Promocija knjige velemajstora Milana Draška „Karpov u Dučićevom gradu“


U Podgorici je 3. februara održana promocija knjige “Karpov u Dučićevom gradu”. Biblioteka za slijepe ugostila je brojne ljubitelje literature i šaha. Direktor Božidar Denda i njegovi saradnici prepoznatljivi su po odličnoj organizaciji književnih večeri. O knjizi su nadahnuto govorili pjesnik Andrija Radulović i velemajstor Nikola Đukić. Moderator promocije bio je književnik Aleksandar Ćuković. Autor Milan Draško govorio je o motivima nastajanja putopisno-šahovskih knjiga, s posebnim akcentom na nadahnuće koje izaziva muzika. Autor je pročitao kratak tekst o legendarnom treneru Veleža, Suli Repcu. Posebnu pažnju publike izazvali su neobični, malo poznati detalji o Fišeru i njegovom boravku u Vinkovcima 1968.  Zanimljive, kratke priče, autoru je nesebično “servirao” ugledni publicista iz Vinkovaca, Pero Sentić, na sam dan promocije. I treću promociju popularne knjige, poslije trebinjske i beogradske, obilježila je opuštena atmosfera. Bilo je humora, sjete i, iznad svega, pozitivnih vibracija između autora i publike.

Književno veče u Podgorici


Promocija knjige „Karpov u Dučićevom gradu“, velemajstora i putopisca Milana Draška, održaće se u
petak 3. februara u 18:30. Ljubitelje literature ugostiće Biblioteka za slijepe, u kojoj su upriličene brojne
književne manifestacije. Biće to treća promocija Draškove knjige, poslije trebinjske i beogradske, koje su
izazvale pažnju javnosti u regionu. O knjizi će govoriti pjesnici Andrija Radulović i Bećir Vuković i
velemajstor i prevodilac Nikola Đukić. Proslavljeni pjesnici su veliki šahovski zaljubljenici, a Nikola je
desetostruki prvak Crne Gore. Očekuje se praznik lijepe riječi, šaha i prijateljstva.

„Da li se istorija šaha mora ponovo pisati?“ – Intervju sa Willy-jem Hendriksom (prvi dio)


Piše: Johannes Fischer

23.1.2023. – Holandski pisac i internacionalni majstor Willy Hendriks upravo je objavio „Rat mastilom: Romantizam protiv modernizma u šahu“.

Knjiga analizira rivalstvo između Wilhelma Steinitz-a i Johannesa Zukertorta, koji su 1886. godine odigrali prvi zvaničan meč za svjetskog šampiona. Ali Hendriks se takođe osvrće na istoriju šaha i osporava brojne prihvaćene stavove o poboljšanju šaha i razvoju šahovskog znanja. U intervjuu sa Johannesom Fišerom Hendriks govori o Steinitzu, Zukertortu, istoriji šaha, zadovoljstvima proučavanja klasika i zašto vam proučavanje otvaranja pomaže da napredujete u šahu.

Dragi Willy Hendriks, upravo ste objavili svoju najnoviju knjigu, „Rat mastilom: Romantizam protiv modernizma u šahu“. Prije nego što počnemo da govorimo o knjizi, možete li nam reći nešto o sebi i svojoj karijeri šahiste i autora?

Počeo sam da igram šah relativno kasno, sa 12 godina, a tek od otprilike 35. godine šah (igranje, pisanje, treniranje) postaje moja glavna aktivnost. U tim godinama sam postao IM, a zatim postigao još dva GM rezultata, ali ta titula će vjerovatno ostati izvan mog vidokruga.

Neki članci koje sam napisao za časopis bili su uvod u moju prvu knjigu, “Move First, Think Later” (“Prvo odigraj, misli kasnije”) (2012), koja je proglašena knjigom godine (od strane ECF-a). Neke od ideja iz te knjige iz istorijske perspektive razvio sam u svojoj drugoj knjizi, “On the Origin of Good Moves” (“O porijeklu dobrih poteza”) (2020). Moja nedavno objavljena treća knjiga je razrada određene epizode iz te knjige.

I dalje redovno igram i treniram, ali pisanje je moja glavna aktivnost ovih dana i to mi predstavlja veliko zadovoljstvo.

„The Ink War“ (“Rat mastilom”) govori o rivalstvu između Johannesa Zukertorta i Wilhelma Steinitza, koji su 1886. godine odigrali međusobno prvi zvanični meč za svjetskog šahovskog šampiona. Kada ste prvi put dobili ideju da pišete o ovom rivalstvu?

Za predavanje “On the Origin of Good Moves” (“O porijeklu dobrih poteza”) za šahovski klub Zukertort Amstelveen prije par godina odlučio sam da se fokusiram na ličnost  Zukertorta, koji je takođe igrao malu ulogu u toj knjizi, a usput sam otkrio da je njegovo rivalstvo sa Steinitzom veoma lijepo obuhvatilo ‘rađanje modernog šaha’. U isto vrijeme, imao sam osjećaj da bi se to itekako moglo prenijeti kao uzbudljiva priča; Mislio sam da bi to bio zanimljiv izazov.

Mnogi šahisti Zukertorta znaju samo kao poraženog u meču za svjetskog šampiona protiv Steinitz-a. Šta vas je zainteresovalo za Zukertorta, šta vas fascinira u njemu i njegovoj priči?

Zaista, Zukertort nije postao prvi svjetski prvak, ali tenzija koju sam želio unijeti u svoju knjigu leži na malo drugačijim osnovama.

Zapravo, ne znamo mnogo o ličnosti Zukertorta, on je i dalje pomalo misteriozan lik, dijelom i zbog toga što nije bio toliko iskren, a osim toga, iznio je poprilične izmišljotine o sebi u svijet. On je svakako tragična osoba, ali tu ulogu igra sa žarom, kao tragični junak priče. Ta tragedija leži u nekoliko stvari, uključujući način na koji ga je tretirala kasnija istoriografija: kao predstavnik romantičarskog šaha, koji je Steinitz igrao. Ali Zukertort je zapravo želio da bude moderan šahista, što je i bio. Steinitz je imao svoj udio u ovom posthumnom ‘ubistvu karaktera’, ali ne želim da otkrivam previše o tome ovdje.

Johannes Hermann Zukertort (1842-1888)

Ali ono što me najviše zanima je sukob i polemika između moja dva glavna lika. Rivalstvo dva posebna karaktera: Steinitz je bio, ako je to moguće, čak i tvrdoglaviji od Zukertorta. Dodajte tome sve one druge posebne ličnosti koji igraju ulogu u mojoj priči, a koji su često, bar na papiru, bili u međusobnom ratu. A ta bitka je, u smislu sadržaja, bila i stvarno oko nečega.

Kako ste saznali više o Steinitzu i Zukertortu i njihovom vremenu? Kako ste pronašli materijal za svoju knjigu, kako ste istraživali?

Do sada postoji dosta literature o tom periodu, savremenoj i starijoj, i naravno da sam je koristio. Ali većina mog istraživanja se sastojala od prolaska kroz mnoge tomove šahovskog časopisa iz tog perioda (od kojih je većina dostupna na mreži) plus pregledanje jako mnogo partija iz tog doba. Velika većina tog istraživanja (prelazak kroz časopise) ne daje ništa, ali s vremena na vrijeme naiđete na nešto što se lijepo uklapa u vašu priču i tada mi srce poskoči od radosti.

Kada ste počeli da radite na svojoj knjizi, očigledno ste već znali mnogo o Steinitzu i njegovom vremenu. Ali šta vas je najviše iznenadilo tokom vašeg istraživanja?

Šahovska zajednica tih dana već je bila vrlo slična današnjoj i to na način koji je lijepo vidjeti. Tada je bilo mnogo više klasnog društva nego sada, ali u svijetu šaha te su se različite grupe (sa izuzetkom velike grupe najsiromašnijih) sretno miješale, što je sasvim posebno. Zbog toga je značajno da je prva partija meča za svjetskog šampiona, odigrana u Americi, bila između dva igrača jevrejskog porijekla iz srednje Evrope. Steinitz i Zukertort nisu bili posebno imućnog porijekla i morali su savladati mnogo prepreka da bi stigli ovako daleko. U mnogim zemljama, Jevreji su bili građani drugog reda i suočavali se sa svim

vrstama ograničenja. Tako da ta prva partija meča za svjetskog šampiona zaista govori o tolerantnoj prirodi šahovskog svijeta.

I to važi i danas, svima je dozvoljeno da nam se pridruže, čak i onima koji se drugdje ne snalaze tako lako. Sam Steinitz je dao doprinos slici da u šahovskom svijetu ima više ‘posebnih’ tipova od prosjeka, iako on nije bio prvi koji je to učinio (misli se na Morphyja).

„The Ink War“ nije samo knjiga o rivalstvu između Steinitz-a i Zukertorta, već i o idejama romantizma i modernizma i njihovoj ulozi u istoriji šaha. Možete li ukratko opisati ovaj sukob?

Ne, to se nažalost ne može učiniti ‘ukratko’! Podnaslov Romantizam protiv modernizma u šahu sugeriše crno-bijelu priču, ali to je sve samo ne to i nadam se da sam uspio dati nijansiranu sliku o čemu se (mislim) ovdje radi. U svojoj prethodnoj knjizi već sam primetio da tradicionalna slika borbe na šahovskoj tabli između romantičarske škole napada koju je savladala moderna naučna škola nije nimalo tačna i, bar u partijama jačih igrača, se ne može naći. Ali ostalo je pitanje šta je taj romantičarski pokret u šahu zapravo uključivao, ako je uopšte postojao. Pokušao sam da odgovorim na to pitanje u ovoj knjizi. U tom romantičnom otporu napretku modernom mnoge stvari su igrale ulogu, i van okvira. Otpor prema profesionalnom šahu igrao je veliku ulogu, ali i otpor sve ozbiljnijoj konkurenciji (sport). I otpor naučnom pristupu igri.

Willy Hendriks, Rat mastilom, romantizam protiv modernizma u šahu (Novo u šahu 2022).

Taj otpor dolazio je, između ostalih, od raznih šahovskih pisaca, uključujući i stariju gospodu koja su igrala lijepe partije u svom klubu, i koji su jedva mogli razumjeti šta se tačno dešava u partijama Steinitza i Zukertorta i drugih vrhunskih igrača. Steinitz je posebno bio u stalnom ratu sa mnoštvom protivnika na ovom polju, ali to je dijelom i zbog toga što je imao veliki talenat za sticanje neprijatelja.

Ali uglavnom, ovo je bio sukob koji se odvijao više na papiru nego na tabli.

U „Rat mastilom“ i u vašoj prethodnoj knjizi „O porijeklu dobrih poteza“ postavljate sumnju da li tradicionalni i prihvaćeni narativ o razvoju šaha zaista oslikava čitavu sliku, npr. g. Anderssen je prije svega bio hrabar taktičar i prije svega eksponent romantičnog perioda, u kojem su prema legendi igrači težili samo napadu i bezobzirno žrtvovali figure lijevo, desno i u centru, dok je Steinitz bio prvi igrač koji je uveo moderne, „naučne „koncepcije u šahu. Kada ste prvi put posumnjali u ovu priču?

U ‘Move First, Think Later’ ‘Prvo odigraj, misli kasnije’ raspravljao sam o tradicionalnoj ideji da je pravi način igranja šaha proučavanje karakteristika, pravljenje plana na osnovu toga i zatim traženje pravih poteza koji se uklapaju u to.

Willy Hendriks, ‘Prvo odigraj, misli kasnije’, New in Chess 2012

Ova metoda se tradicionalno pripisuje Steinitzu, posebno od Laskera i Euwe-a. Međutim, kada sam otišao da pogledam tu istoriju, jedva sam to mogao da pronađem kod Steiniza. Ranije je na to ukazao Cecil Purdy (australijski velemajstor i šahovski autor) (u ‘The Great Steinitz Hoax’), iako je, za razliku od mene, bio oduševljen tim pristupom. Međutim, mislio je da je to Laskerov vlastiti nalaz, koji je iz određenih razloga pripisao Steinitzu.

Kada sam se više udubio u tu istoriju, postalo mi je jasno da se nešto čudno zaista dogodilo sa predanjem o Steinitzovim idejama i da su Lasker, i njegovim stopama Euwe, od toga napravili nešto veoma posebno.

Naravno, Steinitz je mnogo doprinio našem (pozicionom) znanju. Ali čuveni ‘Steinitzovi elementi’ ne mogu se naći kod Steinitz-a i većim dijelom su već formulisani prije njega (između ostalih od strane Stauntona). Slično, ideja o šahu kao igri ravnoteže koju mogu narušiti samo greške već je dugo bila uobičajena. Isto važi i za princip akumulacije malih prednosti. Inače, po mom mišljenju, ovo je više dokaz napredovanja u nivou nego princip koji treba slijediti: ako protivnici postanu jači i ne prave velike greške onda možete samo postepeno graditi svoju prednost. U svojoj nedavno objavljenoj opširnoj knjizi ‘From Stamma to Steinitz’ (“Od Stamme do Steinitza”), Frank Hoffmeister citira italijanskog pisca Del Ria koji je napisao sledeće još 1802.:

‘Veoma je važno čuvati se određenih malih nedostataka, koji sa sobom povlače i druge. Ova figura je pasivna, rokada izgubljena, ako se skakač još uvek nije pomijerio, ako je neprijateljskom pješaku dozvolio da napreduje predaleko, to može pogoršati poziciju i malo po malo pretvoriti partiju u poraz. Zbog nedostatka eksera izgubljena je cipela, zbog nedostatka potkovice izgubljen je konj.’

Hoffmeister ovome dodaje da ‘koliko vidim, ovo je prva izjava o „akumulaciji“ malih prednosti. Navikli smo da ovaj uvid pripisujemo Steinitzu, ali ga je zapravo više od pola stoljeća ranije formulisao Del Rio.’ Drugi, poput Von der Lase i Bodena, izrazili su slične stavove prije Steinitza.

Osim onoga što se pogrešno pripisuje Steinitzu, značajno je da ono što je Steinitz vidio kao krunski dragulj svoje ‘moderne škole’, revolucionarno novo viđenje uloge kralja, sistematski gurnuto pod tepih od Laskera i Euwe-a. Steinitz kaže da je njegovo najvažnije otkriće da kralj može igrati aktivnu ulogu u ranoj fazi igre i da se može vrlo dobro braniti. To je bio i razlog zašto je mislio da može odbaciti ‘staru školu napada’. Ovo je u najmanju ruku pod znakom pitanja, tako da nije iznenađujuće što su Lasker i Euwe pokušali da prećute glavni Steinitzov princip.

Wilhelm Steinitz | Foto: Austrijska nacionalna biblioteka

(Nastaviće se)

https://en.chessbase.com/post/does-chess-history-have-to-be-rewritten-an-interview-with-willy-hendriks

Nigel Short: Pobjednički marš


Biblioteka FŠR, 2022. – 368 str.

Engleski velemajstor Najdžel Šort (Nigel Short), (rođen 1. juna 1965.) bio je jedan od najuspešnijih šahista na svijetu 1980-ih i 1990-ih. Čak i kada je već imao preko 50 godina, bio je među 100 najboljih. Trostruki šampion Engleske, učesnik 12 svjetskih šahovskih olimpijada u sastavu reprezentacije svoje zemlje, vrhunac karijere dostigao je 1993. godine kada je izborio pravo da se bori protiv Garija Kasparova u meču za titulu svjetskog prvaka.  Najdžel Šort je dobitnik ordena Britanske imperije i potpredsjednik FIDE (od 2018).

Svaka pobjeda na turniru je jedinstvena, posebno kada se ostvari protiv najjačih igrača svog vremena, a performans pobjednika se približi ili čak premaši magičnu granicu od 2800.

U ovoj jedinstvenoj knjizi velemajstor Najdžel Šort govori o osam međunarodnih takmičenja na kojima je osvojio prvo mjesto, ostavivši iza sebe G. Kasparova, A. Karpova, V. Korčnoja, M. Talja, B. Gelfanda, J. Timmana, L. Polugajevskog, L. Portischa i mnoge druge. Komentari partija su duboki i poučni, autor priča o peripetijama borbe i raznim smiješnim epizodama sa suptilnim engleskim humorom, zahvaljujući čemu se knjiga čita u jednom dahu.

„Marš pobjede“ – za one koji žele da pobjede u šahu!

Boris Gelfand: Moj šahovski dvadeseti vek


Boris Gelfand: Moj šahovski dvadeseti vek
Izdavač: Biblioteka FŠR, 2023. 288 strana


„Igram šah već pedeset godina, njih preko trideset – na najvišem nivou. Vjerovatno je vrijeme da podijelim najnezaboravnije susrete. Prvi tom je uključivao partije igrane u dvadesetom vijeku“ ( Gelfand).

Borisa Gelfanda odlikuje velika ljubav prema šahu, a godinama je njegova posvećenost igri samo jačala. Vrhunski velemajstor je nakupio toliko svijetlih i poučnih partija da je zbirka njegovog odabranog dela morala da bude podijeljena

Uživajte u prelijepim duelima i pronicljivim komentarima!

Za širok krug ljubitelja šaha.

Boris Grigoriev-Poezija šaha


M.: Boslen, 2008. – 560 str.

Praktična igra se zove proza, kompozicija – poezija šaha. Publikacija obuhvata 888 popularnih šahovskih studija i zadataka, koje odlikuju originalnošću, ali ne baš teškim rješenjima najjačih kompozitora 18.-21. vijeka. Knjiga je namjenjena najširem krugu ljubitelja šaha.

Koraci do majstorstva u šahu



Ova knjiga je prvenstveno namjenjena šahistima visokog kvalifikacionog nivoa (od prve kategorije do majstora), gdje, naravno, prednjače mladi ljudi koji su strastveni u šahu i sanjaju da dostignu velemajstorske visine.

Knjiga se sastoji od tri dijela. U prvom, glavnom, razmatraju se problemi samog procesa borbe. Drugi objedinjuje pitanja svakodnevnog treninga šahista. Konačno, u završnom, trećem dijelu, nudi se istorijat formiranja šahovskog majstorstva, od nastanka takmičenja u dalekom srednjem vijeku do danas.


Izdavačka kuća Novina 320 str., 1998

Linder Isak, Linder Vladimir: „Šahovska odiseja Aleksandra Petrova“


M.: Andrej Elkov, 2016. – 312 str.

U prvoj polovini 19. veka u Rusiji se pojavila čitava plejada šahovskih majstora, koji su svojim teorijskim proučavanjima, partijama, kompozicijama, knjigama, stvaranjem časopisa i klubova podigli tradicionalnu igru ​​na profesionalni nivo i uzeli mjesto koje im pripada među poznatim šahistima svijeta.

Najistaknutiji među njima bio je Aleksandar Dmitrijevič Petrov (1794-1867), prvi ruski majstor koji je stajao na početku nacionalne šahovske škole.

Autori knjige, pisci i istoričari šaha, na osnovu malo poznatih i do sada nepoznatih materijala, upoznaju čitaoca sa životom i radom A.D. Petrova, njegovih šahovskih i književnih djela, fragmentima memoara poznatih šahista i dokumentarnih priča o njemu. Izdanje je ilustrovano rijetkim fotografijama u boji.

Promocija šahovskih knjiga “Karpov u Dučićevom gradu” i drugog izdanja knjige Branislava Francuskog “Magični svet dječjeg šaha”


25.novembra u prostorijama Šahovskog kluba “Beograd” održane su promocije knjige velemajstora Milana Draška: “Karpov u Dučićevom gradu” i drugog izdanja knjige Branislava Francuskog “Magični svet dečjeg šaha”.

 Moderator je bio novinar Miroslav Nešić. O knjizi “Karpov u Dučićevom gradu” su govorili dr Zoran Živković (sinovac dr Ljuba Živkovića iz Bara), i Marjan Kovačević. Dušan Kojić je pročitao veoma lijepo pismo Ace Milićevića, predsjednika ŠK Beograd i dugogodišnjeg organizatora turnira Investbanke u Sava Centru, koji su okupljali svjetsku elitu.

Zatim je velemajstor Milan Draško pokazao njegovu partiju sa Viktorom Korčnojem (Banjaluka 2008).

Pogledajte nekoliko fotografija sa promocije knjiga koja je izazvala veliki interes javnosti i medija.

Knjiga „Moj šahovski XX vijek“ objavljena u seriji „Biblioteka FŠR (Šahovske federacije Rusije)“


Autor knjige je vicešampion svijeta iz 2012. Boris Gelfand

“Šahom se bavim pedesetak godina, od toga preko trideset na najvišem nivou. Možda je vrijeme da podijelim najznačajnije šahovske susrete. Prvi tom obuhvata partije igrane u 20. vijeku” (B. Gelfand).

Boris Gelfand gaji veliku ljubav prema šahu, a tokom godina njegova predanost igri samo jača. Izuzetan velemajstor sakupio je toliko svijetlih i poučnih partija da je zbirka odabranih partija morala da bude podijeljena u dva toma. Uživajte u prekrasnim borbama i dubokim komentarima! Za širok spektar ljubitelja šaha.

https://ruchess.ru/news/all/v_serii_biblioteka_fshr_vyshla_kniga_moy_shakhmatnyy_dvadtsatyy_vek/

Predgovor i tekst iz knjige Dragana Popadića: „Kad figure ožive“


Zbog velikog interesa čitalaca za knjigu FIDE majstora Dragana Popadića: „Kad figure ožive“ uz saglasnost autora prenosim za čitaoce Šah-mat liste dio teksta knjige i predgovor koji je napisao velemajstor Milan Draško.

PREDGOVOR

VM Milan Draško: Posreći se samo rijetkim autorima

Zaljubljenici u literaturu maštaju da u naletu nadahnuća napišu originalnu knjigu. Djeluje kao utopija u savremenoj kompjuterskoj eri. Posreći se samo rijetkim autorima!
Draganova knjiga obasjava jarkom svjetlošću šahovske figure. Miluje ih riječima, oživljava na čudesan način! Kada pročitate toplu, izuzetnu knjigu, imaćete sasvim drugačiji pogled na svoju šahovsku armadu. Osjetićete dotad nepoznatu bliskost sa pješacima i figurama. Bićete opčinjeni bajkom o postanku šaha, koju je Dragan osmislio zapanjujuće brzo, sa njemu svojstvenom lakoćom. Bajka dočarava nevjerovatnu širinu ljudskog uma koji je izmislio čudesnu igru da zaustavi rat, ali i ljudsku glupost jer će se vremenom rat nastaviti. Autor je oživotvorio figure riječima, a njegov brat blizanac Ljuban, akademski slikar, briljantnim crtežima. Crteži su divan ukras knjige! Dragan obožava velikog Šekspira. Neobično lijepo, skladno uklapa citate iz „Hamleta“ sa karakteristikama svake figure. Dok zaneseno čitam knjigu, pitam se zar je moguće pronaći toliko citata kompatibilnih sa plesom šahovskih figura?! Hamlet izaziva raznovrsne asocijacije, zamišljam Vladimira Visockog u crnom džemperu, kako pjeva uz gitaru čuvenu Pasternakovu pjesmu „Hamlet“. Visocki je napisao muziku i pjeva sugestivno, lijepo. Tako je u moskovskom „Teatru na Taganki“, ispunjenom do posljednjeg mjesta, počinjao „Hamlet“. Visocki je igrajući glavnu ulogu gubio tri kilograma tokom predstave.


„Žagor stade
Već sam nasred bine.
O dovratak naslonjen:
ja lovim u odjeku nekom
iz dubine
Što će biti sa životom ovim.

Na mene je uperen mrak noći
kroz hiljadu dvogleda na osi.

Ave, oče, ako si u moći,
mimo mene ovu čašu nosi.

No redosljed ima svako dejstvo
I kraj puta ne može se izbjeći.
Sam sam, tone sve
u farisejstvo.
Proći život – nije
polje preći.“


Asocijativnost daje Draganovoj knjizi dodatnu draž, dodaje joj dimenziju univerzalnosti.
Knjiga sadrži 64 partije, što je lijepa simbolika (64 polja na šahovskoj tabli).
Vjerujem da ste znatiželjni kako je pjesnik, pisac, novinar, fide majstor ostvario podvig, udahnuvši život figurama koje uljepšavaju zemaljske dane šahistima širom svijeta.
„Konj je najčudnija figura. Čudan je i samom sebi, a kamoli drugima. Ne može da stoji u mjestu, stalno bi negdje skakutao. Poštuje druge, ali živi u svom svijetu. Preskače druge figure, ali nije nadmen. Jednostavno krv mu je vrela. Kralj ga je jednom pitao: „Zašto ste uvek u tim oblacima?“. Odgovorio je: „Ne, kralju, ja sam odviše na suncu“.
Kapablankin konj je tog 18. juna 1918. u Njujorku bio posebno raspložen. Završavao se Prvi svjetski rat, u cijelom svijetu osjećao se optimizam. Čovječanstvo je čekalo bolje dane.

I bilo naivno, kao i obično. A Kapablankin konj se razdžilitao. Svojoj kraljici obećao je blistavu kombinaciju. Ona je od njega zahtjevala ljepotu a ne vještinu. Odgovorio je: “Kunem se, gospo, da se ne služim Baš nikada veštinom”.
I tako dama i skakač su stvorili kombinaciju koja će se vječno pamtiti“.
Dragan je iznad svega dobar čovjek, čiste duše, koji s radošću pomaže drugima. „Vera u radost, gotovo je ista kao i sama radost“, pisao je Šekspir. Takav je bio i kao selektor muške reprezentacije Crne Gore, kao kapiten i predsjednik trofejnog Šahovskog kluba Mimoza i kao dugogodišnji direktor Radio Tivta. Čovjek sa neiscrpnim zalihama pozitivne energije. S njim je uvijek lijepo, bez trunke tenzije. I kada obilazite Rimski teatar u plovdivskom starom gradu, šetate sibirskim šumama, ili krstarite Bosforom. Kako smo se radovali pobjedama u finišu Olimpijade u Drezdenu! Zavjesa je spuštena, naša reprezentacija ostvarila podvig, osvojivši 26. mjesto u konkurenciji 147 svjetskih selekcija. Velemajstor Dragiša Blagojević osvaja zlatnu medalju za izuzetan rezultat na četvrtoj tabli (8 iz 9) Sjajan debi selektora, koga smo voljeli!
Prirodno je da takav čovjek piše knjige s puno ljubavi. Izrazito nadaren pisac dospio je u fazu stvaralačke zrelosti i velike produktivnosti.

Pored knjige koju predstavljam, uskoro će se pojaviti sjajno djelo „Poetika završnica“. Riječ je o svestranom autoru, koji je do sada objavio pet knjiga. Napisao je brojne priče, pjesme i aforizme koje objavljuje u časopisima u regionu. Posebno je uspješan u pisanju fantastičnih priča. Veliki as za pisanje recenzija. Izdvajam osvrte na knjige novinara i pisca, Dušana Miklje, koje je objavila ugledna izdavačka kuća „Laguna“.

Postoji li u knjizi „Kad figure ožive“ segment koji je mogao biti bolji? Odavno smo izgubili iluziju da je moguće napisati savršenu knjigu. Možda je izbor dijagrama trebao biti za nijansu brižljiviji. Dragan ima svoju literarnu, umjetničku viziju, od koje ne odstupa. Takav stav i samopouzdanje zaslužuju respekt. Sa druge strane, knjiga obiluje upečatljivim dijagramima svevremenskih velikana. Utisak je da Dragan beskrajno vjeruje u lijepu riječ.

Neosjetno plovimo prema kraju knjige sa vještim kormilarom, meštrom pisane riječi. Autor ispisuje efektnu zavšnu poentu.

I kad sve prođe, kad sve propadne i nestane, ostaće priča. I ostaće šah!

Velemajstor i putopisac Milan Draško

***************************

Kad figure ožive

Dragan Popadić

Dogovore se jednom konj i oficir da se žrtvuju za konačnu pobjedu. Nije lako probiti neprijateljsku odbranu. Za otadžbinu treba položiti život. Ali, nije dovoljna ni hrabrost. Potrebno je znati kad i gdje se žrtvovati. Oficir i konj su sve brižljivo isplanirali. Kada su plan izložili kralju on im je rekao: “Nek’ žurba revnost vam pohvali”. Odgovorili su mu: “Bićemo revnosni u tome i u svemu”. Nakon spektakularne žrtve hrabrog para, njihove kolege su povikale “Vrata su probijena”. U suprotnom taboru kralj je bio zabrinut: “Ja ne znam šta ovo sve može da znači; Al’ držim po opštem shvatanju, da to Državi našoj čudan prevrat neki Predskazuje”. Zbilo se to u Kečkemetu 1927. u partiji Aljehin – Tartakover.

15.Alekhine Alexander – Tartakower Saviely
Kečkemet 1927.

14.Sh6+!! gh6 15. Lh7+! Sh7 16. Dg4+ Kh8 17. Td8 i bijeli je dobio u 26. potezu.
Nakon bitke kralj je napravio veliko slavlje. Pomalo mu je bilo krivo što i sam nije učestvovao u okršaju. Rekao je svojoj kraljici: “Voleo bih da sam i ja bio tu”. Ona je odgovorila: “To bi vas jako prenerazilo”. Kralj je odgovorio: “Vrlo moguće, vrlo”.

Kraljičina snaga je i njena slabost. Jer vrijedi mnogo, pa se mora povlačiti kad god je neka figura napadne. Lovac postaje lovina. Kao Akteon kojeg je Artemida pretvorila u jelena, pa su ga rastrgli njegovi psi. Za utjehu je što je Artemidu video golu, dok se kupala sa nimfama. Malo li je za jednog smrtnika?
Za daminu slabost znao je Keres pa je u trening meču protiv Kotova 1947. zarobio protivničku kraljicu na sred table. Puna tabla figura, crna dama unezvereno gleda i nema gdje da pobjegne od podivljalog bijelog skakača na polju e5. U očajanju kraljica je uzviknula: “Samo to mesto, bez ičega više, Slikama užasa puni svaku svest”. Puno je polja oko nje, ali svako je tučeno. Doduše, skakač se može uzeti, ali onda je mat na d8. Crni kralj je ozbiljnim glasom rekao: “Svirep ću biti, neprirodan ne”.

38.Keres Paul – Kotov Alexander
Parnu 1947.

20.Se5!
Kraljica je tužno pogledala raspored figura i rekla kralju: “Zbogom, moj kralju. Reči ognjene Buknuti žele, al’ ih slabost ta utulila”.

Dragan Popadić: „Kad figure ožive“


Dugo očekivana knjiga FIDE majstora iz Tivta Dragana Popadića „Kad figure ožive“ izašla je iz štampe. Fantastičan šahovski tekst u svakom pogledu. Predgovor ovoj sjajnoj šahovskoj knjizi, bogato ilustrovanoj, umjetnički oslikanoj, sa velikim brojem dijagrama, napisao je velemajstor Milan Draško.

Knjiga je zanimljiva po izboru partija, ali i po tome što se po prvi put u svjetskoj šahovskoj literaturi pojavljuje Hamlet u šahu. Svi citati su iz Hamleta Viljema Šekspira, a prikazne su 64 pozicije, simbolično.

Knjiga „Kad figure ožive“ je odštampana na veoma kvalitetnom papiru, sa tvrdim koricama izvanredno oslikanim.

Promocija u Trebinju knjige velemajstora Milana Draška: Karpov u Dučićevom gradu


Sinoć. desetog novembra, održana je u Trebinju promocija knjige velemajstora Milana Draška: Karpov u Dučićevom gradu. Jutros su velemajstor Milan Draško i profesor Koča Govedarica (koji je napisao predgovor u knjizi) gostovali u jutarnjem programu trebinjske Herceg televizije. Dok su razgovarali, veoma lijepo su urednici emisije ukomponovali snimke sa promocije. Autor knjige je nadahnuto odgovarao na pitanja voditeljke i držao pažnju slušalaca čitavu emisiju koja je trajala 45 minuta. Obavezno je pogledajte na linku ispod!

Promocije knjige „Karpov u Dučićevom gradu“, autora velemajstora Milana Draška


Ovog mjeseca održaće se dvije promocije knjige „Karpov u Dučićevom gradu“ čiji je autor poznati šahista, ali i šahovski pisac velemajstor Milan Draško.

Prva će biti u Narodnoj biblioteci u Trebinju, 10. novembra u 19 sati.

Druga promocija će biti u prostorijama ŠK Beograd, u beogradskom naselju Karaburma, 25. novembra u 18 sati.

Izuzetno zanimljiva knjiga od 24 poglavlja na 290 strana u kojoj je obilje do sada nepoznatih podataka o slavnim šahistima, Karpovu, Fischeru, Korčnoju, Spaskom, Žuži Polgar i drugim sigurno će predstavljati omiljenu knjigu mnogim šahistima.

Zainteresovani mogu da je naruče kod autora:

Milan Draško

+382.69.228.760

mdrasko@t-com.me

„Tajni sastojak“ („The Secret Ingredient“) osvojio nagradu Averbakh-Boleslavski 2021.


Nagrada Yuri Averbakh/Isaac Boleslavsky za najbolju knjigu objavljenu u 2021. dodjeljuje se knjizi “Tajni sastojak”, čiji su koautori Jan Markos i David Navara, a u izdanju Quality Chess.

Drugoplasirani su bili “Miguel Najdorf – ‘El Viejo’ – Život, partije i priče”, Zenona Franka i Zeeva Zohara, i “Zaboravljeni genije – Život i partije  velemajstora Albina Planinca”, obje u izdanju Thinkers Publishing.

Žiri je bio sastavljen od tri renomirana velemajstora: Antoaneta Stefanova, Thomas Luther i Boris Gelfand. Luther je podijelio sljedeće komentare na svaku knjigu:

„Potraga za ‘tajnim sastojkom’ uspjeha, kako u životu tako i u šahu, je ono na šta ova sjajna knjiga pokušava da odgovori. Pridržavanje savjeta datih u ovoj knjizi učiniće svakog igrača jačim i svakog trenera više fokusiranim na zadatke i izazove s kojima se suočavamo u životu.

„Zaboravljeni genije“ je veoma dirljiva knjiga o životu i šahu Albina Planinca. Suočavajući se sa mnogim životnim poteškoćama, mogao sam osjetiti borbu koju je izdržao Albin Planinc. Divno je istaknuti ovu knjigu o savladavanju izazova i naučiti iz nje o stalnom i beskrajnom strahu od gubitka najvažnije borbe u životu.

‘El Viejo’, biografija o životu Miguela Najdorfa, obavezna je knjiga za sve koji vole šah. Iako su Najdorfova uspješna šahovska karijera i njegove partije same po sebi vrlo impresivne, knjiga je odličan podsjetnik na užasne zločine s kojima se čovječanstvo suočilo u Drugom svjetskom ratu. Čitajući o tome kako je Miguel Najdorf izgubio sve članove svoje porodice ostao sam bez teksta i pun tuge. Knjiga je neophodan istorijski dokument o užasima zla i rata.”

Tu su i tri posebna pomena:

“A Knight Without a Castle: priča o otpornosti i nadi”, Roberta Katendea, donosi najinspirativniju priču. “Šah i mozak. Umjetnost i nauka”, autora Adolivija Capecea, Razvana Sandrua, Stefana Salisa i Zacharyja Mainena, posebno se pominje za najbolju knjigu o šahu kao umjetnosti i nauci. A posebno priznanje za najbolje poučne/obrazovne knjige ide za “Los Colores del Ajedrez” (“Boje šaha”) autora Jose Antonija Koleta.

O pobjedniku, “Tajni sastojak”

Tajni sastojak je velemajstorski vodič za maksimiziranje vaših rezultata u šahu, fokusirajući se na ključne elemente praktične igre kojima se u prethodnoj šahovskoj literaturi posvećivala malo ili nimalo pažnje.

Kako tačno možemo najbolje iskoristiti kompjutere?

Koji je idealan, korak po korak način pripreme protiv određenog protivnika?

Kako možemo optimizirati naše upravljanje vremenom za tablom?

A koja je to ključna vještina koja odvaja najbolje igrače od onih koji tek treba da ostvare svoj puni potencijal?

GM Jan Markos baca svjetlo na ove teme i mnoge druge, uz pomoć uvida svjetske klase njegovog dobrog prijatelja GM Davida Navare.

O autorima:

Jan Markos je slovački trener i velemajstor. Njegova prethodna knjiga, “Under the Surface”, bila je knjiga godine Engleske šahovske federacije za 2018.

David Navara desetostruki je češki prvak i velemajstor svjetske klase. Poznat je po kombinovanju borbenog duha sa izvanrednim sportskim duhom. “Tajni sastojak”, izdavač Quality Chess 2021

https://www.fide.com/news/2075

„Šah sa Vladimirom“


Vladimir Radojković

Knjiga ,,Šah sa Vladimirom“ vodi vas kroz svet šaha na jedan zanimljiv način. Ispunjena je slikama i pruža mogućnost upoznavanja sa šahom od njegovog nastanka pa sve do danas, detaljno vam objašnjavajući šahovska otvaranja, turnire, titule, ali i mnoge druge termine vezane za šah. Verujem da ćete uživati u knjizi i da ćete zavoleti šah!

Najbolje je da zainteresovani posjete sajt i na njemu pročitaju na kojim platformama mogu da kupe knjigu. Tamo imaju i linkove:

Izvolite https://vladimirradojkovic.com/

Vladimir Radojković

Iz štampe izašla nova knjiga velemajstora Milana Draška: Karpov u Dučićevom gradu


Prije tri dana iz štampe je izašla knjiga „Karpov u Dučićevom gradu“. Putopisno-šahovska knjiga pisana je strpljivo i metodično. Sadrži 24 poglavlja, što nije lišeno simbolike. Decenijama su mečevi za šahovsku krunu trajali 24 partije. Sjajne predgovore napisali su profesor i pisac Koča Govedarica, novinar i pjesnik Dragan Popadić i velemajstor i prevodilac Nikola Đukić. Na 294 stranice pronalazimo zanimljive putopisne epizode iz dalekog svijeta, nostalgične zavičajne pasaže  i  šahovske priče i partije. Detaljno su analizirane Milanove partije protiv velikana poput  Spaskog, Korčnoja, Topalova, Karuane, Vašije Legrava, Barejeva, Marije Muzičuk… Višestruki svjetski i evropski prvak u rješavanju i komponovanju šahovskih problema, Marjan Kovačević, prvi put otkriva stvaralački proces na temu: kako nastaju šahovske kompozicije. Velemajstor Đukić smatra da će 10 Marjanovih problema oduševiti čitaoce.

U knjizi su ispoljene sve odlike Draškovog specifičnog, lepršavog stila, koji  ima mnogo poklonika. Po mišljenju autora, knjiga je pisana sažetije, zrelije u odnosu na debitantsku knjigu „Putujući sa figurama“, koja je izazvala veliko interesovanje u regionu. Milan je u međuvremenu napisao mnogo tekstova i serijala, izbrusio stil i „opustio“ ruku. Najraznovrsniji tekst u knjizi je: Dar trenutka, najduhovitiji: Kozomarine novinarske bravure,najemotivniji: Četrdeset godina je samo tren, najlepršaviji: Sanja. Nema sumnje čitaoce će zanimati  detalji o Anandu, Jusupovu, Barejevu koji nemaju veze sa šahom. Posebno minuciozno dočaran je dvodnevni boravak Karpova u Trebinju. Milan je još uvijek jedini autor s naših prostora koji piše putopisno-šahovske knjige. Osjeti se da je zaljubljenik u pisanu riječ i da ima dušu!

Početak knjige

Prolaze sati kao minuti. Kako je lijepo biti zanesen, utonuti u neki ljepši svijet!  

Ponekad se konačna verzija knjige sasvim udalji od početne ideje. Važno je početi, pokrenuti maštu i memoriju. Traganje za pravim riječima, nemoć i nadahnuće. Na kraju dugog puta uvijek nas čeka radost! 

            U proljeće 2009. objavio sam prvi putopis; Azurna obala, Pariz, Rim. Poslije duge čitalačke faze, osjetih da me pisanje uvlači u svoje lavirinte. U pasažu sarajevske zgrade, blizu Narodnog pozorišta, pronašao sam rijetku, duhovitu knjigu „Tetka Hulija i piskaralo“, Marija Vargasa Ljose. Inspirativno djeluje termin iz knjige: „stvaralačka zrelost pedestogodišnjaka“! Putujući sa figurama tražio sam detalje koji izmiču pažnji turista, pravio zabilješke u nadi da će čitaoce privući autentičnost. Tragao za vedrijom stranom života.

            „Složit ćete se sa mnom kad kažem da je cilj književnosti pomagati čovjeku da shvati samog sebe, da podigne njegovu vjeru u sebe i razvije u sebi težnju k istini, da se bori sa svim što je nisko u ljudima, da umije naći ono što je dobro u njima, da budi u njihovim dušama stid, gnjev, srčanost, da čini sve kako bi ljudi postali plemenito snažni i da bi mogli nadahnuti svoj život svetim duhom ljepote“ (Maksim Gorki – Iz pripovjetke „Čitalac“).

Sanja me zove iz Beograda: „Kupila sam kartu za Rim. Da uzmem i za tebe“?  Posljednji januarski dani, 1990. godine. Sve misli već su okrenute velikom rimskom turniru…

Cijena knjige je 10 eura, a broj telefona na koji je možete da naručite je: +382 69 228 760 ili 069 228 760.

Knjiga „Blitz legenda Aleksej Vyzhmanavin“ objavljena je u seriji „Biblioteka ŠFR“


Autor knjige je poznati velemajstor, trener i novinar Dmitry Kryakvin

Velemajstor Aleksej Vyzhmanavin (1960-2000) je upečatljiva i tragična figura u sovjetskom/ruskom šahu. Suptilan pozicioni igrač, koji je istovremeno volio da improvizuje i sjajno računa varijante. Sedmostruki prvak Oružanih snaga SSSR-a, prvak RSFSR-a, olimpijski prvak i prvak Evrope u sastavu ruskog tima, briljantan blic igrač koji je pobjeđivao na nebrojenim takmičenjima ubrzanom kontrolom. Borio se protiv divova kao što su Vladimir Kramnik, Anatolij Karpov, Veselin Topalov, Viswanathan Anand, savladao je mnoge igrače iz najboljih sto na svijetu. A onda je izgorio bukvalno za par godina i preminuo na prelazu milenijuma, zaboravljen od savremenika…

Autor knjige, poznati velemajstor, trener i novinar Dmitry Kryakvin već 8 godina istražuje karijeru i životni put Alekseja Vyzhmanavina. Dugo je razgovarao sa Vyzhmanavinovom bivšom ženom Ljudmilom (memoari koje je napisala zauzimaju značajno mjesto u ovom radu), kao i sa Aleksejem Drejevim, Aleksejem Kuzminom, Vasilijem Gagarinom, Sergejem Kaliničevim, Karenom Izraeliantsom, Mihailom Krasenkovom i drugim Aleksejevim prijateljima i kolegama.

U ovoj knjizi ćete pronaći 75 Vyzhmanavinovih partija sa zadacima izabranim da poboljšaju vašu pozicionu klasu i kvalitet računanja varijanti. Istovremeno, nasleđe prvog ruskog olimpijskog šampiona čeka vas na stranicama pored redova koji uvjeravaju sve da nikada ne ponove njegove životne greške.

288 str., tvrdi povez. Knjige iz serije „Biblioteka Šahovska federacija Rusije“.

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (28.nastavak)


CUGER — BOLEST ZAVISNOSTI

Za pjesnika Abdulaha Sidrana kola priča da voli šah koliko i poeziju. Svoj stan je pretvorio u šahovski kluh u kome se danonoćno igraju blic partije. Sidranovi partneri su pjesnici, slikari, umjetnici svih fela o kojima se brine niegova supruga, gosteći ih pićem, kafom i kolačima. Pred spavanje, ona ih ponudi još jednom da se nečeg prihvate, ali, joj niko ne odgovara i ne čuje

je. Kada je sjutradan ustala, vidjela je cijelu družinu na okupu, kao i pune pepeljare opuštaka i prazne čaše. Podižući sve to pažljivo, reče im: „Jeste za jednu jutarnju kafu?“ „Koji ti je moj, ženo, uznemiravaš nas svakih pet minuta!“, burno reagova njen suprug — Sidran.

Kralj anegdota — Dimitrije Bjelica

Kosmopolita, kakvog majka nije rađala, Dimitrije Bjelica, poslao nam je zanimljiv materijal, dovoljan za jednu knjigu. žao nam je što iz tog koloritnog mozaika događaja i doživljaja, našim čitaocima predočavamo tek djelić, uvjereni da su oni već upoznati sa Bjeličinim djelima i avanturama po crno-bijeloj planeti. Da bismo izbjegli subjektivnost, rijeć dajemo gostu naše knjige.

PO JUTRU SE DAN POZNAJE

Za vrijeme tumira u Cirihu, 1959. godine, imali smo saobraćajnu nezgodu.

„Ovo je skandal, mogli smo sva trojica da poginemo“ ljutio se Fišer. Da bih ga smirio, rekao sam sasvim ozbiljno: „Bobi, da smo poginuli, svjetski mediji bi na naslovnim stranama objavili: „U Cirihu poginuo Dimitrije Bjelica sa još tri putnika.“

Na to se Talj grohotom nasmijao, dok je Fišer reagovao: „Kako možeš tako da pričaš ja sam u Americi poznatiji od tebe“.

Tako govori Dimitrije Bjelica, ptica selica, iz Vrbice Gomje… šampion svijeta magičnog šaha.

Imao sam čast da me, prije osvajanja magičnog svijeta i šaha, Dimitrije intervjuiše 1963. godine, na šampionatu Jugoslavije u Zenici, za list „Oslobođenje“. Družili smo se i prije 10-ak godina u Petrovcu na moru. Sjećam se da sam donio šahovsku gamituru i sat Tolji i njemu, da sam odigrao (i izgubio) nekoliko partija s Karpovom, ali sam zaboravio šta se desilo s mojim šahovskim priborom. Ko će, stvamo, pamtiti takve sitnice.

VIDOVNJAK

Srdačan pozdrav ptica selica Dimitrije Bjelica, čobanin iz Vrbice Gomje, Nikšić, ambasador mira, akademik SAIN, šampion svijeta, Evrope, Amerike, Rusije i Hercegovine magičnog šaha — Bjelica.

Kao omladinski prvak BiH igrao sam u Mostaru simultanku i zapazio igru jednog dječaka. Pitao sam organizatore za njegovo ime. „Što će vam njegovo ime?“, čudili su se. „Hoću da se kladim da će ovaj klinac biti velemajstor. Ako izgubim opkladu, pristajem da skočim s mostarskog mosta u Drinu!“. Rekli su mi da se dječak zove Milan Draško.

GINISOV REKORDER

U Institutu „Simo Milošević“ u Igalu, gdje se održavao kongres medicinskih poslenika, odgirao sam 25. maja 1997. godine simultanku na slijepo sa 56 medicinskih sestara iz osam zemalja. Dobio sam 50, remizirao 5 i izgubio jednu partiju, postigavši rezultat od preko 80%, čime sam, po Ginisovim kriterijumima, oborio vječni „svjetski rekord“ Janoša Fleša (Mađarska).

Kuriozan je podatak da sam jedinu partiju izgubio od svoje majke Miluše koja je, za pobjede dobila nagradu — put za Ameriku, ali ju je ustupila svojoj unuci Danijeli koja danas živi na Floridi.

S KRALJEM KARLOSOM LIČNO

Kao osnivač i direktor dječijih olimpijada obaviješten sam da je Huan Karlos prihvatio da bude pokrovitelj Olimpijade na Las Palmasu. Krenuo sam, iz hotela u Cirihu, da zahvalim na toj odluci, ali mi šef recepcije reče: „Sigumo zovete kralja, dok vam se tako žuri“.

„Kako ste pogodili?“ uzviknuh, i pokazah mu kraljevo pismo, s pečatom i potpisom. „Izvinjavamo se“, reče recepcioner „Možete 15 minuta gratis da razgovarate s Madridom“.

(Kraj)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (27.nastavak)


TAKNUTO —ĆAKNUTO

Šah je zainimljiv ne samo zbog igrača već i zbog kibicera. Neko je rekao: Da nije pacera, ni šaha ne bi bilo. To na impresivan način ilustruje originalna zbirka Dragoslava Andrića i Ljubivoja Ršumovića „Taknuto-Ćaknuto“. Na početku stoji da je to: šahovsko nadpričavanje, nadmudrivanje, nadlajavanje, nadlagivanje, nadvikivanje, nadlukavljenje, nadbrbljavanje, nadzezavanje…. Slično ovom pjesničko-šahovskom tandemu, na originalan način o drevnoj igri govori knjiga: „O šahu, s ljubavlju“, majstora Branislava Rakić i velemajstora Alise Marić. Rakić je pisao o ličnostima i susretima koji se pamte, dok je Marićeva načinila izbor partija. Knjiga je, svojevremeno, bila hit i danas je nema na tržištu (Izdavač „JOV“, Beograd 2002).

O doživljavanju i shvatanju šaha od samih protagonista igre, te stvaralaca svih profila, od umjetnika do vojskovođa, najiscrpnije govori knjiga književnika i šahiste Radeta Milosavljevića („Istaknuti ljudi i išah“ leksikon, Pogorica 2004. godine), gdje je navedeno blizu 600 imena. Najviše pisaca (176), državnika (152), šahista (89), naučnika (36), muzičara (29), vojnih lica (25), ljudi pozorišta i filma (17), crkvenih osoba (17), likovnih umetnika …

Nije baš ćaknuto!

Sa Radem Budalićem, predsjednikom ŠK „Sarajevo“, često dijelim blic-megdane u hotelu „Sidro“. Kada sam mu pomenuo rad na ovoj knjizi — poklonio mi je ove tri anegdote.

ŠIROVLJEV GAMBIT

Poslije „bosanskog lonca“ devedesetih godina, ŠK „Bosna“ je, krajem decenije, organizovao velemajstorski turnir na kome su učestvovali Kasparov i druge zvijezde tog vremena, među njima i velemajstor Aleksandar Širov. Širov je plijenio publiku svojom pojavom, ali i ponašanjem, jer je, okupiran varijantama u partiji, često ulijetao u staklo ili cvijetnjak.

Na slobodan dan Širov je obilazio Baščaršiju i razgledao izloge. U to udari pljusak od kojeg su svi pobjegli u kafane i prodavnice, samo je Širov nastavio, kao da ga grije avgustovsko sunce, da razgleda čuveni bazar. Gledaju ga stare Sarajlije, uzdišu, vrte glavom i zaključuju:

„Vidi šta ovaj rat učini od čovjeka!“

POLJE f6

U vrelom avgustu Crnogorac, po nekim verzijama, a po drugima Bosanac, opružio se na ćebetu u bašti i sunča se. „Šta to radiš?“, reče mu supruga „bježi u hlad, izgorjećeš!“.

„Dobro što naiđe“ reče muž, „deder, nacrtaj mi šahovsku tablu na leđima“. „:ta to kaž’eš?“, zbuni se ona „Jesi li poludio?“

„Ne, no ovaj čas da to učiniš!“

Žena nema kud i crnim i crvenim flomasterom išparta mu leđa. „Evo table, crk’o dabogda!“

„Dobro si učinila. A sada me počeši po polju f6!“,

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (26.nastavak)


Jovan Milović

PRAVILA, PRAVILA

Šahovska pravila, naročito u oblicima ubrzanog šaha, „usavršena“ su do besmisla. Ali moja partija sa Slavkom Dedićem na Memorijalu „Radonja Bojović“, početkom vijeka, pokazuje nove mogućnosti razvoja pravila.

Dediću je, umjesto pobjede nada mnom, upisana nula i sastavljeni parovi za sljedeće kolo. Dedić se pobunio, ali i vodeći igrači, jer su se navodno pripremili za svoje protivnike.

Sudija M. Pješivac prihvata njihov stav, ali Dedić, kao frešak pravnik, dobija priliku da demonstrira svoje znanje i podnosi iscrpnu žalbu Turnirskom odboru, ali je neoprezno (kako se pokazalo) napomenuo da je sudiji prijavio svoju pobjedu s razdaljine od nekih 5-6 metara. Iako je sve bilo kristalno jasno, Odbor se našao u nebranom grožđu i njegov predsjednik, navodeći kao argument da sporna partija bitno ne utiče na opšti plasman, donosi solomonsku odluku: Odbija se žalba Slavka Dedića, jer rastojanje između sudije i igrača, pri prijavljivanju rezultata, ne može biti veće od 3 (i slovima) tri metra!!
Slavko je ostao bez poena i bez takse za žalbu. Baš se uspavao dobri Ginis.

Gosti knjige

Radomir Mićunović — Crk’o kompjuter

KOMPJUTERI – PACERI

O mojim mečevima u šahu sa kompjuterom postoje anegdote.

Kompjuteri su pobeđivali čak i svetske prvake jer su bili snabdeveni izuzetnim podacima i programima i zato što je elektronika u šahu pravo čudo. Ljudski mozak ponekad ne može da izračuna sve moguće kombinacije.

Prvo moje iskustvo te prirode bilo je vezano za Pančevo, gde živi moj prijatelj i saradnik Šćepanović, koji je imao solidan računar. Pošto je znao da ja volim da igram šah, upitao me je da li bih odigrao partiju s tim „sokoćalom“. Privatio sam ponudu i partija je počela. Protivnik je stekao blagu prednost. U nastojanju da spasem što se spasisti može, žrtvovao sam figuru, što je „dotičnom“ kompjuteru bilo nelogično pa je na kraju izgubio partiju. Ustao sam zadovoljan što nisam obrukao ni sebe, ni pesnički rod. Kad sam ušao u stan, telefonska služalica je skakala ko luda. Šćepanović je preko telefona zavapio:

  • Mićune, šta učini?! Crk’o mi je kompjuter!
  • Nije mogao da izdrži — odgovorio sam. Neka vidi da je ljudski um i dalje superioran.

Dobro da mi „Šćepa“ nije tražio odštetu za kvar na računaru.

ČUVAR MEDA

Velemajstor Milan Draško, i sam šahovski pisac, koji je nekoliko sezona proveo među Zemuncima, ovako evocira sudbonosni meč u hotelu „Jugoslavija“ (tada je Jugoslavija još bila ujedno): „Sjećam se tog finala KEP. Imali smo najbolju ekipu u Evropi, ali nije nam se dalo. Izgubi Geljfand bijelim protiv Gdanskog. Mada ne možemo sve svaliti na Borisa, jer je u Beogradu Kramnik izgubio na prvoj tabli protiv Širova. Godinu ranije u Bugojnu i tada u Beogradu propuštene su istorijske šanse.

Ja sam tada bio neupotrebljiva rezerva (u „atomskom timu“), ali sam dobio na značaju kao čuvar meda. Sjećam se, dolazili su Kramnik i Anand, pozdravili klimoglavom i bez riječi odlazili sa teglom meda u ruci. Nekom od njih je med bio gorak. Mislim da je Anand pobijedio Lembita Olja. Izgubili smo 3,5:2,5″.

P.S. Narod kaže da onaj ko radi s medom mora u njega umočiti prste. Očigledno je mlađani Draško okusio njegovu slast, a posebno ukus slave, jer je, relativno brzo poslije toga, napredovao i postao vrhunski velemajstor.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (25.nastavak)


JAGOŠEV FER-PLEJ

Jagoš Grbović je učestvovao na mnogo prvenstava Crne Gore i Pljevalja, a bio je čuven po tome što je bio prvi prvak jugoslovenske milicije iz 1951. godine. Bio je omiljen kod svih generacija šahista zbog svog vedrog duha, spontanosti i spremnosti na šalu na svoj račun. Zato je o njemu ostalo mnogo anegdota.

U pretposlednjem kolu prvenstva 1969. godine u Herceg Novom trebalo je da igraju Đ. Đurovič i Grbović. Pred tu partiju Đoko je imao poen više od drugoplasiranog Ivanovića, a Grbović se nalazio na samom začelju.

„Ne zapinji protiv Đoka“, kažem mu, znajući da je za Đoka titula prvaka mnogo više od toga, a da je pred Bonjom čitav život. „Hoću, odgovara legendami Grbo, i to ću ga glatko pobijediti“.

Niko u to nije vjerovao, ali se desilo! Ivanović je sustigao Đoka i u naknadnom meču osvojio titulu! Bez obzira na naše simpatije prema Đoši, Jagoš Grbović je bio u pravu i na visini fer pleja.

DELA SE, DELA

Za vrijeme takmičenja u II saveznoj ligi na Bledu 1980. godine sastali su se na drugoj tabli Jagoš Grbović, veteran pljevaljskog šaha i slovenački majstor Praznik. Po dobrom šahovskom običaju, prije početka partije, igrači se obavezno rukuju i predstavljaju jedan drugom.

„Grbović“ – reče naš veteran.

„Praznik“ – odgovori mladi Slovenac.

„Kako, molim?“

„Praznik“, ponovi majstor.

„Kako praznik, pa kod nas se danas radi“, dobacuje Grbović. Po završetku partije, koju je naš veteran izgubio, majstor vraća loptu: „Dela se danas i kod nas kolega, dela“.

Zabilježio Duško Milić

UVREDA

 U doba Mihaila Ojdanića, predsjednika Ivangrada, nenadmašnog pripovjedača i humoriste, šah se igrao u klubu opštine. Odlazeći u klub, Mihailo je imao običaj da kaže: „Idem da slušam šah“, misleći na sočne komentare tokom partija.

Često su u klubu vodili ljuti boj Miodrag-Miki Tmušić, prvi pionirski prvak Crne Gore, i Jagoš Grbović, legendarni šampion milicije Jugoslavije.

Jednom se nešto sporečkaju i uđu u „krupne riječi“. Mikiju neugodno, jer je Grbo u uniformi i naoružan, ali ne izdrža: „Šta ti znaš kad si običan milicajac“.

„Ne vrijeđaj!“, viknu Grbo i lupi šakom po futroli levora.

Jagoš Grbović je zauvijek sklopio šahovsku tablu, ali će, očigledno vječno živjeti na crno bijelim poljima. Prošle godine mu se pridružio Miodrag-Miki Tmušić, izvorni talenat, koji nije imao mogućnosti da se posveti šahu.

RADEVA POENTA

ŠK „Momar“ iz Bara je, prihvatajući modu „kićenja tuđim perjem“, davno angažovao Rada Miovčića, igrača majstorske snage iz Sarajeva. Bio je tvrd orah i velemajstorima i,  vjerovatno, najuspješniji u barskoj ekipi. U periodu 1990-1995. prošao je „scilu i haribdu“, ali je sačuvao glavu i rijetku dobrotu. Nazvao ga Lutovac u šeher Sarajevo da pošalje nešto za knjigu, a Rade se nećka. „Skiciraj događaj, samo da se vidi poenta“, kaže mu Lutovac.

„Imam poentu!“, uskliknu Rade, „Dobio sam unuka“! „Neka ti je živ i zdrav“ odgovori Maksim, ni bolje vijesti ni ljepše poente od te“.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (24.nastavak)


„PRODAT MEČ“

Na finalu Kupa, 1975., na Krku, susreli su se u prvom kolu crnogorski klubovi Titograd-Bar. Šuškalo se, u kuloarima, da će anonimni Barani lažirati meč u korist jakih komšija, a bi 3:1 za Bar! „Kako pobijediste Titograđane?“, pitaju, u prolazu, radoznali šahisti naš sto, koji zadovoljno pijucka, poslije trijumfa. „Evo kako, pomalo nervozno objašnjava Momo Vuković, član barskog četverca, ja izgubih remi poziciju protiv Milonjića!“ Uvijek se tako igralo, čisto i radi igre, ne samo na ekipnim, već i pojedinaćnim takmičenjima. Niko nije ni pomišljao na bilo kakve kalkulacije.

POVRIJEĐENO DOSTOJANSTVO

U finalu Kupa Crne Gore igrali su, jedne davne godine, Nikšić i Bar. Imali su jake ekipe i meč je bio neizvjesan. Desi se tako da Barani stignu u grad čelika sa tri igrača, jer Ljubo Živković neočekivano nije otputovao zbog ljekarskih obaveza. Pacijent, pa šah! Na naše čuđenje, umjesto zadovoljstva, naš krnji sastav izazva reakciju kod Nikšićana. Prednjačio je njihov ljubimac Nikolica Mijušković, tvrdeći da je to uvreda za njih i odbio da igra za svoj tim! Kad oni mogu s tri igrača, možemo i mi. Nikšićani su, ipak, kompletirali ekipu i rezultatom 2,5:1,5 otišli na Savezni kup. Junak meča je bio popularni Branko Krunić koji je u jednostavnoj i jednakoj poziciji pobijedio, tada vrlo poznatog, Anta Jadrijevića. Božija pravda!

OBORENA VARIJANTA

Veteran crnogorskog šaha Danilo Kalezić imao je istančan sluh za šalu, naročito za neizliječivu bolest šahista – previd, u kojoj uopšte ne vide „doprinos“ partnera. Poslije kola na kup – festivalima, Danilo je, praćen grupom oduševljenih drugova, prilazio pojedincima i pitao ih kako su izgubili partiju kad su imali „jakog konja“, „lovački par“, „dobijenu poziciju“ (od čega Danilo ništa nije vidio) i svi su se hvatali za „udicu“ i nastavljali žalopojku. Jednom prilikom, Danilo se usudi da priđe legendarnom internacionalcu Stojanu Pucu: „Kako, majstore, ispustiste bolju poziciju“ „Nijesam, bila je izgubljena!“, energično i originalno reagova Puc. Poslije tog odgovora Danilova varijanta je prvi put oborena, a smijeh njegove „klape“ se oborio na njega.

KIRSANOVA POBOŽNOST

Prilikom svojih posjeta Crnoj Gori, g. Kirsan Iljumžinov, predsjednik FIDE, iznio je vrlo zanimljivo mišljenje da je šah tvorevina bogova, jer ga nije mogao izmisliti drevni čovjek, pogotovo bez čuda tehnike i standarda koji danas postoje.

Dodao je i da vjeruje u Boga i da će ruku Jovana Krstitelja, koju je Mitropolija cetinjska pozajmila ruskom patrijarhu, da pokaže vjemicima u Kalmikiji.

Da je g. Iljumž’inov originalan predsjednik šahovske organizacije svijeta, pokazuje „odlazak“ Olimpijade 2010. godine, za Mansijsk (Sibir), kao i njeno ranije održavanje u njegovoj zemlji. Naravno, i vjera u Boga!

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (23.nastavak)


Rokada
Dijelili megdan Jagoš Grbović i Milenko Ratković, inače poznati dječji pisac. Kako se Grbović, mimo običaja, duboko zamislio, Milenko odluta negdje na kraj sale, a možda i u svoj spisateljski svijet. Potraja to, a onda se Milenko vrati za svoj sto. Sjedne, i pošto mu se pozicija učini neobična, i on uroni u razmišljanje. Jagoš šetucka i smješka se i mimikom pokazuje na svoj sto. Odjednom Milenko poskoči i uzviknu: „Sudija, ovo nije moja pozicija! Nema mi pješaka!?“.
Nasta mala zbrka, ali se sve brzo raščisti uz vedar smijeh igrača.

Milenko je napravio grub previd, zasjeo na Jagoševo mjesto i počeo sam sebi da smišlja smicalice. No, Jagoševa pozicija bila je toliko loša, da mu nikakvi trikovi nijesu pomagali. Tada se Milenko zlu dosjetio.

Još jedan njegov drug, mada nenamjerno, pokušao je da ga predribla, ali Milenko nije previdio ni njegov manevar ni nagradu, možda što je bio još sasvim mlad, o čemu govori sljedeća anegdota.

Ples skakača

M.Ratković — M.Lutovac
Kotor, 1953.

Poslednji potez crnog bio je 1…g2, i videći da bijeli može zaustaviti promociju dame, reklamirao je remi kod sudije Sredanovića i uzeo četvrtu nagradu. Dok je on slavio, Milenko je našao problemski put do pobjede: 2.Sf5+ Kh7, 3.Sf6+ Kh8; 4.Se7 g1D; 5.Sg6 — mat i zatražio od Lutovca, zbog diobe četvrtog i petog mjesta, pola nagrade, koje se ni jedan od partnera više ne sjeća. Pozicija ima teorijski značaj, jer je oborila pravilo da ne može da se matira sa dva skakača protiv kralja. Crni nije slutio opasnost, jer bi, umjesto prvo… g2 povukao prvo…g4 i spasio rusu glavu. Partija je odigrana na kvalifikacionom turniru Crnogorskog primorja za majstorski turnir „Titograd 54″.

SVEJEDNO

Šahisti još pamte mamutski šampionat Jugoslavije u Sutomoru 1973. (260 učesnika!). Bilo je na njemu mnogo zgoda, a o ovoj se još prede priča. Baranin Novica Vučković (poznato ime rukometa) u partiji protiv mlađanog protivnika Kolara, koji je u prethodnom kolu remizirao protiv velemajstora Nemeta, krenu oštro pješakom (1 .f4). Partner prihvati izazov i sa 1…e5 uđe u oštru poziciju, vrlo osjetljivu za bijelog. Poslije četvrtog poteza Novica reče: „Ova tabla je okrenuta naopako. Smeta mi da pišem poteze…“ Srušiše figure, okrenuše tablu, poređaše armije i sada Novica zaigra daminim pješakom: 1. c4!!

Njegov protivnik gleda, ćuti, nešto se muči, a onda će:,,Izvinite, ali ste prije igrali 1. f4…“

„Ajde, đavole, šta pričaš“, odgovori Novica. „Svejedno je, s ove ili s one strane…“

Partner se ne usudi da nastavi dijalog i glatko izgubi u dvadesetak poteza!

Pioniri šaha – prvenstvo Republike 1952.

Stoje, s lijeva: Butko Halilbegović, Nikica Čelanović, Božo Bulatović, Vladimir Nikčević,
Svetozar Durutović, Marko Gligorović, Miodrag Tmušić, Veljko Ivanović, Blažo Sudanović, Petar Jovetić
Sjede s lijeva: Obrad Manojlović, Božidar Ćetković, Ivo Stanovnik, Mile Lučić, Momo
Ćetković, Sreten Jeknić, ispred: Momo Martinović, sudija

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (22.nastavak)


ŽIVA LEGENDA

O Obradu (Manojloviću), doajenu hercegnovskog šaha i saveznom sudiji, mogla bi se napisati knjiga, pogotovo anegdota. Meni je s njim uvijek bio „ugođaj“, naročito poslije jednog turnira u Herceg Novom. Zaboravio sam detalje, ali se sjećam da je bio neki ozbiljan susret, jer su prisutne pozdravili gradonačelnik, predsjednik Saveza i Bonja. Potom sudija Obrad uze „propozicije“, malo se nakašlja i reče: „Prije nego pročitam pravilnik, želim da dam ispravku prethodnim govornicima. Zaboravili su da pozdrave živu legendu šaha, g. Maksima Lutovca“. Čuvši to, dok sam, kriomice, s Marinom igrao cug, upitah ga: „Znaš li ti s kim igraš?“ „Znam“, reče on, „s legendom!“

ISPRAVKA

Intemacionalni majstor Vladimir Vujošević je, uz desetak minijatura, poslao autoru ove knjige dvije ispravke.

U prvoj je ukazao da je njegovo ime izostavljeno iz plasmana „Turnira šampiona“ u Baru, 2001, u knjizi „Cmo bijela polja Crne Gore“, strana 43. Ne samo da je učestvovao na tom prvom (za sada jedinom) turniru crnogorskih prvaka, već je na njemu zauzeo sjajno treće mjesto sa 6 poena, ispred B.Kalezića i N.Nikčevića, takođe sa 6 i iza pobjednika D.Blagojevića i Đ.Konjevića, sa 6,5 poena.

Razumijemo Vladovu reakciju i osjećanje, jer je, u veoma obimnoj knjizi „Velika rokada“, M.Lutovcu izostavljen, ne samo plasman, već i tabela čitavog turnira na kome je pobijedio.

No, greške i previdi su sastavni dio pisanja, štampanja i šaha. I sam Vlado traži, u drugoj ispravci, korekciju naslova u partiji sa Horvatom. Uz izvinjenje Vladu, osjećamo izvjesnu radost: „Ipak se čita“!

CRNOGORAC — svjetski prvak

Na slobodnom danu, jednog davnog prvenstva, ćaskali učesnici o crnogorskom šahu. Uglavnom, bez uslova nema napretka i uspjeha, ne može se rvati sa jačima. Neočekivano, razgovor prekide Momčilo Vuković, inače po prirodi skeptik: „Ipak, Crnogorac može biti prvak svijeta“. Svi ga u čudu i upitno pogledaše. „Ne šalim se. Kad bi spojili najbolje osobine naših igrača, bio bi to svjetski prvak. Od Minića uzmemo znanje teorije, od Ivanovića invenciju i napad, od Đoka (Đurovića) lovački par, od Ljuba (Živkovića) i Bajovića odbranu, od Lutovca topovske završnice, od…“, a pošto se nabrajanje oduži, višestruki prvak Momčilo Ćetković nestrpljivo upade: „Od mene, a šta bi od mene uzeo?“ „Ime, opali Vuković iz cuga. „Zamisli kako bi to lijepo zvučalo: Momčilo Ćetković – prvak svijeta.“

MILENKOVI PREVIDI

Milenko Ratković iz Rapa kod Bara, kojeg on izgovara kao da je iz Vitlejema, ličnost je enciklopedijskog profila: novinar, kulturolog, književnik, šahista. Učestvovao je na sedam seniorskih prvenstava koje je obogatio zanimljivim taktičkim udarima i kombinacijama. I danas, kad mu banu gosti, otvara šahovsku tablu i u blic partijama tuče mnogo mlađe partnere. Ali mu se, više puta, desilo da slabo kombinuje van table.

Jedne davne godine kolega — novinar mu je ponudio odličan grombi kaput (modni hit tog vremena) i to jeftino. Milenko se sjeti svog šahovskog prijatelja i partnera, siromašnog Milorada Vučinića i predloži mu da pozajmi 5000 dinara i iskoristi povoljnu priliku. Da skratim, Milorad je nabavio pare, ali je prodavac tražio još jednu hiljadu pa da mu da kaput. Milorad mu da 5000, ali kad sjutra dođe u redakciju, od prodavca kaputa, ni traga ni glasa.

Milenko je, pošto je nehotice doprinio toj prevari, odlučio da nadoknadi štetu svom drugu organizacijom kviza znanja u kome će Milorad odgovarati na pitanja o šahu. Taj kviz i malerozni Milorad su poenta ove priče. Milenko mu je unaprijed dao odgovore na prva četiri pitanja, a svako se vrednovalo duplo: dvije, pa četiri hiljade itd., i upozorio Milorada da odustane od petog pitanja. Rečeno — učinjeno.

Milorad, u prepunoj bašti hotela „Radovče“, odgovara kao iz puške, uz aplauze publike, a suma raste li, raste.

„Idete li dalje?“, upita ga Milenko prije petog pitanja, ujedno mu skrećući pažnju na dogovor.

„Idem!“ reče zaneseni Milorad.

„Jeste li sigumi?“, opet će Milenko, ali Milorada ništa nije moglo zaustaviti. Peto pitanje je za njega bilo teško (i nepoznato) i sa njim je odlepršalo 16000 već dobijenih dinara, kao što je ispario i grombi kaput.

U obije operacije Milenko je imao dobre namjere, ali tada još nije znao za narodnu mudrost: „Ne čini dobro, da te jad ne nađe“.

Ali, Milenko je znao da napravi i čisto šahovske previde, kao u anegdoti koja slijedi.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (21.nastavak)



PROFESOROV REVANŠ
Na mom prvom izletu u ivangradskoj gimnaziji, kod manastira Đurđevi stupovi, a poslije prelaska iz Kotora, đaci me prosto odvukoše kod profesorskog tabora. „Ti si dakle, taj. Sjedi da te Žika presliša“, reče mi Veljko Živkovic’, moj profesor matematike, inače dasa i džentlmen i pokaza na postavljenu tablu. Meni je matematika „išla“ kao Lim uzvodno i nijesam znao šta da radim. Ipak, nadvlada zov šaha i profesor brzo, i naoko ravnodušno, reče da je dosta za taj dan. Revanširao mi se na neobičan način. Nekim povodom se u zbornici velike gimnazije i po broju i po dometima daka, povela rasprava o vezi između matematike i šaha. Kada je bila na vrhuncu, prekide prolesor Veljko: „Ma, šah i matematika nemaju blage veze. Živi dokaz za to je onaj Lutovac iz VIII2″!

DUH VREMENA
Na Autobuskoj stanici u Ivangradu dočekao me dvadesetog avgusta 1963. drug Vaso Veljić, sekretar Kluba, sa čitavom delegacijom, bratski zagrlio i čestitao mi titulu prvaka poklon – knjigom „Tumir kandidata 1959. Sjutradan su me, u zbornici Gimnazije, profesori pozdravili dugim aplauzom, stojeći. „Volite se, ljudi“, pisao je tih godina Vasa Popović, srpski humorista. I zaista su se voljeli.


SOFIJIN POKLON
Na gala turniru u Njujorku 1985. godine Božidar Ćetković je igrao u grupi nerejtingovanih igrača, ali mu se na putu do nagrade od hiljadu dolara, neočekivano, ispriječila desetogodišnja djevojčica. Sofija Polgar! Evo Božinog sjećaja: „Ona je za vrijeme igre stalno trčkarala po sali, igrala se sa nekim djevojčicama preskačući konopac. Međutim, vukla je odlične poteze, ali je, dobijenoj poziciji grubo pogriješila. Poslije partije, njena majka mi je rekla – drugi put se nećete lako izvući! Drugog puta nije bilo, jer je Sofija kasnije postala šampionka svijeta i dominirala u svjetskom šahu sa sestrama Žužom i Edit“.

SLUH
Na Krku sam, poslije dvadesetak ljeta, u mimigredu pozdravio Dragoljuba Baretića, sjajnog igrača, inače bez vida: „Zdravo, Baja!“. Malo je zastao, neprimjetno trznuo glavu i glasno (bez vidljivog iznenađenja): „Zdravo, Lutovac! Kako si?“ Ni sada ne shvatam misteriju kojom on tako dugo i .sigurno čuva bezbroj glasova ne gubeći im boju i miris kroz vrijeme.


ISPUNJENA ŽELJA
Na lijepom tradicionalnom turniru „Pljevlja Pljevljacima“ sreli se 2006. u posljedn.jem kolu, Maksim Lutovac i Marko Marković. Pred sam partije Marko reče: „Nudim ti remi, ali bih želio da ga odbiješ“.,Želja ti je ispunjena“, a tempo odgovori Maksim.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (20.nastavak)


TALJEV AUTOGRAM

„Skadarlija“ je bila omiljeno sastajalište boema, umjetnika, ali i šahovskih asova. Jedno veče u njoj su se našli Gliga (Svetozar Gligorić), Miša (Mihailo Talj), Bonja (Božidar Ivanović), Velimirko (Draško Velimirović), okruženi vjemim fanovima, i uživali u muzici, pjesmama a la Divna Kostić i razgovaraju, kad primijetiše da neki čovjek fiksira Talja. Svi ga pogledaše i opaziše kako sjedi za susjednim stolom, drži blokče u ruci i nešto skicira. „Pustimo čudaka“ prećutno se saglasiše, i nastaviše da uživaju u skadarlijskoj noći. Poslije izvjesnog vremena onaj čova priđe Talju i dade mu list iz bloka. Svi se nagnuše oko njega i vidješe sjajan Taljev portret. „Nu, čto eta?“, upita Miša slikara. Ovaj, malo zbunjen, reče: „100 DM!“ Talj ga, sa onim njegovim crnim očima i hitrim osmjehom, pogleda: „Padaždi“, reče mu, pa se brzopotpisa ispod portreta i reče: „Sada vrijedi 500 DM!“.

Zbunjeni autor portreta nije znao šta će sa crtežom, a ni sa sobom.

ČUDNA PRESUDA

Na jednom vikend turiniru „Partizana“ u Domu JNA, 80-ih godina, više sam pazio nemirnog sinčića koji mi se stalno gubio iz vida, nego igru, ali me „karta išla“.

U finišu sam, u partiji s N. Pantošem, došao u mrtvu remi poziciju: Bijeli — Kg4, h4, Ta1 ; Crni — Kg6, Tb2, i povukao u cajtnotu, prema pravilima tog vremena, još osam poteza. Poslije pada moje zastavice na satu, Pantoš je nadao galamu i zatražio poen, zbog čega se stvorila poprilična gužva. S jedne strane su bili moj partner, nekoliko njegovih prijatelja i šahovski majstor Dragoslav Andrić, koji je doslovce rekao: „Lutovac, gubiš, jer možeš kraljem da odeš sa h8 na a8!“, a s druge studenti — mladi lavovi crnogorskog šaha, koji su me pogledom pitali: „Da ih bijemo?“. Međunarodni sudija Sveto Anđelković, zvani Nos, ipak mi je upisao nulu, a na moje pitanje: „Zašto?“, samo je slijegao ramenima.

Drugi čin bio je još zanimljiviji. U sljedećem kolu Kaisa me, da bi se našalila, usmjerila na Andrića. Branio se ćuteći, samo je, u jednom trenutku, uzviknuo: „Nema mi topa“, i stvarno, nije bilo topa na a8. Pogledao sam po sali i vidio sina kako visi na prozoru trećeg sprata, svukao ga s njega, i iz ruke mu izvadio crnog topa! Izgleda da je i on htio da se osveti Andriću za prethodni incident. Vrativši se, neprimjetno sam topa stavio među ostale figure, a Andrić, ni tokom partije ni poslije nje, nije ni pisnuo! Valjda je i sam došao do nekog zaključka.

Zašto poslije toliko vremena pišem o ovom banalnom događaju? Dragoslav Andrić je uplitanjem u spor bacio sjenku na svoje sjajno djelo „Igra miliona“ koje mi je dugo vremena bilo drago štivo. Poslije tog događaja nijesam uživao u njegovim prevodima Ogdena Neša, kao ranije. No, možda, to renomirani pisac i prevodilac ne bi uradio da ga nije natjerao veliki dijagnostičar ljudske prirode — šah.

Treći čin — hepiend. Ipak sam osvojio treće mjesto, iza pobjednika Milana Vukića i ispred tuceta velemajstora i intermajstora. Uspjeh sam proslavio „Kod Konja“, ispred Narodnog pozorišta sa mojim navijačima — vunderkindima generacije Dragaševića, Šešlije i drugova.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (19.nastavak)


Osmijeh Maksima Lutovca

VIJENCI

Pozvao M.Lutovac Radojicu Dabetića da, iz svoje riznice sjećanja, sroči neku anegdotu ili iskopa kakvu minijaturu.

„Hvala ti, Majo!“, kaže Dabac „Ali plava trava zaborava… mada knjiga zavređuje pažnju, jer bez nje ničeg ne bi bilo, ništa ne bi ostalo o nama i našem druženju“.

„Pa zato te i zovem“, hvata se Lutovac za slamku. „Kad, s vremena na vrijeme, uzmem „Vijenac“ u ruke ne mogu da vjerujem da sam to ja napisao“.

„U pravu si, u vitrini pored mog radnog stola, nalaze se, jedan pored drugog, „Gorski vijenac“ i „Šahovski vijenac“. U prvom je ispeleten vijenac slobode mojoj zemlji i narodu, a u drugom igri i prijateljima, koji su mi život značili“.

„Ne moraš ništa da šalješ“ reče, iznenađen Dabetićevom komparacijom, Lutovac. „Dosta je ovo“!

P.S. Prvi put je dva „Vijenca“ povezao S.Gligorić na Trgu pjesnika u Budvi, 2000. godine.

GROMOVNICA

Pred početak Skupštine Šahovskog saveza, 1999.godine, malo kasneći, uđe u salu Dragan Popadić, alfa i omega tivatske „Mimoze“ i, mimo svog običaja, glasno reče: „Ova knjiga ima samo jednu manu, jer se poslije nje teško može napisati druga“, i stavi ispred predsjednika Saveza prvi primjerak „Šahovskog vijenca“.

„Baš prećera, Popadiću!“, burno (i jedini) reagova Sava Vuković, šahovski entuzijasta iz Mojkovca, poznatiji kao humanista i dobrovoljni davalac krvi.
Nije prošlo tri četiri mjeseca, a Sava zove Lutovca: „Majo, molim te, doturi mi nekako primjerak „Vijenca“, a za uzvrat ćeš dobiti flašu šljivovice, gromovnice“.

Dobri Sava ni tada nije shvatao da je „Vijenac“, za razliku od flaše pića, dubok bunar iz kojeg će šahisti još dugo zahvatati i piti.

KARPOVLJEVO IZVINJENJE

U Baru je 1975. godine održana, možda, najjača simultanka u Cmoj Go­ri. Aktuelnom svjetskom prvaku Karpovu suprotstavila se jaka ekipa Bara i grupa učesnika seniorskog prvenstva republike, koje se održavalo u Sutomoru. Pored desetak remija, Karpov je izgubio dvije partije: s Ljubom Živkovićem i mojom malenkošću. Odigrao sam mu u otvaranju jednu „divljakušu“ i on me je, vjerovatno, odmah otpisao. Međutim, kada je matiran, nije čestitao niti mi dao svoju fotografiju sa autogramom, koju je dijelio igračima koji remiziraju, već samo srušio figure i krenuo dalje.

U septembru 1996.g. u Sutomoru je održana Dječija olimpijada, čiji je Karpov pokrovitelj. Kada je, u sitnim satima, Bonja htio da me predstavi, Karpov je upao: „Mi se znamo. Ja sam od njega izgubio partiju prije dvadeset godina!“.

Tada sam shvatio veličinu njegove sujete i kako je teško podnio poraz i oprostio mu srušene figure. Pamtio je poraze, jer ih je malo imao.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (18.nastavak)


Goran Petrušić

PSIHOLOŠKI RAT

Majstorski kandidat Goran Petrušić je za knjigu uputio zanimijivu priču o nadmetanju ekipa „Dijagonale“ i „Jedinstvo“ prije meča, koju sažimamo u anegdotu.

Svaki meč u crnogorskim ligama je poseban doživljaj, ali i mala sportska drama. U posljednjem kolu Prve lige 2016. godine to su demonstrirale pomenute ekipe, pripremajući taktiku i sastav neugodan za protivnika. Tako je G. Petrušić očekivao V. Šćekića ili D. Bubanju, ali je, preko stola, vidio praznu stolicu, jer Ž. Rovčanin nije došao na partiju, dok su mu se sa poslednje dvije table, na kojima inače ne nastupaju, smiješili Šćekić i Bubanja. Mirođija u „tumbanju“ bjelopoljskog sastava bio je njihov kapiten koji je, vidjevši sastav „Dijagonala“, svoj sastav ekipe predao sudiji pred sam početak meča. Drama je nastavljena i u meču: 2:0, pa 3:1 za „Dijagonale“, a onda previdi i preokret — 3:3, što je Bjelopoljcima bilo dovoljno da se okite bronzanom medaljom, dok su dijagonalci komentarisali: „Prelukaviše nas bjelopoljske lisice!“ Uz priču o „ratovanju“ prije rata G. Petrušić je poslao partiju s mnogo kombinacija iz koje navodimo jednu.

Goran Petrušić — Vladan Anđić
Andrijevica, 2016

Crni je odigrao 27. potez… Dd4, a onda je, kako komentariše Petrušić „Udario grom iz vedra neba“: 28. Tg6! Kh7 29. Dd4 cd 30.Td6 Tg4 31.Td7

Osmijeh Maksima Lutovca

PRIJATELJI

Na nikšićkom openu 1980. godine u konkurenciju Čeha, Poljaka, Srba, Crnogoraca, ni sam ne znam kako, osvojio sam 9 (9) poena. Izašao sam ispred čuvene „Elektroprivrede“ da malo udahnem vazduha i, možda, izgubio osjećaj za vrijeme. Odjednom, iz sumraka, izbiše Blagoje Cerović i Drago Gojković. „Mi se prepali za tebe. Imaš običaj da pobjegneš poslije devetog kola“ aludirali su na moje napuštanje seniorskog prvenstva iste godine. „Ulazi brzo, počinje kolo!“ Gdje je god bio šah, bili su ili se stvarali prijatelji.

No, ni prijatelji nijesu uvijek iste volje. Na openu sljedeće godine, poziva nas sudija Vojo Dragović da izvučemo brojeve. Lijeni, odgovaramo da se igrači „paruju“ onim redom kako su se prijavili. I u prvom kolu susret Lutovac – Cerović. Gledam Baga, kao vuk jagnje, ali jagnje sve više navlači vučju kožu. Pozicija mutna i mislim: prevariću ga nekako ili on neće biti lud da mi ugrozi šanse na turniru. Sjatio se oko nas narod, ne mogu ni nogom ispod stola da ga zveknem, a on leti zemlju ne dotiče! Postavljam mu finu zamku i nudim mu topa džab džabe, ali moj đak, prof. dr Blagoje Cerović, ne haje i smlati me u furioznom napadu. Dok sam se, crven kao rak, probijao kroz vesele Nikšićane i gromki aplauz, zaustavi me moj kum, veliki džentlmen šaha, Momo Vuković: „Što se ljutiš, ako si izgubio od Horta“. Tek mi se tada smračilo, jer sam shvatio da Blagoje i Hort ne liče samo fizički, već i po igri. Na kraju sam, ipak dogurao do treće nagrade (iza Ivanovića i Horta) pa i to je sudija, pred svima, ovako prokomentarisao: „Što se ovaj navranio na naše pare“.

Malo za čim danas žalim, ali milo bi mi bilo da je moj trijumf u Nikšiću (1980) zabilježen u knjizi, inače obimnoj. „Velika rokada“, ali nije.

POBIJEDIO SEBE

Na prvenstvu 1964. godine na Žabljaku „krenulo“ Ljuba (Živkovića) i Đoka (Đurovića) pa samo ređaju pobjede. A ja još aktuelni prvak. Negdje sredinom turnira Đoku serviram Bečku (šniclu). Mada iznenađen, Đoko brzo odgovara, ali pomalo i griješi. Ponudim mu remi, a dobri Đoša, kome je šah bio sve u životu, gleda dugo u poziciju, vidi da slabije stoji, ali mu inercija ne da. „Još malo“, promrsi. I bi tako, izgubio je u par poteza. A onda je, iz te partije, rođena priča.

Kružp Đoko nekoliko dana obodom platoa oko hotela „Durmitor“, a sa mnom neće ni riječ da prozbori. Nije shvatio da mi čini još jednu uslugu. Ali, trećeg dana, na hotelskoj terasi, glasnu se sa susjednog stola: „Hoćeš li jedno pivo, Maksime“?

Pobijedio naš drug Đoko, veliki šahista i čovjek, samog sebe i svoju malu muku. Ko to ne razumije, ne shvata ni šta je šah ni život.

(Nadtaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (17.nastavak)


Antun Vih Nepredvidivi šah

Već sam Ti u SMS poruci naveo da su u domaćem šahu nastala vremena u kojima se ne događa ništa interesantno, a doba duhovitih cuger — zabavljača kao da je nepovratno za nama. Mi šahisti nemamo ni prostor za okupljanje, pa nema ni prilike za druženje uz partiju šaha.

Ipak ne mogu da propustim priliku da ne opišem jedan doživljaj od prije šest godina, ali se bojim da se priča neće uklopiti u žanr anegdota, a partija ne spada ni u minijature.

Potrudili smo se da Vihovu priču preobrazimo u anegdotu i da je ilustrujemo dijagramom.

U aprilu 2010. godine u Kupu Crne Gore odmjerili su snage Tivat i Kotor. Kotoranima je to odgovaralo zbog blizine, a Tivćanima zbog sigurnog plijena, kako su računali, zbog čega su angažovali velemajstora Nikolu Sedlaka iz Subotice. Drevni vragolan nasmijao se Tivćanima u brk i stao na stranu gostiju koji su pobijedili na prvoj tabli (Sedlak — Vih 0:1) i trećoj tabli (Draganić — Bajković 0:1) i plasirali se u drugo kolo. A. Vih je, tokom i poslije te partije, još jednom shvatio kakvo uživanje pričinjava šahovska igra što pokazuje i pozicija na dijagramu u kojoj je preslišao mladog velemajstora u usponu. Da šah nije slučajno stao na stranu Kotorana govori podatak da se Sedlak, poslije ispadanja favorizovanih Tivćana, neplanirano uputio na Seniorski šampionat Jugoslavije u Kragujevcu i postao njen šampion!

Sedlak Nikola — Vih Antun
Kup Cme Gore, Tivat 2010.

38.Sh6 f5! 39. Df5 Dd7 40.Dh1 Td6 41. Td6 Dd6 42. h4? Dd4 43. Dc2 Ta1+

Andrija Radulović — Nezaboravni Talj

IZNUĐENA ČESTITKA

U Spužu je, početkom devedestih, boravio i proslavljeni velemajstor Andrej Liljental, sa kojim je imao čast da odigra nekoliko brzopoteznih partija, tada mladi pjesnik i majstor kandidat Andrija Radulović, koji nam je uputio ove zanimljive anegdote.

Sa Liljentalom je bila i njegova puno mlađa i veoma lijepa i privlačna supruga.

„Velemajstore, prije nego što počemo, volio bih da upoznam vašu kćerku“, reče Radulović.

„Ali mladiću, to je moja supruga“, odgovori Liljental.

„Čestitam velemajstore, ovakvu damu nije imao ni Kapablanka, koji je bio zaista magnet za ljepotice“, vadio se mlađani Radulović.

„Da znam, sa Kapablankom sam, osim šaha, igrao i bilijar i išao u provod.

PAZI MIŠO!

Mihail Talj je bio čest gost Spuža, gdje je i igrao meč sa našim proslavljenim velemajstorom Božidarem Ivanovićem. I tih godina zaista je Spuž bio šahovski centar, zahvaljujući bivšem svjetskom prvaku Mihailu Talju, jednom od najpopularnijih velemajstora svih vremena, koj je boravio kod svog prijatelja Ratka Kneževića na obali rijeke Zete.

Jedne večeri naš velemajstor D.M. Igrao je cug sa Taljem. Pile su se velike količine alkohola i pušio Kent… Bilo je veliko šahovsko društvo na okupu, ali i lijepa i mlada supruga Miše Talja, kojoj je u jednom trenutku naš velemajstor, dok igra, ispod stola dohvatio ruku i u tom trenutku lovcem napao Taljevu damu.

„Miš’o, pazi uzeću ti damu!“, reče Dragoljub

„Toljka (samo) ruku“!, odgovori brk u brk Gusar iz Rige i matira Minića.

DIPLOMATA

Na pitanje novinara Sportskog žumala, koji je stigao u Spuž, da razgovara sa Taljem, da li je član Komunističke partije, Miša odgovori bez razmišljanja „Oženjeni se ne bave politikom!“

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (16.nastavak)


Dragomir Popadić – Tivatske ćakule

DVIJE VERZIJE

Kapiten tivatske Mimoze Dragomir Popadić, koji nam je poslao ove anegdote, inače poznati crnogorski novinar, bio je specijalni izvještać Radija Crne Gore sa čuvenog meča Fišer-Spaski na Svetom Stefanu. Posljednji dnevni izvještaj slao je za Hroniku dana u 22 sata. Kako bi bio aktuelan napisao bi, za svaki slučaj, dvije verzije ishoda partije, u stilu: „Upornom odbranom Spaski je uspio spasiti završnicu sa pješakom manje i Fišer se morao zadovoljiti podjelom poena“, odnosno „Iako se uporno branio Spaski nije uspio spasiti završnicu sa pješakom manje, pa je Fišer zabilježio zasluženu pobjedu“. Kasnije Popadić je pričao: „U mojoj novinarskoj karijeri ovo je bio najljepši posao. Izvještavati o šahu, i to o meču Fišera, nešto je o čemu sam mogao samo sanjati“. Za izvještavanje sa ovog meča Popadić je dobio brojne pohvale slušalaca i same redakcije. Za pohvalu su anegdote koje je odabrao ovu knjigu.

ZEMLJORADNIČKA ZADRUGA

Jedan od najzanimljivijih tivatskih šahista bio je Marko Škanata. Za strategiju nije mnogo mario, ali se u taktičkim zapletima snalazio kao riba i vodi. Ekipa Tivta u sastavu Staničić, Popadić, Čelanović i Škanata igrala je, krajem osamdesetih, u Puli u jednoj od grupa na čuvenom šahovskom majskom festivalu. Pred meč sa jakom ekipom „Minela“ Škanata je kasnio desetak minuta, a kada je stigao, uzviknuo je: „Ovu zemljoradničku zadrugu ćemo savladati sa 4:0″. Beograđani su se samo nasmijali. Na kraju bilo je 3,5:0.5 za „Minel“. Jedino je remizirao Čelanović, dok su njegovi drugovi položili oružje, a među njima i „vizionar“ Marko.

VELEMAJSTOR ILI MAJSTORSKI KANDIDAT

Jedne godine za tivatsku „Mimozu“ je igrao velemajstor Genadij Zajčik, ali je u četiri prva kola jedva skupio poen i po. Sekretar Mimoze Dragan Stanković hvatao se za glavu. Vidjeći to, nikšićki šahisti počeli su da ga zadirkuju: „Stane, imaju dva Zajčika. Ovo je velemajstorov brat – majstorski kandidat“. „Nije tačno! Ovo je velemajstor! Kod mene je njegov pasoš“ — žestio se Dragan. „Donesi da vidimo“ — opet će Nikšićani. I Stanković je krenuo ka hotelskoj sobi, ali ga je zaustavio kapiten Dragan Popadić „Stane, vidiš da su Nikšićani malo popili pa se šale“. Da je Zajčik ipak bio lav pokazao je u posljednjem kolu pobjedom nad Mijuškovićem (Nikšić) čime je Tivćane uveo u drugu ligu.

KORAK NAPRIJED, DVA NAZAD

Šahisti tivatske Mimoze Luka Kosorić i Radivoje Vulinović igrali brzopozetne partije u novac, po sistemu kontra-rekontra. Nakon višesatne igre u jednoj dramatičnoj partiji Vulinović je dao subkontru, što znači da mora da dobije partiju, dok je Kosoriću bio dovoljan remi. Vulinović je imao slobodnog pješaka na h liniji koji je nebranjeno napredovao u damu, jer je Kosorićev kralj bio udaljen. Kad je došao do polja h8, Vulinović, valjda od umora, nije izveo u damu, već je, na opšte iznenađenje, pješaka počeo vraćati unazad. Kad je došao na početno polje, h2, zbunjeno je povikao „Šta je ovo?“ Kosorić mu je šeretski dobacio „Ne znam, ali sad ga opet guraj naprijed“. U međuvremenu, Vulinoviću je pala zastavica, a u klubu je nastao opšti smijeh.

SULJOV DRIBLING

Stari sportski prijatelji Josip Staničić iz Tivta i Suljo Smakić iz Bijelog Polja igrali zanimljivu partiju na Radničkom prvenstvu. U završnici topa i skakača, Staničić je u jednom momentu žrtvovao topa za skakača, što je Suljo prokomentarisao: „Znao sam. Samo sam gledao da mi to ne uradiš, inače je remi“ i pružio ruku u znak predaje. Neko od šahista, koji je tuda prolazio, kaže Sulju: „Pa ne moraš da mu uzmeš topa, nego i ti njemu žrtvuješ topa za skakača i opet je remi“. Suljo ga posluša i povuče potez topom: „Šta je ovo Suljo, pa ti si mi čestitao pobjedu“ — kaže mu Staničić. „A ne. Ja sam ti čestitao hrabar potez“ — odgovori lakonski Smakić. Staničić, poznat kao veoma korektan šahista nasmija se, nastavi da igra i partija je na kraju, ipak, završena remijem.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (15.nastavak)


Iz kolekcije Zorana Peruničića

KAPA I GLAVA

Titograđani su Ivanoviću čestitali titulu prvaka Jugoslavije, organizacijom spektakulame simultanke. Među učesnicima su bili boem i pjesnik Vito Nikolić i žumalista Jovan Dujović. Vito, u njegovom stilu ili radi uroka, uze Jovanov kačket i poče da igra.

Nije dugo prošlo, Jovan napušta salu za igru i na pitanja šta je uradio, duhovito odgovara: „Prva pobjeda Ivanovića poslije osvajanja titule“. U to stiže i Vito i kaže da je remizirao.

„Remizirao si zato što sam ti dao kačket“, mrzovoljno će Jovan.

„Nije tačno. Da nijesam uzeo tvoju kapu, ja bih dobio partiju, a da sam uzeo tvoju glavu — izgubio bih“ replicira nenadmašni polemičar.

BOKS I ŠAH

List „Pobjeda“ je svom radniku Radovanu Brajoviću čestitala titulu prvaka republike simultankom, na kojoj je učestvovalo 20 zaposlenih. Nekadašnji bokser Miško Janković eskivirao je Radovanove prijetnje i remizirao. Vijest o simultanci i njegovom remiju sjutradan je objavila „Pobjeda“, ali je on u njen klub — bife ušao ljut kao ris.

„Što si, Miško, jutros zle volje?“, pitaju ga „dežumi“ u bifeu.

„Kako neću biti. Čitav grad prepješačih i niko mi ne čestita remi protiv Brajovića, a da sam se s nekim potukao na ulici, znao bi čitav svijet!“

MUKA SUĐENJA

U posljednjem kolu jednog od nezaboravnih turnira „Pljevlja Pljevljacima“ u nekom sporu između Čvorovića i Dragaševića, u koji se umiješao i sat, sudija Zoran Peruničić presudi u korist Čvorovića.

Malo potom, Momir Marković vozi „četu malu ali odabranu“ za Podgoricu, ali na zadnjem sjedištu muk. Srđa Dragašević, predsjednik Šahovskog saveza Crne Gore, ljut kao puška i ignoriše Peruniku. Ovaj ćuti, ali se i potiho smješka. Zategnutu atmosferu, tobože nezainteresovano, razbija Lutovac, uz Momirovu pratnju.

„Srđa, šta je, u stvari, bilo u toj partiji?“

„Ništa. Znaš onog upornog Čvora, a ovaj…“, pogleda na Peruničića, „Neću da pričam. Pokvarili su mi ne samo plasman, već i zadovoljstvo“.

„Mogao je Zoran biti fleksibilniji, ali je morao poštovati pravila“, opet ga podriva Lutovac.

„J… ti pravila i sve“, srdito reče Srđa, uz smijeh čitavih kola.

Varijacije na istu temu trajale su do Podgorice, gdje je Maksim u nekom hotelu platio ceh 9,10€ a kelner mu maznuo 20, koje je, uz raspravu s njim, Momir jedva vratio.

„Kad si dao 20 eura, rekao si — u redu“ , vraća loptu Srđa Maksimu. „Ali, podrazumijeva se, do 10 eura“ kaže Maksim.

„Ništa se ne podrazumijeva, kelner je mislio da si kavaljer!“

Od tih događaja ostao je radostan eho i ova anegdota.

NIJESAM IH VIDIO

Na jednom turniru „Pljevlja-Pljevljacima“ Lutovac je, neočekivano, u tri posljednja kola „nanizao“ internacionalce Moma Raičevića i Bora Miljanića, kao i velemajstora Dušana Rajkovića i osvojio drugo mjesto iza Aleksandre Dimitrijević, šampionke u usponu. Veteranu čestitaju na sjajnom plasmanu i pitaju ga kako su prošli njegovi prijatelji — Srđa Dragašević i Radovan Brajović.

„Ne znam. Nijesam ih vidio tokom tumira“, aludirao je Lutovac na njihov skroman plasman i igru na nižim tablama po „švajcarcu“.

JEREMIČAK

Na putu od Bijelog Polja do Pljevalja, Zoran Peruničić svrati društvo u Podborovo kod svoje majke Rade. Zima na izmaku, sa snijegom koji se predaje i povlači ka vrhovima.

Gala doček i ručak. Puši se, miriše, mami pogled. Vesela atmosfera. Marko Marković, valjda po inerciji gazde Saveza, ponaša se kao domaćin. To nervira Srđu i Maksima, posebno što im Marko prebacuje nezasitost.

„Zorane, da nisi brao ili vidio koji jeremičak?“ pita ga Maksim.

„Ne znam šta me pitaš“, odgovori Zoran i otvori se rasprava o tom cvijetu, na tankoj ivici između livada i šuma, koji cvjeta u periodu smjene zime i proljeća i neodoljivo miriše.

„To je remik!“, reče Zoranova majka. Nasta tajac, a Maksim napusti trpezu i u strani, na početku šume, nađe ispod snijega tek procvjetale bijele cvjetove. Ubra nekoliko strukova i pobjedonosno uđe u kuću.

„To je, to je“, ponavljala je gostoprimna domaćica dok su njeni gosti bez riječi gledali čudni cvijet, koji je Marko, po dolasku u hotel, poklonio šefici recepcije.

Jeremičak ili remik bio je tema tokom čitavog turnira, a meni se čini da i sada miriše opojnim dahom uspomena.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (14.nastavak)


Zoran Radošević – Pljevaljski tamburaši

Vikend turnire „Pljevlja-Pljevljacima“, turnire specifičnog sadržaja, obiležilo je druženje i veliki broj anegdota.

ZVANJE I ZNANJE

Na simultanci B. Ivanovića u Pljevljima 2001. godine zablistao je jedanaestogodišnji Marko Marjanović. Iz otvaranja je isplivao sa pješakom više i, nakon par poteza, ponudio remi legendamom šampionu koji je on, na dječakovo iznenađenje i zadovoljstvo, prihvatio. Publika je burno pozdravila njegov uspjeh, a jedan gledalac mu je prišao, čestitao i upitao ga: „Imaš li koje zvanje?“. „Imam — Masja!“ kao iz topa odgovori junoša.

Slavio je, ali pobjedom i majstorski kandidat Vidan Jakić. Na ručku, u čast šampiona, ponosan na pobjedu nad velemajstorom, sebi je dodijelio novu, veću titulu.

„Do sada sam za pljevaljski šah bio majstor, često sam tukao i Vlasta Bujišića (jedinog sa titulom), ali je poslije mog trijumfa nad Bonjom moje znanje prevazišlo nivo pljevaljskog šaha i od sada slobodno može da se kaže da sam velemajstor.

OPERISALA DOKTORA

Na turniru 2004. godine, na zadovoljstvo domaće publike izvanrednom igrom na tumiru je trijumfovala IM Aleksandra Dimitrijević. Jedna od njenih briljantnih partija i pobjeda na ovom turniru, bila je i ona protiv dr Miša Zarubice. Neko iz publike je prokomentarisao: „Ova mala operisa i doktora“.

ŠLJIVA, VINO I GAŠA

Goran Sljivić, advokat iz Rovinja, prevaljivao bi najduži put radi učešća na ovom turniru. Na turnir bi uvijek dolazio sa poklonom pet do deset litara rovinjskog vina. Na brzopoteznim turnirima, koji bi se igrali do kasno u noć, učesnici bi se družili uz ovo vino i pjesmu tamburaša. Po pravilu, igrači koji bi rezultatski podbacili na turniru, utjehu i zadovoljstvo bi tražili u ovom vinu i ne rijetko sjutradan bi izostali sa redovnog kola.

Jedan od učesnika ovog turnira, za koga je vezan najveći hroj anegdota, bio je majstor Božidar Gašić. Ovaj čovjek velikog duha bio je omiljen među osobljem hotela „Pljevlja“, a znao je često da se našali i na svoj račun. Volio je da se hvali svojom „škrtošću“ i da je možda u životu platio nekome jedno piće, a da ga je u tome nadmašio jedino VM Faruk Bistrić, sa kojim je zajedno došao na turnir i za kojeg je siguran da nikad nikome nije platio piće. Konobari su nudili da mu plate gajbu piva ako on plati jedno pivo, ali, bez uspjeha.

(nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (13.nastavak)


Vitomir Lekić – Đaci đavoli

Vitomir – Vito Lekić, kod svojih učenika poznat kao Zeko, najstariji je i najpoznatiji i, slobodno se može reći, najbolji učitelj mladih šahista u Crnoj Gori. Iz rada sa njima se sjeća vremena i mnogih zgoda.

RADOST UČENJA

Poletarci imaju običaj da više gledaju susjednu, nego svoju tablu, ali je Mitar Andrijašević u tome baš pretjerivao.

Da ga oduči od loše navike, trener mu skide figuru, ali dječak, čim baci pogled na poziciju, to opazi:

„Ti si mi uzeo topa“

„Jesam, evo ti ga, pa drugi put pazi“, prizna trener.

„Sramota, vidi koliki si, a kradeš“, reče Mitar i opet se zagleda u susjedovu tablu.

ČIK POGODI!

Blizanci, koje ni majka nije razlikovala, pažljivo prate poziciju na demonstracionoj tabli. Trener se obrati bližem i reče mu da riješi problem s matom u dva poteza.

„I hoću, ali ti pogodi koji sam ja: ime, a ne prezime.

Trener se nađe u čudu, a djeca su se slatko smijala duhovitosti jednog od blizilnaca – Blagojević.

BRAĆA

Tišinu pionirskog takmičenja poremeti uzvik jednog dječaka, koji je pozivao sudiju.

„Neće da mi kaže kako se zove i koju kategoriju ima. Hoću to da upišem u fromular“

Sudija je spor između braće Krstonijević riješio kažnjavanjem obojice sa po dva minuta.

P.S. Nije to ni prvi ni poslednji slučaj da se rođena braća ne poznaju. Da su klinci imali od koga da uče, Zeko ilustruje nešto drugačijim zgodama.

U GAMBITNOM STILU

Nikšić je nekada, za razliku od nekoliko posljednih godina, bio grad turnira. Na jednom od njih partije prikazuju na demontracionim tablama, a neki gledalac se obrati Nikolici Mijuškoviću:

„Vidi, molim te, ja sam glup za šah. Šta misliš, ko će dobiti ovu partiju?

„Pa, ako si glup, kao što kažeš, što bih ti ja uzalud objašnjavao“, odvrati Nikola i nastavi da prati partiju.

ČESTITKA

Nikšićani Pero Lakonić je poznat po svojoj odanosti šahu i učešću na mnogim takmičenjima.

Na jednom od njih, u boljoj poziciji za Pera, protivnik mu dade šah i jače lupi figurom. Pero mu pruži ruku, kad neko iz publike dobaci: „Nije mat!“.

Pero tada povuče ruku, zaštiti se od šaha i poče da zapisuje potez.

Međutim, njegov partner se pobunio.

„Sudija, on je pružio ruku u znak da predaje partiju“

„Nije tačno, reče Pero, samo sam mu čestitao za dobar potez“ i dobaci protivniku da mu teče vrijeme.

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (12.nastavak)


Vladimir Lukšić

NIJE OVO CUGER KOD ILIJE!

Početak je maja 1977. U kasnim popodnevnim časovima bili smo gosti gosp. Ilije Vučkovića, velikog ljubitelja šaha: Bonja, Ljubo, Rašo (Marojević) i ja. Ilija i Bonja, izvrsni kozeri, „samo“ su nastavili da pijuckaju viski i da „prosipaju“ šale, anegdote dogodovštine… Atmosfera je bila, zaista, prelijepa. Bonja, Ljubo i ja igramo „cuger“ na ustajanje, a Ilija i Rašo gledaju. Bonja briljira podstaknut drugom flašom viskija i Rašovim i Idžovim divljenjem. Ne da nam opepeliti.

Poslije, nekih, desetak dana, na Krku se igra Kup Maršala Tita — čuveni festival. U glavnoj grupi igraju i ŠK „Titograd“ i ŠK „Momar“, „voljom“ žreba u prvom kolu crnogorski derbi. Na prvoj tabli: Bonja — Ljubo. Tvrda igra, napad i odbrana, napad jenjava, Ljubo preuzima „stvar u svoje ruke“. Odigran je 40-ti potez, dolazi trenutak za prekid partije, Bonja treba da kovertira… Gleda u poziciju… ruševinu od pozicije… lice u grču, uši užarene, usta suva… Ne donosi mu se odluka da preda partiju… Mi oko stola, posmatramo scenu, iščekujući „razvoj događaja“… Prolazi 10-ak minuta i Ljubo ne može da izdrži: „O čemu razmišljaš Ivanoviću, nije ovo „cuger“ kod Ilije, ovo je šah!“

PRVI SUSRET S TALJEM

Davne 1955., godine upoznasmo Ljubo i ja Mihaila Mišu Talja, iz Rige, mi šesnaestogodišnjaci a, on tri godine stariji.

U našem domu, tada i danas, mnogo su se čitale novine. Ja sam, prosto, zavisnik štampe. Moj otac Anto, zemljoradnik iz Brce, redovno je kupovao nekoliko listova, među kojima i „Republiku“. U njoj je šahovsku rubriku uređivao majstor Mika Trajković (potpisivao se EMTE — dugo nijesam znao ko stoji iza te skraćenice). Pojavi se jednog četvrtka partija: M. Talj — S. Furman sa Polufinalnog prvenstva SSSR-a u Rigi; pogledam je, izrežem i odnesem Ljubu da je i on vidi. Postadosmo Mišini poklonici „bez ostatka“. Radovali smo se, kroz nekoliko godina, njegovom trijumfu nad nepobjedivim Botnikom, a potom tugovali zbog njegove oscilacije forme, njegovog narušenog zdravlja i boemskog života.

ZA SVE JE ON KRIV

U Tuheljskim Toplicama, zaista prekrasnom mjestu za odmor i rekreaciju, sredinom oktobra 1982. odigrana je Ekonomijada. Sastav šahovske ekipe: Ćetković, Lukšić, Stanovnik i Marković.

Slobodnog popodneva Momo i ja odemo u Kumrovec, udaljen devet kilometara, da posjetimo Titovu rodnu kuću, čuvenu marksističku školu i još po nešto. Ostvarimo namjeru, sjednemo u birtiju da predahnemo, popijemo po čašu graševine da se osvježimo, pa na stanicu. Kad, posljednji autobus otišao u 18:00 časova, dakle, prije 15 minuta.

Nema varijante — krenemo pješice. Sumrak se spušta na proplanke Zagorja, hodamo i gunđamo.

„Ipak je On bio nenadmašni maher, i mrtav iskoristi priliku da nas pređe“, komentariše u jednom trenutku Momo.

„Momo, nikada nijesmo bili članovi Partije, morao je kad-tad da nas, za tu „nevjeru“, kazni, nevoljno dodajem.

SRCEM ZA VUNDERKINDA

Šahistima i ljubiteljima šaha znano je da šahovska partija ima dva lica. Prvo, svima vidljivo, koje nastaje povlačenjem poteza na šahovskoj tabli. Iz poteza u potez ono mijenja „boju“, transformiše se, zasija ako je odigran lijep, neočekivan potez, smrači se kada je potez gruba greška. Drugo, skriveno lice, čine ubrzaniji rad srca, nervna napetost, treperenje duše. Ono je „vidljivo“ samo igraču, a intenzitet grča u kome se nalazi zavisi od značaja partije za njega. Ova se „boja“ lica mijenja tek po završetku partije u zavisnosti od ostvarenog rezultata i dostignutog cilja, ona je blistava ili tmurna, a ima partija koje se trajno pamte, drage su…

Posljednje je kolo Šampionata Crne Gore za 2012. godinu na Cetinju. Moj ljubimac Luka igra sa velemajstorom Božidarom Ivanovićem, beskompromisnim igračem. Potreban mu je remi da osvoji laskavu titulu — šahovski majstor.

Mi, Luki bliski, brat Davor, otac Vanja i ja uznemireni. Plašimo se da naše uzbuđenje ne prenesemo na Luku. Iz iskustava Bata Minića, Moma Ćetkovića, Đorđa Đurovića i Ljuba Živković znam koliko je teško i prekretnički važno popeti se na taj stepenik — majstor!

Luka igra hrabro i racionalno. Poslije petočasovne manevarske borbe pravedan ishod — remi. Majstor! Skriveno lice partije izlazi „na viđelo“. Primajući čestitke, Luka s otmenom razdraganošću prekriva prohujalu unutrašnju dramu. A i nas trojica spasismo se muka… Zadovoljni tata odvede nas na njeguške specijalitete i vino iz Drušića.

Lukini fanovi su, pored treme pred njegov susret sa Bonjom, osjećali njegov potencijal i nesvakidašnji dar. Danas je Luka Drašković olimpijski reprezentativac naše države, internacionalni majstor i puca na velemajstorsku titulu! (P.S. Luka je 2022 postao velemajstor)

L.Drašković-B.Ivanović

Seniorsko prvenstvo

Luka je povukao 21.S:e4 i zdravo i veselo isplivao iz ovog vrtloga

(Nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (11.nastavak)


Opservacije Đoka Konjevića

DEMOSTRANT

Da iver ne pada daleko od klade pokazuje ovaj dijalog: „Ja sam novinar Joksimović iz „Politike“.

„A ja demonstrant“, opali 13-godišnji Manojlović, Obradov sin, jedan od demonstratora na prvenstvu Jugoslavije 1983. godine.

UDICA

U Puli 1975. godine u meču sa Zemuncima (glavna grupa) profesor Milo Vujović je bacio „udicu“ i čekao da „ribica“ zagrize. Protivnik je uletio u zamku, a Milo, oduševljen, viknu usred mrtve tišine: „E, tu sam te čeka!“

Vladimir Lukšić Brca, šah je teži od života

U Kotoru se 1970. igra šampionat Crne Gore. Svakako, u proteklih 70 godina najbolje organizovano šahovsko takmićenje. Uslovi i sastav turnira — milina. Sebi pokvarih idilu, brojnim propustima.

Krajem turnira imam dva prekida: sa Lutovcem i Ivanovićem. Čiste remi pozicije. Dobro, mora se biti pažljiv. U šahu je to tako — do posljednjeg poteza.

Prvo, sa Maksimom. Vuku se potezi, ponavlja se pozicija, prolaze minuti, „strašni“ Majo — davež, hoće iskru iz kamena… i, dočeka: meni popusti koncentracija, zamjena redosljeda poteza — poraz!

Slijedi, odmah potom, nastavak sa Bonjom. U onom „nervnom rastrojstvu“ — predam partiju. Nesportski postupak — ne mogu pobjeći od svoje „treperave“ prirode!

Popodne igram sa Srđom. Ostvarujem elementarno dobijenu poziciju. U baru hotela „Fjord“ neponovjivi uslovi za igru, još kad imaš takvu poziciju… Prilazi jedan vitki, otmeni gospodin, Srđa ustaje, ljubazno se pozdravlja sa njim, razgovor traje — Srđa „digao ruke“ od pozicije. Pogledam radoznalo prema njima i — previdim topa!

Umjesto dva fina poena, ja tri debela krompira, iz Gusinja moglo bi se dodati. Poslije večere, na terasi slušamo mladu grupu „Makadam“; osjećam mučninu, rezignaciju, pa uzdah: Šah je teži od života; muzika me opusti, utješi…

P.S. Tridesetpet godina kasnije, sa otmenim gospodinom, profesorom Pravnog fakulteta, dr Momirom Dragaševićem (1931-2017) postao sam prisni prijatelj: njegov sin Bojan se oženio sa mojom sestričnom Sanjom.

P.S.II U vezi sa ovom anegdotom postoji zanimljiv detalj. Dvojica učesnika turnira Lutovcu su predlagali da da remi bez nastavka, ali on im je rekao da će dobiti partiju i pokazao kako. To se i desilo što potvrđuje mišljenje o uticaju psihološkog faktora u šahu.

PRESPAVAO POBJEDU

U poetski toniranom tekstu V.Lukšić opisuje opijenost svoje ekipe (Ekonomski fakultet iz Titograda, prva generacija, 1964., učesnik Savezne ekonomijade) Suboticom: panonskim mirisima, specijalitetima, vinima — Horgoško bijelo, kafanskom muzikom, sosama, uoči posljednjeg kola. Čak su i previdjeli posljednji tramvaj za Palić u koji su otišli pješke „naslanjajući se jedan na drugoga“. Tek što su ujutru zaspali, probudili su ih, jer je posljednje kolo počinjalo u osam sati. Šta je bilo u meču, presudno za pobjedu na Ekonomijadi, priča sam Vlado:

Radovan remizira sa Košanskim, Ćosović „razbije“ svojeg, Uskoković izgubi po „skraćenom“ postupku. Ja, protiv Vujatovića imam: 27 minuta, pješaka više, poziciju — milina. Kazaljka na partnerovom satu pokazuje da on ima još samo 2 minuta do pada zastavice. Pobjednici smo?! Malo podalje, pobjednička atmosfera, drugari iz ekipe, poslije kafice, „klin izbijaju klinom“… Stavim glavu među šake, proračunavam posljedice jednog privlačnog kombinacionog motiva i — zaspim! ! „Iscuri“ onih 27 minuta, sudija me trgne iz sna zvonkim — pala! Ustajem, prilazim drugarima, žut, zelen, „mučan majci“… Šok za sve nas. Tišinu, koja traje, čini mi se vječnost — prekida Ratko Ćosović: „Što je čovjek, a mora bit čovjek!“ I poruči —horgoško bijelo.

(nastaviće se)

Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (10.nastavak)


Opservacije Đoka Konjevića


HORIZONTALNA PRIPREMA


Na saveznom kupu 1999. u hotelu „Plaža“, u zadnjem kolu Elektroprivreda – Nikšić imala je za protivnika „Agrouniverzal“, Zemun, koji je tih godina bio sastavljen od najboljih domaćih i jakih inostranih igrača. Igrao sam te godine na drugoj tabli za Elektroprivredu i kapiten mi je javio da ću igrati sa Mihaljčišinom, poznatim velemajstorom iz Ukrajine, i da on igra englesko otvaranje. Došao sam ranije kući da pogledam monografiju o engleskoj partiji, složio sam tablu, otvorio knjigu i počeo da namještam neke pozicije iz ovog otvaranja. Nešto me natjera da pogledam korice i vidim ko je autor, kad tamo – MIHALJČIŠIN! Složih figure, zatvorih knjigu i legoh da malo odmorim! Ova horizontalna priprema dala je neočekivan rezultat. Poznati velemajstor je uspio da remizira, jer sam u obostranom cajtnotu propustio da osvojim kvalitet – u potezu!


VOZ


Na vikend turniru „Herceg Novi 1982″, organizovanom povodom 600 godina osnivanja grada, sudija turnira, Obrad Manojlović saoštavao je parove na svoj originalan način: – Pruga jedan taj i taj, pruga dva i tako redom – A, kad polazi voz?, upita makedonski majstor Krum Krstev – Koji sad voz?, zbuni se Obrad. – Pa, mislim, ako postoji pruga, mora da postoji i neki voz?


CENTRALNA


U takmičenju za Kup jedne davne godine, sekretar Hercegnovskog šah kluba Obrad Manojlović je prijavio tri ekipe i to: A, B i C, ali ne njihove sastave. Kotorani, kada su dobili obavještenje da igraju sa C ekipom HŠK, – ponadali su se lakom komšijskom zalogaju i prolasku dalje. Međutim, čekalo ih je iznenađenje. Ekipa u sastavu: Ivanović Božidar, Gašić Božidar, Konjević Dorđe i Lukšić Vlado, ekspresno je završila posao. Kotorani, ljuti što su nasjeli Obradovoj ujdurmi, podnijeli su žalbu. Na zahtjev iz ŠS Crne Gore Obrad je objasnio: A je aktivna, B je borbena, a C je centralna!!!


PRAVILO


Poslije jedne simultanke velemajstora Božidara Ivanovića u Herceg Novom, njegovom igrom bio je oduševljen poznati hercegnovski šahista amater Milišić Božidar, popularni Božo Varteks, koji je ushićeno izjavio da svi Božidari igraju odlično. „U pravu si, Božidare, ali ti si izuzetak, koji potvrđuje pravilo“, dopuni ga Pejović Branko, majstor FIDE

OBA SU TRUDNI


Legenda bugarskog šaha, veliki prijatelj crnogorskih šahista, velemajstor Georgi Tringov (1937-2000), posebno je zadužio hercegnovske šahiste. U Vmjačkoj Banji, gdje se igrala II savezna liga i Tringov nastupao za naš klub, poslije odigranog kola sjedali smo u bašti jednog hotela. U tom momentu, na udaljenosti od dvadesetak metara, prolazio je jedan korpulentni šahista u društvu mlade žene, koja je bila u blagoslovenom stanju. Videći to Trile se nasmiješi i brzopotezno postavi dijagnozu: „Oba su trudni“!


SALA OBRAD


Hercegnovski šah klub je 1985. gostovao u Lublinu. Prvi je, po običaju, išao doživotni sekretar Obrad Manojlović i pred salom za šah ushićeno je podigao legendami kišobran i zapjenušeno se obratio ekipi: „Vidite, ćitajte, i ovdje me znaju. Stvamo, na vratima je pisalo „SALA OBRAD“. Nastao je smijeh kada su nam rekli da na poljskom to znači – sala za sastanke!