Радомир Милошевић – Шики преминуо је у осамдесетој години живота.
Универзални спортиста, оставио је посебно неизбрисив траг у параћинском шаху, као играч и као организатор. Припада генерацији са којом је започела афирмација параћинског шаха. Необично чврст и стабилан, деловао је стимулативно и на своје саиграче. Вишеструки је првак града. Са екипом „Борац“ представио је параћински шах широм Југославије, тада другом шаховском силом света. Добри резултати параћинских шахиста за то време повећали су интересовање за шах и у Параћину.
Ради удовољења том интересовању Шики је основао нови клуб „Текстилац“ чији је духовни вођа био чак и док је као играч наступао за „Борац“. Таквим приступом Шики је дочекао да га млађи, којима је био узор, сустигну и успешно замене, а он је играчку каријеру наставио у свом „Текстилцу“, кога су многи, ценећи Шикијеву преданост, шаљиво називали и „Шикилац“.
Шики је успешно представљао и своју фабрику на тада популарним радничким такмичењима. Човек изузетне енергије није престао са професионалним радом ни после пензионисања. Од оснивања Омладинског шаховског клуба „Параћин“, Шики је био члан клуба, али је ретко наступао.
Шики је преминуо али ми ћемо задржати право и обавезу да чувамо и у наслеђе оставимо сећање на свог саиграча, друга и пријатеља, необичног заљубљеника у игру милиона.
Razgovori u Tirenskom moru (Iz knjige „Putujući sa figurama“)
Povodom odlaska velemajstora Jevgenija Svešnjikova
Po čemu ću najviše pamtiti šahovski festival „Amantea 2014“? Bez sumnje po pričama velemajstora Jevgenija Svešnjikova, za vrijeme kupanja u Tirenskom moru. Imao je samo sedamnaest godina kad je debitovao na šampionatu Sovjetskog Saveza. Na Ekipnom prvenstvu Evrope u Moskvi 1977. osvaja zlatnu medalju za najbolji rezultat na svojoj tabli i zlato kao član pobjedničke reprezentacije SSSR-a. Pobjednik brojnih međunarodnih turnira, posljednjih decenija redovan učesnih olimpijada, kao reprezentativac Latvije. Jevgenij je stigao u Amanteju nekoliko dana prije turnira, sa sinom (IM Vladimir Svešnjikov) i njegovom djevojkom, odigrao simultanku i intenzivno plivao. Prišao mi je uoči početka prvog kola: „Možeš li prenijeti organizatoru moj protest zbog direktnog prenosa partija? Zašto bi svoje stvaralaštvo, od koga živimo, tako lako izlagali javnosti“?
Odigrao je 45 partija sa svjetskim prvacima, ima gotovo izjednačen skor. „Šteta što Geljfand nije postao prvak, tada bih imao 50% protiv njih“. Pitam ga o svjetskim prvacima, Bronštajnu i Korčnoju, nesuđenim šampionima. „Za mene je Bronštajn najgenijalniji. Jedini je imao viziju kako će šah izgledati u budućnosti. Niko nije pričao tako zanimljivo kao David Jonovič. Sjećam se okupljanja šahista-studenata, sedamdesetih godina, gdje je Bronštajn bio uvaženi gost. Svakodnevno sam šetao s njim, opčinjen pričama. Kad smo se razilazili na željezničkoj stanici, bio sam tako tužan da sam zaplakao!
Sa Korčnojem sam imao odlične odnose, ali Viktor je bio moj najneugodniji protivnik. Obuzela me neizmjerna radost kad sam, napokon, ostvario prvu pobjedu. Korčnoj je već bio u godinama i znalo se da teško podnosi poraze. Očekivao sam neku oštru primjedbu, ali je ispala više smiješna: „Ja nisam očekivao da Vi igrate tako slabo“! Korčnoja smatram najvećim šahistom 20. vijeka, decenijama je bio u samom svjetskom vrhu. Kasparov je izuzetno jak, ali ja sam mogao predvidjeti njegove zamisli. On je stalno udarao u jednu tačku (žargonski rečeno). Za mene je igra Karpova predstavljala nerješivu zagonetku“.
Tokom turnira Arco 2014, GM Arkadij Rotštejn prepričava mi gotovo identično mišljenje svog sugrađanina (Keln) GM Rafaela Vaganjana. „Sredinom osamdesetih, pobijedio sam na sedam turnira zaredom, ali protiv Karpova nisam mogao igrati“. Svešnjikov iznosi zanimljivo mišljenje: „Karpov je bio ne samo sjajan pozicionista, već i odličan taktičar. Brzo je vidio i ocjenjivao one rukavce (2-3 poteza) kakvih ima mnogo u partijama. Oni ostaju iza kulisa, ne pojavljuju se na na tabli“. Ineresantan je podatak da je Svešnjikov sve tri partije sa Karpovom remizirao, u dva navrata (1973. i 1976.), kada je 12. svjetski šampion bio u vrhunskoj formi. Sa Kasparovom je zabilježio dva remija i poraz na Šampionatu Sovjetskog Saveza 1979. Kasparov je lovačku, kasnije pješačku završnicu iz te partije, publikovao u svojim knjigama.
„Kada sam bio mlad, moj neprikosnoveni idol bio je Miša Talj. Gledao si desetu partiju protiv Larsena u Meču kandidata 1965? Sjajna igra, šahovska poezija.
Polemisao sam ponekad sa Borisom Spaskim, koji nije naročito cijenio knjige Arona Nimcoviča. To kažeš ti, koji nisi napisao ni jednu šahovsku knjigu, rekao sam Spaskom“. Svešnjikov je sjajan teoretičar, jedan popularni sistem u Sicilijanskoj odbrani nosi njegovo ime. Dobijao je teorijske duele protiv vrhunskih protivnika. Pričam mu o respektu velemajstora Rubljevskog, tokom velikog rapid turnira u Bastiji, 2002. Stajali smo ispred sale za igru, za nekoliko minuta, Rubljevski će igrati bijelim protiv Svešnjikova. „Kad bih bar mogao iz otvaranja izvući jednaku poziciju“ – govori mi Rubljevski. Svešnjikov se slatko nasmijao.
Jevgenij duboko poznaje otvaranja, razvio je svoju filozofiju o početnoj fazi šahovske partije. Priča mi o posjetama već teško bolesnom Davidu Bronštajnu. David je pripremao knjigu o otvaranjima, vjerovao da kraj nije tako blizu. Pokušao sam da mu pokažem svoj materijai, ali on kategorično odbija! Znao sam da cijeni moje mišljenje o toj oblasti. U početku nisam shvatao o čemu se radi, mislim da sam na kraju spoznao pravi razlog. David je duboko vjerovao u sopstvene ideje, nije mogao dozvoliti da tuđa razmišljanja eventualno pokolebaju već formirane stavove“. Nažalost, veliki David Jonovič odlazi 5. decembra 2006. godine, knjiga nije ugledala svjetlo dana.
„Kako je Fišer igrao otvaranja“? „U nekim sistemima bio je vrlo jak. Recimo u varijanti izmjene Španske partije. Lijepo je pobijedio Spaskog, Gligorića, Portiša. Fišer je imao čudesnu, nadzemaljsku energiju“.
„Da li je bolje igrao Smislov ili Petrosjan“? „To je jedno od najtežih pitanja, nemam odgovor“. Smislov i Petrosjan odigrali su međusobno 34 partije i rezultat je 17:17!
Zaneseni razgovorom, znali smo otplivati 150-200 metara od obale. Tada bi se Jevgenij trgao, jer ne voli ići daleko.
„Dobro si poznavao Petrosjana“? „Bili smo u odličnim odnosima, do jednog momenta. Nastupali smo na tradicionalnom turniru u Hejstingsu 1977. Jedno veče, na prijedlog Petrosjana, igrali smo brzopotezne partije u holu hotela, uz prisustvo brojnih šahista. Petrosjan je važio za fantastičnog brzopoteznog igrača, bilo je čudno da sam pobijedio, čak s priličnom razlikom. Već narednog dana primijetio sam njegovu rezervisanost, teško je podnio poraz. Svi prvaci svijeta su manje ili više sujetni i egoistični. Valjda je to uslov da dosegneš zvjezdane visine“.
Svešnjikov je plodan šahovski pisac, izdao je četiri knjige. „Viđaš li Dragana Popadića? Mi smo dugo razgovarali, kad sam igrao za tivatsku „Mimozu“. Veoma prijatan čovjek, želim da mu poklonim svoju knjigu, možeš mu predati“? Poklanja mi ruski časopis „64“ (96 strana), sa vrhunskim analizama Karjakina, Jakovenka, Šipova i sjajnim tekstovima Marka Dvoreckog i Gene Sosonka. Dobijam i butelju odličnog kalabrijskog crnog vina „Ciro Librandi“.
Evgeny Ellinovich Sveshnikov je bio jedan od rijetkih koji se nije plašio da otvoreno kaže sve što misli. Zato je deset godina bio rado viđen gost naših emisija, a sada se može samo požaliti što nije govorio na sajtu svaki put kad je to sam poželio.
Jako je volio život i uopšte nije priznavao od Covid -a.
Godine 1984. velemajstor je prebolio tešku bolest i bio je u istoj bolnici sa Tigranom Petrosyanom, koji je nikada nije napustio.
„Nakon što sam u trideset i trećoj godini dobio rak i bio spreman da umrem, pa se zatim zaljubio, ponovo se oženio, promijenio sam život za sto osamdeset stepeni! Započeo sam potpuno drugačiji život! Vrijednosti koje sam poštovao do trideset tri godine prestale su da postoje, a druge su ih zamijenile „, rekao je.
Prije nekoliko mjeseci preminula je majka Svešnikova umrla; imala je 97 godina.
Evgeny Ellinovich uopšte nije priznavao COVID, bio je protiv bilo kakvih mjera koje ograničavaju njegova prava i slobode.
Prije otprilike dvije nedjelje u Moskvi je primljen u bolnicu nakon što se zarazio koronavirusom (nije bio vakcinisan). Otpušten je iz bolnice, bio je optimista, išao je u Rigu. No ubrzo su u organizmu počele komplikacije, postajalo je sve gore i gore …
Šahovski svijet danas je tužan, u 71. godini preminuo je legendarni šahista Jevgenij Svešnjikov.
Dvije godine sa uspjehom igrao je za tivatsku Mimozu.Tako smo postali prijatelji. U početku je bio nepovjerljiv, ali kasnije sve nas u klubu je prigrlio kao najrođenije. Kako se samo nervirao, ako izgubimo meč, i radovao kad dobijemo. Poznata je anegdota kada je pratio partiju našeg klupskog kolege Vlastimira Bujišića, na žalost, i njega više nema. Vlasto nonšalantno ulazi u završnicu sa pješakom manje. Jevgenij sav crven nam govori. „Šta on to radi? Izgubiće partiju“. Međutim, Vlasto u velikom stilu dobija. Jevgenij skače od radosti i kaže: „To je pljevaljski Talj“. Novu, čini mi se 1995. šahisti su čekali zajedno u tivatskoj Mimozi, gdje se održavao OPEN turnir. Igrao je Jevgenij, a bio je sa svojim malim sinom. Ja sam vodio novogodišnji program i kao iznenađenje uoči ponoći, konobari su iznijeli veliku tortu, kao poklon njegovom sinčiću. Bio je ganut.
Uoči saveznog Kupa u Herceg Novom 1999. bio je nekoliko dana gost moje porodice. Uživali smo na plaži Jaz i on mi je oduševljen rekao: „Cijeli svijet sam obišao. Od ovih vaših ljepota jedino je Kuba ljepša“.
Nekoliko puta smo se vidjeli na Evropskim šampionatima i Olimpijadama kada sam bio selektor Crne Gore. Dugo bismo šetali, on je pričao a ja sam slušao. Bio je tvrd u nekim šahovskim ocjenama: Govorio bi: „e4 – e6 1:0, e4-d6 1:0, e4-g6 1:0, e4-c6 1:0, e4-d5 1:0. Jedino ispravno na e4 je c5 ili e5“.
Izmislio je cijelo jedno otvaranje, koje se, gle čuda ne zove po njemu, nego po Laskeru. Još jedna nepravda prema Svešnjikovu. To ga je ljutilo. Kao i to što šahisti nemaju autorsko pravo, odnosno ne mogu zaštiti svoje šahovske ideje. Govorio bi mi: „Ne dam da se publikuju moje partije. Ja dumam, dumam, dođem do nove ideje, a neko sjedi u fotelji i skine je sa Interneta. To nije u redu“.
Politički nismo se baš slagali. Govorio bi mi da sam idelista i previše demokrata za ovaj ludi svijet. Zato smo više raspravljali o šahovskim temama. Bio je poznat da na Sicilijanku odgovori drugim potezom c3. Ja mu kažem: „Jevgenij, zašto c3? Zar nije pravilno Sf3?“. On mi odgovora: „U pravu si, ali c3 hrani moju familiju. Sa ovim otvaranjem imam 70 posto uspješnosti.“ Priča se da je i Kasparovu davao časove iz ovog otvaranja.
U ovom svijetu prevara, pokvarenosti, licjemerja, foliranja, demagogije, postoje neki ljudi koji se drže principa. Nekad nam se čini da su i previše principijelni. To je samo zato što smo mi skloniji kompromisima. Ali, u dubini srca, znamo da su oni u pravu. I da ih treba slijediti. Takav je bio moj prijatelj Jevgenij Svešnjikov.
Upravo je GM Gabor Kallai na fejsbuku objavio da je preminuo velemajstor Istvan Csom. Razlozi smrti nisu saopšteni, a sve informacije biće apdejtovane kasnije. Za sada evo nešto iz biografije velemajstora Csoma:
István Csom (rođen 2. juna 1940., Sátoraljaújhely, Mađarska) je mađarski šahovski velemajstor i međunarodni sudija. Titulu FIDE majstora je dobio 1967. a titulu velemajstora 1973. Bio je prvak Mađarske 1972. i 1973. (dijelio prvo mjesto). Njegove turnirske pobjede uključuju Olot 1973, Cleveland 1975, Olot 1975, Pula Zonal 1975, Berlin 1979, Copenhagen 1983, Järvenpää 1985 i Delhi 1987.
Csom je igrao za mađarski tim na sedam šahovskih olimpijada (1968–1974, 1978–1982, 1986–1988). Tokom svoje karijere, Csom je pobijedio mnoge vrhunske velemajstore, uključujući Ulfa Anderssona, Borisa Gulka, Tonyja Milesa, Lajosa Portischa, Samuela Reshevskog, Nigela Shorta, bivšeg svjetskog prvaka Mihaila Talja, Rafaela Vaganiana i Artura Yusupova.
Njegov prijatelj GM Gabor Kallai je napisao na fejsbuku:
István Csom, šahovski šampion (1940.-2021.) Na mnogo načina uvijek je predano pomagao mađarskom šahu. Bio sam u prilici da se srećemo na često ne samo na primjer, u odboru u pomen na Lászla Szabóa. Živimo u istoj kući pedeset godina, mnogo smo razgovarali. Podržavao je moju karijeru kao i mnogim drugim mlađim šahistima. Bili smo kolege kustosi u Mađarskoj šahovskoj fondaciji, gdje će nam nedostajati, baš kao i svakog radnog dana …
Njegova pjesma govori više o Istvanu Csomu:
Putovanje po mapi, Čistoća morala, Mudrost čistih, Vjernost otadžbini, Njegova milost Neka bude pratilac putovanja
Saučešće porodici i prijateljima preminulog velemajstora.
Od posledica Covida 19 preminuo je uzbekistanski velemajstor Dmitry Kayumov. Kayumov je imao i tiulu FIDE trenera.
Dmitri Kayumov je postao velemajstor u svojoj 53. godini. Trrenirao je Nodirbeka Abusattarova kojji je tako postao velemajstor sa 13 godina (2017. godine). Bio je trener vjetnamskog tima od 2014 godine. Njegov sin Sergey je takođe velemajstor, a njegova supruga Irina, internacionalni sudija.
Saučeće porodici i prijateljima preminulog velemajstora.
Nakon nekoliko mjeseci borbe protiv ove strašne bolesti, COVIDA, Acela Segunda De Armas Perez upravo je preminula jutros.
Acela de Armas rođen je 6. decembra 1954. godine. Na pobjedničko postolje kubanskog prvenstva popela se 16 puta; 9 puta je bila šampionka, 6 vicešampionka i jednom bronzana.
Učestvovala je na 4 svjetske olimpijade, jednom na prvoj tabli tri puta na drugoj.
Saučešće porodici i prijateljima kubanske šahistkinje.
S Jurijem Rafaelovičem započeli smo saradnju 2005. godine, kada je zimi došao do nas u prvi kamp u sniježenom Arhangelsku, ne bojeći se mraza od 30 stepeni. Od tog trenutka, naša percepcija šaha počela se brzo mijenjati, Jurij Rafaelovič otvorio nam je potpuno novi fascinantan svijet, za koji mi nismo ni znali.
Foto: Boris Dolmatovsky | ŠFR
Sastav ličnosti našeg trenera ne može se opisati riječima. To je bio čovjek koji je cijelu svoju dušu uložio u svoje učenike i bilo je nemoguće ne odgovoriti na ovo.
I kakav smo trening imali! Bilo je nemoguće ne zaraziti se od Jurija Rafaeloviča njegovom šahovskom energijom, njegovom željom da na analiziranim pozicijama pronađe prethodno neshvatljivi sklad fgura i ljepotu logike.
Ponosni smo i neizrecivo zahvalni Juriju Rafaeloviču za sve godine koje je posvetio našem šahovskom razvoju. Hvala Vam puno, Yuri Rafaelovichu, na vašoj vjeri u nas i na svemu čemu ste nas naučili.
Nikada nećemo zaboraviti ovo neprocjenjivo iskustvo Olimpijada i drugih takmičenja, kada ste nam, ne znajući za umor, do kasno u noć analizirali pozicije, preskočili ručak kako biste nam pokazali još jednu zanimljivu ideju, a istovremeno i dalje pronašli snage da stojite iza nas 5-6 sati i gledate kako igramo svoj ponekad nepredvidivi ženski šah.
Hvala vam na svim osvojenim ekipnim i pojedinačnim takmičenjima, ali najviše od svega, hvala vam što ste pokazali primjer kakav bi trebao biti Učitelj ili kako smo vas svi zvali – Sensei!
1.jula, zaslužni trener Rusije Yury Dokhoian (1964-2021) preminuo je od posledica COVID-19 u Moskvi.
Sredinom juna trener je bio na trening kampu sa Andrejem Esipenkom i Aleksandrom Motiljevim. Odatle je sa kovidom odveden u bolnicu. Esipenko je takođe bio pozitivan. Dokhoian je proveo oko dvije nedelje u bolnici, liječenje je teklo normalno, čak je i trebalo da bude otpušten, kada se iznenada pokrenuo krvni ugrušak.
Velemajstor Yury Dokhoian je bio istaknuti šahovski teoretičar. Dugo godina je bio trener 13-og svjetskog šahovskog šampiona Garry-ja Kasparova. Nakon što je Kasparov napustio profesionalni šah, Dokhoian je trenirao vodeće ruske igračice Nadeždu i Tatjanu Kosincevu.
U periodu od 2006. do 2011. bio je glavni trener ruske ženske šahovske reprezentacije koja je 2010. osvojila olimpijsko zlato u Hanti-Mansijsku.
U periodu 2011-2015. Jurij Dohojan bio je na čelu ruske šahovske reprezentacije. Na šahovskoj olimpijadi ruski tim je podijelio 1-2 mjesto sa Jermenijom, ali je bio drugi zbog slabijeg tie-breaka.
Od 2015. radio je sa mnogim ruskim šahistima, uključujući Sergeja Karjakina i Andreja Esipenka.
Ruska šahovska federacija izražava najdublje saučešće rodbini i prijateljima Jurija Dokhoiana.
Preminuo je internacionalni šahovski majstor Carlos García Fernández, igrač šahovskog kluba Torrefiel sa izuzetnom šahovskom istorijom.
Porodica je najavila da će se sutra, u četvrtak, 1. jula, u 13:00 sati u krematorijumu opštinskog groblja València (C / Gaspar Aguilar) održati jednostavna i kratka oproštajna ceremonija.
Šahovska federacija Valencian Community izražava najiskrenije saučešće njegovoj porodici i prijateljima, u svoje i u ime čitave šahovske zajednice.
Kao predsjednik šahovskog kluba „Silent“ uvijek je pomagao šahistima i šahistkinjama. Na slici Darko prati igru „Silentovih“ šahistkinja Kristine Špilek i Ane Vuljanić.
Darko Švec je tragično preminuo 24. juna zbog posledica saobraćajne nesreće u Zagrebu.
Aleš Malnar, međunarodni majstor dopisnog šaha, preminuo je nakon teške bolesti. Imao je 56 godina. Ovo je ogroman gubitak za slovenački dopisni šah, jer je Aleš posljednjih godina stalni član najboljih slovenački reprezentacija. Odlikovao se borbenošću i pouzdanošću. Na nedavno završenom takmičenju Slav Cup VI, igrao je na drugoj tabli i zajedno sa slovenačkim timom osvojio prvo mjesto. U predtakmičenju 22. dopisne olimpijade dao je značajan doprinos na 6. tabli. plasmanu Slovenije u finale. Prošle godine je pobjedio je na njemačkom međunarodnom turniru.
U svojoj bogatoj 17-godišnjoj karijeri pored ostalog osvojio je titulu državnog prvaka Slovenije 2008. godine. Dopisni šah igrao je sa velikom radošću, predanošću i odgovornošću do posljednjih trenutaka, čak i kad je već znao da mu se život bliži kraju. U standardnom šahu bio je član ŠD Kočevje.
Povremeno je igrao za svoj klub u 1. slovenačkoj ligi – Zapad.
Saučešće familiji i prijateljima preminulog Aleša Malnara.
Andreea Bollengier preminula je nakon teške bolesti. Upravo je napunila 46. godina.
Rumunskog porijekla (imala je dvojno državljanstvo), gajila je strast prema šahu prenesenu od oca, šahiste i majstora FIDE. Ženski međunarodni majstor od 2000. godine, Andreea je dva puta završila na pobjedničkom postolju na šampionatu Francuske za žene, osvojivši treće mjesto 2011. i drugo mjestom 2014.
Predstavljala je Francusku na Olimpijadi 2012.
Andreea Bollengier takođe je naporno radila na razvoju šahovske igre, posebno podučavajući mlade šahistkinje. Vodila je školu za šahistkinje na Pirenejima, pravila turnire za mlade šahistkinje.
Iza preminule šahistkinje ostao je suprug i dvoje djece.
Francuska šahovska federacija izražava porodici duboko saučešće.
Kubanski šahista, velemajstor GM Roman Hernandez Onna preminuo je u Havani, u 71. godini.
Rođen je 23. novembra 1949. godine. Šampion Kube je postao 1982. godine.
U periodu od 1970-ih do 1990-ih godina Román Hernández Onna je bio jedan od vodećih kubanskih šahista. Godine 1977 na jakom turniru u Las Palmasu Román Hernández Onna je dijelio četvrto mjesto sa Mihailom Taljem, i Walterom Browne-om, a iza Karpova, Larsena i Timana. Tada je pobjedio partije protiv Larsena i Talja. Iste godine je dijelio drugo mjesto sa Oscarom Panno-om i Ulf Anderssonom na Biel šahovskom festivalu, iza Anthony Milesa. Igrao je za Kubu na osam šahovskih olimpijada. Takođe je predstavljao Kubu na Svjetskom timskom šahovskom šampionatu, kao i na Panameričkom šampionatu.
Godine 1975, Román Hernández Onna je osvojio titulu internacionalnog majstora FIDE (IM), a titulu 1978 osvojio je titulu velemajstora.
Završio je Ekonomski fakultet u Beogradu 1961. godine. Radio je u Skupštini opštine Užice od 1965. do 1969. Bio je direktor Ugostiteljsko-turističkog preduzeća Morava iz Čačka od 1970. do 1980. godine i direktor Filijale JIK Banke u Čačku od 1980 do 1986. godine.
Umro je Ante Bulat, bivši ravnatelj Šibenske gimnazije i veliki šahist. Volio je svoj Šibenik, a u igri s figurama na ploči je bio – majstor
PIŠE IVO MIKULIČIN
30. svibnja 2021. – 16:06
prof. Ante Bulat
U poodmakloj dobi umro je Ante Bulat, šibenski FIDA – majstor i bivši ravnatelj Šibenske gimnazije. Nije dočekao proslavu 70. obljetnice svoje šibenske mature u jednoj od prvih poratnih generacije. Hrvatski šah osiromašen je odlaskom igrača, koji je bio zapažen i u konkurenciji sjajnih šahista bivše države (Gligorić, Matanović, Ivkov, Matulović, Federer…).
Do titule majstora stigao je i prije Slovenca Bruna Parme, koji je u to doba postao omladinski prvak svijeta. Bio je i dio nekad uspješne plejade dalmatinskih šahista: Vlado Kovačević, Nikolac, Bekavac, Kačič…
U šibenskoj je gimnaziji zapamćen kao uspješan ravnatelj, profesor zemljopisa i ugodan čovjek.
Sa šahom je ostao živjeti i poslije stvarnog kraja igračke karijere, podučavajući mlade šibenske šahiste, te oživljavajući sjećanje na šahovske velikane, porijeklom iz Šibenika: Milana Drezgu( koji je prije 90 godina osvojio međunarodni turnir u Parizu), Petra Trifunovića (člana reprezentacije Jugoslavije) i Bojana Kurajicu (omladinskog prvaka svijeta).
Pred kraj života povukao se sa suprugom Zoricom, umirovljenom prosvjetnom radnicom na otok Prvić, preciznije u Šepurine ili tamo, odakle potječe i košarkaški reprezentativac Roko Leni Ukić. Ukratko, živio je mirno na način, kako smo ga svi upoznali. Kao odmjerenog i uspješnog čovjeka.
Tužna vijest iz Strasbourga u Francuskoj. Najstarije dijete Michela i Jacqueline Roos, Celine Roos, je preminula u 67. godini nakon kratke bolesti. Ostavila je ćerku Héloise kao i svoju braću, Jean-Luca, Daniela i Louisa.
Nema sumnje da će se moji kanadski čitaoci sjetiti Céline kad je živjela u Montrealu i igrala 4 puta za kanadski nacionalni tim (1984. Céline je osvojila zlatnu medalju na drugoj tabli). 1985. godine dobila je titulu WIM.
Céline je rođen u uglednoj francuskoj šahovskoj porodici. Njen otac, Michel, poznati ljekar u Strasbourgu, bio je šampion Francuske (1964.), dok je majka, Jacqueline, bila velemajstor u dopisnom šahu! Njena tri brata su postala internacionalni majstori i osvojili su brojna nacionalna i međunarodna prvenstva.
Céline je bila vrlo nadarena osoba. Osim što je bila vrlo uspješnan šahistkinja (jednom me pobijedila!), Céline je bila i autor, bloger i nastavnik. Neću ovdje nabrajati sva njena dostignuća, već ću se danas ograničiti na izraze saučešća njenoj porodici.
27. aprila 2021., dok sam boravio u Novom Sadu, vodeći najmlađu generaciju banjalučkog šaha na turnir, zatekla me je vijest da je u 76. godini preminuo legendarni banjalučki intermajstor Milenko Šibarević jedan od korifeja zlatne bl generacije šahista. Unatoč razlici od 30 godina, Šibar je bio moj dragi prijatelj i igrač koji je na mene uvijek ostavljao veliki utisak kao raskošni talent kraljevske igre. Ovi su redovi potekli sami od sebe u novosadskoj noći, kao impuls da se jedna sjajna i originalna ličnost još jednom oživi u sjećanju. Zato su misli nesređene, ispisane onako kako su dolazile jedna za drugom, još pod utiskom, pa molim one koji ovo budu čitali za toleranciju.
Kakvog ću ga pamtiti? Uvijek je bio krhkog zdravlja, još kao mladić muku je mučio s različitim zdravstvenim nedaćama. Kada čovjek razmišlja zašto, unatoč nesumnjivog šahovskog talenta, nije ostvario više, faktor zdravlja neizbježan je u toj u kalkulaciji. Tome je još više doprinijela njegova nedisciplina i odbijanje da se povinuje asketskoj ishrani i načinu života, pa je znao biti neumjeren i u jelu i u piću, baš kao i za šahovskom tablom. Jedna epizoda sa kupa tadašnje SR Jugoslavije u Ulcinju zorno to ilustruje: Goran Milošević, banjalučki inter koji već dugo živi u Bazelu i radi u Davidoff-u, često nam je donosio „kuba“ cigare. Šibar, koji iz razumljivih razloga nikada nije duvanio, nije odolio da ne proba kubanski specijalitet. Onako krhkog zdravlja i nesviknut na duhan skoro se otrovao od jedne cigare tako da smo ga morali detoksovati.
Imao je mnogo značajnih turnirskih rezultata, ali ovdje ih neću nabrajati. Više nego što mogu reći takve oficijelne stvari, Šibar je bio šahista do srži koji je s jednakom strašću igrao i važnu turnirsku partiju poslednjeg kola kao i običnu blic bartiju na koju bi došao tokom pauze u opštini, u kojoj je radio kao službenik čitav svoj radni vijek. Neobična je to činjenica da su neki od najmaštovitijih taktičara i napadača radili na tako neinventivnom poslu kakav je opštinski aparatčik. Sjetimo se samo Adolfa Andersena.
Šibar je tipično dijete onog „zlatnog“ perioda SFRJ i bezbrižnosti koja ga je obilježila. Autor ovih redova je isuviše mlad da bi se sjećao Jugoslavije 70-tih pa i ranih 80-tih, ali kroz neke karakteristične likove tog doba, kakav je i Šibar, mogao sam da prepoznam duh vremena. To je idealističko doba socijalne i društvene sigurnosti, kada još nije bilo jasno da su to kule od karata izgrađene na pijesku. Kada neki od mojih studentata danas sa sjetom pričaju o bivšoj „Jugi“ koju znaju samo iz bajki njihovih roditelja, ja tu lako prepoznam atmosferu koja je porodila ovakve nematerijalističke likove kakav je Šibar: koji će uvijek biti spremni da ugroze siguran poen na tabeli za priliku da isprobaju jednu rizičnu ali briljantnu zamisao. Sasvim u suprotnosti s današnjim „elo“ frikovima doba surovog profesionalizma koji računaju na decimale eventualni + ili – rejtinga.
Bilo je to romantično doba šaha bez kompjutera kada engini nisu u sekundi pronalazili taktičke solucije i davali ocjene pozicija, već su pripreme varijanti podrazumjevale višemjesečna kopanja po enciklopedijama, „Šahovskim informatorima“, „Šahovskim glasnicima“ i drugim prašnjavim časopisima i/ili knjigama. Svako od nas je imao neki svoj metod rada. Ali Šibar je bio zaista demode i pravi praistorijski dinosaurus: njegova „baza“ podataka sastojala se od desetina blijedorozih i plavih koverti u kojima je držao partije isječene iz šahovske rubrike „Ekspres politike“! – jedinih dnevnih novina koje su u to doba redovno, svaki dan, donosile šahovske partije. Uz ojačanje Politike ponedeljkom, koja je imala šahovski dodatak, često s prokomentarisanim partijama s vrhunskog nivoa. Današnji vunderkindovi ne bi povjerovali da se na osnovu tog i takvog materijala može dobaciti do titule intermajstora. Roze koverte su bile namjenjene za repertoar bijelim, a plave crnim figurama. Na jednoj ligi u Neumu, taj dragocjeni materijal je značajno oštećen, kada je stari majstor Nikola Lakić prosuo bokal vode na njega. Šanse da se Šibara ubijedi kako je to nehotična tragedija bile su ravne nuli: ostao je do kraja ubijeđen da je to zlobna diverzija prepredenog starog rivala s ciljem da ga se uništi.
Kada su se krajem 90-tih godina računari pojavili kao neizbježan support za igru, on je uporno odbijao da prihvati tu „prolaznu novotariju“. Ipak, njegov „ludistički“ otpor progresu popustio je pod teretom činjenica. Sjećam se tog prelomnog istorijskog trenutka: Šibar je često u klubu pokazivao poziciju iz svoje partije s Bojanom Kurajicom (1976.god) i kritičan moment:
u svom stilu odigrao je naočekivano: 27… Bh3!! Objektivno, ovdje ne idu dva uzvičnika, jer potez gubi, ali psihološki efekt je bio takav da je velemajstor Kurajica hipnotisan odgovorio 28.Kg1 nakon čega je uslijedilo 28…Rf7 29.Bg5 h6!? [Tipičan potez za Šibara. Jednostavna solucija je bila: 29…Rxe4 30.Rxe4 Bc8] 30.Bxh6 Rfe7 31.Qf6 Rxe4 32.Rxe4 Rxe4 33.Qxf8+ Kh7 34.Nf3 Rg4 35.g3 Qd7 da bi se partija nakon drame u cajtnotu završila remijem.
U poziciji na dijagramu očito nije moguće 27.Qxh3 zbog 27…Rxe4. Poenta Šiberove ideje je bila da ne ide ni 27.gxh3 zbog 27…Rf7 i bijeli lovac nema dobrog polja za odstupanje jer na 28.Bg5 slijedi 28…Rf1+! (ovaj put zaista je opravana interpunkcija) 29.Rxf1 Rxe4 i samo bijeli može biti u problemima ovdje. Bio sam prisutan na bar desetak seansi u klubu u kojima je Šibar pokazivao ovu poziciju, uvijek uz živopisne komentare, i svi su odreda bili hipnotisani efektnošću ideje, tako da nam je decenijama promicala jednostavna „rupa“ u kombinaciji: bijeli dobija jednostavnim kontraudarom nakon 27.gxh3 Rf7 i sada 28.Nf5! odmah dobija. Kada je neko (ako se dobro sjećam intermajstor Branko Filipović, koji je prvi od BL šahista počeo da ozbiljno upotrebljava kompjutere) došao na ideju da provuče ovu kombinaciju kroz engine i kada se nakon 27…Bh3 pojavila ocjena + 4.51 prva Šibareva reakcija bila je da „mašina ne vidi bijele vrane“. Razočarenje koje je uslijedilo kada smo se suočili s faktom 28.Nf5 je višestruko: žal za briljantnom idejom koja se ispostavila nekorektnom; zebnja zbog očite inferiornosti ljudskog uma u odnosu na mašine i zlokobna slutnja šta će to značiti za budućnost igre koju toliko volimo.
Nakon 28.Nf5 otrežnjenja uslijedila je tipična retorička kanonada. Sočne psovke koje su pratile njegove analize su ipak isuviše sočne da bi ih sada navodio, ali one su bile tako iskreno i sa strašću upućene zamišljenom protivniku, da smo svi koji smo prisustvovali tim analizama preuzimali i ponavljali njegove „želje“ i „pozdrave“ svima koji su mu odigrali neki neočekivan potez. Sjećam se bujice najnižih šoferskih uvreda koje je uvijek iznova i iznova upućivao imaginarnom francuskom gm Lotijeu dok je u zadimljenoj atmosferi BL šah kluba pokazivao partiju s njim sa turnira u Luganu 1989. godine. Nakon dramatične borbe u varijanti izmjene grinfelda Šibaru (crni) je pala zastavica u ovoj, vjerovatno dobijenoj poziciji:
Kad god nam je nedostajalo zabave tražili smo mu da pokaže ovu partiju i onda smo ovu završnu poziciju analizira do u beskonačnost stalno iznova dokazujući očito: da crni forsirano dobija. Mnogo godina kasnije, kada sam prvi put sreo Lotijea na nekom turniru, nisam mogao da se suzdržim od smijeha sjećajući se sočnih „komplimenata“ koje mu je Šibar ponavljao u dalekoj BL.
Bio je rijetko talentovan i rijetko jednostrano talentovan igrač: u napadu i inicijativnim pozicijama često je znao biti briljantan, međutim, njegova tehnička i analitička vještina u završnicama bila je ispod majstorskog nivoa. Odigrao sam s njim bezbroj partija svih vrsta – od beskonačnih „cugera“ u klubu, preko bezbrojnih „vikend“ i „rapid“ partija, do važnih turnirskih srazova. Činjenica da je skor značajno u moju korist samo pokazuje hladni fakat našeg materijalističkog doba trijumfa materije nad duhom, i potvrđuje staru mudrost da je talenat 1% uspjeha, a sistematičan rad 99%. Dvije tipične partije su:
Sjećam se da sam onako mlad i naivan bio veoma zadovoljan ovom pozicijom očekujući 23.h5 nakon čega sam osjećao da bi crni napad trebao biti brži. Međutim, uslijedilo je: 23.g6! fxg6 24.Bxg6 Bxd4 25.Qh6 Bxb2+ 26.Kxa2 Nf8 27.gxf8Q+ Rxf8 28.Rhg1 Kh8 29.Kxb2 a3+ 30.Ka1 Ba6 31.Bd3 Bxd3 32.cxd3 Qxe5+ 33.d4 i nakon neizbježne drame u cajtnotu bijeli je dobio.
Kasnije sam primjenio iskustvo iz sličnih brodoloma s njim, i bezbrojnih matiranja koja mi je priredio, i naučio kako treba igrati protiv takvog igrača: idealan tip je bezdušna, što više tehnička pozicija. Upravo za potrebe partija protiv Šibara detaljno sam izučio revanš-meč Botvinik – Talj 1961. u kome je stari as nametnuo svom protivniku tupave pozicije u kojima Taljeva mašta nije mogla da se razmaše. Paradigma primjer takve igre je:
17.h4?! [Tipična greška za Šibara – očito je da bijela pozicija nema kapacitet za ovu vrstu pseudoaktivnosti] Bd6 18.Rxe8+ Qxe8 19.Qd3 g6 20.Bh6 Nb2 21.Qe3 Qxe3 22.fxe3 Nxa4 23.Bxa4 bxa4 24.Rxa4 Bg3 25.Bf4 Bxf4 26.exf4 Bxf3 27.gxf3 a5
Završnica je neprijatna za bijelog ali uz odgovarajuću tehniku ipak remi. No bio sam siguran da ću dobiti, jer Šibar nikada nije bio dovoljno disciplinovan profi da bi poradio na usavršavanju svoje tehnike u završnicama, a naročito su mu bile gadljive pozicije u kojima se morao braniti bez šanse da dobije. Nastavak je karakterističan, i bezbroj puta smo svi čupali kosu dok je on igrajući za klub u nekom važnom meču gubio neku remi završnicu.
Njegovo nepoznavanje čak i nekih dobro poznatih teoretskih završnica je pravi kuriozitet za igrača takve snage. “Oranje“ po “Fajnu“ bilo je očito isuviše suhoparno smaranje za njegov nesputani šahovski duh. To je porodilo bezbrojne tragikomične situacije, kojima smo se često znali smijati do suza. Karakterističan premda ekstreman primjer je partija protiv velemajstora Predraga Ostojića, sa šampionata Jugoslavije u Čateškim Toplicama:
Ostojic Predrag – Sibarevic Milenko
Čateške Toplice 1968
Šibar je odigrao 54…Bxd4?? [bolje je naravno 54…Ba1], ali pravi kuriozitet je što je uz ovaj potez i ponudio remi, ne znajući, kako je kasnije objasnio, da je moguće da dva skakača matiraju crnog ako ovaj ostane s jednim pješakom! Nakon: 55.Nxd4 Ke5 56.Nxb3 Ke4 57.Kg3 Ke3 58.Kg2 Ke2 59.Nd4+ Kd3 60.Ne6 Ke2 61.Kg1 a5 62.Kg2 c5 63.Nf4+ Ke3 64.Nxd5+ Kd4 65.Ndc3 c4 66.Kf2 Ke5 67.Ke3 Kf5 68.Kd4 Ke6 69.Kxc4
Nastala je dobro poznata teoretski dobijena pozicija, koju je Ostojić uspio da realizuje i matira u 112 potezu.
I u kasnijoj karijeri ostao je dosljedan sebi: koliko god volio šah, ipak se nikada nije ozbiljno posvetio izučavanju ovih tehničkih stvari, dok je s druge strane mogao danima, pa i godinama, analizirati kakvu neočekivanu zamisao ili zamršenu kombinaciju. Bio je i ostao esteta a ne tehničar.
Kao što nas je na ovakav način znao dovesti do ludila gubeći slične trivijalne pozicije, naročito u cajtnotima, često nas je znao i oduševiti nekim neočekivanim preokretom u naizgled bezperspektivnoj poziciji. Kada mi je zapalo da budem kapiten na Premijer ligi BH 2004. godine, odlučio sam se za kocku i Šibara, koji je tada imao relativno mali rejting, stavio na visoku treću tablu, očekujući da on može zablistati protiv nekog od jakih igrača. I to se i desilo: napravio je odličan skor, a u partiji protiv velemajstora Savića (bijeli) u odlučujućem meču za plasman, u ovoj poziciji uslijedila je neočekivana drama:
Morate biti Šibar pa ne odigrati prozaično 32…Kxf6 (ne naravno 32…Qxf6?? zbog 33.Rd7+) nakon čega bi bijeli, iako je u pitanju „sam Savke“, s čistim topom manje, možda i predao. Premda u žestokom cajtnotu Šiberu ne pada na pamet da slijedi preporuke „ruske škole“ i ide najsigurnijom linijom, već se odlučio za „efektno“: 32…Qe2?? nakon čega je bijeli, umjesto 33.Bg5 što vjerovatno dobija, uletio u kombinaciju koju je Šiber u magnovenju smislio: 33.Rd7+?? Ke6 34.Rd2 Rxh2+! 35.Kxh2 Rxg2+ 36.Kh1 [36.Kh3? Qxf3+ 37.Kh4 Qg4 je mat] 36…Rh2+ 37.Kg1 Qxd2 i nakon par poteza bijeli je predao. Ovaj nam je nepotrebni triler donio medalju, ali zamislite šok i katarzu koji smo svi preživjeli u ovim njegovim vratolomijama, i pomnožite to s decenijama nastupanja za istu ekipu.
I pored očitih nedostataka u igri, te krhkog zdravlja, njegova taktička vještina i napadački dar vjerovatno bi ga doveli do velemajstorske titule da nije bilo jedne dodatne boljke: „cajtnota“. Prvi put sam ga gledao na ozbiljnoj sceni kada sam debitovao za ŠK „Nikica Pavlić“ na ekipnom prvenstvu Jugoslavije u Puli 1990. Od jedanaest partija u svima je bio u mrtvim cajtnotima, a partija s Roguljem je za ginisa: pala mu je zastavica u 40-tom potezu, zadnjem pred kontrolu, u poziciji u kojoj daje mat u par poteza.
Unatoč svemu, odigrao je mnogo antologijskih partija. Vjerovatno svi znaju njegovu besmrtnu partiju protiv Envera Bukića u najdorfovoj varijanti sicilijanke. Ali on zaista ima i mnogo drugih „učebnih“, i sadržajnih pobjeda. Jedna od meni omiljenih njegovih kreacija je protiv slavnog „Glige“ u kritičnoj varijanti meranke. Gledao sam ovu partiju uživo, jer sam i sam igrao na istom turniru, i stalno su mi bile u glavi one Šibareve koverte i razmišljanje o tome kako li izgleda baza akademskog i sveobuhvatnog ozbiljnog Glige.
16…exd5 [Naravno, Šibar ne propušta priliku da žrtvuje materijal za inicijativu. Safety linija je bila 16…cxb3 17.axb3 exd5 s neizvjesnom pozicijom.] 17.bxc5 dxe4 18.Nd2 Qf4 19.Re2 Ng4 20.g3 Qh6 21.h4 f5 22.Qe1 Ne5 23.Ncxe4 fxe4 24.Bxe4 Bxe4 25.Rxe4 Qxd2 26.Rxe5 Rhf8 27.Re7 Qxe1+ 28.Raxe1 Rd7 29.R7e6 Rf6 30.Re8+ Kb7 31.a3 Rc6 32.R8e5 Rdc7 33.f4 Rxc5 34.Kf2 Rxe5 35.fxe5 Kc6 36.Ke3 Kd5 37.Kf4 Rf7+ 38.Kg5 Ke6 39.g4 c3 0:1
A posebno mi je mila njegova ne tako teška, ali veoma efektna i lijepa kombinacija iz partije protiv Pavlova sa turnira u bugarskom gradu Perniku:
Šibarevic Milenko – Pavlov Mirčea
Pernik 1988
Crni očito stoji bolje jer je koordinacija bijelih topova onemogućena zbog derokiranog kralja. Šiber je smislio efektnu zamku i odigrao pogano 19.h4! Sada bi nakon 19…Bc5 ili 19…Rad8 inicijativa bila na strani crnog, međutim, on je pomislio da može odmah dobiti zahvaljujući vezivanju po f-liniji i odigrao je „odlučujuće“: 19…Bg6? Uslijedilo je efektno: 20.Qxg6! hxg6 21.h5 Rxf7 22.hxg6+ Kg8 23.gxf7+ Kf8 24.Ne6+ 1:0
Njegovim odlaskom Banjaluka je izgubila ne samo jednog međunarodnog majstora, već i jednog od poslednjih istinskih zaljubljenika i šahovskih entuzijasta, čovjeka koji je volio šah i živio za igru. Čovjeka koji je, prema legendi za koju se nadamo da nije istinita, propustio krštenje djeteta da bi igrao šampionat BH.
Nacionalni šahovski majstor je postao 1977, a titulu međunarodnog majstora priznata mu je 2000. godine.
Šampion BiH je bio 1967, dok je još dva puta dijelio prvo mjesto. Pobjednik je međunarodnog turnira u Staroj Zagori (Bugarska) 1989, a od niza sjajnih rezultata izdvajaju se nastupi u Ženevi 1988. (dioba prvog mjesta), Lihtenštajnu, Cirihu, Bernu, Vrnjačkoj Banji…
Bio je standardni prvotimac ŠK Nikica Pavlić, u vremenu kada je Banjaluka važila za treći šahovski centar u Jugoslaviji, poslije Beograda i Zagreba.
Zastupljen je u Zlatnoj knjizi FIDE (Svjetska šahovska federacija).
Tokom radnog vijeka bio je zaposlen u Gradskoj upravi, kao ekonomista, ali ga radne obaveze nisu omele da ostvari niz efektnih pobjeda nad istaknutim igračima.
Sahrana će biti obavljena sutra u 15 sati, na groblju “Sveti Marko” u Banjaluci.
