„Zajedno sa pretedentima“, Alekseja Kuzmina


U seriji “Biblioteka Ruske šahovske federacije” izašla je zbirka tekstova “Zajedno sa pretedentima”, Alekseja Kuzmina- velemajstora, trenera FIDE. Pomagao je 12-om svjetskom šampionu Anatoliju Karpovu u godinama njegovog rivaliteta sa Garijem Kasparovom (1987-1991), a od 2006 do 2015 godine je trenirao Aleksandra Morozevicha.

Piše rubriku u časopisu “64-Šahovski pregled”, stalno je zaposlen u „Chess Base Magazine“. Pisac je knjige “Zajedno sa Morozevichem”, koja je objavljena u seriji “Biblioteka Ruske šahovske federacije”.

Nova knjiga poznatog teoretičara i trenera je zbirka tekstova, koji su dati u obliiku detaljno komentarisanih djelova partija. Svi zadaci su uzeti iz partija turnira i mečeva kandidata, počevši od prvog u Budimpešti 1950 do poslednjeg, Berlin 2018. Zadaci su različite složenosti: glavni dio je namijenjen šahistima kategornicima, ali neki će biti teški i za majstore i velemajstore.

Posebno su odabrani zadaci koji čitaocima omogućavaju da razvije vještinu preventivnog djelovanja u odnosu na planove protivnika i poboljšanju strategije

http://ruchess.ru/news/all/v_serii_biblioteka_fshr_vyshel_sbornik_testov_vmeste_s_pretendentami/

Advertisements

Konačan vodič za jedi jedi


11.12.2018 / FM Andrejić, Vladica (2236)

Pre nekoliko dana iz štampe je izašla moja knjiga „The Ultimate Guide to Antichess“ koja se bavi svim aspektima igre poznate u našim krajevima kao „jedi-jedi“. Veoma sam ponosan na sam sadržaj knjige, kao i na njen tehnički izgled. Knjiga je pisana na engleskom jeziku, a može se nabaviti u sedištu Šahovskog Informatora (Francuska 31) po ceni od 2500 dinara (što je značajno manje od regularne cene za inostrano tržište). Detalje same knjige (predgovor, sadržaj, indeks varijanti, kao i uvodnu glavu) možete videti u PDF formatu na likovima niže. Takođe možete pročitati najavu koju je napisao gospodin DŽon Bizli.

Što se same igre tiče, danas najbolji igrači igraju na Lichess serveru, gde se igra zove Antichess. Tamo je pre dva meseca otpočeo kvalifikacioni turnir u sklopu Lichess svetskog prvenstva koje se igra na tempu od 2 minuta plus 5 sekundi po potezu. Nakon zanimljivih i neizvesnih borbi u mečevima od 10 partija, preostalo je osam igrača koji su otpočeli Turnir kandidata. Nakon što se odigraju svi mečevi prva dvojica sa Turnira kandidata igraće meč od 30 partija za prvaka sveta. Arimakatu je potrebno još 10 poena iz predstojeća dva meča (20 partija) da bi se plasirao za taj meč, tako da navijajte za njega! Živeli!


The Ultimate Guide to Antichessby Vladica Andrejić


Predgovor koji je napisao John Beasley:

Jedi-jedi (Antichess, Losing Chess, Giveaway Chess), u kojem je uzimanje obavezno i gde pokušavate da se otarasite svih svojih figura, bila je omiljena relaksacija od kad je prvi put zabeležena 1876. godine. Većina nas to igra isključivo iz zabave, svrhe na koju je lepo prilagođena, ali je takođe inspirisala teorijska istraživanja kako ljudi tako i kompjutera, a posebno u fazi završnica koje donose pozicije izuzetne elegancije i lepote.

Ponekad se igra pojavljivala s vremena na vreme u člancima vodećih šahovskih časopisa, ali knjige u punoj formi su retke. Prvo se pojavila knjiga „Giveaway chess: a complete analysis“ koju je napisao Michael Muff, nezabeleženog datuma, ali interni dokazi ukazuju da je napisana oko 1993/94. Ne znam da li je formalno objavljena, ali kopije su svakako štampane za privatnu upotrebu. Nažalost, on je verovao da 1. e3 b5 vodi ka pobedi Crnog, i pogrešno je mislio da je to dokazao. Zatim je Fabrice Liardet objavio odlično sveobuhvatno štivo na francuskom na svom vebsajtu http://www.pion.ch. Kao i ranije, mislim da se ne radi o formalno štampanom izdanju, ali od vremena pisanja još uvek je tamo i nadam se da će se nekako naći način da se očuva. Takođe postoji i slatka knjižica Schlagabtausch im Räuberschach koju je napisao Ralf Binnewirtz, objavljena 2000. i koja sadrži većinu studija završnica i problema nastalih do tog vremena.

Međutim, na engleskom nije bilo sveobuhvatnog štiva, a Vladica Andrejić, iako Srbin, bio je u problemu da napiše jedno takvo. Vladica je jak igrač koji je došao do izražaja poslednjih godina, i on je odlično opremljen za taj posao. NJegova knjiga pokriva sve aspekte igre: istorijat, taktiku i strategiju središnjica, završnice (pozicije koje se redovno javljaju u poslednjim fazama igre, kao i pozicije koje istražuju eleganciju i suptilnost igre), a pre svega analizu otvaranja. Želim vam svako dobro.

http://www.perpetualcheck.com/show/new.php?lan=sr&data=1572

Božidar Ivanović: Moramo se boriti za neprevaziđene vrijednosti


U organizaciji ŠK“Mimoza“ i Centra za kulturu Tivat na maloj sceni Centra, sala DTV Partizan, sinoć je održana promocija knjige „Igrati svoj život“ proslavljenog crnogorskog velemajstora Božidara Ivanovića.

O knjizi su govorili predsjednik tivatskog šahovskog kluba Dragan Popadić, kolumnista sa Cetinja Božidar Proročić i sam autor, a odlomke iz knjige čitala je mlada Cetinjanka Ksenija Đukanović.

 

     „Knjigu sam pisao 15 godina. Trebalo mi je dugo vremena. Kad počnu životni problemi ponekad se gubi kontakt sa pisaćim stolom. Čekao sam i po nekoliko mjeseci da pišem. Ali, knjigu sam pisao iz glave, bez zabilješki. Interesantno je da se šah preporučuje kao snažno sredstvo protiv demencije koja napada stare ljude. Tako sam se i ja sjećao svih tih događaja. Igrao sam u svjetskoj eliti, sa najjačim svjetskim velemajstorima. To je bila elita. Oni su bili apsolutno spremni, za razliku od mene, koji  sam u pripremama bio amater. Ja sam to morao da nadomjestim imaginacijom, osjećajem, intuicijom, talentom. Danas partije liče jedna na drugu. Pa se pitamo gdje ide šah? Ja mislim da je šah postojao do Bobija Fišera i poslije njega. On je poseban, vjerovatno i najveći šahista svih vremena. Završio je tragično i ja sam tu njegovu sudbinu opisao u knjizi. Samo zbog velikkog poštovanja prema njemu. Pa, ni mi u Crnoj Gori se nismo proslavili prema njemu. Genijalni šahista sa dušom malog djeteta. On se borio za šah, za šahiste, za sve šahiste. Poslije njega sve je počelo da tone. Posmatramo odlazak nekih ljudi skrštenih ruku. Niko da se okrene. A Island jeste. Primio ga je taj divni, čudesni, ponosni narod. Tamo je Fišer i umro i tamo je sahranjen. Ta mala ponosna zemlja je pomogla Fišeru. Ja sam ove godine pisao predsjedniku Trampu da posthumno skine kaznu sa Fišera. Ne znam da li je Bijela kuća primila to pismo. Mislim da se moramo boriti za neprevaziđene vrijednosti. Ali, ni mi u Crnoj Gori ne cijenimo neke divne, pametne ljude. Ima ih dosta u Crnoj Gori, Ali ne mogu doći do izražaja zbog nekih partijskih prepreka. Preko šaha upoznao sam mnogo sjajnih ljudi. I samo njih sam i pamtio. Pomenuo sam mnoge od njih u ovoj knjizi. Ima tu i nekih anegdota, priča o crnogorskim šahistima. Dao sam i 111  odabranih mojih partija. Interesantih partija, i pobjeda i poraza.

Pripremam i novu knjigu. To će biti o svjetskim šampionima. Završavajući sa Kasparovom. Ove ostale ne priznajem. To su kompjuterske generacije“ – rekao je Božidar Ivanović.

      „Zagonetka je kako se to na obroncima Lovćena rodio tako talentovani šahista kao što je Bonja Ivanović? Nije to Beč ili London, nego Cetinje, gdje vjerovatno Bonja nije imao ni sa kim ozbiljnije da priča o šahu, teoriji, šahovskoj strategiji. Ali, i to je jedna od misterija života. I to upravo saznajemo iz ove knjige. Jer  šah, kao i život, nije jednobrazan. Bonja nam finim tonovima pokazuje da su šah i život slični, da je to grananje a ne šema, da je to sveobuhvatnost a ne kopirani obrazac, da je to genijalni sistem sa podsistemima, a ne uniformni model čija se pravila moraju slijepo slušati. U prvom dijelu knjige Ivanović piše o svom odrastanjuna Cetinju. U tome ima žala za mladost, ali ne i patetike. Kao da nam stranice knjige donose miris cetinjskih lipa. Drugi dio knjige su Bonjine partije sa analizama. A samo sa kakvim igračima je Ivanović igrao! Od Keresa do Petrosjana. A najveći rival mu je bio Dajo Batričević na Cetinju. U početku Batričević je bio bolji. Kad ga je prestigao Bonja je postao šahista koji od šaha živi i koji za šah živi. Sada je došlo neko novo vrijeme, i neki novi šahisti sa drugačijim razmišljanjima. Možda Bonja može biti razočaran zbog toga, ali može biti i srećan. Može sebi reći: ja sam igrao šah kad su ga bogovi igrali. Sad nek ga igraju potrošači“ – rekao je Dragan Popadić.

     „Ova knjiga predstavlja duboko autobiografsko svjedočanstvo o jednom vremenu. On svoju iskrenu i toplu ispovjest počinje upravo sa svog Cetinja, kao izvora. U knjizi se prepliće duh jednog starog, gospodstvenog Cetinja, Cetinja koje je kroz svoje nastajanje imalo dušu, toplinu i gostoprimstvo, filigranski opisujući istoriju svoje porodice, njenog nastajanja i  sve teške i lijepe trenutke sa kojim su se suočavali kroz život. Opisujući svoje odrastanje u svojoj skromnoj kući Bonja nam opisuje prolazak brojnih velikana crnogorske kulturne scene. Brojni intelektualci koji su u dugim jesenjim i zimskim noćima provodili trenutke u toplom domu Ivanovića i uvaženi velemajstor nije mogao biti drugačiji odrastajući uz takva književna pera. I ova knjiga ukazuje na bogatu stvaralačku snagu riječi kojom tako sigurno i blistavo vlada. A bio je šampion i u stonom tenisu i u šahu. To nije bilo lako. Božidar šalje nesebičnu poruku da igrati svoj život može biti priča svakog od nas, priča o borbi kroz život, borbi do postizanja najviših i naljepših ciljeva. Bilo je prepreka na tom putu. Za šahovskom tablom znao je ko su mu protivnici, a van šahovske table nikada ga nisu porazili. Zato ih i nema u ovoj knjizi. U ovoj prelijepoj knjizi našli su se svi dragi ljudi kao svjedočanstvo o jednom vrmenu koje je sada iza nas, kao i onom koje je ispred nas“ – kazao je Božidar Proročić.

Nakon uvodnog dijela Ivanović je odgovarao na brojna pitanja prisutnih, među kojima je bilo dosta bokeljskih šahista.

https://radiotivat.com/bozidar-ivanovic-moramo-se-boriti-za-neprevazidjene-vrijednosti/2018/12/

Promocija knjige Božidara Ivanovića


ŠK „Mimoza“ Tivat u saradnji sa Centrom za kulturu Tivat organizuje promociju knjige proslavljenog crnogorskog velemajstora Božidara Ivanovića „Igrati svoj život“.
Promocija će se održati 7 decembra 2018 u 19 sati na maloj sceni Centra za kulturu (DTV Partizan).

Na promociji će govoriti Dragan Popadić – predsjednik ŠK „Mimoza“, kolumista Božidar Proročić i autor.

 

Anegdote i minijature, autor: Maksim Lutovac


Enigme Milana Vukčevića

Jedna od zagonetki šaha, sve do pojave kompjutera, bili su šahovski problemi i kompozicije koji su i danas tvrd orah i probni kamen za razumijevanje šahovskih ideja.

Našim čitaocima, pored anegdota i minijatura, poklanjamo djelić stvaralaštva Milana Vukčevića (1937-2003), preciznije devet njegovih problema. M. Vukčević je 80-ih godina prošlog vijeka pripadao elitnom krugu kompozitora šahovskih problema, a zvanično je bio i svjetski prvak u periodu od 1972 do 1975. godine.

Nužno je, za mlađe šahiste i neupućene čitaoce u šahovska zbivanja, napomenuti da je M. Vukčević, rođen u Beogradu, porijeklom iz Lješanske nahije, a 1963. godine se preselio, poput oca, u Klivlend (Ohajo) nastavljajući bavljenje šahom, koliko mu je dozvoljavao naučni rad. Otac mu je prenio ljubav prema starevini – Crnoj Gori, kao i elektrotehnici, u kojoj su obojica ostvarili vrhunske rezultate, a Milan je bio predložen, za nekoliko svojih pronalazaka, za Nobelovu nagradu. Ipak se posvetio šahovskoj kompoziciji, zbog čega je proglašen za velemajstora problemskog šaha i izabran za člana Galerije velikana (Hall of fame), kao 28. po redu pridruživši se, pored ostalih veličina, E. Laskeru, R. Fišeru i S. Lojdu! Knjiga „Chess by Milan“, izašla 1981. godine, sadrži 216 Vukčevićevih odabranih problema, kompozicija i partija

Uživajte u problemima Milana Vukčevića, rasutim kroz čitavu knjigu, sa rješenjima na strani 166, mada bi bilo sjajno da ih sami riješite.

Br.1 – I nagrada

Fienstra-Kuiper Mem. 1971.

Mat u 2

UNIVERZALNA OPSESIJA ILI NEŠTO KAO ZAKLJUČAK

Da je „šah igra miliona“ nije samo stara, već i tačna misao. Igraju ga klinci i klinceze (princeze?) u školama šaha, kao i penzioneri u zadimljenim prostorijama ili na kalemegdanskom vidikovcu. Ljudi ga najčešće igraju iz zadovoljstva, rjeđi su oni koji u šahu oprobavaju snagu svoga uma, a još ih je manje kojima je šah nasušni hljeb ili su mu, na milost i nemilost, predali svoju dušu (i sudbinu).

Ali šah je opsesija i ljudi iz sasvim drugih sfera života i to ga čini i neobičnim i zagonetnim fenomenom. To se u ovoj knjizi ilustruje mislima znamenitih ličnosti o šahu u kojima se uzdiže do najvećih vrijednosti ljudskog saznanja i shvatanja. Predanja, legende, ali i nešto čvršća građa, kazuju da je šah, ponekad, presudno uticao na hod civilizacije i istorije. Po njima, Odisej je, inspirisan šahom, sdeljao trojanskog konja. Aleksanru Makedonskom je persijska princeza darovala šahovsku garnituru od slonovače, što je obradovalo mlađanog osvajača, ali nije opazio da je bila prevučena otrovnim prahom. On mu je načeo pluća i plimu njegovog pohoda zamijenila nezadrživa osjeka. Neki znalci istorije (i istorije šaha) tvrde da je na ostrvu Sv. Jelena Napoleonu bila dostavljena šahovska garnitura sa planom bjekstva, sakrivenim u šupljem kralju, ali je Bonapartu već bila napustila Boginja rata. U jednoj starostavnoj knjizi o Ferdinandu i Izabeli, vladarima španskih državica s kraja 15.vijeka, postoji zapis da je Amerika otkrivena blagonaklonošću šaha. Kralj Ferdinand se spremao da preda partiju kardinalu Fonseki, kada mu je Izabela prišapnula da efektno pobjeđuje. On se, s nevjericom, opet zamislio i izveo ovu sjajnu kombinaciju.

Kralj Ferdinand – Kardinal Fonseka

Madrid, 1492.

  1. Rg8+ Rg8 2. Rf8+ Rf8 3. e7+ Rf5 4. Lf5 Qe6 5. Le6 1:0

Oduševljen pobjedom i kraljičinom sugestijom, Ferdinand joj je rekao da će joj ispuniti svaku želju. Ona je zatražila da odobri Kolumbovu ekspediciju protiv koje je on bio. Kralj se iznenadio, ali pošto se carska ne poriče, odobrio je Kolumbovu plovidbu za Indiju, a on je, umjesto nje, Izabeli za uzdarje donio Ameriku! Istinitost ove epizode potvrdila je prošlogodišnja serija o Izabeli – kraljici Španije, u kojoj se prikazuje duel između kralja i kardinala.

Poznato je da crkve svih konfesija nijesu bile naklone šahu, možda zbog toga što o svemu misli i presuđuje onaj gore, i one, kao njegovi posrednici, a ovi čudaci umislili da misle! Ali, bilo je i onih druge fele, a jedan od njih je i vladika Rade. Međutim, papa Jovan Pavle II (svjetovno ime Karol Vojtila) zaista je bio opčinjen misterijom šaha. Bio je odličan igrač, ali se zbog svog poziva posvetio komponovanju problema, čak ih objavljivao u šahovskim časopisima. Uživajte u jednom od njih.

Karol Vojtila, „Problemist“

London, 1987.

Mat u dva poteza

Čitao sam, u svoje vrijeme, francuske pjesnike i njihovu poeziju doživljavao kao malo čudo. Alfred de Mise je nepravaziđeni stilista, čak ga, uz Šarla Bodlera, svrstava Marsel Prust, ali je mene iznenadio jednom pjesmom – šahovskom kompozicijom, koja prevazilazi po ekonomičnosti, harmoniji i ljepoti mnoge njegove stihove. Komponovao ju je, nećete vjerovati, 1860. godine, kada je kroz Pariz protutnjao Paul Morfi.

Alfred de Mise, Pariz, 1960.

Mat u tri poteza

Na kraju ovog eseja o magnetizmu šaha pred čijom su se enigmatičnošću, nedokučivošću i veličinom poklonili najveći umovi čovječanstva, nameće se pitanje o njegovoj poziciji u svijetu igara, sportova i mislećih disciplina. Zašto se, i to samo marginalno, o njemu govori i piše u elektronskim i štampanim medijima? Zašto se i vrhunski kreatori ove čovjekove magije nadmeću u praznim ili polupraznim salama? Zašto homo sapijens više ljubi discipline snage, brzine i raznih tjelesnih vještina, a ne svoju igru u kojoj je jedino superioran u odnosu na svoje sustanare na planeti?

Zašto, stvarno?

Nazire se jedini logičan odgovor: ili čovjek nije dosegao i shvatio kompleksnost i vrijednost šaha ili ŠAH treba nešto da promijeni u sebi i približi se narodu.

BOGOVI I OBOŽAVAOCI

„Love a ulovljeni“
Nastasijević

Bezbroj kljusa, zamki i mreža razapeto je po zemnom šaru i dječak ili čovjek, koliko god bio plašljiv ili oprezan, u neku mora da upadne.

Mene su rano zarobila crno-bijela polja života i šaha. Klanjao sam se olimpijskim bogovima Laskeru, Kapablanki i Aljehinu, dalekim i nepogrešivim i, zbog toga, još moćnijim. Bio sam, sjećam se, razočaran njihovim nasljednikom – Botvinikom, koji je vladao gvozdenom rukom i, možda zbog toga, nije bio omiljen kod šahovskog puka. Svaki od dječaka kojemu je, poslije one strašne vojne, šah zamijenio roditelje, braću i sestre, tražio je u sebi zrnce njihove genijalnosti, ali ga nije nalazio ili se gubilo poslije prve izgubljene partije ili tuče sa nekim od drugara. Bogovi su, kao što i treba, bili obožavani, a mi nijesmo mogli ni u snovima pomisliti da je moguće nekog od njih vidjeti ili dodirnuti.

Tek kada je ojužilo između Istoka i Zapada, između SFRJ i SSSR, shvatili smo da su ti bogovi, ipak, ljudi. Sve češće smo slušali, najviše bajke, o njima, potom čitali o njihovim turnirima i mečevima, čak su se po negdje vidjeli, putujući kao apostoli po svijetu. Godine i decenije su protekle u našem približavanju njima i njihovoj božanskoj igri. Iako smo shvatili da su, kao i mi, od krvi i mesa i da su tu negdje, u nekoj državi, malo bližoj ili daljoj od naše, strahopoštovanje i najiskrenije divljenje prema njima nije nestalo niti prestalo. Godine naše mladosti začarali su mađioničari Talj, Petrosjan i Spaski, a naraštaj poslije našeg divio se zvijezdama Fišera, Karpova, Kasparova… Sada, kažu, sija mega-zvijezda Magnus Karlsen!

To je i šlagvort za ovu retrospekciju o bogovima koji su se spustili na stranice ove knjige i oživjeli u sjećanjima gospode Ljuba Živkovića, Srđe Dragaševića, Božidara Ivanovića, Vladimira Lukšića, Andrije Radulovića… samo virnite u poglavlja „Anegdote“ ili „Sjećanja“.

O tempora o mores!

Pokrenuli su i mene da napišem kako sam s nekima od njih besjedio i rujno vino pio. Možda najtoplije o Miši Talju, s kojim se nikada nisam srio niti zborio. Postao je moj idol poslije Studentske olimpijade, mislim 1958, kada su Sovjeti pobijedili Jugose sa, tada nevjerovatnih 4:0, a u toj ekipi je bio mladić čudnog imena Talj (malj za protivnike, šta li?). Identifikovao sam se s njim zbog kombinatornog stila (kojem sam i sam težio), kao i zbog 1936. godine, u kojoj smo rođeni. Čak sam se ponosio zbog toga – generacija nije šala – ali bih se, doduše, rijetko zamislio: gdje je on, a gdje sam ja?

Sve u dodiru s Taljem pretvaralo se u čaroliju i legendu. Čak i posljednji dani njegovog života. Posljednju turnirsku partiju odigrao je 05.05.1992. godine, mjesec i po prije svoje smrti, sa velemajstorom V.L. Akopjanom. Bolestan i pod temperaturom, Talje je, kao bijeli, ponudio remi u španci poslije pet poteza. Samouvjereni maladjec, kako Rusi nazivaju drčne mladiće, odbio je tu ponudu, na sreću šaha i njegove ljepote. Međutim, u poziciji na prikazanom dijagramu, Akopjan se obrukao i ponudio remi, na šta se Talj gorko osmjehnuo i odmahnuo rukom, slomivši njegov otpor u par poteza.

Talj – Akopjan

  1. Rd4! Rg7 30. de Lc6 31. Ng5 Rg5 32. Qe5! Rg7 33. Rd8 Rd8 34. Qc3+-

Prijateljstvo velikana Fišer u posjeti bolesnom Talju

Talj je morao da igra, a igrao je do posljednjeg daha, pobjedivši, pred odlazak sa ovog svijeta, na blic turniru i aktuelnog svjetskog prvaka Kasparova!

Taljeva labudova pjesma i pobjeda.

Susret s Davidom Bronštajnom, krajem prošlog vijeka, priuštio mi je Dr Ljubo Živković. David je bio u onim godinama u kojima se izjednačava sve: prošlost, sadašnjost i nadanja, i tako se ponašao. Smireno, skromno, preučtivo, kao da to nije bio David koji je mogao da promijeni šahovsku istoriju. Doduše, omalen, proćelav, s naočarima velike dioptrije, nije djelovao ubojito, ali kada je progovorio i povukao poteze na tabli, za tu priliku donesenu u hotel „Topolica“, desio se preokret, kao u najdramatičnijoj partiji. I mog prijatelja Ljuba i mene obasjala je neka neočekivana svjetlost – pred nama je, zaista, bio veliki šampion David Bronštajn!

Doktor se, kao domaćin, trudio da ga šarmira, još više njegovu simpatičnu suprugu, a ja sam, kao svaki provincijalac, želio da se oprobam s njim. Doduše, odustao sam poslije tri-četiri blic-partije u kojima me je naprosto satro. Tek se, poslije toga, opustio i čuli smo nevjerovatnu pripovijest kako je spriječen da svrgne Botvinika s trona, nešto zbog svoje omaške u poslednjoj partiji, a mnogo više zbog podrške šahovskih (i političkih) vlasti aktuelnom šampionu. Iza gvozdene zavjese Davidu nije uspjelo da pobijedi Golijata.

Viktor (pobjednik) Korčnoj! U dvodenvnom druženju s njim prvi put sam shvatio veličinu čežnje za slobodom i energije jednog šampiona.

Otputovao sam iz Ivangrada za Budvu da s maestralnog meča Sovjetski savez – Jugoslavija privolim Talja ili Petrosjana da u našem „malom mistu“ odigraju simultanku. Sovjeti su se našalili sa mnom. „Bolji i viši odoše boljima i višima, a tebe jedva Korčnoj dopade“, kako bi rekao najpoznatiji Budvanin S.M. Ljubiša. Međutim, kasniji događaji su opovrgli moje razočarenje i ubrzo sam shvatio da sam dobio premiju. Truskajući se u „moskviču“ i uglavnom ćuteći, stigli smo u Titograd i predahnuli u Staroj varoši, gdje nas je dočekao starina Radovan Čarapić, za čijeg sina Milana je bila udata moja sestra Dragica. Rašo se, i pored iskazane srdačnosti, zbunio i našao u neobranom grožđu, ali kada sam mu pomenuo Rusiju, raskravio se i na sto je stigla flaša kučanske loze. Hladovita soba od kamena, usred avgustovske žege, brzo je oživjela, uz razgovor novih prijatelja koji je tekao glatko, kao i rakija iz flaše. Rusija, Crna Gora, bratja, na zdarovje – letjelo je vrijeme do druge flaše lozovače kojom je domaćin lupnuo o sto, a potom počeo da se grli i ljubi sa Viktorom. U intermecu je moja sestra servirala meze i pojačala varijantu gostoprimstva.

Nijesam sasvim siguran, ali mi se čini da je kazivanje stihova: od Puškina do Jeftušenka, započeo Korčnoj. Na moje čuđenje i veliku radost, starina Radovan mu je bio dostojan sagovornik i odgovorio je pjesmom „Gruda zemlje“, koju sam tada prvi (i posljednji) put čuo. Smatram da zavređuje da čitalac doživi nekoliko (od mnogo) njenih strofa.

„Muktar pašu Sultan kara
u Stambolu na divanu
zašt’, Muktare, rđo stara
ne bi junak na megdanu?

Ja ti dadoh sto hiljada
odabrane vojske moje
da popališ ono kuća
na Cetinju što ‘no stoje.

(…)

A ti ode, pa začama,
pa to treba da se plati,
vojska pade u bitkama
a ti jedan zdrav se vrati.

Ono, care, nije zemlja,
kao što su zemlje druge,
već gradovi od kamenja,
nigdje staze nigdje struge.

Ono, care, nijesu ljudi,
kao što je svijet ostali,
već zmajevi to su ljuti
od kojih se nebo plavi.“

(…)

Korčnoj je, stojeći, i pomalo se klateći, saslušao vatreno recitovanje domaćinovo i razumio svaku riječ, jer su i Rusi s Turcima vodili žestoke partije. Ne sjećam se kako smo se obreli u Ivangradu, ali je Korčnoj isto veče odigrao višečasovnu simultanku kao zmaj. Ujutru je, na prelijepoj terasi hotela „Berane“ nad Limom (kojeg odavno nema), u društvu navijača i novih prijatelja nastavio da se šali i nazdravlja, a ja sam premišljao šta će biti kada stignemo na sljedeći krug meča u Budvi, ako tamo uopšte i stignemo. A kad smo stigli, Korčnoj je u 16:00 časova sjeo za sto i crnim figurama savladao svog partnera!

Iz tog kratkog druženja i putovanja saznao sam da igra šah jer ga voli koliko i život, ali da ga igra s gorčinom, jer ne voli sovjetsku vlast i nema njenu podršku. Nije mi bilo jasno zbog čega, ali se to kasnije pokazalo u njegovim mečevima za titulu svjetskog prvaka, naročito u duelima s Karpovom na Bagiju. Viktor Korčnoj je bio vatra i nepresušni izvor energije, a svoju patnju gasio je alkoholom.

S Karpovom sam imao tri kratka, ali zanimljiva susreta. Desilo mi se da ga pobijedim na simultanci 1975. u Baru, ali je kuriozitet u detalju da je ljutito srušio figure i nije mi čestitao. Drugi put, mislim 1996. godine, u povodu Dječije olimpijade, sreli smo se u Sutomoru, gdje je donekle korigovao svoj gest podsjećanjem na simultanku i našu partiju. Treći put nas je, u Petrovcu na moru, sastavio globtroter Dimitrije Bjelica. Navodno, Tolji su bili potrebni šah i sat radi priprema. Iskoristio sam priliku da s njim odgiram par brzopoteznih partija u kojima mi se revanširao za onaj davni poraz. Bio je sasvim drugačiji od Bronštajna i Korčnoja, šampion novog vremena: elokventan, samouvjeren, ali i ljubazan. Nijesam u njegovom srcu primijetio buru ili sijenku kakvog tamnog oblaka. Nije htio da govori o Fišeru i Kasparovu, ali je sa smiješkom rekao: „A, Miša, Miša!“ (Talj, n.n), ali nijesam shvatio u kom značenju.

Smisao svim ovim susretima, razgovorima i sjećanjima, skinutim s trake jednog šahovskog amatera, dala su nova i posljednja prijateljstva, sa džentlmenima i velikanima šaha u duhu narodne: „Konac djelo krasi!“.

Sa Svetozarom Gligorićem , koji je odavno bio živa legenda i otišao u legendu svjetskog šaha, i, sa Borom Ivkovom, jednim od posljednjih Mohikanaca neprevaziđene generacije jugoslovenskih šahista i čudesne trojke: Matan – Fudi – Bora!

Udružile su nas i pretvorile u bliske prijatelje knjige! „Igram protiv figura“; „Opčinjeni šahom“; „Šahovski vijenac“; „Vrtovi drevne igre“. Uživao sam u njihovim shvatanjima i tumačenjima šaha, a, izgleda, i oni u mojim.

Gliga je, zajedno s Bonjom (velemajstorom Božidarem Ivanovićem) promovisao „Vijenac“ 04. avgusta 2000. godine na Trgu pjesnika u Budvi. Rekao je nešto što mi i sada odzvanja u sluhu: „Vijenac je Biblija šaha na ovim prostorima“. Uzvratio sam mu pozivom da bude gost na Turniru „Sozina 2006“. Tada sam, malčice, zavirio u njegovu dušu, ispunjenu šahom i muzikom. Iako nije imao razloga, bio je krajnje uzdržan, nije želio da govori o šahu i šahistima, ali je, ipak, istisnuo dva imena: Talj i Fišer! Kao dva lica šaha: genijalnost i apsolutnu posvećenost! Bili su ti naši, kratki, susreti, uz kaficu ili sok, u hotelu „Princess“ nekako obavijeni sjetom. Gliga je više podsjećao na usamljenog pješaka na „h“ liniji nego na kralja na „e1“. Bilo je to vrijeme poslije Daninog odlaska sa ovog svijeta i poslije one, nečuvene, pohare njegovog stana. Bio je to naš posljednji susret, pred njegovo preseljenje u vječnost.

S Borom sam, čini mi se prije sto godina, remizirao na jednom prvenstvu Jugoslavije, a potom navijao za njega i patio zbog kardinalnog previda njegove karijere, možda i života, kojim je propustio da pobijedi ispred Fišera i svjetske elite u Havani 1965. godine, o kojem sam zabilježio crticu u „Vrtovima drevne igre“.

Gilberto Garsija – Bora Ivkov


Havana, 1965.

Dva kola pred kraj superturnira, Bora je imao prednost ispred pratilaca čitava dva poena i ovu, potpuno dobijenu poziciju. Ali, „ali đevojci sreću kvari“ kao omađijan, povukao je jedini potez kojim gubi partiju: 36…d3??, i poslije 37.Lc3, doživio je udar groma.

Sic gloria transit mundi!

Ko zna koliko je Bora patio i bolovao zbog tog propusta, i da li ga je ikada prebolio, ali znam da je zbog toga tugovala čitava šahovska Jugoslavija. Odoh daleko.

Jednog dana sam od Bore dobio knjigu „Opčinjeni šahom“ u znak pažnje što sam napisao „Šahovski vijenac“ i „Vrtove drevne igre“, i u njima, nostalgičnu pripovijest – baladu Borine i moje generacije: „Marijana moje mladosti“.

Originalan sjajan potez vrhunskog maestra šaha koji je, kao i Gligorić, u finalnim ciklusima mečeva za svjetskog prvaka, pokušavao da se domogne trona, nakon onog omladinskog, 1951. u Bimingemu. Poslije kraće, donekle, i kurtoazne prepiske, ućutali smo obojica, kada se Bora Ivkov, koji je nekoliko godina djetinjstva proveo na Cetinju, uz oca Radovana, odličnog šahistu, glasnuo povodom bestselera Božidara Ivanovića „Igrati svoj život“. Recenziju, pisanu srcem i umom, završio je mišljenjem: „Knjigu „Igrati svoj život“ mogu da uporedim, po originalnosti, prema šahovskoj vrednosti, prema literarnoj lepoti i prema drugim kriterijumima, jedino sa knjigom Maksima Lutovca „Šahovski vijenac“. Ali su one, istovremeno, neuporedive. Hteo sam da kažem da su najbolje šahovske knjige koje znam“.

Učinilo mi se to veče u „Kapital plaži“ u Podgorici, dok sam pažljivo slušao Ljubovo nadahnuto slovo o Bonji i njegovoj knjizi, da je imalo smisla po nešto od onog što sam radio i pisao na i o crno bijelim vrtovima.

Da nema ljubitelja ne bi bilo ni ljubimaca, a da nema bogova ne bi bilo ni vjernika. Oni su neraskidivo povezani, dva lica jedne iste igre i misterije.

U sjenci (i vatri) šaha, s lijeva: Z. Radošević, M. Lutovac, R. Grba, Pljevlja 2006

ANEGDOTE

Dijagnoze dr Ljuba Živkovića

IPAK JE OVO FIŠER

U jednoj partiji, sredinom meča sa Spaskim u Miločeru 1992. godine, Fišer je dugo razmišljao, a onda, s vidljivim naporom, povukao 1.e4. „Ovo nije Fišer, došapnuo mi je tada IM dr Srećko Nedeljković, ne liči na njega ni po izgledu ni po ponašanju ni po igri”. „Zašto tako mislite?” začudio sam se. „Čitavo vrijeme meča 1972. godine boravio sam u Rejkjaviku i posmatrao Fišera, njegovu igru i sve partije. Bila je to druga pjesma”, pritvrdio je S. Nedeljković svoj utisak. Međutim, u tvrdoj španskoj partiji, pred prelazak u završnicu, Fišer je izveo sjajan i za sve prisutne skriven manevar i slomio otpor Spaskog u, vjerovatno, najboljoj partiji tog meča. Tek je poslije toga dr Nedeljković uspostavio pravu dijagnozu: „Ipak je ovo Fišer”.

 

DVA LICA SPASKOG

Po dogovoru organizatora turnira „Nikšić 83” i ŠK „Mornar”, Boris Spaski je u hotelu „Topolica” odigrao simultanku na 20 tabli, i ni jednu više! Ljubazno sam ga, u ime Bara, pozdravio, dok me maleni Nebojša pridržavao za rukav. „Puškin šaha” kako su zvali Spaskog, odigrao je simultanku kao pod prinudom. Bio je nepristupačan, mrzovoljan, i odbijao je sve gestove pažnje domaćina, otišavši za Nikšić odmah poslije završene seanse. Nekoliko godina kasnije, kao predsjednik ŠSJ, boravio sam u Bugojnu s ciljem da pozdravim učesnike tog maestralnog turnira. Dok sam u hotelu „Akvarijum” ćaskao sa prijateljima, pljusnula je kiša, ali je ubrzo kroz nju prosinulo sunce. Vidjevši to, rekao sam da se to anđeli kupaju. „Angeli kupajus”, podigao se sa susjednog stola, do tada ravnodušni Spaski i prišao društvu. Rekao je da u ruskom jeziku ne postoji takva metafora, a onda se zagledao u mene i upitao me: „A, kak vaš rebjonok?”. Našao sam se u čudu. Ostao mi je utisak da Spaski 1983. godine nije vidio ni Bar, ni Topolicu ni učesnike simultanke, a sada, poslije toliko vremena, pita za sinčića, koji je, u vrijeme simultanke, jedva virio iznad stola. Čudna su ljudska bića i, izgleda, da ne treba vjerovati prvom utisku.

Za vrijeme mojih studija, početkom sedamdesetih, u Beogradu se intenzivno igrao šah. Tako je u Dekanatu Medicinskog fakulteta organizovan meč između profesora i studenata. Imao sam sreću da se na prvoj tabli sretnem sa tadašnjim docentom i internacionalnim majstorom Srećkom Nedeljkovićem. Vodeći bijele figure, satjerao me je u bunker, ali sam, u trenutku kada se partija lomila, našao jedinstvenu odbranu povlačenjem piona sa a6 na a5!. Srećko je, naprosto, bio hipnotisan i poslije par poteza ponudio je remi, uz ironičnu napomenu: „Igrali ste aktivno!”

Na taj, davno zaboravljeni meč, podsjetio me je sam Srećko Nedeljković na meču Fišer – Spaski u Miločeru 1992. godine. Sada je bio renomirani profesor univerziteta i kardiolog, kao i značajni akter jugoslovenskog šaha. Ista profesija i šah su nas zbližili tako da smo, na dugom meču, mnogo vremena zajedno provodili.

Na jednoj šetnji čudesnom miločerskom plažom, Srećko me je prosto ošamutio:

„Ni danas ne mogu shvatiti kako si našao onaj potez – a5!”

Ostao sam bez teksta. Iznenadilo me da znameniti šahista pamti taj beznačajni meč i još beznačajniji potez. Ali mi je to diglo adrenalin i imao sam snage da mu oprostim onu žaoku da sam se uporno branio, ali, pomislio sam, i odbranio! Naši razgovori poslije repriziranog poteza a5 tekli su intimnije i opuštenije.

JAKA VEZA

Za vrijeme zemljotresa Barska bolnica je bila malo naselje, sa barakama i šatorima oko nje, i stalno sam imao pune ruke posla. U njemu me jednog dana prekide osoran glas iz telefonske slušalice i zatraži da se posveti pažnja njegovom prijatelju, profesoru univerziteta, dodao je. Ništa neobično za ta vremena, ali me iznenadi i malo zbuni njegovo predstavljanje:

„Ja sam pisac, prevodilac, dramaturg i suprug Radmile Andrić”, izgovorio je to kao neku magičnu šifru koja otvara sva vrata. Ostavio sam ga nekoliko trenutaka da čeka, a onda sam, naoko ravnodušno rekao: „Imate li još neko zvanje?” „Kakvo zvanje, Vi ironišete”, odgovorio je nervozno.

„Ni u snu, rekoh mu, jedno koje bi Vam u vezi sa ovim razgovorom, pored svih referenci koje ste pomenuli, najviše pomoglo”. Sada je on ćutao ali kada sam mu rekao da je on i šahovski majstor, radosno je uskliknuo: „Ko ste vi, đavole?”. Poslije mog odgovora i napomene da sam intenacionalni majstor, naš dijalog se pretvorio u prijateljsko ćaskanje. Šah je stvorio još jedno poznanstvo, a njegovom prijatelju bi bila pružena njega i bez njegove intervencije.

Zgode Božidara Ivanovića

KO ĆE NARODU UGODITI

Za vrijeme šampionata Jugoslavije u Herceg Novom 1983. godine, odlazio sam poslije partije u kafić „4 asa” čiji je vlasnik bio moj pri­jatelj Slobodan Perišić-Lutka. Pošto su tu navraćali mnogi ljubitelji šaha, nije čudo što se sledećih dana kroz grad pronijela priča o mom neurednom životu. No, nije me išlo, pa mi je noću prijalo veselo društvo, jer mi je smirivalo nerve poslije neuspješne­ igre.

Jedne večeri, kada se turnir već bližio kraju, rekao sam Lutki: „Slobodane,­ dosta mi je onih glupih sokova, od sada samo pijem viski, a za tvoja 4 asa obećavam sledeće četiri pobjede“.

Moj drug se obradovao, a ja sam, zaista, svih preostalih pet partija dobio.

Ipak je i poslije toga trajala priča da sam kasno uveo „sportski režim“.

ŠORTS

Na šampionatu Crne Gore u Sutomoru, 1972. godine, došao sam u šortsu, s namjerom da brzo remiziram i da pozovem Đoka na kafu. On je uložio protest i pozvao sudiju Vukadinovića da spriječi moj nastup u „ljetnjem izdanju”. Ja sam to prihvatio i vratio se u sobu da se presvučem. Ponovo sam došao, ovaj put u odijelu. Krenuo sam oštro, ali je Đoko u jednom­ trenutku ponudio remi. Rekao sam mu da prvo povuče potez. Poslije pola sata razmišljanja Đoko je, zabrinut, nešto odigrao. Ja sam mu odmah pružio ruku i pozvao ga na piće. On je, za čudo, prihvatio poziv s osmijehom­ i spustili smo se na terasu „Tri duda”. Naručili smo ražnjiće i zalili ih s poprilično hladnog piva, uz priču koja nas je vratila u prijateljsko raspoloženje­. Kad je konobar donio račun, ja rekoh: „Đoko molim te, plati ovo, zaboravih pare u onom šortsu”. Đoko je razrogačio oči, ali se brzo smirio kad je shvatio da se šalim.

MAČJA POSLA

Na šampionatu Jugoslavije u Subotici 1982. Miško Milonjić – Mačak, bio je moj sekundant sa zadatkom da me „odbrani” od brojnih kontakata, telefonskih poziva i napadnih tipova. Jedne večeri smo (zajedno sa Borišom­ Karadžićem) analizirali tri moje prekinute partije i ostali do same zore­. Negdje oko šest ujutru, očajno umoran, rekoh Mačku: „Slušaj, ako neko sad pozove, nemoj slučajno da kažeš da sam budan”. Ne prođe ni minut, kad zazvoni telefon. „O zdravo, šogo”, čujem Mačka, kako otpozdravlja Mišku Vukadinoviću, koji je zvao svakog jutra. Polako me hvatao san i zadnje što sam čuo bila je Mačkova mudrost: „Bonja nije tu, zaspao je tek u zoru. Užasne su sve pozicije u prekidima. Ne mogu ti ništa reći, sem da protiv Nikolića i Hulaka stojimo bolje, a u trećoj partiji, zaboravio sam“, pa viknu „Bonja, kako smo procijenili onu završnicu?“

PRETJERANO GOSTOPRIMSTVO

Sa S. Gligorićem sam učestvovao na međunarodnom turniru u Plovdivu,1986. godine. Domaćini su bili jako pažljivi, posebno IM Ljuben Popov i njegova supruga. Uvijek bi ljubazno nudili piće i razne đakonije, a pobrinuli bi se da riješe i druge probleme, kad bi ih bilo. No, bilo je jako sparno vrijeme toga ljeta i u bašti „Novotela”. Pilo se puno sokova i drugih osvježavajućih napitaka. Puno je bilo gostiju za velikim baštenskim stolom. Ljudi su pili, ustajali, vraćali se, a čaše bi se ponekad pomiješale tako da se ne bi znalo ko je šta ostavio za kasnije. No, tu se najbolje snalazilo jedno živahno kuče Ljubenove supruge, koje je inače gazdarica toliko obožavala da mu je nudila, ne samo iz svoje, nego i iz čaša svih ostalih gostiju u kojima je bilo tekućine. Kad su domaćini ponudili novu turu pića, Dana Gligorić, očigledno iznervirana tretmanom ljubimca, reče: „Molim vas, duplu votku, a na iznenađene poglede prisutnih, dodade, nadam se da ova slatka kuca votku ne pije!”.

ZAMKA ZA PREZIDENTA

Branko Filipović je obećao direktoru bolnice Ljubu Živkoviću neke krevete poslije zemljotresa, ali je vrijeme prolazilo, a on nikako ni da se javi. Tada sam dolazio kod njega kao predsjednika ŠK „Titograd”. Jednog jutra u Zavodu za zdravstvo, gdje je on radio kao svemoćni direktor, čekao sam ga da dođe sa sastanka. Zazvoni telefon, kad Ljubo iz Bara traži svoje krevete. „Kako ću doći do tog čovjeka, ima li kakvih šansi, znaš li, možeš li tu nešto učiniti, toliko ga tražim, izbjegava me, stalno mi govore da je odsutan, iako ja znam da je tu”, izjada se Ljubo. „Znaš što ćeš, rekoh mu. Nazovi kroz pola sata pa ću te povezati s njim.” Znao sam da Branko puno voli Bata Minića i da bi za njega bio spreman sve da učini. Ne prođe dugo, pojavi se on i mi se srdačno pozdravismo. Ubrzo zazvoni telefon i ja ponovo podigoh slušalicu: „Prezidente, tako sam mu se prijateljski obraćao, evo Bato Minić zove iz Zagreba”. „A, je li molim te, oduševljeno će Branko, kako je Bato, daj da ga čujem”. Uze on slušalicu, a ja onako, izbliza, čujem Ljuba kako vrišti: „Nije ti ovo Bato iz Zagreba, nego Ljubo iz Bara, nećeš mi više bježati.” Prezidente napravi kisjelu facu, ali se brzo povrati. Onda se uozbilji i reče: „E moj Ljubo, milo mi je da si dobro i zdravo, ali od onih kreveta nema ništa, nijesam želio da te razočaram”.

TRAGIČNI I DUHOVITI LEZO

Sa sjetom se sjećam druga iz mladosti Đoka Leza Vujovića, koji me posjećivao na šahovskim prvenstvima i na jednom od njih, u Ulcinju 1992. godine, se utopio na Maloj plaži.

Oduševljavao me njegov duh, kao na prvenstvu Crne Gore na Cetinju­ 1971. godine.

U blizini muzeja kralja Nikole, jedna grupa stranaca nešto komentariše,­ a Đoko, onako radoznao, započe nemušt razgovor s jednim čovjekom na „tankom” francuskom jeziku. Uglavnom Đoko ga upita da li je čuo za Njegoša. Čovjek odmahnu glavom. Đoko se iznervira, kako to da neki glupi stranac nije čuo za velikog Njegoša, pa nastavi: „A jeste li čuli za Puškina?”, Pošto dobi isti odgovor, on produži još malo: „A jeste li čuli za Dostojevskog?”. Belgijanac, koji se tako predstavio, bješe već malo po­stiđen, pa zastade na trenutak i skoro izvinjavajući se reče: „Žao mi je, ali nijesam ni za njega čuo”. „Odlično”, povika radosno Lezo, pa se okrenu ka meni i tiho nastavi: „Ovo je ipak neka budala.”

„OBJEKTIVNOST“ VELEMAJSTORA

Jednom sam putovao sa D. Velimirovićem (i jednom damom na zadnjem sjedištu) za Vrnjačku Banju. Vozio je svog omiljenog „DAF”-a jezivom brzinom na moje veliko iznenađenje. Dama je pokušavala da ga smiri, mada dosta nevješto, pokazujući očigledan strah. Draško nastavlja u svom stilu i još se okreće nazad da bi uvažio damu. Ja se tek onda zabri­nem. Dok Draško ubjeđuje našu gošću da nema potrebe da se uzbuđuje, primijetio sam u daljini čovjeka bez noge kako prelazi kolovoz i to jako sporo, oslanjajući se na pomagalo. Mislio sam da će ga i Draško primijetiti,­ ali on nesmanjenom brzinom juri pravo ka čovjeku. Sve se odigralo tako brzo da sam samo zažmurio i brzo podigao ruke s očiju, srećan što se nije čuo nikakav udar. Sve je dobro završilo i Draško je, sav u znoju, od šoka, zaustavio auto na ispustu pored puta. „Kakav idiot, ljudi moji, biste li ovo vjerovali”, povika on, baš iznerviran. „Mora da je ovako ostao i bez one noge“.

  1. Kasparov i S. Dragašević (desno), Hanti Mansijsk, 2009.

Sjećajnja Srđe Dragaševića

KORČNOJEV BOJKOT

Viktor Korčnoj je došao u hotel „Onogošt” na sastanak sa Kasparovom oko dogovora za odigravanje njihovog meča. Nakon sporazuma, Korčnoj je, dobro raspoložen, na prigodnoj dopisnici napisao mom sinu: „Valjda ćeš, Vuko, imati hrabrosti da na turnir, kad budeš direktor, pozoveš­ i strašnog Viktora”. Šalio se, jer je znao da ja (kao direktor turnira) nijesam uticao na listu učesnika u vrijeme kada su Korčnoja bojkotovali svi sovjetski igrači. Da smo njega pozvali, izostali bi Talj, Petrosjan, Spaski i Kasparov.

SUJEVERNI KASPAROV

Na večeri na Krupcu, (izletištu na jezeru kraj Nikšića) Kasparov je sa velikim apetitom jeo jezerske rakove i tom prilikom je isflekao pantalone. Ljutito je ustao i tražio da ide odmah u hotel. Njegov pratilac Litvinenko nam je objasnio da je Gari sve partije igrao u tim pantalonama i da mu donose sreću.

Ljubazni domaćini su mu ispunili želju, isto veče odnijeli pantalone na hemijsko čišćenje i ujutru mu ih vratili. I noću se radilo tada u Nikšiću, jer je grad živio za turnir i to se osjećalo na svakom koraku.

IZGUBLJENA PENZIJA

Smisao šahu i druženju davale su šale, duhovitosti i neobične zgode. Ova spada u bisere, crne, naravno. Evo kako se nje sjeća Srđa Dragašević, tada predsjednik ŠSCG, ali prije svega prijatelj šahista.

„Ne sjećam se tačno, ali mi se čini da se zbog rasprave mladi – stari organizovao cug meč na pet minuta između Radovana Brajovića i Nikole Đukića. U ambijentu Slovenske plaže u Budvi, „Pod lozom“, i zbog opklade, meč je izazvao pažnju šahista i znatiželjnika. Ja sam se kladio na Nikolu, a moj prijatelj IM Moma Raičević na Raša, u po 100 DM, po partiji. Rašo je izgubio prvu partiju i Moma mi isporuči stotku. I poslije druge, ja sam u džep strpao novu stotku. Kada je među prisutnima napetost dostigla vrhunac, a meč je prekinut poslije pet odigranih partija, ja sam mahao sa 500 maraka.

Većina prisutnih je ćutala, neki su se čudili, pojedini smijali, ali je jedan burno reagovao – Ovo nema smisla. Uzeste Radovanu penziju, možda dvije. Bezobrazluk!-

Bio je to glas Vladimira Lukšića, Radovanovnog bliskog prijatelja, koji nije mogao da povjeruje u ono što je vidio.

Tek se sjutradan shvatilo da je to bila Srđina ujdurma. On se dogovorio sa Momom i prije meča mu dao oko 1000 maraka, koje je ovaj, tokom Radovanovih poraza, revnosno proslijeđivao Srđi, uz verbalne duele. Ostalo je samo nejasno da li je Radovan izgubio zbog inscenirane kocke ili ga je mladi Đukić zaista preslišao.

Doživljaji Milana Draška

REMI U PRVOM POTEZU

Na turniru u Sočiju 1988. godine sam, mimo svog običaja, nanizao tri nule od Dolmatova, Polugajevskog i Arnasona. Čekala me je četvrta partija,­ crnim figurama protiv nezgodnog Engleza Votsona. Votson povuče 1.e4 i ponudi remi! Rekao sam mu da povučemo nekoliko poteza, ali on odgovori: „Ponuda važi samo u ovom momentu”. Prihvatio sam remi, ali su nas Rusi, posebno Vasjukov i Vladimir Dvorković, kasnije član Kaspa­rovljevog štaba, pozvali na „ribanje”. Našao sam se u neobranom grožđu, ali Votson obori rusku varijantu: „Kako da igramo uz ovu buku, neljubaznost­ osoblja…” Poslije toga Rusi zaboraviše naš remi i obećaše da će otkloniti propuste.

NE MOŽE PROTIV SEBE

Zanimljiv je bio moj prvi duel sa velemajstorom Draškom Velimirovićem na turniru „Bosna 1984”. Izraziti pozicionista protiv velikog­ taktičara. Epilog je bio neočekivan. Pobijedio sam ga u matnom napadu,­ već u 21. potezu. Velimirović se, u šali, žalio da nije mogao igrati protiv samog sebe, jer je na demonstracionoj tabli, a i u formularu, pisalo Draško Velimirović!?

RASIJANI KLINAC

Na ekipnom pionirskom prvenstvu Jugoslavije na Krku 1986.godine igrao sam sa Ognjenom Cvitanom. On je odigrao potez i šetao, posmatra­jući pozicije u ostalim partijama. Pošto sam razmišljao dugo, impulsivni Riječanin se vratio za sto i neočekivano odigrao još jedan potez! Brzo je shvatio da je pogriješio, zbunio se i uskoro izgubio partiju. Četiri godine kasnije, naš meč je odlučio omladinskog prvaka Jugoslavije, a to je bio Cvitan­ koji je, potom, postao omladinski prvak Svijeta.

DAR S NEBA

Na turniru u Pragu 1984. godine vodio sam poslije sedmog kola. U osmom kolu sam, kao crni, primijenio Bogoljubljevu odbranu protiv IM Sabolšija sa žrtvom pješaka, kao kompenzaciju za aktivnu igru. Medutim,­ od nje nije bilo ni traga i, u prekidu sam se vajkao Petru Popoviću i Mirku Jukiću kako sam, izborom loše varijante, propustio lijepu šansu. U to mi je prišao Sabolši i ponudio remi! Ostala je zagonetka šta ga je inspirisalo­ na tu odluku. Poslije tog dara s neba, dobio sam krila i pobijedio na tom jakom turniru.

 

Nebojša Nikčević

KOLE SREĆNE RUKE

Ponekad detalji ili, na prvi pogled, slučajnosti, utiču na tok događaja. Tako je jednog sunčanog jutra velemajstor Nebojša Nikčević sreo na Budvanskoj rivijeri kolegu po tituli Dragana Kosića koji mu se požalio da je trebalo da izađe na Cetinju, ali se uspavao i obreo se u Budvi. Nebojša se smijao Draganovom previdu, ali i saosjećao sa njim i pri tome, znajući da je on stanovnik crno-bijele planete i da se kreće sa turnira na turnir, upitao ga je da mu preporuči neki open.

„Zašto ne igraš na Cetinju?“, odgovorio je Dragan. Nebojša je potpuno previdio taj turnir, organizovan povodom 10-te godišnjice nezavisnosti Crne Gore, koji je počinjao za par dana. U posljednjem trenutku je odlučio da, putujući iz Budve, igra na tom openu na kome je ubjedljivo pobijedio.

„Da Kole nije spavao u autobusu, ne bih zaigrao na cetinjskom openu na kome sam postigao najbolji rejting performans do sada, a neko drugi bi se dičio sa tim, meni najdražim peharom!“ sjeća se Nebojša tog neobičnog spleta okolnosti.

Nikola Đukić – Igrači i navijači

IVANČUK I “SUDIJA”

Na Olimpijadi u Istanbulu 2012. reprezentacija Crne Gore je zabilježila svoj najbolji start u istoriji. U prvih pet kola ostvarene su tri pobjede, protiv slabašne Kenije, solidne Belgije i veoma jake Grčke, i dva neriješena rezultata, protiv opasnog Meksika i velikog favorita Njemačke, tada aktuelnog šampiona Evrope. Ta serija odličnih rezultata donijela nam je duel sa moćnom Ukrajinom, koja je u Istanbulu branila zlato osvojeno dvije godine ranije na Olimpijadi u Hanti-Mansijsku. Za sve nas je bila velika čast i zadovoljstvo ukrstiti mačeve sa predstavnicima šahovske velesile, a meni je bio poseban doživljaj sjesti nasuprot legendarnog Vasilija Ivančuka, dugugodišnjeg predvodnika ukrajinskog tima.

Veliki Vasja je poznat po svojoj briljantnoj igri, ali i po često neobičnom ponašanju. Genijalni Ukrajinac je i tog dana pokazao dio svog ekscentričnog repertoara kad je u jednom trenutku, dok je bio na potezu, iznenada poskočio kao da je napravio neki grub previd, a zatim naglo ustao i počeo da kruži po sali za igru, sve vrijeme mrmljajući nešto sebi u bradu. Naš selektor Dragan Popadić i ja smo se začuđeno okrenuli prema kapitenu Ukrajine Aleksandru Sulipi, koji je samo slegnuo ramenima kao da kaže: „Šta ćete, to je Ivančuk.“

Još jedna zanimljiva situacija desila se na kraju partije. Iako sam imao pješaka više, shvatio sam da više nemam realnih šansi na pobjedu, pa se nijesam trudio da izbjegnem trostruko ponavljanje pozicije. Ivančuk je reklamirao remi po tom osnovu, ali je na njegovu reklamaciju sudija samo odmahnuo rukom. Legendarni Ukrajinac je bio zaprepašćen, ne shvatajući u čemu je problem. A problem je bio u tome što je „sudija“ bio zapravo vođa naše delegacije Jusuf Kalamperović, koji je sve vrijeme pažljivo pratio meč iz neposredne blizine, pa ga je iz tog razloga Ivančuk pobrkao sa sudijom. Da bih prekratio zabunu, pružio sam ruku velikom protivniku u znak saglasnosti sa remijem.

(Ovo je samo dio tekstova iz knjige Maksima Lutovca)