sf3, Lf4, Lg2; pješaci: a2, b2, d5, e4, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Da5, Ta8, Tf8, Sb6, Sc5, La6, Lg7: pješaci: c4, d6, e7, f7, g6, h7;

Odigrao sam novost 18. Le3 i zaslužio pohvale uglednog komentatora, slovačkog GM Igora Štola. Ideja je da se sprovede manevar Sf3-d4-c6, po cijenu žrtve pješaka na b2. Averkin se, dvije godine ranije, odlučio za 18. Ld2. Slijedilo je 18… Sd3 (Bolje je 18… Tfb8 s idejom Sba4) 19. Te2 (19. Teb1!?) 19… Tab8 (Prirodnije izgleda 19… Tfb8) 20. a4?! (20. Sd1) 20… Sd7 21. Sb5? (Bijeli gubi nit. Bolje je 21. Sd1 ili 21… Sa2, mada je crni već bolji) 21… Sb4? ( Ni crni ne koristi svoj trenutak. Odmah je dobijalo 21… c3!) 22. Lb4 (22. Dd1) 22… Db4 23. Sfd4 (23. Lf1; 23. Sbd4) 23… Lb5 24. Sb5-Sc5 25. Ta2 (Suviše pasivno. Trebalo je igrati 25. Te3 ili 25. Lf1. Crni je, što bi rekao GM Matulović, dobio teorijski duel i zabilježio pobjedu u 42. potezu).

Marinković je u našoj partiji odigrao 18… Sd3 19. Teb1-Sb2 20. Sd4-Sd3N (U partiji Hulak-Sermek (Vidmarov memorijal 1993) crni je odigrao 20… S2a4 21. Sa4 (21. Sce2) 21… Da4 i sad je Hulak odigrao 22. Dc3, dospijevši postepeno u slabiju poziciju. Trebalo je odigrati 22. Tb6-Dc2 23. Sc2-La1 24. Sc1 i sada crni ima dva plana. Ako 24… Tfb8 25. a4!-Tb6 26. Lb6-c3 27. a5-Tc8 28. Sb3-c2 29. Sc1-Tc4 30. Lf1-Te4 31. Le3! i pozicija bijelog je vjerovatno dobijena. Izglednija opcija je 24… Lc8. Bijeli bi odigrao 25. Tb1-Ta2 26. Tc1. Analiza pokazuje da je bijeli bolji, iako će crni aktivirati oba topa).

21.Sce2 (21. a4!?) 21… Tfe8 (21… Se5!?) 22. a4!-Sd7 (22… Se5?! 23. Sf5! uz Sg7; ne ide 23. Sc6-Sc6 24. Lb6-Sb4! i crni je bolji. Velikoj prednosti bijelog vodi i 23. Se6). 23. Sc6-Dc7 24. Ld4 (24. Sc3; 24. Ta3!?) 24… e5 (24… S7e5!?) 25. Le3 Ovdje Štol ocjenjuje da je bijeli bolji. Značajno je dostignuće zatvaranje dijagonale a1-a7 i pasiviziranje crnog lovca na g7). 25… f5 26. Sc3?! (26. Ta3! sa konretnom prijetnjom 27. Td3-cd3 28. Se7 i pada dama na c7) 26… f4 27. Ld2- Sb8?! (27… Tf8 28. Sb5-Db6 (28… Lb5 29. Tb5-fg3 30. fg3 i ne ide 30… Tf2 31. Dc4!-Td2 32. Se7+-) 29. La5-Dc5 sa neizvjesnom pozicijom).

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dc2, Ta1, Tb1, Sc3, Sc6, Ld2, Lg2; pješaci: a4, d5, e4, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, Dc7, Ta8, Te8, Sb8, Sd3, La6, Lg7; pješaci: c4, d6, e5, f4, g6, h7;

28.Sb5 (Prednost bijelog dobija ozbiljne razmjere). 28… Db6 (28… Lb5 29. Tb5-Sc6 30. Dc4-Sc5 31. dc6 s velikom prednošću). 29. La5-Dc5 30 Lf1! (Ozbiljna alternativa je 30. Sb4) 30… fg3 31. hg3-Sc6 32. dc6-Tec8 33. Ld3-cd3 34. Db3!-d5 35. Tc1-Df8 36. ed5 (36. Dd5) 36… e4 (36… Df3 37. d6-Kh8 38. Sc7-Tf8 39. Db6! i bijeli dobija) 37. d6-Kh8 38. d7 (Pomalo nestrpljiv potez. Bolje je 38. Dd5!) 38… Tc6 (Posljednji tračak nade ostavljao je potez 38…e3!? Ipak, nakon 39. f4!-d2 (39… La1 40. Ta1-Tc6 41. Dd3+-) 40. De3!-dc1-D 41. Tc1 +-) 39. Tc6-Lb5 (39… La1 40. Ta6) 40. ab5-La1 41. Lc3-Lc3 42. Dc3 Crni predaje. Lijepa, dinamična partija!

Igor Miladinović i Dragan Kosić dizali su Oresta u nebesa, ističući ogromne zasluge za njihov napredak. S radošću se sjećamo trenera koji je stvarao svjetske šampione.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra poslednji nastavak)

Pismo iz Tunisa (deseti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Deseti nastavak)

Igrač raskošnog dara

Igor Miladinović iz mlađih dana. Pored njega sjedi GM Slavoljub Marjanović

Miladinović je tokom turnira u Monastiru toplo pričao o svom pokojnom treneru, internacionalnom majstoru Orestu  Averkinu. Zajedno su putovali u Indiju 1993, kada  je Igor postao omladinski šampion svijeta u konkurenciji asova poput: Rubljevskog, Tkačijeva, Onisčuka,  Sadlera,  Istrateskua. Igor je u posljednjem kola igrao protiv Vlastimila Babule. Budućem češkom velemajstoru dovoljan je remi da postane šampion. Partija Sadler-Oniščuk uticala je na plasman u vrhu. Da je engleski velemajstor slavio pobjedu, pridružio bi se Igoru na diobi prvog mjesta, mada bi naš šahista osvojio titulu zbog boljih dodatnih kriterijuma. Ali ne bi automatski postao velemajstor! Morao bi se zadovoljiti velemajstorskim balom, jer za titulu je neophodna čista pobjeda, bez diobe. Igor mi je pričao da je nakon osvajanja velemajstorske titule počeo igrati daleko opuštenije; na šest narednih turnira ispunio je GM normu!

Vlastimil Babula-Igor Miladinović
Indija 1993

1.d4-d5 2. c4-Sc6 3. Sf3-Lg4 4. cd5-Lf3 5. dc6 (5. gf3) 5… Lc6 6. Sc3-e6 (6… Sf6) 7. e4 (7. a3) 7… Lb4 8. f3-Dh4 9. g3-Df6 (9… Dh5) 10. Le3 (10. De2) 10… 0-0-0 11. Ld3-La5 12. 0-0-Lb6 13. Se2-e5 14. Dd2-Se7 15. d5 (Zanimljivo je 15. a4, žrtvujući pješaka na d4) 15… Dh6!?

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Ta1, Tf1, Se2, Ld3, Le3; pješaci: a2, b2, d5, e4, f3, g3, h2;
Crni: Kc8, Dh6, Td8, Th8, Se7, Lb6, Lc6; pješaci: a7, b7, c7, e5, f7, g7, h7;

Petnaesti potez crnog je teorijski, pa, ipak, ostavlja upečatljiv vizuelni utisak!

Bijeli bira jedini potez, 16. f4 i sada Igor plasira novost, 16… Ld7. (U dvije partije igrano je slabije 16… Ld5. Zaslužuje pažnju 16… f5!? Igor je ekspert za Čigorinovu odbranu i sjajno osjeća poziciju). 17. Sc3 (Babula nije na visini zadatka. Bolje je 17. a4 i recimo 17… ef4 18. Sf4!?-Kb8 19. a5-Le3 20. De3-g5 21. Se2-f5 sa složenom pozicijom. Moguće je da bijeli ima minimalnu prednost. Može li crni nakon 17. a4 odigrati 17… Lg4, s idejom Le2 i ef4? Znači 17… Lg4 18. a5-Le3 19. De3-Kb8 20. Dc5! i bijeli ostvaruje značajnu prednost).  17… ef4 18. gf4 (18. Tf4-Sg6 19. Lb6-ab6 (opasno je uzeti kvalitet 19… Sf4 20. Le3-Sh3 21. Kg2-Dg6 22. Tc1 i bijeli ima jak napadački potencijal, a skakač na h3 je nesiguran). 20. Tf2-Dd2 21. Td2-Se5 s prednošću crnog). 18… Lh3 19. Tf3

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Ta1, Tf3, Sc3, Ld3, Le3; pješaci: a2, b2, d5, e4, f4, h2;
Crni: Kc8, Dh6, Td8, Th8, Se7, Lb6, Lh3; pješaci: a7, b7, c7, f7, g7, h7;

Igor je odigrao 19… f5! (U tome je stvar! Ruši se kompaktni pješački centar bijelog i crni preuzima inicijativu). 20. Lb6-Db6 21. Df2-Df2 22. Kf2-fe4 23. Th3 (Nešto bolje je 23. Le4) 23… ed3 24. Td3-Thf8 (Sad je jasno da se igra na jedan gol. Igor će ispoljiti izvanrednu tehniku u završnici). 25. Kg3-Td6 26. Te1-Tg6 27. Kf3-Sf5 28. Te6-Sh4 29. Ke4-Tg4 30. Se2-Tg2 31. Sd4-Tf2 (Pada f pješak). 32. f5-Sf5 33. Sf5-T8f5 34. Th3-Tf7 35. Th7-Tb2 36. h4 (Bolje je 36. a3) 36… Ta2 37. h5-Kd7 38. Tg6-Te2 39. Kd4-Tee7 40. Th8-b6 41. Ta8-Tf4 42. Kc3

Dijagram:
Bijeli: Kc3, Ta8, Tg6; pješaci: d5, h5;
Crni: Kd7, Te7, Tf4; pješaci: a7, b6, c7, g7;

42… Tf6! 43. Tg5-a5 44. Kc4-g6! 45. hg6-Tg7 46. Te5-Tfg6 47. Tee8-Kd6 48. Te4-c6 0:1

Miladinović je prvak svijeta sa 9,5 iz 13. Babula, Rubljevski i A. Oniščuk dijele 2-4. mjesto sa 9 poena.  Gabrijel, Tkačijev, Nielsen, Peter Heine i Sadler osvojili su 8,5 poena. (49 učesnika).

U knjizi Brane Rakića i Alise Marić „O šahu s ljubavlju“ pronalazim nevjerovatno lijep detalj koji slavi ljubav! Svjetsko prvenstvo u Indiji je tek završeno, dolazi  vrijeme rastanaka. „A onda; šta se to zbiva na frankfurtskom aerodromu? Dvoje mladih se grčevito grle, a suze im liju niz lice. Plaču i neki ljudi oko njih. Vidi se da je reč o rastanku. A na rastanku, zna se; pogled je – ubod mača, sekund – večnost, a sve zajedno – roman… Ova scena (koju su mi prepričavali očevici) nije bila iz nekog filma, već scena rastanka nove svetske zvezde Igora Miladinovića, našeg junoše koji je postao omladinski šampion sveta, i njegove devojke Sabine, Argentinke koju je upravo upoznao u Indiji, gde su oboje učestvovali na velikoj svetskoj omladinskoj fešti.

-Oh, bilo je to i strašno i lepo – pričao mi je Igor kada je po povratku iz Indije došao u „Ekspres“ na razgovor sa mnom. Plakali smo kao deca i Sabina i ja. I moj trener Averkin je plakao, a takođe i neki Argentinci, Sabinini zemljaci, među kojima i simpatični Koko koji je u Indiji navijao za mene. Sabinin avion bio je spreman za let u Buenos Ajres, a moj za Budimpeštu. Jedva smo se rastali“. Kako su bolni ovakvi trenuci! Utjeha stiže iz pera Čarlsa Dikensa:“Bol rastanka je ništa u usporedbi sa srećom ponovnog sastanka“.

Samo godinu kasnije, Igor je zablistao na Olimpijadi u Moskvi braneći boje Savezne Republike Jugoslavije. Osvаja bronzanu medalju za rezultat na četvrtoj tabli. Naša reprezentacija igrala je u sastavu: Ljubojević, Damljanović Popović, Miladinović, Draško, Ilinčić. Igor je ostvario fantastičan skor; 10 poena iz 13 partija! Izostao je samo protiv reprezentacije Azerbejdžana, tri kola prije kraja. Sjajno je igrao i Ljubojević; nakon osmog kola bili smo lideri olimpijade! Ostali smo neporaženi i protiv atomske ekipe Rusije. Kasparov i Kramnik su često posmatrali naše partije što nam je nesumnjivo imponovalo. Da li su nas doživljavali kao ozbiljne konkurente? Jedini poraz Igor je doživio u 11. kolu protiv engleskog velemajstora Majkla Adamsa. Naš treći uzastopni poraz (Rusija II-mladi, Mađarska), ovog puta katastrofalan (3,5:0,5). Uzdrmani prethodnim porazima, izveli smo ekipu bez Ljubojevića i Damljanovića. Slaba je utjeha što sam uspio remizirati crnim figurama protiv Džonatana Spilmana, velemajstora osebujnog talenta i originalnih ideja.

Miladinović je u velikom stilu rušio protivnike, pobjeđujući Sergeja Tivjakova i Lava Psahisa, crnim figurama. Tivjakov je branio boje Rusije, a kasnije odlazi u Holandiju za čiju nacionalnu selekciju nastupa u kontinuitetu od 2000. do 2006. godine. Nekadašnji omladinski prvak svijeta do 18 godina (Singapur 1990.) i pobjednik Pojedinačnog šampionata Evrope (Plovdiv 2008.) igrao je sjajno za selekciju zemlje lala, ostvarivši 14 pobjeda, 33 remija i samo dva poraza!

Najjači utisak ostavlja Miladinovićeva pobjeda protiv dvostrukog prvaka Sovjetskog Saveza (1980. i 1981.) Lava Psahisa u samo 18 poteza! Psahis je na moskovskoj olimpijadi igrao za reprezentaciju Izraela. Pogledajmo partiju, uz skraćenu verziju komentara GM Sergeja Šipova, uvaženog šahovskog pisca i trenera.

Lev Psakhis (2605)- Igor Miladinović (2500)

1.c4-e6 2. Sf3-d5 3. d4-Sf6 4. g3-Le7 5. Lg2-0-0 6. 0-0-c6 7. Sc3-Sbd7 8. Dd3 (8. Dc2; 8. Sd2; 8. b3!) 8…b6 9. e4-La6 10. b3-dc4! 11. bc4-e5 12. Td1 (12. de5?-Sg4 13. Lf4-g5! 14. Sg5-Sge5 15. De3-Sc4 s prednošću crnog; B. Kouatly-H. Pfleger-/Rouan/ 1988/) 12…Dc7 13. de5 (13. Lb2?- ed4 14. Sd4-Se5) 13…Se5 14. Se5-De5 15. Lb2?! [15. Lf4-Dc5 (15…De6!?) 16. e5-Sh5 17. Le3-De5 18. Lc6-Tad8= 19. Ld4 Ftačnik Dg5 20. Sb5-Lc5 21. De3-De3 22. fe3-Sf6 23. Lc5-bc5 24. Sa7 s izvjesnom prednošću bijelog; M. Sorokin – A. Hoffman /San Martin/ 1993/] 15…De6! 16. e5 (jedini potez-Šipov; bolje je 16. Lf1-Ftačnik)

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd3, Ta1, Td1, Sc3, Lb2, Lg2; pješaci: a2, c4, e5, f2, g3, h2;
Crni: Kg8, De6, Ta8, Tf8, Sf6, La6, Le7; pješaci: a7, b6, c6, f7, g7, h7;

16…Sg4! (16… De5?! 17. Sd5-Db2 18. Se7-Kh8 19. Sc6) 17. Te1-Tad8 18. De4? (18. Dc2-Lc4; crni je bolji, ali se kraj partije još ne nazire) 18…Lc5! i bijeli predaje! Psahis je osamdesetih bio veliki igrač, a kasnije postaje cijenjen trener i šahovski pisac.

Igor je odisao velikim optimizmom. Naš reprezentativni kolega, novosadski velemajstor Petar Popović, bio je uvjeren da čak i Igorov položaj tijela za vrijeme partija negativno utiče na samopouzdanje protivnika. Blago nagnut prema tabli, sa desnom rukom u položaju kao da će svakog momenta povući potez, Igor je djelovao kao čovjek kome su protivničke namjere predvidive i jasne! Pobijedio je na bezbroj otvorenih turnira u Italiji i Grčkoj, a pamti se i trijumf na tradicionalnom novogodišnjem turniru u Ređo Emiliji (2003/04.) Najveći rejting (2630) dostigao u julu 2004. Proglašen za najboljeg sportistu Savezne Republike Jugoslavije 1993. godine. Odigrao je četiri olimpijade za reprezentaciju Grčke u kojoj je živio nepunih pet godina.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (deveti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Deveti nastavak)

Čari tuniskih plaža

Nakon turnira, uživao sam u čistom, toplom moru, odlazeći ujutro i popodne na kupanje.

Ujutro je mirnije, nema mnogo kupača, popodne neuporedivo koloritnija  atmosfera. Dok sam plivao blizu plaže hotela „El Habib“, privukla me grupa od desetak mladića koji su izvodili akrobacije. Neprestano su na molu i plaži izvodili salto napred i nazad,  jedan je stajao na rukama oko 15 sekundi, drugi hodao na rukama unazad, 13 sekundi (po mom nepouzdanom mjerenju). Izašao sam iz vode,  prišao im i ukratko se predstavio, rekavši da pripremam reportažu o Tunisu. To je akrobatska grupa iz okoline Monastira, koja već dugo postoji. Mršavi mladić, duge, kovrdžave kose demonstrira mi hodanje na rukama po molu, između mnoštva turista. Trajalo je nevjerovatnih tridesetak metara, mada kaže da  je njegov rekord 50 metara! Govori da može stajati na rukama čak 5 minuta. To graniči s čudom! Mladić se zove Hamdi.

Jedan drugi akrobata, 14 puta zaredom pravi salto, počevši sporije i stalno ubrzavajući. On je demonstrirao dvostruki salto u vazduhu, koristeći za odskok gumu, zabijenu u pijesak, koja izgleda kao polovina ogromne lopte. Treći je preskačući  malo punijeg druga, koji je stajao tridesetak centimetara od gume, skinuo u letu kačket sa njegove glave! Prizori su izazvali interesovanje mnogih prolaznika i kupača, dugo smo se divili akrobacijama.

Pedesetak metara od monastirske obale nalazi se neobična, velika stijena, sa koje se pruža lijep pogled na tvrđavu, hotele uz obalu  i  različite nijanse mora. Do nje se stiže uklesanim, uskim stepenicama. Morate se kretati oprezno da ne bi dospjeli na izuzetno grubu i strmu desnu stranu stijene, rizikujući  povredu. Turisti neprestano stižu na prostrani, ravniji  dio stijene, sa fotoaparatima i velikim očekivanjima. Stijena je atrakcija, priča za sebe.

Uglavnom su dolazili turisti koji  govore ruski. Bili su uporni u fotografisanju, posebno sredovječna  gospođa,  koja je pomalo nervirala supruga, jer nije dijelio njen entuzijazam. Pela se na opasne dijelove stijene, da bi fotografija ispala efektnija. Zatim su stigle dvije mlade Ruskinje i omanji Tunižanin,  prelazeći pogureni,  suženi dio stepenica. Tek kad su se približili sagledao sam svu ljepotu crnokose Ruskinje. Rekoh da je pogled sa stijene veoma lijep, a ona uzvratila: ”Hvala bogu da neko govori ruski, mi ništa ne razumijemo ovog mladića. Možete li mu to reći?” Kratko sam obavljao ulogu prevodioca, momak me rasijano slušao, gledajući  dugu, lepršavu kosu, koja pada niz leđa i manekensku figuru Ruskinje. Zatim je dugo fotografisao djevojke. Neki dječak iznenada skače na noge sa visine od desetak metara. Pecaroš u uglu stijene srpljivo  razgovara sa ocem i sinom iz Rusije. Ronilac je uporan u istraživanju. On se ne vidi sa obale.

Tu postoji uski morski pojas između stijene koju upravo napuštam i manje, uže stijene. Tamnoputi mladić sprema se za skok s visine 5-6 metara, ne mogu vjerovati da se upušta u takvu avanturu. Čini se da je voda vrlo plitka, sem toga ima i oštrih stijena u blizini. Jedan, drugi, treći skok, izvanrednim stilom! „Kolika je dubina“? „Četiri metra“. Napustio sam plato, ali sjedam na niski kamen posmatrajući šarenilo ljudi. Nasuprot mene, udaljena desetak metara, sjedi otmjena, smeđokosa žena, sa knjigom Agate Kristi u ruci. U bijeloj bluzi, uskim, svijetlim farmerkama i ljubičastim starkama, izgledala je zanimljivo, intrigantno. Odjednom se začula graja. Na najvišoj kuli ribata, pojaviše se dva muškarca, jedan se penje na najviši, uski plato, držeći se za tunisku zastavu. Scena traje oko  minut i djeluje izuzetno opasno. Dvoumio sam se da li uopšte krenuti na plažu tog popodneva, uslijedila je nagrada i pregršt motiva za putopis!

Monastir najčešće pohode turisti  iz Francuske,  Italije i Španije, a u novije vrijeme iz istočnoevropskih zemalja, posebno Rusije i Poljske. Monastir ima 105000 stanovnika, od glavnog grada Tunisa udaljen je 162, a čak 500 kilometara od pustinje Sahare. Sa više od pedeset hotela, bogatom istorijom i neobičnom arhitekturom, predstavlja magnet za turiste. Sus i Monastir su najrazvijeniji  tuniski regioni, sa veoma dobrim standardom stanovništva.

Veče nakon završetka turnira, 28. septembra, organizatori  su priredili izuzetnu večeru u atraktivnom restoranu  “El  Pirate”, za igrače sa međunarodnim titulama. Ljubitelji ribljih specijaliteta mogli su uživati u svježim plodovima mora i prvoklasnim oradama. Žavhar kaže da svojim dragim gostima,  nude najbolje što imaju.  Lijepo je osjetiti pažnju  i uvažavanje.

“Mogli bi na laganu ribu u “Veneciju”, šta kažete gosn. Milane? Iz ko zna kog skrivenog kutka sjećanja izranja rečenica  direktora zemunskog “Agrouniverzala”,  Jovice Milosevića,  tako česta devedesetih godina. Dovoljna je najmanja iskra da se razgore emocije. U trenucima kad se rušio sav prethodni život, Ugrinovačka 118. bila je drugi dom! Toplina i predusretljivost stalno su me pratile u slavnom klubu  i bile su  melem na ranu uzrokovanu ratom na našim prostorima. Sem toga, taj dio Zemuna, od restorana „Venecija“ do Novog Beograda je neobično lijep. Zemunski kej, daleki vidici, moćni Dunav, čaroban ambijent koji je oduševio nobelovca Petera Handkea.

„Na beogradskom ili zemunskom Dunavu otvarao se pred nama jedan rečni svet, neka vrsta vodenog sveta, i to ne samo duž šetališta s restoranima kojim se peške moglo vratiti u prestonicu, već i u stotinama, duboko u pozadini poređanih čamaca, usidrenih i tek pripremljenih za zimu, a i u uskim ribarskim čamcima. Povremeno bi se neko otisnuo-tiho brujanje motora, pojedinačni ljudski glasovi, jedini zvuk nadaleko – i to ukoso, preko, kao prema kakvoj transkontinentalnoj suprotnoj obali, tamo gde su na ivici šume stajale sojenice.

Ovak rečni svet je možda bio potopljeni, tonući, memljiv, star, ali je istovremeno predstavljao pejzaž kakav mi se nije ukazao čak ni na slikama holandskih majstora 17. veka; jedan iskonski svet nalik na kakvu, još nepoznatu civilizaciju, uz to zaista primamljivu“.

Sjećanja su bljesnula na  tren,  uključujem se u živahne razgovore za  stolom.  Žavhar izražava  zadovoljstvo  ovogodišnjim šahovskim festivalom,  najavljujući nove turnire  naredne godine. Ljubazni domaćini uložili su mnogo energije i  dobre volje da naprave sjajan festival.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (osmi nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Osmi nastavak)

Drama iznad Palerma

Na velemajstorskom turniru, igrači sa međunarodnim titulama bili su nemilosrdni! Naročito je start bio ubojit, podbacili su francuski internacionalci iz slabije, A ekipe.  Kasnije je domaćim šahistima krenulo, posebno čelnoj ploči tuniske reprezentacije Kamelu Njiliju koji je sakupio 4,5 poena, a donekle i  Boudrigi (FM od 2013.). U obje ekipe nastupio je po jedan igrač koji je propustio “Memorijal Mohamed Slama”. Tuniski internacionalni majstor, bivši reprezentativac Kabi Mejdi, igrao je veoma dobro u našoj, B ekipi, a mladi Boudriga, koji se očito pripremao za nas, propuštajuči Open, u nekim partijama pokazao solidan šahovski potencijal. Dvije godine kasnije igrao je za tunisku reprezentaciju na Olimpijadi u Tromsu. Najefikasniji je bio Igor Miladinović sa 9 poena,  Pančevski je sakupio 8, Malakhatko 7,5,  Draško 7,  Kabi 6,5 itd.

Na intermajstorskom turniru nastupio je i ruski velemajstor Igor Glek, koji je 1996. godine zauzimao 12. mjesto na svjetskoj rejting listi (elo 2670). U proljeće 2002. nastupali smo za Palermo u finalnom dijelu italijanske lige (četiri ekipe). Igralo se u hotelu „Continental“ u Trevizu. Predsjednik kluba Đulijano D’ Eredita, divan, dobrodušan čovjek, okupio je dobru ekipu. Uoči polufinala, ručali smo u velikom restoranu, sve četiri ekipe zajedno. Termin početka partija odavno je definisan (15 sati), međutim zbog velike gužve, postaje jasno da nećemo stići na vrijeme. U jednom trenutku Đulijano i glavni sudija su se pogledali i odlučili da partije počnu pola sata kasnije! Kakav relaksiran odnos, bez trunke nervoze.

Giuliano D’ Eredita

Baš niko nije pomislio da je pomjeranje termina problem. U polufinalu smo se namjerili na glavnog favorita, Vimar Marostiku. Zanimljiva topovska završnica na čelnoj tabli.

Igor Glek-Robert Hibner
Trevizo 2002.

Dijagram nakon 46. poteza:
Bijeli: Kh2, Te6; pješaci: f4, g5;
Crni: Kb7, Tb5; pješak a3

Bijeli ima dobijenu poziciju, ali je u velikoj dilemi; Da li odigrati 47. Te1 ili 47. Te3?

Dobitnički potez je 47. Te3! Da je Glek odigrao 47. Te3, moglo bi slijediti 47… Ta5 48. g6-a2 49. Te1-a1-D 50. Ta1-Ta1 51. g7-Ta2 52. Kh3-Ta3 53. Kh4-Ta1 (ili 53… Ta8) 54. f5+-; crnog ne spašava ni taktički pokušaj 47… Tb4 (umjesto 47… Ta5) 48. Kg3-a2 49. Ta3-Tb3? 50. Tb3 šah.

Glek se odlučio za 47. Te1 i poslije 47… a2 48. Ta1-Tb2 49. Kh3-Kc6! (Sada crni kralj pravovremeno stiže u borbu sa opasnim bijelim pješacima). 50. g6-Kd6 51. g7-Tb8 52. Ta2-Ke6

Dijagram:
Bijeli: Kh3, Ta2; pješaci: f4, g7;
Crni: Ke6, Tb8;

(Bijeli ima dva pješaka više, ali suviše odmakli g pješak omogućava crnom da uplovi u mirnu luku. Glek je odigrao 53. Ta7 (53. Tg2-Kf7 (s idejom Kg8). Remiju vodi prelazak u pješačku; 54. g8-D-Tg8 55. Tg8-Kg8 56. Kh4-Kh8 ili 56. Kg4-Kf8=) 53… Kf6 54. Kg4-Kg6! 55. f5 (Ne donosi progres ni prebacivanje kralja preko f3 u centar) 55… Kf6 56. Kf4 (Trebalo je pokušati 56. Kh5-Tb1! 57. g8-S-Kf5, mada je teorijski remi) 56… Tg8 (Jasno je da nakon 55. f5, prelazak u pješačku završnicu vodi remiju) 57. Tb7-Tg7 58. Tb6-Kf7 59. Ke5-Tg1 60. Tb7-Kg8 (Na kraću stranu, naravno). 61. Kf6-Tf1! i remi je sklopljen u 78. potezu. Izgubili smo meč 3:1.

U borbi za bronzanu medalju protivnik je Ređo Emilija, predvođena velemajstorom Vladislavom Tkačijevom. Ostvario sam lijepu pobjedu, u napadačkom stilu, protiv IM Paola Vecozija. Neobičan je položaj crnog topa na h4. Dobili smo meč, 3. mjesto je značajno dostignuće kluba.

Paolo-Vecozi-Milan Draško
Trevizo 2002.

Dijagram:
Bijeli: Kh1, Dc2, Ta1, Td1, Sd2, Lb2, Ld3; pješaci: a3, b5, f3, g2, h2;
Crni: Kg8, De3, Tc8, Th4, Sd7, Sd6, Lb7; pješaci: a7, c5, d5, g7, h7;

Dinamična pozicija u kojoj su izgledi crnog nešto bolji. Vecozi se odlučio za 23. Sf1 (23. Lf5!?-Dh6 24. Sf1 i prava borba tek predstoji. Naravno, ne ide 24. Ld7-Th2 25. Kg1-Dh4 26. Lh3 (26. Kf1-Dg3 27. Lh3-Th1 28. Ke2-Te8 29. Se4 (29. Kd3-Dg6-+) 29… Th3 30. gh3-Dg2 31. Kd3-c4 32. Kc3-Sb5-+) 26… Th3 27. gh3-Dg3 28. Kf1-Dh3 29. Kg1 (29. Kf2 Dh2 30. Kf1-Se4!) 29… Dg3 30. Kf1 (Još slabije je 30. Kh1) 30… d4! uz Tf8. Iako bijeli ima topa više, sasvim je bespomoćan)! 23… Df4 24. Df2 (Bolje je 24. a4 i na eventualno 24… d4 25. Lc4) 24… d4 25. a4-Se5 Impresivna aktivnost crnih figura! 26. Dg3 (Bolje je 26. Kg1) 26… Df6 27. Lc1?! (27. Le2)

Dijagram:
Bijeli: Kh1, Dg3, Ta1, Td1, Sf1, Lc1, Ld3; pješaci: a4, b5, f3, g2, h2;
Crni: Kg8, Df6, Tc8, Th4, Sd6, Se5, Lb7; pješaci: a7, c5, d4, g7, h7;

Odigrao sam 27… Sf3! i nakon 28. Ta2 (28. fg3-Lf3 29. Kg1-Tg4-+) 28… De5 bijeli je predao.

Igor Glek je tokom karijere pobjeđivao Bronštajna, Korčnoja, Širova, Mameđarova, Akopjana, Bologana, Majlsa, Elvesta, Dolmatova, Psahisa, Epišina, Hračeka, M. Gurjeviča, Rubljevskog, Sadlera, Judasina, Lputjana, Ceškovskog, Krasenkova, Van Velija, Rozentalisa, Sprageta…

Raduje me što protiv takvog asa vodim 2:0. Naše partije odigrane su na šahovskom festivalu u San Vensanu (1999 i 2002). Organizator turnira, Agostino Skalfi, nudio je veoma dobre uslove velemajstorima. Pansion u hotelu sa tri ili četiri zvjezdice i honorar 500 hiljada lira (500DM). Glavni sponzor turnira bio je kazino u San Vensanu. Vremenom se turnir transformisao, pa ugasio. Slično se dešavalo sa mnogim italijanskim turnirima. Uprkos takvom trendu, u Italiju se išlo kao na hodočašće. Blaženi su trenuci kada stupite na ulice Barija ili Ankone, nakon noći provedene na brodu. Ili kada sletite na rimski Fjumićino. Osjećate kako vas obuzima istinska radost, ozarenost. Na koju god stranu krenete, čeka vas praznik! Posebno ako idete na Siciliju!

„Poznaješ li zemlju gdjeno limun cvate,
U tamnom lišću naranče se zlate.
Sa plavoga neba laki vjetrić piri,
Šumori lovor, mirta uz njeg miri.
Da li je znaš?
O poći s tobom tamo,
tamo, ljubavi moja
Želja mi je samo“.

(Gete-„Putovanje po Italiji“)

Prisjetih se prve posjete Palermu, početkom novembra 2001. Avion je pred samo slijetanje ušao u zonu velikih turbulencija. Aerodrom i okolna brda bili su tako blizu, ali smo nekoliko minuta bili u „božijim rukama“! Tad sam se sjetio Dame Misite, našeg porodičnog prijatelja, i njegove nevjerovatno mirne reakcije u sličnoj situaciji. Damo je imao dva nadimka; Tesla, zbog natprosječne inteligencije i Serbez (turcizam; bez straha, bez brige, nonšalatan). Putovanje iznad Kakvaza, velika turbulencija, panika putnika. Mijo Lojpur, Damin prijatelj, na smrt uplašen:“ Damo, šta će biti s nama?! Zapanjujuće smiren odgovor:“Ima ko misli o tome“!

U avionu iznad Palerma neki putnici su počeli s molitvama, drugi su stavili glavu na naslon ispred sebe i oborenog pogleda očekivali čudo. I čudo se dogodilo!

Nastavak priče je veseliji, smjestio sam se u hotel „Torreata“, blizu fudbalskog stadiona.  Zanimljive stvari dešavale su se tokom posljednjeg kola Opena. Ruski velemajstor Igor Naumkin i ja ušli smo poravnati (5 poena iz 6 partija), ali je Igora čekao teži posao protiv Tatjane Šumjakine (WGM). Moj protivnik je talentovani Mario Fero, koji je tada mnogo obećavao. Međutim, nije se najbolje snašao u Kraljevoj indijci, brzo stičem značajnu prednost. Ostalo mi je dvadesetak minuta na časovniku, kada sam odlučio da izađem iz sale i prošetam terenom za mali fudbal. Leđima okrenut izlazu, nisam primijetio da je neko zatvorio teška masivna vrata sale. Spolja nije moguće otvoriti, nisam želio da lupanjem remetim ostale igrače. Hoću li uspjeti da se vratim na vrijeme u salu, ili ću na krajnje neobičan način srušiti sav prethodni trud!? Postoji li prolaz do prednje strane sale? Osjećao sam nelagodu sve do trenutka kad ugledah uski put koji vodi izlasku iz čudne situacije. Brzo sam povećao prednost, ostvarujući važnu pobjedu.

Ako Naumkin dobije, on će trijumfovati, zbog boljeg buholca. Tatjana se spustila na tri minuta, Igor (bijeli) ima izvjesnu inicijativu, ali troši  mnogo vremena. Kada je stigao na pet minuta nudi remi! Tatjana prihvata. Igor kasnije priznaje da se panično plašio cajtnota. Lijepo je biti pobjednik u Palermu. Zanimljivo, ponovo sam igrao za Palermo 2015. godine. Liga je odigrana u odličnom hotelu „Federico II“, u Eni (središte ostrva). Naredne, 2016, igralo se u Đovinacu, blizu Barija. Odigrao sam 17 partija za simpatični klub i nisam doživio nijedan poraz. Zatim prešao u prijateljski klub Don Pietro Carrera iz Katanije, čiji sam član već četiri godine.

Palermo

„Da sam vidio Siciliju, meni je nerazorivo blago za cijeli život“. (Gete) Moj kolega sa žurnalistike, Dragoslav Dedović, pjesnik, novinar, prevodilac, urednik, slikovito dočarava ambijent Palerma.

„Ukus gorkoslatkastog belog vina, plod loze koja je korenom srkala sokove crne vulkanske zemlje. Terre siciliane. Orošena flaša na kojoj piše Passo di Luna. Mirisni buke tek raspuklog voća.
U popodnevnoj šoljici ukus topljene čokolade sa listićima limunove kore i pinjola.
Čekaš sunce koje puzi niz fasadu preko puta“. (iz putopisa „Oronulost i sjaj Palerma“)

U studentsko doba, Dragoslav je bio u rokerskom, buntovničkom fazonu. Sjećam se žučne rasprave tokom ispita sa prof. dr Nijazom Durakovićem. Šokantno za ono vrijeme. Njegovu poetiku upoznaćemo mnogo kasnije. Nadahnuti pasaž koji nas vraća u 1983, oslikava atmosferu predolimijskog Sarajeva, koje je blistalo punim sjajem.

„Predveče, kada je Sarajevo najljepše, sjeo bih na stepenice Vijećnice i slušao kako se ezan miješa sa pulsiranjem moćnog basa iz obližnjeg kafea „Rock“. Bend „Golden Earring“ prašio je deset godina stari hit „Radar Love“. To preplitanje ezana i holanskih gitarskih rifova u mojoj glavi punoj novozasađenih ideja, dok su se na okolnim brdima kao upaljači na koncertu palila svjetlašca u mahalama, za mene ostaje ono najintimnije Sarajevo, ono koje je nemoguće uništiti“.

Velemajstor Nikola Đukić kaže da uživa u Dedovićevim putopisima (Lisabon, Skoplje, Boka)…

Višestruki  makedonski  olimpijac, velemajstor  Zvonko Stanojoski, takođe je podigao nivo intermajstorskog turnira u Monastiru. Sjajan utisak ostavio je tuniski šahista Abes Ali osvojivši normu za međunarodnog majstora. Glek je igrao lako i efikasno, a Zvonko tek u finišu zaigrao odlično. Pobijedio je Glek sa 8,5 poena ispred Abes Alija sa 7,5 i Stanojoskog sa 7 poena.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (sedmi nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Sedmi nastavak)

Marina i medina

Marinu Kantaoui osmislili su španski i italijanski arhitekti. Napravljena 1979. godine, ima 340 vezova za manje čamce i luksuzne jahte.

Apartmani, restorani, prodavnice robe i suvenira, brodovi za prevoz putnika, dio su lijepog ambijenta ove atrakcije. Prolazeći kroz efektno urađena kamena vrata, poput manje trijumfalne kapije, mimoilazimo se sa  mladim supružnicima, sa bebom u kolicima. Oni govore našim jezikom, što ne iznenađuje, jer je ovaj dio Tunisa jedna od omiljenih destinacija. Čuli smo samo tri rečenice, dovoljno da prisustvujemo sočnoj psovci mlade plavokose žene upućene korpulentnom suprugu. Lagano šetamo po glatkim kamenim pločama, bijele boje, posmatrajući jahte. Zatim odlazimo do najdaljeg mola, posmatrajući plaže i brodove na pučini.

Svuda oko mola, velike, oštre stijene, skladno poređane. Skačemo sa jedne na drugu s željom da se približimo moru i zauzmeno što atraktivniju poziciju za fotografisanje.

Nailazi manji čamac sa turistima koji imaju priliku da  posmatraju biljni i životinjski svijet morskih dubina, kroz dio dna napravljen od specijalnog stakla. Malo prije napuštanja marine, osvježavamo se u malom restoranu, u sjenci  razgranatog drveta koje pruža dragocjeni  hlad.

U povratku prema središtu grada, uočavamo  golf terene, sa stablima mladih maslina. Nešto kasnije ulazimo u atraktivni stari grad (medinu), u centru Susa. Medina je gradska četvrt karakteristična za sjevernoafričke gradove. Obično je utvrđena i ispresjecana lavirintom uskih ulica, te ima brojne sokake, česme, palate i džamije. Zbog veoma uskih ulica, i do samo jednog metra širine, često su zatvorene za automobilski promet, a u nekim slučajevima čak i za promet motociklima i biciklima. Zanimljive četrvti, monumentalne arhitekture, koje privlače najviše turista jer pružaju jedinstven pogled na nekadašnji način života u starim gradovima. Medina u Susu najpoznatija je u Tunisu. Nalazi se pod zaštitom UNESCO od 1988. godine. Cijene na pijaci su veoma povoljne. Naravno, cjenkanje se podrazumijeva, ali se ne preporučuje ako stvarno niste zainteresovani za kupovinu. Brojne prodavnice kožne robe mame da nešto kupimo, koža je izuzetno kvalitetna i jeftinija nego u  zemljama iz kojih dolazimo, ali se uzdržavamo. Dajemo prednost razgledanju.

Pored nas rastu datule, koje zriju u oktobru. Među arabljanskom florom datula drži prvo mjesto. Jedina plantaža datula u Evropi nalazi se kod španskog grada Elčea (20 km od Alikantea). Plod datule, urma, smatra se najzdravijim voćem na zemlji.

U nastavku turnira ponestaje mi svježine. Bilježim tri uzastopna remija. Duel u posljednjem kolu protiv Malahatka. Sticajem okolnosti još sam u igri čak i za prvo mjesto. Uzbudljiva partija, dugo sam održavao ravnotežu, crnim figurama, ali u velikom obostranom cajtnotu pravim odlučujuću grešku. Miladinović i Pančevski, podijelili su 1-2.  mjesto, sa 7,5 poena iz 9 partija, Miladinović je pobjednik turnira zbog boljeg buholca.

Malakhatko osvaja  treće mjesto sa 6,5, četvrti sam sa 6 poena. Turnir će najduže pamtiti tuniski reprezentativac Zaibi,  koji je pobjedom protiv francuskog internacionalnog majstora Pajena, u 9. kolu, osvojio IM normu. Pamtiće se i atraktivno zatvaranje turnira, na otvorenom,  u malom  gradiću Ksibet el Mediouni. Ceremonija je počela  muzikom i gracioznim nastupom mažoretkinja u tradicionalnoj nošnji. Tog dana je održan brzopotezni turnir na kome je učestvovalo 78 šahista. Pobijedio je FM Doghri sa 8 iz 9 partija, 2-3. mjesto podijelili su  internacionalni majstor Kabi  i  mladi Jemai  sa  po 7,5 poena. Glavni favoriti nisu nastupili.

Nakon  jednodnevne pauze,  počela su dva turnira po ševeninškom sistemu; velemajstorski i intermajstorski, sa po deset učesnika. Formirane su dvije grupe i igralo se dvokružno. Svako je odigrao deset partija, bilo je naporno igrati  četiri puta duplo kolo. Igrali smo u drugoj sali. Izašli bi iz hotelskog hola prema bazenu i krenuli desno do lijepe, funkcionalne sale.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (šesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Šesti nastavak)

Hanibal ante portas

Kada su u Senatu primili izvještaj da je Hanibal primijećen u Italiji odmah je dat znak za uzbunu. Poslali su dvije armije da ga presretnu i izbace iz zemlje. Tako je počeo Drugi punski rat (218-202. p.n.e.). Dogodiće se velika bitka pored Trebije, desne pritoke rijeke Po. Decembar, snijeg, velike hladnoće. Ostalo je zapisano da su rimski vojnici bili tako smrznuti nakon prelaska rijeke Trebije da ni mač nisu mogli držati, a kamoli pružiti dostojan otpor. Vještim manevrima Hanibal je uspio da razdvoji ove dvije vojske i potuče svaku posebno. Poraz je zapanjio Rimljane. Gubici su bili ogromni. Kartaginska vojska nastavila je napredovanje prema jugu. Pošto su Apeninske prevoje čuvale rimske legije, Hanibal je odlučio da ih zaobiđe tako što će proći kroz močvare u dolini rijeke Arno. Četiri dana i četiri noći marširala je kartaginska vojska kroz vodu, blato i mulj. Ljudi i životinje bili su na ivici snaga. Konjima su ispadala kopita zbog stalnog hodanja kroz blato. Od slonova ostao je samo jedan. I sam Hanibal  trpio je velike bolove od upale oka, koje je na kraju izgubio, jer nije bilo vremena za liječenje.

Kada je stigao u Eturiju, Rimljani su protiv njega uputili vojsku pod zapovjedništvom Gaja Flaminija, glasovitog rimskog vojskovođe. Hanibal im je postavio zasjedu kod Trazimenskog jezera (217. p.n.e). Svoje trupe rasporedio je na visovima oko jezera, a poslao je i određeni broj vojnika na krila kako bi im odsjekao svaku odstupnicu. Polibije opisuje ovu bitku:“Hanibal je dao ugovoreni znak za borbu i napao neprijatelja sa svih strana istovremeno. Flaminijevi ljudi bili su iznenađeni pojavom neprijatelja, a magla im je onemogućila da steknu jasan pregled situacije. U klancu je život izgubilo skoro 15 hiljada Rimljana.

Ostaci rimske vojske okupili su se pod komandom Fabija Maksima. Njemu je bilo jasno da Hanibal ne može biti potučen u otvorenoj bici, pa se samo upuštao u manje čarke s kartaginskom vojskom. To naravno nije uništilo Hanibala, ali je izmorilo njegovu vojsku i dalo dovoljno vremena Rimljanima da osvježe svoje snage. Međutim, mnogi u Rimu bili su protiv takve taktike i željeli su otvoreni sukob. Grupa senatora, na čelu sa Gajem Terencijem Varonom, izjasnila se 216. za otvorenu bitku. Obrazovana je armija od oko 80 hiljada pješaka i 6 hiljada konjanika. Imenovana su dva zapovjednika da komanduju rimskom vojskom svakog drugog dana, na smjenu. Jedan je bio Emilije Paul, a drugi Varon. Hanibal ih je očekivao u ravnici kod Kane.

Tog dana, kada se odigrala bitka, komandovao je Varon. On se odlučio za frontalni napad. Hanibal je rasporedio vojsku u obliku potkovice. U sredini je postavio Špance i Gale, a na krilima kartaginske pješake i konjanike. Rimljani su lako probili centar njegove vojske, ali su se krila brzo zatvorila oko njih. Konjica je napala s leđa i desetkovala rimsku konjicu. Prije sutona  rimska vojska bila je uništena. Bio je to najteži poraz u istoriji Rima.

„Rime, zemljo moja! Dušo koja patiš!

Privi sebi one što su srcem siročad,

Ti koja si mrtvih imperija mati“.

(Džordž Gordon Bajron: „Putovanje Čajlda Harolda“-iz Četvrtog pjevanja)

Nastupilo je zatišje, Rim je shvatio da ne može ulaziti u velike, otvorene okršaje. Rimljani su počeli opsjedati gradove vjerne Hanibalu pa je tako 212. p.n.e započela opsada Kapue (190 km od Rima). Kapuljani su se nadali pomoći Hanibala koji je došao pred grad, no kad je vidio da rimska opsada ne prestaje, produžio je za Rim. U Rimu je zavladao opšti metež. Čuvene riječi Hannibal ante portas (Hanibal pred vratima) zapamćene su do dana današnjeg. Istoričari tvrde da Hanibal napadu i opsadi Rima nije pristupio ozbiljno, koliko god to izgledalo kontroverzno.  Zadovoljio se samo pustošenjem polja i imanja izvan grada.

Stendal je pisao:“Toga jutra, 16.oktobra 1832, nalazio sam se u San-Pijetru in Montorio, na brežuljku Janikulu u Rimu, sunce je divno sijalo. Lak južni vetar, koji se jedva osećao, lelujao je nekoliko malih belih oblaka iznad brežuljka Albano; prijatna toplota vladala je u vazduhu, bio sam srećan što živim… Ovo je mesto jedinstveno na svetu, mislio sam sanjareći, i antički Rim je, i protiv moje volje, odnosio pobedu nad modernim, sve uspomene iz Tita Livija rojile su se u  mojoj glavi. Na brežuljku Albano, levo od manastira, primetio sam Hanibalove livade“ („Život Anrija Brilara“).

Kapua nije dobila vojnu pomoć i Rimljani je osvajaju 211. p.n.e. To je podosta uništilo Hanibalov ugled i povjerenje među italskim saveznicima koji su malo pomalo potpadali pod Rim, a novo osvojena Kapua bila je brutalno kažnjena oduzimanjem prava građanstva te odvođenjem stanovništva u roblje. Od tada je Hanibalu bilo otežano ratovanje, jer više nije imao ni podršku iz rodne Kartage – podršku Senata i lokalnih oligarha koji su se bojali prevelike moći glavnog zapovjednika kartaške vojske.

Hanibal se borio sa velikim poteškoćama oko snabdijevanja svoje vojske. To je i spasilo Rim. Uzalud  je čekao pomoć svog brata, koji je trebao da dovede pojačanje iz Španije. Njega je, međutim, rimska vojska presrela i porazila 207. godine.

Rimljani i dalje nisu imale snage da se suprostave Hanibalu. On ostaje u Italiji sve do 203. godine p.n.e. Saznavši da Rimljani namjeravaju da napadnu Kartaginu, pohitao je da spasi svoj grad. Njegovi izmoreni vojnici sukobili su se s rimskom vojskom 202. godine kod Zame. Rimski vojskovođa Kornelije Skipion je, uz pomoć numidijske konjice, uspio da savlada Kartaginjane. To je bio prvi Hanibalov poraz. Poslije te bitke moć Kartagine bila je slomljena. Hanibal je pobjegao na istok, gdje je 183. p.n.e. izvršio samoubistvo, izbjegavajući izručenje Rimljanima.

Hanibal je jedan od najvećih vojnih stratega u istoriji i jedan od najvećih generala starog svijeta, zajedno s Filipom Makedonskim, Aleksandrom Velikim, Skipionom Afričkim i Julijem Cezarom. Antički pisci Polibije i Livije opisali su Hanibala i njegove ratove.

Vojne akademije širom svijeta proučavaju Hanibalove strategije, posebno Bitku kod Kane. Hanibal je ovjekovječen u slavnim književnim djelima kao što su Danteova „Božanstvena komedija“, Swiftova „Gulliverova putovanja“ i Floberov „Salambo“, gdje se Hanibal javlja kao dječak. Njegov život ekranizovan je u igranim filmova „Scipione l’ Africo“ (1937) i „Annibale“ (1959), te u brojnim dokumentarnim filmovima.

U Trećem punskom ratu, (149-146. p.n.e.) Rimljani su do temelja sravnili Kartagu 146. godine p.n.e. Preživjeli su prodati u roblje a zemlja preorana i posuta solju kako više ništa ne bi moglo rasti na njoj. Ipak, Rimljani su odlučili podići vlastiti grad na ovom mjestu. Rimska Kartaga je postala drugi po veličini grad u Zapadnom Rimskom carstvu i centar hrišćanstva u afričkom području. Konačno uništenje Kartage dogodilo se u 7. vijeku, pod invazijom Arapa, nakon čega se na postojećim ruševinama nikada više nije uzdigao novi grad.

„Kartaga bijaše prkosna i gorda. Izložila se rimskoj osveti. Potomstvo nije dočekalo punske korablje na vlastitoj obali. U južnim zaljevima još se zibaju sjene njihovih jarbola, bez jedara. Kormila su im istrunula u dubini“ (Sjene gradova mediteranskih; iz knjige „Druga Venecija“, Predraga Matvejevića). Ruševine Kartage nalaze su na istočnoj obali Tuniskog jezera, 20 kilometara od glavnog grada Tunisa. Znatiželjni turisti ne mogu vidjeti autentične ostatke moćne, drevne Kartagine, već dijelove novog rimskog grada, sagrađenog na njenim ruševinama.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (peti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Peti nastavak)

 Prelazak Alpa

Odlazimo prema poznatoj marini Kantaoui, prolazeći pored velike pješčane plaže Buzafer, luksuznog hotela „Movenpik“ i najveće tuniske diskoteke „Bora Bora“, koja prima 3000 posjetilaca. To je noviji dio grada i podsjeća na Evropu.

Prije prolaska kroz kamenu kapiju marine Kantaoui, nalazi se zoo-botanički vrt. Penjem se na ogradu da fotografišem kamile.

Desno od vrta je živopisni hotel „Hannibal Palace“.

Počinjemo razgovor o proslavljenom vojskovođi nekadašnje sredozemne velesile Kartagine, Hanibalu, (247-183.p.n.e.), najčuvenijem po dostignućima iz Drugog punskog rata sa Rimom. Nekoliko rečenica o vremenu koje je prethodilo Hanibalovoj slavi.

Tunis je ušao u istoriju dolaskom Feničana koji su, razvijajući svoju trgovačku mrežu, osnovali niz stanica u zapadnom dijelu Sredozemlja, te izvan Gibraltarskog tjesnaca Jedna od najznačajnijih takvih stanica bila je Kartagina koju su Tirani osnovali na tuniskoj obali 814. p.n.e. Po legendi grad je osnovala kraljica Elisa (Didona u Rimljana), sestra tirskog kralja Pigmaliona.

Između 6. i 5. vijeka p.n.e. rivalitet s Grcima izazvao je Kartaginu na jačanje sopstvenih potencijala: uskoro je kontrolisala cijeli sjeveroistok zemlje te pojačala svoj autoritet nad drugim feničanskim teritorijima na afričkoj obali. Tada se proširuje na sjever, privučena trgovinom kalajem, i na jug, radi trgovine zlatom sa Sudanom.

Početkom 3. vijeka p.n.e. Kartagina je postala velika pomorska i trgovačka sila koja je potpuno kontrolisala trgovinu i plovidbu u vodama zapadnog Sredozemlja. Posjedovala je brojna područja i izvan Afrike: jug Iberskog poluostrva, zapad Sicilije, Korziku, Sardiniju i Maltu. Nesposobnost uključivanja berberskog stanovništva u svoju civilizaciju učinila je Kartaginu  ranjivom, kada su Rimljani istisnuli Grke kao glavne takmace. Boreći se za kontrolu zapadnog Sredozemlja, dvije sile ušle su u sukob (Punski ratovi). Posjed Sicilije bio je u središtu sukoba koji su se vodili tri puta, počevši od 264. godine p.n.e. Pobuna Berbera tokom Prvog punskog rata pridonijela je pobjedi Rima nad Kartaginom.

Prvi punski rat bio je, više od bilo kog dotad vođenog, obilježen nizom velikih pomorskih i kopnenih bitaka s brojnim dramatičnim preokretima ratne sreće. Među njima bitka kod Eknoma (256. godine p.n.e) zauzima posebno mjesto jer su, osim po snagama angažovanim s obje strane i po dramatičnosti dešavanja, pobjeda rimskog brodovlja i težak poraz Kartage označili konačan slom kartaške pomorske sile. Bila je to najveća pomorska bitka antičkog doba. Kartaga više nikad nije uspjela vratiti nekadašnju prevlast na moru. Kartaški pokušaj vraćanja inicijative na moru Rimljani su slomili u posljednjoj velikoj bici, kod Egatskih ostrva, 241. p.n.e. Kartaga je morala potpisati mir pod nepovoljnim uslovima. Kartagina se nije mirila s porazom. Dogodiće se još dva rata i proći skoro 100 godina dok Rim ne postane neprikosnoveni vladar Starog svijeta.

Jedini grad na Iberijskom poluostrvu koji je bio južnije od rijeke Ebro, a nije bio pod vlašću Kartažana, bio je Sagunt koji je stupio u savez s Rimom.

Nakon višemjesečne opsade grada i velikih napora Hanibalove vojske, trud se isplatio i grad je bio zauzet. To je bio Hanibalov cilj, u namjeri da konačno započne rat s Rimljanima koji već duže vrijeme iščekuje.

Sljedeći korak Hanibala bio je prebacivanje ratovanja na protivničku teritoriju, a isto tako razmišljali su i Rimljani. Kartažanska vojska odlučila se uputiti na dug i mukotrpan put preko Alpa u Italiju.

„Prelaz preko Alpa, iako malo usiljeno, opisuje se još uvek kao dubok doživljaj celog bića i kao vanredan čas duševnih divljenja. Odlazak u Italiju još uvek znači čekanje čuda i put hodočašća, a značaj koji se samome sebi pri tom pridaje, izgleda, u maglovitim planinskim vencima, nad ogromnim svetlim ravnicama, kao sen Hanibalova, čudna, tajanstvena, afrička i veličanstvena, sa svojim mračnim slonovima, na snegu u visinama“. (Crnjanski: „Ljubav u Toskani“ 160–161)

Konzul Kornelije Skipion trebao je presresti Kartažane na prostoru današnje Francuske i riješiti s njima rat u jednoj odlučujućoj bici, no krenuo je prekasno. Više nije mogao stići Kartažane koji su prešli rijeku Druenciju u Galiji te se Kornelije Skipion vraća s brodovima u Italiju. Na putu je Hanibal ušao u savez s Galima koji su mu pomogli na putu preko Alpa. Međutim, imao je problema s autohtonim stanovništvom koje je nastanjivalo planinske predjele. Ti domoroci poprilično su ometali prolaz kartažanske vojske i nanosili Hanibalu sve veće gubitke. Tit Livije kaže da je veći uspjeh za Hanibala bio što je uspio potaknuti vojsku da ne pobjegne od opasnosti terena, nego suočiti se s neprijateljem. Veliki problem bili su i strašljivi slonovi koji su izazivali paniku među vojnicima te su zajedno s njima ponirali niz strme padine. Domorodačka plemena su napadala Hanibalovu vojsku bacajući velike komade kamenja na njih dok su se provlačili kroz tjesnac. Kartažani su uspjeli proći, ali psiha vojnika bila je na niskom nivou. Bili su vrlo utučeni i obeshrabreni od svih nedaća i gubitaka koje su doživjeli na putu, ali Hanibal ih je ohrabrivao pokazivajući im njihov cilj – Italiju.

Prelaz preko Alpa trajao je 15 dana. Broj cjelokupne vojske gotovo se prepolovio, no Hanibal je savladao još jednu prepreku u nizu i bio je korak bliže Rimu. U njegovoj vojsci bilo je oko 100 hiljada pješaka, 13 hiljada konjanika i  četrdeset slonova dovedenih iz Afrike. Krenuli su u  rizičan poduhvat prema sjeveru Italije. Hanibal je potom hrabro sišao u dolinu rijeke Po, gdje mu se pridružuju Gali.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (četvrti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Četvrti nastavak)

Sibirske boje jeseni

Knjigu Vladimira Paka „Paradoksi šahovskog genija“ kupio sam u Hanti-Mansijsku. Deset godina je prošlo od sjajno organizovane Olimpijade u ovom živopisnom sibirskom gradu.

Sibir nas asocira na beskrajno prostranstvo, jezivu hladnoću i kažnjeničke logore koje su autentično dočarali Solženjicin i Šalamov. Asocira i na nešto lijepo, privlačno, egzotično, neobično, o čemu svjedoče nadahnuti redovi Dostojevskog. Veliki pisac i sam je bio zatvorenik.

„Oni koji umiju da odgonetnu zagonetku života, skoro uvijek ostaju u Sibiru, vrlo rado se tamo nastanjuju i docnije ubiraju bogate i slatke polodove… Klima je odlična; ima mnogo izvanredno bogatih i gostoljubivih trgovaca i izuzetno imućnih domorodaca neruske narodnosti. Djevojke su rumene kao ruže i neobično moralne. Divljač leti i juri po ulicama i sama naleće na lovca. Šampanjac se pije neprirodno mnogo. Ajvar je izvanredan. U nekim krajevima zemlja daje petnaestostruko veće prinose… Uopšte uzev, to je blagoslovena zemlja“. („Zapisi iz mrtvog doma“). Bezbroj kontroverzi, zagonetki i istinska radost zbog bliskog susreta s tom ljepotom! Da zaplovimo ponovo sibirskim ambijentom, sjećajući se odličnog nastupa naše reprezentacije.

Dragan Popadić, Dragan Kosić, Milan Draško, Nikola Đukić, Dragiša Blagojević, Blažo Kalezić

Sa muškom i ženskom reprezentacijom doputovali su predsjednik ŠSCG, Srđa Dragašević i vođa puta Jusuf Kalamperović, dugogodišnji ministar. Sletjeli smo na aerodrom u Hanti-Mansijsku  20. septembra.  Lijepo jutro, sunce, plavo nebo, 18 stepeni. Prisjetih se Puškinovih stihova iz Evgenija Onjegina.

„Priroda cela vedro sreta,

kroz sanjiv osmeh jutro leta,

sve plavljim sjajem nebo blista;

u paperju zelenog lista“.

Poneko razočarano komentariše: Ni Sibir nije što je bio! Pogled se fokusira na prostrane šume. Oduševljava raznolikost i bogatstvo boja. Slike kakve se rijetko viđaju!

Većina ekipa smješta se u tek napravljeni hotel „Olimpik“, nas odvoze u lijep komleks koji se zove „Na sedam brežuljaka“. Živopisna okolina, borova šuma pomiješana sa listopadnom,  biatlon centar, restoran „Palas“, depadansi, opalo lišće, vijesnik jeseni.

„Jesen.

Čudesni dvori otkriti za vidik svima.

I proseci u gori

Okrenuti jezerima“.

Boris Pasternak- „Zlatna jesen“

Pobjeda i poraz na startu. U trećem kolu protivnik je Irak, relaksiram se šetajući biatlon stazom. Pedesetak metara ispred mene ogroman sibirski pas ili vuk, na sredini staze! Drugih ljubitelja prirode nema na vidiku, rezonujem da će biti vremena za šetnju i drugi dan i vraćam se prema hotelu. Ulazim u dio staze, koji se spušta, nisam više u vidokrugu životinje i iskreno se nadam da neću dobiti neželjeno društvo!? Blažo, Srđa Dragašević, Jusuf i Popadić sutradan doživljavaju bliski susret druge vrste, vuk protrčava sredinom susjedne staze, nekoliko metara od njih!

Blizu nas smješteni su bivši svjetski prvaci Anatolij Karpov i Gari Kasparov, ujedinjeni u želji da dobiju bitku za predsjednika FIDE. Susreo sam Karpova ispred ulaza u naš hotel. Upravo je dao izjavu jednoj televizijskoj ekipi. Pozdravljamo se. Karpov je igrao prvu, ja drugu tablu za Jedinstvo Vumix iz Stare Pazove na Premijer ligi Savezne Republike Jugoslavije 1996. Velika čast za mene! Prisustvo Karpova bilo je vrhunska inspiracija, zabilježio sam 5 pobjeda i 6 remija. Imao sam rejting 2500 i dobio čak 25 poena.

„Centar razvoja teniskog sporta“, velelepno zdanje, biće poprište uzbudljivih nadmetanja i mjesto velikih snova, kako je nadahnuto napisao Marjan Kovačević u „Politici“. Fide majstor, novinar, pjesnik, Dragan Popadić bio je divan selektor, pažljiv, tolerantan. Reprezentativci su ga poštovali i voljeli. Dragan je pružao podršku i tokom naših turnira, radovao se i tugovao s nama. Sjećam se jedne šetnje Parizom, 2011. godine. Prešao sam Most Karuzel, kod Luvra, ugledavši improvizovanu tezgu za prodaju razglednica i suvenira. Za tezgom lijepa, smeđokosa Ruskinja sa sinom. Uobičajeno mjesto za trgovinu je plato blizuTrga Sen Mišel, nadomak katedrale Notr Dam. I baš u tom trenutku zove me Dragan:“Kako si igrao“? Prethodnog vikenda igrao sam fransusku ligu u Corbasu, pored Liona. Stigao sam prije svih iz ekipe u hotel „Etap“ i gotovo u dahu pročitao „Tunel“, Ernesta Sabata. Po knjizi, dobroj igri za klub, Draganovom pozivu, pariskim slikama, posebno atmosferi Monmartra, pamtim kratku francusku turneju.

U četvrtom kolu remi sa Letonijom, u petom, pobjedu protiv Indonezije donosi Dragan. Slijedi uzbudljiv meč protiv Kine. Nikola nadigrava Wanga (2732), osvaja pješaka u 26. potezu i energično realizuje.

Nikola Đukić-Yue Wang
Hanti Mansijsk 2010

Dijagram:
Bijeli: Kc2, Te6, Ld3; pješaci: a4, b2, c3, d5, f4, h6;
Crni: Kf8, Tc8, Le7; pješaci: a5, b7, d6, g6, h7;

Crni igra 42… Tc5?! (I nakon boljeg 42… Kf7, bijeli zadržava veliku prednost igrajući 43. f5) 43. Lg6!-Td5 44. Lh7-Th5 45. Ld3-Kf7 46. f5-Lf8 (46… d5) 47. Lc4-Tf5 48. Td6-Ke8 49. h7-Th5 50. Lb5-Kf7 51. Td7-Le7 52. Ld3-Ke6 (52… b6) 53. Tb7+- i crni je sasvim nepotrebno igrao do 58. poteza. 1:0

D.Kosić je imao oslabljenu pješačku strukturu, ali aktivnom igrom stvara realnu kompenzaciju. Međutim, griješi u 28. potezu, mijenjajući lovca za skakača na e2 (Bolje je 28… Ld3). Ni Wang Hao (2724) nije na visini zadatka, crni je osmislio zanimljivu pregrupaciju figura. Dragan preuranjeno pomjera c pješaka i bijeli definitivno preuzima inicijativu. Wang igra dobro završni dio partije i dobija. Dragiša i Jianchao Zhou (2660) rano zaoštravaju u Grinfeldovoj indijskoj odbrani. Crni je odigrao impulsivno 16… c7-c5. Nastaju velike komplikacije, Dragiša je bolje računao i osigurao značajnu prednost. Kineski velemajstor je, uz dosta sreće, izborio remi. Li Chao (2633) osvaja pješaka u 22. potezu, ali Blažo ima određenu kompenzaciju. U 25. i 26. potezu nije precizan, bijeli postepeno povećava prednost. Međutim, Blažo se vrlo inventivno brani, bijeli griješi u 54. potezu. Crni propušta  remi nastavak; 57… Dg2! I bilo bi 2:2. Koliko strasti, nada i snova je uloženo u ovaj meč! Samo oni koji su doživjeli slična iskušenja to razumiju.

Pobjeđujemo Škotsku 3,5:0,5 u sedmom kolu. Lijep utisak ostavlja Dragišina igra u završnici protiv kolege po tituli (J. Shaw). U osmom kolu igramo protiv tradicionalno neugodne Hrvatske. Nisam u timu, krećem u  jutarnju šetnju. Sa sadovoljstvom se sjećam posjete „Parku pobjede“. Brzo prelazim trg, lijep prizor na ulazu u park, još ljepši kad sam krenuo sporednom uskom stazom, sa opalim lišćem pod nogama. Park nije suviše velik ali je sušta ljepota. Jesenjin je obožavao breze.

„U tišini stoji breza ko u gaju,

i plamte pahulje u ognjenom sjaju.

A zora, polako, naokolo plovi

i na strane sipa, srebrni prah novi“…

(Jesenjin – „Breza“)

U centralnom dijelu je veliki spomenik poginulim gdje piše: „Vaš je podvig besmrtan“. Šetnja uskim puteljcima u dubini parka je istinsko uživanje. Kakav mir i kakav praznik za oči!

„Osmehnute bele breze snene/, raspuštenih i svilenih kosa/. Šušte, šušte, minđuše zelene/, vatrom plamti i srebrna rosa“.  (Jesenjin – „Dobro jutro“)

Blažo mi je ranije objašnjavao gdje se nalazi knjižara u kojoj ima i šahovske literature. Lako je pronalazim,  i  kupujem knjigu „Paradoksi šahovskog genija“. Pored 132 partije Roberta Fišera, ima dosta teksta, briljantna karijera kao na dlanu. Posljedni primjerak  knjige. To se zove sreća!

Vrijeme je za povratak u hotel. Želim osjetiti atmosferu tokom vožnje autobusom, ulazim u broj 5 koji se penje Ulicom Jurija Gagarina. Žena koja naplaćuje sjedi kao i svi putnici, tek kad ugledate njen debeli novčanik, shvatite da naplaćuje karte. Na tri koraka ispred mene stoji djevojka plavih očiju u svijetlom, kratkom kaputu. Prilazi joj ne tako lijep mladić i nešto tiho govori. Odgovara mu uz blagi osmijeh, ali kategorično: Nemaš nikakve šanse! Zaboravljene čari udvaranja, sjetih se davnih putovanja po Sovjetskom Savezu, lijepih uspomena; gdje li su, kako sad izgledaju nekadašnje ruske djevojke?

„Daleki dragi dani nesveli

nikad da iščezne ta slika, glas…

Tih godina svi smo voljeli,

ali su, bogme, voljeli i nas“.

(Iz poeme Ana Snjegina – Sergej Jesenjin)

U derbiju 8. kola i cijele Olimpijade, Rusija i Ukrajina odigrale su 2:2. Kramnik-Ivančuk 0,5:0,5; Svidler-Ponomariov 0,5:0,5; Karjakin-Eljanov 1:0; Malahov-Efimenko 0:1. Gubimo protiv Hrvatske 3:1. U devetom kolu dobijamo Mongoliju 3:1. Dragiša je slavio protiv G. Erdenea. Igrao sam dva cajtnota, izdržao dramatične promjene pozicije, da bi N. Battulga ipak položio oružje. Ukrajina pobjeđuje Azerbejdžan 2,5:1,5, Rusija istim rezultatom Jermeniju. Odličan meč u 10. kolu protiv Vijetnama. Tri partije su završene remijem, Le Quang Liem (2694) nudi remi. Nikola dugo razmišlja, nije lako ocijeniti poziciju. Naknadna analiza pokazuje da je bolji u završnoj poziciji. Ipak remi. Ukrajinci su deklasirali  Francuze (3,5:0,5), Rusija minimalno pobijedila Kinu, Izrael porazio SAD 3:1. Dok se igralo 10. kolo počela je snježna oluja i nastavila svoju muziku tokom noći. Sutradan je sve odisalo svježinom, temperatura pala na -5. Snijeg koji pada 1. oktobra obogaćuje naše uspomene, kontrasti Sibira, čudesni, nepredvidivi.

Dobro stojimo na tabeli uoči posljednjeg kola. Kanada je povoljan protivnik, oni su samo tri mjesta ispred nas na startnoj rejting listi. Bluvsthein i Đukić ušli su u žestok okršaj, kanadski velemajstor u 18. potezu žrtvuje damu za topa, skakača i pješaka. Nikola je analizirao tu poziciju, ocijenjujući je zadovoljavajućom, ali ispostavilo se da su bijele figure aktivne i odlično koordinisane. Uprkos svim naporima, nije se mogao izbjeći poraz. Šteta, jer Nikola je igrao sjajno u Hanti-Mansijsku.

Moj protivnik, Roussel Roozmon, odigrao je olimpijadu u odličnoj formi, ostvarivši +4. Međutim, u našoj partiji djeluje nesigurno u otvaranju, puno razmišlja. Igram brzo jer sam dobro proučio poziciju tokom višečasovnih priprema. Crni je neprecizan u 14. potezu, mala, trajna prednost bijelog. U nekom trenutku postaje jasno da bih eventualnom pobjedom osigurao toliko željenu pobjedu našoj reprezentaciji. U 33. potezu propuštam logično c4-c5, što bi razigralo lovački par, sa realnim izgledima na pobjedu. Učinilo mi se da 33. Lc7 vodi velikoj prednosti, srećan što sam osmislio efektan 35. potez. Ali, crni jedinim potezom, 36… Tc5! obara moju koncepciju. Ova mogućnost ostala je iza kulisa, remi je sklopljen u 45. potezu.

Leonid Gerzhoy imao je izvjesnu inicijativu protiv Dragiše. Crni žrtvuje pješaka u 29. potezu, bijeli u 36. vrši pogrešnu izmjenu. Nastaje damska završnica; bijeli ima pješaka više, crni veliku aktivnost. Remi.

Blažo je dobio, potvrđujući sjajnu formu. Od 20. poteza do kraja partije birao je uvijek najbolje solucije!  Blažo je djelovao veoma sigurno u Sibiru, na njegovoj tabli igralo se, u pravilu, na dva rezultata.

Blažo Kalezić-Artiom Samsonkin
Hanti-Mansijsk 2010

Crni  je neprecizan u 24. i 26. potezu i bijeli definitivno preuzima inicijativu. Završni akordi simfonije.

Dijagram:
Bijeli: Kb1, Dc2, Tc4, Td1, Le3; pješaci: a2, b3, d5, f3, g4;
Crni: Kh8, Da5, Ta8, Tf7, Ld8; pješaci: d6, e5, g5, h7;

Crni  igra 35… Da3? (Ubrzava kraj) 36. Lc1-Da7 37. Ta4-Db7 38. Ta8-Da8 39. Dc6!-Db8?! 40. De8-Kg7 41. Lg5!-Tf3 (41… Lc7 42. De6!-Tf3 43. Tc1!+-) 42. Ld8-Db4 (42… Tb3 43. Ka1+-) 43. Da4-Dc3 44. Dc4 1:0

Meč je okončan 2:2. Povremeno sam sanjao da meč još traje i da naša reprezentacija pobjeđuje!

Četiri remija u duelu Izrael: Ukrajina. Rusija-Španija 2:2; Kramnik pobjeđuje Širova, a Svidler neočekivano gubi od Salgada Lopeza. Olimpijski pobjednik je Ukrajina sa 19 bodova. Ivančuk je ostvario sjajnih 8 poena iz 10 partija. Rusija je druga sa 18, treći Izrael ima 17 bodova. Četvrta je Mađarska sa 17, a peta Kina, 16 bodova. Naša reprezentacija postigla je veliki uspjeh diobom 30-48. mjesta (igralo 149 reprezentacija). Zvanično smo 42. što je čak 14 mjesta bolje od startnog rejtinga. Isti broj poena osvojile su Bugarska, Gruzija, Srbija, Hrvatska. Iza nas su jake reprezentacije Norveške, Vijetnama, Njemačke… Još uvijek se živo sjećamo jedrih djevojaka ispred ulaza u  restoran „Palas“, boršča, Disovih stihova, anegdota iz bara, šetnji sibirskim šumama. Sibirsko prostranstvo i neobične slike obogatili su naše živote!

„Ružin cvet se tiho poljem toči

Srce sanja kraj dalek i mio“

Sergej Jesenjin


Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (treći nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

(Treći nastavak)

U Susu k’o nekad Fišer

Nestrpljivo smo iščekivali slobodan dan zbog odlaska u Sus, gdje je 1967. godine odigran Međuzonski turnir za prvenstvo svijeta. Stanojoski i Pančevski, izražavaju želju da vide salu gdje je igrao Fišer, mitska figura svijeta šaha. Žavhar nas vozi, strpljiv i ljubazan, uživajući u šahovskim pričama. Mi guštamo u pogledu na tuniske pejzaže. Desno od magistrale prostiru se brojna turistička naselja.

Uskoro stižemo ispred hotela „Suosse Palace“, gdje su pisane značajne stranice šahovske istorije.

 

Međuzonski je odigran od 13. oktobra do 15. novembra. Trebalo je da startuju 24 igrača, pojavila su se 23, a turnir završila dvadeset dvojica. Pobijedio je danski velemajstor Bent Larsen sa 15,5 poena, ispred Gelera, Gligorića i Korčnoja sa 14. Na Turnir kandidata plasirali su se i petoplasirani Lajos Portiš sa 13,5 i Semjuel  Reševski, najuspješniji u naknadnom tromeču sa Štajnom i Hortom. Posebna atrakcija je nastup glavnog favorita Roberta Fišera, koji je unapred najavio da, iz religioznih razloga ne može igrati petkom, a subotom samo od 19 sati. To je prihvaćeno i postaje dio turnirskog pravilnika. Fišer  u sjajnom stilu igra prvih 7 partija, osvojivši 6 poena. Propušta  8. i  9.  kolo zbog religioznih razloga. Fišerov sukob sa organizatorima povremeno bi buknuo, pa se stišavao. Uoči desetog kola njegov ultimatum u vezi  izmjene pravilnika organizatori odbijaju. Traži za sebe još jedan slobodan dan, jer su česti vjerski praznici u oktobru uticali na učestalost njegovih partija. Odbija da dođe na partiju 10. kola protiv  GM Gipslisa i odlazi u prestonicu zemlje, grad Tunis.

Pregovori se permanentno vode, predsjednik tuniske federacije,  Belkadi,  uspijeva privoliti Fišera da se vrati. Igrači su ubijeđeni  da Fišer neće doći,  Reševski mirno čeka da Fišeru padne zastavica, ali 53 minuta nakon početka, Fišer ulazi u salu! Reševski je sasvim utučen, relativno  lako gubi partiju.

U 12.  kolu, ćudljivi američki velemajstor remizira sa Korčnojem,  u 13. brzo pobjeđuje Berna,  osvojivši  impresivnih 8,5 iz 10. Tada Fišer zahtijeva da se njegova partija sa Gipslisom odigra, mada je izgubio kontumacijom. Kada mu nije udovoljeno ne dolazi na partiju s Hortom i vraća se  u grad Tunis. Slijede novi pregovori, Reševski predlaže da Fišera isključe s turnira bez ikakvih daljih razgovora, ali prevladava  mišljenje da mu se omogući da nastavi turnir. Ali trebalo je Fišera vratiti iz prestonice, do početka kola.

Bila je subota,  Larsen pristaje da se igra od 19 sati. Trasa Tunis-Sus  je raščišćena uz pomoć policije zbog Fišera. Međutim, on nikako da krene! U knjizi “Paradoksi  šahovskog genija”, Vladimir  Pak  piše: “Nove pregovore sa Fišerom vodi jugoslovenski novinar Dimitrije Bjelica. Fišer traži da se preispita odluka o njegove dvije kontumacije i da mu se omogući da  te  partije  odigra. Na kraju se miri sa porazima, ali traži da se partija sa Larsenom odloži na nekoliko sati. Larsen odbija i Fišer definitivno odlazi! U engleskom časopisu “Chess”(br. 549 za 1967.g.) objavljen je  tekst “Rekao mi je Bobi”, u kome Dimitrije Bjelica detaljno opisuje tok pregovora.

Zanimljivo je sjećanje velemajstora Aleksandra Matanovića.

„U Tunis sam doputovao zajedno sa velemajstorom Larsenom. Na aerodromu nas je sačekao predsednik Šahovske federacije Tunisa. Njegovim automobilom krenuli smo u Sus, letovalište na Sredozemnom moru, stotinak kilometara južno od glavnog grada. Nije mogao naslutiti burne događaje, od kojih će najduže pamtiti onaj, kada je za vreme kola predao Fišeru pismeno upozorenje, a on uzeo papir, pocepao ga u sitne komadiće i bacio mu u lice.

  • Poneka teškoća, ali biće sve u redu. Eto, Fišer koji je inače drag momak, već je promenio tri sobe. Ima čudne prohteve. Traži, recimo, da se onim igračima koji najpre zapišu potez u formular, pa tek onda odigraju, to zabrani. Kaže, nervira ga…
  • A, nervira ga – vidno nakostrešen Larsen se uključio u razgovor. – Tako! E, pa onda ću ja, ako mi se prohte, ne samo prvo da pišem, pa da vučem potez, već ću da pišem zdesna na levo i odozdo naviše…

Uoči turnira Fišer je postavio dodatni uslov da i ostali igrači treba da se ravnaju prema njemu (i Reševskom) kada počnu partije subotom posle zalaska sunca. Tada svi treba da igraju, ne samo njihovi rivali. U petak isto tako. Pre toga je tražio da mu se pomeri sto, nisu prihvatili, pa ga je on pomerio.Sam! Bobi jednog dana ne dolazi na partiju i gubi je kontumacijom, a do tog trena je ubedljivo prvi. Ima 8,5 poena iz 10 partija i već je, praktično, na Mečevima kandidata. Žali se. Turnirski odbor odbija Bobijev zahtev da se poništi kontumacija, pa gubi još jednu partiju, opet bez igre. Otputovao je u Tunis, tamo donosi novu odluku. Vraća se.

Partija počinje u 17 časova i on mora da stigne do 18, jer ako ne stigne, opet sledi kontumacija. Prema pravilima, ko tri partije izgubi bez igre – briše se sa turnira. Igrao je protiv Larsena i – nije stigao!
Razdaljina između Tunisa i Susa bila je predaleka…

Jedna anegdota vezana je za njegovu partiju sa Reševskim na ovom turniru. Fišer je odlučio da više ne igra, mirno je ležao u hotelskoj sobi, a njegov časovnik je otkucavao poslednje minute pre pada zastavice. Njegov protivnik Semjuel Reševski je samo čekao da zastavica padne i da “prebrine” Fišera… Odjednom, dugim korakom, na nekoliko trenutaka pre kontumacije u salu ulazi Fišer! Svi su zapanjeni, u sali tajac, pa žamor: “Bobi se vratio, dakle, nastavlja  turnir”.

Šampion SSSR Leonid Štajn, koji je izgubio protiv Fišera, igra s autsajderom Buazisom, na putu je da osvoji poen. I kako će mu se odlaskom Fišera obrisati “debela nula” iz turnirske tabele, realno je da se plasira u završne borbe za prvenstvo sveta. Ali, pojava Fišera, “koji je već otputovao” šokirala je Leonida, brzo je remizirao sa poslednjim na tabeli i izleteo iz sale. Na kraju mu je baš tih pola poena zafalilo, pa je ispao iz dalje trke za prvenstvo sveta.
A, Reševski? Pa, kad je video Fišera, stresao se, zatim poskočio i  tog trenutka mu je perika spala s glave“! Zanimljivo je pogledati konačnu tabelu (bez Fišera).

Pet godina kasnije, Fišer  će  u nezaboravnom stilu postati svjetski prvak. U turnirskoj sali u Monastiru novinski tekstovi iz tog doba podsjećaju na Međuzonski turnir u Susu. Tekst o mladom Brazilcu Mekingu, sa njegovom fotografijom,  fotografija našeg velemajstora Aleksandra Matanovića,  dio o Leonidu Štajnu.

Vraćam se atmosferi iz hotela „Sousse Palace“. Kakvo razočaranje, kad smo saznali da se hotel renovira, da nema šanse da vidimo salu! Radi samo prostrani hol u prizemlju, sa mnogo lijepih umjetničkih slika i centralnim dijelom gdje dominira atraktivni  luster.

Iz nekih prostorija dopire  zvuk alata  i  opadanja  maltera, a u jednom uglu hola dva  stola za bilijar,  koja više niko ne koristi. Sve izgleda pusto, zamišljamo davne slike, kada je Sus bio šahovski centar svijeta.

Jedna žena se iznenada pojavljuje na prvom spratu, smiješka se, gledajući nas. Hoće li doći do preokreta? Šef recepcije kaže da nema svrhe posmatrati salu, sve je urušeno. Bilo bi lijepo da nam neko od domaćina ispriča detalje koji su ostali nezabilježeni u knjigama. To bi mogao velemajstor Slim Boaziz tadašnji učesnik turnira, ali on je sad daleko. Šta bi se desilo i da smo vidjeli salu, prošle su  već  decenije? Kada je neko tokom Olimpijade u Istanbulu 2012. godine spomenuo da će prvenstvo Evrope 2015. biti odigrano u Rejkjaviku, u sali gdje je 1972. godine odigran Meč stoljeća Fiser-Spaski, svi su osjetili neko čudno uzbuđenje! I za nas bi to bila najjača kopča sa Međuzonskim turnirom, sa Fišerom.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (drugi nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

 

(Drugi nastavak)

Monastirska svjetlost

Miladinović nam je pričao o prijateljstvu sa Žavharom, dušom monastirskog šahovskog festivala. Gospodin Žavhar je kompjuterski  programer. Ima svoju  kompaniju sa kancelarijama  na dva kontinenta. Najveća  je u Monastiru, sa četrnaest zaposlenih, a one u Monpeljeu i Briselu bave se isključivo prodajom. U ovom poslu je već decenijama, osnivanje kompanije je njegova izvorna ideja, što povećava zadovoljstvo zbog uspješnog poslovanja.

Šahovski festival obuhvata dva turnira:”Memorijal Mohamed Slama”, otvoreni turnir sa 9 kola (14-21.09) i velemajstorski  i  intermajstorski  turnir po ševeninškom sistemu (23-28. 09. 2012). Premijerni  “Memorijal Mohamed Slama” odigran je 2009. ali nije bio internacionalnog karaktera. U okviru prvog dijela festivala igraju se uporedo tri turnira; A,  B,  C. Turnir se održava u prostranoj sali našeg hotela, blizu recepcije.

Ovoga puta A turnir je prilično jak. Učestvuje 26 igrača iz 6 zemalja, četiri velemajstora, četiri internacionalna majstora, tuniski reprezentativci  FM Kamel Njili (IM od 2013.) i talentovani Amir  Zaibi (FM od 2013.). Mladi tuniski šahisti su dobri teoretičari, ambiciozni i opasni u taktičkim zapletima. Nedostaje im međunarodno iskustvo i bolja tehnika igranja završnica.

Monastir je nastao na ruševinama numidskog grada Ruspinuma, čiji su ostaci udaljeni 5 km zapadno od centra. Grad ima dobro sačuvanu tvrđavu (na arapskom ribat) sagrađenu 796. godine. Jedna od najvećih u Africi. Ribat je korišćen kao osmatračnica za odbranu od neprijateljskih brodova vizantijske flote, а nekoliko ulema је tu dolazilo i provodilo vrijeme radi mira i kontemplacije.

Već prvo jutro krećem u dužu šetnju, obilazeći gradske atrakcije.Turisti navikli na savršen sklad evropskih bulevara i ulica iznenade se kad ugledaju prilično veliku rupu u jednom uglu ceste. Pedeset metara od našeg hotela. Kad se oko navikne, to čak djeluje simpatično. Afrika vas omađija na neki osoben način, zaboravite na takve sitnice. Moj prvi cilj je tvrđava.

Zatim mauzolej, biste i spomenici prvog tuniskog predsjednika Habiba Burgibe, rođenog baš u Monastiru. Mauzolej je jedna od najslikanijih i najčuvenijih znamenitosti u Tunisu, koju je predsjednik podigao još za života (1963). Zelene kupole označavaju mjesto gde počivaju njegovi roditelji i druga supruga, dok centralna kupola, optočena osamnaestokaratnim zlatom, lebdi nad njegovom grobnicom. Impozantan trg ispred palate je mjesto gde se, svakog petka, okuplja hiljade vjernika, koji pod kupolama čitaju dijelove iz Kurana svom omiljenom vođi.

Tunižani su pod vodstvom Burgibe stekli nezavisnost u martu 1956. godine. Naredne godine zbačen je kralj, ukinuta monarhija i proglašena republika. Burgiba postaje predsjednik i ostaje na čelu države narednih 30 godina. Smatran je jednim od najuglednijih lidera u Africi. Zbog njegovih reformi poredili su ga sa turskim državnikom Mustafom Kemal pašom Ataturkom. Pokrenuo je kampanje opismenjavanja, besplatnog zdravstva, povisio dob djevojaka za udaju na 17 godina, ukinuo poligamiju, ozakonio razvod braka. Tunis je bio član Pokreta nesvrstanih, a gospodin Burgiba održavao srdačne odnose s predsjednikom Titom, jednim od osnivača Pokreta.

Mohamed Slama, u čiju slavu igramo turnir, bio je prijatelj i saborac Habiba Burgibe u borbi za oslobođenje od Francuza. Gospodin Slama je donator značajnih objekata u Monastiru. Njegov sin Rida, takođe uspješan biznismen,  glavni je  sponzor našeg šahovskog festivala.

Ne idem u centar grada već prema moru. Šetam po sitnom pijesku duge pješčane plaže, lijepo izgledaju suncobrani od bambusove trske i velike crvene stijene sjedinjene s morem. Zanimljiva je arhitektuura hotela “El Habib” i “Delphin Ribat”, smještenih uz samu obalu. Visoke palme ispred hotela “El Habib” skoro dodiruju  balkone mnogih soba,  prizor koji rijetko viđam.

Ispred hotela su često na raspolaganju kočije živopisnih boja, sa jednim ili dva konja. Turistička atrakcija u Monastiru i glasovitom ljetovalištu Susu, udaljenom dvadeset kilometara.Visoke palme dominiraju gradom, ali slabo štite od izuzetno jakog sunca. Jednom sam sa Zvonkom Stanojoskim izašao na prostranu terasu, na petom spratu. Na momenat nas zaslijepi nevjerovatno jaka svjetlost, kao da smo stigli na neku drugu planetu. Za vrijeme boravka u Monastiru, često smo imali subjektivan osjećaj da je toplije nego što pokazuje temperatura, zbog velike vlažnosti vazduha. Tunižani se čude kad se požalimo na vrućinu: ”Pa samo je 31 stepen”, govore  uz osmijeh. Noći su ponekad bile teške, vrućina nije popuštala. Osjetili bi iskreno zadovoljstvo kad nam pođe za rukom da udahnemo punim plućima.

Hotel  sa četiri zvjezdice „Monastir Center“ ima zanimljiv hol, prostrane sobe, švedski stol za sve obroke i bazen sa lijepom okolinom. U rana jutra posmatrao sam  raskošnu krošnju  akacije, uz ivicu bazena. Sjetih se odlomka iz priče “Mesečev urok”, nobelovca Luiđi Pirandela. „Ustajem, prilazim prozoru. Vitke mladice akacije iz moje bašte, gustih krošnji, lenjo se prepuštaju vetru koji mrsi njihovo lišće kao da kani da ga iskida. A one, pak, ženstveno dopuštaju  da  im  se krošnje  tako raspliću i kovitlaju svijajući  se na vetru s dražesnom gipkošću”.

Sa bazena je svako veče  dopirala  lagana muzika, a parovi se takmičili u plesnim vještinama.

Prije ulaska u centar Monastira prolazi se ispod drvoreda fikusa, koji stvara neobičan hlad. Kada utrne posljednji sunčev zrak, iz krošnji fikusa, dopire frenetična muzika nevidljivih ptica.

Desno je prostrana kafana, ljudi obično dugo sjede, bez žurbe, pušeći nargilu.Sasvim blizu, u parku s fontanom, nalazi se spomenik posvećen Habibu Burgibi. Nešto kasnije ulazim u staru čaršiju, sa uskim sokacima (kaldrma) i brojnim prodavnicama.

Tržni centar “Jasmina”, smješten je u jednoj tvrđavi. Tu sam kupio lijepe kožne sandale koje me podsjetiše na djetinjstvo. Postoji traka predviđena za palac (i ris je pokriven), ostali prsti su slobodni. Nekad su bile u modi. Pravljene su po narudžbi u okolini Metkovića. U „Jasmini“ mahom rade lijepe djevojke, vrlo strpljive s kupcima.

Napuštam stari dio grada prolazeći ispod kamene kapije. Sa druge strane široke ulice, kod pošte i predstavništva Air France, nalazi se kafe sa dosta stranih turista, pored je velika banka. Zgrade i kuće su tradicionalno bijele boje, ravnih krovova, a škure na prozorima, najčešće plave. Nije rijedak slučaj da se na kupanje u moru odlazi u rano jutro. Svoje jedino plivanje za vrijeme turnira, započeo sam oko 7 sati,  kao nikad ranije. Odlazeći na plažu, primijetio sam grupu od desetak dokonih ljudi, kako sjede na tridesetak centimetara visokom zidu, pored magistrale. Kad sam se dva sata kasnije vraćao, isti ljudi su još uvijek pili kafu i ćaskali, zaklonjeni od sunca jednom širokom dvospratnicom. Kafane su stalno pune, na mnogim stolovima igraju se karte.  Ponekad izbije žestoka svađa za koju pomislite da će prerasti u teži incident. Međutim, na tu viku baš niko sa susjednih stolova ne obraća pažnju, sve je to bezazleno.

Tunižani su  ljubazni u ophođenju, lijepo prihvataju strane turiste. Mladi šahisti, naši protivnici na turnirima, govore nam da su počašćeni što su dobili priliku da igraju sa velemajstorima.
Već u trećem kolu Open turnira desilo se veliko iznenađenje, poraz velemajstora Malahatka, protiv tuniskog igrača Abes Alija. U četvrtom kolu pobjeđujem Pančevskog, u Kraljevoj indijci. Borbena partija, imao sam više sreće i prisebnosti u cajtnotu.

Zatim pobjeda protiv najprijatnijeg iznenenađenja turnira, Abesa Alija. Beskompromisan turnir, nakon pet kola vodim sa 4,5 iz 5, ispred Miladinovića  i  Pančevskog koji  zaostajaju pola poena.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Pismo iz Tunisa (prvi nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško


(Prvi nastavak)

Putovanje u Afriku

“Sve sto sam želio da uradim bilo je da se vratim u Afriku. Mi  je još nismo napustili, ali kada bih se noću budio,  ležao bih,  osluškivao  i  osjećao nostalgiju za njom”. (Ernest Hemingvej)

U „Snjegovima Kilimandžara“ (1932) Hemingvej piše: „A sada, umesto da produže za Arusu, oni skrenuše levo; on je sigurno izračunao da imaju dovoljno benzina, i pogledavši dole, spazi ružičast rastresit oblik koji se kretao iznad zemlje, u vazduhu, kao prvi sneg u snežnoj mećavi koja dolazi neznano otkud, a on je znao da su to skakavci koji dolaze s juga. Onda su počeli da se penju i kao da su leteli na istok, a zatim se smračilo i oni zapadoše u oluju; kiša je toliko lila da je izgledalo da lete kroz vodopad, a onda su iz nje izašli, i Kompi okrete glavu, nasmeja se široko i pokaza nekuda tamo, napred, i sve što je on mogao da vidi bio je, kao ceo svet široki, veliki, visoki, suncem obasjani i neverovatno beli četvrtasti vrh Kilimandžara“.

Afrika je ponovo opčinila Hemingveja  kada je sa drugom suprugom,  Polinom  Fajfer boravio u oblasti jezera Tanganjika, najdubljem na svijetu (1470m), osim Bajkalskog (1642). Unajmili su poslugu i vodiče koji su poticali iz mjesnih plemena. Obožavao je atmosferu safarija. Američki nobelovac opisaće svoje utiske u svojevrsnom dnevniku lovca i putnika pod naslovom “Zeleni bregovi Afrike” (1935). U antici Rimljani su koristili ime Afrika Tera za sjeverni dio kontinenta,  današnji Tunis. Najzad, prelazim i taj prag, pohodim kolijevku čovječanstva,  radostan sto je premijera baš u Tunisu, zemlji sunca i mora, pustinje, jasmina, orijetnalne egzotike i bogate istorije. Prijatelji su oduševljeno  prenosili utiske sa ljetovanja i boravka u Sahari. Nepregledan prostor uporediv po površini sa Kinom ili Amerikom. Sahara zauzima 40% tuniske teritorije.

Brojni tragovi ljudske aktivnosti iz doba donjeg paleolitika svjedoče o pradavnim stanovnicima današnjeg Tunisa. Štaviše, ovdje je otkrivena (20 kilometara istočno od Gafse) najstarija religijska građevina na svijetu, stara više od 40 000 godina.  U neolitiku se pojavila priobalna ibero-mauretanska civilizacija te kapsijanska kultura. Stanovništvo današnjeg Tunisa počelo se povećavati dolaskom Berbera.

Starogrčki istoričar Herodot, u svojoj „Istoriji svijeta“, opisao je Berbere kao „narod koji ne jede ni jedno živo stvorenje i koji nikada ne sanja“.

U knjizi dr Semira Osmanagića,“Civilizacije prije početka „zvanične“ historije“, Berberi se smatraju potomcima Atlantiđana.

„Na obali Maroka pronađeni su grobovi zajednice od prije 12.000 godina koju su arheolozi nazvali Mulani. Sa kosturima su pronađeni neobični kameni „alati“ i kosti životinja sahranjeni sa ljudima. Fizičke karekteristike Mulana su veoma nalik na dvije druge grupe potomaka Atlantiđana: Guancha sa Kanarskih otoka i Berbera iz sjeverne Afrike“.

Atlantida je mitsko ostrvo o čijem postojanju i lokaciji nema čvrstih dokaza. Platon je pisao da je nestala prirodnom katastrofom, najvjerojatnije potresom ili potopom u „jednom strašnom danu i jednoj strašnoj noći“.

„Na vrhuncu svoje moći, kraljevi Atlantide su vladali svim otocima u Atlantiku, većim dijelom američkog kontinenta, i duboko u Mediteranu, Egiptom i sjevernom Italijom“(Platon-‘Timeaus“).

Zahvaljujući brižljivom čuvanju dokumenata, mnoštvo Platonovih radova je sačuvano u formi pisama ili dijaloga. „Timeaus“ i „Critias“ su jedini znani originalni radovi koji pominju Atlantidu. Oni predstavljaju dijaloge između Sokrata, Hermokrata, Timijusa i Kritijasa.

Istraživači fenomena Atlantide zastupaju hipotezu da je ovo drevno ostrvo bilo tadašnja  supersila, znatno moćnija nego što je to, desetak milenijuma kasnije, bilo Rimsko carstvo.

Semir Osmanagić je doktorsku disertaciju odbranio na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, na temu „Civilizacija Maja“. Od 2009. član je Aleksandrijskog društva arheologa iz Egipta, osnovanog 1895. Primljen je 2009. za inostranog člana Ruske akademije prirodnih nauka iz Moskve (RANS), na osnovu otkrića bosanskih piramida i praistorijskog tunelskog kompleksa u Visokom, te dosljedne primjene multidisciplinarnih naučnih metoda u ovom geo-arheološkom projektu. Predaje na Američkom univerzitetu u Bosni i Hercegovini kao profesor antropologije s posebnim osvrtom na praistorijske megalitne fenomene na tlu BiH. Živi i radi u Hjustonu, Sarajevu i Bolu (Hrvatska) Autor je 16 knjiga prevedenih na 17 jezika.

Najbolji teniser svijeta, Novak Đoković boravio je sredinom jula tri dana u Visokom. Zajedno sa roditeljima i dr Osmanagićem posjetio je „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca“. Pun pozitivnih utisaka, Novak je izjavio:“Ako postoji raj na zemlji onda je to ovdje. Bosanske piramide su kuća moje duše“. Sredinom oktobra ponovo je stigao u Visoko, sa suprugom Jelenom. „Semir je otkrio nešto što je bitno i izvanserijsko, ne samo ovdje za nas, na Balkanu, nego za čitav svijet. Što se tiče sportaša, ja bi ih pozvao da dođu ovdje na neko vrijeme, da provedu vrijeme u tunelima, koji su jako djelotvorni za povećanje kisika u plućima. To direktno utječe na regeneraciju, što je nama sportašima jako bitno“. („Slobodna Dalmacija“). Semira Osmanagića rado gledam na internetu, njegova erudicija ostavlja  jak utisak. Djeluje inteligentno, smirujuće, pozitivno!

Meditacija na planini Visočici, koju popularno zovu „piramida sunca“. Trajala je 15 minuta.

Sve do arapskog osvajanja u 7. vijeku Berberi (Imazigeni) su uspjeli očuvati svoj identitet u borbi protiv raznih agresora, počevši od Feničana, kasnije Kartažana, Rimljana i Vizantinaca. Od 683. godine oni postepeno počinju prelaziti na islam i miješaju se sa Arapima. Od Arapa su različiti, čine poseban narod koji sebe naziva  „slobodnim ljudima“. Berberi su ispoljili izuzetnu vitalnost u istorijskom trajanju. Lojalni su svojom tradiciji i svom jeziku.

Većina Berbera (oko 32 miliona), koji danas govore berberskim jezikom, žive u Maroku, Alžiru, Libiji, Tunisu, sjevernom Maliju i sjevernom Nigeru.

Dva milona Imazigena u Francuskoj doprinose ekonomskom, naučnom, umjetničkom i sportskom domenu u francuskom društvu. Veoma su dobro integrisani i veliki broj je uspješan u raznim oblastima.

Zanimljivo je napomenuti da su Edit Pjaf, Izabel Ađani, Zinedin Zidan berberskog porijekla. Berberska populacija se takođe naselila u Holandiji, Belgiji, Kanadi, SAD, Norveškoj, Švedskoj, Njemačkoj i Engleskoj. O istoriji će još biti riječi.

Velemajstor Igor Miladinović, omladinski šampion svijeta 1993. godine, pozvao me  da odigram dva turnira u tuniskoj turističkoj atrakciji Monastiru.

Prihvatio sam sa zadovoljstvom, izražavajući zahvalnost Igoru.

Igor je već igrao nekoliko turnira u Tunisu, na posljednjem uoči Monastira, iskrsli su veliki problemi sa organizatorom. Nekoliko velemajstora sa Balkana ostali su uskraćeni za honorare i nagrade, zatraženo je čak da plate troškove boravka u hotelu! Iako su pozvani na turnir sva prethodna obećanja su iznevjerena. Sjedili su u holu hotela u nadi da će im biti vraćeni pasoši, zarobljeni u hotelskom sefu! Teško je zamisliti nezavidniju situaciju u šahovskoj praksi. Tada na scenu stupa gospodin Žavhar Ben Fređ, organizator Opena u Manastiru, izdvojivši sopstveni novac u cilju prevazilaženja krize!

Zvonko Stanojoski, Žavhar Ben Fređ i Filip Pančevski

Činjenica da Žavhar nije imao nikakve veze sa pomenutim turnirom svjedoči  o veličini gesta. Da ironija bude veća, u Monastiru će igrati čovjek koji je jedan od najodgovornijih za ovu rijetko viđenu prevaru! Sve ovo bilo mi je poznato, ali izazov da prvi put posjetim Afriku i odigram zanimljive turnire, bio je suviše zavodljiv. Nije mi smetalo ni što sam stigao umoran, nakon upravo završene Olimpijade u Istanbulu.

Jedan od posljednjh sezonskih  čarter letova  Beograd-Monastir, 13. septembra, 2012.  trajao je nešto više od dva sata. Na aerodromu Habib Burgiba, čeka nas, gospodin Žavhar, nasmijan, zadovoljan sto nas ugošćuje. Makedonski   reprezentativci velemajstor Zvonko Stanojoski i internacionalni majstor Filip Pančevski doputovali su zajedno s nama. Dvadesetak minuta vožnje i smještamo se u hotel „Monastir Center“, blizu obale Sredozemnog mora.

Iako se bliži ponoć, Žavhar nas poziva na  piće u kafe „Springfield“, blizu hotela. Lijep početak afričke odiseje.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (66) – Sa Taljem kroz šah i život


Sa Taljem kroz šah i život

U djetinjstvu sam se dugo i uspješno bavio stonim tenisom i kad sam izašao iz pionirskog uzrasta, mene i još dva druga iz škole i komšiluka, počeo je da zanima šah. Veliko interesovanje koje je vladalo u Jugoslaviji prenosilo se u sve krajeve zemlje pa je puno mladih i starijih ljudi u Crnoj Gori vodilo glasne rasprave o svojim omiljenim ličnostima. Glavna tema je bio Mihail Talj, pobjednik Turnira kandidata, čovjek koji se, potom, ispeo na najvišu stepenicu šahovske piramide. Drevna igra je tada uživala veliku popularnost u našem društvu i bilo je lijepo slušati umne ljude kako s poštovanjem govore o šahu i šahistima. Ime Mihaila Talja za mene je zvučalo kao eho koji dopire iz daljine kao svjetlost dalekih zvijezda, pa sam se pitao da li će nekad doći dan kad ću vidjeti tog šahovskog vladara.
Prošlo je oko 15 godina kad sam se upoznao sa Taljem u Moskvi. Moja velika želja bila je ispunjena a onda je uslijedila još veća koju nisam mogao ni zamisliti. Talj je sjedio preko puta mene na „Memorijalu Keresa“ u Talinu 1979, a tokom narednih godina postao je moj dragi prijatelj. Proveli smo puno vremena zajedno na raznim turnirima i toliko sam ga dobro upoznao da osjećam dužnost da ga u ovim pričama predstavim u punom svjetlu onako kako sam ga ja doživio.
Talj je duša od čovjeka, koja se pretvara u šahovsku zvijer za stolom. Kad sam ga jednom upitao kako je moguća ta transformacija, pogledao me iznenadjeno i poslije par sekundi samo rekao – Hvala. Divan otac, sjajan intelektualac, pouzdan čovjek i prijatelj, pun skrivene tuge zbog jako lošeg zdravlja, ali ne zbog straha od smrti nego zbog straha što će prestati da igra šah. Jugosloveni su voljeli šah i mnoge svjetske asove nazivali po svojim omiljenim likovima iz literature, nauke, muzike, umjetnosti. Talj je dobijao mnoge komplimente a jedan mu je bio posebno drag. Kad je Petar Smederevac, intermajstor i kapiten jugoslovenskog olimpijskog tima, očekujući rodjenje djeteta, pitao svog vjenčanog kuma Talja, ako bude sin, da li mu može dati njegovo ime. Miša se nakratko zamislio i odgovorio : – Ne brini Pera, ako bude kćerka i za to imamo rješenje. Zdravo rodjena djevojčica dobila je ime Talija.
Novo doba donosi nove ljude a dogadjaji koji danas prožimaju čitav svijet najbolje govore o njihovim vrijednostima. Nakon raspada SSSR-a letonske vlasti su poslije Taljeve smrti, prema pisanju njegove kćerke Žane, oduzele stan i primorale nju i majku da odsele u Njemačku. Nedavno su se, poslije mnogo vremena vratile u Moskvu, a sve su to doživjele zato što je Talj zagovarao očuvanje SSSR-a. Niko se ne pita kako čovjek može da podržava rušenje zemlje koja mu je donijela veliku slavu i poštovanje a on njoj uzvratio istom mjerom. Mnogi neostvareni ljudi kriju svoje naume iza političkih blefova pa im je za sve kriv komunizam. Nekome smeta iz ličnih razloga, pa čak i kriminalcima jer im “ugrožava slobodu djelovanja”. Čak je čuveni mafijaš Al Kapone osudio taj sistem riječima : – Komunizam je ozakonjeni “reket” vladajuće klase. A pošto se demokratija sve više uvozi za spas zemalja i naroda, vrijedi podsjetiti na riječi velikog državnika : – Duh demokratije ne može se nametnuti spolja. On mora izrasti iz unutrašnjosti naroda! (Mahatma Gandi).
Bilo bi veoma zanimljivo šta bi danas o svemu tome rekao dubokomisleći čovjek Mihail Talj.
foto : Meč Botvinik – Talj 1960.

Velemajstor Božidar Ivanović

Karpov u Dučićevom gradu (sedmi nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško


(Sedmi nastavak)

„Zašto noćas tako šume jablanovi,
tako strasno, čudno? Zašto tako šume?
Žuti mesec sporo zalazi za hume,
daleke i crne, ko slutnje; i snovi

U toj mrtvoj noći pali su na vodu,
ko olovo mirnu i sivu, u mraku.
Jablanovi samo visoko u zraku
šume, šume čudno, i drhću u svodu.

Sam, kraj mirne vode, u noći, ja stojim
ko potonji čovek. Zemljom, prema meni,
leži moja senka. Ja se noćas bojim
sebe, i ja strepim sam od svoje seni“.

Dučić-„Jablanovi“

Spuštamo se u grad i odlazimo na ručak u restoran MG. Karpov naručuje salatu od hobotnica i gambore, uz čašu bijelog vina iz okoline Bordoa („Sauvignon blanc“).

Velimir ga pita u kom ruskom regionu je posebno izražena popularnost akcije Šah u škole? „U Tjumenskoj oblasti. Mi imamo školu sa čak pet velemajstora. I škole u najzabačenijim selima uvešće šah“. „Da li je neko od današnjih velemajstora ponikao u vašoj školi“? „Da, Nepomnjašči“. „Jedno od najtežih šahovskih pitanja je, čini se, ko je bolji Smislov ili Petrosjan“? Njihov rezultat je 17:17. „Izuzetno je teško odgovoriti“. Zamolio sam Karpova da uporedi Borisa Spaskog s njima. „Spaski je bolji, on je dobio velike mečeve, šezdesetih“. „Vi ste igrali sjajno meč sa Spaskim 1974. Čak je i Botvinik izrekao niz komplimenata“. „Igrao sam zaista dobro. Neobičan trenutak u oštroj Sicilijanskoj odbrani; odigrao sam Sc3-b1 i crni je  izgubljen“!

Anatoly Karpov-Boris Spassky
Lenjingrad 1974

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dc4, Td2, Tf1, Sc3, Le3; pješaci: a4, b2, c2, e4, g2, h3;
Crni: Kg8, De7, Ta8, Td8, Sb4, Lh4; pješaci: a5, c6, e5, f7, g6, h5;

Karpov je odigrao 24. Sb1! Uslijedilo je 24… Db7 25. Kh2-Kg7 26. c3-Sa6 27. Te2-Tf8 28. Sd2-Ld8 29. Sf3-f6 30. Td2-Le7 31. De6-Tad8 32. Td8-Ld8 (33… Td8 34. Se5!) 33. Td1-Sb8 34. Lc5-Th8 35. Td8! 1:0

V.SOLOVIJEV: „Anatolije Evgenijeviču, sa kim je zaista bilo zanimljivo igrati“?

„Sa nekim igračem postajete direktno koautori partije. Moj prvi ozbiljniji rival, sa kojim sam stvorio remek djela, bio je Boris Vasilijevič Spaski. Nije igrao stegnuto, igrao je šah, jer je vjerovao da je jači od mene. Mislim da sam već dostigao njegov nivo. I, u stvari, dokazao sam da sam u tom trenutku već bio jači“. Karpov je pobijedio  7:4, iako je izgubio prvu partiju! „Ja sam ubjedljivije porazio Spaskog nego Fišer“, govori nam Karpov. Fišer je pobijedio 4 razlike nakon 21 partije, a ja tri razlike poslije samo 11 partija“!?

Restoran MG poznat je po odličnoj kuhinji. Naše društvo uglavnom bira lignje. Stigla je odlična porcija pastrmke (dvije ribe) s blitvom, za mene. Jedini „glumim“ sportistu, pijući limunadu. Gospođa Oksana se smije, pokazujući na čašu ispred mene:“Kakvo je to dječije piće“?! Pitam Karpova da li je u kontaktu sa Dimitrijem Bjelicom? „Dugo smo bili u kontaktu, u posljednje vrijeme, ne“. „Umrla je Isidora u 53. godini“. „Karpov je iznenađen. Djeluje zatečeno, potišteno. Konobar koji nas služi, visok, izrazito crn, ne više mlad, kaže da je Dimitrije njegov stric. Izražavamo prećutno poštovanje prema njemu, Dimitriju i Isidori.

Ručak je završen. Pogled na sat otkriva da je 14:45, vrijeme za polazak na sarajevski aerodrom. Zadovoljstvo mi je da budem s Karpovom i Oksanom do samog kraja njihove posjete. Putujem na sarajevski aerodrom.Vozi nas Đorđije koji dugo živi u njemačkom gradu Boholtu. Radi u „Simensu“. Sjedim na mjestu suvozača. „Najbolje je da odmah pređemo na ti i pričamo tokom puta“, govori Đorđije. Dobro je da vozač ostane  koncentrisan. Cesta kroz Popovo polje je friško urađena, brže nego ikad stigosmo u Ljubinje. Potom Stolac, Maka Dizdara. Nisu ovo najbolje godine  grada, ali Bregava je lijepa. Sjetih se pjesme „Zapis o izvoru“

„Rastvorio sam se
I potekao
Potocima
Rijekama
Morima
Sada sam tu
Sada sam tu
Bez sebe
Gorak
Kako svom izvoru
Da se vratim

(Mak Dizdar)

Karpov predlaže da pijemo kafu nakon Mostara. Zastali smo pored pumpe na ulazu u Mostar. Oksana i Đorđije odlaze  da kupe vodu. Kažem Karpovu da sam rođen u Mostaru. On dobro poznaje ovaj prostor. Sjeća se da je nekada Počitelj ostavio jak utisak na njega. Ovaj put nećemo vidjeti Počitelj, koji je 27 km, južno. „Nekad je od Bune do Mostara sa obje strane bio drvored visokih borova. Deset kilometara. Veličanstven prizor!“ Pitam da li je bilo bolje u sovjetsko vrijeme ili sada? „U vrijeme Sovjetskog Saveza bila je veća sigurnost“. „Gorbačov je „zaslužan“ za raspad zemlje“? „Naravno. Imali smo dva loša  predsjednika“(Gorbačov i Jeljcin).

Prolazimo magistalom iznad grada, Mostar se vidi kao na dlanu. Tržni centar „Mepas“  ne uklapa se zbog tamne boje u jedinstveni ambijent Mostara. Ima još  ruševina u Šantićevoj, Titovoj, na Bulevaru. Svejedno, Mostar će uvijek biti lijep! „Jednom će sve ovo da mine/ostaće tople usne Emine“. (Dino Merlin-„Mostarska“)

Pauza u „Prenju“, prvom u nizu jablaničkih restorana. Izlazimo na terasu, ispod nas blista Neretva. Lijep je most u blizini. Oksana je napravila niz fotografija, šetajući terasom. Karpov me već drugi put oslovljava imenom, lijepo zvuči. Razgovaramo o njegovim povremenim trenerima Polugajevskom i Geleru. Prenosi mi neobično mišljenje Botvinika. „Velika je greška što ste uzeli Gelera. On ima mnogo ideja, ali nijedna nije korektna“!? Vjerujem da je u pitanju Botvinikova šala. Smijemo se.

Na fotografiji su Geler, Karpov i Furman

Zatim prolazimo kroz Konjic. Naravno da sam pomislio na Zuku. Postoji  zanimljiva epizoda o susretu Jovana Dučića i malog  Zuke Džumhura.

Džumhur: „I to je bilo davno, prošlo je više od pola vijeka. Kroz Konjic je u ono doba naišla jedna rijetkost, putnički automobil, za koji ću tek mnogo godina kasnije saznati da je bio „bjuik“. Limuzina je stala, a mi smo se kupali pod konjičkom ćuprijom. Iz automobila je izašlo četvero-petero ljudi s kačketima i naočalima za vjetar i sunce. Jedan među njima naočit i najstasitiji, objašnjavao im je nešto o ćupriji i pričao da je takav most, sličan konjičkom, vidio u Italiji na rijeci Tibru, da je nevjerovatno sličan, građen po istoj školi… U tom trenutku ja sam shvatio da je to glavom i bradom Jovan Dučić, jer sam imao jednu zbirku pjesama u kojoj je bila i njegova fotografija. Priđem mu, dakako i kažem: jeste li Vi naš pjesnik Jovan Dučić. U životu nisam vidio čovjeka koji se toliko iznenadio i prijatno obradovao. Da jedan dječak u Konjicu, kraj neke ćurpije, zna za njega. Zagrlio me, podigao i dao mi grdne pare, za koje sam mogao da kupim tadašnjih dvadeset sladoleda…“ (Dio intervjua koji je sa Zukom vodio Minja Bojanić, 1989).

U Tarčinu ulazimo na auto put. Đorđije u jednom trenutku vozi 150 km na sat.

Stižemo na aerodrom u sarajevskom naselju Butmir oko 19 sati. Avion je u 20:15. Prolazimo koridorom, Karpov je odahnuo ugledavši putnike na šalteru za Istanbul. Spavaće u hotelu u sklopu aerodroma i sutradan u 7 lete za Moskvu. Srdačno se pozdravljam sa Oksanom i Anatolijem, bogatiji za jedno divno iskustvo. Koliko je tek dolazak Karpova značio trebinjskim šahovskim nadama!

Zamolio sam Đorđija da svratimo u restoran „Bagrem“ (Jablanica). Tamo sam često dolazio s ocem, dok sam još bio dječak. Odmah uočih da se restoran promijenio, izgleda još  ljepše. Prostrana bašta iznad Neretve ima tri sektora. Sjeli smo ispod mlade breze. Blizu je raskošna vrba, a sve okolo, bagremi. Konobar nam govori da je restoran srušen u ratu i obnovljen 2004. Sjedimo 15 minuta, pomiješani merak i sjeta. Stižem u Tasovčiće, kod moje majke, malo iza 22h. Umor ostaje u sjenci  istinske  radosti. Trebinjski dani su jarka svjetlost u gustoj tami doba korone!

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Karpov u Dučićevom gradu (šesti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško


(Šesti nastavak)

„Noseć u šaci pregršt sunca,
U zenicama neba komad,
Sići će najzad sa vrhunca
Taj astralni i večni nomad!

Kao u sjaju novog dana,
Dirnuta krilom vetra blaga,
Grančica mirte zanjihana
Ne ostavivši nigde traga“.

(Dučić „Povratak“-odlomak)

Arthitekta Mihailo Miško Ružić razgovara s Karpovom o svojim moskovskim utiscima. Živio je tamo godinu dana. Iznenada je neobično lijepim glasom zapjevao poznatu rusku romansu „Sonja“. Prihvata inženjer Tiho Simanić, sekretar ŠK Trebinje. Ređaju se ruske, italijanske i stare hercegovačke  pjesme. Svima je legla „Katjuša“. Miško se ne sjeća riječi „Podmoskovskih večeri“, pomaže mu Karpov, koji je i sam zapjevao u jednom trenutku. Karpov se sjeća Đorđa Marjanovića i Mikija Jevremovića i njihove velike popularnosti u sovjetsko vrijeme. S Mikijem se povremeno družio. Volio bih čuti „Rjabinušku“ u Miškovoj izvedbi. Domaćini nas pozivaju u unutrašnje prostorije vinarije. Odmah uočavamo balalajku na zidu. Gazda Vinskog podruma Ranko Petijević govori da su mu ruski narodni instrument poklonili njegovi najčešći gosti, Rusi.

„Oni su uglavnom pili vino. Predložio sam da probaju našu travaricu od sedam hercegovačkih trava“. „Koje su to trave“? „Majčina dušica, pelin, marihuana“!? „Sipaj“, govore horski gosti iz Rusije! Ranko svojim šalama uljepšava ugođaj. Mnogi žele fotografiju s Karpovom.

Na fotografiji: Karpov i Miško Ružić

Ranko drži u ruci balalajku, Karpov lijepo urađene gusle. Desetak nas je unutra, Ranko nas nudi travaricom. Kako preći na rakiju, kad smo već pili vino. Jedna ruka s čašom ispružena prema Petijeviću, za njom sve ostale. On predlaže da sjednemo. Travarica se toči velikom brzinom, pjesma sve ljepša. Pokazalo se da i Ranko Petijević ima jak, operski glas. Miško Ružić izvodi bravure, s lakoćom prelazi iz basa u tenor. Pjeva „Oči čornie“ s puno osjećaja. Utisak je da Karpov uživa u ambijentu i pjesmi. Jednu čašu travarice eksira. Radenko je vrlo lijepo poveo nekoliko pjesama. Ranko započe „La musica di notte“, svi ga pratimo. Lijepa pjesma Dubrovačkih trubadura, kao stvorena za grupno pjevanje. Dugo nisam doživio ovako lijepu atmosferu!

Koča Govedarica negdje oko 23:30 kaže da bi pošao kući. S njim smo stigli Tiho, Drago i ja. Drago Benderać, oduševljen druženjem, ostaje. I mene nagovara da još ostanem. Odvešće nas Miško. Kolebam se, ali odlazim. Kad smo se ujutro našli u bašti Šahovske škole Trebinje, ni Miško ni Velimir nisu se mogli sjetiti do koliko su sati ostali!? U bašti lijepa atmosfera, svi stolovi zauzeti. Fin, kulturan svijet. Ponosim se činjenicom da sam na Vidovdan postao kum ovog izuzetno simpatičnog kluba! Sjedim sa Kočom, Tihom i Jagodom. Nataša mi donosi lijepo aranžirane palačinke. Mi smo kolege, žurnalisti. Za susjednim stolom Rajko Kijac, sa svojim prijateljima. Upoznao sam njega i  Radmilu sredinom jula, kada sam igrao simultanku. Rajko je završio dva fakulteta; istoriju i književnost. „Dođi kod nas u Novi Sad, uvijek ima kulturnih, umjetničkih dešavanja“. Živio sam s porodicom tri mjeseca u  Novom Sadu (1992/93), u Ulici Jovana Subotića. Sjećam se antikvarnice „Orfelin“, na Ribljoj pijaci, i kafea-knjižare, blizu Zmaj Jovine, gdje ugledah rijetku, izuzetnu knjigu, „Zaštitna povelja“, Borisa Pasternaka. U knjižari „Solaris“ kupih „Novi Jerusalim“, ne sluteći da blizu mene stoji Pekićeva ćerka Aleksandra! Najživlje se sjećam pobjede protiv GM Pere Popovića na Šampionatu SR Jugoslavije 1995 (SPENS). Ulazimo u posljednja tri kola poravnati na vrhu tabele. Drama, nada, snovi. Pera blista u finišu i  postaje prvak.

Pokazujem Koči knjigu „Pogaženi testament“, poklon rođaka. Govori mi da je nedavno održana promocija knjige u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Dobra referenca  za autora i  knjigu.  Hoće li se Karpov pojaviti u klubu? Neizvjesno je kako je na njega djelovalo sinoćnje druženje. Karpov i gospođa Oksana stižu oko 10:30. Anatolij je svjež, dobro raspoložen.

Slikamo se u klupskim prostorijama. Djeca grle Karpova. Oni su već znanci, Karpov je i prošle godine posjetio Trebinje i klub u velikom uzletu.

Prostorije su izuzetno lijepe, prostrane (oko 300 kvadrata). Sa zidova nas „posmatraju“ Tesla, Bob Dilan, Muhamed Ali… U jednom trenutku za stolom su Anatolij, Oksana i Velimir. Tada niko ne prilazi, razgovori su povjerljivi. Da nije Velje Remetića, sve ovo bi bio nedostižan san!

Vozimo se taksijem do Hercegovačke Gračanice. To je vjerna kopija manastira Gračanica  sa Kosova i Metohije. Sagrađena je 2000. godine na brdu Crkvina iznad Trebinja, sa željom da se izvrši testament Jovana Dučića.

Njegovi posmrtni ostaci prenijeti su iz SAD i sahranjeni u kripti manastirske crkve. Spomen-kompleks čine crkva Presvete Bogorodice sa zvonikom, vladičanski dvor, biblioteka, amfiteatar, galerija, salon za bankete, česma i ljetnja bašta. Sa platoa oko crkve vidi se cijeli grad. Pjesnik, pisac i diplomata je u testamentu  ostavio nalog: „Treba me sahraniti u Trebinju, odmah posle smrti, u grobnici koju ću prethodno sam napraviti, ali nipošto u groblju nego na vrh kakvog manjeg brda u okolini sa velikim granitom iz Jablanice ( debeli blok 60 sm visok, 1, 20 sm širok i 2, 50 dug ) sa jedinim napisom urezanim: »Jovan Dučić, pesnik.“ Testament je napisan 15. jula 1941.

Stigli smo ispred crkve u momentu vjenčanja. Nema šanse da se uđe. Odlazimo do restoranske bašte ukrašene bujnim rastinjem. Posmatramo grad, ispod nas naselje „Police“ i stadion Leotara. Pronalazimo lijep stol u sredini bašte. Osim Karpova, Oksane, Remetića i mene, tu su Rajko, Tiho i mlađi čovjek, prevodilac za ruski jezik. Želimo da spojimo dosta masivne stolove. Stiže konobar u crnoj odjeći:“Ko vam je dozvolio da spajate stolove“? Neočekivano žustar nastup, makar bio i u pravu. „Znači li vam nešto što ovdje sjedi svjetski prvak“, pita ga Velimir. „Znači, ali imamo problem sa inspekcijom. Možete malo spojiti, nemojte do kraja“. Brzo je planula i još brže se ugasila vatra! „Velimir:“Kako bi trebalo raditi sa najmlađim nadama, koje otvaranje“? „Neka igraju Špansku partiju, i bijelim i crnim figurama“! Rajko govori da mu se izuzetno dopala partija Karpov-Korčnoj iz 1978. „Vi ste odigrali Td3 u Zmajevoj varijanti Sicilijanke“. Karpov: „To je iz meča u Moskvi 1974. Da, divna partija“. Finalni meč kandidata. Pobjednik je trebao igrati s Fišerom. Bio je to praktično meč za titulu svjetskog šampiona. Robert Fišer je napustio tron 1975, jer je FIDE odbacila njegove uslove tokom pregovora. Anatolij Evgenejevič Karpov postaje 12. prvak svijeta.

Karpov, Anatoly 2700-Kortschnoj,Viktor 2670 1:0
B78 Moscow (m) (2) 18.09. 1974 (komentar: Botvinnik Mikhail)

inf 18/433

1. e4-c5 2. Sf3-d6 3. d4-cd4 4. Sd4-Sf6 5. Sc3-g6 6. Le3-Lg7 7. f3-Sc6 8. Dd2–0-0 9. Lc4-Ld7 10. h4-Tc8 11. Lb3-Se5 12. 0-0-0-Sc4 13. Lc4-Tc4 14. h5-Sh5 15. g4-Sf6 16. Sde2!-Da5 (16… Te8 17. e5-de5 18. g5 bijeli je bolji) 17. Lh6-Lh6 (17… Lh8 18. Lf8-Kf8 bijeli stoji nešto bolje) 18. Dh6-Tfc8 19. Td3N (19. Td5-Dd8 20. g5-Sh5 21. Sf4-Df8 22. Df8-Kf8 23. Sh5-gh5 24. Th7-Kg7 bijeli malo bolji) 19… T4c5? (19… Dd8 20. e5 (20. g5-Sh5 21. Sf4-Df8 22. Df8-Kf8 23. Sh5-gh5 24. Th5-Kg7 bijeli malo bolji) 20… de5 21. g5-Sh5 22. Sg3-Df8 23. Df8-Kf8 24. Sh5-Lf5 25. Sg3-Ld3 26. cd3-Tf4=)

Dijagram:
Bijeli: Kc1, Dh6, Td3, Th1, Sc3, Se2; pješaci: a2, b2, c2, e4, f3, g4;
Crni: Kg8, Da5, Tc5, Tc8, Sf6, Ld7; pješaci: a7, b7, d6, e7, f7, g6, h7;

20.g5!!+- (20. Sd5-Tc2) 20… Tg5 (20… Sh5 21. Sf4-Tg5 22. Scd5+-) 21. Td5-Td5 22. Sd5-Te8 23. Sef4-Lc6 (23… Le6 24. Se6!-fe6 25. Sf6-ef6 26. Dh7-Kf8 27. Dd7!+-)

Dijagram:
Bijeli: Kc1, Dh6, Th1, Sd5, Sf4; pješaci: a2, b2, c2, e4, f3;
Crni: Kg8, Da5, Te8, Sf6, Lc6; pješaci: a7, b7, d6, e7, f7, g6, h7;

24.e5!!-Ld5 (24… de5 25. Sf6-ef6 26. Sh5!+-) 25. ef6-ef6 26. Dh7-Kf8 27. Dh8 (27. Dh8-Ke7 28. Sd5-Dd5 28. Te1) 1:0

Pitam Karpova koje svoje knjige smatra najboljim. „Sto pobjeda“, „50 minijatura šampiona svijeta“ i ‘Karo-Kan odbrana“, koju sam napisao sa mojim sekundantom Mihailom Podgaecom“.

Idemo prema crkvi Presvete Bogorodice, pored nas prolaze mlada i mladoženja u blaženom raspoloženju. Velimir im je poželio puno sreće i mnogo djece! Zahvaljuju, široko se osmijehujući. Sada nema gužve u crkvi, ulazimo i ostajemo desetak minuta.

Crkva je građena u tipično vizantijskom stilu, ali prema riječima arhitekte “ne predimenzionisana i grandiozna”. Crkva je petokupolna, podignuta na 16 stubova i svi su kvadratnog presjeka osim jednog koji ima kružnu osnovicu, a koji je naslonjen na kamen donesen iz Gračanice sa Kosova. Prema predanju kamen koji se prenosi sa ognjišta unosi duh stare kuće u novu.

Prestone ikone radila je sestra Tekla iz manastira Dobrićevo, dok je ikonostas rađen pri manastiru Tvrdoš. Luster je poklon Radmile Tupanjac, supruge ktitora, koji je po njenoj narudžbi rađen u Solunu. Iznad Dučićevog groba freska na kojoj ktitor, Branko Tupanjac, drži u ruci Hercegovačku Gračanicu. Srpski privrednik u Čikagu, porijeklom iz Bileće, je čovjek koji je „vratio“ Dučića u zavičaj. Dučić je ostavio novčana sredstva za izgradnju crkve, ali zbog inflacije nisu bila dovoljna.Tupanjac je izgradio Hercegovačku Gračanicu. Time je ispunjena testamentarna želja Dučića da vječno počiva u zavičaju.

Riječi istoričara umjetnosti Milana Kašanina najbolje sažimaju Dučićev život: “Jovan Dučić je, kao čovek, pocrpao iz života sve, kao što je, kao pisac, pocrpao sve iz reči. Nije se mogao pametnije utrošiti jedan život, ni bolje iskoristiti jedan talenat. Ništa nije propustio, niti upropastio. Sa onim što je nosio u sebi, više se nije moglo dati nego što je on dao.” Jovan Dučić je zaista bio sposoban da pokrene najtananije niti čovjekove duše.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra poslednji nastavak)

Karpov u Dučićevom gradu (peti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško


(Peti nastavak)

„Padaju sutoni prvi plavi,
I zvezda već zrači sa rečnog dna.
Zasipa s topola mir po travi. . .
Anđeli veslaju barke sna“.

(Dučić- Odlomak iz pjesme „Noć“)

Ulazimo kroz široku kapiju Petijevića i smještamo se za dugački drveni stol.

Lijep ambijent, njegovana trava, cvijeće i raskošno rastinje svuda oko nas. Domaćini iznose odličan pršut i sir. Popili smo travaricu, kao aperitiv, zatim pijemo vranac. Karpov bira bijelo vino. Nije ovo klasična večera, već druženje i prilika za razgovor s Karpovom.

„Vi imate kolosalan pozicioni osjećaj i fantastično igrate završnice. Kako ste to postigli“? „Načinom rada u mladosti. I talentom. Bio sam seniorski prvak grada sa devet godina! Zlatoust je grad sa 170 hiljada stanovnika. Dugo nisam imao ličnog trenera, do saradnje s Furmanom. Dospio sam u Botvinikovu školu sa 12 godina“. „Botvinik Vas nije obasuo komplimentima“. „Veoma žalim, ali od Tolje neće ništa ispasti“. Karpov se sjeća te  epizode.

„Radilo se o tome da su drugi dječaci bolje znali teoriju otvaranja od mene. Nisam tada imao previše znanja o otvaranjima, a Botvinik je tome pridavao najviše pažnje. Nije vidio drugu, jaču stranu mog stila igre; razumijevanja šaha. Bio sam vrlo mlad, neki dječaci iz grupe bili su stariji sedam godina, kao recimo Saša Dubinski. Ali Botvinik nije uočio da sam imao posebnu osobinu-upornost u odbrani. Čudno je da nije rezonovao: ako ja igram ravnopravno sa starijim dječacima, znači tu postoji kvalitet“. Botvinik je promijenio mišljenje tek osam godina kasnije. „Pobijedio sam na veoma jakom turniru u čast Aljehina  (Moskva, 1971).  Botvinik je rekao: „Zapamtite ovaj dan. Pojavila se nova velika zvijezda na šahovskom nebu“.

Ljubitelji šaha i danas žale što nije došlo do istorijskog meča Fišer-Karpov, 1975. Zanimljiv je njihov prvi susret. „Nakon meča u Rejkjaviku, Fišer je za nastup u američkoj reprezentaciji na Olimpijadi u Skoplju (1972) tražio od federacije honorar od 150000 dolara, ali mu nije udovoljeno. U novembru iste godine posjetio je San Antonio gdje je igran jak međunarodni turnir. Jedan od pobjednika turnira, mladi velemajstor Anatolij Karpov, pisao je kasnije:“Početak posljednjeg kola bio je odložen, prišao sam Keresu pitajući ga o čemu se radi? Rekao je da čekaju Fišera, bilo mi je nejasno zašto bi zbog Fišera odlagali početak kola kad on nije učesnik turnira? Zatim se pojavio Fišer i rukovao sa svim učesnicima, na mene je ostavio prijatan utisak“. (Vladimr Pak-„Paradoksi šahovskog genija“)

Profesor Goran Tomić preveo je u Šah mat listi (april 2020) intervju sa Karpovom.

VLADIMIR SOLOVIJEV: Da li bi pobjedili Fišera 1975?

A.KARPOV: Imao sam šanse. Te 1975. godine, kada se meč nije odigrao, mislio sam da imamo približno jednake šanse. Čitav svijet je vjerovao da Fišer ima prednost, nisam mislio da je tako. I već sledeće, 1976. godine, stekao sam samopouzdanje, snagu i veoma brzo napredovao. Mislim da sam 1976. već imao određenu prednost. Iako su počeli pregovori o meču, ministar sporta Pavlov je rekao: „Anatolije Evgenijeviču, zašto vam ovo treba? Fišer se povukao, vi ste svjetski prvak. Zašto ga izvlačite iz podzemlja? On je već tamo, odatle se neće vratiti, osim uz vašu pomoć. Da li garantujete da ćete pobijediti?“

Rekao sam: „Sergeje Pavloviču, ne mogu da vam garantujem. Ali mislim da su moje šanse bolje. Iako je sport, sport. “ On je upitao: „Zašto vam onda ovo treba ?“ . Odgovaram: „Zbog ljubavi prema šahu.“

Fišer i Karpov su se sastali u Kordobi i Tokiju 1976 i Njujorku 1977.  Fišer se na početku susreta u Tokiju neočekivano obratio Karpovu:“Zašto ne napustite Sovjetski  Savez“?! Razgovor je ipak protekao u ozbiljnom tonu  i  tolerantnoj atmosferi. Pitamo Karpova:“Da li su zaista postojali izgledi da igrate s Fišerom“? „Mislim da Fišer nije bio psihički spreman. On je do tada igrao mečeve protiv starijih protivnika. Ja sam bio osam godina mlađi i moj stalni napredak bio je zagonetka za njega“.

Bivši treneri Fišera, velemajstori Robert Bern i Lari Evans, otvoreno su priznali: „Kada se Fišer približavao šahovskom Olimpu, u njegovu dušu uselio se, ranije njemu nesvojstven strah od poraza“ (Vladimir Pak:“Paradoksi šahovskog genija“).

Kada ste igrali meč protiv Korčnoja u Bagiju 1978. često se u javnosti spominjao parapsiholog u vašem štabu, Vladimir Zuhar. „Korčnoj je imao pet Zuhara! Tu temu su forsirali Brana Crnčević u „Dugi“ i Miroslav Radojčić u „Politici“. Oni su otvoreno navijali za Korčnoja. Crnčević je bio Korčnojev prijatelj. Napisao je knjigu „Emigrant i igra“. Dočaravam Karpovu atmosferu u našem restoranu (Čapljina), uoči 32. partije u Bagiju. Rezultat 5:5, ko dobije prvu partiju, dobija veliki meč. „Mi smo gledali prenos finalne utakmice Šampionata svijeta u košarci Sovjetski Savez-Jugoslavija. Odjednom je kamera uhvatila momenat kako se pozdravljate sa selektorom Aleksandrom Gomeljskim. Mnogi su pomislili da ste već dobili meč i nekoliko čaša je u slavu pobjede bačeno kroz prozor“!? Karpov se smije. Zatim priča anegdotu o davnom susretu Kotova i Evea. „Kotov je nešto govorio Eveu, koji nijednu riječ nije razumio. Kasnije je Eve pričao svojim prijateljima u Holandiji da nije znao da su engleski i ruski tako slični jezici“!?

To me asocira na anegdotu koju mi je davno ispričala Milunka Lazarević. „Olimpijada u Tel Avivu 1964. Mihail Botvinik se obraća prisutnim na otvaranju. „Izvinite što se ne mogu obratiti na jeziku domaćina, ali govoriću jezikom Puškina, Dostojevskog i Kotova“!? Velemajstor Kotov, tada selektor reprezentacije SSSR, bio je neposredno prije olimpijade primljen u Udruženje književnika Sovjetskog Saveza. Botvinik je to iskoristio za žaoku. „Jevreji i Rusi u sovjetskom šahu voljeli su to prijateljsko zadirkivanje. Naravno, učesnici olimpijade sa Zapada nisu ništa  razumjeli, a u sovjetskom taboru opšti smijeh“!? (M. Lazarević).

Prelazimo na veliko rivalstvo s Kasparovom. „Gari je ubjedljivo pobjeđivao na velikim turnirima, a Vi ste u prvom meču (1984/85) vodili 4:0 već poslije devete partije! Kako to objašnavate“? „On je tada igrao slabije od mene“. Karpov je u briljantnom stilu odigrao završnice u šestoj i devetoj partiji.

„Zatim ste vodili 5:0, samo Vas je jedna pobjeda dijelila od trijumfa. Zašto je niste ostvarili“? „Politika se umiješala“. „Mislite Alijev“? „Ne samo Alijev. Važnu ulogu odigrao je Jakovljev. Da je meč odigran bilo gdje izvan Sovjetskog Saveza, ja bih sigurno dobio meč“. Poslije 48 partija rezultat je bio 5:3 za Karpova. Nikad nisam pročitao ovako detaljno objašnjenje o prekidu meča kao u intervjuu Karpova, V. Solovjevu.

V.SOLOVIJEV: A šta se onda (1985.) stvarno dogodilo? Pitanje vam je postavljeno milion puta. Možete li odgovoriti na to? Čini mi se da ste samo vi bili jedina žrtva posle tog meča sa Kasparovom.

A.KARPOV: Naravno da mi je oduzeta prednost od dva poena. Dali su Kasparovu priliku da odigra još jedan meč za redom. Počeo je progon, koji je vodio moćni Aleksandar Nikolajevič Jakovljev, kojem nisam učinio ništa drugo nego samo dobro. Nekako, na njegov zahtev, čak sam i u Kanadi … ( veza je prekinuta ). Zatim se on vratio u Sovjetski Savez i pokazalo se da je svemoćan, jer je Gorbačov svu unutrašnju politiku dao Jakovljevu. Ali ovaj besramni završetak meča dogodio se jer sam im dao neke šanse i oni su ih iskoristili. Aliev je ozbiljno intervenisao. Naravno, da nije njegove intervencije meč bi bio odigran i mislim da bih ga doveo do pobjede. Ali nažalost, u trenutku kada je meč zaustavljen, Chernenko je doživio kliničku smrt. Vjerovalo se da će on otići na drugi svijet, i opet će biti potrebno predahnuti, jer će zemlja biti u dubokoj žalosti. Svi ovi razlozi su iskorišteni.

Oni su izvršili pritisak na Campomanesa, a on je bio potpuno zavisan, jer je njegov sin besplatno studirao kod nas u Sankt Peterburgu (tada u Lenjingradu). Zato, kada je ministar sporta, koga je Aliev postavio, izvršio pritisak na njega, na kraju je Campomanes pristao.

Naravno, odluka koju je donio bila je potpuno nezakonita. Ali Campomanes  nikada nije otkrio i nikada nije rekao šta se dogodilo. Ali ja znam to. Kada je meč prekinuo, tražio sam da se meč nastavi, a imao sam pismo koje je potpisao predsjednik Organizacionog odbora Demichev u kojem je navedeno da je Organizacioni odbor spreman da nastavi meč, i da postoje sve mogućnosti za to. Ali Campomanes je tada oklijevao, jer svjetska šahovska zajednica nije razumjela zašto se sve  to dogodilo u Moskvi. Pritisak je bio jak, a Campomanes čak bio sklon ideji da bi trebalo nastaviti meč. I on je bježao po svijetu i bilo ga je teško uhvatiti. Ali tog jutra, kada je donio odluku, završio je na Filipinima. A znam da ga je Gavrilin noću nazvao – on je bio zamjenik ministra sporta, koji je, nažalost, bio zadužen i za šah. Ali on je pozvao ne na vlastitu inicijativu, već po nalogu ministra Gramova. Oni su vrlo čvrsto prihvatili ideju Campomanesa, pa je Campomanes ujutro po filipinskom vremenu objavio da meč neće biti nastavljen, a drugi meč će biti odigran.

V.SOLOVIJEV:  Slažem se, ovo je šizofrenija! Jer u bilo kojem drugom sportu oni bi rekli: „Pa, važi postignut rezultat. Pobjeda se daje Karpovu“. Ne možete samo prekinuti meč! To je moguće iz tehničkih ili bilo kojih drugih razloga … ali tada se računa pobjeda za Karpova! Prekinut je  kod rezultata 5-3!

A.KARPOV: Tako je bilo. Campomanes nije objavio da sam pobjednik, ali to je bilo samo po sebi razumljivo. Čak je odlučio da se nagradni fond podjeli na sledeći način: Karpovu kao pobjedniku, Kasparovu kao poraženom. Ali pošto je sve bilo u rukama ministra sporta Gramova, onda je on prekršio odluku Campomanesa i oni su nagradu podijelili na pola.

V.SOLOVIJEV: To jest, takođe su vas opljačkali?

A.KARPOV: Da, on je mene  opljačkao.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (65) -DOSTOJANSTVO KOJE OSVAJA


DOSTOJANSTVO KOJE OSVAJA

Valjda se jednom u životu može odigrati takva partija kao što sam ja imao čast da budem u toj ulozi protiv nezaboravnog duhovnog plemića Paula Keresa. Toliko smo se zbližili za vrijeme boravka u Sarajevu da smo svakog dana pješačili do sale u Skenderiji gdje se održavao turnir. Divno je bilo slušati tog čovjeka i negove priče o vremenima kad su velike ličnosti komponovale note na šahovskim formularima.

Kad smo se tog dana sreli za šahovskim stolom odigrali smo partiju kao da se nikad nijesmo ni vidjeli. To je sportski i prijateljski odnos prema šahu i prema rivalu preko puta. To je put šahovske umjetnosti koja tako najbrže stiže do publike i osvaja svijet misaonom ljepotom. U toj partiji, koju ovdje komentarišem, naznačio sam glavne dogadjaje za tablom ali želim da posebno istaknem neke detalje iz Keresovog odnosa prema meni kao protivniku koji se bori sa cajtnotom, gdje on pokazuje svoje džentlmensko lice kakvo do tada a ni kasnije, nijesam vidio. Kad je trebalo da vućem problemske poteze u vrlo složenoj poziciji meni je ostalo premalo vremena da bih sve precizno odigrao, a onda je nastupio Pavel Petrović sa lekcijom uživo kako treba uvažiti protivnika i „našu igru“ (Talj) od koje živimo. U mom velikom cajtnotu igrao je pa tek onda zapisivao, ostavljajući mi dragocjene sekunde dok on punom notacijom unese potez u formular pa tek onda pritisne časovnik. Gledao sam opčinjeno što radi taj čovjek ne razmišljajući šta treba da povučem. Bilo je to 03. aprila 1972. u jeku epidemije velikih boginja.
Po završetku partije u nastavku, ustao sam i pružio ruku uz čestitke a on je uzvratio : – Božidare, hvala ti što si doprinio da odigramo ovu divnu partiju!
Detalj iz moje knjige u pripremi…
Velemajstor Božidar Ivanović

Karpov u Dučićevom gradu (četvrti nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško


(Četvrti nastavak)

„I ljubav što čezne, i jed što se gnuša,
Sve je samo pesma; dok mre u dubini
Sva u čudnu svetlost obučena duša –
Kao zvezda što se raspada u tmini“.

(Dučić-„Pesma“ odlomak)

Pokazalo se da pres konferencija neće biti održana. Nešto prije 13 sati, Karpov i  Oksana polaze prema opštini da se sretnu sa gradonačelnikom Mirkom Ćurićem. Mnogo nas je u pratnji. Dok traju razgovori, mi čekamo u maloj sali gdje je postavljen mikrofon. Velika sparina. Odjednom, mlada crnokosa žena, u plavoj majici, gubi svijest. Potrčao sam stepenicama da donesem vode. Skoro se sudarih s mladićem koji u obje ruke drži čaše vode. Čim je malo popila, djevojka dolazi sebi. Kad je sastanak završen, daju se izjave. Sala puna, veliko interesovanje.

Gradonačelnik Mirko Ćurić je izrazio očekivanje da će Škola šaha u Trebinju biti na ponos svih, a posebno mladih talenata.

On je istakao da će do početka oktobra Grad Trebinje i nadležno ministarstvo uputiti pismo podrške  za održavanje Svjetskog prvenstva za mlade 2022, za uzraste od 10, 12 i 14 godina. „Nadamo se da ćemo u tome uspjeti i da ćemo, kao dobri domaćini, 2022. godine u Trebinju ugostiti svjetske šahovske nade“.

Karpov je izrazio nadu da će Šahovska federacija, Šahovski klub, kao i Trebinje biti dio budućeg sportskog programa za razvoj djece. „Ako nam uspije, a nadam se da hoće, rado bismo 2022. godine organizovali Kadetsko prvenstvo svijeta ovdje u Trebinju“. Karpov ističe da je gradonačelnika informisao da će u budućnosti organizovati onlajn turnire na kojima će učestvovati i djeca iz Trebinja i tako će im biti omogućeno učešće na međunarodnim takmičenjima.

Koča Govedarica: „Danas je praznik šaha i sporta, jer će sporazum sa Šahovskom akademijom „Anatolij Karpov“ pomoći da trebinjski šahisti ostvaruju značajne rezultate i uspjehe ne samo na domaćoj nego i na međunarodnoj sceni. Sporazumom je to definisano, podržaće nas i gradska uprava, a mi ćemo sve učiniti da škola koja će sada nositi naziv Međunarodna škola šaha „Anatolij Karpov“ Trebinje bude na ponos i da će biti prepoznatljiva u Evropi kao rasadnik mladih šahista i kao sportska grana koja će biti na čast Trebinju i Hercegovini“.

Dok Karpov i Oksana lagano koračaju prema hotelu, prilazim da ih upoznam sa lijepom idejom koju je osmislio pjesnik  Andrija Radulović (majstorski kandidat). Radi se o meču u ubrzanom šahu između Karpova i najboljeg crnogorskog velemajstora Nikole Đukića. Htio sam da kažem nešto o Nikoli i njegovim referencama, ali me Karpov prekinuo:“Znam ja ko je Đukić“. Govorim Karpovu da je Đukić oduševljen idejom, on se smije, drago mu je. Karpovu se dopada ideja, odmah je zatražio moju mail adresu.

Šetam pored pijace sa Dragom Benderaćem, nekada uglednim privrednikom, ocem proslavljene šahistkinje, Ane Benderać (WGM). Drago je danas stalno sa nama. Prilika je da istaknem da je ženska ekipa ŠK Trebinje, predvođena, Anom, trijumfovala na Premijer ligi Bosne i Hercegovine u Tuzli (jun 2019).  Pitam ga za fide majstora Srđu Benderaća, nekada nadu sarajevske Bosne. „I ove godine radi u Dubrovniku, bez obzira na Covid19“. Sa Srđom sam uvijek imao dobru i često šaljivu komunikaciju. Rekao mi je prije nekoliko mjeseci da čak 5000 ljudi iz istočne Hercegovine radi u Dubrovniku. Takav je trend posljednjih godina.

Eh, Dubrovnik! Trubaduri su pjevali o palmama koje njišu grane, mirisu behara i  ljubavi. Tereza, na jedinstven način, „Prijatelji stari gdje ste“ i „Nono, dobri moj nono“. Ibrica je pjevao „Šalom Sara“ i  decenijama priređivao ponoćne koncerte na Dubrovačkim ljetnjim igrama. Ranih osamdesetih zablistao je pijanist Ivo Pogorelić, koji će uskoro steći svjetsku slavu. U drugoj polovini osamdesetih često sam dolazio u čudesni grad. Boravio  u  hotelu „Kompas“, na Lapadu. Imao sam tada djevojku romantičnog imena. Voljeli smo prošetati stazom iznad mora do Babinog Kuka. Uveče bi odlazili na Stradun i peli se onim bočnim stepenicama što „vode u nebo“.  Momo Kapor je u maštao da jednog dana sa stepenica crkve svetog Vlaha, pređe u kultnu Gradsku kavanu.

Tamo ste, uz malu dozu sreće, mogli vidjeti  Koču Popovića i Danila Kiša. Koča je u Dubrovniku imao mali stan. Volio je plivanje i tenis, a Kiš gitaru i ćasakanje uz čašicu. Koliko mudrosti za malim kafanskim stolom! Često su pijuckali konjak na terasi hotela „Argentina“.

Šetnja sa Dragom asocirala me na davni događaj. Tokom juna 1994. održana su dva  atraktivna, vezana turnira, po ubrzanom tempu. U Bijelom Polju i Trebinju. Iz Trebinja je stigao specijalni autobus da preveze šahiste. Drago je vođa puta. Njegova uloga bila je značajna zbog činjenice da je rat u Bosni  i  Hercegovini bio u punom jeku.  Kako će biti na granici? Sve je proteklo dobro. Igrali smo u osnovnoj školi, blizu Dučićevog parka. Jak turnir, nastupa desetak velemajstora.

Susreti sa ljudima iz zavičaja bili su tada vrlo emotivni. Sa rodbinom, pogotovo. I vidim, približava se moj ujko Joco, koji je izašao iz Mostara skoro dvije godine nakon početka rata. On je bio jedan od najomiljenijih rođaka, pun duha. Iznenada me podiđoše takvi trnci, da sam mislio da ću se srušiti! Počeo je turnir, petnaestak mojih rođaka i prijatelja su stalno pored mog stola. U nekom posebnom nadahnuću zabilježih šest uzastopnih pobjeda! Sa tri brza remija stigao sam prvi na cilj.

Turnir je organizovao ŠK Leotar u kome je tada i ranije radio izuzetan trener i šahovski radnik, Mirko Albijanić. Ana i Srđo Benderać bili su Mirkovi učenici. Igrao sam za Leotar, krajem devedesetih. Predsjednik kluba Pero Kukić važio je za čovjeka kome se vjerovalo. Najzaslužniji za zaposlenje moje majke u vrtiću, koji se nalazi pored Sabornog hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg (u Dučićevom parku). Majka je devet izbjegličkih godina provela u Trebinju. Igrao sam Pojedinačno prvenstvo Republike Srpske  1999. u hotelu „Leotar“. Iako sam spavao u „Leotaru“, svako veče sam odlazio kod majke, u naselje Hrupjela. Nikad mi čajevi nisu više prijali nego tada! Majka je stavljala razne trave, dosta limuna i meda. Osjećao se miris ljubavi  i  dah nostalgije za izgubljenim zavičajem.

Sa bratom i majkom u Tasovčićima

Sljedeći susret s Karpovom dogodiće se u Vinskom podrumu „Petijević“, u 19 sati. Biće to nezaboravno veče!

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Karpov u Dučićevom gradu (treći nastavak)


Piše: Velemajstor Milan Draško

 

(Treći nastavak)

„Da samo s visina za ponore znadnem,
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila“.

(Dučić-„Krila“-odlomak)

 

Anatolij Karpov je odigrao 11 mečeva za titulu svjetskog šampiona, što je apsolutni rekord. Pobijedio na 185 međunarodnih turnira i mečeva, ne računajući pobjede iz  pionirskih i omladinskih dana, kako se sam Karpov izrazio, tokom druženja u Trebinju. Takva dostignuća biće teško nadmašiti. Sjetimo se čudesnog trijumfa na turniru 18 kategorije „Linares 1994“. Pobijedio je Kramnika, Topalova, Geljfanda, Ivančuka, Barejeva, Judit Polgar, Beljavskog, Lotjea, Iljeskasa, a remizirao s Kasparovom, Anandom, Širovom i Kamskim. Osvaja prvo mjesto sa 11 iz 13, uz performans 2977! Kasparov i Širov su 2-3. sa 8,5 poena. Pogledajmo efektno ostvarenje protiv FIDE prvaka svijeta Veselina Topalova.

Anatolij Karpov-Veselin Topalov
Linares 1994.

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Ta1, Te1, Sb3, Sc3, Lg2; pješaci: a2, b2, c4, f2, f4, g3;
Crni: Kg8, Db8, Ta8, Tf8, Sc6, Ld7, Le7; pješaci: a6, b5, d6, e6, f7, g6;

Karpov je odigrao 18. Sc5! Uslijedilo je 18… dc5 (18… Le8 19. Se6!-fe6 20. Te6+-) 19. Dd7-Tc8 20. Te6!-Ta7 21. Tg6 (21. Dd3!?) 21… fg6  22. De6-Kg7 23. Lc6-Td8 24. cb5 (23. Se4!?) 24… Lf6 25. Se4-Ld4 26. ba6-Db6 (26… Db2 27. Td1+-) 27. Td1-Da6?

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De6, Td1, Se4, Lc6; pješaci: a2, b2, f2, f4, g3;
Crni: Kg7, Da6, Ta7, Td8, Ld4; pješaci: c5, g6;

Bijeli igrajući 28. Td4! razara crnu poziciju. Nakon 28… Td4 29. Df6-Kg8 30. Dg6-Kf8 31. De8-Kg7 32. De5-Kg8 33. Sf6 (33… De6-Kg7 34. Df6-Kg8  35. Dg6-Kf8 36. Dh6-Kg8 37. Sf6-Kf7 38. Sh5!+-)  33… Kf7  34. Le8-Kf8

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De5, Sf6, Le8; pješaci: a2, b2, f2, f4, g3;
Crni: Kf8, Da6, Ta7, Td4; pjesak na c5;

Karpov je izabrao 35. Dc5 (35. Lh5!) 35… Dd6 36. Da7-Df6 (Topalov propušta zabavan nastavak 36… Td1 37. Kg2 (37. Kh2-Th1) 37… Tg1!? 38. Kh3 (38. Kg1?-Dd1 39. Kg2-Dh1! 40. Kh1 Pat!) 38… De6 39. Sg4 bijeli je dobijen, ali je teža realizacija nego u partiji). 37. Lh5-Td2 38. b3-Tb2 39. Kg2 1:0         

Odlazim prema klubu gdje ću  se sresti sa mojim nastavnikom istorije Jovom Spahićem i  rođakom Petrom Miloševićem, budućim magistrom istorije. Oni su pravi drugovi, iako Petar ima 24, a Jovo 90 godina!  Lijepa, humana priča.

Jovo je fenomen, odlično se drži i pamćenje ga vanredno služi. Svaki dan dolazi biciklom do Doma penzionera, ujutro i popodne. Njegova kuća, blizu magistrale koja vodi za Dubrovnik, udaljena je četiri kilometra od Doma. Prelazi svakodnevno 16 kilometara! „Igrao si Kadetsko prvenstvo svijeta u Francuskoj 1977. Pred sam polazak, na čapljinskoj željezničkoj stanici, rekao si majci: „Pripazi Simeona“. Moja majka je predavala djeci od prvog do četvrtog razreda, od te jeseni učiće i Jovinog sina. „Pitao sam se zašto si to rekao baš pred odlazak na daleki put“?

Kao da smo čudesnom magijom zaplovili kroz vrijeme, vrativši se u sedamdesete. Vidim ga kako šeta razredom i ponovo pronalazi zanimljivosti kojih nema u našoj knjizi istorije. Obožavali smo njegove časove. Opet je u staroj formi, Petar i ja pažljivo slušamo. Pričamo o njemačkom Desantu na Drvar i o Titu.

Čitao sam nedavno knjigu „Gambit Jare Ribnikar“,  Mladena Gvere. „Odjednom, videla sam, engleski „spitfajeri“ nadleću nemačku kolonu i gađaju tenkove. Verujte mi da to niko nigde nije napisao“. Sve se događalo od 25. maja do 3. juna 1944. Nekoliko rečenica kasnije: „Noć. U daljini se videla neka svetlost“. Zatim opisuje kako su ruski i američki avioni prevezli Tita i vrhovni štab u Bari, sa aerodroma u Glamočkom polju. Potom putovanje brodom za Vis i dramatičan trenutak kad je Titova lična sekretarica, Davorjanka Popović-Zdenka, shvatila da Tito nije na brodu. „Ja se gušim, ne mogu ovde da ostanem“. Zagrlim je, ona i dalje plače. „Umreću Jaro, umreću, tresla se od plača“. Tito je bio na drugom brodu. Dugo je  ostao na Visu. Tu je potpisan sporazum Tito-Šubašić.  Povremeno putuje u Italiju (susret s Čerčilom u Napulju). Krajem ljeta susreo se sa Staljinom i Čerčilom, kako bi učvrstio međunarodni položaj. Jovo nam priča o manje poznatim stvarima. „Tito je boravio u Sovjetskom Savezu. Poslije izvjesnog vremena, prebacio se u Rumuniju. Bio je u Krajovi kada je oslobođen Beograd (20. oktobar 1944). Tek dva dana nakon oslobođenja glavnog grada vraća se u Jugoslaviju“!?

Ratne uspomene Koče Popovića, komandanta Prve proleterske brigade, filozofa, pjesnika nadrealiste, diplomate, objavljene u više knjiga, bacaju novo svjetlo na Bitku na Sutjesci i Titovo rukovođenje. Jovo je detaljno upoznat sa sadržajem knjiga. „Koča piše da Tito 13 dana uzastopno nije izdao nijedno naređenje! Tvrdi da se vrhovni komandant u jednom trenutku izgubio i pronašao ga je njegov kurir“. Intrigantno je čuti mišljenje koje je dijametralno suprotno ranijim saznanjima.

Petar mi poklanja knjigu Dragana R. Kovača „Pogaženi testament“. Jedna od rijetkih knjiga o trebinjskom dobrotvoru i vizionaru Luki Ćeloviću. Petar je ljetos dolazio kod nas. Sjedili bi  između platana i lipe i razgovarali o istoriji, knjigama Mome Kapora, šahu.  Ponekad bi se pridružio komšija Goran. On dobro poznaje istoriju Tasovčića. Goran je izrazito duhovit, njegove imitacije razgalile su dušu.

Toliko smo zaneseni slušajući nastavnikove priče da nismo ni primijetili da je već jedanaest sati. Potpisivanje ugovora obaviće se na trećem spratu hotela „Integra“. Ulazimo u salon, Karpova još nema. Ljudi bliski klubu i televizijske ekipe u napetom iščekivanju. Karpov se pojavljuje burno pozdravljen dugim aplauzom. Sjeda za stol, pored njega predsjednik kluba Drašković i Jagoda Vuković, profesorica ruskog i trener u ŠK Trebinje. Jagoda je u ulozi prevodioca.

Potpisan je sporazum o saradnji Šahovskog kluba Trebinje i Šahovske akademije „Anatolij Karpov“, koji će trebinjskim šahistima omogućiti sistemski razvoj ovog sporta i učešće na svjetskim šahovskim takmičenjima.

Ovim sporazumom, koji su potpisali Anatolij Karpov i  Radenko Drašković, definisani su načini pružanja usluga naučne i stručne podrške u sprovođenju opštih razvojnih programa dodatne edukacije djece i odraslih za nastavu šaha. ŠK Trebinje jedini je klub u Bosni i Hercegovini koji je potpisao  ugovor sa Šahovskom akademijom „Anatolij Karpov“. Karpov je kratko govorio i o rasprostranjenosti šahovskih škola u Rusiji.“Sada se šah predaje u 350 škola i 80 vrtića“. Od Kamčatke do Smolenska, kako voli da kaže Karpov. „Od prošle godine radimo i sa četverogodišnjom djecom“. Otkako je deputat Državne dume Ruske Federacije, gdje predstavlja Tjumensku oblast, program Šah u škole dobija snažan zamah. Fotografisanje sa velikim šampionom.

Karpov je strpljiv, opušten. Zadovoljstvo na licima ljudi što su tako blizu legende. Kada je napuštao salu, predstavljam svog nastavnika: „Uvaženi istoričar, On ima 90 godina i sjeća se Vaše simultanke u Čapljini, 1976. godine“. Karpov izražava mišljenje da je simulanku odigrao neposredno nakon Vidmarovog memorijala 1975. (Portorož/Ljubljana). „Bio je to moj prvi turnir kao prvaka svijeta i moja posljednja duga  turneja s Furmanom.“ Karpov je počeo raditi s Furmanom sa 18 godina. Velemajstor Semjon Furman bio je čuveni trener. Pomagao je Bronštajnu, Botviniku, Korčnoju, Geleru. Sa Karpovom je radio od 1969, do smrti 1978.  Karpov: „Furman je igrao odlično kada smo putovali zajedno“. Na jakim međunarodnim turnirima u Madridu, Portorožu/Ljubljani i Bad Lauterbergu osvojio je treće mjesto. Mog trenera Kiću su neki zvali Furman. Lijep kompliment.

Međutim, jedan detalj sa čapljinske simultanke otkriva da je ipak odigrana 1976. Igrali smo u hotelu „Mogorjelo“, u neposrednoj blizini Neretve. Dimitrije Bjelica najavljuje početak simultanke. Nevjerovatan broj ljubitelja šaha u sali. Bjelica pokazuje rukom prema meni i govori Karpovu da obrati posebnu pažnju. „Ovaj dječak je pionirski prvak Jugoslavije“. Dijelio sam, u tom trenutku, titulu sa budućim GM, Draganom Paunovićem. Prvenstvo je odigrano u Vršcu 1976. Kasnije gubim meč protiv Dragana, a 1977. osvajam titulu, sa poenom prednosti ispred Veljka Vujačića iz beogradskog Partizana. Živo se sjećam simultanke. Izabrao sam čvrsti Karo-Kan, ali me Karpov potpuno „ugušio“. Slaba utjeha što je partija dugo trajala, nisam imao nikakvu šansu. Moj trener, Kićo Bekan, pružio mi je poslije partije Karpovljevu sliku s njegovim potpisom. Draga uspomena.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)