Kako sam doživio Evropski klupski šampionat i seminar za FIDE internacionalnog organizatora u Ulcinju (3. nastavak)


Sledeći dan, u četvrtak ponovo posle olujne noći odem blizu ulcinjske plaže da vidim kako sada izgleda. Malo više vode oko hotelskog kompleksa. Radnice skupljaju i čiste naneseni pjesak ispred restorana. Srećom, jutra su bez padavina, poluoblačna. Kako vrijeme odmiče, gomilaju se oblaci i onda krene pljusak.

 

Usput sretoh Mitra Đukanovića koji je na ovom turniru zadužen za medije i stalno je u kontaktu sa šahistima. Ispričao je kako je najjači šahista na ovom Kupu, Mamedjarov, posle završetka kola, igrao slobodne brzopotezne partije. Stvorena je euforična atmosfera koja je bila malo čudna nekim šahistima sa Zapada, koji ne poznaju našu gostoljubivost i srdačnost i nisu mogli da vjeruju očima kada je Mamedyarov osjećajući se jako prijatno, zaplesao.  Nezaboravno veče za sve prisutne, a vjerovatno će detaljnije opisati događaj sam Mitar Đukanović.

Seminar je i dalje nastavljen u terminu od 10 do 13 časova sa pauzom za kafu. Gospodin Ozgur je maestralno vodio seminar i najavio sutra na kraju seminara test. Zatražio je naše email adrese na koje može da nam pošalje priručnike za organizatore FIDE u pdf i još neke fajlove.  Rekao je da će se rezultati testa znati za oko dvije nedjelje i biti objavljeni na FIDE sajtu.

Dok sam bio za ručkom stiže mi poruka Aloka Kumara sa Floride, profesora Univerziteta finansija, čiji su sinovi Nikhil i Naman igrali u Đenoviću na turniru Treća subota. Zainteresovan je da igraju opet, u decembru. Ja mu kažem da sam u Ulcinju, gdje se igra Evropski klupski kup. Posle desetak minuta mi stiže poruka da na Evropskom klupskom kupu igra Leinier Dominguez, velemajstor koji podučava njegove sinove, pa ako ga vidim, da mu prenesem njegove pozdrave. Bilo mi je drago što to čujem. Ostavim mobilni i pogledam desno, kad upravo sto iza mene, na desno, sjedi sam velemajstor Dominguez. On je, inače, nedavno prešao u Američku šahovsku federaciju. Ustanem i priđem Dominguezu koji je upravo završavao ručak. Predstavim se i kažem mu da mu prenosim pozdrave Aloka Kumara. Odmah je prijazno reagovao, rekavši da podučava njegovu djecu. Upoznao sam ga sa turnirima u Đenoviću na kojima će igrati u decembru Nikhil i Naman i zamolio ga za fotografiju da mogu da pošaljem Aloku na Floridu. Vrlo ljubazno je pristao i konobar u blizini je napravio fotografiju mojim aparatom. Zaželio sam mu i dalje uspjeh na turniru.

Posle ručka sam malo odmorio, pa ponovo krenuo do sale za igru. Ispred sale sam sreo neke od naših šahista pa sam se zadržao oko pola sata u vrlo ugodnom razgovoru. Prisjetili smo se zlatnog doba hercegnovskog šaha, dok je bio živ FM Đorđe Konjević. Saznao sam mnoge stvari koje ranije nisam znao, dogodovštine sa mečeva, u kojima su učesnici šahisti koje poznajem. Jako prijatno druženje sam prekinuo odlaskom do sale za igru. Opet nisam mogao da uđem, ali je u blizini bio Vanja Drašković, otac Davora i Luke, inače visoki funkcioner FIDE, pa je rekao službenici da mi da PRESS oznaku, pa sam opet ušao u salu. Nekoliko puta sam sve pogledao, ali sam se najviše zadržao kod partije Mamedyarova. On je dospio u neku naizgled jednaku završnicu, ali je takoreći ni iz čega počeo da stvara pritisak i posle desetak poteza njegov protivnik se predao. Bilo je zanimljivo pratiti način igranja i ponašanja Mamedyarova. Kada je osjetio da može da stvori inicijativu i ugrozi protivničkog kralja, više nije bio ista osoba. Ustajao je više puta i prilično brzo se kretao, očigledno pomalo nervozan. Brza pobjeda je bila početak uspjeha ekipe Alkaloida koji su protivnike pregazili rezultatom 6:0. Nažalost, imali su jedno od prethodnih kola propusta, koje je teško nadoknaditi na tako kratkom turniru.
Dok sam gledao partiju Mamedjarova, neko me kucne po ramenu. Okrenem se i vidim Jovanu Rapport, djevojački Vojinović. Pozdravimo se srdačno.

Sledeći dan, bio je moj poslednji dan u Ulcinju, jer se seminar završavao oko 13 časova. Posle završetka predavanja radili smo 50 minuta test od 30 pitanja. Pitanja je odštampao predsjednik Saveza Jovan Milović i predao WGM Evi Repkovoj, koja nam je u planirano vrijeme podijelila testove. Poslednjeg dana seminara, nije bio prisutan jedan učesnik iz Srbije, koji je imao druge obaveze (kao sudija na ovom turniru). Tako je ustvari samo sedam učesnika seminara bilo testirano, a rezultati će biti kroz neku nedjelju na sajtu FIDE.

Odmah posle seminara sam krenuo taksijem na autobusku stanicu. U 15.15 sam uhvatio autobus za Budvu u koju sam stigao oko 16.30. U Budvi sam kupio kartu i čekao prevoz u 17:19 za Herceg Novi, prevoz Ellit express. Kombi ili minibus je malo kasnio. Jedna mlađa žena mi reče da ne idem daleko na kraj minibusa jer je vrućina, tako je njeno iskustvo. Nisam je poslušao već krenuo prema kraju. Nažalost, sve je bilo popunjeno  pa sam morao da stojim i ljuljam se do Tivta. Ali kako sam bio jako toplo obučen, odlučio sam da se probijem prema prednjem dijelu bliže prozoru vozača, jer sam već bio skroz oznojen od vrućine. Tu sam opet sreo tu ženu koja mi je preporučila da ne idem do kraja minibusa. Malo smo prokomentarisali kako to veliki broj putnika stoji na nogama, kao da je gradski autobus. Nismo uspjeli da zaključimo čija je to greška, ako uopšte postoji jer se sve kompjuterski određuje. Ipak, zaključio sam da je u prosjeku dobro, jer sam na polasku bio drugi putnik u praznom minibusu, a sada možda deseti prekobrojni koji se ljuljao od Budve do Tivta. Jedna putnica pored mene, sa desne strane iz Podgorice je nosila čivavu koji se povremeno plašio buke i grmljavine. Malo sam i sa njom porazgovarao. Rekla mi je da njena čivava ima četiri godine i redovno putuje autobusom do Herceg Novog. Vozač je bio jako ljubazan i stao mi „kod Okova“ u Zelenici, gdje me čekala supruga Mirjana i pomogla da se dovučem do kuće pomalo umoran od vožnje. Sve u svemu nezaboravan šahovski seminar, nezaboravan turnir i veliko hvala svim šahovskim prijateljima sa kojima sam bio u kontaktu ovih nekoliko dana.

(Kraj)

Kako sam doživio Evropski klupski šampionat i seminar za FIDE internacionalnog organizatora u Ulcinju (2. nastavak)


Ujutro sam rano ustao i prošetao prema ulcinjskoj plaži ispred hotela da vidim da li je bilo nekih posledica grmljavine i oluje od sinoć. Bazeni pored plaže su bili još vlažni i na nekim mjestima se vidjelo da su talasi nabacali pijesak. Ipak, vrijeme je bilo ujutro lijepo pa je jedan od trkača uživao trčeći po plaži. Još jedan par je trčao stazama između zgrada hotelskog kompleksa. Izgledalo je čudno da je samo prije nekoliko sati protutnjala velika oluja.

 

 

Sa predsjednikom Šahovske federacije Crne Gore Jovanom Milovićem i velemajstorom Dragoljubom Jaćimovićem ispred Press centra, u blizini sale za igru

Od predsjednika Saveza Jovana Milovića sam čuo zanimljivu priču koja pokazuje kako se organizator nekog od šahovskih takmičenja može naći u neobičnoj situaciji i mora da pronađe rješenje u kratkom vremenskom periodu. Radi se, naime, o digitalnim (elektronskim) tablama koje se koriste na FIDE takmičenjima za prenošenje poteza (bilo direktno, bilo sa kašnjenjem od 15 minuta). Elektronske table su potpuno ispravne, korišćene već mnogo puta, ali na iznenađenje organizatora, došlo je do problema u prenošenju poteza. Kada se prenesu na drugo mjesto i isprobaju, rade savršeno, a u sali za igru – ne rade. Tu su pokušavali na razne načine da otkriju zašto elektronske table ne rade u sali za igru, konsultovani su razni stručnjaci i kada je već izgledalo da je problem nerješiv, jedan od članova se dosjetio – stolovi u sali su metalni pa se zbog toga dešava indukcija u njima kada stave elektronsku tablu – što remeti slanje signala. Organizator, je pod hitno (ali uspješno) morao da angažuje stolara i da na sve stolove stave drvene daske određene debljine kako bi spriječili indukciju i remećenje signala sa elektronskih tabli. Tako su šahisti mogli da uživaju u prenosu poteza, a da nisu ni znali za veliki problem koji je tome prethodio i kojeg je organizator uspješno riješio. Za učesnike i goste sve je funkcionisalo savršeno, ali iza toga leži ogroman rad i trud organizatora, Naravno, treba pohvaliti i vrlo ljubazne i stručne domaćine u hotelskom kompleksu na ulcinjskoj plaži, posebno iz hotela Karisma i Long Beach.

Da se sada vratim na seminar. Voditelj seminara bio je Solakoglu, Ozgur koji je predsjednik komisije FIDE za događaje. Na samom početku učesnici seminara su se predstavili (seminar je vođen na engleskom jeziku): Pored učesnika iz Danske, Francuske, Rusije,  Makedonije i iz Srbije (i moje malenkosti), prisutna je bila i WGM Eva Repkova iz Slovačke, koja će uskoro postati zamjenica Ozgura Solakoglua na ovoj funkciji. Seminar je organizovan jako dobro, profesionalno i možda je najbolji seminar na kojem sam do sada učestvovao. Voditelj seminara je često odgovarao na pitanja, vrlo stručno i odmah se vidjelo da je prava osoba na pravom mjestu. Samo je prava šteta što nije bilo više učesnika. Do sada u svijetu ima 503 FIDE internacionalna organizatora, od čega su 91% muškarci, a 9% žene. Ipak, na ovom seminaru je broj bio izjednačen, tako da ukazuje na tendenciju povećanja učešća žena među šahovskim organizatorima. Da žene mogu biti izvanredni organizatori, pokazuje slučaj i WGM Eve Repkove koja je organizovala veliki broj turnira u Slovačkoj. Ipak, navodi da organizator stalno mora da se sreće sa problemima, posebno ako se organizuju dječiji turniri. Tu roditelji malih šahista ponekad imaju nerealne zahtjeve i stvaraju neugodne situacije. Inače u široj familiji WGM Repkove prevladavaju ženska djeca, pa su na jednom turniru od više stotina učesnika, školaraca, čak 4 njene nećakinje bile u statusu sudija. Jedna od njenih nećakinja ima isto ime kao i ona, Eva Repkova. Sa oznakom Eve Repkova, nećakinja se ponosno šetala, ali kada je izašla iz sale čula je raspravu nekoliko roditelja, pri čemu je uz dosta povišen ton jedna žena tražila Evu Repkovu da protestuje. Nećakinja naše „prave“ Eve Repkove se toliko našla u neugodnoj situaciji, tako da je okrenula plastičnu oznaku „Eva Repkova“ dok ljutita majka šahiste nije protutnjala pored nje. Ustvari ovaj seminar je uz vrlo stručno vođstvo omogućio međusobnu komunikaciju organizatora i razmjenu iskustva, što je takođe dragocjeno. Francuski učesnik organizuje stalno trodnevne vikend turnire od 7 kola (2+3+2 kola) i iznio je svoja iskustva. Sa njim sam i tokom pauze malo porazgovarao i saznao o organizaciji turnira u Francuskoj i povećanom interesu za šah. Naravno, dragocjena su iskustva u organizaciji velikih open turnira, ali evropskih takmičenja makedonskih učesnika. Prije desetak godina oni su organizovali jedan promotivni meč u Ohridskom jezeru, gdje su ronioci igrali podvodni šah. Ta scena se godinama vrti u spotovima o makedonskom šahu u raznim prilikama.

 

 

Posle prvog dana seminara u hotelskom holu sam sreo starog prijatelja i šahovskog sudiju Nebojsu Baralića, koji je sudija na ovom turniru. Nisam ga vidio nekoliko godina, pa mi je bilo veliko zadovoljstvo da malo porazgovaram i obnovim staro prijateljstvo. U holu sam sreo sve naše reprezentativce koji su posle napornog turnira u Batumiju skoro bez odmora nastavili takmičenje u Ulcinju.

IM Blažo Kalezić

Za ručkom sam primjetio Andreikina, Hammera, Rapporta, Koneru Humpy, Grandeliusa i mnoge druge. Uglavnom su bili ćutljivi, očigledno već razmišljajući i partiji koju treba da igraju kroz sat ili dva.

Posle podne sam pošao do sale za igru sa IM Jovanom Todorovićem. On je kao kapiten Jelica PEP imao dozvolu da uđe. Srećom, tu je bio Jovan Milović, predsjednik Šahovske federacije Crne Gore, koji mi je obezbjedio akreditaciju Press, tako da sam ušao u salu da posmatram ovaj vrhunski šahovski događaj.  Sala zagrijana taman koliko treba. Kako sam bio u jakni, bilo mi je i pomalo vrućina. Dosta šahista je bilo u kratkim rukavima. Ruski šahisti u plavim majicama sa oznakom Rusija. Jednom od njih je bilo vjerovatno malo hladno, pa je preko majice obukao još jednu. Sudije su sve imale plave žakete. Dosta je bilo i ženskih sudija i sigurno da se vodilo računa o ravnopravnosti žena kad se određivao sudijski sastav. Neke su partije bile završene i položaj kraljeva na sredini table je označavao kako je partija završena, remijem ili pobjedom bijelog ili crnog. Ostao sam oko sat vremena ili malo više u sali, a zatim izašao sa IM Jovanom Todorovićem ispred. Dok smo malo razgovarali o šahovskim događajima, izašao je indijski velemajstor GM Pentala Harikrishna da uzme sok iz automata ispred sale. Čim je vidio Jovana Todorovića, prišao je da mu se javi (pa sam se i ja sa njim pozdravio). Jovan mi je posle rekao da je igrao sa Pentalom prije nekoliko godina, a inače njegova supruga je naša šahistkinja Stojanović. Ostavio mi je utisak izuzetne ličnosti, a ne samo vrhunskog šahiste.

Večerao sam sa šahistima Rudara i uživao u pričama velemajstora Rajkovića i FM Srđe Dragaševića o velikim šahistima iz prethodnih decenija. Ljubomir Ljubojević je npr. prvi šahovski sat vidio kod velemajstora Rajkovića. Zanimljive su bile anegdote o Šahoviću, Brownu, Wajseru (koji je znao da koristi psihološke trikove tokom partije). Dok je jednom igrao protiv velemajstora Rajkovića Wajser je stavio olovku u šaku i pljoštimice (kada je bio u skoro izgubljenoj poziciji sa kvalitetom manje) naglo lupio po stolu. To je odjeknulo kao pucanj u velikoj sali i svi su se šahisti okrenuli da vide o čemu se radi. „Ja imam slabe živce“, objasnio je GM Wajser našem velemajstoru. Ipak, njega je ta reakcija tako zbunila da je odmah napravio grešku i partija je završena remijem. Pomenuti Wajser koristi i druge sisteme da malo dekoncentriše protivnika pa „šrafi“ svoje figure kada ih stavlja na polje, zatim stalno namješta protivnikove figure, tražeći sa budu tačno na sredinu polja. To mu je prolazilo često i protivnici su se dekoncentrisali i griješili. Ipak, jedan naš velemajstor, malo višeg rasta i dužih ruku, zgrabio je ruku Wajsera prije nego što je počeo da „šrafi“ figuru na šahovskoj tabli i „odučio“ ga od tog trika.

Tako je završio prvi dan seminara, kojeg su obilježili susreti i kraći razgovori sa mnogo šahovskih prijatelja, kako igrača, funkcionera, tako i sudija, i ostao mi je izuzetno lijep utisak o organizaciji ovog turnira. Ipak, znao sam da iza toga leži ogroman radi i snalaženje u svim situacijama. Očigledno, ako sve protekne kao do sada, Šahovska federacija Crne Gore će sigurno dobiti uskoro još novih organizacija velikih svjetskih događaja.

(nastaviće se)

Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (20)


VELIKI ŠAMPIONI, ŽIVOT I POLITIKA
(sedmi nastavak)


Crno – bijele noći Rejkjavika

Najsjevernije evropsko ostrvo, Island, sa svojim glavnim gradom Rejkjavikom, odabrano je za poprište najvažnije šahovske bitke u XX vijeku. Grad u kojem zima plače za danom, a ljeto za noćima, gdje u silnim kontrastima prirodnog ručnog rada, iz kojeg su ljudskom pogledu izložene slike sa glečerima, termalnim vodama i drugim djelima vulkanskog kolorita, u ljeto 1972. postao je medijski centar svijeta i mjesto gdje su moge aviokompanije usmjerile svoje letjelice da na ostrvo prebace ljude da prisustvuju tom atraktivnom dogadjaju. To nije bio samo meč dvojice najmoćnijih šahista toga doba, nego i potajni okršaj dvije supersile, čiji eho nije izostao i pored diplomatskih uvjeravanja da je to samo sport i ništa više. Tako je grad, koji je željan krošnji visokog drveća, ali taj nedostatak nadoknadjuje brojnim dolinama, sa travom jarko zelene boje, na kojoj promiču velika stada ovaca, postao izazov ne samo za šahiste, nego i za izvještače svjetskih medija, da u svoje zemlje prenesu utiske inspirisane bijelim noćima sa kristalnim nebom, poput Dostojevskog koji je priču o tom fenomenu nad Petrogradom napisao 1848. godine. Pogotovo što je, već uzburkana šahovska atmosfera, stvorila pravo usijanje i nebo nad Islandom pretvorila u crno – bijele noći!

Spaski je stigao u Rejkjavik dvije nedjelje prije Fišera, koji je svojim kašnjenjem čak doveo u pitanje održavanje meča. Boris je doletio iz Moskve 21. juna, da bi imao dovoljno vremena da se adaptira na klimatske promjene. U njegovom štabu bili su Efim Geler, Nikolaj Krogijus i Ivo Nej. Ovaj poslednji nije imao najvišu titulu, ali je bio odličan poznavalac teorije otvaranja. Boris je igrao sa njim tenis, a kasnije sa Svetozarom Gligorićem, koji je prvi, od akreditovanih gostiju, stigao na Island. Bližio se dan zakazanog otvaranja meča, a od Fišera nije bilo nikakvog glasa. Prvog jula se stvorila prava pometnja jer su stizale i neke glasine iz Amerike da se Fišer razbolio i da neće doći. Predsjednik FIDE dr Eve našao se na mukama, pritisnut upozorenjima sovjetske delegacije da se ne može tolerisati nepoštovanje Pravilnika meča. Eve je odložio svečanu ceremoniju za sjutra veče u 20 h. nadajući se da će izazivač stići sjutra ujutro avionom iz Njujorka. To se, našalost, nije desilo i on nije smio odustati od date riječi. Našao je izlaz u tome što je odložio dva dana prvu partiju zbog Fišerove bolesti, što je, navodno, imao pravo kao prvi čovjek svjetske organizacije.

Uveče 02. jula, u nacionalnom teatru Islanda, okupilo se znatiželjno društvo, zabrinuto da se, zbog poznatih Fišerovih zavrzlama, kojima je mnogim organizatorima zadavao glavobolje, ne izda saopštenje da je meč otkazan i da se, razočarani, moraju vratiti kući. U centralnoj loži sjedio je prvi čovjek Islanda, sa suprugom, a u prvim redovima predstavnici diplomatskog kora, ugledne ličnosti iz svijeta šaha i javnog života Islanda i drugih brojnih zemalja. Veče je odmicalo i svečani program bližio se kraju, a od Bobija opet nikakvog glasa. Doktor Eve se ponovo elegantno izvukao jer je imao u rukama iznenadni adut, koji je čuvao u rezervi za tu priliku.

Naime, kad je engleski bankar Džim Slejter pročitao u novinama da je meč na Ioslandu doveden u pitanje zbog Bobijevog zahtjeva da se povećaju nagrade, on je obznanio svoju odluku da će duplirati fond sa svojih 150 000 dolara. To je bila dobra vijest, a bila bi još bolja ako dopre do ušiju ćudljivog izazivača, kojeg su na Islandu čekali kao Godoa, u drami Semjuela Beketa.
Šta je sve na Fišera uticalo da se ukrca na avion, teško je zaključiti, ali, on se 06. jula ujutro iznenada pojavio na aerodromu u Rejkjaviku. Izašao je iz aviona koji je doletio iz Njujorka, ušao u automobil koji ga je čekao i, na razočarenja brojnih novinara, bez riječi se uputio ka hotelu.

Ljudi iz njegovog štaba, funkcioneri američke šahovske federacije Edmondson i Kramer, sa sekundantom Viljemom Lombardijem, zamolili su sudiju meča Lotara Šmida da odloži, još za jedan dan, početak prve partije, jer Fišer je premoren od putovanja i „otišao je da spava“.
Naravno, svemu ovome što se izdešavalo, Boris je mogao da stane na put. No, kao istinski sportista i džentlmen on je do krajnosti bio strpljiv da Bobiju pruži šansu, a dodatni motiv za njega bio je i taj što je žarko želio da se bori za odbranu svoje titule. Bobi je cijenio Spaskog i sve je to znao. Zato je sjutradan, kad se naspavao, poslao Borisu pismeno izvinjenje i, kao razlog kašnjenja, naveo „mučne pregovore sa organizatorima o nekim finansijskim pitanjima“.

Uglavnom, činilo se da je konačno sve spremno za početak meča i da će se sve odvijati prema uobičajenom redu. U tim trenucima, sovjetska delegacija nije željela da stvara nove probleme, na što je imala puno pravo, ali je ulogu Evea, koji je “sve činio da spasi meč vijeka iz sportskih pobuda“, prepustila ocjeni svog prvog čovjeka Viktora Baturinskog, koji je to objasnio riječima : – Doktor Eve je, sem pomenutog razloga, možda imao na umu još jedan. Naime, kad je umro svjetski prvak Aljehin 1946. on je tražio da njemu bude priznata titula svjetskog prvaka, na osnovu pobjede protiv Aljehina 1935. godine. Sovjetska šahovska federacija nije se sa tim saglasila, već se tek tada i iz tog razloga pridružila u FIDE jer je imala svog kandidata koji je bio spreman da preuzme titulu poslije smrti Aljehina. Ona je uspjela da izdejstvuje kod svjetske organizacije, na čijem čelu je bio Aleksander Reb, odigravanje Turnira petorice u Hagu i Moskvi, koji će pobjedniku automatski donijeti titula šampiona. Na tom turniru pobijedio je Botvinik, ispred Smislova, Keresa i Reševskog, a Eve je završio, ubjedljivo, na poslednjem mjestu. Tako se iza ove njegove podrške Fišeru mogla kriti osveta Sovjetima zbog te neprijatne Eveove asocijacije na taj, za njega, vrlo neprijatan turnir.

Time su se, bar za neko vrijeme, čarke zamirile i sve je bili spremno za početak prve partije.
Fišer se temeljito pripremio za ovaj dugo očekivani susret. O tome svjdoči informacija koju je dao jedan novinar, prijatelj Bobijevog sekundanta Lombardija. On je ispričao jedan detalj kad su njiih dvojica ušli u Fišerovu sobu, br 470 na četvrtom spratu hotela „Loftleidir“, ovaj je imao na podu veliki crni kofer nabijen šahovskim knjigama, a, pošto je bio zanesen analizirajući neku poziciju, novinarov pogled slučajno je pao na jednu fasciklu na kojoj je pisalo „Bobijeva biblija“. To je bio zbornik partija Borisa Spaskog, sa kompletnom analizom njegove igre, da služi Bobiju tokom meča.

Tako je na sceni Dvorca sporta, u svečanom ambijentu, konačno počela prva partija, u kojoj je, voljom žreba, bijele figure poveo Boris Spaski. Fišer je igrao oprezno i izjednačio poziciju, ali je u završnici ušao u sumnjiv nastavak koji ga je neočekivano odveo u poraz. Sva priča o toj partiji svodi se na čudjenje posmatrača zašto je Fišer žrtvovao lovca u remi poziciji?!

No, onda je nastupila kriza koja je dovela u pitanje nastavak meča. Epilog prve partije bio je takav da je Fišer počeo pokazivati prve znake nervoze. Pošto je prije početka meča zahtijevao da se promijeni boja figura i nadje nova šahovska ploča, sad je nagovještavao da će, ubuduće, tražiti da se prublika isključi iz sale ili da se prostor za igru ogradi staklenim zidom i igrači fizički izoluju od gledalaca. Uslijedila je druga partija i sudija je uključio časovnik. Spaski je sjedio u Sali i čekao svog protivnika. Ali, minuti su prolazili i on se nije pojavio. Uvijek nevolje s Fišerom – bilo je sve što su, oni koji su poznavali takva njegova stanja, mogli da zaključe, uz pitanja šta se dalje može dešavati i kako će se to odraziti na meč. Ponovo su se prenosili glasovi kako je Bobi već rezervisao avionsku kartu za sjutra, jer „pod datim okolnostima on više ne želi da nastavi borbu“. Iznenada se pojavio u prostoriji za sudije i tu je tražio da Šmida da vrati njegovih pola sata, koliko je proteklo dok se on nije pojavio, ali pravila to nijesu dozvoljavala. Sudija je bio neumoljiv, ali i Bobi Fišer. Samo što je on to uradio na svoju štetu. Spaski je poveo sa 2 : 0 i tek onda su mnogi posmatrači u Rejkjaviku pomislili da će Bobi zaista otputovati kući. Medjutim, genijalni osobenjak i čudak, našao je u sebi ahilovsku snagu i u daljem toku meča pokazao sav repertoar svoje nenadmašne šahovske klase i u velikom stilu dobio meč rezultatom 12,5 : 8, 5.

Lovorov vijenac na njegovim prsima označio je novog, jedanaestog šampiona svijeta u verziji FIDE. No, na veliko razočarenje svojih ljubitelja, koji su očekivali da Fišer napravi nove korake na putu ka stvaralačkom usponu šaha, i njegovom još većem ugledu u svijetu, on je krenuo putem velike drame i postao, uz Aljehina, najveći tragičar u istoriji ove igre!

nastaviće se….

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

 

Kako sam doživio Evropski klupski šampionat i seminar za FIDE internacionalnog organizatora u Ulcinju (1. nastavak)


Čitaoci bloga Šah-mat liste su vjerovatno primjetili da tri dana nije bilo nikakvih novih informacija na blogu. Razlog je moj boravak u Ulcinju na seminaru za FIDE šahovskog organizatora ali i prisustvovanju velikom šahovskom događaju, trenutno šahovskom događaju broj jedan u svijetu a to je- Evropski klupski kup. Planirano je da seminar počne u srijedu u 10 časova i traje do petka, kada je i završni test. Kako nisam imao zgodan autobus u srijedu, morao sam da krenem dan ranije.
Poslije završetka školskih obaveza u O.Š. „Ilija Kišić“, prije podne, 12. novembra, uhvatio sam u 14.40 autobus „Nikšić prevoz“ za Ulcinj. Pored mene bio je samo još jedan putnik tako da sam se prilično raširio sa stvarima po sjedištima. Karta je koštala 11 eura. Autobus je vozio preko Kotora u kojem se ukrcalo nekoliko putnika. Jedan od njih je glasno govorio na telefon, pa iako me nije zanimalo, čuo sam da je kupio neki automobil sa dodatkom iza, nosače za biciklo pa je čitavo vrijeme pregovarao da li može da se taj auto registruje. Kao i obično kad imam slobodno vrijeme igrao sam na minut preko lichess.com sajta. U Budvu je autobus stigao u 16:40 i pričljivi putnik je krenuo ka izlazu i usput da plati šoferu. Nažalost, nije imao sitno pa je upitao šofera da li bi mogao da sačeka da pođe u robnu kuću u Budvi i rasitni 50 evra. Vozač je odgovorio da nema vremena, pa je putnik uz veliko izvinjavanje dao samo 1 euro koliko je imao sitno, umjesto 4 evra. Kiša je povremeno padala, a vožnja se rastegla i tek u 18.55 sam stigao u Ulcinj. Na stanici sam uzeo prvi taksi i rekao taksisti da vozi do hotela Long Beach (vožnju sam platio 7 evra, jer je taksista rekao da je zatvoren put preko mosta pa mora da ide okolo). Uskoro sam stigao u hotel, javio se na recepciji i dobio ključ – soba 207. Na recepciji mi stave kao i svim gostima ljubičastu traku da se zna da sam na pansionu u koji je „sve uključeno“, dakle hrana i piće čitav dan tokom boravka. Soba je bila iznad očekivanja. Tri sobne lampe, veliki izbor TV kanala, namještaj novi, udoban. Kupatilo prostrano, uredno, sve besprekorno.

Smjestio sam se i sišao u hotelsko predvorje gdje su analizirali upravo završene partije igrači Rudara iz Pljevalja (velemajstor Dušan Rajković, IM Slaviša Milanović, FM Srđa Dragašević, FM Momčilo Raičević, FM Vlastimir Bujišić i Miroljub Ćirović).

Pitao sam na recepciji gdje je večera, i dobio odgovor – u hotelu pored, Karismi. Miroljub Ćirović je takođe planirao da ide istovremeno na večeru pa sam pošao sa njim, nekom prečicom, kako bi izbjegli vodu koja se prilično nakupila na ulicama. I dalje je padala kiša, ali sam imao kapuljaču, pa se nisam brinuo. Uskoro sam se popeo, pored velikog baštenskog šaha na sprat velikog restorana u kojem je bilo već dosta šahista. Ponuda hrane odlična, pića, voća, kolača i ostalog, tako da su i najprobirljiviji gosti mogli da nađu odgovarajuću hranu. Sjeo sam za sto odmah do prolaza, blizu automata za kafu (i sve proizvode, kao kapućino, bijelu kafu itd) ali i automat za sokove (breskva, naranča, ananas itd) i imao dobar pregled šta šahisti iz raznih zemalja biraju. Posebno me zanimalo šta biraju indijski šahisti, koji su inače uglavnom vegetarijanci ili vegani i imaju specifičan jelovnik. Primjetio sam da su zadovoljni izborom hrane i pića. Često su uzimali sok od naranče ili ananasa. Većina šahista je poslije završetka partije pošla do sobe da se presvuče, pa je par šahista bilo u nešto kraćim pantalonama. Valentina Gunina je imala moderne ‘pocijepane’ farmerke. Bivši svjetski šampion Ruslan Ponomariov je nosio braon kožni šešir. Konery Humpy je nosila zanimljivu indijsku odjeću u kombinaciji sa pantalonama. Svuda su stajali konobari spremni da usluže i pomognu oko hrane, a kuvarice i kuvari sa velikim tacnama stalno dopunjavali ogromni „švedski sto“ ili bolje rečeno oko 40 stolova na kojima je ponuđena hrana. Organizatori turnira iz Šahovskog saveza Crne Gore (posebno predsjednik Saveza Jovan Milović i sekretar IM Boro Miljanić, kao i funkcioneri Prisme koji su bili zaduženi, uz ostalo, za smještaj učesnika) nisu ništa prepuštali slučaju pa su za svakog učesnika kupili kišobrane koje su učesnici ostavljali u posebno ostavljene korpe pred salom.
Po povratku u hotel Long Beach razmišljao sam da li da se uključim u brzopotezni turnir koji počinje u 22 časa. Ipak, zavalio sam se u veliku narančastu fotelju, pa mi se prispavalo i odlučio sam da je bolje da sutra odmoran krenem na prvo predavanje na seminaru za FIDE šahovske organizatore, koje vodi predsjednik FIDE komisije za događaje, Ozgur Solakoglu.

Ujutro sam pogledao rezultate cugera koji je završio oko ponoći. Pobjedio je engleski velemajstor Daniel Fernandez. Ipak, jedan od učesnika, koji je takođe bio u vrhu tabele, ispričao je da je engleski velemajstor vrlo temperamentan i pomalo nezgodan kada se pojavi „sporna situacija“.

(nastaviće se)

Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (19)


VELIKI ŠAMPIONI, ŽIVOT I POLITIKA
(šesti nastavak)

Šahovska uzbuna u Moskvi (1971)

 

Poslije briljantnih pobjeda Bobija Fišera u mečevima kandidata za prvaka svijeta protiv Tajmanova, Larsena i Perosjana, u Moskvi je podignut nivo zabrinutosti do najviše tačke. Sa vrha svih institucija u zemlji, kojima pripada ta nadležnost, data je saglasnost za mobilizaciju svih snaga koje mogu doprinijeti samo jednom cilju – da se spriječi odlazak šampionske titule u SAD, poslije skoro četvrt vijeka sovjetske dominacije u svjetskom šahu. Najpouzdaniji i najodgovorniji ljudi dobili su zaduženja da organizuju pripreme u najkraćem roku, jer je početak meča Pravilnikom FIDE bio oročen najkasnije do 01. jula 1972. godine. U uslovima prave konfuzije, koja je nastala kad su najveći sovjetski eksperti „priznali“ s kim će imati posla, trebalo je uspostaviti savršen plan za tempiranje forme svjetskog broja jedan, za preostalih deset mjeseci. Vodjeni su mnogi razgovori i obavljene konsultacije za političku i drugu logistiku, kako bi se stvorili uslovi da timovi i štabovi što prije započnu taj delikatan posao. U jednoj dači u Podmoskovlju opremljena je „laboratorija“ za sve vrste priprema koje je tada poznavala šahovska praksa, a treneri su bili zaduženi za stvaranje studioznog plana i programa rada, svako prema individualnim specijalnostima.
U tom prvom talasu nastupili su velemajstori Boleslavski, Vasjukov, Polugajevski i Šamkovič, koji su preuzeli obavezu da temeljno izuče Fišerovo stvaralaštvo, za što su pripremili njegovih 500 karakterističnih partija. No, taj užurbani postupak, koji je trebalo mnogo ranije pokrenuti, izazvao je gorčinu kod najelitnijeg dijela Borisovog štaba, što se u prvom redu odnosilo na velemajstora dr Nikolaja Krogijusa. On se, još prije početka polufinalnog meča Fišer – Larsen u Denveru (Kolorado) 1971. godine, ponudio Šahovskoj federaciji SSSR-a da ga uputi u Ameriku, kako bi na licu mjesta mogao da prouči mnoge detalje koje novinski i drugi izvještaji ne mogu da zabilježe. To bi, itekako, dobrodošlo u trenutku kad se osjeća i izvjesno kašnjenje, ali predsjednik ŠF SSSR je tada to kategorički odbio. Krogijusu je mnogo teže pala predsjednikova naknadna pamet kad je bilo sve završeno na Islandu. On je, kao da se tek tog trenutka uključio u sva dešavanja, hladnokrvno konstatovao : – Fišer je nedovoljno proučen, kao čovjek i kao šahista!
Tu su se već razotkrivale odredjene pukotine u lancu priprema koji je prilično zavisio od volje političkih struktura, koje nijesu imale dovoljno razumijevanja za takve potrebe, a itekako su umjeli da dijele kritike i da odgovornost prebacuju na druge. Ipak, malo optimizma donio je sastanak kod zamjenika predsjednika Sportkomiteta SSSR, Viktora Andrejeviča Ivonjina, na kome su prisustvovali Spaski, Bondarevski, Krogijus, Baturinski i Antošin. Tu je postignuta saglasnost da se sve podredi osnovnom cilju i da se zatvore sve postojeće nesuglasice, kako bi se Spaskom omogućilo da, u miru i spokojstvu, dostigne svoju šampionsku formu. Tada su počele da popuštaju nesuglasice izmedju Borisa i Viktora Baturinskog, pukovnika KGB-a i načelnika za šah pri Sportkomitetu SSSR. To je bilo jako važno za Borisov duševni mir, jer taj čovjek je bio nedodirljiva politička figura u sovjetskom šahu i, praktično, sve najvažnije odluke su zavisile od njega. Srećom, iako vojnički krut, bio je vrlo razuman i znao je da ispali kritiku na sagovornika, ali bi ga na kraju podržao zbog „opšte stvari“.
Vrijeme je proticalo, pa su službe ubrzavale svoj posao, a onda je uslijedila direktiva da svi najugledniji šahisti i eksperti pošalju u Moskvu svoje ocjene i analize, u kojima će prikazati jake i slabije, šahovske i ljudske strane Fišera, sa preporukama za izbor varijanti koje bi Spaski mogao uspješno da primijeni. Tako su, na sto glavnog štaba, prispjele pisane šahovske i psihološke studije koje su uputili Botvinik, Smislov, Keres, Petrosjan, Talj i Tajmanov i Korčnoj. Zanimljivo je kako je Mark Tajmanov predstavio Fišera u jednom neslužbenom razgovoru sa ljudima iz Borisovog štaba, gdje je rekao : Bobi Fišer je Ahil koji nema Ahilovu petu! On je ljudska stijena koja pravo ide na vas a nema pukotine u koju možete prodrijeti! Naravno, ovakve izjave su demoralisale sve prisutne, pa je neko u izvještaju zabilježio : „ Mark (Tajmanov) je vidno uznemiren poslije teškog poraza protiv Fišera (0 : 6), što se vidi na njegovom umornom licu, koje pokazuje da je naglo ostario“!! Sve je to ukazivalo na pravu uzbunu koja je zavladala na svjetskom šahovskom dvoru.
Boris Spaski je osjetio tu atmosferu, koja mu se nije dopala, pa je, na iznenadjenje svih, otišao na kraće putovanje po Dalekom istoku i Jakutiji. U tim danima ležerne usamljenosti sjećao se svog djetinjstva i ratnih godina koje je proveo u jednom domu pionira, van Lenjingrada, gdje su sklonili djecu iz zone koja je preživljavala ratne strahote. A taj prekrasni grad na Nevi bio je centar stare Rusije i ruskog, pa sovjetskog šaha, gdje su živjeli i igrali takvi asovi : M. Botvinik, S. Vajnštajn, G. Levenfiš, G. Lisicin, I. Rabinovič, V. Ragozin, P. Romanovski, A. Sokoljski, A. Iljin – Ženevski i drugi vodeći majstori sovjetskog šaha. Boris se s tugom prisjećao tih srećnih dana koje je razorio rat, sa užasnim žrtvama njemu bliskih i dragih ljudi. Mnogi šahisti su tu stradali, a mnogi otišli na razne strane ogromne sovjetske zemlje, čije daljine su značile rastanak zauvijek. Taj Dvorac pionira u Lenjingradu odigrao je velimu ulogu u istoriji šaha. Zato vrijedi znati da je do 1917. godine to ogromno i raskošno zdanje u centru tadašnjeg Petrograda, na uglu Nevskog prospekta, okrenut fasadom prema rijeci Fontanki, nosilo ime Aničkov dvorac, koji je pripadao carskoj porodici. Poslije revolucije on je predat djeci i u njemu su radili mnogi klubovi, kružoci i škole šaha, baleta, muzike i dugih djelatnosti, odakle su izašla mnoga slavna imena XX vijeka.
Boris se vratio u Moskvu, prilično smiren od tišine i svježeg vazduha Dalekog istoka. Bio je sasvim mlad kad je ispoljavao velike umjetničke izražajnosti, pa je tada, za mnoge obožavaoce, postao Puškin na crno-bijelim pljima. Takva jedna ličnost nije mogla da se uklopi u ideološki tip i organiozacionu šemu priprema za najvažniji meč u životu, pa je nastojao da se oslobodi tog lanca poslušnosti i odgovornosti, kako bi nastupio kao samostalni šahovski umjetnik i borio se da sačuva svoju krunu, a ne da u šahu dokazuje nadmoć sovjetskog načina mišljenja i uredjenja. To mu je stvaralo veliki nemir i zato se svadjao sa pojedinim ljudima iz svog štaba. No, tu je napravio i veliku grešku kad se, prije samog početka meča, odrekao usluga svog dugogodišnjeg glavnog trenera Igora Bondarevskog. Njemu je zamjerio na jednom oštrom prigovoru : „ Boris, ako ne budeš obavio pripreme i saradjivao, izgubićeš meč.“ To je bilo previše za emotivnog šahovskog poetu.
FIDE je užurbala aktivnosti oko priprema za meč, pa je najprije objavila listu ponuda, koje su stigle. Doktor Maks Eve je naveo koji su gradovi zainteresovani za organizaciju meča, sa iznosima nagradnog fonda u dolarima, koje su ponudili : Buenos Aires 150 000, Sao Paolo 80 000, Montreal 75 000, Bogota 40 000, Pariz 50 000, Dortmund 92 000, Rejkjavik 125 000, Amsterdam 80 000, Cirih 60 000, Beograd 152 000, Bled 100 000, Zagreb 70 000, Sarajevo 120 000 i Grčka 52 000. U to vrijeme to su bile solidne ponude jer šah je počeo da uzdiže svoju cijenu upravo od pojave Bobija Fišera, koji je postao prva šahovska zvijezda Zapada i znao je da podiže sistem vrijednosti koji priliči najstarijoj od svih igara.
Tokom januara i februara, naredne 1972. godine nastale su nove čarke oko prihvatanja tih ponuda, jer su igrači počeli ispoljavati neke svoje prohtjeve, od kojih su, mnogi bili opravdani. Kako se moglo i očekivati, Bobi je bio posebno zainteresovan za nagradni fond, a kasnije ćemo vidjeti da je to bio razlog što se, umalo, meč nije prekinuo, poslije vodjstva Spaskog od 2 : 0. Boris je realno iznio svoje osjećanje da bi, prevashodno, želio da igra meč u gradu koji ima stabilnu i umjerenu klimu, jer dva mjeseca igranja, kako se očekivalo, mogu odvesti u hladnu jesen, što bi poremetilo njegov metabolizam i narušilo ravnotežu njegovih potreba. Zanimljivo je da Fišer, na jednu ponudu da se pola meča igra u Moskvi, a pola u Americi, nije ni pitao za nagradni fond, već je objasnio : – Ne bih igrao u Moskvi jer tamo ne bih imao moralnu podršku!
Poslije svih peripetija, FIDE je donijela odluku – Rejkjavik – Island 11. jul 1972. Više nije bilo moguće ništa promijeniti i obije šahovske delegacije doputovale su drugom polovinom juna, na mjesto obračuna dvojice jedinih ratnika koji su strastveno podijelili ne samo šahovski svijet…

 

 

1 Jedanaestogodišnji Boris Spaski 1948. u Lenjingradu.

 

(nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Velemajstor Milan Draško: Utisci iz Batumija (šesti nastavak)


U posljednjem kolu trijumfujemo protiv Belgije 2,5:1,5. Kosić i Drašković  ispoljavaju raskošnu formu u finišu i ponovo efektno pobjeđuju.

Dragan u 12. potezu osvaja pješaka i stalno povećava prednost. Dobija već u 29. potezu. Najljepša je završna slika!

Dijagram:
Bijeli: Kg1, De7, Sf6, Lg2; pješaci: a2, b3, e2, f2, g3, h2;

Crni: Kh8, Tg8, Sa6, La1, La8; pješaci: a7, e4, f5, g6, h5;

Kosić je igrom u završnom dijelu Šampionata podsjetio na blistavo izdanje sa Olimpijade u Tromsu 2014!

Luka je sproveo zanimljivu ideju u otvaranju, promijenivši crnopoljce (Le7-g5). FM Lenaerts je, očito, malo zbunjen, pa crni već u 13. potezu preuzima inicijativu! Opet je Lukin skakač stigao na d4, što je, uz otvorenu h liniju, pružalo motive za žestok napad. Bijeli je mogao odigrati bolje u 30. potezu, ali bi ostali siromašniji za lijepu završnu sliku!

Dijagram:
Bijeli: Kh1, Dd1, Te1, Te3, Le4; pješaci: a3, b4, c4, d5, f2, g3;

Crni: Kg8, Dh8, Tc8, Tf8, Sd4; pjesaci: a4, b6, d6, f5, g4;

Lenaerts je odigrao 30. Kg2? (30. Kg1) 30… Dh3 31. Kg1-fe4 32. Dd4-Tf2! 33. De4-Dh2 mat!

Nikola je remijem sa velemajstorom Mherom Hovhannisyanom osigurao pobjedu.

Zanimljivo je da nisam bio u sali tokom posljednjeg kola. Obično sam (sedam kola) sve vrijeme provodio u sali, ali mi se desio peh tokom meča sa Albanijom. Selektori mogu da izlaze i ulaze u salu, ali nakon 17 sati, nije dozvoljen ulaz. Mečevi počinju u 15 sati, krenuo sam dvadesetak minuta prije pet prema hotelu „Sheraton“, udaljenom oko 400 metara. Odjednom je počeo užasan pljusak, sklonih se u mali ugostiteljski objekat. Pitam dvije sredovječne žene mogu li mi posuditi kišobran? Kamenih izraza lica, glatko me odbijajaju. „Šta ćemo mi bez kišobrana“? Trčim kaldrmom, pored Šah kluba i Doma penzionera, koji su i po ovom kijametu ispunjeni ljubiteljima šaha. Mokar sam kao da plivam u Crnom moru. Vraćam se u „Intourist“!

Budući da smo dobili meč 4:0, šalimo se kako bi bilo dobro da i meč s Belgijancima pratim iz sobe!?

Prenos kasni petnaest minuta. Sjedim sam u sobi i grozničavo gledam u kompjuter. Još uvijek traje Nikolina partija. Neko kuca na vrata. Nikola, Luka i Dragan razdragano utrčavaju. Sjajno! Pozdravljamo se dodirom stisnutih šaka, zatim grlimo. Pokazali smo jak sportski karakter, prevazišli „nemoguću“ situaciju. Diobom 26-31. mjesta (zvanično 30.) ostvarili  korektan plasman, bolji od startnog rejtinga.

Titulu evropskog šampiona u dramatičnom finišu osvaja  podmlađena reprezentacija Rusije. Ljubitelji šaha još dugo će raspravljati zašto slavni Vasilij Ivančuk nije dobio potpuno dobijenu poziciju protiv Ivana Šarića, bivšeg prvaka Evrope. Najprijatnije iznenađenje, petoplasirana Hrvatska, odigrala je 2:2 sa Ukrajinom, koja bi pobjedom osvojila zlato. Rusi su pobijedili Poljake 2,5:1,5. Reprezentacije Slovenije i Sjeverne Makedonije odigrale su veoma dobro veći dio Šampionata, ali su popustili u „zadnjim metrima trke“. Konačan plasman: 1. Russia 15 bodova, 2-3. Ukraine i England 14, 4. Armenia 13, 5. Croatia 12, 5-10. Azerbaijan, Spain, Germany, France, Czech Republic 11, itd. Zanimljivo, po broju poena (drugi kriterijum kod diobe) mi bi podijelili 17-20. mjesto! Naravno, podatak je „iskopao“ precizni statističar, Blažo Kalezić. Uslovi za igru, na prvom spratu hotela „Šeraton“, bili su izvanredni. Na nivou recepcije, blizu kazina, jedna gospođa je prodavala šahovske knjige. Kupih „Greatest 501 Puzzles“, mađarskog velamajstora Balogha Csabe i knjigu studija (100) ukrajinskog problemiste, Sergeja Tkachenka.

Ponekad, prolazeći prostranim holom „Sheratona“, sjetio bih se događaja iz 2016. Sekundirao sam Luki Drašleru i Tari Ivanović na Šampionatu svijeta za mlade i jedva pronalazio mjesto u holu. Tu smo čekali djecu. Bilo je mnogo roditelja, pratioca, trenera. Desilo se da tri dana uzastopno pronađem posljednje raspoloživo mjesto, na širokom kanabeu. Gospođa do mene govori mi tiho:“Mi već treći dan sjedimo jedno pored drugog“!? Stigla je iz Južne Koreje da sekundira unuci. Vidi da sam iznenađen, jer izgleda mladoliko. „Šta mislite koliko imam godina“? „Ne više od 45“. Smiješi se; 60! Negdje pri kraju Šampionata dobih temperaturu, dva dana nisam napuštao sobu. Čim sam kročio u hol „Sheratona“, dolazi mi u susret. „Imam poklone za Vaše učenike“! Stvarno lijep gest. Brižljivo odabrani pokloni, različite boje. Ipak je svijet mali!

Spuštena je zavjesa na jedno  dramatično, pomalo traumatično takmičenje. Kad sve prođe, pamtimo samo lijepe trenutke. Imali smo sjajnu atmosferu, osjećali zadovoljstvo što smo opet skupa u dalekom svijetu i što predstavljamo svoju zemlju. Bilo nam je ljepše nego ikad ranije, iako smo na prošlogodišnjoj Olimpijadi u Batumiju ostvarili veliki uspjeh, osvojivši 36. mjesto, među 185 učesnika. Ljepota druženja ponekad zasjeni  rezultatski podvig.

64

Nikola sa neskrivenom radošću govori:“Idemo u Sibir“! I odjednom, misli odlutaše daleko. Uskoro će nas zagrliti zanosna ruska prostranstva!

„Sad smo bezbrižni, laki i nežni.

Pomislimo: kako su tihi, snežni

               vrhovi Urala“.

      (Crnjanski – „Sumatra“)

Velemajstor Milan Draško

(Kraj serijala)

Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (18)


VELIKI ŠAMPIONI, ŽIVOT I POLITIKA
( drugi dio )

Tako se nesrećno završila Fišerova come-back misija u SRJ, a njen uzaludni i tragični eho lijepo je opisao čovjek iz Bobijeve blizine, svih tih godina, Nenad Stanković, koji je u svojoj knjizi „Najveća tajna Bobija Fišera“ zabilježio : … „kao čovek koji se vratio iz dugih lutanja po svetu, on je podsetio na umjetnika i genija koji je upravo završio divan pejzaž vodenim bojicama na asfaltu, baš u trenu kada počinje kiša…. kako objasniti ono što pučinom brodi ili nebom leti…šta ostaje iza svega ?
Trag čoveka u vremenu.
Otisak duše u kamenu.
Prah skriven u pepelu.
Jedan grob na Islandu.

Za dostojanstvo života i sporta

Početkom naredne, 1993. godine, čudne i neočekivane okolnosti dovele su me na čelo resora sporta u Vladi Crne Gore. To sam doživio kao veliku čast jer Crna Gora je imala puno velikih imena iz svijeta sporta, pa sam od samog početka nastojao da tom poslu pridjem sa osjećanjem ogromne odgovornosti. Tokom učešća na „Taljevom memorijalu“ u Moskvi 1993. povodom godišnjice smrti ovog velikana, divnog čovjeka i dragog prijatelja, imao sam brojne susrete i razgovore sa uglednim sportskim zvaničnicima i nekim legendarnim ruskim sportistima. Slične razgovore obavljao sam u Rimu, Bariju i Parizu, sve dok nijesam detaljnije upoznao sistem konstituisanja državnog organa koji mi je povjeren, njegovu koncepciju rada, sa vizijom razvoja, zakonske i druge procedure koje treba ispoštovati, da bih na osnovu toga odabrao svoje saradnike. Da budem iskren, dok sam radio na tome, već sam imao u glavi i imena ljudi s kojima sam prethodno obavio razgovore, i uvjerio se da će savjesno i stručno obavljati svoje poslove. Bilo nas je ukupno sedam, a godinu kasnije osam i tako je bilo do kraja mog mandata!!
Nije zgoreg da ovdje navedem i jedan moj, možda pretenciozan gest, koji nikad ne bih uradio u svom interesu, ali nijesam mogao odoljeti ogorčenju koje me obuzelo zbog nametanja tih pravila jačeg, od strane Zapada. Iako sam znao da taj ugledni čovjek, gospodin predsjednik, neće pročitati moju poruku, bilo je dovoljno da to prenese štampa i upozna našu, možda i dio evropske javnosti o stavu koji mi imamo prema tom činu. Možda je ta poruka sačuvana u arhivu francuske ambasade.
Valjda nije potrebno podsjećati koliko su to bile teške godine, sa galopirajućom inflacijom, koja je, ustvari, bila jedan vid preraspodjele društvene imovine, čerupajući je kao što jači u prirodi kidišu na svoj plijen.

Ovdje ću ispričati, prvi put, anegdotu čijeg tvorca bi malo ko mogao pogoditi. Na sjednicama Vlade redovno sam sjedio pored profesora Slobodana Tomovića. On je uvijek bio zanimljiv sa svojim komentarima, koji su pokazivali filozofsko i političko razumijevanje situacije u zemlji, ali mi nije padalo na pamet da superozbiljni profesor može napraviti tako neobičan i duhovit skeč. Dok je premijer pripremao materijal za vodjenje sjednice Vlade, Slobodan me, iznenada, zabrinuto upita : – Kolega, zamolio bih vas da mi omogućite, ako možete, u nekoj maloj sali da radim vježbe za noge, jer osjećam da sve više popuštaju i moram nešto preuzeti da to spriječim ?!
Ne umijem reći koliko sam bio iznenadjen ovim profesorovim pitanjem i trebalo mi je malo vremena da razmislim kako da reagujem. U jednom momentu pomislih čak da je Slobodan, možda, loše spavao, pa se zabrinuh za njega, ali ipak se pribrah i uzvratih pitanjem : – Pa ne znam tačno, ali sigurno ću negdje naći to kad ste vi u pitanju. Nego, ako nije tajna, profesore, odakle vam sad takva ideja?!
Uvaženi ministar vjera, u glumačkoj pozi poput Pitera Ustinova, i dalje vrlo ozbiljan objasni svoj naum : – Znate, već sam više puta shvatio, kad primimo plate u dinarima, dok ja polagano stignem do onih dilera na ulici, da zamijenim novac, svaki put izgubim pola plate !!

Gore pomenuta, vješta manipulacija, strateški plasirana iz glavnih područja moći, stvarala je maglu u kojoj se teško snalaziti i u kojoj su mnogi vidjeli siluete „opasnih nacionalističkih strasti“. Dok su se oni time dugo i uzaludno bavili, glavni posao je završen i magla se rasčistila. Nažalost, u tim previranjima našao se i cjelokupan sport u bivšoj SRJ. Ta država jednostavno nije imala, niti je mogla da obezbijedi mehanizme ravnopravne diobe časti za dvije federalne jedinice, pa je na njima ostalo da traže puteve za stvaranje medjusobnog balansa i zajedničkog nastupa na medjunarodnoj sceni. Ljubitelji sporta sigurno će se sjetiti tih nekadašnjih „nesporazuma“ u stonoteniskom sportu.

Prošlo je mnogo vremena od tada i iz ove vizure čovjek može samo sebi zamjeriti zbog te naivnosti, jer rijetki sportski poslenici u tom vremenu radili su iz časnih sportskih pobuda, a mnogo više njih uspjeli su da završe svoje važne poslove. Pretjerani naboj koji se putem medija širio od Podgorice do Beograda, bio je pogrešno distribuiran, a rasplet će pokazati da su čelnici tog sporta u Srbiji i Crnoj Gori tražili i našli optimalno rješenje u samostalnom članstvu pri ITTF i ETTU. O tome i drugim zanimljivostima iz stonoteniskog sporta pisaću u trećem dijelu i dalje, i nadam se da će čitaoci sagledati dobre strane i časne uloge srpskih i crnogorskih poslenika i igrača koji su u tome učestvovali.

Krajem ljeta 1993. godine, došao sam na ideju da zamolim šahovske prijatelje iz Moskve, da pokušamo da organizujemo medjusobne ekipne susrete u Podgorici i Sankt Petersburgu, kako bi omogućili jedni drugima da ostvarimo blisku saradnju i upoznamo znamenitosti naših prijateljskih zemalja. Predsjednik RŠF gospodin Sergej Bebčuk obećao je siguran dolazak u Crnu Goru, uprkos saznanju o povredivosti i kontroli vazdušnog prostora. Obećanje je ispunjeno i avion sa ruskim timom sletio je 05. decembra na podgorički aerodrom. Poslali smo vozila za naše goste i smjestili ih u hotel „Crna Gora“.

Sjutradan je, u Zelenom salonu, počeo prvi krug prijateljskog dvokružnog susreta, koji je privukao pažnju ljubitelja šaha, drugih posjetilaca i gostiju hotela. Rusija je došla u jakom sastavu : Pigusov, Razuvajev, Vasjukov, Morozevič, Jemelin, Piskov, Arhipov i šef delegacije, Bebčuk. Naša selekcija je imala na raspolaganju sledeće igrače : B. Ivanović, V. Raičević, Z.Vuković, V. Vujošević, Lj. Živković, P. Vučinić, R. Dabetić i Dj. Kontić. Neki su odigrali dvije a neki po jednu partiju. Drugi krug je održan u Budvi, dva dana kasnije. U pauzi izmedju dva kruga, odigrana su dva brzopotezna turnira, 07. decembra u Baru (hotel „Topolica“) i 09. decembra Podgorici.

Veliki broj gradjana imao je priliku da vidi i pozdravi ruske šahiste, medju kojima se isticao šesnaestogodišnji Aleksandar Morozevič, kome su tada proricali slavu Garija Kasparova. Naredne godine su pokazale da mu nije mnogo nedostajalo. On je ostavio sjajan utisak na naše gledaoce koji su pratili susrete u klasičnom i brzopoteznom tempu. Ekipa Rusije je ostvarila očekivanu pobjedu, ali naš tim je pružio snažan otpor. Najvažnije od svega, bar prema mom mišljenju, bio je naš doživljaj velike uvaženosti od najjače šahovske zemlje svijeta, čija nam je selekcija omogućila da osjetimo punu slobodu, igrajući na takvom nivou, našu omiljenu igru. Taj dogadjaj je ostao jedan od ljepših u mom pamćenju, iz poslednje decenije dvadesetog vijeka!

Čitava manifestacija protekla je bez ikakvih primjedbi, koje su se mogle očekivati sa strane, što je bio dokaz da sport može biti ljekovit za glavobolju koju donose Sankcije. Veoma zadovoljan ovakvim epilogom, razmišljao sam o nekim idejama za nove sportske priredbe, a već kroz nekoliko dana, čelnici Stonoteniskog saveza Crne Gore došli su na jednu sjajnu ideju !!…

Na slici velemajstor Aleksandar Morozevič

(nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)