Intervju sa Davidom Navarom (3. nastavak)


E.Surov: S kim imate veliki plus od manje-više poznatih šahista, i sa kim – veoma veliki minus?

David Navara: Imam 4 od 4 sa Janom Smeetsom iz Holandije. U klasičnim partijama još uvijek imam sa Fabiano Caruanom +2, ali u St.Louisu sam u rapidu i blicu od njega izgubio sve tri partije. Iako sam tada u blicu sakupio pola poena više od njega, tada nije on igrao blitz tako jako kao sada.

Imam „plus“ sa nekoliko šahista, sada je teško sjetiti se.

E.Surov: Sa kim imate najveći minus? S kim vam je neugodno da igrate?

David Navara: Sa Hikaru Nakamurom. Izgubio sam skoro sve partije u klasici (osvojio sam 0,5 iz 6), u brzom i blitz tempu još tri izgubio u istom St. Louisu. Ali nakon turnira smo igrali blitz prijateljske partije i uspio sam da pobjedim obje. Naravno, on se nije potpuno posvetio igri, jer partije nisu bile zvanične. Teško mi je da se igram sa njim, on je svakako jači, to je stvar stila, i tako dalje. Ali nisam morao da izgubim sa takvim velikim rezultatom, ali desilo se.

E.Surov: Vjerovatno svaki šahista ima tako neprijatnog protivnika. Kako to možete objasniti?

David Navara: Neugodan protivnik je stvar stila, psihologije i tako dalje. Ali i ja imam oscilacije u formi – kad sam u dobroj formi, mogu da pobjedim skoro svakoga, posebno bijelim figurama, ako se odluči na žestoku borbu. Ali kad sam u lošoj formi, mogu izgubiti od svakoga, a ne samo velemajstora. Kod mene je ovo velika razlika. I na svim turnirima gdje sam se sreo sa Nakamurom, bio sam neuspješan. Nekako nisam imao dovoljno energije, zbog čega naravno, krivim sebe – morao sam da se nosim sa svojim problemima. Postoji takva ironična izjava velemajstora Panova: „Ja sam čitavog života u slaboj formi.“ U mom slučaju nije tako. Ali, recimo, na turnirima sa neprijatnim rivalima, najčešće sam prošao slabo, kao i sa istim Nakamurom. Ali sa nekim imam veliki plus u moju korist – recimo, sa internacionalnim majstorima ili velemajstorima, i gde god smo se sreli, dobro sam nastupao na takvim turnirima.

Ovo je samo dio intervjua, a čitav možete da pročitate na http://chess-news.ru/node/26149

Advertisements

Intervju sa Davidom Navarom (2. nastavak)


E.Surov: Rekli ste da je protivnik bio jak. Da li ste osjetili razliku između njega i ostalih rivala? Izgubili ste od mnogih.

David Navara: : Da, on pravi manje grešaka, veoma je teško pobjediti ga.

E.Surov: Neki gledaoci su rekli da igra kao kompjuter.

David Navara: Ne baš kao kompjuter, ali on je veoma jak igrač – treći na svetu. Ako neko igra jako, a kompjuteri igraju jako, do neke mjere potezi se mogu poklapati. To ne iznenađuje. Ako uzmemo neki veći turnir, pobjednik takvog turnira uvek igra pomalo kao kompjuter. Samo zato što je bio u dobroj formi i pobjedio.

E.Surov: Moguće je da će Ding Liren ubuduće odigrati meč za svjetskog šampiona. I želim da vas pitam o njemu sada, jer će možda kasnije ovaj intervju biti ponovo čitan kada se on bude borio za krunu. Da li  bi kao osoba koja je igrala s njim, mogli da date neki savjet? Šta treba da se uradi da bi ga porazili? Koje su vaše subjektivne misli?

David Navara: Pobjediti ga je veoma teško. I da ne bi izgubili od njega, mora se igrati vrlo precizno, biti dobro pripremljen, pripremiti  iznenađenja – onda je, po mom mišljenju, ranjiviji. Pokušao sam da eksperimentišem, ali to nisam uradio baš dobro, jer nisam tako jak igrač. Mislim da je on i dalje igrač koji napreduje i da može da napreduje još više. Pretpostavljam to potvrđuje činjenica da još  nije pobjeđen od Magnusa Carlsena. Ali kada bi otišao na meč sa njim, on bi se nesumnjivo dobro pripremio, i Magnusu bi bilo teško. Ja sam Ding Lirena  pobjedio dvije partije – jednu u blitzu i jednu u klasičnoj partiji.

E.Surov: Da li je to bila istorijska klasična partija kada ste prekinuli njegov niz partija bez poraza?

David Navara: Ne , Maksim Vachier-Lagrave je prekinuo njegov niz bez poraza, a onda sam ga, nakon nekoliko mjeseci, ja pobjedio, a onda ga je Pentala Harikrishna pobjedio u Kini.

E.Surov: Ali ipak, on je već bio veoma jak.

David Navara: Da, ali da je tada igrao sigurno, kao što obično igra, partija bi se vjerovatno završila remijem. Ali on je odlučio da rizikuje, da se odluči za oštru opciju, pošto moja igra na tom turniru nije bila dobra, a osim toga, odigrao sam dvije veoma dugačke partije za redom. I u tom trenutku sam samo uspio da odigram dobru partiju. On je igrao ležerno, i ja sam nekako uspio da pobjedim. Ali on me pobjedio mnogo više partija, ne samo u ovom meču. Prije toga, imao je rezultat sa mnom u ubrzanom šahu, čini se +1. Ali sada, naravno, jasno je da je postao jači.

E.Surov: Da li se sjećate rezultata sa svim vašim rivalima u mečevima? Barem poznatijim.

David Navara: Mislim da se sjećam. Ali ne sećam se tačno s kim sam u kojoj godini igrao.  Nekih se sjećam, na primjer, 2003. godine pobjedio sam velemajstora Korčnoja 1,5-0,5.

(Uskoro nastavak)

Intervju sa Davidom Navarom (1. nastavak)


E.Surov: Davide zdravo! Sreli smo se na ženskom šampionatu Češke. Da li pratite ženski šah?

David Navara: Ne nešto posebno, ali pratim. Jednostavno sam odlučio da posjetim ovaj turnir, da pozdravim vodeće češke šahistkinje i ništa više. Najčešće pratim igre na internetu, jer mi nije toliko interesantno da pratim klasične partije uživo. Komentarisanje klasičnih partija je druga stvar, tu je potrebna takva vrsta aktivnosti, a to mi je zanimljivije. A ja ovdje samo pratim partije, bez obzira čije su to.

E.Surov: Ne mogu da vas ne pitam u vezi sa ovim, da li ste pratili ženski turnir kandidata? I šta mislite o njemu?

David Navara: Pratio sam ga, ali nisam uvijek imao vremena da ga pratim u potpunosti. Turnir je bio veoma jak, bilo je osam jakih šahistkinja, svaka je mogla da pobjedi. Ali Aleksandra Gorjachkina je bila u boljoj formi, pobjedila je vrhunski i uvjerljivo.

E.Surov: Znate, sada postoje razne diskusije o formatu turnira: da li je potrebno toliko igrati kada je važno samo jedno mjesto? Uostalom, svi shvataju da od nekog kruga takmičenja neki učesnici samo doigraju partije i ne bore se ni za šta.

David Navara: Ne znam. Koliko ljudi, toliko mišljenja. Po mom mišljenju, dvokružni turnir od osam šahista u ovom slučaju je dobar format. S druge strane, možemo reći da nokaut turnir ne traje manje od takvog turnira, naprotiv. Da, u kružnom turniru doigravaju partije od nekog kruga se ‘dogravaju’, ali na nokaut turniru svaka partija ili skoro svaka može biti odlučujuća, što, po mom mišljenju, nije tako prijatno. Svi ili skoro svi završavaju turnir sa porazom (mislim u meču, ne u pojedinačnoj partiji). Samo mislim da će svaki format imati svoje pristalice i kritičare. Ali, po mom mišljenju, format je dobar.

E.Surov: Bez obzira na to koliko razgovaram sa ljudima, sve više sam uvjeren da ne postoji idealan format. Da li vama više odgovara kružni turnir?

David Navara: Da, više mi odgovara. Čak mi se svidjelo kada se muški i ženski šampionat svijeta održavao u ovom formatu – na primjer, 2005. i 2007. godine. Ovi turniri su se pokazali atraktivnim. S druge strane, naravno, moglo bi biti drugačije. Ali tada su mi se sviđali ti turniri- s obzirom na partije i tako dalje.

E.Surov: Onda je sve prešlo na mečeve. Ali da krenemo ne na mečeve svjetskog prvenstva, već mečeve u kojima ste učestvovali. Odigrali ste svoj redovan godišnji meč i još jednom niste uspjeli da pobjedite svog rivala. Kakvi su utisci iz tog meča?

David Navara: Naravno, malo sam bio uznemiren svojim nastupom u posljednjem danu igre. Mislim da sam prvog dana igrao normalno, ali moj protivnik je igrao jače. Drugog dana sam igrao prilično dobro, i moj protivnik takođe. Trećeg dana sam igrao loše.

E.Surov: I šta se dogodilo? Kako se to može objasniti?

David Navara: To mi se događa. S jedne strane, mogu to objasniti činjenicom da sam jako loše spavao. S druge strane, protivnik je odigrao čitav meč bolestan, ali to nije uticalo na kvalitet njegove igre. Naravno, jasno je da je, kao igrač, primjetno jači od mene, ali ipak nisam morao da izgubim sa takvom razlikom. Dva dana sam se borio dostojanstveno, a on je već imao prednost, iako je igrao tri partije bijelim figurama i četiri crnim. Ali poslednjeg dana sam se raspao. Ja imam takve dane kada mi glava uopšte ne radi, a teško je uraditi nešto po tom pitanju. U partijama po klasičnom sistemu još uvek nekako radi, ali u unbrzanom šahu, pa čak i sa tako jakim protivnikom, plus crnim figurama… Veoma je teško nositi se sa svim ovim.

(uskoro nastavak)

Kirill ZANGALIS: Intervju sa Aleksandrom Gorjačkinom (2)


-Kada ste shvatili da će šah biti vasa profesija?

Aleksandra Gorjačkina-Kada sam osvojila zlato na dječijem svjetskom šampionatu za djevojčice uzrasta do 10 godina u Vijetnamu. Shvatila sam da postoje preduslovi za dalji rad.

-Igrate mnogo turnira u godini, skoro ne živite kod kuće. Da li je to teško?

Aleksandra Gorjačkina-Šah – nije samo najteži oblik sporta. Možda nisam kod kuće, ali kuća je tamo gdje sam ja. Sa mnom ide tata i mlađa sestra.

-Da li vam se sviđa takav način života?

Aleksandra Gorjačkina-Apsolutno. Ja sam porodična osoba. Svako kretanje mi je neprijatno. Neprijatno se osjećam i kada mi se posvećuje pažnja.

-Sada će velika pažnja novinara biti okrenuta prema vama. Kako ćete se sa time nositi?

Aleksandra Gorjačkina-Malo sam povrijeđena što  do ovog trenutka nikom nisam bila potrebna. Sada se svi žele fotografisati sa mnom i razgovarati. Meni je zabavno kako se ljudi mijenjaju pred našim očima.
Mislim da je potrebno pratiti perspektivne sportiste iodnositi se prema njima drugačije!

-Vas su često upoređivali sa svjetskom šampionkom Hou Yifan, koja je privremeno napustila šah, dok je bila na samom vrhu…

Aleksandra Gorjačkina-Uvijek sam za njom zaostajala. Zato što je ona sa 14 godina igrala u finalu svjetskog šampionata, gdje je izgubila od Aleksandre Kosteniuk. A razlika se svake godine još povećavala. Hou Yifan je 10 godina bila na vrhu. Ona je osvojila sve što je bilo moguće i odlučila da živi drugi život. Uglavnom je razumijem. Moguće da će se ona vratiti šahu.

-Sa takvim planovima kako izgraditi lični život?

Aleksandra Gorjačkina-Teško je reći. Prvo meč za svjetsku šampionku, pa onda momci…

(Kraj)

https://www.sport-express.ru/chess/reviews/aleksandra-goryachkina-pervym-delom-samolety-nu-a-malchiki-potom-1557324/

Kirill ZANGALIS: Intervju sa Aleksandrom Gorjačkinom (1)


Pretedentkinja za svjetsku šahovsku krunu dala je ekskluzivni intrevju za “Sport Express”

Teško je povjerovati, ali sam prvi put pisao o Aleksandri Gorjačkini prije sedam godina. Tada 13-godišnja šahistkinja iz Seleharda ispunila je normu za velemajstora. Već tada je bilo jasno da ima sjajnu budućnost. Dvanesti svjetski šampion Anatolij Karpov je rekao da će se Gorjačkina definitivno boriti za titulu najjače na planeti. I ovdje, u Kazanu, završio se turnir kandidata za žene. Dva kola prije kraja Aleksandra je osigurala pobjedu i sada je očekuje u januaru meč sa svjetskom šampionkom, Kineskinjom Yu Wenjun.

Gorjačkina impresionira oštroumljem i originalnošću. Obično je uvijek bila ozbiljna i na njenom licu rijetko ste mogli da vidite emocije. A sada je djevojka u štiklama, u crnoj haljini sa osmjehom…

-Koji je bio najteži trenutak na turniru?

Aleksandra Gorjačkina -To je bilo za vrijeme dodjele nagrada.

-Zašto?

Aleksandra Gorjačkina -Bilo me sramota, jer je nagradu za najljepšu partiju najveća pivarska kompanija u Rusiji “AB InBecEfes” uručila mojoj poslednjom protivnici Mariji Muzychuk. Bilo bi sjajno proći čitav turnir bez poraza.Ali izgubila sam u 14 kolu i to je prema mišljenju žirija bilo tako lijepo (smijeh).

-Da li ste shvatili da se postigli nešto grandiozno?

Aleksandra Gorjačkina -Upravo sam shatila da sam pobjedila ovdje, ali nisam sasvim svjesna šta će uslediti posle toga. Meč, mediji, pažnja, rangiranje mi još nisu sasvim jasni.

-Vi ste na turnir u Kazan došli zbog otkaza Hou Yifan, kao prva rezerva i ponovili ste put fudbalske reprezentacije Danske 1992…

Aleksandra Gorjačkina– Tada nisam još bila rođena, pa ne znam za tu fudbalsku priču. Imala sam veliku sreću što mi je sudbina bila tako naklonjena. I stvarno nisam imala dovoljno vremena za pripreme. Zato što sam za učešće saznala u poslednjem trenutku. Srećom šahovska federacije Rusije mi je pomogla da u kratkom vremenu nađem trenera. Za to im mnogo zahvaljujem. Pripreme je obavio i sa mnom došao u glavni grad Tatarstana Konstantin Landa. Takođe zahvaljujem Ministarstvu sporta za pruženim uslovima.

-Da li ste uspjeli u tako kratkom vremenu da pripremite otvaranja?

Aleksandra Gorjačkina– Da budem iskren bila sam spremna. I u drugom dijelu turnira bilo je vidljivo po mojoj igri crnim figurama. Te partije koje sam uspjela da pobjedim – većinom zahvaljujući starim pripremama. Hvala drugim trenerima, posebno Evgeniju Mirošničenku sa kojim sam radila poslednjih godinu i po.

-Usput, i on je takođe bio u Kazanu…

Aleksandra Gorjačkina– Da, ali je on ovdje radio kao komentator, baš smo razgovarali pred početak, on mi je tada nešto savjetovao. Malo sam radila i na završnici. I iznenađujuće, da sam imala ovdje neke završnice.

-Spolja gledajući izgleda da ste glatko prošli sa suparnicama.

Aleksandra Gorjačkina-Ustvari, izgleda da sam prilično lako pobjedila. Borba je mogla da bude neizvjesna, ali toga nijje bilo. Ja sam bila spremna da posle 10 kola počne teška borba za prvo mjesto i za to sam čuvala snagu. Ali kada sam pogledala tabelu posle 10 kola, shvatila sam da ako ostanem više manje zdravog uma, neće me lako neko stići.

-U 12 kolu ste odigrali remi i ukupnu pobjedu, mada ste u partiji mogli da pobjedite. Da li  jednostavno niste vidjeli put za pobjedu, ili ste odlučili da jednostavno ne rizikujete?

Aleksandra Gorjačkina– Ovdje sam jednostavno morala da utvrdim rezultat. To je bilo važno. Remi, vječiti šah i da više ne brinem o cilju.

-Ali nije li to uvredljivo – tu je i prestiž, i još više rejting poena?

Aleksandra Gorjačkina-Mislim da se rejting ne može porediti sa pobjedom na turniru. Da je to bio obični turnir, moguće da bih pomislila da pobjedim protivnicu. Ali na kocki je bio meč za svjetsku šampionku. Zato sah htjela da to odmah osiguram.

(uskoro nastavak)

https://www.sport-express.ru/chess/reviews/aleksandra-goryachkina-pervym-delom-samolety-nu-a-malchiki-potom-1557324/

Intervju: Bassem Amin


Bassem Amin: “Moj sledeći cilj je da dostignem 2750 rejting”

Piše: Dhananjay Khadilkar

4.jun 2019.

O Bassemu Aminu se može mnogo stvari reći. Egipatski velemajstor je petostruki afrički šahovski šampion i jedini igrač iz Afrike koji je prešao rejting 2700 poena. On je član Komisije FIDE za globalnu strategiju. Osim što je vrhunski šahista on je i ljekar. Amin je nedavno igrao za klub Clichi Echecs 93 na takmičenju12 najboljih francuskih klubova u Brestu u zapadnoj Francuskoj. Dhananjai Khadilkar je razgovarala sa Aminom o nizu pitanja od njegovog nastupa u prvoj fazi Grand Chess Tour do karijere vezane za medicinu

Pretvoriti ono što voliš da radite u svoju profesiju

Bassem Amin je aktuelni šampion Afrike i broj jedan na ovom kontinentu. Živi u Tanti, u gradu sa oko 5 miliona ljudi, u Egiptu, oko 90 kilometara od Kaira, ili 90 minuta vozom . Pošto je odslužio petnaestomjesečnu obaveznu službu u egipatskoj vojsci –tokom koje je bio u mogućnosti da igra na nekim takmičenjima- njegovi nedavni rezultati su privukli pažnju međunarodne javnosti. Među njima je njegovo prvo mjesto na turniru Cote d’Ivoire Rapid Invitational, koje je prethodilu takmičenja Grand Chess Tour 2019. godine, koje je održano u Abidžanu. Kasnije iste godine osvojio je prvo mjesto na jakom Hoogoeven Openu u Holandiji, koji je uključeno takođe u nokaut “Final Four”. Igrao je u njemačkoj “Bundesligi”, švedskoj “Elitserien”, i nedavno na francuskoj “Top 12” gdje smo ga sustigli za kratak intervju.

DK: Kakvi su Vaši utisci o takmičenju u Francuskoj, „Top 12“?

BA: Ovo je drugi put da igram u takmičenju „Top 12“ u Francuskoj. Igrao sam već ranije, 2014 godine. To je jedna od najjačih liga na svijetu, koja je takođe jedinstvena po sistemu. Mečevi se igraju jedanaest dana za redom za razliku od onih u Njemačkoj ili Švedskoj gdje se igraju tokom vikenda. To je dobra prilika da se igra protiv jedanaest jakih protivnika.

Amin na takmičenju francuske lige „Top 12“ 

DK: Kakvo je bilo iskustvo igranja protiv šahovske elite u prvoj etapi turnira Grand Chess Tour u Abidžanu?

BA: Bilo je to jako dobro iskustvo. Naučio sam mnogo iz toga. Prvi put u životu sam igrao na takvom turniru na tako visokom nivou. Igranje 27 partija – bez obzira što je to bilo takmičenje u rapidu i blicu – protiv najboljih svjetskih šahista bilo je nešto posebno.

Drago mi je što sam dobio ovu priliku. Naravno, više bih volio da sam postigao bolje rezultate, što sam mogao. Naročito u blic takmičenju, imao sam mnogo dobijenih pozicija koje nisam uspio realizovati. Ali sve ukupno sam ipak imao neke dobre rezultate, posebno protiv Hikaru (Nakamure) i (Veselina) Topalova.

Vrhunac turnira za mene bio je moj nastup protiv Hikaru, koji je poznat po brzom šahu. Dakle, postigao sam veliki rezultat jer sam ga pobjedio rezultatom 2½: ½. Takođe, ako ovome dodate njegovu motivaciju da me pobjedi,  to jest da je on pobjedio mene, on bi dijelio prvo mjesto sa (Magnusom) Carlsenom. Tako da jei to uticalo na turnirsku situaciju. 

DK: Kakav uticaj mogu imati veliki turniri kao što je faza GCT u Abidžanu na šah u Africi?

BA: Dolazak Grand Chess Tour u Abidžan je veliki korak za Afriku. Veliki broj posmatrača u Abidžanu je bio veoma srećan što su mogli da vide najbolje igrače na svijetu, uključujući i svjetskog šampiona. Ako bi se takvi turniri održavali svake godine, uveliko bi pomogli u poboljšanju i popularizaciji šaha u Africi. Veoma je važno da afrički kontinent ima takve turnire kako za igrače tako i za ljude koji su zainteresovani za šah. Stvarno se nadam da će se nastaviti.

DK: Koliko vam je bilo važno da dođete do rejtinga 2700 Elo, što ste uradili u oktobru 2017?

BA: To mi je bio cilj dugo vremena. Niko iz Afrike nije se ni približio tome. Postizanje ovog cilja nije izgledalo moguće s obzirom da sam radio sam i tada nisam igrao mnogo turnira. I imao sam vrlo malo podrške u mojoj zemlji.

Dakle, nije bilo lako. Ali sam postavio cilj i znao sam da to mogu. U martu 2016. počeo sam profesionalno da igram šah posle završenih studija medicine i vojske. Postizanje rejtinga 2700 postao je moj cilj, i drago mi je što sam to uspio. Prvi put sam prešao 2700 prije više od godinu dana. Kasnije sam izgubio nešto poena, ali sam opet uspio da pređem tu granicu i od početka ove godine sam bio iznad 2700.

Moj sledeći cilj je da pokušam doći do 2750 u naredne dvije ili tri godine. To je težak zadatak. Ali uvek treba imati cilj, jer, ako to nepostavite, nema smisla igrati. Osjećam da se još uvijek mogu mnogo poboljšati, za što moram uložiti mnogo truda.

Amin u 2017. na Svjetskom kupu u Bakuu Foto: Amruta Mokal

 DK: Vi ste jedan od rijetkih profesionalnih šahista koji je i ljekar. Kako ste povezali ova dva  izuzetno zahtjevna zanimanja?

BA: Bilo je veoma teško. Studiranje medicine je veoma teško i isto tako  nastavljanje karijere u šahu. Potrebno vam je mnogo vremena i energije da trenirate i igrate na turnirima. Pokušao sam da igram kad god sam mogao. Ali dva mjeseca prije ispita, ostajao bih kod kuće i učio medicinu kako bih nadoknadio ono što sam propustio.

Uklapalo se to dosta dobro tokom akademskih godina, ali nakon što sam diplomirao morao sam da napravim izbor. Da biste radili kao doktor, potrebna vam je puna posvećenost poslu. Znao sam da moram da izaberem jednu stvar. Više nisam mogla da radim obe stvari istovremeno.

Igram šah više od 25 godina. Nisam mogao samo da kažem „nema više šaha“. Zaista volim šah i uživam u igri. Uvek je dobro da nešto što volite pretvarate u profesiju.

https://en.chessbase.com/(X(1)S(rg2ylarr0wonrzrhfene5qre))/post/reaching-2750-is-my-next-goal

Intervju sa Gennom Sosonkom (2. nastavak)


Ako kreneno od samog početka, direktor turnira je vlasnik i glavni sponsor Andrew MacKenzie ili Drew kako ga ovdje svi zovu, otvorio je turnir, i na kraju zatvorio, ali na ovo ću se još vratiti. A pikantan, zanimljiv detalj bio je da je Georgi, Gera sin Mihaila Talja uručio Magnusu Carlsenu neobičan poklon, naime šah od jantara- i figure i table su napravljene od rijetkih sorti jantara koje su bile poklonjene njegovom ocu, Mihailu Nehemjeviču Talju 1960 posle pobjede nad Botvinikom, od vlade Latvijske republike. Sada je sa sertifikatom poklonjen svjetskom šampionu 2019 godine, to jest šezdeset godina posle. Magnus je bio izuzetno dirnut ovim poklonom. Što se tiče samog turnira, sa strane je izgledalo da on nije prošao glatko, i da je bilo kola kada nije bilo borbe. S druge strane, u dva poslednja kola, bile su prilično neobične partije, recimo Carlsena i Karjakina, gdje je Carlsen rizikovao i bio na rubu poraza. Za kraljicu je imao samo dvije lake figure, ali je na kraju uspio da izgradi tvrđavu. Iako je i sam jednom rekao da ne postoje takve tvrđave koje ne mogu da se osvoje. Ali u uslovima nedostatka vremena, Karjakin to nije uspio. I dalje kada smo razgovarali o toj partiji, nismo našli konkretan način za pobjedu.

 

Na kraju, odigrana je partija poslednjeg kola, u kojoj je Ding Liren ustvari bio na dva koraka od pobjede nad samim Carlsenom – u tom slučaju uloge bi se promijenile i Carlsen bi podijelio drugo mjesto, a kineski velemajstor bi bio pobjednik turnira. Ali to se nije desilo – Carlsen se uporno branio i igrao nerješeno. Inače, siguran sam sto procenata da, ako bi Carlsen bio bijeli u toj partiji, on bi takvu završnicu pobjedio.

E.Surov: Ako želite, sada bih pitao za Vaše mišljenje kao svjedoka turnira, jednostavno mišljenje. Rekli ste da je bilo nekoliko “rutinskih remija”. Iako je turnir bio veoma kratak, po mom mišljenju je ispao prilično zanimljiv i uzbudljiv. Ali to je samo zbog učešća Magnusa Carlsena. A ‘rutinske remije’ ne pominjemo, ali shvatamo da oni nastaju bez učešća svjetskog šampiona. Kako se nositi sa time. Kako se pobrinuti da na kratkom turniru, posebno u rapidu, nema ‘rutinskih remija’. Šta treba da urade organizatori?

G.Sosnonko: Ne mogu da se ne složim da je naravno vrhunac turnira učešće Carlsena, ali ovo nije samo prazna fraza, već njegov način igranja i njegova strastvena želja da igra svaku poziciju do kraja- bez toga bi stvarno turnir mnogo izgubio. Pa kako se nositi sa tim? Treba sa time da se bore ne samo organizatorim već jednostavno muškarci i žene, da se rodi još nekoliko Carlsena i onda će se sve vratiti u normalu. Obavezati učesnike? Mislim da oni i sami shvataju svoju odgovornost pred gledaocima i ostalim šahovskim svijetom. Što reći za Magnusa, to jeste da za razliku od ostalih elitnih velemajsotra, on diše šah, živi šah.

Inače dosta sam vremena proveo u razgovoru sa njim i njegovim ocem Henrikom, uveče, van turnirske sale. Nažalost, ne mogu sve da prenesem, ipak to su bili privatni razgovori, ali sam zapanjen koliko on poznaje šahovsku istoriju. I to ne samo na visokom novou, već i nižim nivoima. Čak bih rekao da je on kao kralj koji treba da zna ne samo šta se radi na primjer u Londonu ili Edinburgu već i u malim provincijama.

“Kako se boriti sa time” je pomalo hipotetičko pitanje, ali činjenica da bez Magnusa koji je igrao riskantne varijante, često rizikovao, turnir bi izgubio neku svoju auru, i sa time se moram složiti. Ovdje sam se usput prisjetio Viktora Lyvoviča Korčnoja koji nije shvatao kako Carlsen pobjeđuje, a kada ga je neko od novinara pokušao da uvjeri da Carlsen ne rizikuje, on ga je prekinuo i rekao: “Kako ne preuzima rizik? On ponekad rizikuje, onako kako niko ne rizikuje”. Prenio sam ovu misao Magnusu i rekao – kažu da često rizikujete, ali nikada ne igrate neoprezno. On se uglavnom složio sa mnom. Mislim da je to ispravna definicija: on često rizikuje, ali ne igra na “sve ili ništa”. On uvijek sebi ostavlja izlaz, uvijek ima izlaz na ‘sporedni put’.

(Ovo je samo prvi dio intervjua a čitav možete pročitati na linku ispod)

http://chess-news.ru/node/25977