!
GM Romain Edouard:
20.02.2021
Igranje na prvom zvaničnom Hibridnom turniru, meč između četiri grada: Osla, Bratislava, Malmea i Barselone. To je zabavno iskustvo, i ponosan sam što predstavljam svoj grad!
Ipak, jako se nadam da će se Barselona biti sutra normalno tretirana u poslednjem kolu, kada ćemo najvjerovatnije igrati za titulu.
Na startu moje (FIDE rejtingovane!!) popodnevne partije izgubio sam nekoliko minuta jer mi server nije uzimao u obzir moj potez, što je pored samog vremena koje nije bilo previše relevantno, uticalo na mene mnogo psihološki. S obzirom na to koliko sam grešaka napravio ove godine, ne bih se nužno kladio da je ovo razlog zašto nisam pobjedio + 4 poziciju, ali sam se osjećao pogođenim tokom partije. Isto se desilo i mojim saigračima nekoliko puta i nijedno vrijeme nije nam vraćeno na časovnicima. Međutim, kada se to desilo jednom našem protivniku, odmah su mu dodali vreme na satu.
Konačno, pobijedili smo na vrijeme (u dobijenoj poziciji) zbog sličnog problema sa prenosom uživo kod protivnika, a oni su insistirali da se vrati vrijeme (opet!) i da nastave da igraju.
Šala mora da prestane!
Aleksej Širov: Dobra reklama protiv evropskog hibridnog prvenstva!
Romain Edouard: Hibridno takmičenje je sjajno. Po mom mišljenju rejtingovanje FIDE je pogrešno – ali to je samo moje mišljenje (bez obzira na moj rezultat). A u vezi sa tehničkim greškama – to je prvi eksperiment. Jedini stvarni problem ovdje je vraćanje vremena samo odabranim igračima!
Evgeni Postni- komentariše post Romain Edouarda
Ovo je takođe mišljenje najmanje desetina vaših kolega, kao što je pokazala moja anketa.
Jacob Aagaard- Mislim da će hibridna takmičenja ionako postati uobičajena stvar za nekoliko godina. Ali moramo da koristimo samopokretne table…
Romain Edouard- Igramo na DGT tablama ako na to mislite! Ali veza između table i računara ponekad zakaže. Što nije kraj svijeta ako ga kontrolišu i uvijek dodaju vrijeme – svima! •
Michal Krasenkov- Koliki je bio tempo igre?
Romain Edouard- 90 + 35
Romain Edouard – Bili smo primorani da igramo u partiji koja je dobijena na vrijeme, a naš igrač, koji je bio mnogo bolji, bio je totalno ometen nakon tako duge pauze i remizirao! To je sve bolje i bolje! Ok, odlučio sam da ionako neću igrati evropski hibridni šampionat. Nisam siguran da će se to ipak održati. Događaj koji igrate zapravo mi se činio u redu prije vašeg posta. Ali generalno mislim da ne treba zaboraviti da je pravo značenje igranja na Internetu ..
Romain Edouard – BTV, o kom hibridnom turniru govorite? Događaj koji se održava krajem marta samo je timsko takmičenje kada svi igraju od kuće, pomislio sam?
Romain Edouard-I pogledajte ovo: partija na tabli 1 biće bez rejtinga (pogledajte „U“) jer su oba igrača izgubila na vrijeme.
Aleksej Širov- Bilo je puno glasina, evropsko prvenstvo će se održati u hibridnom formatu, a takođe i američki kontinentalni šampionat
Romain Edouard- Barem planiram da sa mojim timom definitivno ne da putujem! Propisi ne spominju reč „hibrid“ nigdje, koliko sam vidio-
Aleksej Širov- Govoreći o kvalifikacijama za Svetski kup naravno.
Romain Edouard -Pogrešno ste pročitali, mada se opet radi o timskom događaju! Nadajmo se zaista da se kontinentalni pojedinci mogu igrati OTB …
Tadeaš Kriebel komentariše post Alekseja Širova -Prema podacima naše šahovske federacije krajem maja trebalo da se održi hibridni Evropski šampionat. A više informacija trebalo bi da bude zvanično objavljeno sledeće nedelje. Tako da se bojim da su glasine tačne.
Aleksej Širov odgovara na post Tadeaša Kriebela -Hvala vam na informacijama. Teška mi je odluka, ali trenutno se čini da neću igrati. Ali u redu, prvo moram da razgovaram sa svojom federacijom (ne sa Letonskom, iako bi Riga bila moje mesto).
(Diskusija na tviteru)
Rade Milovanovic
Chess and some other memories from 1983
Putovanja u Zvornik -šahovska i druga sjećanja iz 1983
Uvijek sam mislio da je glavna korist od bavljenja sportom, pa i šahom kao recimo mentalnim sportom, putovanja, druženje i susreti sa ljudima. Rezultati (pogotovo slabi) nestanu iz sjećanja ali sjećanja (prijatna naročito) na ljude, gradove,sela… duboko se urežu.
Pre neki dan sam počeo pažljivo čitati knjigu Mustafe Salkića „Lanjski snjegovi“
Šahovska hronika severoistočne Bosne od 1970-1991. (naravno najviše događaja je iz Tuzle). Knjiga ima 1177 strana u kojoj autor bilježi događaje koristeći štampu, časopise, biltene, turnirske tabele….Na strani 727 pominje otvoreno prvenstvo BiH u Zvorniku održanom od 21-31 jula 1983. Sjećam se da sam „dobro prošao“ ali sada čitajući sam vidio da sam podijelio prvo mjesto sa Gavrićem, Mujićem i Kožulom u konkurenciji 152 igrača, pa sam se sjetio da sam u poslednjem kolu brzo remizirao sa Kožulom. Budući evropski prvak nije želio izazivati sudbinu sa crnim figurama u zadnjem kolu!
Kada je objavljeno da će se turnir održati u Zvorniku, Osman Paloš, Senad Begić i ja smo se dogovorili da se vozimo svaki dan mojim Fićom 850 i da sat vožnje od Tuzle do Zvornika neće uticati na naše šanse za „dobar rezultat“.
Priča 1
U zakazano vrijeme Osman i Senad su došli, dali pare i bonove za benzin (u to vrijeme je bila nestašica benzina) pa smo krenuli. U to vrijeme nije bilo iPhones pa smo pričali, ustvari 95% razgovora je govorio Osman, a u kratkim intervalima se „ubacivao“ Senad pjevajući-govoreći pjesme Džonija Štulića kao na primjer: „lavina kotrljajućih tegova na nogama… pritiskaaaa…. Mislim da smo sva trojica bili uspješni u prvom kolu. Poslije par kola vraćamo se, Osman priča, što je uobičajeno bez obzira na rezultat, dok je Senad potpuno ućutao; teško je podnio poraz a onda sam ja počeo a Osman nastavio sa „lavina kotrljajućih tegova….pa je Senad „oživio“. Nismo htjeli da je naš mladi kolega tužan.
Priča 2
Bila je subota pa smo doputovali ranije i otišli u slastičarnu-burekdžinicu. Osman je bio jako neraspoložen, a Senad je jeo burek da bi mu Osman nervozno rekao: „a i ti jedeš“. Senad je upitno raširio ruke, a Osman reče: „Mogao si mi i mene ponuditi reda radi, a ja bih procijenio da li je tvoja ponuda iskrena“.
To sam upamtio pa kasnije kad god sam ga ponudio pićem, šalio se govoreći: „Stani da ocijenim boju glasa da li iskreno nudiš“
Priča 3
Pri kraju turnira priključio nam se moj tata Mlađen. Išao je u posjetu svojoj majci, mojoj baki Spaseniji u Banju Koviljaču, a po završetku partije će se vratiti. Ja sam poslednji od svih učesnika završio partiju. Senad je otišao ranije sa drugim ljudima. Krenuo sam i iznenađen zatekao Osmana i tatu za jednim stolom,i sudeći po broju čaša i flaša vidio da su bili u jako „dobrom raspoloženju“. Ponudili su mi da sjednem što sam nervozno odbio (pogrešno! Uvijek treba slušati oca) jer je jako kasno. Krenuli smo i poslije 20 minuta počelo je oluja sa ledom! Sjećam se da sam vozio niz brdo pokriveno ledom, nikada se nisam tako uplašio u vožnji! Tatino i Osmanovo dobro raspoloženje je u momentu prestalo, još se sjećam njihovih zabrinutih lica. Srećom oluja je stala, a Osman nije izdržao da mi ne kaže da sam trebao slušati oca.
Sretno smo stigli u Tuzlu, razvezao oca u Oktobarsku ulicu, Osmana na Paša Bunar, da bih za dlaku izbegao udar drugog vozila 20 metara od stana. Prošla je ponoć kada sam ušao u kuću. Supruga se probudila, ja očekivao da će reći nešto u smislu „dobro da si stigao po ovakvom vremenu“, a ona reče: Ko je to bio ovdje danas“? pokazujući na pepeljaru punu opušaka koju su Osman i Senad ostavili prije polaska na put
Turnir se završio oko podne, tata se ponovo priključio, krenuli smo kući, a pred Tuzlom u Slavinovićima, Osman reče: „Osvojio si nagradu, red je da počastiš oca“. Stali smo pred prvu kafanu i proslavili kraj turnira.
Prošlo je prilično godina kako su nas tata (1994) i Osman (2004) napustili. Često mislim na njih i nedostaju mi.
Slika 1 sa Senadom 2013
Slika 2 sa Osmanom,Sprečom i Nurkićem
Preneseno sa fejsbuka IM Radeta Milovanovića
Definitivno sam protiv! I sada je pitanje da li je šah uopće sport, a na ovaj način šah apsolutno gubi svaki sportski karakter. Mjesto igranja šaha treba biti klub i turnirska dvorana gdje će se šahisti okupljati ,prije svega družiti i igrati. Na „hibridni“ način pomoći ćemo stvaranju otuđenih i frustriranih ljudi u modernom svijetu. Ne odobravam spajanje dva oblika šahovske igre u jedan. A također ne vidim načina da se može spriječiti varanje, toga će biti sve više i više. U svojoj sebičnosti mnogi će tome pribjegavati. Sve bi to moglo dovesti i do kraja kraljevske igre.
Osim toga, ne vidim razloga zašto bi gradski i državni proračuni skrbili o kompjutorskim ovisnicima. Šah bi se izjednačio sa besmislenim igricama i uistinu bi postao samo gubitak vremena, s posljedicama za mentalno i fizičko zdravlje. Umjereno igranje na PC je OK, ali tko može odoliti strasti. Treba krenuti od pitanja koja je korisnost šaha za društvenu zajednicu.
Botvinik je rekao da „nas šah uči da rješavamo netipične, nešablonske probleme koji iskrsavaju u svakodnevnom životu..“ Treba što više mladih da prođe kroz klubove. Nisu, u stvari, bitne njihove „hibridne“ šahovske karijere i titule, nego, prema Botviniku, blagodati koje će mladi, zahvaljujući šahu, uživati kasnije u svojim karijerama, kao doktori, inženjeri, profesori…A takve sposobnosti mladi, za PC-ijem u svojoj sobi -tvrdim razviti- neće.
Hvala svima na najlepšim željama za moj rođendan(imponuje mi i radostan sam što su čestitke stigle iz minimum 20 zemalja Evrope i Sveta)
. Sa više od 80% ljudi odavde sam sedeo za stolom sarađivao ili sarađujem
.
.Poznati pozorišni režiser i glumac Mihail Čehov, u svojoj knjizi „Put glumca“, prisjetio se svojih susreta u Parizu sa Aleksandrom Aljehinom, odmah nakon emigracije iz Rusije.
Mihail Čehov
… Nakon otvaranja pozorišta i neuspjeha prvih predstava, održavali smo niz dosadnih, jedva uvježbanih „pravih“ predstava. Svakim danom tuga i dosada su mi sve više ispunjavali srce. Ruskoj publici u Parizu naše predstave nisu bile dovoljne da bi podržala stalno pozorište. Budućnost mi je izledala mračna. Nisam mogao nekuda da pođem, a nije bilo ni energije za razmišljanje o novim počecima. O „idealnom pozorištu“ u Francuskoj moglo bi se reći isto toliko malo kao i u Njemačkoj. Sada sam bio potpuno svjestan grešaka svog donkihotskog idealizma, ali bio sam svjestan i relativno niskih zahtjeva pozorišne publike. Što je dalje od ruske granice, ruski glumac postaje sve melanholičniji. Jedva smo završili jednu sezonu, a nevoljko započeli drugu. Moju energiju zamijenila je apatija, a krug interesa se suzio.
Šah me je tada jedino zaokupljao. Išao sam na turnire u Parizu, učestvovao na simultankama Aljehina i Bernsteina.
Aleksandar Aljehin
Posjetio sam Aljehina kao gost i sa oduševljenjem gledao njegovu igru sa Bernsteinom u ugodnoj porodičnoj atmosferi. Aljehinova ličnost me dugo zanimala. Njegova nervoza me zapanjila. Na primjer, njegovi su prsti uvijek lako uzimali šahovsku figuru sa table, ali je nisu uvijek mogli lako pustiti: kao da mu je figura uskakala u ruku i nije se željela odvojiti od nje. Skoro da je morao da je otresa sa prstiju.
Kad su on i Bernstein razgovarali o nekoj šahovskoj kombinaciji ili analizirali poziciju, doslovno sam se nasmijao, vidjevši kako su figure brzo letjele preko table, skoro bez zaustavljanja na njoj (izgledalo je kao mali ping-pong), i kako su oba maestra govorila u isto vrijeme i istovremeno zaćutala kada je problem bio riješen.
Zanimljivo je da je na turnirima Bernstein gotovo uvijek gubio od Aljehina, dok je kod kuće, tokom prijateljskih partija, Aljehin stalno gubio od Bernsteina.
Preneseno sa fejsbuka Aleksandar Zasukhina, 9. januar u 21:02 ·
Paul Morphy
Aleksandar Aljehin
Velemajstor Božidar Ivanović
Danas smo Miho Karač, legenda dubrovačkog šaha i ja posjetili izložbu ‘Turnir nacija: IX. šahovska olimpijada u Dubrovniku 1950.’ autora Tonka Marunčića. Svjesni velikog značaja organiziranja Olimpijade prije 70 godina s pažnjom smo pogledali sve eksponate uz stručno vodstvo našega kolege i prijatelja Tonka, inače djelatnika Muzeja. Želimo našem Gradu puno ovakvih izložbi ali i natjecanja na najvišem nivou.
Pozdrav za sve moje šahovske prijatelje!
Lično – ne volim da pišem ovakve poruke, ali ponašanje ljudi sa NURTR šahovske platforme dovodi mene i moju porodicu u veoma neprijatnu situaciju.
Mi (Lazar i Katarina) nismo dobili uplate za april, maj i jun (dužni mojoj sestri) + nisu mi platili septembar-poslednji mesec rada kada sam prestao da dajem časove za ovu platformu.
Posle ovih datuma – prestali smo da dajemo lekcije – ali oni ipak odbijaju da isplate (svaki put kada smo pitali za uplate – dobili bismo isti odgovor :“ novac će biti transfer na vaš račun najkasnije nedelju dana ′′
Jedna nedelja traje šest meseci!
Ovom porukom želim da pozovem NURTR da isplati mojoj porodici – a do toga ću nastaviti da objavljujem ovakve poruke.
Zaista smo uvređeni zbog NURTR nepoštovanog ponašanja i pišemo ovo jer ne vidimo drugačije da pokažemo razočarenje u ovoj platformi.
Velemajstor i Fide trener
Nikola Nestorović
(Preneseno sa fejsbuka)
GDJE JE TAJ VAŠ HUBNER ?!
Velemajstor L. Šamkovič, „Sudbina šahovskog umetnika“ („Nova ruska reč“, 6. marta 1995)
… U narednim godinama Yuchtman je igrao rijetko, rjeđe nego tokom aktivnog perioda. Ali ipak je te godine sa sigurnošću osvojio izraelski šampionat, iako ne baš reprezentativno, a godinu dana kasnije preselio se u SAD.
Jedina upečatljiva epizoda i istovremeno njegova labudova pjesma bio je neočekivani susret 1975. godine na šahovskoj tabli sa poznatim (ali tada mladim) zapadnonjemačkim velemajstorom i kandidatom u ciklusu za svjetskog šampiona Robertom Hübnerom. Jašin (Jakobov) njemački prijatelj, kapiten jedne od klupskih ekipa, pozvao ga je da igra za svoj „tim“ na prvoj tabli u odlučujućem meču na nacionalnom šampionatu sa ekipom iz Frankfurta. Vjerovatno je znao koliko je jak ruski, a sada američki šahista, ali nije žurio da otkrije ovu „tajnu“ ni njemačkim amaterima, a posebno ne Huebneru, vođi ovog tima. Uglavnom, prije početka borbe niko nije imao pojma o „čudnom momku iz Odese, amateru, koji je iz nekog razloga pozvan da igra s Hübnerom“. Jaša ne bi bio iz Odese, da nije pokušao da se poigra u ovoj komičnoj situaciji. Ušavši u turnirsku dvoranu, glasno je upitao: „Gdje je taj vaš Hubner?“ Lider tima još nije došao. Tada je Yuchtman pristao da igra nekoliko brzopoteznih partija sa amaterima – i brzinom munje obračunao se sa svim protivnicima. Amateri se nisu imali vremena da oporave od iznenađenja, kada se pojavio njihov idol i počeo je uzbudljivi dvoboj Hübner – Yuchtman. Jaša je igrao crnim figurama i, suprotno očekivanjima, brzo je preuzeo inicijativu. Žrtvujući kvalitet, stekao je opasne slobodne pješake na daminom krilu. U ovom je trenutku Hubner očigledno shvatio da njegov tajanstveni protivnik nije amater, već iskusan šahista. Preduzeo je herojske mjere da zaustavi strašni pješački napad crnog. Činilo se da je uspio. A onda je Yuchtman žrtvovao drugi kvalitet na oltar napada, što se u praksi događa vrlo rijetko. Slobodni pješaci crnog su se opet ustremili prema promociji u kraljice. Napetost je dostigla vrhunac. Obojica protivnika bila su vrlo zabrinuta – Huebner nije mogao da izgubi pred svojim navijačima, a Yukhtman je smjeli napad koji je počeo pokušao da dovede do svog logičnog kraja. U jednom trenutku napravio je nekoliko nepreciznosti, a onda je njemački velemajstor mogao da izjednači igru. Ali propustio je ovu priliku (vjerovatno u uzajamnom cajtnotu), što je omogućilo Yuchtmanu da promoviše jednog od strašnih pješaka u kraljicu. Uzbudljiva bitka tu je zapravo i završila. Hubner je uskoro predao. Yuchtman je izborio pobjedu dostojnu šampiona. Nakon partije ispostavilo se da je pretrpio mikroinfarkt tokom igre.
„Ovo nije bila obična šahovska partija“, rekao je jedan njemački novinar, „već Shakespeareova drama na šahovskoj tabli.
Preneseno sa fejsbuka Aleksandra Zasukhina
GM Mihail Golubev: „Veliko hvala velemajstoru Aleksandru Moisenku na nedavno objavljenoj knjizi o njegovom treneru, šampionu SSSR-1971, velemajstoru Vladimiru Savonu (1940-2005).
Izrazi u duhu ′“moderno uređenog“, „lijepo držati u rukama“ uopšte nije ono što mi je prikladno da izrazim o onim knjigama čije je glavno značenje u sadržaju, a ne u drugim faktorima. Koliko vidim, ova knjiga je plod u svim pogledu kvalifikovanog rada kompetentnih i ljudi koji su strastveni šahisti. I pristojan spomenik nasleđu jako neobičnog šahiste! Naravno, drago mi je što je rad objavljen u našoj zemlji.
Nisam ga dobro poznavao, iako sam igrao sa Vladimirom Andrejevičem na nekoliko turnira, uključujući FIDE zonalni turnir u Nikolajevu 1993 i Ukrajinski šampionat u Ordžonikidzeu, 2001. godine. Obe konkurencije su finalna faza njegove karijere, ali u prvoj od njih, demonstrirao je moćnu igru, ostavljajući jasnu ideju na kojem je nivou Savon bio na svom vrhuncu…
P.S. O izdanju kupovine knjige ′′ Velemajstor Savon. Šampion i mentor ′′ u Odesi možete kontaktirati Viktora Dovženka.“
Preneseno sa fejsbuka GM Golubeva
Igrali smo u Tilburgu u petom kolu, sve su naše ranije partije završile neriješenim rezultatom, bez igre. Smislov je pasivno igrao otvaranje, i svakim potezom moja prednost se povećavala. Kada je pozicija crnog bila potpuno izgubljena, on je, ustajući sa stolice, pružio ruku i svečano rekao: „Raduj se, Genna, ali ne budi gord. Ne mogu igrati protiv svojih prijatelja! “
Sutradan je gunđao i durio se na mene čitav sledeći dan: „Ovaj? Da, ubiće vlastitog oca za petsto dolara, a ne da će nekome pokloniti deset hiljada. Počekaćete od njega … ”
Ali onda je sve otišlo u svoju uobičajenu kolotečinu: svakodnevne zajedničke šetnje predgrađem malog sela u blizini Tilburga, u kojem su živjeli učesnici turnira, i dugi, dugi razgovori o svemu.
Nisam zaboravio ovu epizodu sa Smislovom i dvije godine kasnije osvetio se u istom stilu u Tilburgu. Igrao je s velikom inspiracijom, a ja sam se sjetio Talja, koji je primjetio kako je Vasilij Vasiljevič žestoko „šarafio“ figure u tablu u takvim slučajevima.
Jednom sam mu rekao jednu modernu teoriju: da biste bili uspješni u bilo kojoj aktivnosti, morate posvetiti deset hiljada sati rada. „Kažete deset hiljada sati? Ne znam, ne znam … Ali kao dijete sam puno, puno učio šah. Nisam brojao, naravno, ali mogao sam sjediti za tablom po osam sati, pa čak i duže.
Aljehin, Kapablanka, Taraš, Nimcovič. Moj otac je u biblioteci imao stotinjak šahovskih knjiga, pa ih je sve proučio. Možda zvuči neskromno, ali kad sam čitao ove knjige, imao sam osjećaj da mi je sve to već poznato. U šahu mi nije trebao Karuzo koji bi dao savjet. Da li ste, inače, čitali Taraša? Kasnije je Taraš pao u nemilost kod nas, uostalom, mnogi od nas pali su u nemilost, pa je i Taraš pao, pa isto tako i njegova odlična knjiga “Moderna šahovska partija”. Taraš je sve vrlo jasno istaknuo. Zar ga niste pročitali? Toplo savjetujem, nikad nije kasno …
I prvi turnir sam igrao 1935. godine u ljetnom paviljonu Parka Gorki, imao sam četrnaest godina … I tako – otac mi je prvo davao topa fore, a onda je moj stric Kirill Osipovich, šahista druge kategorije, igrao meč sa mnom i od njega sam dobio Aljehinovu knjigu „Moje najbolje partije“. A ujak Kirill je u njoj kao posvetu napisao – „Pobjedniku u meču, budućem svjetskom prvaku Vasji Smislovu. 29. maja 1928 ”. Ova knjiga je i dalje u mom posjedu … “
Preneseno sa fejsbuk stranice Aleksandra Zasukhina
GM Moskalenko Viktor na facebook-u
Dragi ljubitelji šaha, veb sajtova i organizacije poput FIDE! Ne zaboravite da se istinski heroji, koji su partiju šaha učinili popularnom, značajno razlikuju od današnjih igrača i povezanih ljudi. Mnoga od tih velikih imena su još uvek živa. Oni koji su danas popularni su većinom „zombi igrači“ koji se ne sećaju istorije šaha, čak ni imena tih igrača, zahvaljujući kojima sada dobijaju ogromne honorare za svoju patetičnu „računarsku šahovsku igru“.
Smatram takve faktore varvarskim i nepoštovanjem porekla šahovske igre. Naš današnji svijet uglavnom gubi ravnotežu zbog neznanja. Ali mi smo i dalje ljudska porodica.
Prvi post-pandemijski turnir za mene je bio rapid turnir u Čeljabinsku. Naravno, kao i većina mojih kolega, igrao sam šah preko interneta. Tema upoređivanja igre za tablom i preko interneta posebna je tema, možda ću se na njoj zaustaviti u bliskoj budućnosti. Ukratko – razlika je gigantska, iako je bolje igrati na internetu nego ništa.
Rapid Grand Prix etapa u Čeljabinsku održava se u znak sjećanja na Igora Kurnosova od 2016. godine. Dugo sam želio učestvovati na ovom turniru. Nije se uklapalo. Naravno, bilo je prilika, ali odluka je zahtijevala napornu pripremu: sam turnir nije lagan. Nisam bio blizak prijatelj Igora, ali njegova tragična smrt za mene je bila šok, kao i za sve u šahovskom svijetu. Ali ne i lična drama. Očigledno je sada, u ovo čudno vrijeme, došlo vrijeme za isplatu nekih dugova.
U mojoj šahovskoj karijeri 2013. godina je bila poprilično značajna – osvojio sam jaki open na Gibraltaru, prvi put postao prvak Rusije kao dio tima iz Sankt Peterburga i postigao visok rejting. Događaj bez presedana – dobio sam poziv za jak kružni turnir, memorijal Aljehina! Imao sam dovoljno propuštenih prilika. 9. avgusta odletio sam u Tromsø na sledeći Svjetski kup. Igor Kurnosov tragično je umro dan ranije. Imao je 28 godina…
Igrali smo puno borbenih partija, ali najviše se sjećam svoje pobjede crnim figurama u Paulsenovoj varijanti u osmom kolu memorijala Chigorina 2004. godine. Tada sam prvi put počeo ozbiljno raditi na šahu, a prvi plod toga bio je sistem razvijen zajedno sa Sergejem Klimovim, u kojem crni štedi tempo za potez a7-a6. Mladi šahisti mogu biti iznenađeni, ali u to su vrijeme koristili smo sada beznadežno zastarjeli izraz „izmislili novost“ ( slično po značenju – „provjerili vaarijantu“). Igorova nova ideja 11.Qg4 porazila me svojom originalnošću. Nije ni čudo što kažu da je čovjek – njegov stil. Savremeni programi ovaj potez ne smatraju najjačim, ali za mene je Kurnosovljev šahovski stil izuzetno dinamična igra, borba za inicijativu po svaku cijenu sa svim prednostima i nedostacima ovog pristupa.
Pobjedio sam u ovoj partiji. Kao i naš prvi susret, na ruskom prvenstvu U20 u Samari iste 2004. godine. Igor je bio prilično uočljiva figura – velemajstor, prvak zemlje za mlađe od 18 godina, i nesumnjivo mi je bilo ugodno da ga pobijedim dva puta iako je on bio rejting favorit. Dvije godine kasnije, na Ruskom kupu u Ramenskom, Kurnosov se ubjedljivo osvetio. Čini mi se da sam u to vrijeme već bio rejting favorit u našoj partiji, ali sve je to ostalo na papiru. A onda je u super finalu 2010. ponovo igrao Vinavera. Ovog puta Igor je igrao drugačije – 7.h4. Kasnije je malo skrenuo sa glavnih staza – nakon partije rekao je da se bojao mojih analiza.
Od skromnosti se takođe strada u običnom životu. Šah, kao sukob ličnosti, ne trpi skromnost, nikako. Da biste postigli uspjeh, morate sebe zasititi osjećajem vlastite ekskluzivnosti. Ego šahista trebao bi biti poput repa pauna. To je preduslov za sjajnu karijeru i svi su već više puta vidjeli kako velemajstori s takozvanim „dobrim razumijevanjem“ ne postižu odgovarajuće sportske rezultate. Čini mi se da je Igor na nekim mjestima potcijenio svoj nivo. Nije lako ići svojim putem u ruskoj provinciji …
Rusko prvenstvo 2016. u Novosibirsku osvojio je Aleksandar Rjazancev. Za mene je turnir bio blijed – imao sam 50%, mjesto u sredini tabele. Na završnoj ceremoniji predstavljena mi je nedavno objavljena knjiga „Čeljabinski meteorit. Velemajstor Igor Kurnosov ”. Nakon što sam prelistao knjigu, pročitao sam je neposredno prije odlaska na turnir, u avgustu 2020. godine.
Pomalo sam bio rastresen. U devetom kolu memorijala Chigorin 2003. godine izgubio sam sa crnim od Konstantina Nikolaeviča Aseeva. Ova mu je partija bila poslednja u životu. Velemajstor je preminuo naredne godine nakon duge bolesti. Ubrzo je postojala tradicija održavanja prijateljskih mečeva između iskusnih i mladih šahista Sankt Peterburga u znak sjećanja na prošlost. Na kraju prvog memorija Asejeva, od mene, zajedno sa ostalim učesnicima, zatraženo je da kažem nekoliko riječi. Ni sada ne znam šta se može reći ljudima koji su suočeni s tugom, pred kojom čovjek uvijek ostane sam. U saučešće, uvijek čujem zvanični formalizam pomiješan sa filistinskim zadovoljstvom, poput Bulgakovljevog: „Da, umro je, umro … Ali mi smo živi!“ Banalnost je priskočila u pomoć: „Čovjek je živ, dok je sjećanje na njega živo“ …
Na kraju turnira, nekoliko ljudi je otišlo da posjeti Kurnosovljev grob. Mnogo sam puta bio na grobljima i uvijek sam zapanjen njihovom atmosferom. Kao da je jutro nakon neke bitke: emocije su se smirile, a gdje je ona sada, ta nepodnošljiva bol? Koliko je tragičan neblagovremeni odlazak osobe, kako njegovi voljeni ne žele i ne mogu je pustiti. Nemoguće je vjerovati da je to zauvijek. A onda vrijeme prolazi, još jedno malo mreškanje na površini okeana nestaje, a samo će vjetar povremeno nabacivati na grob lišće koje čuvar groblja nije uklonio.
Nedavno je Levon Aronian na Facebooku napisao da će čitav život igrati šah, jer to vidi kao svoj poziv. Ali šta je sa ostalima? Gdje je granica između poziva i posla? Često zaboravimo da je šah ogromna piramida, pa čak i ako se direktno ne borite za naslov svjetskog prvaka, ali, recimo, ulaskom u top 100, već ste pretekli stotine hiljada ljudi na svom putu. I je li zaostajanje za nekoliko desetina tako kritično u ovom svjetlu?
Koliko je šahista vrijedno sjećanja? U istoriji je ostalo upamćeno samo nekoliko. Oni su savladavali sebe, tražili šahovsku istinu, nisu se samo borili za tablom. Govoreći na završnoj ceremoniji, Dima Bocharov izrazio je jednostavnu, ali važnu ideju. Obično je „memorijal“ samo jedno od imena turnira. Memorijal Kurnosova stoji kao poseban memorijal. Za mnoge učesnike bilo je važno da odaju počast sjećanju na Igora. Zahvaljujući naporima Maxima Shusharina, ispada da je turnir iz godine u godinu vrlo reprezentativan. Učestvuju i mnogi mladi šahisti, kojima je Igor Kurnosov neki velemajstor iz prošlosti, lice na plakatu. Ovaj memorijal je bio peti po redu.
Nikita Vitiugov
GM Emil Sutovski
Dok aplaudiramo Karlsenu i Nakamuri, ne zaboravimo da sutra počinje finale Internet olimpijade. A tačno prije 70 godina u Dubrovniku je otvorena prve posleratna Olimpijada. Svijet je sebi došao nakon rata, a Jugoslaveni su organizovali Šahovski praznik za svijet koji je ponovo počeo da se budi. Zbog sukoba, Staljina i Tita nisu stigli timovi Sovjetskog saveza i svih timova istočne Evrope, a okupilo se samo 16 timova. Međutim, turnir je ispao zanimljiv i reprezentativan. Domaćini su na kraju bili prvi ispred Argentinaca (na fotografiji, dugogodišnji vođa reprezentacije, tada tek debitant u ovoj ulozi, Titov partizan Svetozar Gligorić igra s legendarnim Savelijem Tartakoverom, koji nije propustio nijednu Olimpijadu od 1930.). Iako je šah postao samo brži, bolji, jači – ipak postoji istorija i tradicija koje se moraju poštovati.
Preneseno sa fejsbuka GM Emila Sutovskog
Ova će se godina dugo pamtiti. Nadamo se da će ovom čudu brzo doći kraj i da će početak treče dekade XXI veka označiti i kraj muka organizatora međunarodnog šahovskog festivala u Paraćinu.
Tradicija, sada već duga 13 godina, nosi sa sobom veliku dozu odgovornosti. Postavljeni su visoki standardi, samim tim i očekivanja svih gostiju daleko prevazilaze nivo čaršijskog sabora.
Nekako nas je Svevišnji pustio da prvih 10 godina građenja ove, sada već kultne, manifestacije, radimo u miru i bez većih trzavica. Iako, skoro nikada do sada, šira društvena zajednica nije na pravi način prepoznala značaj ovog događaja, nekako smo uspevali da sve manje poteškoće savladamo i da svake godine budemo sve bolji i uspešniji.
Međutim, od momenta kada smo zagazili u drugu deseticu počeli su i prvi veći problemi. Iz godine u godinu. I ne prestaju. Prvo je 2018. godine na samo 7-8 dana pred početak 11. edicije festivala usledio šokantan telefonski poziv. Menadžer hotela Petrus nas je obavestio da je finansijska inspekcija zbog nekih malih nepravilnosti u radu zatvorila deo objekta (našu salu za igru) na period od 15 dana. Šečer i voda rešili su problem prvobitnog šoka. Drugi, mnogo teži šok, sprečili su menadžer i vlasnik bazena Prestiž, ponudivši svoj objekat za rešavanje ovog problema. Srećom, brzo smo se adaptirali i sve je prošlo kako treba.
Naredne, 2019. godine kroz ovaj deo naše zemlje izvodili su se radovi na svetski značajnom projektu izgradnje gasovoda “Turski tok”. Na period duži od godinu dana trebalo je smestiti skoro 200 ljudi. Mali Paraćin, sa skromnim brojem kreveta, suočio se odjednom sa neočekivano solidnim prihodima od konstantno velikog broja noćenja, ali su organizatori festivala došli u problem gde da u tih 7-8 dana smeste šahiste koji su u sve većem broju najavljivali dolazak. U pomoć su priskočili kapaciteti izletišta Grza, kao i apartmani u okolnim gradovima.
Kada smo već pomislili, da smo prošli sve nedaće koje nas mogu zadesiti, došla je ona, nevidljiva ali zlokobna korona. Festival koji je tradicionalno raspisan u januaru, morali smo privremeno da otkažemo zbog pandemije koja je zahvatila ceo svet. Međutim, kako je situacija u Evropi a i kod nas počela da se popravlja počeli su pozivi i pritisci sa više strana, od ljubitelja šaha koji vole na leto da dođu u Paraćin, da ipak napravimo nove propozicije i ne prekidamo tradiciju. Tako i bi.
Prijave su krenule jako dobro i u piku smo imali oko 170 prijavljenih igrača iz preko 15 zemalja. Međutim, 7-8 dana pred početak festivala, situacija je počela naglo da se pogoršava i otkazi su počeli da se ređaju jedan za drugim. Na 2 dana pred festival pretio nam je apokaliptični scenario da nam se broj učesnika svede na statističku grešku. Međutim, velika želja za povratak šahu na klasičan način, nakon višemesečnog tamničenja po online platformama, preovladala je kod mnogih, pa se u turnirsku tabelu upisalo okruglo 100 igrača iz solidnih 12 zemalja.
Kako bi smo obezbedili da turnir prođe u najboljem redu obezbedili smo merenje temeperature i dezinfekciju na ulazu, sasvim pristojnu distancu između susednih tabli i strogo apelovali na sve igrače da tokom turnira u turnirskoj sali nose maske. Sve je to dalo rezultate. Evo nas pri kraju poslednjeg kola. Svi igrači, kao i kompletna ekipa sudija i tehničkih lica ne oseća nikakve zdravstvene probleme. Pobedio je Paraćin, pobedio je šah, pobedili smo svi. Pokazali smo celom svetu da se uz disciplinu i poštovanje svih mera prevencije šahovsko takmičenje može odvijati i u ovako otežanim uslovima. Potrebna je samo velika volja i odgovorno ponašanje.
Ako su tačne prognoze čuvene makedonske proročice Vange, 2021. godina biće jako dobra i berićetna za ove prostore. Iskreno se nadam da će i našim mukama doći kraj i da će 14. Međunarodni šahovski Festival u julu 2021. godine potući sve rekorde kako po kvalitetu organizacije svih elemenata festivala, tako i po odzivu ljubitelja ove drevne igre iz celog sveta.
GENS UNA SUMUS
mr Saša Jevtić,
predsednik OŠK “Paraćin”
(Preneseno sa fejsbuka)
