Intervju-GM David Navara, Češka Republika (ELO 2682)


David Navara

Foto: David Llada

37-godišnji GM David Navara je dugi niz godina bio najbolje rejtingovan igrač u Češkoj, a često i među 20 najboljih na svijetu.

Dok je odrastao, osvojio je niz omladinskih titula, a trenirale su ga češke šahovske legende kao što su Ludech Pachman i Vlastimil Jansa. Velemajstor je postao 2002. godine, sa 16 godina.

David je deset puta osvojio prvenstvo Češke i dugo je bio prva tabla češke reprezentacije. Takođe je osvojio Evropsko prvenstvo u brzopoteznom šahu 2014. godine i učestvovao je na Tata Steel šahovskom turniru više puta.

Prvi put učestvuje na šahovskom turniru TePe Sigeman.

10 brzih pitanja:

1) Koliko godina se profesionalno bavite šahom?

Deset godina, od 2010. godine, kada sam magistrirao logiku. Odustao sam tada od logike, kao što svjedoče moje partije. Ipak, postao sam poluprofesionalac mnogo ranije, postao sam velemajstor 2002.

2) Sa koliko godina ste naučili da igrate šah?

Imao sam oko šest godina kada sam naučio da igram šah.

3) Ko vas je naučio da igrate šah?

Sam, iz šahovske knjige za početnike. (Baka mi je pokazala tu knjigu.)

4) Koji je bio vaš prvi veliki uspjeh na turniru (pobjeda na turniru ili slično)?

U dječijoj konkurenciji, moja bronzana medalja U12 u Cannesu, 1997. U konkurenciji odraslih, dostizanje 7/9 na 2. tabli (sa učinkom od 2775, pretpostavljam) na Evropskom ekipnom prvenstvu u Leonu 2001. bio je veliki iskorak i moj najbolji rezultat do 2005.

5) Da li ponekad učestvujete i u drugim sportovima/igarama? Ako da, koji i na kom nivou?

Ne

6) Da li imate članove porodice ili rođake koji takođe igraju šah? Ako jeste, ko i na kom nivou?

Moj djed je bio pristojan amaterski igrač. S obzirom da je imao tačno 64 godine kada sam se ja rodio, ne znam kako je igrao. Pretpostavljam nešto oko 1700.

7) Šta biste radili danas da se ne bavite šahom profesionalno?

Bilo bi lijepo biti naučnik.

8) Koliko jezika govorite?

Uvijek jedan jezik manje nego što bi mi trebalo! Osim maternjeg jezika, odlično govorim dva strana jezika, pet pristojno i jedan tako-tako. To je osam stranih jezika, ako još nisam izgubio sve svoje matematičke sposobnosti.

9) Ko je, po vašem mišljenju, najveći šahista svih vremena? Zašto?

Nisam siguran da li ima smisla upoređivati ​​igrače u određenom vremenu, jer su okolnosti bile veoma različite u mnogim aspektima, uključujući opšte znanje o šahu, dostupne načine učenja, kontrole vremena (npr. odložene partije), formate događaja, nivo podrške i političke situacije. Superlativi su precijenjeni.

10) Šta se nadate da ćete postići na TePe Sigeman & Co šahovskom turniru 2022?

Igrati dobre i zanimljive partije, ostavite dobar utisak i na tabli i van nje i nadamo se da ću dobro završiti.

GM David Navara, Czech Republic (ELO 2682) – Tepe Sigeman & Co Chess Tournament (tepesigemanchess.com)

Intervju-GM Nils Grandelius, Švedska (ELO 2635)


GM Nils Grandelius, Foto: David Llada

28-godišnji šahovski velemajstor Nils Grandelius bio je broj 1. Švedske dugi niz godina. Postao je šahovski velemajstor 2010. godine i od tada je redovan u švedskoj reprezentaciji.

2015. godine osvojio je Evropsko prvenstvo do 18 godina i prvenstvo Švedske, kao i Masters u Abu Dabiju. Takođe je tri puta dijelio prvo mjesto na šahovskom turniru Tepe Sigeman (2013., 2017. i 2018.). Na Evropskom prvenstvu 2019. završio je 2. iza ruskog GM Vladislava Artemjeva.

2021. i 2022. godine učestvovao je na Tata Steel Chess Masters turniru, suočivši se s najtežom mogućim protivnicima.

Nils po 11. put učestvuje na šahovskom turniru Tepe Sigeman.

10 brzih pitanja:

1) Koliko godina se profesionalno bavite šahom?

Od kada sam završio srednju školu, tako da se bliži osam.

2) Sa koliko godina ste naučili da igrate šah?

Kada sam imao šest godina.

3) Ko vas je naučio da igrate šah?

Moj djed me učio kod kuće. Kada sam imao sedam godina, počeo sam da igram u klubu.

4) Koji je bio vaš prvi veliki uspjeh na turniru (pobjeda na turniru ili slično)?

Moja prva pobjeda na velikom turniru vjerovatno je bila kada sam postao evropski šampion do 18 godina 2011.

5) Da li ponekad učestvujete iu drugim sportovima/igarama? Ako da, koji i na kom nivou?

Uživam u mnogim sportovima iz zabave, posebno u stonom tenisu i badmintonu, ali nisam član nijednog sportskog kluba.

6) Da li imate članove porodice ili rođake koji takođe igraju šah? Ako jeste, ko i na kom nivou?

Većina mojih rođaka zna pravila, ali niko od njih nikada nije igrao u klubu.

7) Šta biste radili danas da se ne bavite šahom profesionalno?

Vjerovatno bih bio na univerzitetu, studirao neku vrstu društvenih nauka.

8) Koliko jezika govorite?

Govorim švedski i engleski. Takođe sam učio njemački u školi i prilično razumijem, ali sam jako, daleko od tečnog znanja.

9) Ko je, po vašem mišljenju, najveći šahista svih vremena? Zašto?

Za mene je to podjela između Magnusa Carlsena i Garrija Kasparova. Nema sumnje da Carlsen igra mnogo bolji šah nego iko ikada, ali Kasparov je mnogo duže dominirao svjetskom scenom. Ipak, ako Carlsen nastavi tako još nekoliko godina, on bi bio jasno broj 1.

10) Šta se nadate da ćete postići na TePe Sigeman & Co šahovskom turniru 2022?Igrati neke zanimljive partije, i ako je moguće, pobijediti!

Intervju-GM Arjun Erigaisi, Indija (Elo 2675)


Arjun Erigaisi

Fotografija: © Lennart Ootes – Tata Steel šahovski turnir 2022

18-godišnji GM Arjun Erigaisi jedan je od mnogih mladih i veoma talentovanih indijskih šahovskih velemajstora.

2016. godine osvojio je U-13 prvenstvo Indije, a velemajstor je postao sa 14 godina. Trenutno je broj 3 na svjetskoj juniorskoj listi najboljih 10.

2021. se kvalifikovao za Champions Chess Tour, gdje ga je nakon tie-breaka eliminisao vrhunski igrač Levon Aronian. Ove godine je osvojio Tata Steel Chess Challengers, postigavši ​​10½ poena u 13 kola, a u martu ove godine osvojio je prvenstvo Indije u šahu.

Prvi put učestvuje na šahovskom turniru TePe Sigeman.

10 brzih pitanja:

1) Koliko godina se profesionalno bavite šahom?

Bavim se šahom već blizu 11 godina, ali profesionalno bih rekao da su prošle tek 4 godine, jer ranije nisam odlučio da ću biti profesionalac i samo sam nastavio da igram iz interesa.

2) Sa koliko godina ste naučili da igrate šah?

Kada sam imao oko 8 godina.

3) Ko vas je naučio da igrate šah?

Otišao sam kod lokalnog trenera u mom gradu i on me naučio pravilima i svemu.

4) Koji je bio vaš prvi veliki uspjeh na turniru (pobjeda na turniru ili slično)?

Rekao bih da je moja prva velika pobjeda bila osvajanje U-13 državnog prvenstva 2016. Naravno da se to sada čini kao vrlo mali uspjeh, ali u tom trenutku se činilo ogromnim.

5) Da li ponekad učestvujete iu drugim sportovima/igarama? Ako da, koji i na kom nivou?

Samo ponekad igram stoni tenis sa sestrom, ali na stvarno užasnom nivou i to je samo za zabavu i opuštanje.

6) Da li imate članove porodice ili rođake koji takođe igraju šah? Ako jeste, ko i na kom nivou?

Moja sestra i otac znaju da igraju, možda bi njihova snaga mogla biti između 1000 i 1100 FIDE Elo.

7) Šta biste radili danas da se ne bavite šahom profesionalno?

Želeo sam da postanem naučnik kad sam bio mlad pa možda to 🙂

8) Koliko jezika govorite?

Govorim telugu (moj maternji jezik), engleski i loš hindi (jezik koji se široko govori u Indiji), tako da je 3, ali zapravo samo 2!

9) Ko je, po vašem mišljenju, najveći šahista svih vremena? Zašto?

U ovom trenutku mi se čini kao Magnus Carlsen, jer je postigao najveći rejting Elo ikada koji je postiglo ljudsko biće.

10) Šta se nadate da ćete postići na TePe Sigeman & Co šahovskom turniru 2022?

Vjerovatno će to biti najjači klasični turnir na kojem ću učestvovati, pa se nadam da ću uživati, igrati dobar šah i završiti u vrhu

GM Arjun Erigaisi, India (Elo 2675) – Tepe Sigeman & Co Chess Tournament (tepesigemanchess.com)

Intervju-GM Michael Adams, Engleska (ELO 2698)


Michael Adams

Fotografija: © Lennart Ootes

50-godišnji GM Michael Adams jedan je od dvojice igrača na ovogodišnjem turniru koji su igrali meč za titulu svjetskog šampiona. 2004. godine igrao je protiv Rustama Khasimdzhanova za titulu svjetskog šampiona FIDE. Izgubio je u doigravanju rezultatom 3½-4½ nakon što je meč završio neriješenim rezultatom 3-3.

Osvojio je 7 puta Britansko prvenstvo u šahu, a već nekoliko  decenija je među najboljim šahistima na svijetu. Među svojim pobjedama na turnirima (prvo mjesto ili dioba prvog mjesta), on ubraja i neke vrlo jake turnire, kao što su Groningen Interzonal 1993., Dos Hermanas turniri 1995. i 1999. i Dortmund Sparkasse turniri 1998. godine.

Prvi put učestvuje na šahovskom turniru TePe Sigeman.

10 brzih pitanja:

1) Koliko godina se profesionalno bavite šahom?

Nikada nisam imao drugi posao, od svoje 17 (33 godine). To zvuči kao davno!

2) Sa koliko godina ste naučili da igrate šah?

Imao sam 6 godina.

3) Ko vas je naučio da igrate šah?

Moj otac.

4) Koji je bio vaš prvi veliki uspjeh na turniru (pobjeda na turniru ili slično)?

Cornwall do 10 godina. Imao sam 8 godina.

5) Da li ponekad učestvujete I u drugim sportovima/igarama? Ako da, koji i na kom nivou?

Volim da trčim, ali samo iz zabave.

6) Da li imate članove porodice ili rođake koji takođe igraju šah? Ako jeste, ko i na kom nivou?

Moj otac je klupski igrač, iako je u bridžu mnogo bolji.

7) Šta biste radili danas da se ne bavite šahom profesionalno?

Dobro pitanje, ali nisam siguran u odgovor.

8) Koliko jezika govorite?

Samo 1, engleski.

9) Ko je, po vašem mišljenju, najveći šahista svih vremena? Zašto?

Mislim da i dalje Garry Kasparov, ali Magnus Carlsen ima vrlo dobre šanse da ga pretekne u budućnosti. Obojica igraju, ili su igrali na potpuno drugačijem nivou od protivnika

10) Šta se nadate da ćete postići na TePe Sigeman & Co šahovskom turniru 2022?

Obećavajući debi.

Intervju-GM Saleh Salem, Ujedinjeni Arapski Emirati (Elo 2690)


Fotografija: Krzysztof Szeląg

wikimedia

29-godišnji GM Salem Saleh jedan je od najjačih azijskih šahista.

Na početku svoje karijere osvojio je niz titula na omladinskom prvenstvu Azije u šahu, uključujući klasu do 14 godina 20027., klasu do 16 godina 2008. i do 18 godina 2009. godine. 2015. godine osvojio je prvenstvo Azije , i tri puta je osvojio prvenstvo Emirata i Arapa. Takođe je osvojio Azijsko prvenstvo u brzopoteznom šahu.

Prvi put učestvuje na šahovskom turniru TePe Sigeman.

10 brzih pitanja:

1) Koliko godina se profesionalno bavite šahom?

Ja sam šahovski profesionalac od septembra 2021.

2) Sa koliko godina ste naučili da igrate šah?

Sa 7 godina sam naučio šah.

3) Ko vas je naučio da igrate šah?

Naučio sam gledajući svoju braću i oca kako igraju šah.

4) Koji je bio vaš prvi veliki uspjeh na turniru (pobjeda na turniru ili slično)?

Osvojio sam azijsko kontinentalno prvenstvo i klasik i Blic 2015. godine, imao sam 22 godine.

5) Da li ponekad učestvujete iu drugim sportovima/igarama? Ako da, koji i na kom nivou?

Često igram fudbal, ali ne učestvujem baš na turnirima, igrao sam u fudbalskom klubu do 12 godina i bio sam jedan od najboljih u svom uzrastu.

6) Da li imate članove porodice ili rođake koji takođe igraju šah? Ako jeste, ko i na kom nivou?

Moj otac igra šah, nikada nije igrao na turnirima, ali pretpostavljam da bi njegov rejting bio oko 1600, imam tri brata, svi igraju šah, dvojica su igrali za reprezentaciju UAE, obojica su bili nacionalni šampioni UAE, plus su imali dostignuća na arapskom nivou. Njihov nivo šaha je oko 2300.

7) Šta biste radili danas da se ne bavite šahom profesionalno?

Vjerujem da bih se bavio drugim sportovima, vjerovatno fudbalom.

8) Koliko jezika govorite?

Dva, arapski i engleski.

9) Ko je, po vašem mišljenju, najveći šahista svih vremena?

Po mom mišljenju toga nema, svi su bili genijalni u svoje vrijeme, teško je porediti jer nisu igrali jedni protiv drugih i nisu imali jednake resurse kada je u pitanju materijal za trening i broj turnira.

10) Šta se nadate da ćete postići na TePe Sigeman & Co šahovskom turniru 2022?

Moj glavni cilj je da učim iz partija i postanem jači.GM Saleh Salem, United Arab Emirates (Elo 2690) – Tepe Sigeman & Co Chess Tournament (tepesigemanchess.com)

Intervju-GM Jorden van Foreest, Holandija (ELO 2715)


Foto: David Llada

23-godišnji GM Jorden van Foreest je poslednjih nekoliko godina jedan od najboljih holandskih igrača.

Već 2013. godine osvojio je juniorsko prvenstvo Evrope do 14 godina, a 2016. prvi put je osvojio i prvenstvo Holandije. 2017. godine završio je 5. na Svjetskom juniorskom prvenstvu, pola poena zaostatka za pobjednikom Arianom Tarijem.

2021. godine njegov rejting je po prvi put dostigao nivo iznad 2700, nakon pobjede na Tata Steel šahovskom turniru u Wijk an Zeeju (nakon pobjede u doigravanju protiv Aniša Girija). Ovo je bio prvi put da je holandski igrač pobijedio u Wijk an Zeeu još od Jana Timmana 1985. On je takođe osvojio TePe Sigeman šahovski turnir 2021. godine.

Po drugi put učestvuje na šahovskom turniru TePe Sigeman.

10 brzih pitanja:

1) Koliko godina se profesionalno bavite šahom?

4 godine.

2) Sa koliko godina ste naučili da igrate šah?

U dobi od 6 godina.

3) Ko vas je naučio da igrate šah?

Moj otac.

4) Koji je bio vaš prvi veliki uspjeh na turniru (pobjeda na turniru ili slično)?

Osvajanje Otvorenog prvenstva Holandije do 10 godina 2009. Imao sam 10 godina.

5) Da li ponekad učestvujete i u drugim sportovima/igarama? Ako da, koji i na kom nivou?

Volim da se bavim drugim sportovima poput fudbala ili stonog tenisa, ali nažalost nisam dobar u njima.

6) Da li imate članove porodice ili rođake koji takođe igraju šah? Ako jeste, ko i na kom nivou?

Moj brat Lucas je GM, a moja sestra Machteld ima oko 2200 rejting.

7) Šta biste radili danas da se ne bavite šahom profesionalno?

Najvjerovatnije studirao na fakultetu, možda informatiku.

8) Koliko jezika govorite?

Engleski i holandski.

9) Ko je, po vašem mišljenju, najveći šahista svih vremena? Zašto?

Kasparov. Način na koji je dominirao nad svojim savremenicima bio je bez presedana.

10) Šta se nadate da ćete postići na TePe Sigeman & Co šahovskom turniru 2022?Nadam se da ću odbraniti titulu!

Intervju-GM Aleksej Širov, Španija (ELO 2695)


Aleksej Širov

Foto: Lars OA Hedlund

49-godišnji GM Aleksej Širov rođen je u Rigi, Letonija, ali je dugo godina predstavljao Španiju. Bio je redovan učesnik vrhunskih turnira i bio je broj 4 na rejting listi Svjetske šahovske federacije.

1998. godine Širov je pobjedio Vladimira Kramnika u meču za pravo da izazove svjetskog šampiona Garija Kasparova, ali meč nikada nije našao sponzore i nikada nije odigran. U kontroverzi koja je usledila nakon toga, Kasparov je umjesto toga odlučio da igra sa Kramnikom.

Često ga upoređuju sa drugim Letoncem, njegovim bivšim trenerom i prethodnim svjetskim šampionom Mihailom Taljem. Često je voljan da napada i zabavlja, i kombinuje to sa nekim vrlo rizičnim otvaranjima. Širovova autobiografija ima prikladan naziv „Požar na tabli“.

Shirov je učestvovao na Sigeman & Co Chess turniru 2011. godine, kada je završio na 4. mjestu.

10 brzih pitanja:

1) Koliko godina se profesionalno bavite šahom?

34 godine.

2) Sa koliko godina ste naučili da igrate šah?

Sa 6 godina.

3) Ko vas je naučio da igrate šah?

Moj stariji brat.

4) Koji je bio vaš prvi veliki uspjeh na turniru (pobjeda na turniru ili slično)?

Osvojio sam svijetski šampionat do 16 godina 1988. Imao sam 16 godina.

5) Da li ponekad učestvujete I u drugim sportovima/igarama? Ako da, koji i na kom nivou?

Ne. Bavim se nekim sportovima, ali moj nivo je prenizak da bih pokušao da se takmičim.

6) Da li imate članove porodice ili rođake koji takođe igraju šah? Ako jeste, ko i na kom nivou?

Moj otac je imao rejting oko 2000, ali je preminuo prije tri godine.

7) Šta biste radili danas da se ne bavite šahom profesionalno?

Ne mnogo. Možda provodio vrijeme u zatvoru kao „pogrešan“ političar. Ako ste slobodni, onda možda radite za Uber ili davati časove šaha.

8) Koliko jezika govorite?

Uglavnom tri – ruski, španski i engleski. Nešto malog znanja imam iz još 3-4 jezika.

9) Ko je, po vašem mišljenju, najveći šahista svih vremena? Zašto?

Talj jer je bio iz istog grada kao i ja.

10) Šta se nadate da ćete postići na TePe Sigeman & Co šahovskom turniru 2022?Nadam se da ja i Miki nećemo zauzeti poslednja dva mjesta.

Intervju-GM Hans Niemann, SAD (ELO 2656)


Hans Niemann

Fotografija: © Lennart Ootes

18-godišnji GM Hans Niemann jedna je od zvijezda u usponu u američkom šahu.

Naučio je da igra šah u Holandiji gdje je živio, a po povratku u SAD sa 10 godina brzo je napredovao i počeo da se takmiči na ozbiljnom nivou, a 2016. dijelio je prvo mjesto na šampionatu juniora Sjeverne Amerike. Velemajstor je postao 2020., a 2021. osvojio je Svjetsko prvenstvo u Filadelfiji, kao i juniorsko prvenstvo SAD.

Prvi put učestvuje na šahovskom turniru TePe Sigeman.

10 brzih pitanja:

1) Koliko godina se profesionalno bavite šahom?

Rekao bih da se profesionalno bavim oko godinu dana otkako sam završio srednju školu u maju 2021. Nakon što sam diplomirao, počeo sam sve da fokusiram na takmičenje.

2) Sa koliko godina ste naučili da igrate šah?

Naučio sam da igram šah sa 8 godina.

3) Ko vas je naučio da igrate šah?

Naučio sam da igram šah u školi, jer je šah bio dio osnovnog nastavnog plana i programa.

4) Koji je bio vaš prvi veliki uspjeh na turniru (pobjeda na turniru ili slično)?

Moj prvi veliki uspeh na turniru je verovatno bila pobjeda na World Openu 2021. Imao sam 18 godina.

5) Da li ponekad učestvujete i u drugim sportovima/igarama? Ako da, koji i na kom nivou?

Nekada sam bio aktivan takmičar u vaterpolu, plivanju i biciklizmu. Odnedavno plivam i igram tenis povremeno.

6) Da li imate članove porodice ili rođake koji takođe igraju šah? Ako jeste, ko i na kom nivou?

Niko od moje porodice ili rodbine ne igra šah.

7) Šta biste radili danas da se ne bavite šahom profesionalno?

Vjerovatno bih sada igrao vaterpolo na koledžu da nije bilo šaha.

8) Koliko jezika govorite?

Govorim samo engleski.

9) Ko je, po vašem mišljenju, najveći šahista svih vremena?

Bobby Fischer je po mom mišljenju najveći šahista, zbog činjenice da se borio protiv čitavog Sovjetskog Saveza i uspio da dominira terenom sa ogromnom razlikom.

10) Šta se nadate da ćete postići na TePe Sigeman & Co šahovskom turniru 2022?

Da šah igram najbolje koliko mogu, to je očigledan cilj, ali osvajanje turnira je uvijek moj glavni prioritet!

Ekaterina Lahno: “Šah je sjajan: skoro da nema ograničenja u godinama, možete igrati i pobjeđivati ​​jako dugo”


Ekaterina Lahno, trostruka svjetska prvakinja u brzopoteznom šahu i jedna od najjačih šahistkinja na planeti, napravila je pauzu od priprema za dugo očekivanu Olimpijadu, koja će se održati ovog ljeta, i razgovarala sa Anastasijom Uglik o tome šta misli o  „Daminom gambitu“

Ekaterina se ne sjeća tačno kada je počela da igra. „Postoje priče da sam sa dvije godine i osam mjeseci već znala da slažem figure i povlačim neke poteze, ali ja to, naravno, ne mogu da potvrdim“, kaže ona. “Učestvovala sam na svom prvom zvaničnom turniru sa četiri godine, sa pet sam se takmičila na prvenstvu Ukrajine.”

Pa, sa dvanaest godina, postala je najmlađa žena velemajstor u istoriji šaha, oborivši naizgled neoborivi rekord Judit Polgar za pune tri godine.

“Sportsko djetinjstvo je uvijek teško. Dobro se sjećam kako sam sa zavišću gledala svoje drugove iz razreda kada su srećni napuštali školu, iščekujući kako će brzo da urade domaći i otrčaće u dvorište da se igraju, jer mene je kod kuće čekala samo šahovska tabla. Ali pošteno rečeno, uvijek sam voljela da se igram. I da osvajam medalje takođe – i na tim ranim prvenstvima i sada, iako je, čini se, bilo vremena da se naviknem.

Na pitanje koja je suštinska razlika između ženskog i muškog šaha, Ekaterina otvoreno odgovara: „Žene igraju lošije. I nije važno da li je to zbog naše emotivnosti, koja utiče na donošenje odluka, nemogućnosti dugotrajnog održavanja maksimalne koncentracije ili možda što u određenoj fazi morate birati između profesije i porodice, jer povratak nakon pauze, na primjer vezanog za rođenje djeteta, nije nimalo lak. Ipak, Ekaterina ima četvoro djece: najstarije od prvog muža Roberta Fontainea, francuskog šahista, i još troje od sadašnjeg Aleksandra Grischuka, jednog od najjačih velemajstora svijeta. “Činjenica da imamo takvu porodicu ima svoje pluse i minuse. S jedne strane, dobro se razumijemo suptilne stvari koje nekom čovjeku izvana mogu izgledati beznačajne. S druge strane, zajedno možemo uroniti u šahovske analize i niko nas neće prekidati. Iako se djeca odlično uklapaju i funksionišu u ovome.”

Lagno je prilično spokojna  kada je u pitanju činjenica što šah ne baš uspješno pokušava da bude više medijski. „Volim umjetničko klizanje, samo sam tu pravi navijač. I kada gledam djevojke na ledu pod bljeskovima kamera i uz vrisku navijača, zadivljena sam njihovom koncentracijom. Ali takva slava nama se neće desiti: kratak program od tri minute mnogo je bolji za gledanje od ljudi koji tiho sjede šest sati za  tablom.

Ipak, radujem se velikoj smotri, Svjetskoj šahovskoj olimpijadi, koja će se održati u julu. “Želim da se ona održi ovaj put – već je odložena zbog pandemije – i sanjam da budem među prve tri. Kao minimum. Bio bi to prekrasan ulazak u središnjicu  ​​moje karijere. Na kraju krajeva, šah je u ovome dobar: skoro da nema ograničenja u godinama, možete igrati i pobjeđivati ​​jako dugo.”

https://bazaar.ru/heroes/harpers-bazaar/ekaterina-lagno-shahmaty-ved-chem-horoshi-vozrastnyh-ogranicheniy-pochti-net-ty-mozhesh-igrat-i-vyigryvat-ochen-dolgo/

Damin gambit. Velemajstor Kovanova – o šahu iza kulisa


Piše: Alexander TIKHOVOD

16.03.2022

U Saratovu je počela značajna karijera osvajačice kupa Rusije, velemajstora Baire Kovanove. Predstavlja svoj region od 2006. godine.

Uoči šahovske sezone, šahistkinja je ispričala kako je bilo u borbi sa muškarcima, kakose trudi da ne izgubi samokontrolu, i o tome što je učešće na međunarodnim takmičenjima odloženo na neodređeno vrijeme.

“Ići ćeš u Saratov, i sve će uspjeti”

– U decembru ste po drugi put osvojili Kup Rusije. Ovoj pobjedi posebnu težinu daje činjenica da je u ženskom šahu sve teže pobijediti…

Baira Kovanova: – Konkurencija je stvarno sve veća, iako su nova imena u našem sportu rijetka, a krug glavnih kandidata za titule gotovo da se ne mijenja. U 2017 godini

prvi put sam pokazala najbolji rezultat na Kupu zemlje. Prošle jeseni putovala  sam rutom Čeljabinsk, Soči, Varšava, gdje se održavalo Svjetsko prvenstvo u rapidu i blitz-u, a krajnja destinacija turneje bio je Hanti-Mansijsk – tradicionalno mjesto za finale ruskog šahovskog kupa.

– Zašto ste izabrali šah?

Baira Kovanova – Podstaknule su me određene okolnosti, kao da je neko odozgo naredio. Kada sam bila u školi, u Kalmikiji se pojavio kult šaha. Šah je postao obrazovni predmet. U mom dnevniku se pojavilo 15 petica, na primjer, za damin gambit i druge varijante otvaranja, od kojih najčešće zavisi ishod meča. Generalno, bila sam aktivan tinejdžer. Osim obaveznih časova, zanimala se i za – ples, borilačke vještine, savladala je muzički instrument sa tri žice. Na kraju sam odustala od svega kako bih se fokusirala na šah. Zaista sretan susret za mene je bio sa trenerom Pavelom Lobachom, koji je pozvan da trenira šahovsku reprezentaciju Kalmikije. Imala sam tada 16 godina i moj takmičarski rejting mi nije baš dozvoljavao da računam na uspješnu sportsku karijeru. Lobach je ohrabrio: „Ići ćete u Saratov, i sve će uspjeti.“

Tačna računica i živopisne emocije

– Ovaj mentor je primjetio vašu ne baš jednostavnu ekspanzivnu prirodu. A ipak ste zajedno napravili snažan tandem.

Baira Kovanova – Saratovski trener, kojem dugujem uspon do vrhunaca profesionalnog sporta, koji je odgojio velemajstore svjetske klase, među kojima je i Natalia Pogonina, i sam je sjajna osoba. Svijet ove igre, zasnovan na preciznosti proračuna, ispunjen je živim emocijama. Partije su poput zamršene detektivske priče ili očaravajućeg trilera. Susreti starih rivala na tabli razvijaju se po scenarijima koji nisu slični jedan drugom. Vodi se borba intelekta, karaktera i snage volje. Nervirala sam se u svakoj prilici, nisam mogla da se nosim sa svojim prirodnim temperamentom i, povlačeći impulsivne poteze, gubila sam malo po malo prednost koju sam stekla. Činilo se da je pobjeda blizu, ali dozvoljavala sam previde i odmah dolazila na ivicu neuspjeha. Pavel Vladimirovič me je navikao na potreban red, sistematski radio na greškama. Samokontrola je neophodna: prednost u šahu ima onaj ko u stresnoj situaciji drži hladnom glavu, tvrdoglavo igra svoju varijantu, usprkos povremenim  pogrešnim proračunima.

– To znači, nakon preseljenja u Saratov, promijenili ste se kao osoba?

Baira Kovanova – To je zaista težak posao. Teško je fokusirati se na intelektualnu aktivnost dok živite u Elisti. Sa našim istočnjačkim načinom života, odvlači vam pažnju brojna rodbina: čak i drugi rođaci se smatraju članovima vaše porodice, uvijek vas mogu pozvati u posjetu, a nepristojno odbiti. Moj otac, koji više nije živ, bio je zabrinut za moj šah, pratio me na svim takmičenjima, pokušavao da me zaštiti od nepotrebnih nevolja. Međutim, igranje na račun talenta zaostaje za teorijom koja se brzo razvija. Računarski program daje izgledne kombinacije. Nakon što ih utvrdite, nemate dilemu u partiji oko svakog poteza. Takav trening zahtjeva svakodnevno potpuno uranjanje nekoliko sati za redom. Samo u Saratovu sam radila na ovaj način.

– Grad na Volgi, koji je postao vaš drugi dom, nije kao Elista. Da li ste imali problema s adaptacijom?

Baira Kovanova – Nedavno je Saratov, posebno njegov centar, postao ljepši. Osjećam se ugodno ovdje, pored muža, koji je rodom iz Dagestana. Dovešću svoju ćerku, o kojoj još uvijek brine moja baka u Kalmikiji. Internacionalna porodica! Lična sreća, visoko obrazovanje, sportski uspjeh – na Saratovskoj zemlji su se složili sastavni djelovi moje sudbine. Ovdje, na Pravnoj akademiji, pomagali su mi u svakodnevnim životnim i finansijskim poslovima. Vjerovali su u mene. To me inspirisalo  čak i više od nekih turnirskih uspjeha.

Žene protiv muškaraca

– Šahovska takmičenja zahtjevaju veliku mobilnost. Kako to uspjevate? A šta će se promijeniti u vašem rasporedu, s obzirom na situaciju u svijetu?

Baira Kovanova -Jedne godine se Viša liga igrala u Vladivostoku, a druge – u Kalinjingradu na Baltiku. Morate biti u odličnoj fizičkoj formi kako biste izdržali ritam stalnog kretanja, i što je najvažnije, manje se umarati u partijama koje ponekad traju i po sedam sati. Ovo je klasičan šah.

U brzim varijantama igre imate dvije do deset sekundi po potezu, i to je prava zabava. U blitzu, koji postaje sve popularniji, ne osjećate nervozno preopterećenje, a porazi nisu tako bolni kao u klasičnom šahu. Iako se blitz pokazao traumatičnim događajem zbog pandemije: učesnici koriste maske, I odvojeni su prozirnom pregradom sa otvorom veličine table. Žureći da pomjerite figuru, riskirate da oderete kožu, da posječete ruku na rubu pregrade. Neki velemajstori su prešli na online igru. Što se tiče putovanja u inostranstvo, ona su otkazana za sve ruske sportiste. Vazdušni prostor je zatvoren, a valuta je poskupjela. Hajde da igramo u Rusiji.

– Da li prihod velemajstora zavisi isključivo od broja uspješnih partija i osvojenih turnira?

Baira Kovanova – A takođe i od treniranja. Daleko smo od najplaćenijih sportista. Sve što regionalna federacija može učiniti da podrži svoje šahiste danas je 800 rubalja dnevno za hotel. Njen budžet je prilično mali, usprkos činjenici da je u Saratovu ova igra veoma popularna i da postoje majstori koji donose slavu regionu. Morate stalno zarađivati ​​na putu. Spremam se za klupsko prvenstvo Rusije koje počinje na rivijeri Sočija. U ženskom šahu nema impresivnog nagradnog fonda. Ali nema skandala, kao kod Vladimira Kramnika. Ruski velemajstor optužen je za nepoštene metode borbe na svjetskom prvenstvu protiv Bugarina Topalova: često je išao u toalet tokom meča. Kako se ispostavilo, Kramnik je imao zdravstvenih problema. Napominjem da je takmičenje sa muškarcima najsigurniji način da šahistkinja unaprijede svoju vještinu. Vjeruje se da žene u šahu slabo drže odbranu kada su suočene sa agresivnom igrom i da su jednostavne u svojim akcijama. Ipak, mislim da stil igre više ne zavisi od pola, već od individualnog karaktera. Na primjer, Judit Polgar, koja je osvojila mnoge muške turnire, bila je poznata po svojoj sposobnosti napada, voljela je da rizikuje.

– Ovaj tip je bio osnova radnje popularne mini-serije „Damin gambit“. Da li je ovaj film autentičan sa profesionalne tačke gledišta?

Baira Kovanova – Zadivljujuće snimljeno. Scene su bile zabavljene kada, pod dejstvom tableta, glavnu junakinju posjećuju vizije – šahovske studije koje se pojavljuju na plafonu. Sam film više liči na sportsku reklamu. Njegove epizode su urnebesne. Glumica, u ulozi čuda od djeteta po imenu Elizabeth, pomiče figure kao da ih prvi put drži i nespretnim pokretom dodiruje dugme na satu koje fiksira vrijeme igre. Ovo kreativno iskustvo samo potvrđuje koliko je velika i nepoznata prava dubina šaha.

Biografija Baira Kovanova. Rođena je 12. maja 1987. godine u Elisti. Šahom se bavi od 10. godine. Od 2007. Je međunarodni velemajstor. Učesnik studentskih svjetskih prvenstava i Univerzijada, turnira serije FIDE Grand Prix, superfinala ruskih prvenstava. Dvostruki osvajač Nacionalnog Kupa. Višestruki šampion Rusije i višestruki osvajač Evropskog klupskog kupa u sastavu Jugre (Hanti-Mansijsk).

Tatiana Flores-Intervju sa Carissom Yip


21.2.2022 – U ekskluzivnom intervjuu sa Tatjanom Flores, Carissa Yip govori o svojoj šahovskoj karijeri, svojim studijama, nekim od svojih najvažnijih partija, nezaboravnim šahovskim trenucima, i iznosi planirani raspored šahovskih turnira za ovu godinu!

Američka šahistkinja rođena je 10. septembra 2003. godine u Bostonu, a naučila je da igra šah od svog oca sa šest godina i vrlo brzo je uspjela da ga pobijedi. Uskoro su usledili nacionalni i međunarodni uspjesi i rekordi: najbolje rejtingovana osmogodišnja šahistkinja u zemlji, najmlađa šahistkinja koja se kvalifikovala u USCF (United States Ches Federation) za titulu eksperta u istoriji, najmlađa šahistkinja  nacionalni majstor, i u desetoj godini postala je najmlađa šahistkinja ikada koja je porazila velemajstora. 2019. Carissa je postala ženski velemajstor (WGM), a 2020. postala je IM. Prošle godine je osvojila prvenstvo SAD-a za žene 2021. u St. Louisu sa odličnim performansom od 8½ poena od 11, završivši 1½ poen ispred svojih konkuretkinja.

Šta najviše volite kao šahistkinja?

Carissa Yip -Mislim da najviše volim mogućnost da putujem i da tako istražujem svijet, upoznajem mnogo različitih osoba i postanem prijatelj sa mnogima od njih. To mi je nešto veoma dragocjeno.

Koje su najveće prednosti šaha u vašem životu?

Carissa Yip -Kao što sam rekla; Upoznala sam mnogo ljudi koje ne bih upoznala da nije bilo šaha, ali mislim da je šah takođe oblikovao moj mentalni okvir i način razmišljanja budući da igram od kada sam bila dijete. Takođe mislim da je to nekako izgradilo ovu osnovu racionalnosti, kritičkog mišljenja i vještinu rješavanja problema koje možda ne bih mogla imati da nije bilo šaha.

Vi ste najmlađa Amerikanka u istoriji koja je stekla titulu međunarodnog majstora. Da li biste rekli da je ovo najveći uspjeh u vašoj dosadašnjoj karijeri?

Carissa Yip -Da, definitivno! To je ono za što sam radila od svoje 12 ili 13 godine, tako da je to bilo vjerovatno najveće dostignuće do sada u mojoj šahovskoj karijeri zajedno sa osvajanjem Prvenstva SAD-a za žene 2021.

Prošle godine ste postali šahovska prvakinja SAD-a sa veoma jakim performansom! Kakav je bio osjećaj i šta očekujete od prvenstva SAD-a 2022?

Carissa Yip -To je zapravo bilo vrlo zanimljivo iskustvo jer je to bilo prvi put da igramo  direktno od 2019. godine; turnir 2020. održan je online. Turniri tokom Covida su uvijek komplikovani i prilično različiti, a ja nisam igrala toliko u poslednje dvije godine. Bilo je interesantno i zato što ga obično održavaju na proljeće što se uvijek poklapa sa proljećnim raspustom u mojoj školi, ali 2021. godine turnir je bio sredinom mog prvog polugodišta.

Cijenim to što mi škola dozvoljava da idem na šahovske turnire, ali obično nekome daju samo pet slobodnih dana godišnje, ali turnir je trajao dvije nedjelje! Zato sam morala podnijeti posebnu molbu kada smo konačno saznali datume turnira, tako da je čak i dolazak na turnir bio komplikovan. A škola me jako zaokuplja, tako da nisam trenirala nekoliko mjeseci, možda dva ili tri, i mislim da sam se u početku osjećala prilično ‘zarđalo’ i mislim da se to pokazalo i u mojim partijama. Na kraju sam pronašla svoj ritam i mislim da sam počela da igram dobro.

Za ovogodišnje prvenstvo SAD nadam se da ću uspjeti da odbranim titulu. Nisam baš sigurna kada će se turnir održati ove godine jer Covid još uvijek traje i da li će biti online ili lično… Mislim da je to sve što mogu da kažem u vezi sa tim. Sve je i dalje vrlo neizvjesno, ali mislim da će sastav biti približno isti i nadam se da ću moći da igram i da odigram dobro.

Kako biste opisali svoj stil igre?

Carissa Yip -Mislim da je moj stil igre definitivno taktički ili agresivan. Zaista ne bih sebe nazvala super čvrstim igračem; Mislim da inače često osciliram. Procjena moje pozicije također dosta varira, što možda nije baš dobro za mene (smijeh), ali trudim se da stvari budu dinamične i rizične, pa u mojim partijama osjećam kao da nikad nije gotovo. Uvek postoje trikovi, taktika na koje bih mogla da se oslonim.

Neki ljudi bi mogli reći da je pozicija poziciono izgubljena, ali sve dok postoji iskra nade u poziciji, osjećam da mogu nastaviti da igram sve dok održavam dinamičnu igru. Mislim da se najbolje snalazim u situacijama kada je pozicija puna života, mogućnosti i ideja.

Recite nam nešto o vašim najznačajnijim partijama i šahovskim trenucima.

Carissa Yip -Rekla bih da je jedna od mojih najupečatljivijih partija pobjeda protiv Ju Wenjuna na Cairns Cupu 2020. Sve u svemu, ovaj turnir mi je vjerovatno bio i jedan od najupečatljivijih, jer sam počela porazima u prve četiri partije, što je bilo jako  sramotno! Bio je to prvi put da sam igrala turnir sa tako dobrim šahistkinjama, sa najboljim ženama na svijetu i išlo mi je prilično loše.

Ali u drugoj polovini turnira  sam se nekako sabrala i došao je moj vrhunac na turniru, a to je pobjeda protiv Ju Wenjuna crnim figurama – vjerovatno jedan od vrhunaca u mojoj dosadašnjoj šahovskoj karijeri. Još jedan trenutak za pamćenje za mene je bio kada sam pobijedila svog prvog GM-a! Imala sam deset godina i još uvijek se prilično jasno sjećam partije; to nije bila najbolja partija ikada, ali je u to vrijeme bila veoma dobra.

Koje planove i ciljeve imate po pitanju šaha i akademskog obrazovanja?

Carissa Yip -U šahu bih barem voljela da postanem GM, to je sledeći korak. Nadam se da ću nastaviti da igram šah dok studiram. Sledeće godine idem na koledž, tako da još uvijek mnogo razmišljam o tome. Nisam još sasvim sigurna šta želim da studiram, ali još uvijek imam vremena da se odlučim i razmislim o svemu. Trenutno naginjem dvostrukom smjeru sa nečim poput informatike sa filozofijom ili istorijom.

Kako uspijevate da spojite školu i studije sa šahom?

Carissa Yip -Trudim se da svaki dan nađem vremena za malo učenja šaha. Nedavno je bilo prilično zauzeta u završnoj godini, ali nadam se da ću se vratiti u ovu radnu rutinu od nekoliko sati šahovskog rada svakog dana.

Koje projekte imate za ovu godinu i koje turnire planirate da igrate?

Carissa Yip -Nisam baš sigurna za turnire jer je sve online, ali još uvijek ćaskam s nekim ljudima, radim na vlastitom poboljšanju, a nadam se da će biti turnira na ljeto na kojima ću moći da igram da pokušam da osvojim neke norme. To je trenutno plan, ali ćemo morati vidjeti koji će se turniri zapravo održati.

Šta biste željeli da poboljšate ili promijenite u šahovskom svijetu?

Carissa Yip -Mislim da se posljednjih godina odnos šahovske zajednice prema ženama koje igraju u svijetu šaha popravio, ali definitivno bi se moglo ići I dalje. Dakle, ono što bih voljela da vidim je više žena u šahu i manje onih koji omalovažavju šahistkinje.

Hvala vam puno na vašem vremenu, gospođo Yip! ChessBase tim i ja vam želimo sve najbolje u vašim budućim nastojanjima.

Intervju je vođen putem Zoom-a 11. januara 2022. godine na engleskom jeziku.

https://en.chessbase.com/post/an-interview-with-carissa-yip

Intervju sa Vladislavom Artemjevim (3.nastavak)


“Karpov je u dobroj fizičkoj i psihičkoj formi. Održava formu“

Foto: © Mikhail Zakharov / IA Tatar-inform

„U komunikaciji, Karpov je apsolutno skroman, i razumjete kako još uvek voli šah“

– Na otvaranje Kupa gradonačelnika pozvan je počasni gost Anatolij Karpov. Da li ste stigli da komunicirate s njim?

Vladislav Artemjev – Ne ovog puta. Mi, učesnici, okupljeni u gradskoj skupštini smo sjedili. Pojavio se Anatolij Jevgenijevič, održao pozdravni govor i brzo su ga pozvali i odveli. Po svemu sudeći, 12. prvak svijeta imao je gust raspored susreta i događaja.

– Kako je vizuelno izgledalo stanje 70-godišnjeg Karpova?

Vladislav Artemjev- Vedar, dobar govor. I dalje radi u Državnoj Dumi, tako da je u dobroj fizičkoj i psihičkoj formi. Održava se u dobroj formi.

– Znate li da li on i dalje sjedne za tablu da igra?

Vladislav Artemjev – Skoro nikad. Mada, znate, postojala je jedna epizoda. Na ljeto sam s njim odigrao dvije brzopotezne partije. U Moskvi je održan turnir u pomen na velemajstora Smislova, a Anatolij Jevgenijevič je sasvim neočekivano odlučio da učestvuje u njemu. Na turniru je učestvovalo 30-ak šahista, skoro svi velemajstori, a Karpov je zauzeo mjesto u sredini tabele – po mom mišljenju 14. mjesto. Za osobu koja sada rijetko trenira i koja je u respektabilnim godinama, morate se složiti, veoma vrijedan rezultat. S njim sam igrao dvije partije – jednu sam dobio, drugu igrao neriješeno.

– Da li vas je to obradovalo?

Vladislav Artemjev – Zapravo, nisam baš želio da igram sa njim, shvatajući da on sada nije u najboljoj kondiciji. Zato, čak i malo mi je žao što sam pobijedio. S druge strane, malo smo razgovarali nakon partija i bilo je lijepo. U komunikaciji, Karpov je apsolutno skroman, i shvatite koliko i dalje voli šah.

Učesnici šahovskog Kupa gradonačelnika Kazana

Foto: kzn.ru

„Najnoviji ruski sportski filmovi žive“

– Tada još, film Alekseja Sidorova „Svjetski šampion“ nije izašao?

Vladislav Artemjev – Ne, ali su se stvaraoci filma konsultovali sa Karpovom. I ne samo s njim, već i, na primjer, s velemajstorom Jurijem Balašovim, sekundantom svjetskog prvaka u tom istorijskom meču s Korčnojem, čiji su događaji opisani u filmu.

– Tako smo glatko prešli na razgovor o tim čuvenim događajima iz 1978. godine. Ako je Balašov bio sekundant Karpova, onda ko je bio sekundant Korčnoju?

Vladislav Artemjev – Genadij Sosonko, koji je takođe emigrirao, poput Viktora Korčnoja, i počeo da igra za Holandiju.

Hajde da pričamo o filmovima. Lično, drago mi je da su u Rusiji naučili da prave kvalitetne sportske filmove. „Legenda broj 17“, „Moving up“, „Na ivici“ i evo „Svjetski šampion“. Već u prvim novogodišnjim danima otišli ste da gledate „Svjetskog šampiona“. I kakvi su opšti utisci?

Vladislav Artemjev – Prije svega, slažem se da su najnoviji domaći sportski filmovi, poput „Kretanje prema vrhu“, zaista kvalitetni – nekako su živi, ​​prirodni. Sa suprugom i rodbinom sam pošao da gledam “Šampiona” već 2. januara. Impresionirala me i kompjuterska grafika u filmu. Proces izračunavanja varijanti prikazan je na tako zanimljiv i slikovit način. Sve u svemu, film mi se jako svidio, posebno zato što je umjetničko djelo. Film od početka do kraja, kako kažu, drži, ne pušta. Zaista mi se svidjela priča povezana s Karpovljevim odnosom sa ocem. To je takva priča kako je tata doveo malog Tolju za ruku u šahovski klub i kako je on tamo, u Zlatoustu, učestvovao u simultanci sa već svjetski poznatim velemajstorom

Korchnojem! I kako su dramatična sva Karpovljeva preživljavanja kada sazna za bolest svog oca. Zanimljiva je i razotkrivena linija odnosa sa nevjestom velemajstora, koja mu je postala prva supruga. Istina, autori filma su joj promijenili ime – na ekranu se zove Veronika, ali u životu je bila Irina, ima zajedničkog sina sa Anatolijem Evgenijevičem.

– Šta možete reći o glumcima uključenim u film, a pre svega o izvođačima glavnih uloga – Ivanu Jankovskom (Karpov) i Konstantinu Habenskom (Korčnoj)?

Vladislav Artemjev – Posebno mi se dopala gluma Habenskog. Viktor Korčnoj je bio složena osoba u životu – o tome govore i činjenice i sjećanja ljudi koji su s njim bili bliski prijatelji. Za to su postojali i objektivni razlozi. Na primjer, teško lenjingradsko djetinjstvo u opkoljenom gradu, gubitak oca na frontu bez traga na samom početku rata. Zadao je sebi cilj da postane svjetski prvak i išao je ka njemu čitav svoj život. Njemu je bio svojstven bijes, i to ne samo u sportu (što je sasvim normalna pojava). Ali čini mi se da on nije u svemu bio tako negativna osoba, kao što je prikazano u filmu. Dolazi na partije sa brojanicom, donosi mjerač zračenja (iako je ovo drugo moglo da bude).

-Ljudi iz sekte su u njegovoj grupi podrške…

Vladislav Artemjev  – Zaista je bilo sektaša iz organizacije Ananda Marga zabranjenih u Indiji. Generalno je imao šarolik sastav tima. Što se tiče parapsihologa, poznato je da je Karpov sa sobom doveo parapsihologa Zuhara, a u sali je pokušao da izvrši mentalni uticaj na pretedenta.

„Mečevi Spaski – Fišer i Karpov – Korčnoj izašli su iz okvira čisto šahovskog sukoba“

– Vlade, sećam se koliki je bio interes u Sovjetskom Savezu za meč 1978. u Bagiju. Još uvijek se sjećam kako su svi raspravljali o događajima na meču za svjetskog šampiona  1972. između Spaskog i Fišera. Mislite li da je takvo interesovanje za ove mečeve bilo povezano sa interesovanjem za šah uopšte ili sa političkom pozadinom susreta?

Vladislav Artemjev – Oba ova meča, Spaski – Fišer, i Karpov – Korčnoj, izašla su iz okvira čisto šahovske konfrontacije. Oni su bili percipirani kao borba supersila, ideologija, morala. I otuda široka pokrivenost borbi, i ogromno interesovanje. I, drugo, tada život ljudi još nije bio toliko raznovrstan kao danas, kada različite grupe ljudi zapravo nemaju ista interesovanja. A takvi događaji kao što je meč za šahovsku krunu postali su predmet interesovanja čitavog društva. Nije bilo interneta, blogova. I kao rezultat toga, vijest o meču između Karpova i „antisovjeta“ objavljivana je odmah nakon informacija o političkom životu zemlje.

– Da li ste proučavali kreativno nasleđe Karpova i Korčnoja?

Vladislav Artemjev – Naravno da jesam. Njihovi stilovi igranja bili su različiti. Karpov se oduvijek odlikovao velikom izdržljivošću. On je veoma dobar defanzivac. S vremena na vrijeme dolazio je u tešku situaciju, ali je postepeno stabilizovao situaciju na tabli i spašavao se. Imao je veoma vrijednu osobinu – osjetio je  trenutak kada je protivnik popustio, i nakon duge odbrane mogao je preći u kontru i otići do samog kraja, igrati na pobjedu. Ima šahista koji se takođe dobro brane, ali nakon duge odbrane rado pristaju na remi – spasili su se, i to je dobro. Karpov nije jedan od njih. Oduvijek je bio vrlo jak taktičar, a tehnika igre mu je bila na visokom nivou.

– A Korčnoj? Kako je mogao tako samopouzdano da savlada sve konkurente – Polugajevskog, Spaskog na putu do meča u Baguiju?

Vladislav Artemjev – Korčnoj je bio veoma hrabar. Mogao je uzeti pješaka protivniku, izložiti se ozbiljnom napadu i kasnije poremetiti protivničku poziciju. Nije svako to mogao podnijeti. Njegove sportske kvalitete bile su veoma jake.

“Ovaj sistem je veoma živ, mijenja se i morate dobro raditi da biste ostali na najvišim pozicijama”

Foto: © Vladimir Vasiliev / IA „Tatar-inform“

„Mihail Talj u filmu samo puši i smije“

U ovom meču u Baguiju (o kojem se u filmu govori), Korčnoj se spasio iz bezizlazne situacije – gubio je 2:5 u seriji do šest pobjeda. A, sa druge strane, herojski izjednačivši rezultat, nikada nije uspio da dovede pobjedu do kraja protiv Karpova. Zašto?

Vladislav Artemjev – Činjenica da je uzvratio samo je pokazala Korčnojeve izuzetne sportske  kvalitete, njegovu volju, želju da dobije meč i konačno postane prvak svijeta. Moguće je da se Karpov nije potpuno slomio, već se umorio. Kod Karpova se to dešavalo. Kada je igrao prvi meč za titulu sa Kasparovom, poveo je 5:0 i dozvolio protivniku da dobije tri partije (govorimo o meču bez ograničenja broja partija 1984/85, prekinut na 5:3 od strane predsjednika FIDE Campomanesa – cca. Ti). Tada je bio umoran i Karpov, nakon što mu se Kasparov približio po rezultatu, uslijedile su serije remija, a kada je predsjednik FIDE prekinuo meč, nije bilo jasno kome je to više koristilo.

– A vraćajući se meču u Baguiju, da li se može reći da se pri rezultatu 5:5 izazivač opustio?

Vladislav Artemjev – Korčnoj se nije opustio. U kobnoj  partiji, odlučio je da rizikuje, igra napadački, uprkos tome što je igrao crnim figurama. Možda je smatrao da je Karpov jako umoran i počeo da igra crnim figurama na pobjedu. Odabrao je riskantnu varijantu. Karpov se sabrao. Mentalno se opustio, nakon što je otišao na košarkašku utakmicu – ova epizoda je dobro prikazana u filmu. ‘Prodrmao’ se i odigrao odlučujuću partiju jako dobro i sabrano. Nije dao protivniku priliku za kontru.

– Da li vam se dopao Karpov u glumi Ivana Jankovskog?

Vladislav Artemjev – Igrao je divno, ali, po mom mišljenju, njegov karakter je donekle uljepšan. Recimo, Karpov je tamo predstavljen kao žilav sportista – igra tenis, sve to, ali se zna da nije bio u tako idealnoj fizičkoj formi, u kakvoj ga prikazuje film. Ali činjenica da je u filmu prikazan kao sportista jake volje je istina. Anatolij Jevgenijevič se uvijek držao svojih šansi. Ali oba izvođača glavnih uloga odigrala su sjajno, kao i izvođači sporednih uloga – vođe tima Karpova, Baturinskog, kosmonauta Sevastjanova. Ali Mihail Talj je predstavljen karikaturalno – on samo puši i smije se. On je zaista bio vesela osoba, ali ipak bio je svjetski prvak, a u filmu je prikazan nekako kao potpuno neugledan.

-Šta je sa Fischerom?

Vladislav Artemjev –  Zanimljiva epizoda u kojoj Fišer daje Karpovu sliku koja prikazuje partiju šaha sa đavolom. Generalno, pregovori između Karpova i Fišera o održavanju meča trajali su dugo, ali nikada nisu igrali međusobno. Između njihje bilo oko 10 godina razlike u godinama. Fišer je stalno postavljao svoje uslove i kao rezultat toga nije došlo do ovog potencijalno veoma interesantnog susreta dvojice šampiona na šahovskoj tabli.

(Kraj)

https://www.tatar-inform.ru/news/vladislav-artemev-mne-nemnogo-zal-cto-vyigral-u-anatoliya-karpova-v-saxmaty-5854383

Intervju sa Vladislavom Artemjevim (2.nastavak)


– A kada su se počeli razvijati brzi šah i blic?

Vladislav Artemjev – U vrijeme Karpova i Kasparova brzi šah nije bio naročito čest, radije su igrali klasično. Mislim da se njihovo širenje odvijalo od početka 2000-ih. U posljednjih 15-20 godina postali su široko primjenjivani.

– Da li se to dogodilo prije ili nakon što se čovjek na šahovskoj tabli suočio sa kompjuterom?

Vladislav Artemjev – Tek nakon što je kompjuter pobjedio Garija Kasparova, mada ne znam da li su ti fenomeni međusobno povezani. Sada mislim na standardnu ​​situaciju, a ne na višu silu, povezanu sa pandemijom, godišnje se održava svjetsko prvenstvo u brzom šahu i blicu, a svake godine se igra za titulu prvaka Rusije u ovim disciplinama. Održava se Kup Rusije u brzopoteznom šahu, ove godine će biti pokrenut isti turnir koji se sastoji od niza etapa u blicu. Slični turniri se održavaju i van Rusije. Odnosno, sada su sve vrste šaha zastupljene u približno jednakim omjerima.

„Status brzog šaha i blica postepeno raste“

– Da li Vam se čini da podjela šaha na različite vrste, discipline razvodnjava interesovanje za veliku drevnu igru? Kada postoji samo jedan šah i jedan šampion, svi ga poznaju, prate šahovski život, pokušaju da se kralj skine sa trona. A ovdje postoje različiti šampioni, različiti rejtinzi – možete se zbuniti.

Vladislav Artemjev – U izvjesnoj mjeri mogu da se složim sa vama. Kada je Carlsen istovremeno držao titule svjetskog prvaka u klasičnom šahu, brzopoteznom šahu i blicu, odnosno bio je, kao i u boksu, apsolutni prvak u svim verzijama, sve je bilo jasno, ali to se prije može smatrati izuzetkom. Sada je zaista običnom navijaču teško shvatiti ko je, da tako kažem, glavni šampion. Do sada se, mislim, svjetski prvak u klasičnom šahu može smatrati glavnim, ali status brzopoteznog šaha i blitz-a postepeno raste, a rejting i značaj šampiona, lidera u svim šahovskim disciplinama se izjednačava. Svjetska prvenstva i drugi veliki turniri u brzom šahu i blicu okupljaju veliku publiku, velike nagradne fondove, a na njih dolaze svi vodeći velemajstori. U skladu sa tim i njihov status raste.

– A razvijajući svoje vještine u brzom šahu i blitzu, sportisti usavršavaju svoje majstorstvo u klasičnom šahu. Da li vam to posebno pomaže?

Vladislav Artemjev – Ne uvijek. U brzom šahu morate donositi intuitivnije odluke. Nemate uvijek vremena da izračunate ovu ili onu situaciju, da se udubite u poziciju koja se razvila na tabli. U klasičnom šahu imate mogućnost da  izračunate sve varijante do kraja. Ali sada je kompjuterska priprema veoma razvijena, i snage se izjednačavaju. Na primjer, jedan od protivnika je višeg nivoa, ali zahvaljujući kompjuterskoj pripremi, može se uhvatiti u nekoj varijanti, pa se u skladu sa time i razlika u klasi izjednačava. Naravno, to se ne dešava uvijek.

“U brzom šahu morate donositi intuitivnije odluke. Nemate uvijek vremena da izračunate ovu ili onu situaciju, da se udubite u poziciju koja se razvila na tabli.”

Foto: © Mikhail Zakharov / IA Tatar-inform

“Pripreme otvaranja su monotone, ali ako želite da pobjedite, morate to da uradite”

– Kakva je situacija sa turnirom kandidata za krunu u klasičnom šahu?

Vladislav Artemjev – Zakazan je za jun ili jul ove godine u Španiji. Selekcija učesnika je skoro završena. Poznata su šestorica – pobjednik i finalista Svjetskog kupa Duda i Karjakin, Ian Nepomniachchi, koji je izgubio meč za titulu od Carlsena, i još trojica. Osim toga, sada počinje Grand Prix serija, nakon čega će biti popunjena preostala slobodna mjesta.

– Da li učestvujete na Grand Prixu?

Vladislav Artemjev -Nažalost, nisam uspio da se kvalifikujem. Pokušaću da uđem u Grand Prix sledeće godine.

– Šampionski ciklus još uvijek traje dvije godine?

Vladislav Artemjev – Da, meč za titulu prvaka svijeta održava se svake dvije godine, ali su se zbog korona virusa Carlsen i Nepomniachchi sastali 2021. umjesto 2020. godine. Kao što su Olimpijske igre u Tokiju odložene za godinu dana. Zbog epidemije veze su prekinute, rokovi su pomjereni, a Carlsen će sada braniti titulu početkom 2023. godine. Nije ostalo toliko mnogo vremena.

– Čitao sam da ne volite baš mnogo otvaranja. Da li je to istina?

Vladislav Artemjev – Da, od djetinjstva je bilo tako da sam volio druge aspekte šaha i smatrao ih važnijim od otvaranja. Ali, naravno, priprema za otvaranje je važna i ja sam počeo da obraćam više pažnje na ovu komponentu. Priprema otvaranja znači analizu počevši od početnih pozicija, predviđanje kako se događaji mogu razvijati. Različita otvaranja analiziram sa trenerom, sa kompjuterom. Ovaj posao je veoma monoton i, da budem iskren, nije baš kreativan, jer su kompjuteri postali veoma moćni. Ali ovo morate uraditi ako želite pobijediti i ostati na visokim pozicijama. Ali u brzom šahu uloga pripreme otvaranja je manja i moja ljubav prema rapidu je dijelom povezana s tim.

– Na kojim turnirima ćete učestvovati u bliskoj budućnosti?

Vladislav Artemjev – 19. februara počinje prva etapa ‘Champions Chess Tour-a’. Sam ‘Championship Tour’ će se sastojati od devet faza. U prvoj fazi svakako ću učestvovati. Razmišljam i o tome da nastupim na Evropskom prvenstvu u klasičnom šahu  krajem marta u Sloveniji. Moj rejting mi to dozvoljava, ovo je prilično visoko statusno takmičenje, ali još nisam donio konačnu odluku. Ekipno prvenstvo Rusije zakazano je za maj, tako da ću svakako učestvovati na njemu u sastavu kazanjske ”Ladye“.

(Nastaviće se)

Intervju sa Vladislavom Artemjevim (1.nastavak)


11. februar 2022 18:00

Piše: Alexander Norden

Vladislav Artemjev: „Malo mi je žao što sam pobjedio Anatolija Karpova u šahu“

Velemajstor Vladislav Artemjev je učestvovao na Kupu gradonačelnika, kojeg je otvorio Anatolij Karpov u Kazanju. O pobjedi nad šahovskom legendom, utiscima o novom filmu Alekseja Sidorova „Svjetski šampion” i neposrednim planovima za osvajanje šahovskog Olimpa velemajstor je govorio u intervjuu za sportsku redakciju novinske agencije Tatar-inform.

Velemajstor Vladislav Artemjev

Fotografija: © Pavel Zheleznyak

“Pandemija je u manjoj mjeri pogodila šah”

– Vladislave, poslednji put smo razgovarali prije dvije godine, kada je pandemija tek počela svoje širenje. Ona nije stala ni sada, ali život, uključujući i sport, nije, na sreću, sav na internetu. Recite nam nešto o Kupu gradonačelnika Kazanja, prvom takmičenju u novoj kalendarskoj godini na kojem ste učestvovali.

Vladislav Artemjev – Ovaj turnir je prvobitno zamišljen u čast prvog predsednika Tatarstana Mintimera Šaripoviča Šajmijeva, koji je 20. januara napunio 85 godina. I sam je veliki ljubitelj šaha. Iz nekog razloga turnir je preimenovan, te je počeo da nosi naziv „Kup gradonačelnika“. Odnosno, ovo nije tradicionalno takmičenje, barem u ovom formatu. Što se sastava tiče, pokazalo se dosta jako, stigli su šahisti iz Moskve i Sankt Peterburga. U okviru Kupa gradonačelnika održano je nekoliko turnira – jedan zatvoreni sa 10 šahista u brzopoteznom šahu, drugi – juniorski, na kojem su učestvovali mladi šahisti republike. I na kraju smo imali opšti – blic. Učestvovao sam na zatvorenom, velemajstorskom i opštem blic turniru.

– Dakle, bilo je ozbiljnih rivala?

Vladislav Artemjev – Naravno. Na primjer, Maksim Matlakov iz Sankt Peterburga, koji je postao prvak Evrope u klasičnom šahu 2017. godine.

– Prelazi li šah sa ‘online’ režima na ‘oflajn’ sada?

Vladislav Artemjev – Šah je bio jako vezan za “online” 2020. Moram reći da od kada se šah pojavio na internetu, aktivno razvija u ovom formatu, održano je mnogo turnira, i to prilično velikih. Sve ide paralelno sa igrom preko table (uživo). Generalno, pandemija je, mislim, pogodila šah u manjoj mjeri nego druge sportove. Jasno je da je nemoguće da oni koji se bave sportom na osnovu fizičke snage – na primjer, fudbaleri, odbojkaši – igraju ‘onlajn’, a 2020. su bili primorani da miruju, odmaraju se, a šahovski život nije prekinut, uprkos raširenog korona virusa.

“Održano je nekoliko turnira – jedan zatvoreni  sa 10 šahista u brzopoteznom šahu, drugi – juniorski, na kojem su učestvovali mladi šahisti republike.”

Foto: kzn.ru

“Imao sam šansu da pobijedim Karjakina na Svjetskom kupu”

-2021. je bila uspješna godina za vas. Hajde da je ukratko sumiramo.

Vladislav Artemjev – Da, može se navesti nekoliko dobrih nastupa. Ljeti sam zauzeo drugo mjesto na reprezentativnom brzopoteznom turniru u blicu, kojeg je osvojio velemajstor Levon Aronian.

– Svi su polagali velike nade u Svjetski kup u Sočiju. Ali u fazi 1/16 finala imali ste za protivnika Sergeja Karjakina…

Vladislav Artemjev – Da, imao sam ozbiljne ambicije na Svjetskom kupu – želio sam da odem što dalje. Dobio sam dva meča, a u trećem kolu sam se sastao sa Karjakinom. Imao sam šanse da dobijem meč protiv Sergeja. Meč na turniru, koji je održan po olimpijskom sistemu, sastojao se od dvije partije (po „klasičnom“ sistemu). Nakon odigranih partija, rezultat je bio 1:1, a u taj-brejku sam izgubio 0,5 prema 1,5 poen u partijama u ubrzanom šahu. Bilo mi je jasno oko tri nedelje prije turnira da ću stići do Karjakina, čim se saznao takmičarski raspored. Imao sam šanse, ali sam izgubio. Ne mogu reći da sam bio jako razočaran – protivnik je bio prejak za mene.

– Šta možete reći o svom sjajnom učešću u seriji ‘Champions Chess Tour’, nakon čega su vas stručnjaci nazvali „glavnim iznenađenjem serije”?

Vladislav Artemjev – U seriji sam počeo da nastupam ne od početka. Učestvovao u samo tri ljetne faze. Ali, kako sam bio među pobjednicima na svakom od turnira, neočekivano, čak i za mene, bio sam među učesnicima finala. I to usprkos činjenice da se serija sastojala od osam faza.

– Gdje je održan završni turnir?

Vladislav Artemjev – Ova serija u brzom šahu, a odvijala se uglavnom na internetu. Finale je bilo planirano u Norveškoj, ali zbog Covid ograničenja nisu svi učesnici mogli doći do mjesta održavanja turnira i odlučeno je da se održi ‘online’. U 2022. nastaviće se ova šampionska serija, sa nizom etapa koje se igraju uživo.

– Da li planirate da učestvujete?

Vladislav Artemjev – Dobio sam poziv. Definitivno ću igrati u prvoj etapi, koja će početi 19. februara, ali je još nejasno na koji način će se to odvijati. Prvi turnir će se vjerovatno održati ‘online’.

“Ne mogu reći da sam bio jako zabrinut – protivnik je bio prejak za mene”

Foto: worldcup.fide.com

“Više volim brzi šah”

– Možete li objasniti kako se u šahu računaju rejtinzi? Ili nađem informaciju da ste najjači u Rusiji i peti na svijetu, onda naletim na Artemjevo 37. mjesto na svjetskoj rang listi, pa na 31. mjesto. Kod vas u različiti indikatori za klasični i brzi šah, poput pojaseva u profesionalnom boksu?

Vladislav Artemjev – Za razliku od boksa, mi imamo jednu organizaciju – FIDE. Ali ne postoji jedinstvena rejting profesionalnih šahista – postoje rejtinzi za klasični i brzi šah, za blitz.

– U klasičnom šahu, gdje ste, na kojem mjestu?

Vladislav Artemjev – U klasičnom šahu sam slabiji  nego u brzom šahu – u Rusiji sam negdje na 11-tom mjestu. Ali ako dobro nastupim na nekoliko turnira, onda se odmah mogu popeti za dvije ili tri pozicije – razlika, na primjer, između 11. i 10. mjesta prema  rejtingu je mala. Ali u blitzu sam na prvom mjestu u državi. Ovaj sistem je veoma živ, promjenljiv, i morate dobro da nastupate da biste ostali na vodećim pozicijama. To je sasvim logično – tako je i u drugim sportovima.

– Kada ste poslednji put sreli aktuelnog svjetskog šampiona Magnusa Karlsena?

Vladislav Artemjev -Ustvari, dugo nisam igrao sa njim uživo. Ni u šahu, ni u fudbalu (smijeh). Poslednji put sam igrao ‘onlajn’ sa njim prošlog oktobra. Odigrali smo mini-meč u sklopu završnog turnira ‘Champions Chess Tour-a’ – partije od 15 minuta.

– Koju vrstu šaha više volite – klasični, brzi, blic?

Vladislav Artemjev – Teško je to reći. Učestvujem na takmičenjima u svim disciplinama, ali više volim brzi šah. On, po mom mišljenju, ima više sportski element, ali ovo je više individualna sklonost. Djeluju mi ​​dinamičnije.

(Uskoro nastavak)

Intervju sa stogodišnjim velemajstorom


Velemajstor Yuri Averbakh napunio 100 godina

Tekst: Nikolaj Dolgopolov, Albert Minulin

Šta god da je velemajstor Jurij Lvovič Averbah preduzeo za sto godina svog života, u svemu je uspio. Dopisnici „RG“ su intervjuisali su najstarijeg velemajstora na svijetu, koji danas puni 100 godina.

2/08/2022 08:45

 Autori se zahvaljuju ćerki velemajstora, Evgeniji Yurievni Taimanovoj, i velemajstoru Sergeju Janovskom na pomoći u pripremi intervjua.

Jurij Lvovič Averbah rođen je 8. februara 1922. godine u Kalugi. Otac Lev Lazarevič je radio kao šumar, bavio se snabdevanjem Moskve ogrevnim drvetom. 1930-ih je bio uhapšen, ali je godinu dana kasnije pušten zbog revizije slučaja. Majka – pravoslavna pobožna žena predavala je ruski jezik i književnost. Porodica se preselila u Moskvu 1925. godine.

Godinu dana se bavio skijanjem, hokejom, odbojkom, prikupljanjem maraka i boksom. Zatim je bokserske rukavice zamijenio za šah. Dobio je četvrtu kategoriju na turniru u Parku kulture Gorkog. Godine 1939. upisao je Moskovski državni tehnički univerzitet Bauman. Početak rata dočekao je 22. juna 1941. u fabrici parnih lokomotiva u Kolomni, gdje je prošao industrijsku praksu. Zajedno sa drugim studentima poslan je u oklopnu bazu u blizini Naro-Fominska, gdje je popravljao tenkove i traktore.

– Jurije Lvoviču, sa visine proteklih 100 godina: koji je događaj u vašem životu najupečatljiviji?

Yuri Averbakh: Pobjeda u simultanci nad Andreom Lilienthalom 1938. godine. (Iznenađujuće, prije Jurija Lvoviča Averbaha, Andre Arnoldovič Lilienthal, koji je preminuo u 99. godini, bio je najstariji velemajstor na svijetu. U istoriji šaha Lilienthal je dobio najvišu titulu od FIDE 1950. godine, šesti po redu u istoriji šaha među prvih 27 velemajstora, a Averbakh 1952. godine – trideseti po redu – redakcija.)

-Ko Vas je naučio da igrate šah?

Jurij Averbah: Malo ujak i otac, ali više sam. Pored šaha, veliku pažnju sam posvetio i studiranju. Diplomirao sam sa zlatnom medaljom u 59. školi u Starokonyušenoj ulici, koja se prije revolucije zvala Medvednikovska gimnazija.

– Alma mater?

Jurij Averbah: Godine 1946. stekao sam diplomu Moskovskog državnog tehničkog univerziteta po Baumanu, odsjek za motor sa unutrašnjim sagorjevanjem. Tamo je upoznao buduću suprugu Adu, sjedili smo za istim stolom, a 1945. smo se vjenčali.

– Kako ste uspeli da spojite pobjede na prvenstvima Moskve, SSSR-a i na Spartakijadi naroda SSSR-a, učešće na turniru kandidata sa naučnim radom?

Yuri Averbakh: Nakon Baumanke, dugo sam i vrijedno radio u istraživačkom institutu, na čijem je čelu bio Mstislav Keldysh, predsjednik Akademije nauka. Pripremao sam disertaciju, već sam položio kandidatski minimum…

– Kako ste uspjeli da pređete na šah u tako složenoj situaciji?

Jurij Averbah: Kada sam počeo da radim u NIIRA (Istraživački institut raketne avijacije) u Lihoboriju, blizu Moskve, imao sam sreće sa šefom odjeljenja – Konstantinom Konstantinovičem Ušakovim, profesorom na TsAGI. Rekao mi je: „Mogu da ti dam dvije godine odsustva za šah. Ako ništa ne uspiješ, garantujem da ću te vratiti.“ Kada sam 1952. postao velemajstor, završio sam sa naukom.

– Šta smatrate svojim najvećim dostignućima u šahu?

Yuri Averbakh: Bio sam među prvih deset na svijetu i postao je prvak SSSR-a 1954. godine.

– Kakav je bio vaš odnos prema sukobu Karpova i Korčnoja kada ste bili predsednik Šahovskog saveza SSSR-a? Zašto ste 1978. ustupili mjesto kosmonautu Vitaliju Sevastjanovu?

Jurij Averbah: Kao patriota svoje zemlje, želio sam uspjeh Anatoliju Karpovu… Takva pitanja su tada rješavana na vrhu. Uoči izbora za predsjednika Šahovskog saveza SSSR-a, pozvali su me i rekli: sutra ćeš biti ponovo izabran.

– Jurije Lvoviču, obraćamo Vam se kao kolegi: ko je bio osnivač šahovskog novinarstva u SSSR-u?

Yuri Averbakh: Sebe smatram jednim od osnivača. 29 godina sam bio glavni urednik časopisa „Šah u SSSR-u“, a 22 godine sam vodio emisiju „Škola šaha“ na televiziji. Naravno, veliki doprinos razvoju šahovskog novinarstva dao je Aleksandar Rošalj, koji je dugi niz godina vodio časopis „64“.

– Da li i dalje pišete svoje teorijske članke?

Yuri Averbakh: Nažalost, ovo mi više nije dostupno. Posljednje što je napisao bila je knjiga „Istorija šaha: od Čaturange do danas“.

– Šta mislite o igranju šaha preko interneta?

Yuri Averbakh: Mislim da ni u kom slučaju ne bi trebalo da on zamijeni normalnu igru ​​na tabli. Ali to je sada postalo dio modernog života i omogućava šahistima da igraju i komuniciraju, budući da su hiljadama kilometara udaljeni jedni od drugih.

– Da li ste pratili najnoviji meč za šahovsku krunu? Kako ste doživjeli poraz od našeg Jana Nepomniachtchija?

Yuri Averbakh: Trudio sam se da pratim meč. Imam velike simpatije za Jana, jako sam se radovao njegovoj pobjedi na turniru kandidata. Šteta što nije imao dovoljno izdržljivosti u drugoj polovini meča. Ali vjerujem da se zbog njegovog talenta od  Nepomniachtchija još uvijek mogu očekivati ​​novi uspjesi. Boris Spaski, kojeg sam trenirao dugi niz godina, takođe je prvo izgubio meč za svjetskog šampiona od Tigrana Petrosjana 1966. godine, a pobjedio je tri godine kasnije.

– A koga smatrate najboljim šahistom svog vijeka?

Jurij Averbah: Aljehina.

– Da li je tačno da kažu da imate neki poseban i skoro nepromenjen puls?

Yuri Averbakh: Dugi niz godina imao sam prilično nizak puls – 48-50 otkucaja u minuti. 23. decembra 2007. godine, prije planiranog putovanja u SAD, ćerka me nagovorila da se podvrgnem kardiološkom pregledu. Noću su mi stavili holter i pokazalo se da mi je puls 20 otkucaja u minuti. Nakon toga sam hitno hospitalizovan i stavljen mi je pejsmejker. Vjerovatno mi je to spasilo život. To putovanje sam morao da otkažem…

– Da li održavate kontakt sa Ruskom šahovskom federacijom i podržava li Vas federacija?

Yuri Averbakh: Komunikacija je stalna, Federacija me podržava. Nakon oboljenja od kovida, osjećao sam se loše i uz pomoć federacije organizovano mi je liječenje u rehabilitacionom centru. Posebno mi pomaže glavni trener Šahovske federacije Rusije Sergej Janovski.

Da li ste igrali šah sa nekim u posljednje vrijeme?

Jurij Averbah: Moja poslednja partija bila je protiv četvorogodišnjeg Miše Osipova kada sam imao 95 godina.

– Dajte mi, molim vas, neki savjet, nagovještaj, barem generalni smjer, kako do 100. godišnjice doći tako dostojanstveno i pametan?

Yuri Averbakh: Mogu da istaknem tri važne tačke. Prvo, čitav život učim, učim nešto novo, čak i u prilično zreloj dobi. Drugo, stalno sam se bavio sportom. I treće, dugi niz godina za doručak jedem heljdu, koju smatram vrlo korisnim proizvodom.

-Za šta biste voljeli podići čašu za svoj 100. rođendan?

Yuri Averbakh: Za zdravlje! Za šah! Za rodbinu i prijatelje

!Гроссмейстеру Юрию Авербаху исполнилось 100 лет — Российская газета (sportrg.ru)

Kramnik o Dubovu


U intervjuu za chess24.com, Kramnik je govorio o vrućim temama. Evo jedne:

Još jedna vruća tema nakon meča Dubaju bila je informacija o tome, kako je ruski velemajstor Daniil Dubov ponovo došao u tim koji je pomagao Magnusu Karlsenu. Ovo otkriće je izazvalo oštru kritiku sa strane Sergeja Karjakina i Sergeja Šipova, pri čemu je poslednji koristio termin „izdaja“.

Vladimir Kramnik u odličnom raspoloženju tokom intervjua za chess24

Sam Dubov je odmah odgovorio na te optužbe u intervjuu na ruskom jeziku.

“Oni koji me iz nekog razloga kritikuju smatraju da su Janov tim i ruski tim identični. Iz mog profesionalnog ugla, to su potpuno različite stvari.

Uvijek sam igrao za reprezentaciju Rusije sa velikom odgovornošću, ponosom i zadovoljstvom. To mi mnogo znači. Igrao sam besplatno,  jer mi je bilo važno. Druga je stvar, zašto da pomažem timu ljudi prema kojima sam neutralan ili nema, baš dobre odnose?”

Kramnik je za chess24 rekao da je protiv upotrebe izraza poput izdaja i nazvao to „gluposti“, ali je dodao da sam ne bi radio kao sekundant protiv sunarodnika iz Rusije.

“Ja lično ne bih ovo uradio. Ali ne osuđujem nikoga. I meni bi bilo neprijatno, posebno protiv člana ruskog tima. Ovo je moj lični osećaj, ne smatram to izdajom ili bilo čim drugim, ali ne bih to uradio.“

14. svjetski šampion je dodao: “Postoji mišljenje da je to nekako malo čudno, budimo iskreni. Nemam apsolutno ništa protiv Dubova, ali lično mislim da to nije sasvim normalno.”

https://chess24.com/ru/read/news/kramnik-o-tom-chto-poshlo-ne-tak-dlya-nepomnyaschego-v-matche-na-pervenstvo-mira

Intervju tjedna: Nenad Dorić


Nekada se u šahu varalo porukama u kefiru, a danas čipovima u tenisicama!

„Uvijek sam pomalo žalio čovjeka koji ne zna igrati šah, kao što bih žalio čovjeka koji nikada nije upoznao ljubav.“ Autor ove zanimljive rečenice jedan je od „besmrtnika“, igre na 64 crno-bijela polja, „šahovski Puškin“ Boris Spaski, nekadašnji svjetski prvak koji je na slikovit način želio objasniti ljepotu te drevne igre. Jedan od onih koje glasoviti velemajstor nema razloga žaliti svakako je Nenad Dorić, internacionalni šahovski majstor, trener te međunarodni sudac, koji je tijekom bogate karijere zahvaljujući šahu prošao „pola svijeta“.

Pa dok je pandemija koronavirusa naštetila svim mogućim sportovima i sportskim granama, šah je zahvaljujući svojoj specifičnosti puno manje „okrznut“.

-Posljednje dvije godine zbog „novog normalnog“ koje podrazumijeva fizičku distancu narasla je popularnost online partija, no polako se vraćaju i klasični turniri uživo koji su igračima ipak nedostajali, kaže Dorić. Šahisti tijekom partija moraju nositi zaštitne maske, što, s obzirom na dugo trajanje mečeva, nije nimalo ugodno. Nakon nekog vremena fali ti zraka, igrači imaju dojam da zbog manjka kisika igraju lošije, a kako većina tijekom partije konzumira kavu, čaj, čokoladice ili energetske pločice, sve skupa postaje još kompliciranije. Nađeno je kompromisno rješenje pa se maske moraju nositi jedino u šetnji salom tijekom partije, dok se za stolom mogu skinuti, Na većim turnirima provode se i testiranja, a na najvećima, poput Grand Chess Toura, dozvoljeno je igranje samo cijepljenima.

S deset godina do remija s Karpovom

Iza kostrenskog međunarodnog majstora četiri i pol su desetljeća druženja sa šahom, igrom koju je još kao petogodišnjak naučio od strica.

Stric je povremeno imao obavezu čuvati svog nestašnog nećaka, pa se, s obzirom da je studirao medicinu i po čitave dane pripremao ispite, dosjetio kako uspješno učiti, a istovremeno zaokupiti djetetovu pažnju. Naučio me pravila šaha, s njim sam proigrao, kupovao mi je i prve šahovske knjige. Kasnije sam mu se odužio tako da sam u šahovske vode uveo njegovog sina Darka, koji se danas s dvije velemajstorske norme nalazi pred osvajanjem najprestižnije šahovske titule.

Nenad Dorić tijekom turnirske partije-s druge strane stola desno velemajstor Vlado Kovačević

„Jer osamdesete su bile godine“, kako u refrenu poznate pjesme, tako i u šahovskom životu Nenada Dorića, koji je upravo tada „strelovito“ napredovao i „kao od šale“ osvajao brojne regionalne i republičke turnire za mlađe kategorije.

-Prvi trener u tadašnjem Domu pionira u Rijeci bio mi je Josip Rukavina, velemajstor koji je prije toga u Moskvi na međuzonskom turniru pobijedio čuvene ruske šahiste Talja i Korčnoja, što znači da sam imao od koga „upijati znanje“. Kasnije sam radio s velemajstorima Nemetom i Cvitanom, od kojih sam također puno naučio. U dobi od 15 godina osvojio sam titulu majstorskog kandidata, što je u ono vrijeme, s puno manje turnira nego danas, predstavljalo odličan rezultat.

Još kao desetogodišnje dijete kojem je glava „jedva virila preko stola“, na šahovskoj simultanci u Rijeci remizirao je s tadašnjim aktualnim svjetskim prvakom, čuvenim Anatolijem Karpovom.

-Karpov je tada, u svibnju 1980., po čitavoj bivšoj državi igrao simultanke. On je ustvari sudjelovao na jednom jakom turniru u Bugojnu koji je naglo prekinut zbog Titove smrti, stoga je vrijeme do povratka u Moskvu kratio igranjem ekshibicijskih partija. Za razliku od nekih drugih velemajstora, on na simultankama nije igrao previše agresivno pa sam uspio izvući remi, skromno će Dorić. Ubrzo nakon toga zaigrao sam za riječki Kvarner, koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih klubova u bivšoj državi. Rejting mi je brzo „rastao“ što je 2000. rezultiralo osvajanjem titule međunarodnog majstora.

S Carlsenom o čaju, s Aronjanom o njemačkoj košarci

Onaj posljednji korak koji mu je nedostajao do velemajstorske titule Dorić nikada nije napravio, no, zato je uz igračku, vrlo brzo počeo razvijati uspješnu trenersku te sudačku karijeru. Kao trener vodio je omladinske svjetske prvake Ivana Šarića i Valentinu Golubenko, dok je kroz sudačku karijeru „dijelio pravdu“ najpoznatijim svjetskim šahovskim „facama“, Magnusu Carlsenu, Fabianu Caruani, Viswanathanu Anandu te brojnim drugim velikanima šahovske igre.

Dorić sa šahovskim velikanima Carlsenom i Anandom

-Imao sam čast u Zagrebu suditi Grand Chess Tour, turnir najboljih svjetskih šahista i kroz to natjecanje upoznati čuvene igrače. Sve su to vrlo normalni i skromni ljudi, npr. svjetski prvak Carlsen voli čajeve, pa se tijekom partije u coffee kutku zanimao koje se vrste čajeva nude, dok recimo Aronjan voli pričati o njemačkoj košarci koju obožava.

Pojavom i razvojem novih tehnologija posao šahovskog suca jako se promijenio.

-Razvojem komunikacija višestruko se povećala mogućnost varanja tijekom partije, što je automatski zakompliciralo i sudački posao. Tako je danas zabranjeno na partiju donijeti mobitel, to se strogo kontrolira prolaskom kroz dvostruki metal detektor. Igrači na ruci ne smiju nositi sat, čak niti onaj stari analogni, a zabranjeno je imati svoju kemijsku olovku. Došlo je takvo vrijeme da na seminarima za suce, mlađe kolege upozoravam kako će u budućnosti više morati pratiti razvoj tehnologije nego šahovskih pravila.

Nekada se varalo preko poruka u kefiru, a danas pomoću čipova u cipelama

Stariji ljubitelji šaha još se sjećaju „napetog“ meča kandidata za izazivača svjetskog prvaka između šahovskih „titana“ Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja, 70-ih godina prošlog stoljeća. Korčnoj je tada Karpova optužio za varanje preko poruka u kefiru, napitku kojeg je često konzumirao tijekom partije. Tvrdio je kako sekundanti njegovog protivnika svome pulenu pomažu stavljanjem u kefir papirića s napisanim najboljim potezom. Od tada do danas promijenilo se toliko toga, pa se, umjesto porukama u kefiru, za šahovskom pločom vara na puno sofisticiranije načine.

Kao trener mlade reprezentacije 2017.

-Bilo je slučajeva varanja, neki su igrači ulovljeni u wc-u s mobitelom na kojem je bila pozicija iz partije koju su upravo igrali. Kod nas je možda najsumnjiviji slučaj bugarskog igrača Borislava Ivanova, koji je 2012. godine sudjelovao na vrlo jakom turniru u Zadru. Iako je svojim rejtingom od 2300 bodova bio jedan od najslabijih igrača koji prije toga u karijeri nije zabilježio niti jednu važniju pobjedu, na tom turniru igrao je izvanredno, „obarajući” bez problema nemjerljivo jače velemajstore. Iz kola u kolo vukao je genijalne poteze, pobudivši sumnju kod organizatora, konkurenata, ali i mene kao glavnog suca turnira. Nakon polovice natjecanja njegove su se partije prestale prenositi putem interneta, no kvaliteta igre nije mu padala. Na moje traženje, direktor turnira pozvao je vlasnika jedne zadarske detektivske agencije koji je pregledao salu, ne pronašavši ništa sumnjivo. Čovjek je tražio mikro kameru koja snima poteze te ih odašilje na mjesto odakle bi netko mogao proučiti poziciju, pronaći najbolje rješenje te ga dojaviti igraču, no nije našao ništa. Govorilo se svašta, spominjali su se čipovi smješteni u tenisicama i slične stvari, no sve je ostalo samo na sumnji. Pitao sam detektiva je li moguće imati takvu tehnologiju skrivenu u tenisicama i dobio potvrdan odgovor, uz napomenu kako takva oprema košta 30-35 tisuća eura.

Pa iako je šah u pravilu igra mirnih, koncentriranih ljudi, ponekad se „ljute“ protivnike mora i fizički razdvajati.

-Na jednom turniru, također u Zadru, „u žaru borbe“ jedan je igrač ošamario drugog. Nije se radilo o nekom anonimnom amateru već renomiranom međunarodnom majstoru koji je u jednom trenutku iznerviran „črčkanjem“ svoga protivnika olovkom po papiriću izgubio živce. Kao glavni sudac došao sam do stola i pitao što se dogodilo, na što mi je on odgovorio „a ćepija san’ ga“! Nije mi preostalo ništa drugo nego pobjedu dodijeliti njegovom protivniku.

Vijetnamsko vino sa zmijom otrovnicom i škorpionima

Uz sudačke i igračke doživljaje, Dorić je pun uspomena s brojnih putovanja, realiziranih zahvaljujući šahu.

Boravak u Vijetnamu bio mi je jedan od zanimljivijih, a dan danas u jednoj od vitrina čuvam posebno vino iz te egzotične zemlje. U bocu je ugurana zmija otrovnica i neki škorpioni, što izgleda atraktivno i kod mojih gostiju izaziva veliko zanimanje. Na boci piše kako liječi sve bolesti, no za sada je nisam otvorio. Sjećam se i boravka u turskoj Antalyji u kojoj smo se često na tamošnjoj tržnici cjenkali s lokalnim prodavačima, što je u tom podneblju prilično uobičajeno. Lokalci su za nekoliko dana, kad god bih prolazio, vikali „doktor, doktor“ pa sam ih pitao zašto me tako zovu. Rekli su mi da su mi takav nadimak nadjenuli jer sam pravi doktor za cjenkanje.

Pa ako je na nekim tržnicama cjenkanje dobrodošlo, svakako nije u pregovorima o uvođenju šaha u osnovne škole, izvrsnoj ideji koja se polako pomiče „s mrtve točke“.

-U prošlosti su vođeni razgovori s raznim ministrima obrazovanja, neke su pripremne radnje već obavljene, primjerice projekti licenciranja i edukacije trenera kojih je i dalje premalo. U nekim su županijama pokrenute i  pojedinačne inicijative. Kao dobar primjer naveo bih Varaždinsku županiju koja je osigurala veliki broj šahovskih ploča za osnovne škole. Nadam se kako će u budućnosti doći do uvođenja šaha u naš obrazovni sustav kao što je slučaj u Armeniji, u kojoj je šah obavezan školski predmet.

Vrhunski šahist, trener i sudac ne boji se prevelikog utjecaja šahovskih računala u budućnosti.

-Zadnji ozbiljniji mečevi između čovjeka i računala bili su oni između Kasparova i Deep Bluea te Kramnika i Fritza. Ipak, današnji najbolji igrači poput Carlsena ne podržavaju takav oblik šaha. Baš Carlsen forsira pozicije koje nisu strogo „knjiške“ te nastoji svoje protivnike natjerati da što ranije tijekom partije krenu razmišljati „svojom glavom“. Čast računalima, priprema partije s njima je mnogo jednostavnija, ali šah je prvenstveno borba dvaju osobnosti i tako će ostati i u budućnosti, smatra Dorić.

Intervju tjedna: Nenad Dorić – Sportokracija

Anatolij Karpov: KGB je prikupljao dosije kada se pregovaralo o meču sa Fišerom (3.nastavak)


– Vaš drugi prvenstveni meč u Meranu 1981. godine, koliko sam shvatio, uopšte nije ličio na meč u Baguiju. Da li je vaša prednost bila veoma ubjedljiva – bez ikakvih trikova Korčnoja (Karpov je pobijedio u meču za titulu rezultatom 6-2)?

Anatolij Karpov – Ne, zašto, bilo je ludorija. Jednostavno tada sam bio u boljoj formi. Ili tačnije – nisam ni u jednom trenutku upao u krizu. Jer meč u Italiji nije trajao kao borba na Filipinima, a ja nisam imao problema sa spavanjem ili sa nečim drugim.

Meč za svjetskog šahovskog šampiona između Anatolija Karpova i švajcarskog šahiste Viktora Korčnoja u Italiji, 1. oktobar – 18. novembar 1981. Viktor Korčnoj (u centru) je poražen i napušta Merano.

– Koliko vas je put u finale Svjetskog prvenstva u košarci prije finalne partije promijenio i dodao snagu? Uostalom, Manila se, ako se ne varam, nalazi 400 kilometara od Baguija?

Anatolij Karpov – 350 kilometara. Ona ne samo da mi je dodala snagu, već me je gurnula u drugačije psihološko okruženje. I omogućila da se moj nervni sistem opusti.

– Jedan njemački šahovski stručnjak je kasnije napisao da vas je u slučaju poraza u meču u Bagiju čekala karta za Zapadnu Nemačku. Ovo je vjerovatno, izmišljotina?

Anatolij Karpov – Naravno.

Ideja o meču sa Fischerom u SSSR-u je naišla na protivljenje

– Film se dotiče teme vašeg mogućeg otkaza meča sa Korčnojem. Ali, koliko sam shvatio, u stvarnosti ova varijanta nije ni razmatrana?

Anatolij Karpov -Zašto to nije uzeto u obzir? Ako pogledate šta je konkretno prikazano u filmu, preuzeto je iz mog odnosa sa još jednim ministrom sporta SSSR-a. Ne sa Sergejem Pavlovom, koji je tokom meča u Baguiju bio predsjednik Državnog komiteta za sport (Goskomsport), već sa Maratom Gramovim, koji je došao na čelo posle njega. A dijalozi u filmu apsolutno ponavljaju istorijski događaj i riječima i izrazima.

Kada mi je Gramov rekao da bi, možda, trebalo da odbijem da igram meč sa Korčnojem 1984. nakon diskvalifikacije Garija Kasparova, postavio sam mu pitanje: „Da li razumijete da ako ne igram meč, onda prema pravilima Međunarodne šahovske federacije (FIDE) biće mi oduzeta svjetska titula?“

On kaže: „Može biti, ali treba ići i na to.“ Na što sam mu odgovorio: „Niste vi osvojili titulu prvaka svijeta, nije na vama da odlučujete.“ Došli smo do takvog suprostavljanja u odnosima.

Predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a Marat Gramov (desno) i pretendent na titulu svjetskog prvaka u šahu Gari Kasparov (lijevo) na otvaranju meča za svjetskog šampiona u šahu 1985. godine.

(Od redakcije. 1983. godine, polufinalni meč ciklusa za titulu svjetskog prvaka između Korčnoja i Garija Kasparova nije održan zbog nesuglasica oko mjesta održavanja meča predsjednika FIDE Florencia Campomanesa i Šahovske federacije SSSR-a Kasparov je dobio kontumac. Campomanes je kasnije poništio svoju odluku, odredivši novi datum i mjesto za meč (Kasparov je pobijedio Korčnoja, a zatim u finalu savladao Vasilija Smislova i tako postao kandidat za titulu sa Karpovom).

Anatolij Karpov -Nije bilo vremena u filmu da prikažem sve te poteškoće, jer sam osam mjeseci prije meča sa Korčnojem imao poslednji sastanak sa Fišerom, koji je održan u Vašingtonu. Razgovarali smo o mogućnosti prvenstvenog meča između nas. I nikome se nije svidjela ova ideja o mom sastanku s Fischerom – ni predsjedniku Državnog sportskog komiteta SSSR-a, ni najvišem rukovodstvu zemlje.

Ipak, u julu 1976. prvi put sam sreo Fišera u Tokiju, i sve je to kod nas prihvaćeno sa neprijateljstvom. U avgustu sam u Kordobi (Španija) po drugi put razgovarao sa njim, a negdje u novembru uspio sam da ubjedim rukovodstvo da ovaj meč nikako nije protiv interesa Sovjetskog Saveza. I čak i više, da odgovara tom interesu. I dobio sam principijelno odobrenje da se meč sa Fišerom održi. Ali onda je vrijeme prolazilo, a Fischer, vjerovatno, i dalje nije se odlučivao da igra.

Šahovska partija između Borisa Spaskog (desno) i Roberta Fišera (lijevo) na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Havani 1966. godine.

Anatolij Karpov -Ali dvosmislen stav Pavlova prema meni nastao je upravo tokom mojih pregovora sa Fišerom. Jer on kategorički nije želio da se ovaj meč održi. Ali mislim da nije bio sposoban za podlost. Siguran sam da nije znao šta se dešava, ali su onda u KGB-u počeli da prikupljaju dosije o meni. I Ministarstvo sporta je u tome učestvovalo. A kada je Pavlov saznao za ovo, bio je veoma ljut. I shvatio sam da on nije svjestan šta se dešava i da to pitanje nije bilo dogovoreno sa njim. Ali posao prikupljanja dosijea u vezi sa mnom je obavljen.

– Da li je to bilo 1977?

Anatolij Karpov – Godine 1976. Tada je Pavlov već bio na čelu Državnog komiteta za sport, jer je u vezi sa održavanjem Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine organizacija unapređena na nivo ministarstva. A Pavlov je dobio, reklo bi se, status ministra.

Mnogi sovjetski šahisti zaslužuju filmove

– Poslednjih godina Rusi nisu mogli da dobiju pobjednike u mečevima za titulu svetskog prvaka. Može li izlazak filma „Svjetski šampion“ pobuditi interesovanje dječaka i djevojčica koji tek počinju svoj put u šahu?

Anatolij Karpov – Čini mi se da je situacija malo drugačija. Imamo interes, ali smo izgubili dvadeset godina u razvoju šaha u našoj zemlji. Izgubili smo dvije generacije, ali najvažnije je da smo izgubili vezu među generacijama. Mislim da iz ovoga proizilaze drugi pristupi i drugi odnosi. Čini mi se da sada, pogotovo u ekipnim takmičenjima, na Svjetskim šahovskim olimpijadama i Svjetskim prvenstvima, nema lidera koji bi mogao okupiti sve oko sebe. A igrači se ponašaju kao individualci, nema strogo postavljenog zadatka – da se osvoji samo prvo mjesto i ništa drugo.

Iako to još zaslužujemo, i iako je konkurencija velika, ipak možemo osvojiti prvo mjesto. Ali ne osvajamo iz razloga što ne postoji takvo raspoloženje koje je bilo u moje vrijeme, koje su mi prenijele starije generacije velemajstora. Kada smo išli na svjetsko prvenstvo, nismo se ni pitali – kakvim bi nastupom bili zadovoljni? Sve osim prvog mjesta smatralo se neuspjehom.

A sada – nismo uspjeli pobijediti, zauzeli smo drugo ili treće mjesto, a ni to ne uvijek – pa, pokušaćemo sledeći put pobijediti. Vidite, sada nema velike želje i shvatanja da je samo pobjeda ono što nam treba i da svi rade za nju. Takva je situacija poslednjih 25 godina.

– Ko od slavnih sovjetskih šahista 20. veka zaslužuje da o njemu bude snimljen film?

Anatolij Karpov– Imamo puno divnih šahista i ljudi. Možete snimiti film o (svjetskim prvacima) Borisu Spaskom, i o Mihailu Talju, i o Vasiliju Smislovu, i o Tigranu Petrosjanu, i o Mihailu Botviniku. Već je objavljen film o (četvrtom svjetskom šampionu) Aleksandru Aljehinu („Bijeli snijeg Rusije“).

Slijeva na desno: Viktor Korčnoj, Anatolij Karpov, Tigran Petrosjan i Lav Polugajevski, 1973.

Možete ići dalje. I ispričajte u filmu o Mihailu Čigorinu, koji je prvi stvorio šahovski časopis („Šahovski list“) i uređivao ga. I odigrao je dva meča za titulu svjetskog prvaka. Nažalost, nije uspio da osvoji titulu, ali je Mihail Ivanovič jedan od najvećih šahista s kraja 19. i početka 20. vijeka.

(Kraj)

https://rsport.ria.ru/20220129/karpov-1770063388.html

Anatolij Karpov: KGB je prikupljao dosije kada se pregovaralo o meču sa Fišerom (2.nastavak)


„Priča sa ocem je, nažalost, preuzeta iz života“

Oleg Bogatov

Dopisnik RIA Novosti Sport

– U kojoj meri je Ivan Jankovski uspeo da prenese emocije koje ste doživljavali tokom meča? Ili je to uopšte bilo nemoguće potpuno prikazati?

Anatolij Karpov– Naravno, nemoguće je potpuno prikazati, ali u cjelini se dobro nosio sa zadatkom. Ivan me, po mom mišljenju, čak malo ‘isušio’, ali nema veze, sve je bilo u granicama prihvatljivog.

– Ima li epizoda koje vam se nisu svidjele u njihovom predstavljanju?

Anatolij Karpov – Ne, mislim da su se svi nosili sa svojim zadacima. I kamera je bila divna, mislim da je generalno sve dobro ispalo.

Glumac Ivan Jankovski

– Priča sa smrtno bolesnim ocem je izvučena iz vašeg života, zar ne?

Anatolij Karpov – Nažalost da. Dogodilo se da se tokom meča sa Korčnojem zdravlje mog oca pogoršalo. I da nije bilo ovih preživljavanja, živio bi duže. Ali, najvjerovatnije, ne mnogo duže, jer mu je dijagnosticirana teška bolest. A kriza se desila tokom meča. Iako je došao u Moskvu (iz Lenjingrada) i sreo me nakon povratka sa Filipina. To se dogodilo krajem oktobra, a mjesec i po kasnije otišao je u bolnicu. I nije izašao iz nje.

– Kako ocenjujete glumu  Konstantina Habenskog – koliko je uspio da prenese karakter, impulse duše i emocije Korčnoja?

Anatolij Karpov – Igrao je sjajno, ali je možda njegov zadatak bio jednostavniji. Pošto se Korčnoj nije zatvarao tokom meča, već je bio otvoren i za štampu i za televiziju. I izlio je sve svoje emocije. Konstantin je, prvo, imao dosta svih ovih informacija, a drugo, savršeno je ušao u ulogu Korčnoja.

Patriotizam ne nastaje od nule

– Film je predstavljen kao borba dva sistema, što je bilo logično za 1978. godinu. Ali već su odrasle skoro dvije generacije ljudi koji možda uopšte ne znaju za događaje tih godina. Koliko je ovaj film aktuelan?

Anatolij Karpov – To je bio istorijski događaj i ne možemo da promijenimo ono što se tada dogodilo. A u to vrijeme to je bilo posebno važno. Smatram da mlađa generacija treba da poznaje istoriju svoje zemlje. I tek tako, iz vedra neba, ne nastaje osjećaj patriotizma. Morate shvatiti veličinu svoje zemlje, a upravo ovaj film govori o vremenu kada smo imali mnogo pobjeda. Ne samo u šahu.

Tada smo zaista bili najveća država na svijetu, potrebno je prenijeti na mlade i duh tog vremena, i moral, i odnos ljudi jednih prema drugima. Kao i odnos prema postavljenim zadacima i odgovornost za njihovu realizaciju. Sve je to prijeko potrebno, ali, nažalost, mi smo u moralu dosta pali u odnosu na ta vremena. Ali ipak, mislim da ćemo se jednog dana opametiti i sve najbolje će nam se vratiti.

– U filmu je prikazana zmija koja je ubačena u vašu sobu i helikoptere kako kruže iznad hotela i nisu vam dali da spavate i da se spremite. Da li je to zaista bilo u Baguiju?

Anatolij Karpov– Zmija je stvarno pronađena u našoj kući. Iako nije bilo helikoptera, ali su američki piloti od ranog jutra počeli da igraju golf na terenu pored hotela. A radi boljeg razumijevanja situacije, režiser filma je, očigledno, odlučio da lansira helikoptere – umjesto da me muči udarcima palica za golf.

– Da li je sukob Vladimira Zuhara, specijaliste kosmičke medicine, koji je bio dio vašeg tima, sa mađioničarima i parapsiholozima uz Korčnoja zaista tako ozbiljno promijenio psihološku pozadinu borbe? I stvorio veliki pritisak?

Anatolij Karpov – Na mene – ne baš veliki pritisak, nekako sam se navikao na Korčnojeve budalaštine. A on je samo je uveseljavao svijet.

(Uskoro nastavak)

https://rsport.ria.ru/20220129/karpov-1770063388.html

Anatolij Karpov: KGB je prikupljao dosije kada se pregovaralo o meču sa Fišerom (1.nastavak)


Oleg Bogatov

Dopisnik RIA Novosti Sport

Dvanaesti svjetski šampion u šahu Anatolij Karpov u intervjuu specijalnom dopisniku RIA Novosti Olegu Bogatovu iznio je svoje utiske o nedavno objavljenom filmu „Svjetski šampion“, govoreći o jednoj od ključnih faza u biografiji poznatog velemajstora – meča za svjetsku krunu sa pretendentom Viktorom Korchnojem, koji je prethodno pobjegao iz SSSR-a.

Karpov je 1978. pobijedio u meču održanoj u Baguiju (Filipini) rezultatom 6-5 i odbranio titulu svjetskog šampiona.

– Anatolije Jevgenijeviču, da li vam se dopao film „Svjetski šampion“?

Anatolij Karpov – U filmu je odabrana sjajna glumačka postava i čini mi se da su se svi nosili sa svojim zadatkom. I bilo je vrlo teško – pokazati unutrašnji svijet čovjeka, kojeg on jednostavno ne otkriva tokom igre. Šahista i glumac imaju potpuno suprotne zadatke.

Cilj velemajstora je da sakrije sve informacije i da nikome ništa ne pokaže. A glumac, naprotiv, želi publici prenijeti unutrašnji svijet šahista. Mislim da su se glumci izborili sa ovim teškim zadatkom. Režiser i direktor filma su odradili sjajan posao i stvorili divan tim.

– Kada vam je postalo poznato da je planiran ovakav film i da li se sa vama konsultovao menadžment studija “Trite”, koji je pripremao projekat?

Anatolij Karpov– Za njega sam saznao tek kada su pobijedili na sveruskom takmičenju koje je organizovalo Ministarstvo kulture. Ja sam, zajedno sa ministrom kulture Rusije Vladimirom Medinskim, učestvovao na svečanoj ceremoniji, prije koje su sumirani rezultati konkursa (koje provodi Fond za kinematografiju, preko kojeg se provodi državna podrška odobrenim projektima).

A onda sam u Ministarstvu kulture saznao da je prijava za film o meni osvojila prvo mjesto. Nakon toga su Ministarstvo kulture, studio Nikite Mihalkova „Trite“ i televizija u zajedničkom partnerstvu realizovali projekat.

– Koja je to godina bila?

Anatolij Karpov– U 2019-toj godini. Ali, pandemija koronavirusa odložila je završetak filma za osam mjeseci jer je komunikacija izgubljena i grupa nije mogla otputovati na lokacije snimanja. Planirano je da se film pusti na velike ekrane u maju prošle godine. I pokazalo se da smo jedva stigli da sve završimo do Nove godine.

– Vjerovatno je bilo planirano da film izađe za Vaš jubilej, do 23. maja?

Anatolij Karpov-Ne, to nije imalo nikakve veze s tim. Ali dogodilo se da je film izašao u godini mog 70. rođendana.

Anatolij Karpov

„Moja uloga je da pružim činjenice za film“

– Koja je vaša uloga u pripremi filma – scenaristi, režiseri, umjetnici tražili su od Vas da obnovite sliku koja je bila u Baguiju davne 1978. godine?

Anatolij Karpov– Naravno, bio sam u zvaničnom timu stvaralaca filma. Ali najvažnije je da praktično nije bilo živih očevidaca te borbe. Tako da sam dao činjenice za film- to je bila moja uloga i zadatak. Ispričati po kojim događajima je bio zanimljiv meč za svjetsku titulu.

Mnogo smo razgovarali sa (režiserom filma) Aleksejem Sidorovim, i tako je nastao scenario. Ali film je umjetnički i ne može 100% odražavati ono što se zaista dogodilo. Ali uglavnom, prikazano je skoro sve što je tada bilo na Filipinima.

Anatolij Karpov tokom meča za Svjetskog šampiona 1978.

– A ideja da se film gradi kroz 32., finalnu partiju  meča – da li je to odluka scenarista? Ili je, možda, u početku postojao neki drugi plan, detaljniji?

Anatolij Karpov– Nisam učestvovao u pisanju scenarija, davao sam ideje i davao činjenični materijal. A onda je sve zavisilo od rada scenariste i režisera.

Nisam sreo Korčnoja na borbama pijetlova

– Poslednjih godina filmovi o sportu koji se snimaju u Rusiji ponekad su ispunjeni događajima koji se ili nisu desili, ili su u ovoj ili onoj meri interpretirani. Da li je u ovom filmu bilo slučajeva koji su, po vašem mišljenju, malo izobličeni ili prikazani u drugoj ravni?

– Ne, kada smo pripremali film, držali smo se sa istorije. Ima nekih pretjeranih ekspozicija, na primjer, režiser je htio da se vjenčam tokom meča. A ja nisam bio oženjen, vjenčanje je bilo nakon završetka meča. I nije bilo ove gravure na šahovsku temu, koju mi ​​je poklonio (XI svjetski prvak Amerikanac) Robert Fischer. Fischer je bio daleko od umjetnosti uopšte, i teško je čak i zamisliti da bi mu takva ideja pala na pamet. I, naravno, kasnije to nisam mogao dati Korčnoju.

Od najvećih, recimo, nedoslednosti, kojih nije bilo u meču, ali je bilo potrebno da bi se pokazao intenzitet sukoba i odnosa među nama – da se u borbama pijetlova Korčnoj i ja nađemo rame uz rame. I počinjemo da pričamo.

Tada su se održavale  prave borbe pijetlova, ali u Baguiju nismo imali na njima susret sa Korčnojem. Tokom meča to je uglavnom bilo malo vjerovatno, jer njega je čuvala filipinska služba bezbjednosti, a i mene. I u mom timu su bili takvi ljudi. Mora se postići previše saglasnosti da bi se negdje ukrstili putevi sa protivnikom tokom meča.

Šahisti Anatolij Karpov i Viktor Korčnoj (s lijeva na desno) 1974

Da li ste bili na borbama pijetlova?

Anatolij Karpov– Ne, nisam išao da ih gledam, ali su me pijetlovi ujutru budili i nisu mi davali da spavam. Generalno, Filipinci imaju ovaj nacionalni sport, vole borbe pijetlova. Možda im je to došlo od Španaca. Oni vole da priređuju borbe sa bikovima, a Filipinci vole borbe pijetlova.

(Uskoro nastavak)

https://rsport.ria.ru/20220129/karpov-1770063388.html

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom (6. nastavak)


Goran Tomić: Da li je bilo nekih zanimljivih događaja tokom druženja sa velemajstorom Kneževićem?

Velemajstor Milan Draško: Kad govorimo o Miloradu Kneževiću, on je jedno vrijeme bio i moj trener u Bosni. To druženje sa mladom Žužom Polgar koju sam ja upoznao u Balanton Berenjiju, nismo se zvanično upoznali, ali tada sam je prvi put vidio. Ona je već bila svjetski poznata 1983 godine. Sledeće godine bila je najbolje rejtignovana šahistkinja svijeta. Onda je Knez radio sa njom. Išao sam u njihovu sobu. To je bila, moglo bi se nazvati, kao što je u djetinjstvu moga brata bila „Smehotresna olimpijada“. To mi je na to ličilo. Iznenadio sam se dvadeset dana iza toga, kada smo radili Branko Damljanović i ja u Beogradu nekih desetak dana šah. To je bilo vrlo korisno, pogotovo za mene. Damljanović je strahovit talenat i u jednom momentu odlučim da se javim Knezu. Bila je neka pošta na Dušanovcu, sjećam se, izašao sam iz autobusa i nazovem Kneza u Budimpeštu. I kaže Knez- Odlično da ste zvali.- On je svima govorio vi do neke granice, – dobra je prilika da dođete i da me zamijenite, jer moram da idem, i da radite sa Žužom Polgar.

I sada kada vratim film bila bi velika čast raditi sa Žužom, ali nekako nisam se odlučio na to, mada sam igrao dobro 1984 i na Bosninom turniru posle sedam kola dijelio prvo mjesto sa Viktorom Korčnojem.

Goran Tomić: Već 1983 godine ste bili šampion Bosne i Hercegovine.

Velemajstor Milan Draško: Da, Lalić je na to nedavno podsjetio. Bio sam internacionalni majstor, imao sam već više balova, ali titula mi je priznata baš 1983 godine. I tu je krenuo taj napredak 1983. I zove me Knez da radim sa Žužom. Međutim ja sam bio, što je dvije godine kasnije to dobro primjetio Velimirović, tipičan šahista praktičar. Bio sam objektivan i smatrao da nisam dorastao toj ulozi makar i privremenog, sporadičnog trenera Žuži Polgar. Možda mi je danas malo žao, možda sam se mogao malo spremiti, ali sam bio objektivan i nisam bio spreman da se upustim u to, u takav trenerski poduhvat.

Goran Tomić: Žuža je ipak posle postala svjetska šampionka…

Velemajstor Milan Draško: Postala je strašno veliko ime. Igrali smo mečeve Cvitan, Rukavina i ja protiv Judit, Žuže i Sofije. Takva je bila ozbiljnost i atmosfera kao da igramo svjetsko prvenstvo. Premda je prijateljski meč, ali one su imale takav pristup.

Goran Tomić: Da li ste bili jači od njih? Ipak Cvitan je bio omladinski svjetski šampion, izuzetan šahista.

Velemajstor Milan Draško: Da, dobili smo prvi meč. Igrali smo po četiri partije. Cvitan je bio vrlo jak i nosilac igre sa naše strane. Ja sam imao mali plus, mislim da sam dobio Sofiju, ima to u serijalu „Budimpeštansko proljeće“ koji je objavljen prije par godina na Šah-mat listi.

Gledao sam nedavno film o Fišeru, njegovim poslednjim godinama na Islandu. I kao što je pogrešno, nije lijepo, da se o Fišeru govori sa tog aspekta čudaka, maltene ludaka, isto tako nije u redu da se govori o sestrama Polgar kao o nekakvom nehumanom eksperimentu njihovog oca Lasla. Kada sam vidio Žužu prvi put u Balantonu Berenjiju ona se tamo igrala sa nekom djevojčicom blizu igrališta gdje smo igrali fudbal, imala je tako mio osmjeh, to sam zapazio. Ima kod Miljenka Jergovića rečenica – ne volim ljude koji kada se nasmiju izgledaju ružnije nego inače. – A ona je izgledala strašno lijepo.

Goran Tomić: Sa njom sam napravio dva intervjua preko e-maila za Šah mat listu, prije 16-17 godina mislim, kada je već bila u SAD, i zvala se Suzan Polgar. Ostavila mi je tada jako prijatan utisak u komunikaciji, pa čak i posle povremeno smo bili preko interneta u kontaktu. Bila je iskrena i otvorena.

Velemajstor Milan Draško: Taj eksperiment je vrh ledenog brega, ali se ne može osporavati  vrijednost tih osoba, žena. Recimo Žuža je uvijek bila prijatna i na Olimpijadama, recimo u Bakuu slikam njih dvije i one poziraju, Judit i Žuža. Uvijek su i one i njihovi roditelji, da istaknem majku Klaru bili izuzetno korektni.

Goran Tomić: Dobro, evo pomenuli smo mnogo tema, tek smo ih načeli, pa se nadam u sledećoj prilici da ćemo nastaviti ovaj vrlo prijatan razgovor. Zahvaljujem na odvojenom vremenu i nadam se da Vas nisam previše zamorio jer sutra igrate humanitarnu simultanku u Zelenici. Hvala još jednom. Nadam se da će čitaoci Šah-mat liste uživati u ovom intervju, bar koliko i ja.

Velemajstor Milan Draško: Hvala, biće mi uvijek zadovoljstvo da nastavimo razgovor, a vidimo se vjerovatno uskoro u Đenovićima na turniru Treća subota u martu ili aprilu.

(Kraj intervjua)

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom obavljen je 26. januara 2022. u Zelenici

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom (5. nastavak)


Goran Tomić: Sa kojim od naših šahista ste se rado družili i koji su bili jako prijatni saputnici na putovanjima?

Velemajstor Milan Draško: Milorad Knežević je bio zanimljiv čovjek. On je jedno vrijeme bio trener Žuže Polgar i onda sam preko Kneza upoznao i mladu Žužu koja je igrala u Starom Smokovecu. Dolazila je sa svojom majkom. On je bio jako duhovit i kada smo igrali Balkanijade koje su takođe bila omiljena takmičenja, igrala je omladinska, ženska i seniorska reprezentacija i onda bi uveče svi sjedili skupa i Knez je tada ’držao banku’. Ili vrlo su duhoviti Barlov i Dule Rajković. Barlov je isto jako zanimljiv sagovornik, on ima zanimljivu priču i može da vam drži pažnju. Kurajica je isto tako zanimljiv sagovornik. Kad sam ponovo igrao za Bosnu, igrao sam u tim mladim lijepim godinama, pa sam se ponovo vratio posle 27 godina, najviše sam se družio sa Kurajicom. Čak smo i šetali dosta, on je imao šta da kaže. Interesantno da nije volio mnogo da priča o šahu. Pričali smo o drugim stvarima, i moram priznati da je više pričao on, ja sam se uglavnom orjentisao na slušanje. Od njega se imalo šta naučiti. Recimo u Opatiji kada smo igrali turnir onda bi on pričao i o Džojsu i tom vremenu kada se izdržavao od časova engleskog, davao je časove engleskog u Trstu. Kad su ga pitali –gospodine Džojs, da li ste danas imali uspješan dan u pisanju odgovorio je – Da, da, veoma uspješan. –Pa koliko ste napisali? –Tri rečenice. Tako da se on borio sa tim redosledom riječi u rečenici.

Bojan je zanimljiv čovjek. Nije forsirao šale, više su to bili ozbiljniji razgovori. Luka Drašković je recimo strašno duhovit. Bio je dječak, četrnaest, petnaest godina i nisam očekivao da je tako duhovit. Onda mi je nalazio zanimljive video klipove gdje smo stvarno zabavili, posebno kada se počeo družiti sa profesorom doktorom Slobodanom ILIĆEM. On je isto, to možda ljudi ne znaju, pored svih svojih stručnih referenci, jako duhovit čovjek.

Goran Tomić: Imao sam sreću da ga upoznam – igrao je na turniru Treća subota u Đenoviću i pobjedio. Sada će vjerovatno igrati u aprilu ponovo, čemu se jako radujem.

Velemajstor Milan Draško: Baš lijepo. Volio bih ga vidjeti.

Goran Tomić: Na sve mještane Đenovića i naravno šahiste koji su ga tada upoznali ostavio je sjajan utisak, svi ga pozdravljaju i pitaju kada će ponovo doći. Moguće da će doći sa bratom koji je međunarodni majstor, Zoranom ILIĆEM.

Velemajstor Milan Draško: Da, kad pominjem Luku, ILIĆA, i taj beskrajni smijeh sjećam se 2010 godine kada je bio turnir u Albeni. Prekrasno mjesto, tu smo igrali turnir. I onda se vidimo posle tri godine. Igrali su Tijana i Dragiša Blagojević i ja iz Crne Gore. Veliki open u Zlatnim Pjescima, gdje je igrana i olimpijada 1962 i odigral se ta čuvena partija Botvinik –Fišer.

Goran Tomić: Da, završila je remijem. Fišer je imao pješaka više, ali nije uspio da dobije.

Velemajstor Milan Draško: Da, Fišer je imao vjerovatno dobijenu poziciju, ali je Geler našao u tri ujutro neko rješenje, ingeniozno, a tim više čudi, evo male digresije – Karpov je govorio kada smo išli prema sarajevskom aerodromu posle druženja u Trebinju da mu je Botvinik rekao kada je Geler postao član štaba Karpova

–To je velika greška Anatolij. Efim Petrovič ima strahovito puno ideja, ali nažalost nijedna nije korektna. Ja sam pretpostavio da je to šala, pogotovo sa tim saznanjem da je on pronašao tu remi ideju protiv Fišera.


Dakle igramo turnir u Zlatnim pjescima, negdje na početku i idemo u hotel. Saznali smo da su tu doktor ILIĆ, Boško Abramović, naš dragi prijatelj, na žalost nedavno preminuli, i još je bio neko iz bivše Jugoslavije. Nalazimo se sa njima oko bazena, koji nije daleko od našeg hotela. Već u drugoj rečenici smo krenuli sa nekim šalama. U prvoj rečenici smo počeli vrlo ozbiljne teme, ali već druga je bila šaljiva i tako je i nastavljeno. I Abram se takođe pridružio, posle ILIĆA. Prosto je Bobi ILIĆ čovjek nevjerovatnog duha.

Goran Tomić: On nevjerovatno lijepo i piše.

Velemajstor Milan Draško: Sjajno. On piše i tekstove na Večitom šahu. Čini mi se u poslednje vrijeme malo manje. Ne znam šta je razlog. Ja sam ga ubjeđivao da napiše knjigu kada smo se iznenada sreli tokom Bosninog turnira u Sarajevu. Možda je i priprema. On je vrlo dubok u pisanju, to će biti vrlo zanimljivo. Neće to biti lako štivo, ali će biti vrlo i čitano i zanimljivo. Jer je on nevjerovatno obrazovan, ima enciklopedijsko znanje. Kad znate sve te njegove titule, reference, posebno vas oduševi ta njegova beskrajna duhovitost. I po tome ću isto pamtiti Albenu. Albena mi je draga uspomena, između ostalog i zbog doktora Slobodana ILIĆA.

(Nastaviće se)

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom (4. nastavak)


Goran Tomić: Racite mi šta mislite zašto je Velimir Ivić je sa naših prostora u zadnje vrijeme najviše napredovao?

Velemajstor Milan Draško: Pa Velimir je strahovit teoretičar, to je očigledno i ima veliku energiju. I on igra ciljano. Ima veliku repertoarsku širinu i igra, pošto je vrlo vješt sa kompjuterom, on izabere ono što je najneugodnije za protivnika. Mislim da se drži pomalo statistike, ili bira neke varijante koje su rijetke, a siguran je u poziciju da ima makar malu prednost. Tako je bilo i u našoj partiji na turniru u Đenovićima 2018. To mi je bio prvi poraz protiv Ivića.

Goran Tomić: On je na jednom turniru u Đenoviću, kada je igrao Gleizerov osvojio IM bal.

Velemajstor Milan Draško: Vaši turniri su sjajni. To je prilika prvenstveno za mlade igrače.

Goran Tomić: Vjerovatno će biti sada u martu, aprilu i maju.

Velemajstor Milan Draško: Pogotovu su mlađi igrači oduševljeni, recimo Pečurica, Aco Tomić, pa i Andrej Šuković.

Goran Tomić: Koji su Vam najdraži turniri?Dosta ste igrali u Italiji. Tamo se poveli i neke druge naše igrače…

Velemajstor Milan Draško: Pa da, igrao je Luka Drašković. Ja sam volio da igram u južnoj Italiji. Sicilija, Kalabrija. To je siromašniji dio Italije, ali su ljudi vrlo gostoljubivi, dobri i tamo smo se osjećali kao kod kuće, u onom najboljem izdanju.

Goran Tomić: Da li su onda slični našim ljudima?

Velemajstor Milan Draško: Da, slični su našim ljudima. U nekom trenutku kad dosta putujete, više nemate osjećaj da ste uopšte u inostranstvu. U Italiji je taj osjećaj najizraženiji. O Italiji su i Njegoš i Andrić vrlo lijepo govorili, da ne govorimo o Geteu. Italija ima nešto krajnje specifično, ono što druge zemlje nemaju. Čim ste prošli onu carinsku kontrolu, kad ste u Italiji i sledi vam devet ili deset dana boravka, a nekada i više kada se povežu turniri, javlja se osjećaj, neskrivenog, ogromnog zadovoljstva. Na koju god stranu Italije krenete, gdje god vas put odvede čeka vas neko veliko zadovoljstvo. Neki osjećaj slobode, krajnje opuštenosti, osjećaj radosti koja treperi unutra.

Goran Tomić: Koja Vam je od Olimpijada ostala u najboljoj uspomeni?

Velemajstor Milan Draško: Meni je Hanti Mansijsk ostao u najboljoj uspomeni. Ta njihova fenomenalna priroda. Park prirode, samo su breze tu o kojima je Jesenjin tako lijepo pisao. Mi smo bili u hotelu na sedam brežuljaka, gdje su uostalom boravili Karpov i Kasparov; Karpov je bio kandidat za predsjednika FIDE a Kasparov ga je podržavao. Bili su smješteni takođe u tom kompleksu na sedam brežuljaka. Tu su ustvari blizu biatlon tereni i ogromna šuma koja je i nepregledna i prekrasna.

Goran Tomić: Tada ste bili selektor ili igrač?

Velemajstor Milan Draško: Igrač. I igrao sam dobro – tri pobjede i ostalo remi. Tamo je i vazduh bio lijep. Tu protiču dvije velike rijeke Ob i Irtiš. Na jednom brežuljku je divna crkva – Hristovog vaskrsenja.

Goran Tomić: U toj divnoj prirodi ste naletjeli na vuka?!

Velemajstor Milan Draško: To je bilo ovako. Šetaju gospodin Jusuf Kalamperović koji je bio vođa puta, koji je bio dosta omiljen među šahistima, dugogodišnji ministar u vladi Crne Gore i prekaljeni šahista, sarajevski šahista i u Beogradu, igrao je za Zvezdu, zatim Dragan Popadić, selektor, fide majstor, Srđa Dragašević, predsjednik Šahovskog saveza i Blažo Kalezić. Ležerno su šetali i onda su vidjeli odjednom na susjednoj, paralelnoj stazi usamljenog vuka koji je išao u laganom trku. Sve se tako brzo desilo da nisu stigli ni da se prepadnu, a vuk nije poklanjao nikakvu pažnju njima, on je išao svojim putem. Ja sam dan posle toga ili dva dana imao jedan neobičan susret koji je mogao biti neprijatan. Krenuo sam sam u šetnju, uvijek sam volio prošetati jer je to jedan dio mog turnirskog režima. Biatlon staza se spušta i podiže i uspnem se na taj podignuti dio i imam šta da vidim. Ispod mene ogroman sibirski pas ili vuk, potpuno sam. Sreća je u toj delikatnoj situaciji što nisam daleko zašao u šumu. Rezonujem, kao što bi većina – biće vremena za šetnju – i laganim koracima počnem da se vraćam. I već za dva metra sam mu izašao iz vidokruga. Pas ili vuk je stajao baš na sredini te biatlonske staze koja je širine 3-4 metra. Postojala je realna opasnost da on potrči za mnom. I onda sam iz pravca hotela ugledao dvoje ljudi što je opet psihološki bila dobra okolnost. Muškarac i žena, nezavisno jedno od drugog išli su u mom pravcu. Nije se ništa desilo osim ovoga što sam ispričao. Vuk ili pas nije očigledno smatrao zanimljivim da krene na ovu stranu…

Goran Tomić: Na šahiste…

Velemajstor Milan Draško: Da, tako da je sve proteklo u redu, iako je događaj neobičan.

Goran Tomić: Znači Sibir je ostavio veliki utisak.

Velemajstor Milan Draško: Pa da, to je ’put kojim se rijeđe ide’- kako kaže poznata knjiga. I to je zaista tako. Mi smo se radovali Sibiru. Bilo je predviđeno, kad smo još igrali u Batumiju prvenstvo Evrope i sjajnim finišem obezbjedili solidan plasman, posle ne baš sjajnog starta, sjećam se nezaboravne scene. Radovali smo se kao djeca posle te treće uzastopne pobjede protiv Belgije. Odjednom Đukić kaže – Idemo u Sibir- onako zadovoljno, srećno. U tom momentu sam se sjetio Crnjanskog, njegove Sumatre, gdje se pominju ruska prostranstva, a u tom momentu još je Hanti Mansijsk figurirao kao domaćin olimpijade. Ipak, nije održana olimpijada 2020 već je premještena u Moskvu, a pretpostavljam da će se ipak igrati 2022, samo će neki drugi ljudi ići.

(Nastaviće se)

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom (3. nastavak)


Goran Tomić: U knjigama se oživljavaju neke lijepe uspomene, nezaboravne partije, događaji iz raznih djelova svijeta i mnoge korisne stvari za mladu generaciju. Takođe pokazuje i kako se igrao šah prije kompjuterske ere, kako su se šahisti družili, putovali, upoznavali mnogo lijepih mjesta i gradova. U Vašoj knjizi  se povezuje razne vrste umjetnosti, a ima mnogo poezije i nostalgije.

Velemajstor Milan Draško: Jeste. Meni je jedan od glavnih izvora zadovoljstva što pišući o putovanjima, posebno davnim, ja ponovo to proživljavam dok kreiram rečenice i dok se prisjećam. Mnoge stvari sam i bilježio. Vrlo je važno da se bilježi, jer je autentičnije. Ponovo proživljavam nešto što je bilo lijepo ili manje lijepo, ali sada se dešava ono što je Andrić govorio – sa radošću se sjećamo i prošlih patnji. Sve je sada lijepo sa ove distance. Čak i ono kada su me zadržali na čehoslovačko-mađarskoj granici jer su mi našli krune, pa nisam znao šta će biti. Sada je lako pričati o tome, koliko god bilo tada uzbudljivo i neprijatno . Činjenica je da se prije drugačije živjelo na turnirima i bilo je mnogo više druženja. Sjećam se recimo na ligama velike Jugoslavije bilo je nezamislivo da se igra liga ili kup, a da nema takozvane društvene prostorije u kojoj su se igrali cuger, jamb i karte. Pula je do dana današnjeg nenadmašna – u njoj se igrao Kup. Mi smo dolazili iz Sarajeva i ta putanja je uvijek bila: Sarajevo –Zagreb, pa smo izlazili u Zagrebu. Kada se ide prema Trgu Bana Jelačića danas, malo prije trga sa lijeve strane bio je restoran Splendid, i tu bi obično jeli, pa bi zatim krenuli dalje. Bio je to strašno dug put. Kup je trajao šest dana. Arapović me podsjetio nedavno – ustajali smo u četiri sata ujutro da bi stigli na neki voz. Ali eto Pula je imala neki svoj šmek i stalno se nešto događalo, ni jedan minut nije bio dosadan. Dok ste kročili iz voza osjetite miris borovine zaboravite na sav umor. Bilo je zaista prekrasnih putovanja.

Goran Tomić: U moje vrijeme u mojim omladinskim danima se dosta igralo u Poreču, Rovinju i Vrsaru. Svi smo gledali slobodne brzopotezne partije Ljubojevića i Hulaka, bio je veliki broj gledalaca, pravi spektakl za publiku. Ti šahisti su bili vrlo duhoviti i zabavni za publiku.

Velemajstor Milan Draško: Da, taj šahovski rječnik je dosta specifičan, posebno kada se igra cuger. To su neke riječi koje onako padnu na pamet. Sjećam se da je krajem osamdesetih dolazio i Dorfman. Bio je trener u Partizanu. Otvorio se hotel „Histrija“ i onda su igrali cuger protiv njega Cvitan, Hulak i Vukić. Interesantno zašto je on izdvojio Vukića i rekao da mu je Vukić bio najneugodniji protivnik. Za razliku od svih ostalih, Vukić izgubi pet partija za redom, recimo, desi se to, dođe loša serija. Ipak, on ne pokazuje ni najmanju nervozu, ne napravi ni najmanju grimasu. A Cvitan i Hulak pokazuju. Zato igrajući protiv Vukića džabe što ga dobijaš, osjećaš da ga nisi psihički slomio. Vukić je inače bio poznat kao cugeraš. I onda su se održavali mečevi Zagreb-Beograd, na deset tabli. Bila je nekako koloritna atmosfera. Mi bi igrali fudbal svaki dan. Tu sam ja bio jedan od organizatora. Ponekad smo igrali basket. Na basketu je bilo nekad i povreda. Sjećam se jednom je Ivan Sokolov izveo skok za loptu, tada je vodio na turniru, na prvenstvu države 1988. On i Striković skaču i bezazleno je izgledalo, ali je kod tog doskoka Ivan slomio nogu. Znam da smo išli u Pulu. Ja kao prijatelj i klupski drug sam ga poveo i išao sa njim u bolnicu. Došao je i njegov otac Cenko. Ivan je igrao još bolje tih pet-šest partija u finišu, pobijedio, ušao u reprezentaciju. Znači, ‘ništa nas nije moglo iznenaditi, kako se nekada govorilo. To nije Ivanov pravi šahovski početak, to je bila 1987 godina kada je krenuo silovito prema titulu velemajstora. Dobio je Saksa u Luganu u posljednjem kolu crnim figurama Tada je nastavio nesmanjenim tempom na šampionatu Jugoslavije.

Goran Tomić: On je jedno vrijeme dosegnuo rejting od 2700 poena.

Velemajstor Milan Draško: Mislim da je imao 2706. Imao je nevjerovatnu energiju. Igrali smo zajedno u Tilburgu. Ja ga gledam dok igra, prosto mu igraju mišići, koja je to snaga. Znam u Sarajevu uvijek bi trčao bez obzira da li je padala kiša ili snijeg. I onda je imao isto vježbe kod kuće, dubljenje na glavi između ostalog. Bio je jako spreman, a i sada je mišićav i snažan.

Goran Tomić: To mu je možda i pomoglo i u šahovskom smislu jer vidi se da se prije velikih mečeva šahisti fizički pripremaju. Možda je i u nedavnom Carlsen –Nepomniachtchi odlučila kondicija jer je Carlsen u boljoj fizičkoj formi, a Nepomniachtchi se slomio na pola meča posle vrlo duge šeste partije.

Velemajstor Milan Draško: To je moguće, jer je naglo pao. Fizička kondicija je strašno bitna. Carlsen dobro igra fudbal i voli ga. Neko mi je rekao da se Leko spremao u tri navrata u toku dana. Imao je tri termina za fizičke pripreme. Pa dođe takav momenat, a to je posebno bilo izraženo posebno u pretkompjuterskoj eri. Jednostavno koliko ste god spremni, a svaki šahista nastoji da bude spreman, da radi puno, ali dođe uvijek momenat gdje  se lomi partija i gdje fizička kondicija strašno doprinosi koncentraciji i to svi upražnjavaju. A za Sokolova je to bilo vrlo značajno. Svi smo svjesni kakvu  je energiju imao Kasparov. Imao sam sreću da igram na turniru sa njim, iako nismo igrali međusobno. To je bilo na kadetskom prvenstvu svijeta 1977. To je bila ogromna energija, i naravno kasnije. Ili kod Fišera. Kod Korčnoja u nekoj mjeri. Jusupov je isto bio poznat po tome. Nikada nije ustajao sa stola i imao je i fizičku snagu. Jedan od takvih je i Sokolov. Igrao sam sa njim. Prosto sam to osjetio 2011 godine u Ćentu. Uspio sam da remiziram, bio sam slabiji naravno, crnim figurama, ali sam posle te partije bio umoran kao da sam igrao tri normalne partije. Lome te energijom. Ja govorim iz svog iskustva, ali ima više takvih šahista u svjetskom vrhu. Kao Topalov. Bar neke sam imao priliku da vidim tokom turnira, a sa drugima sam igrao tako sam se uvjerio da jeziva energija zrači iz tih ljudi.

Goran Tomić: Od domaćih igrača čini mi se da velemajstor Dragiša Blagojević ima mnogo energije. Može da igra duge partije, ne ustaje dok igra, stalno je koncentrisan i izgleda kao da iz njega kipti energija. Možda je to jedan od razloga što je očuvao visok rejting.    

Velemajstor Milan Draško:  Da, pa on ulazi već u zonu fenomena, ne toliko zbog godina, već te energije. Nedavno je napunio 56 godina, a ima nevjerovatnu energiju, spremnost, želju i ambiciju. Zato je i bio najuspješniji reprezentativac Crne Gore na Evropskom prvenstvu sa 4 plusa, ako se ne varam, sa 6 iz 8. Veliki je as. Osvojio je zlatnu medalju na olimpijadi u Drezdenu i kapa dolje za pristup i ozbiljnost i naravno kvalitet.

(Nastaviće se)

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom (2. nastavak)


Goran Tomić: Ko Vam je bio šahovski uzor? Botvinik?

Velemajstor Milan Draško: Pa dobro, Botvinik je imao knjige koje su bile vrlo prijemčive za razne nivoe šahista. Ali po stilu igre to je Karpov. Iako mi je broj jedan među omiljenim šahistima Fišer, zatim Talj, ali po stilu igre to su Karpov i Smislov. Botvinik takođe, ali više Karpov i Smislov.

Goran Tomić: Prije par godina Karpov je bio u Trebinju pa ste se neko vrijeme družili…

Velemajstor Milan Draško: To je bio veliki događaj za Trebinjce, za ljude iz šahovskog kluba Trebinje. Pokojni Velimir Remetić je jako zaslužan za napredak šahovske škole u Trebinju. Tu je dva puta gostovao Karpov. Velimir je imao veliki polet, mnogo ideja i velike ambicije. Uvijek je bio u nekim planovima, a prema meni jako dobar. Zaista je velika šteta da je nedavno završio svoj životni put. Ta dva dana sa Karpovom u Trebinju su nešto fantastično. Ja sam imao priliku da igram sa mnogim velikim igračima, ali nikad se nisam družio na takav način dva dana. Sjedili smo na raznim mjestima, otvoreno pričali. Karpov je bio sa gospođom Oksanom Žak koja je direktorica njegovih klubova širom svijeta. To sam opisao u tekstu „Karpov u Dučićevom gradu“ i tako će se zvati i knjiga koja bi trebala uskoro da izađe. Biće sedam nastavaka, ima i Dučićeve poezije, ali ne samo Dučićeve. Taj događaj je jarka svjetlost u ovom mraku korone, da tako kažem. To je bilo u septembru 2020. godine. Bili smo, recimo, u vinariji Petijević i čak je Karpov malo zapjevao Podmoskovske večeri. Jako mu je prijala atmosfera, jer se pjevalo, pili smo malo rakije, sve u granicama normalnog. Gospođa Oksana je u tom momentu bila sa strane i nije učestvovala u našem druženju i moglo se pretpostaviti da bi rado išla u hotel. Međutim Karpov ni jednog trenutka nije pokazivao takvu želju, bio je potpuno uvučen u tu atmosferu i osjećao se odlično. To se vidi i iz nekih fotografija pogotovo sa arhitektom Miškom Ružičem. On se pokazao i kao sjajan pjevač. Oni su pričali o tim ruskim iskustvima pošto je Miško živio godinu dana u Moskvi. Bilo je prelijepo, zaista. Pričali smo i o mogućnosti da Karpov odigra meč sa našim najboljim šahistom Nikolom Đukićem. Da li će do toga doći, to je veliko pitanje, ali je Karpov odmah izrazio spremnost. Bilo mu je savršeno poznato ko je Đukić i nisu trebala nikakva dodatna obrazloženja što je i meni bilo drago kad sam shvatio da cijeni naše igrače

Goran Tomić: Da li još funkcioniše Karpovljeva škola u Trebinju?

Velemajstor Milan Draško: Pa sada je došlo do krize odlaskom Remetića. Baš sam danas razgovarao sa Kočom Govedaricom, divan čovjek, zatim inženjerom Simanićem. On je bio njegov najbolji prijatelj iz šahovskog svijeta od nas, koji smo bili njegovi prijatelji. Bio sam u šahovskom klubu Trebinje pa smo pričali o tome. Interesantno, ali možda nije ni čudno – najzagrijaniji za nastavak škole ubjedljivo su roditelji. Oni su jako teško primili odlazak Remetića. Došli su sa velikim buketima cvijeća, svečano obučeni djeca i njihovi roditelji, uglavnom majke. Bilo je tu dosta suza. Razgovara se sa predsjednikom opštine da se dobiju nove prostorije. Ja se nadam da će klub nastaviti život. To je bila velika želja Remetića. Naš posljednji razgovor je trajao dvadeset minuta i on me molio da ja to nastavim, a onda sam mu rekao da sam ja  šahista i bio sam selektor, a da nisam ja čovjek za to; volio bih da neko drugi rukovodi time, a ja ću pomoći u tehničkom smislu. I on se saglasio. Ima tu mnogo zaslužnijih ljudi koji bi trebalo da vode glavnu riječ, a ja ću biti čovjek za stručnu pomoć. Procjenjujem da je 90% vjerovatnoća da će klub nastaviti da funkcioniše.

Goran Tomić: Pomenuli ste knjigu „Karpov u Dučićevom gradu“. Ta knjiga je izgleda pri kraju, pred objavljivanjem.

Velemajstor Milan Draško: Da, radi se lektura i završni dio preloma.

Goran Tomić: Da li će tu biti i šahovskih partija ili će biti samo tekst?

Velemajstor Milan Draško: Biće više teksta, ali i 37 partija 89 dijagrama. Ima tu još nešto što se jako dopalo Đukiću i Vujačiću. Marijan Kovačević, višestruki svjetski pravak, i dugogodišnji šahovski urednik „Politike“, mi je nesebično, priateljski poslao svoje studije. Radi se o deset studija i problema po njegovom izboru i što je posebno dragocjeno pri kraju knjige uz rješenja zadataka on objašnjava stvaralački proces kako nastaju studije. Mislim da je to stvarno sjajno i dragocjeno. Nije veliki broj partija, ali su jaki protivnici. Dao sam partije sa Spaskim, tri partije, pa sa Korčnojem, ponovo, ali sa više dijagrama, malo detaljnije, zatim moje partije sa savremenim velikanima. Mislim da će neki čitaoci biti iznenađeni jer su tu Topalov, Karuana, Vašier Legrav, sa kojima sam remizirao, to nije tako davno ni bilo, onda dvije pobjede protiv Barejeva.

Goran Tomić: Korčnoja ste pobjedili…

Velemajstor Milan Draško: Da, Korčnoja sam pobjedio, bilo je tu još dobrih rezultata, dobio sam Mariju Muzičuk, buduću svjetsku prvakinju, na prekrasnom turniru na Bledu. Tu je bilo uživanje igrati i šetati oko jezera, i peti se na srednjovjekovni grad. Mislim da to nije mali broj dijagrama, oko devedeset. Biće i nešto što nije karakteristično za putopisnu formu –ima 27 odlomaka iz pjesama. Dakle biće prisutna poezija kao i u prvoj knjizi „Putujući sa figurama“. U novoj knjizi tekstovi su sažetiji, tekstovi su nešto kraći nego  prethodnoj knjizi. U pripremi je i knjiga „Putujući sa figurama 2“. Ona je zapravo trebala i prije da izađe, ali sticajem okolnosti prije će se pojaviti knjiga „Karpov u Dučićevom gradu“. Taj proces ide svojim tokom, valjda kada se jednom krene, teško se izlazi iz toga. Prosto je to velika pasija, to pisanje, a možda još više kada se poslije velikih stvaralačkih napora stvar dovede do kraja i kad čovjek dobije u ruke tu probnu knjigu, nulti broj i to je pouzdan znak da će za par dana doći i čitav tiraž. Jednostavno je teško dočarati koliko je to zadovoljstvo- možda je to i veće nego kad dobijete nekog velikog protivnika ili neku važnu partiju. Ponekad kažem – više neću pisati ništa– međutim teško je prestati.

(Nastaviće se)

Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom


(1. nastavak)

Goran Tomić: 26 je januar 2022 godine, 19 časova i 20 minuta.  Ovdje u Zelenici je velemajstor Milan Draško i sutra se priprema za humanitarnu simultanku sa koje će sav prihod biti poklonjen nekoj siromašnoj porodici sa područja Crne Gore sa troje i više djece. Kakav je Vaš odnos prema simultankama? Da li ih često igrate?

Velemajstor Milan Draško: U poslednje vrijeme sam ih rijetko igrao. Ranije smo imali praksu u vrijeme šampionata, čak i republičkog u vrijeme Jugoslavije da igramo simultanke, posebno na državnim šampionatima.

Ova simultanka ima jednu drugačiju dimenziju i zaista mi je drago da sam dio ovog prazničnog događaja. To je nekada bilo veoma popularno. Ja se sjećam u Čapljinu su dolazili Petrosjan pa Karpov…

U Metkoviću je igrao Boris Spaski. Igrao sam protiv njega. Boris Vasiljevič je odigrao jedan potez pa je krenuo za susjednu tablu, onda je uočio da to nije dobro i da vodi remiju i iskoristio je mogućnost  -pravilo simultanke i vratio se ponovo na našu tablu i odigrao pobjednički potez. To je bio veliki spektakl.

Fišer je dolazio u dva navrata u Mostar.

Ne znam iz kojeg se razloga sve rijeđe igraju simultanke, mislim da nije dobro da ih nema. Prosto to je značajan događaj za ljubitelje šaha. Tu je neka lijepa, vedra atmosfera, prilika za mlade igrače da se malo druže sa iskusnijim šahistima, velemajstorima. Vjerujem da će se i simultanke polako vratiti u život.

Goran Tomić: Da, one su vrlo važne za popularizaciju šaha.

Velemajstor Milan Draško: Da, apsolutno.

Goran Tomić: Vidim da su u Rusiji simultanke bile čak obavezne za jake velemajstore pa i Karpov navodi u nedavnom intervjuu da su bile česte na školskim takmičenjima „Bijeli top“. To ostavlja veliki utisak na djecu i dugo se pamti.

Velemajstor Milan Draško:  Da i mi pamtimo, kad smo kod Karpova, njegov dolazak sa Furmanom 1976 godine u Čapljinu. U hotelu Mogorelo teško je uopšte bilo prići stolovima.

Bila je masa ljudi. Karpov je bio prvak svijeta i voljeli su ga ljudi. Ja sam samo tad i nikada više odigrao karo kan i Karpov me dobio što nije nikakvo čudo, ali me dobio na takav način da sam čitavu partiju bio bez ikakve šanse i potpuno ugušen. Posle te partije sam rekao – nije karo kan za mene.

Goran Tomić: Pa ste prešli na francusku odbranu.

Velemajstor Milan Draško:  Prešao sam na francusku…

Goran Tomić: Da li isključivo igrate francusku?

Velemajstor Milan Draško:  Igram isključivo francusku.

Recimo 1991 kada se Alisa Marić pripremala protiv Ksi Jun, ili 1990 godine, Branko Damljanović je malo radio sa njom, našom šahovskom heroinom, radio je i Ljubojević-to je bila tajna da je radio Ljubojević, ali je ona to otkrila, i Damljan, moj prijatelj i kum, mi je rekao –Ovo bi mogao da igraš,  Alisa i ja smo radili, daću ti materijal. Ja sam bio oduševljen da mi neko ustupi takav materijal. Onda mi je Branko dao -to je bilo nešto više od pola stranice, onaj format A4. To je bio taj materijal. Međutim ja sam igrao na turnejama u Italiji 1991 i dobro sam prolazio koristeći to, postigao sam pozitivan skor. Odigrao sam sedam partija i postigao skor 4,5:2,5. Ipak osjetio sam da mi u jakim partijama to ne leži. Generalno takav tip pozicija mi ne leži. Ipak volim neke metodičnije pozicije, sigurnije.

Međutim francuska, to je činjenica, ne spada u red sigurnih otvaranja crnim i ne stoji dobro. U pretkompjuterskoj eri ona je jako dobro stajala. Sjećam se 1986 kada sam igrao Bosnin turnir, igrao sam Taraševu varijantu sa Psahisom Sd2, Sc6 i bio je remi posle 18 poteza ili nešto više. Bio sam čak malo bolji. I onda mi je Psahis rekao da je on sa Dolmatovom analizirao sedam dana tu poziciju, zamislite kakav analizatorski štab i da nisu uspjeli da nađu prednost za bijelog što je bilo prilično laskavo. Kad već pominjemo te partije, tri puta sam remizirao sa Psahisom u francuskoj i onda nije više želio da igra 1.e4. Igrali smo u Sočiju 1988 i ja sam malo kasnije stigao za sto. On je odigrao 1.c4, sačekao da ja dođem i rekao: „Milane igraj sad francusku!“  Izbor se pokazao kao dobar. Posle velike borbe sam izgubio. Rado se sjetim Psahisa, bio je dobar čovjek i dobro smo se družili. Dvostruki je prvak Sovjetskog Saveza.

Sada bih volio da igram i nešto drugo. To je činjenica. Ne samo francusku. Ali nije lako u ovim godinama biti tako elastičan kada je u pitanju repertoar.

Goran Tomić: Da li Vaše učenike podučavate francusku?

Velemajstor Milan Draško: Interesantno, više sam specijalizirao, iako nemam veliko trenersko iskustvo da bih upotrebljavao tako jake riječi, ali više radim sa njima neke druge stvari. Radimo završnice i strategiju. Nekako mi se čini da je najbolji bio rad kada sam 2017 godine radio sa našim šahistima među kojima su bili Aleksandar Tomić i Miroljub Ćirović. Odmah posle toga Tomić je osvojio dvije norme za internacionalnog majstora. I do danas to pominju; poslednji koji mi je to rekao bio je Igor Vujačić, naš možda najbolji šahovski sudija -da mu je jako prijao taj rad. I bila je neka odlična atmosfera, dobro smo radili i sve je išlo kako treba. Treba reći da je i Ćirović na Kupu šampiona odigrao dobro.

Nisam tokom karijere imao dovoljno izražen smisao za analitički rad u otvaranju. Možda i zato što sam odrastao u Čapljini koja ipak šahovski zaostaje za centrima poput Sarajeva, da ne govorim o Beogradu i Zagrebu i nekako mi nije u mladim godinama, kada to ulazi u krvotok, nije mi usađen taj smisao za otvaranja. To mi je objektivno, ako bih mogao da ocjenim gdje sam najbolji, a gdje najslabiji od te tri faze partije-otvaranje, središnjica, zaršnica, mislim da mi je otvaranje Ahilova peta.  To se sve više pokazuje od kada su kompjuteri u upotrebi, a s druge strane u završnicama sam dosta siguran. Dosta sam ih radio. Možda je sada prilika da kažem da sam u svoje vrijeme imao trening koji se uvijek sastojao od tri segmenta: gledao sam partije, gledao sam i otvaranja, stare majstore. Dosta se nauči iz Botvinikovih knjiga. I obavezno završnice. Svaki dan. Takav je bio rad.  Stvorio sam stil igre i imao koncentraciju u najboljim godinama da sam mogao dugo da igram bez nekih opipljivih grešaka, ali sa druge strane nisam uspjevao da izbjegnem dobru pripremu protivnika, posebno u zadnje vrijeme jer mi prosto fali širina repertoara.

(Sutra nastavak)

Alisa Galliamova: „Svaka druga šahistkinja na mom mjestu bi odigrala remi. Ali ja sam morala da pobjedim!”


23. januar 2022

Proslavljena šahistkinja, velemajstor, o „Svjetskom šampionu“, „Daminom gambitu“ I problemima varanja

Ove sedmice, možda najpoznatija šahistkinja u Tatarstanu, Alisa Galliamova, koja se dva puta borila za titulu svjetske šampionke, proslavila je 50. rođendan. Kako je rekla u intervjuu za “BUSINESS Online”, šahom nije zapustila ni danas, ali mnogo rijeđe igra turnire. Razgovarali smo o najnovijim filmskim premijerama vezanim za šah, razgovarali o tome šta je nedostajalo Ianu Nepomniachchiju u meču sa Magnusom Carlsenom, kao i o samoj Galjamovoj u duelima sa kineskim sportistkinjama.

Alisa Galliamova: „Igranje šaha na visokom nivou zahtjeva puno koncentracije, snage i potpunog uranjanja“

Foto: Shamil Abdyushev

“Kad igraju sedam sati, to je već previše!”

— Alisa Mihajlovna, šah sada doživljava novi talas popularnosti. Nedavno se na blagajni pojavio “Svjetski šampion” – film o sukobu Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja 1978. Kako vam se sviđa film?

Alisa Galliamova – Sjajan film! Meč za svjetskog šampiona nije samo igra šaha. Ovo je pravi rat, igra na granici svih ljudskih mogućnosti: fizičkih, emocionalnih, psihičkih. I to traje nekoliko mjeseci. Autori su dobro prenijeli atmosferu meča, ali ne mogu to reći i za emocije i osjećaje samih igrača. Očigledno, teško je prenijeti šta preživljava šahista tokom meča. Ali mi se dopao pokušaj da se prikaže kako šahista razmišlja, prikažu one scene u kojima su proračunate varijante u obliku široke mreže. Ali u šahu ima više poteza nego što ima zvijezda u svemiru. Također primjećujem nevjerovatnu glumu ​​Khabenskog.

Inače, imala sam sreće što sam igrala protiv Korčnoja i čak pobijedila. Nakon meča mi nije pružio ruku, kao što je uobičajeno posle izgubljene partije. Pozvala sam takođe i Balašova, koji je bio trener Karpova, na svoj meč.

– Još jedan šahovski hit u svijetu bioskopa bila je serija „Damin gambit“. Kakav je utisak ostavio na vas?

Alisa Galliamova — Serija je veoma interesantna za one koji nisu upoznati sa šahom. On daje bar neku ideju o ovom sportu. Ali ako stvarno pogledate stvari, onda žene nisu u stanju da se takmiče sa muškarcima na tako visokom nivou. Morate mnogo da igrate šah da biste postigli takav nivo kao što je postigla junakinja u seriji. Pa, treba voditi drugačiji stil života – u stvarnom životu se ovim pristupom ništa ne može postići. Igranje šaha na visokom nivou zahtjeva puno koncentracije, snage i potpunog uranjanja. Ali za promociju šaha, ova serija je odigrala veliku ulogu.

-Inače, i sami ste igrali protiv muškaraca.

— Da, zauzela sam sedmo mjesto na prvenstvu Rusije za muškarce i osvojila ekipno prvenstvo Rusije za muškarce kao dio tima Kazanj. Pobijedila sam i na prvoj tabli za dječake na takmičenju “Bijeli top” (Svesavezni šahovski turnir među srednjim školama – cca.). U to vrijeme je malo žena igralo na muškim turnirima. Sada ih ima mnogo. Jedan od razloga zašto sam tako rano počela da pokazujem dobre rezultate bilo je preseljenje u internat u Moskvi i učešće na muškim turnirima.

– Da li je moguće da se u jednom trenutku počnu da održavaju zajednički turnire za muškarce i žene?

Alisa Galliamova – Nije potrebno. Osim toga, nemoguće je. Žene su  počele da igraju šah kasnije od muškaraca, a manje pažnje posvećuju treninzima, jer imaju više briga – porodica, djeca. Naravno da se mogu boriti, što potvrđuju primjeri Judit Polgar i None Gaprindashvili. Ali šah je teško igrati – ne samo psihički, već i fizički. Vježbati mnogo sati svaki dan je teško. Žene su emocionalnije i manje fizički razvijene od muškaraca.

“Žene su kasnije počele da igraju šah nego muškarci, a manje pažnje posvećuju treninzima, jer imaju više briga – porodica, djeca”

Foto: Shamil Abdyushev

– Šah je postao popularan u masovnoj kulturi, ali kao sport nema veliki interes javnosti. Kao potvrdu za to, nedavni meč za šampionsku krunu između Magnusa Carlsena i Jana Nepomniachtchija, koji nije prikazan ni na jednom kanalu.

Alisa Galliamova — Ne bih rekla da šah ne postaje sve popularniji. Stotine hiljada partija se igra na internetu svaki dan! Samo igrati šah i gledati čitavu partiju od početka do kraja dvije su različite stvari. Kada ljudi igraju sedam sati za redom, to je previše! Znam za sebe. To je moguće gledati samo u djelovima, a ne u potpunosti. Iako, sigurna sam, ako ne i čitava višemilionska armija ljubitelja šaha, ali većina njih ipak prati glavne događaje. Ovo bi trebalo da bude interesantno za sponzore! Nedavno je u Poljskoj održano svjetsko prvenstvo u blicu i rapid šahu. Jedan od sponzora je bio “Tatneft”. Možda će oni pokazati interesovanje za šahiste u Tatarstanu?

— Šta bi vi uradili da klasični šah bude privlačniji za gledanje?

Alisa Galliamova – Velike turnire bih ostavila sa petosatnom kontrolom, a takmičenja na nižem nivou prebacila bih na 45 minuta, ili na sat. Sada su blic turniri na internetu veoma popularni – tamo se uglavnom igra na minut, ili na

tri minuta!

— Nepomniachchi je izgubio od Carlsena u 11 partija. U prvih pet uspio je održati neriješeno, a poraz u šestoj, najdužoj u istoriji, kao da ga je slomio. Šta mislite šta je nedostajalo našem velemajstoru?

Alisa Galliamova – Nepomniachchi je zapravo izgledao bolje u prvoj polovini meča. Ali u šestoj partiji nije mogao pobijediti, nije mogao igrati na remi. Mislim da se psihički nije snašao u ovom meču. Imao je nekoliko prilika za pobjedu, iz jakih pozicija.

— Carlsen je uspeo da pobjedi u šampionskom meču po peti put. Kako je u Norveškoj mogao izrasti  takav šahista?

Alisa Galliamova – Talenat, marljivost, psihička i fizička izdržljivost – sve mu se uklopilo da postane svjetski prvak i bude u svom najboljem izdanju toliko godina. Ali ne bih rekla da je prethodna dva meča dobio s lakoćom. Jedva je pobjedio protiv Sergeja Karjakina, nije pobjedio protiv Fabija Caruane u regularnom vremenu, a sada nije izgledao baš dobro protiv Nepomniachtchija u prvom dijelu meča. Ne pokazuje šampionsku igru. Sam Nepomniachchi je „previđao“ u svakoj partiji.

– Postoji mišljenje da je Carlsenova glavna sposobnost da se udalji od kompjuterskih šablona. Dok Nepomniachchi striktno prati svoje pripremljene poteze otvaranja, Carlsen se prilagođava u pravom trenutku i pravi nestandardne poteze. Da li se slažete sa ovim?

Alisa Galliamova — Carlsen može igrati tačno sve faze partije. Koristi rijetke varijante koje su već zaboravljene. Još jedan veliki plus je što igra do kraja. Mnogi šahisti pristaju na remi i opuštaju se, ali on se uvijek bori za pobjedu. Kada su mnogi šahisti već umorni posle 3-4 sata, on dobije ‘drugi vjetar u leđa’.

— Moderni šahisti su postali svestraniji? Ranije se šahista povezivao sa određenim stilom igre: napadačkim ili defanzivnim. Sada, postoji osjećaj da nema više stilova kao takvih.

Alisa Galliamova — Nema toliko mnogo univerzalnih šahista kao što je Carlsen. Svjetski šampioni su jaki u svim aspektima igre – mogu se i braniti i napadati. Ali, na primjer, Tigran Petrosyan se branio jače nego što je napadao. Vjerovatno se to i ranije vidjelo, ali svjetski prvak ne može biti slab. Svi šahisti su bili raznovrsni. Nivo je porastao u svim oblastima, a da ne govorimo o otvaranjima. Teško je uporediti otvaranja u prošlosti i sadašnjosti – to je uglavnom razlika kao zemlja i nebo.

“Ranije je bilo malo velemajstora, svi su bili poznati, a sada ih je toliko mnogo… A pošto ih ima puno, znači li da je postalo lakše ispuniti norme? Istovremeno, ne bih rekla da svako može postati velemajstor.”

Foto: Shamil Abdyushev

“Mnogi dobijaju rejting kroz lažne turnire”

-Koliko se povećala uloga kompjutera u šahu? Može li se čovjek takmičiti s njim?

Alisa Galliamova -Ljudi se ne mogu boriti protiv kompjutera i kompjuterskim mašinama, ali to nas ne sprečava da igramo. Uostalom, razvoj trkaćih automobila ne sprečava sprintere da trče. Mašine kompjutera utiču na pripremu, pojednostavljuju je. Kada sam ja igrala, imali smo Informatore, nismo imali partije pri ruci, morali smo sami da ih analiziramo. A sada sam kliknete na mašinu – i ona će vam sve pokazati. S jedne strane, to je zgodno, s druge strane, umjetnost analize je propala. Sada su ljudi previše lijeni za analizu, počeli su više vjerovati kompjuterima. Inače, nedavno sam nabavila dobar kompjuter i šahovsku mašinu. Na tom planu sam malo u zaostatku.

– Da li je titula velemajstora sada izgubila nekadašnji prestiž? Ranije su samo pojedinci imali taj status, a sada se tako naziva svaka druga osoba.

Alisa Galliamova — Da, titula je malo devalvirala. Ranije je bilo jako malo velemajstora, svi su bili  poznati, a sada ih je toliko mnogo… A pošto ih je puno, znači da je postalo lakše ispuniti norme? Istovremeno, ne bih rekla da je svako sposoban da postane velemajstor. Za ovo, naravno, mora postojati visok nivo igre. Ali mnogi zarađuju rejting putem lažnih turnira. Niko nije došao, a partije su se navodno odigrale, neko je ispunio normu. Sa tim prevarama  se moramo boriti, inače šahisti podižu rejting, dobijaju titule, reklamiraju se da su velemajstori sa visokim rejtingom, a onda mame učenike i obmanjuju njihove roditelje.

– Kako se nositi s tim?

Alisa Galliamova -Oni koji izdaju ove titule i norme moraju znati da li su se igrale partije, da li su održani turniri. Ovo jednostavno treba da se uradi.

– Odnosno, razvojem tehnologije prevara je postalo mnogo više? Uzmite čak i ove izmišljene turnire kao primjer

Alisa Galliamova – Veliki problem sa onlajn turnirima je paralelno korišćenje kompjutera. Po čemu se šah razlikuje od drugih sportova? Mogu ih igrati i 3-godišnjaci i 90-godišnjaci. Mogu se igrati daleko od centara, mogu u svemiru. Različiti ljudi iz različitih zemalja. Svi igraju na kompjuteru. Ali kada počnu da igraju za titule, čini mi se da to nije u redu. Ne može postojati onlajn svjetski šampion u šahu. Dakle, problem varanja, pokazuje se kao akutan na internet turnirima. Možda će se nove tehnologije razviti kako bi ih otkrili. Covid se okrutno našalio sa šahom – nestali su dobri turniri, ali se pojavila mogućnost onlajn takmičenja. Prisilna samoizolacija dala je poticaj razvoju šaha

– Prijatnije je igrati kada je protivnik nasuprot vas, ili je bolje da se takmičite online?

Alisa Galliamova – S obzirom na moje godine, previše sam lijena da se pomjeram negdje, zato je, naravno, bolje igrati preko interneta. Mladi ljudi prirodno žele da putuju i putuju. To je korisnije za razvoj i napredovanje.

– Kada protivnik pritisne protivnika, gleda ga – ovo zaista utiče na tok misli. Ovo se ne možete dešavati na internetu.

Alisa Galliamova -Da, to je potpuno drugačije iskustvo. Posle pauze  postoji želja da se osjeti, dodirne šah… Uostalom, kada se spremate za turnire, gledate u ekran, a kada dođete na turnir i dodirnete figure rukama, dobijete zaboravljeni osećaj.

“Glavna dostignuća – sve pobjede. To su svjetska prvenstva za djevojčice, Olimpijade, Evropska prvenstva, prvenstva Rusije. A razočarenja su izgubljeni mečevi.”

Foto: BUSINESS Online

“Sjećam se i da sam bila cimerka sa jednom  Šveđankom. Bilo mi je sve šokantno!”

-Ove sedmice ste proslavili svoju 50. rođendan. Možete li istaknuti glavne pobjede i razočarenja u karijeri?

Alisa Galliamova – Glavna dostignuća su sve pobjede. To su svjetska prvenstva za djevojčice, Olimpijade, Evropska prvenstva, prvenstva Rusije. I razočarenja – izgubljeni mečevi, dioba prvog mjesta na Olimpijadi sa sestrama Polgar, ali po dodatnim kriterijima 2. mjesto. 1990. godine igrala sam na prvom turniru kandidata, dobro počela, ali nažalost u posljednje tri partije  nisam osvojila ni poen. Odnosno, mogla sam svoj prvi prvenstveni meč igrati sa 18 godina da sam osvojila poen u posljednje tri partije. Nekako sam se zapitala zašto mi nije tako išlo. Zaključila sam da je razlog moj maksimalizam. Odnosno, svaki drugi šahista na mom mjestu bi igrao na remi. Ali ja sam morala da pobjedim! Nisam osvajala mnogo turnira zbog svog maksimalizma

– Vaš prvi međunarodni turnir bilo je Svjetsko prvenstvo za djevojčice do 16 godina. Kakve je utiske ostavilo vaše prvo putovanje u inostranstvo na turnir u Austriji?Alisa Galliamova — To je bilo  najupečatljivije putovanje, jer je bilo prvo putovanje. Ali plus ovome, nisam bila komsomolac! I morala sam doći u njihovo glavno ministarstvo da bih se pridružila Komsomolu i otišla u inostranstvo. Bilo je to moje prvo putovanje, prvo svjetsko prvenstvo i pobjeda. Osvojila sam tri svjetska prvenstva i to je bio veliki događaj za mene. Sjećam se i da sam bila

cimerka sa jednom  Šveđankom. Bilo mi je sve šokantno! Ne znam kako se dogodilo da smo stanovale zajedno. Uveče je ona išla na igranke, šetala gradom – za mene je to bilo ‘divlje’! Došli ste na Svjetsko prvenstvo i kako možete biti tako opušteni? S njom sam komunicirala na francuskom jeziku, jer sam ovaj jezik učila u školi. Iznenadilo me što je telefon bio na ulici. Nismo imali telefon u našim kućama, ali su postojale kabine sa telefonom sa kojeg možete pozvati bilo koju državu na svijetu! Za mene je to bio šok.

– A Australija? Za nju ste rekli da je najviše impresionirala

Alisa Galliamova — Vidjeti kengura, koalu… Bilo je to putovanje za pamćenje.

– Koliko je bilo teško ući u reprezentaciju Sovjetskog Saveza?

Alisa Galliamova – Uspjela sam da igram za reprezentaciju SSSR-a. Uglavnom, kvalifikacije za svjetski šampionat iz SSSR-a bile su mnogo teže od osvajanja samih šampionata. Bilo je teško takmičiti se sa gruzijskim šahistima. Na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi sve Gruzijke i ja igrali smo za reprezentaciju SSSR-a. Imala sam 18 godina i bila mi je velika čast da igram za reprezentaciju. Dugo sam održala reprezentativnu formu.

— Ovako težak izbor za reprezentaciju pokazatelj je nivoa šahista sovjetske škole.

Alisa Galliamova – Naravno. Posle mene još 20 godina niko nije mogao pobijediti na Svjetskom šampionatu do 20 godina iz Rusije, a Aleksandra Gorjačkina je odigrala meč za svjetsku šampionku tek 2020. godine, odnosno ona je prva šahistkinja od 1999. godine. Ali to je već druga generacija.

– Mogli ste dva puta postati šampionka svijeta i dva puta izgubili od Kineskinja. Moglo bi se reći da su vam one glavni protivnici u vašoj karijeri. Kako je Kina izgradila tako jak sistem za obrazovanje šahistkinja?

Alisa Galliamova – Mnogo rade, žive u sportskim školama, igraju protiv muškaraca. Očigledno su dobili naređenje, muški velemajstori, da igraju protiv žena. Samo trenirajući i igrajući sa jakim protivnicima možete se šahovski razvijati. Ali imaju nevjerovatnu priču: čim šahistkinja osvoji Svjetsko prvenstvo, odmah odlazi. Xie Zun je bila duže, sada je aktuelna svjetska šampionka Kineskinja – Ju Wenjun

– Zašto niste uspeli da postanete šampionka 1999. godine?

– Nedostajala mi je podrška i 1998. i 1999. Nisam dobila ništa 1998. godine i kako da se pripremim? Bila sam depresivna… Nisam imala vremena da se potpuno pripremim, kada se iznenada ukazala prilika da odigram meč, onda kada je Suzan Polgar odbila da igra sa Xie Zun. Ne može se reći da nisam pobijedila zbog samo jednog razloga, ali najvažnije je da nije bilo dovoljno podrške i duge pauze između mečeva. Bila sam siguran kada sam dobila 0 da neću više igrati. Ali ipak, u Kazanju smo imali izjednačen rezultat, u Kini je bilo nekih minusa i ja sam izgubila 2 poena razlike.

– A sa kineskom Xu Yuhuom 2006?

Alisa Galliamova – A kada smo igrali drugi meč, 9 mjeseci nisam uzela šah u ruke. Zapravo sam napustila šah 2004. godine, radila na drugom projektu, a 2006. sam u posljednji trenutak pozvana na Svjetsko prvenstvo. Kako se možete pripremiti ako niste igrali toliko dugo? Ali ipak sam nekako ušla u finale. Ali nisam imala sreće u finalu, imala sam problema i sa leđima – završila sam u bolnici, fizički nisam mogla da igram i izgubila sam. Za mene je bilo nevjerovatno što sam stigla do finala.

– Nije to bio jedini put da ste napustili sport?

Alisa Galliamova – Po rođenju djeteta  nisam radila 2,5 godine, a onda sam otišla i osvojila prvenstvo Rusije 2009. godine. Osvojila sam najjače superfinale, 2010. godine postala  šampionka na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi. Za ove pobjede dobila sam titulu „Najbolji sportista Rusije“.

– Bili ste pozvani u Jugoslaviju, ali tamo niste otišli zbog balkanske krize. Da li je bilo razmišljanja o odlasku iz zemlje nakon što vam nije dozvoljeno da igrate u finalu 1998. godine u Kazanju?

Alisa Galliamova  – Ne, više mi niko nije dolazio, izgleda da samo u Jugoslaviji toliko vole šah. Onda sam imala sastanak sa ministrom obrazovanja, ali sam već napravila jednu grešku odlaskom u Lavov. U Jugoslaviji je bio odličan odnos prema šahistima, oni su jako voljeli šah i sve se razvijalo: i klupski turniri i takmičenja. Bila sam ranije pozvana. Ali NATO je bombardovao Beograd 78 dana. Užasno.

-Zašto ste požalili što ste se preselili u Lavov?

Alisa Galliamova – U Lavovu sam izgubila dosta vremena, izgubila priliku da učim, nije bilo podrške, nije bilo kome da ostavim dijete. Da sam ostala u Tatarstanu, više bih učila, više putovala, ne bi bilo te ogorčenosti prema meni zbog mog preseljenja, jer kada sam se vratila nije bilo podrške.

– A ipak ste 1997. godine, dvije godine nakon povratka, pobijedili na turniru kandidata. Da li je bilo motiva da dokažete i pokažete svima oko sebe da ste nezasluženo otpisani?

Alisa Galliamova – Ne, ja sam prvenstveno sportista – želim da igram i pobeđujem. Bez toga ne bih postigla rezultate i nisam htjela nikome ništa da dokazujem.

-Da li je šah u Tatarstanu bio bolje razvijen nego u Ukrajini?

Alisa Galliamova — Ne bih rekla da je u to vreme u Lavovu bilo mnogo šahista, mnogo velemajstora. Lavov je bio šahovski grad, ali nije bilo turnira. U Tatarstanu je šah bio slabo razvijen, pa sam sa 14 godina otišla u Moskvu da napredujem. Nakon mojih pobjeda, velemajstor Aleksandar Pančenko je pozvan da radi sa djecom. To je bilo super. Postojalo je interesovanje za šah. Zahvaljujući snažnom organizatoru, Nailu Mukhamedzyanovi, okupila se jaka ekipa u kojoj su igrali poznati velemajstori. Održavali su se turniri – razvijali su se vlastiti velemajstori. Nakon smrti Pančenka i Muhamedzjanova, sve je stalo. Za 15 godina ni jedan velemajstor nije nastao, nažalost.

“Voljela bih da organizujem bar onlajn školu. Ne može svako priuštiti da plati 250-500 rubalja po satu treninga. I treba vam puno takvih sati da nešto postignete.”

Foto: BUSINESS Online

„Ako ste ušli u šah, nikada ga nećete ostaviti“

– Ranije ste planirali da otvorite svoju školu. Da li je ostala?

Alisa Galliamova -Sada se ova ideja provodi tiho. Nadam se da će se led probiti. Željela bih organizovati bar online školu. Ne može svako priuštiti da plati 250-500 rubalja po satu treninga. I potrebno je mnogo ovih sati da se nešto postigne.

-U kojem uzrastu treba početi igrati šah?

Alisa Galliamova – Treba pogledati dijete, koliko je spremno, koliko je zainteresovano.  U obliku igre to je moguće u uzrastu od tri do četiri godine. Sve je individualno. Važnu ulogu igra prvi trener koji bi mogao da zainteresuje dijete za šah. Ali ako dijete oštro reaguje na poraz, onda mora ili napustiti šah ili raditi na tome, jer šah nisu samo pobjede.

— Igraju li vaša djeca šah?

Alisa Galliamova — Najstariji sin igra na internetu, najmlađi baš i ne želi. Više voli kompjuterske igrice.

-Kako je bilo trenirati, a imati malu djecu?

Alisa Galliamova – Kada sam bila u Ukrajini, nije bilo moguće kombinovati, a kada sam se preselila, majka mi je pomagala. Jeno i drugo se ne može. Muškarci nemaju ove probleme. Sjediš, učiš i ništa ne brineš, ali žena treba da misli na sve.

– Da li vaša deca shvataju kakvo značajno ime njihova majka ima u šahu?

Alisa Galliamova – Vjerovatno ne. Stariji možda shvata, ali mlađi definitivno ne.

-Da li ste aktivna sportistkinja?

Alisa Galliamova — Ne, nisam više tako aktivna. Igram veoma rijetko. Zainteresovana sam da igram svake dvije godine. Ove godine nastupila sam tri puta, posljednji put u Superfinalu u oktobru. Nikada neću napustiti sport, zanima me šta se tamo dešava, koji su turniri. Kako možeš napustiti šah? Kada jednom uđete u šah, nikada ga nećete napustiti. Neki odu, pa se ponovo vrate. A da bih potpuno otišli iz šaha… Ne znam mnogo takvih primjera.

Anton Samoilychev

Алиса Галлямова: «Любая другая шахматистка на моем месте сделала бы ничью. А мне надо было выигрывать!» (business-gazeta.ru)

Još dosta godina nećemo imati ženskog prvaka sveta


Alo.rsSPORT

19.01.2022

Jovana Erić je ženski velemajstor i nova prvakinja Srbije u šahu.

Sa samo šest godina naučila je da igra šah, posmatraju­ći oca i brata kako pomeraju figure za tablom. Za ljubav prema ovom sportu zaslužna je upravo njena porodica, koja joj danas predstavlja najveću podršku i najvatrenije navijače.     

U naj­mlađem uzrastu nastupala je na zvaničnim turnirima, nižući dobre rezultate. Njeno ime je po­znato na srpskoj šahovskoj sce­ni, a danas, deceniju nakon svog prvog trijumfa, Jovana Erić ponovo je ponela titulu šampiona Srbije. Šahistkinja koja voli dinamične pozicije, gde igra može da dobije neku umetnič­ku ili kreativu notu, za svoje uzore smatra Bobija Fišera i Judit Polgar, baš zato što manifestuju takvu vrstu šaha.

Kakve utiske nosite s Pojedinačnog prven­stva Srbije u šahu na Staroj planini?

– Srećna sam što sam konačno uspela ponovo da osvojim titu­lu prvaka Srbije nakon toliko godina. Pobeda je, na kraju, bila ubedljiva, sa sedam poena iz de­vet partija, bez ijednog poraza, a za tablom je bilo i dramatičnih dešavanja, uz mnogo preo­kreta. Kako to obično biva na takmičenjima ovakvog značaja, na sredini turnira se zahuk­tava borba i polako definiše tabela. U ključnim momentima sam bila smirenija i prikazala sam veliku borbenost, tako da je rezultat došao sam po sebi.

Čini se da je šah danas sport mlađih svetskih prvaka (poput Magnusa Karl­sena) nego ranije. Mislite li da je razlog tome što se šah sve više okreće onlajn svetu?

– S pojavom računara razvoj ša­ha se strahovito ubrzao i danas nije neobično da imate decu koja postaju velemajstori sa samo 12 godina. Dostupni su im table­ti i laptopovi od najranijeg uzrasta i, ako se zainteresuju za šah, imaće priliku da ga igra­ju onlajn i tako brže napreduju. Pored toga, razvijaju se sve jači kompjuterski softveri, koji mo­gu precizno da analiziraju po­zicije, što umnogome mlađim šahistima olakšava usvajanje znanja, dok su ranije šahisti sami morali da dolaze do rešenja ­za tablom, pa se može reći da je to zapravo i bilo bolje jer je sve to bilo njihova zasluga. Ne smatram da je onlajn šah pravi šah jer nedostaje ta psiholo­ška komponenta, kada su igrači igraju jedan preko puta drugog, i nemoguće je iskoreniti varanje u onlajn šahu koje je sveprisutno.

Prema statistici, na svaku ženu koja igra šah ima deset muškaraca. Kako tumačite znatno manje učešće žena u ovom sportu?

­- Razlika u šahu među polovima postoji i to je neosporno. Sma­tram da sociološki aspekt i na­čin odgajanja muške i ženske dece igraju vrlo bitnu ulogu u njihovom razvoju i onome čime će se potencijalno baviti kasnije. Ženama se i dalje neret­ko nameću patrijarhalna ogra­ničenja u vidu polnih uloga u kojima se od njih ne očekuje da nastavljaju da grade karijeru i ispoljavaju punpotencijal, ne­go se radije usmeravaju isklju­čivo na zasnivanje porodice; tu negde imamo i prekid u ra­zvoju karijere. Takođe se često prenebregava da nije prošlo toliko mnogo vremena otkad su žene dobile bilo kakva prava na papiru i smatram da će proći još dosta godina dok ne dobije­mo ženskog prvaka sveta jer je neophodno da prođe još vreme­na da bi se izbrisali negativni efekti koje su žene sistematski trpele hiljadama godina. Pita­nje je i koliko je dobra praksa da postoje odvojeno samo ženski turniri umesto jedne apsolutne (open) kategorije, u kojoj igraju i žene i muškarci zajedno. La­slo Polgar, otac sestara Polgar, kroz lični primer pokazao je da je moguće, uz pravilan razvoj, stvoriti žene šampione, koje igraju šah ravnopravno sa mu­škarcima.

Da li ste zadovoljni ra­dom i podrškom Šahov­skog saveza Srbije, naročito u poslednjih godinu dana?

– Dolaskom nove garniture na čelo Šahovskog saveza Srbije došlo je do brojnih pozitivnih promena u načinu funkcionisa­nja saveza, kao i u odnosu prema samim šahistima. Ranije nije postojala zdrava klima u save­zu i nije se stvarala pogodna atmosfera za opstanak igrača u šahu. Pre svega bih istakla veoma dobru komunikaciju če­lnih ljudi saveza s igračima i ono što se obeća u najkraćem ro­ku se i ispuni. Zato ove godine i imamo najviše postignutih sjajnih rezultata naših šahi­sta na svetskoj i evropskoj sce­ni. Nadam se da će ovako dobra saradnja da potraje i dalje na obostrano zadovoljstvo.

Učestvovali ste sa že­nskom reprezentacijom na Evropskom prvenstvu u Sloveniji. Kakve utiske no­site sa ovog takmičenja?

– Nosim jako pozitivne utiske jer je ženska reprezentacija postigla najveći uspeh u po­slednjih 20 godina, osvajanjem šestog mesta na Evropskom ti­mskom takmičenju. Imamo sjajnu ekipu devojaka i među nama vla­da odlična atmosfera. Zahvali­la bih svima koji su doprineli dobrom rezultatu, od saveza pre­ko selektora i trenera repre­zentacije.

Kramnik o novom Carlsenovom cilju, šta Firouzja treba da uradi i o mladim talentima


14. svjetski prvak Vladimir Kramnik dao je ekskluzivni intervju za sajt chess24. U prvom dijelu intervjua Kramnik govori o Magnusu Carlsenu, njegovom pokušaju da pređe granicu od 2900, šta Alireza Firouzja treba da uradi, o svojim sjećanjima na Wijk aan Zee turnir, Nodirbeku Abdusatorovu i mlađoj generaciji.

Završivši karijeru 14. svjetski šampion završio je na trećem mjestu na Svjetskom prvenstvu u blitzu 2019., ali je propustio događaj u Varšavi i Božić je proveo kod kuće u Ženevi, u Švicarskoj. Na kraju je morao da provede nedjelju dana u krevetu sa prehladom, ali ne sa COVID-om kao ostatak njegove porodice.

“Zaista mi je drago što nisam otišao tamo jer mislim da je možda jedna trećina takmičara dobila korona virus!”

Prema svojim riječima, Kramnik više ne posvećuje mnogo vremena šahu, više od 50 odsto vremena posvećuje drugim projektima. Ali pokušava da prati šahovske događaje kada mu vrijeme dozvoljava, posebno kada je komentator, kao što je to učinio prošle godine na šahovskoj turneji Julius Baer Challengers.

To bi bilo apsolutno nevjerovatno postignuće

U subotu u Wijk an Zeeu počinje Tata Steel Chess turnir, a Magnus Carlsen će pokušati da osvoji 8. titulu. Carlsen trenutno ima rejting od 2865, ali je izjavio da namjerava probiti granicu od 2900.

Ove godine petostruki svjetski prvak treba da osvoji 9 poena u 13 kola kako ne bi izgubio rejting. Ako osvoji 10 poena, dodaje svom rejtingu još 11 poena.

Kako Kramnik ocjenjuje Carlsenove šanse da pređe granicu od 2900?

Vladimir Kramnik-Veoma je teško. Šansa postoji, ali ne bih rekao da je velika. 10 posto možda. Naravno, bilo bi apsolutno nevjerovatno kada bi on to uradio, i bilo bi to apsolutno nevjerovatno dostignuće.

Ali jednostavno objektivno, samo zato što se teorija u naše vrijeme toliko razvila da čak i ako si svemoguć, ne možeš pobijediti nekog vrhunskog igrača sa crnim ako ne želi da  izgubi! Postalo je to jako teško!

Recimo da želi postići razliku od 100 Elo poena u odnosu na druge igrače. Mnogo je lakše biti mnogo, mnogo bolji od broja 2. Moguće je. Praktično on je to postigao. Ali da biste dostigli 2900, morate početi da osvajate ​​+5 svaki put na vrhunskim turnirima. Jako je teško, jer čak i ako igraš savršeno, jednostavno ti neće dozvoliti da pobijediš, jer svi znaju teoriju i svi igraju dobro.

Nekome su potrebni ciljevi poput Magnusa. Ima takav karakter da mu trebaju neki ciljevi, pa je odlučio da sebi da postavi ovaj cilj. Nikada nisam razmišljao o tome i nikad nisam postavio cilj. Ako osjeća da mu je potreban cilj i to će mu pomoći da bolje igra, onda će nam pružiti zadovoljstvo da vidimo šah na najvišem nivou, što je dobro za sve. Biće teško da to dostigne.

Ne izgleda da je Firouzja prava osoba koja može da izazove Magnusa

Magnus Carlsen je najavio da će igrati još jedan meč na Svjetskom šampionatu samo ako Alireza Firouzja bude izazivač. Pitanje je da li će se Firouzja kvalifikovati za meč?

Najbliže Carlsenu na rejting listi je Alireza Firouzja, koji ima rejting 2804 i zaostaje 61 poen za svjetskim prvakom. Francuz porijeklom iz Irana bio je posebno impresivan u posljednjih godinu dana, a mnogi ga nazivaju budućim svjetskim prvakom.

Firouzja se kvalifikovao za Turnir kandidata u junu, tokom turnira će napuniti 19 godina i mogao bi postati svjetski prvak prije svog 20. rođendana. Sve što treba da uradi je da osvoji turnir ispred Fabiana Caruane, Teimoura Radjabova, Jan-Krzysztofa Dude, Sergeja Karjakina, Jana Nepomniachtchija i dvojice šahista koji će se kvalifikovati za FIDE Grand Prix. I da pobijedi Magnusa.

Kramnik je bio impresioniran igrom mladića, ali je ipak rekao:

Vladimir Kramnik-On je svakako impresivan. Sa 2800 u ovim godinama… on je najjači šahista nove generacije. Kao i uvijek, ima još mnogo toga da nauči. Teško je reći da je on neko ko trenutno može da izazove Magnusa. Još uvijek mora da poboljša svoju igru. Ne mislim da je njegova igra besprijekorna.

Kramnik ne želi da ulazi u detalje gde Firouzja treba da napreduje kako bi stabilno pobijedio svoje protivnike.

Vladimir Kramnik-Jasno je da njegova igra još nije savršena. Ima još prostora za napredak. Ali jasno je da sam impresioniran. I vjerujem da će jednog dana odigrati meč za titulu svjetskog prvaka, recimo tako. Ali hoće li se to dogoditi sada? Pa ima šanse, ali on nije favorit na turniru kandidata, da budemo iskreni, jer mu barem nedostaje iskustva i tako dalje. Ali šansa postoji i mislim da će se potruditi da pokuša da iskoristi ovu šansu. Ali čak i ako ne uspije, to nije tragedija. Treba da stekne iskustvo, a iskustvo igranja na ovakvim turnirima je zaista jako važno. Za njega je veoma važno da će igrati na ovom turniru.

Kramnik, koji je i sam igrao na pet mečeva za svjetskog šampiona, ima nekoliko savjeta za Firouzju.

Vladimir Kramnik-Mislim da je najbolja stvar za Firouzju, to je samo moje mišljenje, da se ne fokusira previše na pokušaj da osvoji sve i to odjednom, jer ima vremena, mlad je. U ovom spisku ima igrača čije vrijeme počinje da ističe. Nemaju puno vremena. Firouzja ima dosta vremena. Naravno, uvijek želite pobijediti odmah i sada. Biće nevjerovatno ako pobijedi na turniru kandidata, ali u svakom slučaju to će biti nevjerovatno iskustvo. Možda tada, za par godina, postane zreliji igrač i nauči neke stvari. Tada će, možda, za dvije godine biti potpuno spreman za meč svjetskog prvenstva. Ko zna? Ili možda za četiri godine kada bude imao 22-23 godine…

Ako želite da postanete svjetski prvak, nema smisla žuriti. Nema toliko svjetskih prvaka, pa čak i ako imate 30 godina kada to postanete, i dalje je u redu!

On je u savršenoj situaciji. Mlad je, već je mnogo postigao, igra na turniru kandidata, stiče nevjerovatno iskustvo. Ja bih se u njegovom slučaju samo opustio, pokušao da sve uradim dobro i ne razmišljam o pobjedi. Naravno, možete razmišljati o tome, ali nemojte vršiti pritisak na sebe, pokušavajući da sigurno pobijedite.

Ali ako počnete da pokušavate da pobijedite od samog početka, posebno na osnovu mišljenja medija, i drugih ljudi koji zaista žele da vide meč Carlsen-Firouzja, onda to nije baš produktivno, pogotovo kada ste mladi.

Firouzja ne igra u Wijk an Zeeju nakon što su organizatori odbili njegov zahtjev za odštetu zbog skandala krajem 2021. godine. Spor je nastao na prošlom turniru u Wijku kada su Firouzju zamolili, dok je igrao partiju poslednjeg kola sa Wojtašekom, da se preseli na drugo mjesto, kako bi tu odigrali doigravanje Giri i Forest. To je  očigledno je zakomplikovalo situaciju.

Iznenađen sam što neki od njih imaju tako nizak rejting

Firouzja nije jedini mladić koji pokazuje impresivne rezultate. Sedamnaestogodišnji Nodirbek Abdusatorov senzacionalno je osvojio Svjetsko prvenstvo u rapidu u Poljskoj, nakon čega mu je vlada Uzbekistana poklonila stan.

Odgovarajući na pitanje o Abdusatorovu, Kramnik je rekao da bi i ulazak u Top 10 za njega bio veliki uspjeh, a zatim je počeo da priča o mlađoj generaciji.

Vladimir Kramnik-Očigledno  je da je ova generacija na putu, zapravo je vrlo jaka i jako talentovana, ima dosta izuzetno talentovanih šahista koji će uskoro ući u Top 10.

To sam primijetio dok sam radio sa njima, razgovarao s njima, a vodim i radionice. Primjećujem njihov talenat. Ovo je veoma, veoma jaka generacija.

Ne čudi me da se kreću polako ali sigurno. Mogu pomenuti i Praggnanandhu i Gukesha, i mnoge, mnoge druge. Zaista su jako dobri. Ali morate shvatiti da, možda, ne ostvaruju svi svoj potencijal 100 posto. Ali jasno mi je da će svi ovi momci biti među prvih deset, samo je pitanje vremena. I, možda, jedan od njih da postane svjetski prvak.

U tom smislu ne čudi što poboljšavaju svoju igru, baš nasuprot – malo me čudi da neki od njih i dalje imaju tako nizak rejting. Ne pokazuju najbolje rezultate, mislim da su sposobni za više.

Šta im nedostaje i zašto ne pokazuju bolje rezultate?

Vladimir Kramnik-Ne znam, svako ima svoje karakteristike. Svako ima svoj tempo razvoja, rast nikada ne ide glatko. Ponekad brzo napreduješ i onda prestaneš. Čini se da godinu dana ne napredujete, a onda odjednom nagomilate određeno iskustvo i znanje i napravite oštar skok. Dakle, svako ima svoj tempo razvoja. Oglavnom, prije ili kasnije, mnogi momci iz ove generacije će izazvati stare lavove, Caruanu, So-a i druge ‘djedove’.

Vidi li Kramnik nešto posebno u Abdusattorovu?

Vladimir Kramnik-Naravno, ali postoje još 2-3 osobe koje su jednako posebne. Ne želim da navodim imena, ali mislim da ima možda pet momaka koji su veoma talentovani, uključujući Abdusatorova. Ko će biti bolji nije poznato. Svi će oni uspjeti.

Ne bih rekao da je Abdusatorov bolji od drugih. On je poseban, ali se ne može reći da je najbolji ili jasno bolji od svih ostalih. Ima i drugih dobrih momaka. Želim mu sve najbolje, veoma je talentovan. Imao sam nekoliko časova sa njim na chess24 i vidio sam ga kako igra. Ima tu još posla. Rekao sam mu kako da ojača, ali neću vam reći kako, ali ima još ozbiljnog posla.

Ali opet, ako imate talenta, volje i želje za radom, onda ne vidim nikakav problem. Jedini problem u ovoj situaciji može biti ako on počne da misli da je savršen. Ali mislim da nije.

Dvojica od ovih talenata će biti testirana u Wijk aan Zee-u – Praggnanandhaa i Andrey Esipenko, koji je pobijedio Carlsena na prošlogodišnjem turniru.

Kasnio sam pola sata na partiju, ali sam je ipak dobio!

Masters i Challengers turniri će se i pored karantina u Holandiji odvijati po planu, smatra Kramnik da će izostanak publike uticati na atmosferu turnira.


Vladimir Kramnik-Ne znam kako bih se osjećao sa svim ovim ograničenjima. Prošla godina je bila pomalo tužna, razumijem to. Malo je teško igrati u takvoj atmosferi bez publike. Vjerovatno su profesionalni igrači već navikli na to, ali ja nikad nisam tako igrao. Jednostavno nije isto, pogotovo kada igrate na takmičenjima dugi niz godina i znate kakva je to živa atmosfera, ali dođete u istu salu, a ona je prazna. Za mene bi to bilo psihički teško. To je kao fudbal bez gledalaca. To je vrlo složen osjećaj, potpuno drugačija igra.

Sam Kramnik ima dobre uspomene na Wijk an Zee, gdje je 1998. podijelio prvo mjesto sa Viswanathanom Anandom. On ovaj turnir naziva „veoma posebnim“.

Vladimir Kramnik-Za mene to nije bio uvijek uspešan turnir, a tada je bio to moj najgori turnir uopšte, iako mi se atmosfera dopala iz jednostavnog razloga. Znao sam da ću svaki put nešto propustiti, ali jednostavno volim ovaj turnir, pa sam ipak došao. U 2018 sam imao jako dobar turnir, postigao sam +4.

Sjećam se 1998. godine, bio sam tako mlad, sjećam se da sam skoro prespavao partiju protiv Borisa Gelfanda. Kolo je počinjalo prerano u 13:30. Probudio sam se u krevetu i bilo je 13:40. Kasnio sam pola sata na početak partije, ali sam je ipak dobio. Ima lijepih uspomena, ima i smješnih. Ali 1998., možete li zamisliti prije koliko je to godina prošlo?

Drugi dio intervjua sa Vladimirom Kramnikom biće objavljen sledećih dana.U međuvremenu, možete pratiti Tata Steel Chess uživo na chess24 sa početkom u 15:30 u subotu. Jan Gustafsson i Peter Svidler će komentarisati na engleskom jeziku.

https://chess24.com/ru/read/news/kramnik-o-novoy-celi-karlsena-o-tom-chto-nuzhno-sdelat-firuzdzhe-i-o-molodyh-talantah

Velemajstor Jurij Balašov iz Šadrinska iznio je svoje mišljenje o filmu „Svjetski šampion“


14. januara 2022. – 13:30

Recite mi, dragi moji čitaoci, zašto su sportski filmovi „Legenda br. 17“ i „Stizanje na vrh“ bili tako popularni?

U redu. Oba filma o velikim pobjedama naših sportista izazvala su osjećaj ponosa za zemlju među milionima gledalaca. Poskakali su sa svojih mjesta u bioskopskoj sali i aplaudirali radosno, kao na stadionu, kada je Valery Kharlamov ubacio pak u kapiju kanadskih profesionalaca ili Aleksandar Belov donio olimpijsko zlato reprezentaciji SSSR-a u borbi sa američkim košarkašima.

A sada „Svjetski šampion“ izlazi na ekrane bioskopa. Film je, kako kažu, iz iste ‘opere’, ali o šahu. A šah je mirna igra, a ne kontaktna i nije timska igra. Čini se, o kakvim strastima i sukobima može biti? Ali govorimo o glavnoj stvari – časti zemlje. I ovdje se svjetska šahovska kruna cijeni ne u rubljama i dolarima, već u prestižu države.

Sada shvaćate kakva je nevjerovatna odgovornost pala na mladog momka sa Urala Anatolija Karpova, koji je izašao na duel sa moćnim protivnikom Viktorom Korčnojem. Sovjetska štampa u to vreme rimovala je pretedenta sa rječju „disident“. Zbog njegovog bijega iz zemlje koja ga je rodila i odgojila. U stvari, 1978. Baguio je bio domaćin političkog meča između SSSR-a i Zapada. Situacija je slična današnjoj, kada su se Evropa i Sjedinjene  Države ujedinile protiv Rusije…

U timu sekundanata koji je pomogao Karpovu u tom istorijskom meču bio je i velemajstor Jurij Balašov, rodom iz Šadrinska. Uoči Nove godine nazvao sam Jurija Sergejeviča u Moskvu i zamolio ga da iznese svoje mišljenje o filmu „Svjetski prvak“ koji se upravo pojavio na ekranima zemlje. Naš zemljak je, kao i uvek, bio kratak i precizan…

Jurij Balašov – Da, bio sam na premijeri. Film mi se dopao, dobro izgleda, ali, sa profesionalne tačke gledišta, ima dosta grešaka. Umjetnik Mihail Troinik me glumi. Upoznali smo se prije snimanja. Očigledno je želio da bolje upozna svog heroja: način na koji priča, osmjehuje se, drži cigaretu… Zapravo, Mihail me spolja podseća na mene iz tog vremena. Sjećate li se našeg sastanka u Kurganu nakon Baguia? ..

Kako da se ne sjećam! I danas je taj naš stari razgovor i dalje aktuelan i upotpunjuje filmsku sliku epohalne šahovske bitke na Filipinima.

Dakle, decembar 1978, Kurgan…

– Jurij, čuo sam da ste još u Moskvi, uoči vašeg dolaska na Trans-Ural, preklinjujuće pitali: „Momci, samo molim vas, bez sastanaka i sjednica. Idem kući da se odmorim nakon ovog košmarnog Baguija.“ I odjednom takva aktivnost! Svaki dan, pa susret: u Šadrinsku, Kanašu, Kurganu… Kako razumeti?

Jurij Balašov – Vidi se da je toliko neobičan – otadžbinski vazduh, da svaki susret sa sunarodnicima nije bio teret, već radost; postao je odmor.

– Naše čitaoce zanima pitanje, kada ste upoznali Anatolija Karpova

Jurij Balašov – Godine 1963. Tada je pod društvom “Trud” organizovana škola šaha, koju je vodio Mihail Mojsejevič Botvinik. Najmlađi među nama, školskom djecom, bio je Tolja Karpov, dvanaestogodišnji majstorski kandidat iz Zlatousta. Od tada je počelo naše prijateljstvo.

– Od tada ste postali jedan od Karpovih trenera?

Jurij Balašov – Ne, tačnije, Anatoliju sam počeo da pomažem 1973. godine, na međuzonskom turniru u Lenjingradu. Za aktuelni meč sa Korčnojem određena je trenerska grupa koju čine Furman, Talj i Balašov. Ali desilo se neočekivano…

U martu je u jugoslovenskom gradu Bugojnu održavao se superturnir koji je bio izuzetan po sastavu. Karpov je u njemu igrao kao šampion, dobro raspoložen. A 16. marta saznajemo: Furman je umro. Kako javiti ovu strašnu vijest Anatoliju? Uostalom, za njega Semjon Abramovič nije bio samo trener, ne samo, kako je moderno reći, mentor. Za njega je postao drugi otac, svi uspjesi Karpova povezani su s imenom Furman. Tolja je plakao kada je saznao…

– I šta se još desilo…

Jurij Balašov – Da, život je išao dalje, a u trenerski savjet je uvršten moskovski velemajstor Igor Zajcev, originalna, poštena, vrlo nježna i druželjubiva osoba.

– Kada se saznalo da će se meč održati u Baguiju, svi su grozničavo počeli listati atlase, pitajući se zašto je ovom malom ljetovalištu pripala tolika čast.

Jurij Balašov – Činjenica je da se sedam gradova takmičilo za pravo da ugosti učesnike finalnog meča. I samo se jedan grad – Baguio – pojavio na listama koje su oba učesnika meča predala FIDE.

– Kakav je bio Korčnoj 1978. godine?

Jurij Balašov – Kao šahista se u poslednje vreme, po mom mišljenju, čak i popravio. O tome svjedoče barem mečevi kandidata, koje je on ubjedljivo dobio protiv Petrosjana, Polugajevskog, Spaskog. Razmotrili smo to i pripremili se u skladu s tim.

– Ko je pomagao Korčnoju u Bagiju?

Jurij Balašov – „Međunarodna brigada“: Englezi R. Keane i M. Steen, J. Murey (Izrael). Tada im se pridružio argentinski velemajstor O. Panno, što se odmah osjetilo.

– Nekoliko reči o radnom danu trenera-sekundanta tokom meča.

– Nije bilo svijetla u bukvalnom smislu. Ubrzo nakon našeg dolaska, počeo je period tropskih kiša. Neprekidni pljusak, 500 mm padavina mjesečno – bez sunca. Kažu da je tih dana u Baguiju bio tajfun, ali mi to nikako nismo primijetili. Morali smo dosta analizirati. Naša kuvar i ja smo se smjestili odvojeno u vikendicu. Možda su se zato češće okupljali kod nas… Karpov je išao u krevet (pokušao da legne!) u 3 sata ujutro, a ustajao u 11. Igor i ja često nismo znali za san. Iako je doktor budno pratio naše poštivanje režima.

– To je taj legendarni doktor-psiholog, koji je, prema riječima nekih, „oslabio“ pretedenta?

Jurij Balašov – Baš on. Profesor Vladimir Petrovič Zuhar. Pomogao nam je da stoički izdržimo kosmičko preopterećenje tokom meča i, naravno, bez ikakvog uplitanja crne magije.

– Da li ste sumnjali u ishod borbe?

Jurij Balašov – Pri rezultatu 5:5, uoči 32. partije, osjetili smo pobedu. Do tog trenutka je konačno pronađen protivotrov protiv glavnog aduta pretendenta, otvorene varijante španske partije, i mogao je odigrati Karpov svoj prepoznatljiv potez: e2-e4. „Naprijed, bez straha i sumnje!“ – Vitalij Ivanovič Sevastjanov, kosmonaut, predsednik Šahovske federacije SSSR-a, blagoslovio je Tolju za kolo svojom omiljenom izrekom. Telegrami, pisma, razglednice… Konstantin Simonov, kosmonauti, učesnici seminara predavača iz Hanti-Mansijska… Kako bismo mogli da izgubimo uz podršku čitave zemlje? Ali cijenili smo puni značaj pobjede u Baguiju kada je Leonid Iljič Brežnjev poslao telegram čestitke Karpovu.

– Šta vam je kao učesniku predstojećeg međuzonskog turnira dao meč u Baguiju?

– Osjetio sam kolosalan intenzitet borbe za šahovsku krunu. To nije malo.

Tajfun iz Baguija stigao je do Kurgana.

Na fotografiji: svjetski prvak u šahu Anatolij Karpov, krajnje lijevo, velemajstor Jurij Balašov, krajnje desno.

Fotografiju pripremio Nikolaj Pušilin.

Valery Panikovsky.

Гроссмейстер Юрий Балашов из Шадринска высказал своё мнение о фильме «Чемпион мира» | Новый мир (nm45.ru)

O ulozi parapsihologa u životu šahovskih šampiona


KAKO JE U STVARNOSTI KARPOV IGRAO SA KORČNOJEM

RAZGOVOR SA MIKHAILOM BOLOTOVSKIM

01.11.2022

Sjedio sam sa Karpovom u moskovskom restoranu i igrali dame, jer ja sam majstor sporta u dami, a on je svjetski šampion u šahu, pa zato nismo igrali šah!

Obično, ako Karpov pristane na intervju, ne kaže praktično ništa, uzdržan je, kao engleska dama na prijemu kod engleske kraljice. Ali ovdje su, po svemu sudeći, dame (šaške”) odradile svoj crno-bijeli posao, pomjerao ih je sa očiglednim interesovanjem, pokušao je da pobjedi, počeo da priča, uzbudio se, i imao za cilj pobjedu.

Mihail Bolotovski – Ranije se, posle skoro svakog meča za titulu svjetskog šampiona u šahu, šuškalo da je pobjednik onaj koji ima talentovanije parapsihologe. Počevši od vašeg meča u Baguiju sa Korčnojem, gdje su ga navodno podržavali ljudi iz misteriozne organizacije “Ananda Marga”. Da li je zaista postojao psihološki uticaj?

Anatolij Karpov– Bez sumnje! Kada su se prvi put pojavili u sali, u tako egzotičnim crvenim ogrtačima, služba obezbjeđenja je bila u panici – uostalom, šetali su po sali, privlačeći pažnju na sebe, a ispod njihovih ogrtača su mogli nositi svašta.

Mihail Bolotovski – Da li je to jako uticalo na Vas?

Anatolij Karpov – Nije mnogo. Filipinska služba bezbjednosti me pitala šta da radi, a ja sam rekao: pustite ove ljude da rade šta hoće, ali samo nemojte da pucate, jer to ometa razmišljanje. Ali nakon nekoliko dana Filipinci su ih ipak sami uklonili, što je, naravno, izazvalo bijes Korčnoja.

Mihail Bolotovski – Parapsiholog Zukhar, koji je bio član vaše delegacije, izazvao je mnogo veći gnjev kod Korčnoja. Činilo se da imate elektrode postavljene ispod vaše kose, uz pomoć kojih je Zukhar razmjenjivao informacije s vama.

Anatolij Karpov – Da, da, ne samo da je  razmjenjivao informacije, već je i predlagao najbolje poteze! Iako ne zna da igra šah.

Mihail Bolotovski – Pa ipak: ko je taj Zuhar?

Anatolij Karpov – O njemu možete pričati jako dugo. Zuhar je brilijantan specijalista u oblasti kosmičke  medicine. Upoznali smo se na ovaj način: Korčnoj je na svom prvom meču u Moskvi imao čoveka koji je pokušao da utiče na mene. A Korčnoj spada u kategoriju ljudi kojima ne treba dati slobodu djelovanja i osjećaj superiornosti u bilo kojoj oblasti. I savjetovano mi je da pozovem Zuhara kako se Korčnoj ne bi osjećao superiorno. Zbog toga je Zuhar došao u Baguio.

Krajnje desno – misteriozni Zukhar

Mihail Bolotovski – Znači on je ipak uticao na Korčnoja?

Anatolij Karpov – Zuhar se bavio problemima sa spavanjem i onim što me povremeno mučilo – nervnom preopterećenošću. Nadao sam se da će mi ozbiljno pomoći u tome.

Mihail Bolotovski – Pa ipak, kada je Zukhar, odlukom komisije, sjedio u amfiteatru, Korčnoj je dobio tri partije zaredom. A u odlučujućoj partiji Zukhar se ponovo preselio u četvrti red – i pobjedili ste…

Anatolij Karpov – Korčnoj je bio siguran da sam potpuno slomljen. Nije slutio da ću se ponovo moći srediti i pružiti pravu borbu, a to je shvatio tek  u sredini partije. Kada je njegov tabor shvatio da poraz nije daleko, započeli su razne manevre: neki čudni pokreti u redovima, još mnogo toga… A onda su naši odlučili da i mi možemo nešto poduzeti, i Zukhar je krenuo naprijed. To se dogodilo nakon 25. poteza, kada je Korčnoj već stajao slabo… A onda je počeo pričati sve te price da nije izgubio u šahu. Opsesija!

Mihail Bolotovski – Odnosno, tema vidovnjaka u šahu je glupost, spekulacija?

Anatolij Karpov – Ne, zašto ne. Kada su snage približno jednake, možete poremetiti koncentraciju protivnika ili uraditi nešto drugo…

Mihail Bolotovski – Da li ste se sa time suočavali?

Anatolij Karpov – Samo sa druge strane, kada su uticali na mene. Tofik Dadašev iz Azerbejdžana mi je ispričao kako je radio sa Kasparovom. Isti Zuhar se bavio ozbiljnom naukom, a ne bilo kakvom parapsihologijom. Dadašev je zaista bio poznat kao jak parapsiholog, a Kasparov ga je doveo. Na meču u Moskvi sam uočio ovog čovjeka. Nisam ga poznavao iz viđenja, nikad ga nisam vidio, ali sam ga uočio iako je bio ogroman broja gledalaca. Njegov me pogled nemilosrdno pratio. Ko zna, možda je nekako uticao, jer je u odlučujućoj partiji posle 24 poteza Kasparov bio u vremenskoj oskudici i u bezizlaznoj poziciji, a na kraju sam ga skoro stigao po vreenu – i izgubio, jer nisam mogao i nisam želio da remiziram. Naravno, sam Dadašev nikada nije priznao da je negativno uticao na mene, samo kaže da je samo pozitivno uticao na Kasparova.

Mihail Bolotovski – Možete li objasniti zašto vas novinari mnogo ne vole?

Anatolij Karpov – Ne vole? Pa, možda… Znate, tako se  desilo: suprotstavio sam se Fišeru, a čitava štampa je bila na Fišerovoj strani. Suprostavio sam se Korčnoju – i čitava štampa je opet bila protiv mene. I Kasparov je sa zadovoljstvom iskoristio ovu povoljnu situaciju.

Mihail Bolotovski – Mnogi smatraju da ste učinili sve da sprečite Kasparova da pristupi tronu. A vi tvrdite da vas je on, naprotiv, uz pomoć Gejdara Alijeva i Aleksandra Jakovljeva, člana Politbiroa, proganjao…

Anatolij Karpov – Naravno! To su mu bili kumovi! Slušajte, reći ću vam… Jakovljev i ja, koji je tada bio sekretar za propagandu Centralnog komiteta, imali smo specijalni sastanak 1985.. Kada je počela medijska kampanja protiv mene, tražio sam sastanak sa njim i rekao da ako im se više sviđa Kasparov, mogu da mu daju barem zlatnu palatu, ali zašto nanose štetu Karpovu? Šta vi govorite, odgovorio je Jakovljev, mi vas dvojicu jednako cijenimo, čak i više, više vas cijenimo, jer ste u partiju ušli 1979, a Kasparov tek 1981. godine… Inače, Kasparov je jedini svjetski šampion koji je kada je osvojio titulu, bio već u KPSS (Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza).

Mihail Bolotovski – Pa naravno, Lasker, Kapablanka i Fišer nisu bili članovi Komunističke partije Sovjetskog Saveza…

Anatolij Karpov – Grešite što ste ironični. Ni Smislov, ni Petrosjan, ni Spaski nikada nisu bili u partiji.

Mihail Bolotovski – A vi?

Anatolij Karpov – U partiju sam ušao četiri godine pošto sam postao šampion… A šta se desilo tokom tog prvog meča sa Kasparovom, znate li? Meč je prekinut, nije dozvoljeno da se završi, a sve je predstavljeno kao spas Karpova. Rekli su da uopšte ne stojim na nogama!

Mihail Bolotovski – Dakle, mislite da je meč prekinut zbog uplitanja Alijeva i Jakovljeva?

Anatolij Karpov – Ne samo njih. Čitavu priču je mogao ispričati samo Campomanes, predsjednik FIDE, ali je bio pod ogromnim pritiskom kroz mnoge kanale, čak znam i kroz koje. Ali on je, naravno ćutao…

Mihail Bolotovski – Inače, da li je tačno da vas je u Meranu, tokom meča sa Korčnojem, on šutirao nogama ispod stola?

Anatolij Karpov – Ne, on je to radio tokom meča sa Petrosjanom. A u Meranu je samo grozno psovao.

Mihail Bolotovski – Kako?

Anatolij Karpov – Pa, ne želim da sve izgovaram. Najdelikatnija je bila reč „fašista“…

Mihail Bolotovski – Ali Kasparov nikada nije psovao?

Anatolij Karpov – Tokom partija se obično ponašao sasvim korektno. Mada, naravno, mogu se prisjetiti nečega – na primjer, slučaj u Sevilji, kada je u mojoj vremenskoj oskudici prestao da zapisuje poteze, što je bilo protivno pravilima. Zatim on stalno igra za publiku. Svako malo skine jaknu, pokuša da zasuče rukave, ima sve manipulacije sa satom – skine ga, pa stavi… Ne mogu reći da se nešto neobično dešavalo za stolom. Na ivici prekršaja – da tako kažem. A u odnosu na sekundante – šta je uradio! Prava špijunska manija! Na meču u Lenjingradu izbacio je Vladimirova i označio ga kao špijuna…

Mihail Bolotovski – Vladimirov je navodno zapisao Kasparovljevu pripremu u svesku i potom vam je proslijedio…

Anatolij Karpov – Gluposti! Onda je izbacio Timošenkovu – i on je navodno bio špijun. Onda se isto desilo sa Dorfmanom, pa sa Nikitinom… Generalno, ako je Kasparov izgubio dvije partije, onda razlog nije bio on, već špijuni, intrige, činjenica da mu nije dozvoljeno da igra…

Kasparov je 12 godina mlađi od Karpova

Mihail Bolotovski – Poznat je vaš stav prema Kasparovu. Ali bila je popularna  verzija da ste vi i Kasparov priredili grandioznu predstavu za čitav svijet kako biste zaradili veliki novac… A Fišer je smatrao da je u vašim mečevima bilo previše neshvatljivih, sumnjivih partija. Obojica ste pravili smiješne greške, namerno odlagali mečeve…

Anatolij Karpov – Da, da, čuo sam. Ali sve su to takve gluposti! Da li stvarno mislite da sam namjerno gubio protiv Kasparova kako bih povećao napetost? Naravno da ne! A novac nema apsolutno nikakve veze s tim.

Mihail Bolotovski – Ali dobro znate da je i u šahu i u igri dame vrlo lako prodati partiju i dobro zaraditi na njoj. Nikada neću vjerovati, na primjer, da je gospodin Makarov, poznati advokat, bez pomoći postao međunarodni majstor!

Anatolij Karpov – Pa sa Makarovim je sve jasno. On je naveo da je igrao na dva turnira i po tim rezultatima je dobio ovu titulu, ali su izvještaji ukradeni od sudije, a on nije imao zapisane partije. FIDE je poništila Makarovu kvalifikacije, ali je onda nekako uspio vratiti titulu. Iako nije opovrgao navode o falsifikovanju.

Mihail Bolotovski – Generalno, da li ima namještenih partija na turnirima na najvišem nivou?

Anatolij Karpov – Bio je jedan turnir u Americi, po švajcarskom sistemu… Prva nagrada je bila velika, druga mnogo manja, treća ništa. Tako su naši forsirali da jedan igrač pobjedi, a novac je podijeljen. Ispao je veliki skandal, I sada radije ne zovu naše ljude tamo.

Mihail Bolotovski – A ko se tu ‘istakao’?

Anatolij Karpov – Sjećam se svih imena, ali se bojim da ne pogrešim, pa neću da govorim.

Mihail Bolotovski – Da li su to ovo velemajstori iz prve kategorije?

Anatolij Karpov – Pa, ne od najviše. U šahu je opasnost od namještanja bila sredinom sedamdesetih. Namještanja velemajstora i majstora koji su dolazili sa Balkana – Bugarske, Rumunije, Jugoslavije… U Bugarskoj se uopšte nije moglo igrati, jer recimo četiri kola idu dobro, a onda sa Bugarinom, koji je igrao najbolje sa strancima, svi ostali Bugari gube, daju bodove…

Mihail Bolotovski – Da li ste ikada u životu imali „namještanja“?

Anatolij Karpov – Ne, ja nisam igrao te igre. Ali da se dogovorio remi – toga je bilo, neću da krijem. Ali izgubiti od nekoga čak i za veoma veliki novac – ne!

Mihail Bolotovski – Da li je Kasparov imao namještenih partija?

Anatolij Karpov – Vidite, to je tako teško dokazati… Potpuno sam siguran da je na šampionatu Sovjetskog Saveza 1988. Mihail Gurevič pustio Kasparovu partiju sa bijelim figurama. Tada sam ja bio sve vrijeme u prednosti, a njemu su ovih pola poena zlata vrijedili – kao rezultat toga dijelili smo prvo -drugo mjesto.

Mihail Bolotovski – Zašto mislite da je to bila nepoštena igra?

Anatolij Karpov – Bio sam tamo i vidio kako se partija odvija. Gurevič je bio sekundant Kasparova, igrali su dobro poznatu varijantu koju Kasparov igra – to jest, Gurevič je jednostavno nije mogao poznavati. I tako skoro čitavo vrijeme troši na prvih 18 poteza, upada u strašne vremenske probleme i kao rezultat toga gubi. Odlaze na analizu. Gurevič kaže: Toliko sam dugo razmišljao u ovoj poziciji, jer ima takvih i takvih poteškoća… Prilazi velemajstor Vaganjan i čudi se: Miša, šta razmišljaš ovde toliko dugo, ti i ja smo analizirali ovu poziciju mesec dana prije …

U šahu postoji mnogo sumnji

Mihail Bolotovski – I sada se, po vašem mišljenju, igra pošteno šah na najvišem nivou?

Anatolij Karpov – Uvijek se može naći korist, ali to se ne radi. Vodeći igrači nisu otkriveni u varanju – to vam odgovorno govorim.

Mihail Bolotovski – Kada za vas kažu da ste bili jedan od simbola Brežnjevljeve ere, kako reagujete na ovo?

Anatolij Karpov – Samo ne obraćam pažnju na to. Apsolutno je jasno da sam bio jedan od vodećih među sovjetskim sportistima. Evo Botvinik je bio u Staljinovo vreme, znači on je personifikacija staljinističkog režima? Potpuna glupost! Svaki vladar, u kakvom god društvu bio, brine da se čuje za tu zemlju. A kada je Fišer pobijedio Spaskog, i on je primio čestitke iz Bijele kuće.

Mihail Bolotovski – Mihail Talj je rekao o meču u Baguiju: „Nismo mogli da zamislimo da ne-sovjetski, već antisovjetski šahista postane šampion. Nije isključeno da će u ovom slučaju šah biti proglašen pseudonaukom”…

Anatolij Karpov – Talj je imao jako dobar smisao za humor.

Mihail Bolotovski – Pa ipak – šta bi se dogodilo da ste izgubili taj meč u Baguiju od disidenta Korčnoja?

Anatolij Karpov – Da, ne bi bilo ništa posebno! Pa, vrlo je moguće da bi bilo teško nastaviti šahovsku karijeru. U toj poslednjoj, odlučujućoj partiji, to me nije nimalo ometalo, samo sam mislio da nemam pravo na poraz, jer sam jači.

Mihail Bolotovski – Da li još uvijek idete sa obezbjeđenjem?

Anatolij Karpov – Pa, kako kad. Sada ja, na primjer, nemam tjelohranitelja. Ali kad je potrebno – onda je potrebno.

Mihail Bolotovski – A kada je to potrebno, u kojim situacijama?

Anatolij Karpov – Pa to je moja stvar, u kojim!

Mihail Bolotovski – Svojevremeno ste zarađivali jako mnogo novca, dajući milione svojoj rodnoj zemlji.

Anatolij Karpov – Prije raspada Sovjetskog Saveza dao sam državi više od tri miliona dolara.

Mihail Bolotovski – Ipak, niste siromašna osoba?

Anatolij Karpov – Nisam siromašan, naravno. Da li vas zanimaju moji materijalni uslovi? Moj stan od 130 kvadratnih metara u centru Moskve, prilično je skroman. Sada želim da ga proširim.

Mihail Bolotovski – A šta je sa nekretninama u inostranstvu?

Anatolij Karpov – To je generalno besmislen posao! Znam da je postalo moderno kupovati kuće u Engleskoj, Španiji, Portugalu, na Kipru… Neko vrijeme su mi nudili sa raznih strana – kažu, kupi ovo, kupi ovo. Ali sa ekonomske tačke gledišta, ovo je jednostavno glupo! Ako možete potrošiti hiljadu i po do dvije hiljade dolara na putovanje i odmarati se u komforu, koja je svrha zatvarati se na jedno mjesto? Osim toga, porez na nekretnine, porez na zemljište plus održavanje kuće… Ne, ne, ne treba mi to!

OD AUTORA

Na kraju krajeva, šahovski genije je genije ne samo u šahu. Karpov pobjeđuje u svemu. U beloti. Tenisu. U dami. Pobijedio je i mene. U bezizlaznoj poziciji, odigrao sam tri loša poteza – i predao sam, tražeći pravo na revanš kao moralnu kompenzaciju. Ja, profesionalac, majstor sporta, predao sam amateru koji toliko dugo nije uzeo dame u ruke. Kakva sramota!

Mihail Bolotovski

NOVOGODIŠNJI INTERVJU SA PREDSJEDNIKOM ŠAHOVSKOG SAVEZA CRNE GORE


07.01.2022

♟ GODINA VELIKIH IZAZOVA, ŠAH U ŠKOLE STRATEŠKI PRIORITET

Godina na izmaku bila je jedna od najuspješnijih u istoriji Šahovskog saveza Crne Gore. Organizovano je više međunarodnih turnira, prvenstvo Mediterana, dobijena domaćinstva dva šampionata starog kontinenta za 2023. godinu, a šah je opet u modi i kod najmlađih, pa je preko 400 mališana nastupilo na Pojedinačnom školskom prvenstvu Crne Gore.

♟Reklo bi se da je godina iza nas bila sjajna za krovnu instituciju šaha na čijem ste čelu. Kakav je Vaš osvrt na prethodnu godinu?

-Nadam se da na samom početku ovog razgovora neću biti neskroman i nerealan iz dva razloga. Prvi je što sam izuzetno zadovoljan odrađenim prethodne godine, a drugi razlog je što očekujem da se u 2022. godini popnemo još stepenicu više. Crna Gora ima zavidnu šahovsku tradiciju, a njen spoj sa naporima koje ulaže Šahovski savez u današnjem vremenu, pokazao se kao dobitna kombinacija. Na početku ste podsjetili na neke od organizacionih uspjeha Saveza u ovoj godini. Naveo bih da smo ispoštovali čitav domaći kalendar takmičenja, a dodao bih da smo po prvi put imali i predstavnika na Svjetskom kupu, Luku Draškovića, te da se reprezentacija nakon određenog perioda plasirala u trideset evropskih reprezentacija. Naš rad je prepoznat i od Evropske šahovske unije (ECU), te od Svjetske šahovske asocijacije (FIDE) pa ćemo 2023. biti domaćini dva šampionata Evrope. Ženskog individualnog šampionata u prvoj polovini, te ekipnog šampionata u obje konkurencije. Ipak kraj ove godine i organizacija Pojedinačnog školskog prvenstva u saradnji sa našim partnerima nam je potvrdila ispravnost misli, da projekat “Šah u škole” treba da bude strateško opredeljenje Šahovskog saveza Crne Gore.

♟Šta javnost može očekivati u 2022. godini od Šahovskog saveza Crne Gore?

-Kako sam naveo, projekat Šah u škole biće u fokusu ove godine. Takođe predstoji nam pripremni rad, kako bi na što bolji način naredne godine dočekali šahovsku elitu starog kontineta narodne godine. Što se domaćih aktivnosti tiče, planiramo održavanje punog kalendara takmičenja sa moguće nekim novim takmičenjima. Naše reprezentacije očekuje nastup na Olimpijadi koja će biti održana u Moskvi tokom jula mjeseca, a našim reprezentacijam obezbijedićemo sve preduslove kako bi u Moskvi ostvarili još bolji rezultat. Trenutno planiramo i održavanje jednog međunarodnog open turnira, o čemu ćemo brzo obavijestiti javnost. Nadam se da će nam epidemiološka situacija, dozvoliti da u februaru obilježimo Dan saveza, na kome ćemo uručiti nagrade najboljima iz prethodne godine i predstaviti cjelokupan plan za ovu godinu.

♟ Šah je opet u modi, bićemo domaćini velikih takmičenja, pa za kraj kako će to doprinijeti našoj državi?

-Naše iskutvo govori da kada se takva takmičenja dešavaju u Crnoj Gori i najmlađi takmičari vide te vrhunske sportiste, ličnosti, intelektualce, uvijek nakon toga dolazi do novih naraštaja i boljitka sporta. Zašto ovo govorim? Kada je 1983. održan veliki turnir u Nikšiću, poslije njega su došle vrhunske generacije nikšićkih šahista koje su mogle da dođu i do svjetskih visina, ali, nažalost, smrću Vladimira Bata Kontića, ta mogućnost je prekinuta. Organizacijom velikih takmičenja stiču se uslovi da, osim promocije, djeca vide i dobiju želju da jednog dana i oni na takvim takmičenjima nastupe i budu dio te šahovske priče.

♟ Posebna cjelina intervjua je projekat Šah u škole.

Milović ne krije oduševljenje postignutim rezultatima, ali i otkriva da iza njih stoji ogroman rad kako ljudi u Savezu, tako i šahovskih entuzijasta i zaljubljenika koji su poseban dio projekta.

Ogroman rad smo uložili u pripremu samog projekta. Podsjetiću da smo otkupili prava na tri knjige, koje smo prevelii sa ruskog jezika, te dodatno uz njih izradili aplikaciju koja prati pređeno gradivo. Zatim, svim zainteresovanim školama, podijelili smo šahovske rekvizite i opremu, trudili se da prilikom obilaska mališanima priuštima predavanje ili simultanku naših poznatih igrača.

Mislim da smo uspjeli da opet motivišemo neke prosvetne radnike, da ponovo ožive šahovsku ljubav, te da zajedničkim naporima uradimo jednu zaista lijepu stvar za našu zajednicu i društvo u cjelini.

Ovaj projekat ne bi uspio, da nije bilo svih ljudi koji su mu dali podršku. Naravno nije izostala ni pordrška naših prijatelja, jer mislim da je taj termin prikladniji od termina sponzori. Zajednički rad garantuje uspjehe i u budućnosti.

Nadam se da će u narednoj godini sve otići još korak naprijed, jednu stepenicu više i da će projekat dobiti svoju punu afirmaciju. Za kraj, u prilog tezi našeg uspjeha, govori i činjenica da je naše Prvenstvo sa 400 učesnika, zavrijedilo vijest i na sajtu Svjetske šahovske federacije (FIDE).

Na slici: Jovan Milović (stoji), Veselin Vanja Drašković (član UO ŠSCG i počasni potpredsjednik Evropske šahovske unije) Dana Reiznice Ozola (direktorica FIDE) Zurab Azmajparašvili (predsjednik ECU-a) i Vasilije Lalošević

NOVOGODIŠNJI INTERVJU SA PREDSJEDNIKOM ŠAHOVSKOG SAVEZA CRNE GORE

Konstantin Habenski: „Bilo je potrebno snimiti film o Korčnoju“


Film režisera Alekseja Sidorova „Svjetski šampion“ o najdramatičnijem šahovskom meču u istoriji čovečanstva već je u bioskopima. Konstantin Khabensky,  koji u filmu igra velemajstora Viktora Korčnoja, govorio je o tome zašto je bilo potrebno snimiti film o njegovom heroju.

Virtuozna igra, maksimalna psihološka napetost i lični, ljudski sukob između dvojice najjača šahista na planeti – na velike ekrane izašla je drama „Svjetski šampion“ u režiji Alekseja Sidorova, čiju ideju je smišljao otprilike 30 godina. U centru radnje je legendarni meč za svjetsku šahovsku krunu 1978. godine između mladog genijalca koji je tek sletio na šahovski Olimp, vunderkinda iz SSSR-a Anatolija Karpova i sovjetskog velemajstora Viktora Korčnoja koji je emigrirao u Švajcarsku, iskusnog borca, opsjednutog i nepredvidivog, spremnog da se bori svim oružjem: njemu je šah značio rat. Meč do šest pobjeda (bez remija) igrao se 93 dana u Baguiju na Filipinima i završio se pobjedom Anatolija Karpova. U intervjuu, Konstantin Habenski, koji je igrao ulogu Viktora Korčnoja, ispričao je zašto svog heroja smatra šahovskim genijem, a sve šahiste ludacima.

– Šta je za vas šah?

Konstantin Habenski – Šah nije ni sport, ni intelekt, ni bilo šta drugo. Šah je drugačiji svijet, drugačiji nivo uranjanja i percepcije ovog svijeta. Sad ću vjerovatno reći grubo, ali šahisti su malo ludi ljudi koji imaju potpuno različite orijentire. Kada sjednu da igraju partiju šaha, nije im važno ko im je protivnik, važan je samo trenutak same borbe i kako da stignu do svog cilja. Da biste se uživjeli u šah, ovo morate raditi ozbiljno, a ne kao ja – na nivou starije grupe iz dječijeg vrtića. Još jedna važna stvar je kako u bioskop prenijeti statičnu igru ​​da natjera gledaoca da saosjeća, i za mene je to bila velika misterija. Ali, ekipa filma je bila opsjednuta ovom temom i shvatio sam da sam u dobrim rukama.

– Uvek se veoma savjesno pripremate za uloge. Da li ste uspjeli da razumijete svog heroja, velemajstora Viktora Korčnoja? Šta vas je najviše zadivilo kod ove osobe?

Konstantin Habenski – On je bio čovek koji je mnogo više sanjao da igra šahovsku partiju nego samu šahovsku pobjedu. Kada sam pročitao njegovu biografiju, otkrio sam jednu važnu stvar: bilo je potrebno snimiti film o Viktoru Korčnoju. Jer uz svo dužno poštovanje prema Anatoliju Karpovu, zasluženom velemajstoru i majstoru svog zanata, put koji je prošao Viktor Korčnoj da bi se izborio za šahovsku karijeru je velika filmska priča. Odličan je za kinematografiju. Čovjek je žrtvovao sve za šah: porodicu, zemlju, postao izgnanik samo da bi se borio za šahovsku krunu.

– Viktora Korčnoja nazivali su izdajnikom i prebjegom. Da li se slažete sa takvim formulacijama?

Konstantin Habenski – Sve ovo možete zvati kako god želite. Ljudi koji su opsjednuti onim što rade malo su širi od nacionalnih granica. To se odnosi na sve koji su tih godina napustili našu zemlju. To ne mora biti vezano za šah, može biti vezano za balet, slikarstvo i skulpturu. Nisu postali izdajice, imali su malo prostora da ostvare sopstveni talenat. I evo ista priča – premalo je prostora za samoostvarenje u šahu. Čovjek jednostavno nije razmišljao u teritorijalnim stvarima, već više globalno – razmišljao je u velikoj igri.

– Viktor Korčnoj je bio poznat po svom vatrenom temperamentu i eksplozivnom karakteru. Da li mu je to po vašem mišljenju pomoglo ili, naprotiv, omelo u igri?

Konstantin Habenski – Ovdje je sve jednostavno. To je isto kao što sada vidimo boks mečeve ili mješovite borilačke vještine, gdje se sve koristi da se protivnik izvuče iz njegove zone komfora. Naravno, naši junaci nisu bježali od sličnih tehnika. Trudili smo se da utvrdimo i dovoljno detaljno prikažemo sve moguće taktike uticaja na neprijatelja: za šahovskom tablom, pored šahovske table, van šahovske table.

– Šta mislite, zašto je Viktor Korčnoj izgubio u napetoj borbi koja je trajala 93 dana?

Konstantin Habenski – Teško je to reći. Sve je moglo biti u jednom ili drugom smjeru. Takav je bio raspored zvijezda. Mogu reći jednu stvar. Sledećeg dana, nakon što je Viktor Korčnoj doživio  poraz, konačan rezultat je bio 6:5, čiji formular, inače, nikada nije potpisao, Korčnoj je sjeo u avion i odletio na još jedan veliki šahovski šampionat. Ovo mnogo govori o ovom čovjeku, o tome gdje je i odakle je tražio snagu, da bi se, prešavši tako nevjerovatan maraton u borbi za šahovsku krunu, samo pokupio i nastavio da igra.

Da li je analizirao ili nije analizirao svoj poraz – ovo je drugo pitanje, na koje odgovora nema ni u sjećanjima samog Korčnoja, niti u bilo čijem drugom. Vjerovatno je to analizirao, ili je možda pokušao zaboraviti. Još jednom ponavljam da je u prvi plan stavio igru. Ne rezultat. To je važno!

– Možemo li reći da je „Svjetski šampion“ film o pronalaženju sebe?

Konstantin Habenski – Svaka slika koja govori o ljudima, ne o profesiji, već o ljudima – uvijek je riječ o pronalaženju sebe, o pronalaženju ljubavi, o potrazi za ljudskom dušom. Zaista se nadam da je ovo film o ljudima.

Константин Хабенский: „Cнимать фильм нужно было про Корчного“ // Смотрим (smotrim.ru)

Intervju sa Valentinom Guninom


– Imali ste sjajan nastup na svjetskom šampionatu u rapidu i blicu. Da li ste zadovoljni sa dvije bronzane medalje?

Valentina Gunina-Da, zadovoljna sam, naravno. Dobro bi bilo i da sam osvojila samo jednu bronzu. Čestitam Saši koji je osvojila više od mene.

-Da, srebrne medalje. Da li su na pobjedničkim podijumima bile tri najjače šahistkinje na svijetu?

Valentina Gunina-Pa ne bih mogla to da kažem. To zavisi o mnogo faktora. Sve smo jake. Ja sam takođe previđala povremeno i izgubila sam neke jako važne partije, ali sam pobjedila poslednju partiju. Ne možete da zamislite koliko su mi se tresle ruke.

-Gledao sam to i u open sekciji. Nije lako u vremenskoj oksudici kontrolisati emocije.

Valentina Gunina-Pobjeđuje onaj ko bolje kontroliše nerve i emocije. To je ključ uspjeha.

-Osvojili ste mnogo medalja do sada na raznim takmičenjima, kao što su olimpijade, evropska ekipna takmičenja, pa kako sada procjenjujete ove individualne bronzane medalje, šta Vam znače?

Valentina Gunina-One pokazuju moj kvalitet igre. Stvarno volim da igram, posebno blic i rapid, zato što je klasičan šah jako teško igrati. Ovaj je različit, mnogo nervozniji. Ovdje je mnogo adrenalina i to mi se sviđa.

-Da li bi mogli da kažete da ste bolji igrač u blicu i rapidu, nego u klasičnom šahu?

Valentina Gunina-Da, sigurno, vjerujem da je tako. Blic mi je omiljen.

-Da li ste na njemu nešto posebno radili, na otvaranjima?

Valentina Gunina- Volim da računam kombinacije. Ne volim da izučavam otvaranja, jer su danas mnogo pod uticajem kompjuteskih mašina.

-Da li je razlog što ne izučavate otvaranja razlog što ste nedavno malo pali sa rejtingom?

Valentina Gunina-Imala sam zdravstvenih problema. Sada takođe imam neku vrstu terapije. To mi ponešto otežava igranje. Ipak, radim da to prevaziđem, posebno problem sa leđima. Zato imam neke medicinske tretmane i uzimam lijekove.

-To je stvarno zadivljujuće. Nisam pomislio da imate neke zdravstvene probleme jer imate sjajaj borbeni duh.

Valentina Gunina-Ti problemi me ometaju, ali pomaže mi ljekar, ona je specijalista za sportiste i pomaže mi da izdržim. Ona je takođe i psiholog. 

-Šah Vam toliko znači da ga igrate usprkos zdravstvenim problemima?

Valentina Gunina-Da, kada sam počela da igram šah, imala sam pet godina, i moj otac je bio moj prvi trener. Naučila sam da treniram i igram. Sada imam sjajnog trenera. To je moj privatni trener. Stvarno uživam u treninzima. Takođe nas je mnogo pomagala i Ruska šahovska federacija. Ipak, memorija mi nije tako dobra i ne mogu dobro da upamtim otvaranja.

-Koje su sada Vaše šahovske ambicije?

Valentina Gunina-Želim da pobjedim na svjetskom šampionatu. Ipak, moram da sačuvam zdravlje i nastavim.

-Hvala mnogo Valentina na odvojenom vremnu i čestitke još jednom

Valentina Gunina- Hvala

(Intervju za Chess Base India)

Evgenij Romanov: Dobar odnos sa Carlsenom


Jedan od značajnih događaja u sportskom životu u protekloj godini bio je meč za titulu prvaka svijeta između Norvežanina Magnusa Carlsena i Rusa Jana Nepomniachtchija. Nagradni fond ovog meča borbe bio je rekordan: 2 miliona eura. Carlsen, koji je odbranio šahovsku krunu, dobio je 60%, a poraženi izazivač – 40%.

„Dubovljeve ideje su bile vidljive“

Borba za šahovskom tablom nije potrajala. Nije odigrano svih 14 partija sa klasičnom kontrolom vremena. Carlsen je postigao četiri pobjede i sedam remija i završio meč prije planiranog roka. Dva prethodna meča za šahovsku krunu Norvežaninu su bila mnogo teža. I Rus Sergej Karjakin 2016. i Amerikanac Fabiano Karuana 2018. ostvarili su neriješen rezultat u 12 partija uz klasičnu kontrolu vremena, a sudbina šahovske krune odlučena je u tie-breaku. Serija brzih partija sa sve manjom kontrolom vremena često se poredi sa izvođenjem jedanaesteraca.

Nakon završetka meča u Dubaiju izbio je skandal u ruskoj šahovskoj zajednici. Velemajstor Daniil Dubov, koji je u Sankt Peterburgu u decembru 2019. osvojio titulu prvaka svijeta u brzopoteznom šahu, optužen je da je bio dio norveškog trenerskog tima i da je s njim dijelio pripreme. Nisu pomogla ni Daniilova objašnjenja da je potpisao ugovor sa Carlsenom mnogo prije kraja turnira kandidata, kada niko nije mogao znati koju će zemlju Magnusov rival predstavljati. I sam Nepomniachchi je rekao: „Shvatio sam da Dubov ulazi u Carlsenov štab već tokom druge partije. Njegove ideje su bile vidljive. Imao sam samo šanse za pobjedu kada je svjetski prvak koristio Dubovljeve ideje. Šteta što nisam iskoristio ove šanse.“

“Ne zaboravljam svoje peterburške korijene”

Velemajstoru iz Sankt Peterburga Jevgeniju Romanovu niko ne zamjera. Iako je u meču za titulu svjetskog prvaka bio i s druge strane šahovskih barikada, a na ekipnom prvenstvu Evrope (ovo je šahovski analog fudbalske Lige prvaka) ne igra za ‘Bronzanog konjanika’ iz Sankt Peterburga , koji je ove godine osvojio trofej, ali za Norvešku ‘’ Valerengu“. Pored toga, on trenira skandinavske šahiste.

– Možete li se već nazvati norveškim velemajstorom?

Evgenij Romanov – Ni u kom slučaju! Ne zaboravljam svoje peterburške korijene, ali imam posao u Norveškoj. Provodim dosta vremena u ovoj zemlji.

– Trenirate li svjetskog šampiona?

Evgenij Romanov – Sa Karlsenom sam se prvi put sreo 2014. godine, kada sam pripremao reprezentaciju Norveške za Svjetsku šahovsku olimpijadu. Održana je u Tromsou, a Norvežani su željeli što uspješnije da igraju na svom terenu. Iako šah nije ni fudbal ni košarka i lokacija takmičenja nije bitna. Carlsen, koji je i tada nosio titulu svjetskog prvaka, radio je u timu zajedno s drugim šahistima koji su mu bili znatno inferiorni u klasi. Razvili smo dobar odnos. Razgovarali smo, razmjenili neke šahovske ideje. Ova saradnja je blagotvorno uticala i na moj uspjeh na turniru.

„Magnus se bolje nosio s emocijama.“

Kako ste našli posao u Norveškoj?

Evgenij Romanov – Tačnije, našli su me. Jedan od najuticajnijih šahovskih funkcionera u Norveškoj, Oge Sievertsen, pozvao je talentovanog momka Arijana Tarija da radi sa njim. Imao je zanimljivu sudbinu. Aryan je rođen u Norveškoj u porodici iranskih imigranata. Njegov otac je bio profesionalni šahista, ali je napustio Iran i, uloživši mnogo napora, preselio se u Norvešku u tranzitu preko Turske. Vidjevši sinovljeve sposobnosti, sam ga je trenirao, a zatim uložio veliki novac, koji je zaradio u norveškoj energetskoj kompaniji, u Arijanova putovanja na turnire. Danas je Tari, kojeg mogu nazvati svojim učenikom, jedan od stotinu najjačih velemajstora svijeta, a na Svjetskim šahovskim olimpijadama igra za reprezentaciju Norveške na drugoj tabli.

– A s kim ste radili u meču za svjetsku titulu?

Evgenij Romanov – U Abu Dabi sam došao kao dio delegacije Play Magnus. Ovo je kompanija u vlasništvu Carlsena. Tačnije, grupa kompanija koje se bave raznim djelatnostima. Uključuje i medije. Za meč za šahovsku krunu u Norveškoj vladalo je veliko interesovanje. Praćen je na državnim i privatnim sportskim TV kanalima i radio stanicama. Pozvan sam da komentarišem tok meča u dva studija, a mislim da ih je bilo četiri.

– Kako je Carlsen uspio savladati Nepomniachtchija u meču za šahovsku krunu?

Evgenij Romanov – Magnus je uspio da se nosi sa emocijama na tabli bolje od Iana. U šestoj partiji, koja je postala rekordna po broju poteza u šampionskim mečevima, Carlsen je malo po malo skupio prednost i na kraju pobijedio. To je značajno uticalo na Nepomniachtchija. Kasnije je Nepomniachtchi pravio greške koje su neshvatljive za velemajstora ovog nivoa.

„Nikad nisam sreo lukavijeg šahistu“

– Koje osobine omogućavaju norveškom velemajstoru da dugo zadrži svoj šahovski tron?

Evgenij Romanov – Prije svega, otpornost na stres. Carlsenova tehnika da ostvari svoju prednost na table  je fenomenalna. Koristi svaku priliku da pritisne protivnika, a ne oprašta ni najmanju grešku. U to smo se uvjerili na nedavno završenom meču za šahovsku krunu. Takođe možemo reći da Magnus osjeća protivnika. Nikad nisam sreo lukavijeg šahistu sa kojim bih mogao da igram.

– Neko vreme Gari Kasparov je blisko sarađivao sa Carlsenom. Da li je primjetan doprinos XIII svjetskog prvaka formiranju sadašnjeg?

Evgenij Romanov – Ne vrijedi to nazvati odlučujućim. Kasparov i Carlsen su radili zajedno, ali Magnus nije izdržao pritisak Garija Kimoviča, koji je, kao što znate, ‘uvijek u pravu’. I pri analizi šahovskih pozicija, I u svim životnim situacijama. Norvežani nisu navikli na ovaj stil komunikacije. Ne može se poreći da je Kasparov imao veliki uticaj na formiranje repertoara otvaranja aktuelnog svjetskog šampiona i profinio njegovu tehniku. S vremena na vrijeme daje savjet Magnusu, ali to više nije savjet gospodara, već ravnopravan dijalog.

Ljubitelji sportskih igara

– Da li Magnus ima ličnog psihologa?

Evgenij Romanov – Već pomenuti Sivertsen je zadužen za psihološku pripremu. U Norveškoj je poznat ne samo kao šahovski funkcioner, već i kao pisac. Za Carlsena igra ulogu svojevrsnog mentora: pomaže svakodnevnim savjetima u raznim situacijama i odgovoran je za psihološku pripremu. Koliko ja znam, u timu svjetskog prvaka nema profesionalnog specijaliste angažovanog isključivo za ove namene.

– Da li Carlsen u pripremama za meč posvećuje veliku pažnju opštem fizičkom treningu?

Evgenij Romanov – Magnus je ljubitelj mnogih sportova. Na fudbalskom ili košarkaškom terenu trči kao lud. Ima fantastičnu izdržljivost. Možda ovaj pristup pomaže u održavanju maksimalne koncentracije na šahovskoj ploči.

– Da li su Carlsenovi uspjesi uticali na popularnost šaha u Norveškoj?

Evgenij Romanov – Sada skoro svaka norveška škola ima šahovski klub. Najtalentovanija djeca su pozvana u internate koji su osnovani širom zemlje. Glavni je u Oslu. Pored Sivertsena, tu je i poznati šahista u prošlosti, kao i fudbaler (odigrao je čak nekoliko zvaničnih mečeva za reprezentaciju Norveške) Simen Agdestein. Norvežani u svoj trenerski rad uključuju stručnjake iz različitih zemalja, uključujući i Rusiju. Možda je danas šah po popularnosti već blizu skijanju. Iako je znatno inferiorniji od biatlona.

https://spb.mk.ru/sport/2021/12/24/evgeniy-romanov-s-karlsenom-slozhilis-dobrye-otnosheniya.html