Andreea Bollengier preminula je nakon teške bolesti. Upravo je napunila 46. godina.
Rumunskog porijekla (imala je dvojno državljanstvo), gajila je strast prema šahu prenesenu od oca, šahiste i majstora FIDE. Ženski međunarodni majstor od 2000. godine, Andreea je dva puta završila na pobjedničkom postolju na šampionatu Francuske za žene, osvojivši treće mjesto 2011. i drugo mjestom 2014.
Predstavljala je Francusku na Olimpijadi 2012.
Andreea Bollengier takođe je naporno radila na razvoju šahovske igre, posebno podučavajući mlade šahistkinje. Vodila je školu za šahistkinje na Pirenejima, pravila turnire za mlade šahistkinje.
Iza preminule šahistkinje ostao je suprug i dvoje djece.
Francuska šahovska federacija izražava porodici duboko saučešće.
Kubanski šahista, velemajstor GM Roman Hernandez Onna preminuo je u Havani, u 71. godini.
Rođen je 23. novembra 1949. godine. Šampion Kube je postao 1982. godine.
U periodu od 1970-ih do 1990-ih godina Román Hernández Onna je bio jedan od vodećih kubanskih šahista. Godine 1977 na jakom turniru u Las Palmasu Román Hernández Onna je dijelio četvrto mjesto sa Mihailom Taljem, i Walterom Browne-om, a iza Karpova, Larsena i Timana. Tada je pobjedio partije protiv Larsena i Talja. Iste godine je dijelio drugo mjesto sa Oscarom Panno-om i Ulf Anderssonom na Biel šahovskom festivalu, iza Anthony Milesa. Igrao je za Kubu na osam šahovskih olimpijada. Takođe je predstavljao Kubu na Svjetskom timskom šahovskom šampionatu, kao i na Panameričkom šampionatu.
Godine 1975, Román Hernández Onna je osvojio titulu internacionalnog majstora FIDE (IM), a titulu 1978 osvojio je titulu velemajstora.
Završio je Ekonomski fakultet u Beogradu 1961. godine. Radio je u Skupštini opštine Užice od 1965. do 1969. Bio je direktor Ugostiteljsko-turističkog preduzeća Morava iz Čačka od 1970. do 1980. godine i direktor Filijale JIK Banke u Čačku od 1980 do 1986. godine.
Umro je Ante Bulat, bivši ravnatelj Šibenske gimnazije i veliki šahist. Volio je svoj Šibenik, a u igri s figurama na ploči je bio – majstor
PIŠE IVO MIKULIČIN
30. svibnja 2021. – 16:06
prof. Ante Bulat
U poodmakloj dobi umro je Ante Bulat, šibenski FIDA – majstor i bivši ravnatelj Šibenske gimnazije. Nije dočekao proslavu 70. obljetnice svoje šibenske mature u jednoj od prvih poratnih generacije. Hrvatski šah osiromašen je odlaskom igrača, koji je bio zapažen i u konkurenciji sjajnih šahista bivše države (Gligorić, Matanović, Ivkov, Matulović, Federer…).
Do titule majstora stigao je i prije Slovenca Bruna Parme, koji je u to doba postao omladinski prvak svijeta. Bio je i dio nekad uspješne plejade dalmatinskih šahista: Vlado Kovačević, Nikolac, Bekavac, Kačič…
U šibenskoj je gimnaziji zapamćen kao uspješan ravnatelj, profesor zemljopisa i ugodan čovjek.
Sa šahom je ostao živjeti i poslije stvarnog kraja igračke karijere, podučavajući mlade šibenske šahiste, te oživljavajući sjećanje na šahovske velikane, porijeklom iz Šibenika: Milana Drezgu( koji je prije 90 godina osvojio međunarodni turnir u Parizu), Petra Trifunovića (člana reprezentacije Jugoslavije) i Bojana Kurajicu (omladinskog prvaka svijeta).
Pred kraj života povukao se sa suprugom Zoricom, umirovljenom prosvjetnom radnicom na otok Prvić, preciznije u Šepurine ili tamo, odakle potječe i košarkaški reprezentativac Roko Leni Ukić. Ukratko, živio je mirno na način, kako smo ga svi upoznali. Kao odmjerenog i uspješnog čovjeka.
Tužna vijest iz Strasbourga u Francuskoj. Najstarije dijete Michela i Jacqueline Roos, Celine Roos, je preminula u 67. godini nakon kratke bolesti. Ostavila je ćerku Héloise kao i svoju braću, Jean-Luca, Daniela i Louisa.
Nema sumnje da će se moji kanadski čitaoci sjetiti Céline kad je živjela u Montrealu i igrala 4 puta za kanadski nacionalni tim (1984. Céline je osvojila zlatnu medalju na drugoj tabli). 1985. godine dobila je titulu WIM.
Céline je rođen u uglednoj francuskoj šahovskoj porodici. Njen otac, Michel, poznati ljekar u Strasbourgu, bio je šampion Francuske (1964.), dok je majka, Jacqueline, bila velemajstor u dopisnom šahu! Njena tri brata su postala internacionalni majstori i osvojili su brojna nacionalna i međunarodna prvenstva.
Céline je bila vrlo nadarena osoba. Osim što je bila vrlo uspješnan šahistkinja (jednom me pobijedila!), Céline je bila i autor, bloger i nastavnik. Neću ovdje nabrajati sva njena dostignuća, već ću se danas ograničiti na izraze saučešća njenoj porodici.
27. aprila 2021., dok sam boravio u Novom Sadu, vodeći najmlađu generaciju banjalučkog šaha na turnir, zatekla me je vijest da je u 76. godini preminuo legendarni banjalučki intermajstor Milenko Šibarević jedan od korifeja zlatne bl generacije šahista. Unatoč razlici od 30 godina, Šibar je bio moj dragi prijatelj i igrač koji je na mene uvijek ostavljao veliki utisak kao raskošni talent kraljevske igre. Ovi su redovi potekli sami od sebe u novosadskoj noći, kao impuls da se jedna sjajna i originalna ličnost još jednom oživi u sjećanju. Zato su misli nesređene, ispisane onako kako su dolazile jedna za drugom, još pod utiskom, pa molim one koji ovo budu čitali za toleranciju.
Kakvog ću ga pamtiti? Uvijek je bio krhkog zdravlja, još kao mladić muku je mučio s različitim zdravstvenim nedaćama. Kada čovjek razmišlja zašto, unatoč nesumnjivog šahovskog talenta, nije ostvario više, faktor zdravlja neizbježan je u toj u kalkulaciji. Tome je još više doprinijela njegova nedisciplina i odbijanje da se povinuje asketskoj ishrani i načinu života, pa je znao biti neumjeren i u jelu i u piću, baš kao i za šahovskom tablom. Jedna epizoda sa kupa tadašnje SR Jugoslavije u Ulcinju zorno to ilustruje: Goran Milošević, banjalučki inter koji već dugo živi u Bazelu i radi u Davidoff-u, često nam je donosio „kuba“ cigare. Šibar, koji iz razumljivih razloga nikada nije duvanio, nije odolio da ne proba kubanski specijalitet. Onako krhkog zdravlja i nesviknut na duhan skoro se otrovao od jedne cigare tako da smo ga morali detoksovati.
Imao je mnogo značajnih turnirskih rezultata, ali ovdje ih neću nabrajati. Više nego što mogu reći takve oficijelne stvari, Šibar je bio šahista do srži koji je s jednakom strašću igrao i važnu turnirsku partiju poslednjeg kola kao i običnu blic bartiju na koju bi došao tokom pauze u opštini, u kojoj je radio kao službenik čitav svoj radni vijek. Neobična je to činjenica da su neki od najmaštovitijih taktičara i napadača radili na tako neinventivnom poslu kakav je opštinski aparatčik. Sjetimo se samo Adolfa Andersena.
Šibar je tipično dijete onog „zlatnog“ perioda SFRJ i bezbrižnosti koja ga je obilježila. Autor ovih redova je isuviše mlad da bi se sjećao Jugoslavije 70-tih pa i ranih 80-tih, ali kroz neke karakteristične likove tog doba, kakav je i Šibar, mogao sam da prepoznam duh vremena. To je idealističko doba socijalne i društvene sigurnosti, kada još nije bilo jasno da su to kule od karata izgrađene na pijesku. Kada neki od mojih studentata danas sa sjetom pričaju o bivšoj „Jugi“ koju znaju samo iz bajki njihovih roditelja, ja tu lako prepoznam atmosferu koja je porodila ovakve nematerijalističke likove kakav je Šibar: koji će uvijek biti spremni da ugroze siguran poen na tabeli za priliku da isprobaju jednu rizičnu ali briljantnu zamisao. Sasvim u suprotnosti s današnjim „elo“ frikovima doba surovog profesionalizma koji računaju na decimale eventualni + ili – rejtinga.
Bilo je to romantično doba šaha bez kompjutera kada engini nisu u sekundi pronalazili taktičke solucije i davali ocjene pozicija, već su pripreme varijanti podrazumjevale višemjesečna kopanja po enciklopedijama, „Šahovskim informatorima“, „Šahovskim glasnicima“ i drugim prašnjavim časopisima i/ili knjigama. Svako od nas je imao neki svoj metod rada. Ali Šibar je bio zaista demode i pravi praistorijski dinosaurus: njegova „baza“ podataka sastojala se od desetina blijedorozih i plavih koverti u kojima je držao partije isječene iz šahovske rubrike „Ekspres politike“! – jedinih dnevnih novina koje su u to doba redovno, svaki dan, donosile šahovske partije. Uz ojačanje Politike ponedeljkom, koja je imala šahovski dodatak, često s prokomentarisanim partijama s vrhunskog nivoa. Današnji vunderkindovi ne bi povjerovali da se na osnovu tog i takvog materijala može dobaciti do titule intermajstora. Roze koverte su bile namjenjene za repertoar bijelim, a plave crnim figurama. Na jednoj ligi u Neumu, taj dragocjeni materijal je značajno oštećen, kada je stari majstor Nikola Lakić prosuo bokal vode na njega. Šanse da se Šibara ubijedi kako je to nehotična tragedija bile su ravne nuli: ostao je do kraja ubijeđen da je to zlobna diverzija prepredenog starog rivala s ciljem da ga se uništi.
Kada su se krajem 90-tih godina računari pojavili kao neizbježan support za igru, on je uporno odbijao da prihvati tu „prolaznu novotariju“. Ipak, njegov „ludistički“ otpor progresu popustio je pod teretom činjenica. Sjećam se tog prelomnog istorijskog trenutka: Šibar je često u klubu pokazivao poziciju iz svoje partije s Bojanom Kurajicom (1976.god) i kritičan moment:
u svom stilu odigrao je naočekivano: 27… Bh3!! Objektivno, ovdje ne idu dva uzvičnika, jer potez gubi, ali psihološki efekt je bio takav da je velemajstor Kurajica hipnotisan odgovorio 28.Kg1 nakon čega je uslijedilo 28…Rf7 29.Bg5 h6!? [Tipičan potez za Šibara. Jednostavna solucija je bila: 29…Rxe4 30.Rxe4 Bc8] 30.Bxh6 Rfe7 31.Qf6 Rxe4 32.Rxe4 Rxe4 33.Qxf8+ Kh7 34.Nf3 Rg4 35.g3 Qd7 da bi se partija nakon drame u cajtnotu završila remijem.
U poziciji na dijagramu očito nije moguće 27.Qxh3 zbog 27…Rxe4. Poenta Šiberove ideje je bila da ne ide ni 27.gxh3 zbog 27…Rf7 i bijeli lovac nema dobrog polja za odstupanje jer na 28.Bg5 slijedi 28…Rf1+! (ovaj put zaista je opravana interpunkcija) 29.Rxf1 Rxe4 i samo bijeli može biti u problemima ovdje. Bio sam prisutan na bar desetak seansi u klubu u kojima je Šibar pokazivao ovu poziciju, uvijek uz živopisne komentare, i svi su odreda bili hipnotisani efektnošću ideje, tako da nam je decenijama promicala jednostavna „rupa“ u kombinaciji: bijeli dobija jednostavnim kontraudarom nakon 27.gxh3 Rf7 i sada 28.Nf5! odmah dobija. Kada je neko (ako se dobro sjećam intermajstor Branko Filipović, koji je prvi od BL šahista počeo da ozbiljno upotrebljava kompjutere) došao na ideju da provuče ovu kombinaciju kroz engine i kada se nakon 27…Bh3 pojavila ocjena + 4.51 prva Šibareva reakcija bila je da „mašina ne vidi bijele vrane“. Razočarenje koje je uslijedilo kada smo se suočili s faktom 28.Nf5 je višestruko: žal za briljantnom idejom koja se ispostavila nekorektnom; zebnja zbog očite inferiornosti ljudskog uma u odnosu na mašine i zlokobna slutnja šta će to značiti za budućnost igre koju toliko volimo.
Nakon 28.Nf5 otrežnjenja uslijedila je tipična retorička kanonada. Sočne psovke koje su pratile njegove analize su ipak isuviše sočne da bi ih sada navodio, ali one su bile tako iskreno i sa strašću upućene zamišljenom protivniku, da smo svi koji smo prisustvovali tim analizama preuzimali i ponavljali njegove „želje“ i „pozdrave“ svima koji su mu odigrali neki neočekivan potez. Sjećam se bujice najnižih šoferskih uvreda koje je uvijek iznova i iznova upućivao imaginarnom francuskom gm Lotijeu dok je u zadimljenoj atmosferi BL šah kluba pokazivao partiju s njim sa turnira u Luganu 1989. godine. Nakon dramatične borbe u varijanti izmjene grinfelda Šibaru (crni) je pala zastavica u ovoj, vjerovatno dobijenoj poziciji:
Kad god nam je nedostajalo zabave tražili smo mu da pokaže ovu partiju i onda smo ovu završnu poziciju analizira do u beskonačnost stalno iznova dokazujući očito: da crni forsirano dobija. Mnogo godina kasnije, kada sam prvi put sreo Lotijea na nekom turniru, nisam mogao da se suzdržim od smijeha sjećajući se sočnih „komplimenata“ koje mu je Šibar ponavljao u dalekoj BL.
Bio je rijetko talentovan i rijetko jednostrano talentovan igrač: u napadu i inicijativnim pozicijama često je znao biti briljantan, međutim, njegova tehnička i analitička vještina u završnicama bila je ispod majstorskog nivoa. Odigrao sam s njim bezbroj partija svih vrsta – od beskonačnih „cugera“ u klubu, preko bezbrojnih „vikend“ i „rapid“ partija, do važnih turnirskih srazova. Činjenica da je skor značajno u moju korist samo pokazuje hladni fakat našeg materijalističkog doba trijumfa materije nad duhom, i potvrđuje staru mudrost da je talenat 1% uspjeha, a sistematičan rad 99%. Dvije tipične partije su:
Sjećam se da sam onako mlad i naivan bio veoma zadovoljan ovom pozicijom očekujući 23.h5 nakon čega sam osjećao da bi crni napad trebao biti brži. Međutim, uslijedilo je: 23.g6! fxg6 24.Bxg6 Bxd4 25.Qh6 Bxb2+ 26.Kxa2 Nf8 27.gxf8Q+ Rxf8 28.Rhg1 Kh8 29.Kxb2 a3+ 30.Ka1 Ba6 31.Bd3 Bxd3 32.cxd3 Qxe5+ 33.d4 i nakon neizbježne drame u cajtnotu bijeli je dobio.
Kasnije sam primjenio iskustvo iz sličnih brodoloma s njim, i bezbrojnih matiranja koja mi je priredio, i naučio kako treba igrati protiv takvog igrača: idealan tip je bezdušna, što više tehnička pozicija. Upravo za potrebe partija protiv Šibara detaljno sam izučio revanš-meč Botvinik – Talj 1961. u kome je stari as nametnuo svom protivniku tupave pozicije u kojima Taljeva mašta nije mogla da se razmaše. Paradigma primjer takve igre je:
17.h4?! [Tipična greška za Šibara – očito je da bijela pozicija nema kapacitet za ovu vrstu pseudoaktivnosti] Bd6 18.Rxe8+ Qxe8 19.Qd3 g6 20.Bh6 Nb2 21.Qe3 Qxe3 22.fxe3 Nxa4 23.Bxa4 bxa4 24.Rxa4 Bg3 25.Bf4 Bxf4 26.exf4 Bxf3 27.gxf3 a5
Završnica je neprijatna za bijelog ali uz odgovarajuću tehniku ipak remi. No bio sam siguran da ću dobiti, jer Šibar nikada nije bio dovoljno disciplinovan profi da bi poradio na usavršavanju svoje tehnike u završnicama, a naročito su mu bile gadljive pozicije u kojima se morao braniti bez šanse da dobije. Nastavak je karakterističan, i bezbroj puta smo svi čupali kosu dok je on igrajući za klub u nekom važnom meču gubio neku remi završnicu.
Njegovo nepoznavanje čak i nekih dobro poznatih teoretskih završnica je pravi kuriozitet za igrača takve snage. “Oranje“ po “Fajnu“ bilo je očito isuviše suhoparno smaranje za njegov nesputani šahovski duh. To je porodilo bezbrojne tragikomične situacije, kojima smo se često znali smijati do suza. Karakterističan premda ekstreman primjer je partija protiv velemajstora Predraga Ostojića, sa šampionata Jugoslavije u Čateškim Toplicama:
Ostojic Predrag – Sibarevic Milenko
Čateške Toplice 1968
Šibar je odigrao 54…Bxd4?? [bolje je naravno 54…Ba1], ali pravi kuriozitet je što je uz ovaj potez i ponudio remi, ne znajući, kako je kasnije objasnio, da je moguće da dva skakača matiraju crnog ako ovaj ostane s jednim pješakom! Nakon: 55.Nxd4 Ke5 56.Nxb3 Ke4 57.Kg3 Ke3 58.Kg2 Ke2 59.Nd4+ Kd3 60.Ne6 Ke2 61.Kg1 a5 62.Kg2 c5 63.Nf4+ Ke3 64.Nxd5+ Kd4 65.Ndc3 c4 66.Kf2 Ke5 67.Ke3 Kf5 68.Kd4 Ke6 69.Kxc4
Nastala je dobro poznata teoretski dobijena pozicija, koju je Ostojić uspio da realizuje i matira u 112 potezu.
I u kasnijoj karijeri ostao je dosljedan sebi: koliko god volio šah, ipak se nikada nije ozbiljno posvetio izučavanju ovih tehničkih stvari, dok je s druge strane mogao danima, pa i godinama, analizirati kakvu neočekivanu zamisao ili zamršenu kombinaciju. Bio je i ostao esteta a ne tehničar.
Kao što nas je na ovakav način znao dovesti do ludila gubeći slične trivijalne pozicije, naročito u cajtnotima, često nas je znao i oduševiti nekim neočekivanim preokretom u naizgled bezperspektivnoj poziciji. Kada mi je zapalo da budem kapiten na Premijer ligi BH 2004. godine, odlučio sam se za kocku i Šibara, koji je tada imao relativno mali rejting, stavio na visoku treću tablu, očekujući da on može zablistati protiv nekog od jakih igrača. I to se i desilo: napravio je odličan skor, a u partiji protiv velemajstora Savića (bijeli) u odlučujućem meču za plasman, u ovoj poziciji uslijedila je neočekivana drama:
Morate biti Šibar pa ne odigrati prozaično 32…Kxf6 (ne naravno 32…Qxf6?? zbog 33.Rd7+) nakon čega bi bijeli, iako je u pitanju „sam Savke“, s čistim topom manje, možda i predao. Premda u žestokom cajtnotu Šiberu ne pada na pamet da slijedi preporuke „ruske škole“ i ide najsigurnijom linijom, već se odlučio za „efektno“: 32…Qe2?? nakon čega je bijeli, umjesto 33.Bg5 što vjerovatno dobija, uletio u kombinaciju koju je Šiber u magnovenju smislio: 33.Rd7+?? Ke6 34.Rd2 Rxh2+! 35.Kxh2 Rxg2+ 36.Kh1 [36.Kh3? Qxf3+ 37.Kh4 Qg4 je mat] 36…Rh2+ 37.Kg1 Qxd2 i nakon par poteza bijeli je predao. Ovaj nam je nepotrebni triler donio medalju, ali zamislite šok i katarzu koji smo svi preživjeli u ovim njegovim vratolomijama, i pomnožite to s decenijama nastupanja za istu ekipu.
I pored očitih nedostataka u igri, te krhkog zdravlja, njegova taktička vještina i napadački dar vjerovatno bi ga doveli do velemajstorske titule da nije bilo jedne dodatne boljke: „cajtnota“. Prvi put sam ga gledao na ozbiljnoj sceni kada sam debitovao za ŠK „Nikica Pavlić“ na ekipnom prvenstvu Jugoslavije u Puli 1990. Od jedanaest partija u svima je bio u mrtvim cajtnotima, a partija s Roguljem je za ginisa: pala mu je zastavica u 40-tom potezu, zadnjem pred kontrolu, u poziciji u kojoj daje mat u par poteza.
Unatoč svemu, odigrao je mnogo antologijskih partija. Vjerovatno svi znaju njegovu besmrtnu partiju protiv Envera Bukića u najdorfovoj varijanti sicilijanke. Ali on zaista ima i mnogo drugih „učebnih“, i sadržajnih pobjeda. Jedna od meni omiljenih njegovih kreacija je protiv slavnog „Glige“ u kritičnoj varijanti meranke. Gledao sam ovu partiju uživo, jer sam i sam igrao na istom turniru, i stalno su mi bile u glavi one Šibareve koverte i razmišljanje o tome kako li izgleda baza akademskog i sveobuhvatnog ozbiljnog Glige.
16…exd5 [Naravno, Šibar ne propušta priliku da žrtvuje materijal za inicijativu. Safety linija je bila 16…cxb3 17.axb3 exd5 s neizvjesnom pozicijom.] 17.bxc5 dxe4 18.Nd2 Qf4 19.Re2 Ng4 20.g3 Qh6 21.h4 f5 22.Qe1 Ne5 23.Ncxe4 fxe4 24.Bxe4 Bxe4 25.Rxe4 Qxd2 26.Rxe5 Rhf8 27.Re7 Qxe1+ 28.Raxe1 Rd7 29.R7e6 Rf6 30.Re8+ Kb7 31.a3 Rc6 32.R8e5 Rdc7 33.f4 Rxc5 34.Kf2 Rxe5 35.fxe5 Kc6 36.Ke3 Kd5 37.Kf4 Rf7+ 38.Kg5 Ke6 39.g4 c3 0:1
A posebno mi je mila njegova ne tako teška, ali veoma efektna i lijepa kombinacija iz partije protiv Pavlova sa turnira u bugarskom gradu Perniku:
Šibarevic Milenko – Pavlov Mirčea
Pernik 1988
Crni očito stoji bolje jer je koordinacija bijelih topova onemogućena zbog derokiranog kralja. Šiber je smislio efektnu zamku i odigrao pogano 19.h4! Sada bi nakon 19…Bc5 ili 19…Rad8 inicijativa bila na strani crnog, međutim, on je pomislio da može odmah dobiti zahvaljujući vezivanju po f-liniji i odigrao je „odlučujuće“: 19…Bg6? Uslijedilo je efektno: 20.Qxg6! hxg6 21.h5 Rxf7 22.hxg6+ Kg8 23.gxf7+ Kf8 24.Ne6+ 1:0
Njegovim odlaskom Banjaluka je izgubila ne samo jednog međunarodnog majstora, već i jednog od poslednjih istinskih zaljubljenika i šahovskih entuzijasta, čovjeka koji je volio šah i živio za igru. Čovjeka koji je, prema legendi za koju se nadamo da nije istinita, propustio krštenje djeteta da bi igrao šampionat BH.
Nacionalni šahovski majstor je postao 1977, a titulu međunarodnog majstora priznata mu je 2000. godine.
Šampion BiH je bio 1967, dok je još dva puta dijelio prvo mjesto. Pobjednik je međunarodnog turnira u Staroj Zagori (Bugarska) 1989, a od niza sjajnih rezultata izdvajaju se nastupi u Ženevi 1988. (dioba prvog mjesta), Lihtenštajnu, Cirihu, Bernu, Vrnjačkoj Banji…
Bio je standardni prvotimac ŠK Nikica Pavlić, u vremenu kada je Banjaluka važila za treći šahovski centar u Jugoslaviji, poslije Beograda i Zagreba.
Zastupljen je u Zlatnoj knjizi FIDE (Svjetska šahovska federacija).
Tokom radnog vijeka bio je zaposlen u Gradskoj upravi, kao ekonomista, ali ga radne obaveze nisu omele da ostvari niz efektnih pobjeda nad istaknutim igračima.
Sahrana će biti obavljena sutra u 15 sati, na groblju “Sveti Marko” u Banjaluci.
IM Dmitry Stets, zaslužni trener Ukrajine, preminuo je jutros u bolnici. Uzrok smrti su komplikacije nastale kao posledica COVID -19.
IM Dmitry Stets je najviši rejting postigao u martu 2011 godine – 2490 rejting poena.
Saučešće porodici i prijateljima pokojnog šahiste.
Evo i teksta sa fejsbuk stranice GM Solodovnichenka:
Preminuo je naš prijatelj, kolega, zaslužni trener Ukrajine, internacionalni majstor Stets Dmitrij Miroslavovič. Dmitrij Miroslavovič je bio vodeći trener naše škole, a njegovi učenici su poznati šahisti u Ukrajina i šire. Kolektiv škole izražava iskreno saučešće porodici i prijateljima. Molim vas odgovorite ko želi podržati porodicu u ovoj strašnoj nevolji. Broj kartice sestre Anastazije Z. 4441 1144 2077 6310. Oproštaj na groblju je zabranjen ali će se održati memorijalno veče 17. aprila u 16:30 u kafiću „Slatki raj“, avenija Ushakova 20.
Jutros, 15. aprila, nakon duge i teške bolesti u 47. godini života, preminuo je P.I.Drugov .
Pavel Igorevič je bio predsjednik šahovskog kluba Petrovsk Ladya, međunarodni organizator FIDE, međunarodni šahovski sudija, internacionalni majstor FIDE, zamjenik izvršnog direktora ROO ′′Sportske šahovske federacije Sankt Peterburga“, šahovski metodičar u Dječjoj kreativnoj kući Okrug Petrodvortsov, Sankt Peterburg i jednostavno čovjek velike duše i čistog srca.
Gotovo čitav svoj život posvetio je šahu i mladim šahistima. Bio je sjajan organizator šahovskih takmičenja različitog nivoa. Dovoljno se sjetiti Sveruskih festivala ′′ Petrovsk brod“, koje je doveo na visoki nivo. Poslednjih godina to su postale faze “Dječjeg kupa” Rusije. Paralelno sa festivalima, organizovao je brojne pripreme škole „A.E. Karpov“ koju je vodio majstor sporta V.I. Krayushkin, sveruske sudijske seminare, kao i druga šahovska i sportska takmičenja i događaje.
Kako bi organizovao sve velike šahove projekti posebno u Sankt Peterburgu formiran je sjajan i brojan tim šahista. Nadajmo se da će project, kojeg je Pavel Igorevič započeo 2005. godine, živjeti i razvijati se. Šahistima Sankt Peterburga i ne samo njima nedostajaće Pavel Drugov. Saučešće porodici i prijateljima.
Sa velikom tugom saznali smo da je naš šahovski partner juče preminuo. Bio je višestruki mađarski prvak, osvajač olimpijske bronze i takmičar Sportskog kluba gluvih. Čuvamo vaše sjećanje, počivajte u miru!
Ferenc Frink (1951.-2021.) S dubokim bolom saznali smo da je naš šahovski partner juče preminuo. Bio je višestruki mađarski prvak, olimpijski brončani i takmičar Sportskog kluba gluhih. Čuvamo vaše sjećanje, počivajte u miru!
Evo i teksta njegovog sina sa fejsbuka:
Dragi tata, ne mogu shvatiti da si morao ovako da odeš i da nisi više sa nama
Bio si neuništiv pa su se svi čudili dok si tkao svoje nove i nove planove i projekte čak i nakon što je mama umrla prošle godine. Beskrajno mi je žao što nisam mogao da spriječim pogoršanje stanja, posebno nakon prve vakcinacije vakcinom Pfizer, a zatim i vrlo ozbiljne slabosti, ali si smatrao da je sigurno i da ne predstavlja nikakvu opasnost i opet u petak bez mog znanja, dao si se vakcinisati drugi put (sada kobno) 💔🖤😢🥺. Tada si se tri dana kasnije srušio i više nisi ustao, iako si bio pun vitalnosti i volje da živiš. Jako te volim ❤️❤️❤️ bio si moj divan otac jako sam, ponosan na tebe, Bog s tobom 🖤💔🖤
Opaka bolest je u prvoj nedelji aprila otrgla iz života prof. dr Bratislava Dankovića, dugogodišnjeg šefa katedre za automatiku pri Elektronskom fakultetu u Nišu. Gromadu od čoveka. Oličenje znanja, poštenja i dobrote.
Batica, kako smo ga svi zvali, je bio i odličan šahista. Igrao je zdravo, sigurno, borbeno i do golih kraljeva. Gubio je mali broj partija. U nastupima za ekipu šah kluba Progres je ostvarivao odlične rezultate a svakodnevno „cugerisanje“ pri klubu je bio njegov odmor od nauke i posla kojim se bavio intenzivno i posvećeno. Bio je blage naravi, prihvatao je da igra sa svakim ko bi ga poterao i nikad nije pokazivao nadmenost zbog statusa u društvu i svog ogromnog obrazovanja. Neko vreme je bio i predsednik kluba, vodeći ekipu i selekcije u pobede i uspehe. Nas mlađe je često častio sokovima i kafom a kada bi „kibicovali“ njegove partije i bili zadivljeni ponekim „štosem“ koji bi uspeo da proda u partiji, samo bi lagano podigao glavu sa table i šeretski namignuo navijačima! Kakvi u samo bili njegovi mečevi sa Obradom Pešićem – Šmehom! Prštalo je na sve strane! Mečevi su trajali satima, pobednik se nije znao a ponekad su analize bitaka bile duže od samih partija! Ostaće upamćeno da je jedini čovek kome je Šmeha priznao primat u nečemu bio Batica i to u igri „darde“. Za one koji su ih poznavali, takvo priznanje je bilo u rangu Nobelove nagrade!
Nikada nije odustajao. Kada sam ga jednom priliko pitao zašto ne preda, jer mu je pozicija beznadežna i da li je ikada uspeo da spase nemoguće, odgovorio je potvrdno: „Da. Na svakih pedeset, spasim jednu partiju. Malo li je?“ Tako je rezonovao jedan blistav matematički i informatički um. Nama se činilo da i njegov mozak staje više nego što može da obuhvati onaj (kao soba veliki) kompjuter u Računskom centru čiji je direktor bio i koji je stvarao i podizao.
Otkad znam za sebe, sumnjao sam u sve, ali sam reči Bratislava Dankovića prihvatao bez rezervi. Uvek je govorio odmereno, sigurno, ubedljivo. Poznati prognozer i loto igrač Slavković je jednom prišao Batici i mrtav ozbiljan ga pitao kakav je šansa da najzad dobije na lotou, pošto igra decenijama. Danković je odgovorio, kao i uvek, jasno, otvoreno i surovo istinito:“Veća je verovatnoća da te udari grom, nego da dobiješ sedmicu“. Batica nije verovao u sreću, već jedino u znanje.
Cenili su ga i poštovali i studenti i kolege. O njegovom ugledu u akademskoj zajednici svedoči epizoda kada je prihvatio naš poziv i priključio se ručku sa svojim kolegama sa fakulteta koji su radini na izgradnji televizije Pirot. Prema njemu su se svi odnosili sa takvim poštovanjem, da sam ja tek tada istinski uvideo kakav biser imamo mi Piroćanci, tu, pored nas, u komšiluku.
Bio je beskrajno skroman i nije voleo publicitet.Pozvao sam ga i zamolio da sa njim uradim emisiju „Šetnja kejom“. Odbio je rečima da to nije za njega i da bi morao da kaže ponešto što se nekima ne bi dopalo. „Pusti Bobane, nisam raspoložan“, rekao je. „Srce me boli jer mi se obraćaju moji najbolji studenti da me obaveste da napuštaju zemlju“. Došao sam i na ideju da mu dodelimo priznanje povodom 28.decembra, dana grada. Gradonačelnik Vasić, inače njegov student, je to oberučke prihvatio. Batica je nanovo bio neumoljiv: „Šta će to meni. Nisam ja za to. Moja priznanja su moji naučni radovi, njih više stotina, posejanih po celom svetu“. Takav se odgovor i mogao očekivati od čoveka koji nije gledao ni emisiju na televiziji o javnoj odbrani svoje doktorske disertacije. Dragan Jovanović-Čeper je svedočio da su u vreme emitovanja igrali šah!
Dobro je poznavao i politiku i istoriju. Bio je član Demokratske stranke. Učlanio sam ga 1990. a kasnije je prešao u DSS i bio čak i kandidat za poslanika, iako mu ni na kraj pameti nije bilo da se bavi politikom. „Hoću da pomognem da stanu ratovi i da Srbija bude normalna i moderna zemlja“, govorio je. Ostaje nam da se nadamo da njegova plemenita duša nije skončala nezadovoljna.
Dragi naš Batice, zbogom. Nebeski klub je prepun divnih ljudi. Pozdravi Kečera, Šmehu, Vidoja, Rašu, Svendžu, Stanoja, Pacera, Dragana, Vidžu, Solara, Stoleta, Ćonu… Nisi još morao da im se pridružiš ali i najuporniji su ponekad prinuđeni da se predaju. Počivaj u miru. I ne očajavaj. Eto uskoro i ovo malo nas što još pretičemo. Da raspalimo cugericu i bacimo po neku.
Boban Nikolić, Šah klub Progres Šahovski majstor FIDE
Preminuo Slavoljub Jocić, član Upravnog odbora ŠSS
U ime Šahovskog saveza Srbije i u lično ime, predsednik saveza Dragan Lazić uputio je izraze saučešća porodici Slavoljuba Jocića.
Slavoljub Jocić, Foto: ŠSS
U Beogradu je, u 62. godini života, iznenada preminuo Slavoljub Jocić, član Upravnog odbora Šahovskog saveza Srbije.
Još kao mlad, Slavoljub je počeo da izučava tajne šahovske igre i kao omladinac igra za beogradske klubove.
Ipak, poseban pečat dao je šahovskom razvoju i usponu Šahovskog kluba „Voždovac“, prvo kao dugogodišnji pouzdan igrač, a zatim i kao kapiten i predsednik kluba.
Pod njegovim vođstvom 1992. godine mali beogradski klub „Voždovac“ zabeležio je istorijski uspeh – pobedio je na takmičenju Druge lige SRJ i plasirao se u najviši rang.
Za klub su te godine prvi put zaigrale već afirmisane šahistkinje Svetlana Prudnikova i Irina Čoluškina, koja je ubrzo nakon toga postala i Slavoljubova životna saputnica.
Posle dugogodišnje pauze Slavoljub Jocić se šahu vratio preko preuzimanja rukovođenja šahovskog kluba „Vračar“, ali pre svega kao aktivan učesnik zbivanja u Šahovskom savezu Beograda.
Ostaće upamćen kao šahovski radnik, koji je u teško vreme podela činio sve da šahovska organizacija glavnog grada funkcioniše kao jedinstvena.
Iako je nedavno, pre šest meseci, izabran za člana Upravnog odbora Šahovskog saveza Srbije i u tom kratkom periodu, svojim konstruktivnim pristupom dao je pečat radu ovog organa.
Kolege će ga pamtiti kao dobrog prijatelja i iskrenog šahovskog zaljubljenika.
U ime Šahovskog saveza Srbije i u lično ime, predsednik saveza Dragan Lazić uputio je izraze saučešća porodici Slavoljuba Jocića.
Sa tugom sam primio vijest da nas je zauvijek napustio „vječiti dječak“ pljevaljskog i crnogorskog šaha Vlastimir Vlasto Bujišić, moj drugar i kolega još od omladinskih dana Vlasto je bio osobena, snažna figura crnogorskog šaha. Mi koji smo ga dobro pozanavali, znali smo da se iza velike fizičke snage i energije i stalnog nemira i pokreta, krije duša i dobrota djeteta, djeteta koje se raduje tuđem uspjehu i koje nema ni mrvicu ljubomore, zlobe ili nečeg sličnog u sebi.
Vlasto je bio jak, talentovan igrač, koji kao brojni crnogorski šahisti, nije uspio da postigne svoj takmičarski maksimum. Ali uvijek je tamo gdje je on bio, bilo živo, veselo, sa puno priče o šahu a posebno o brojnim „dobijenim“ a nedobijenim pozicijama.
Svoj talenat pokazao je još kao omladinac, a naše šahovsko i životno druženje počinje od omladinskog prvenstva Crne Gore u Kolašinu 1981. godine. Majstorski kandidat je postao sredinom osamdesetih, a fide majstor daleke 1992. godine. Bio je višestruki prvak Pljevalja, radnički prvak Crne Gore 1988, pobjednik brojnih vikend i brzopoteznih turnira. Višestruki je učesnik seniorskih prvenstva Crne Gore a učestvovao je i na prvenstvima Jugoslavije.
Vlasto je neizmjerno volio šah, ponekad se činilo i više od života Na jednom prvenstvu Jugoslavije, na koje se plasirao kao drugoplasirani na prvenstvu Srbije, pukao mu je čir pa je morao napustiti prvenstvo nakon drugog kola. Trpio je bolove do zadnjeg trenutka, ne želeći da napusti turnir sve do momenta kada mu je život postao ugrožen.
Vlasto je igrao za mnoge klubove u Crnoj Gori i Srbiji ali je Rudar bio njegova prva i najveća ljubav. Bio je duša ovog kluba i svi su se okupljali oko njega. Vječita priča o šahu, dobijenim i izgubljenim partijama, originalni komentari, milioni odigranih „cugera“. Bio sam dio tog pljevaljskog šahovskog života i znam koliko je značio za ovaj šahovski centar.
Iskreno se radovao odličnim igrama i rezultatima Rudara u prošloj godini. Ovim uspjesima on je dao neprocjenjiv doprinost. Odlično je odigrao i na Ekipnom kupu i Premijer ligi. Posebno mi se hvalio da daje primjer omladincima jer protiv njih ima posebnu inspiraciju i da ima odličan rezultat protiv njih.
Kada sam čuo da je ozbiljno bolestan i da mu je majka preminula od corona virusa pokušao sam da ga okuražim i dam podršku. Razmjenjivali smo poruke, iz bolesničke postelje žalio se da nije dobro. Nadao sam se i vjerovao da ćemo se još družiti, zajedno igrati. No stamena odbrana našeg drugara i prijatelja ovaj put nije izdržala. Vječiti kapiten ŠK Rudar Vuko Aničić, dobio je još jednog igrača za svoje nebeske partije.
Dragi druže, hvala na svemu. Ostavio si upečatljiv trag u našim životima i našem vremenu.
Sa velikom tugom sam primio vijest da je preminuo moj prijatelj FIDE majstor Vlastimir Bujišić. Izvrstan šahista, raskošan teoretičar i nadasve veoma pozitivna osoba. Organizovali smo memorijal Đorđa Konjevića i prije turnira sam ga zvao da dođe i učestvuje na memorijalnom turniru, njegov odgovor je bio Miloše dolazim i samo par dana prije početka turnira saopštio mi je da mu je majka preminula od Covid-19 i da neće biti u mogućnosti da prisustvuje turniru.
Veliki borac za svoj rodni klub Rudar iz Pljevalja, višestruki šampion Pljevalja, dugogodišnji kapiten ekipe i pravi vođa. Takođe, smo se zajedno susretali na raznim turnirima od kojih ću izdvojiti dva, a to su turniri kod našeg zajedničkog prijatelja Fide majstora Gorana Tomića u Đenoviću i na turniru Trofej Beograda.
Nažalost Vlasto nije uspio da pobjedi poslednju bitku protiv Covida-19.
Nek mu je laka crna zemlja.
Bubanja Miloš
Sekretar ŠK Herceg Novi 1949
—————————————-
Evo obavještenja sa sajta Šahovskog saveza Crne Gore:
20.03.2021
IN MEMORIAM
FIDE MAJSTOR VLASTIMIR VLASTO BUJIŠIĆ (1962-2021)
Napustio nas je jedan od najboljih šahista svih vremena u Pljevljima, neko kome je šah bio sve. Neko ko je volio i živio za šah, radovao se svakom uspjehu naših šahista. Omiljen u društvu, čovjek vedrog duha, fide majstor, Vlastimir Vlasto Bujišić.
Poznavao je do detalja sisteme koje je igrao godinama, bio je prefinjeni pozicionista za tablom. Veliki borac za svoj Rudar, višestruki šampion Pljevalja, dugogodišnji kapiten i pravi vođa ekipe.
Smrću Vlasta Bujišića ostajemo bez dobrog druga, odličnog šahiste i velikog i uvijek vedrog čovjeka.
Šahovski savez upućuje izraze saučešća porodici Vlasta Bujišića.
Vlasto, tvoji šahovski drugovi će čuvati sjećanje na tebe.
Slava ti i hvala!
Evo i nekoliko partija mog dobrog prijatelja FM Vlastimira (Vlasta) Bujišića:
Za Korchnoja je postala ne samo prijateljica (kasnije supruga), već i sekretarica, kućna pomoćnica, menadžer, tjelohranitelj, vozač, igrala je ulogu poreznog savjetnika, pravnika i čak je bila sekundant u mečevima za svjetskog šampiona.
Preminula je Petra Leeuwerik (rođena Heine; Leeuwerik je prezime njenog drugog holandskog muža), žene bez koje je nemoguće zamisliti čitav drugi život Viktora Korchnoia, koji je započeo 1976. godine i koji je označio vrhunac njegove šahovske karijere.
Leeuwerik je preminula ovog ponedjeljka, na dan svog 93. rođendana, rekao je švajcarski velemajstor Yannick Pelletier na Facebooku.
„Početkom septembra 1976. otišao je u Švajcarsku. Tokom simultake u Zürichu, na stolu za kojim je igrala ne mlada, ali vrlo njegovana žena, Viktor je primijetio Tolstojevu knjigu „Uskrsnuće“.
… Bila je tri godine starija od Viktora: kad su se upoznali, on je tek započeo život u nepoznatom svijetu, koji je Petri poznat od rođenja. Rodom iz Beča, Petra Heine, kratko nakon završetka rata, u avgustu 1945. godine, preselila se u Leipzig. Djevojka je otišla na univerzitet, postala članica katoličke studentske organizacije, ali kad se godinu dana kasnije vratila kući na odmor, uhapšena je u sovjetskoj zoni austrijske prestonice, optužena za špijuniranje za Ameriku. Nakon tri dana u podrumu i stajanja do gležnja u ledenoj vodi, potpisala je presudu, ne razumjevši ni riječi ruskog. Jezik je naučila u kampu Vorkuta, gdje je provela pola svoje kazne od dvadeset godina.
… Petra je za njega postala ne samo bračni drug (brak je zvanično registrovan 1992. godine), već i sekretarica, domaćica, menadžer, tjelohranitelj i šofer. Uz to, igrala je ulogu poreznog savjetnika, pravnika i čak sekundanta u mečevima za svjetsko prvenstvo … “
Petra se brinula o Viktoru poslednjih godina, kada je bio u invalidskim kolicima, bila je s njim do posljednjeg dana.
Dok njen suprug igra, Petra rješava ukrštenicu. „Riječ se vertikali sastoji od šest slova, a započinje“ Z „…“ – pogledajte reportažu Evgenija Surova iz Züricha, 2012.
Međutim, nemoguće je njihovu vezu nazvati idealnom ili čak dati bilo kakvu nedvosmislenu karakteristiku za nju. Zašto? Sve pročitajte u istom Sosonkovom tekstu.
„Kad sam nazvao Korčnoja u Švajcarskoj, najčešće, i u poslednjem periodu – uvijek, se ona javljala …“
Juče je u 83. godini (rođen 28.02.1938. u Plevenu) srce mog starog prijatelja, poznatog bugarskog velemajstora Nikolaja Spiridonova, prestalo je da kuca.
Prvak Bugarske 1969. godine, dugogodišnji član bugarskog tima, ušao je u istoriju šaha prvenstveno pobjedama nad poznatim šahistima poput-M. Talja, D. Bronsteina, M. Taimanova, L. Portisha, W. Uhlmanna, R.Kholmova, E.Gellera i mnogih drugih …
Krajem 80-ih Spiridonov se preselio u Francusku i radio kao trener sa mladim šahistima kluba Caissa, a zatim u NAO Šahovskom klubu. Bio je posebno jak u završnicama…, ali bio je i poznati stručnjak za takva otvaranja poput Caro-Kanna i Gruenfeldove odbrane. Ta su otvaranja rado prihvatili i njegovi učenici.
Među njegovim učenicima bili su tako poznati francuski velemajstori kao što su Sebastian Maze i Etienne Bacrot. Radio je nekoliko godina, takođe sa Maximeom Vachier Lagraveom. Ne tako davno, 2018. godine, zajedno smo igrali na International d ‘Echecs de Rochefort, gdje se Nikola, koji je proslavio 80. rođendan, srčano borio u svakoj partiji i pokazao prilično dostojnu igru …
Vječno sjećanje!
Nikola Spiridonov rođen 28. februara 1938 je bugarski velemajstor (1979), pobjednik bugarskog šahovskog prvenstva (1969), pojedinačni osvajač medalja na evropskom ekipnom šahovskom prvenstvu (1980, 1983).
Od početka 1960-ih do sredine 1980-ih Nikola Spiridonov bio je jedan od vodećih bugarskih šahista. 1969. osvojio je bugarski šahovski šampionat. Na bugarskom šahovskom prvenstvu Nikola Spiridonov je još dva puta osvojio srebrne medalje (1975, 1982). Osvajač je mnogih međunarodnih nagrada na šahovskimm turnirima, uključujući prvo mjesto s Helmutom Pflegerom na Rubinsteinovom Memorijal u Polanica-Zdrój (1971).
Nikola Spiridonov je igrao za Bugarsku na šahovskoj olimpijadi 1964, godine, na drugoj rezervnoj tabli na 16. šahovskoj olimpijadi u Tel Avivu (+4, = 3, -2).
Nikola Spiridonov je igrao za Bugarsku na Evropskom ekipnom prvenstvu u šahu
1970.na osmoj tabli na 4. evropskom ekipnom prvenstvu u šahu u Kapfenbergu (+0, = 3, -2),
1970.godine, na drugoj rezervnoj tabli na 7. evropskom ekipnom prvenstvu u šahu u Skari (+3, = 0, -2) i osvojio pojedinačnu bronzanu medalju,
1970.godine, na osmoj tabli na 8. evropskom ekipnom prvenstvu u šahu u Plovdivu (+2, = 3, -1) i osvojio pojedinačnu bronzanu medalju.
Takođe, Nikola Spiridonov je četiri puta igrao za Bugarsku na Svjetskom studentskom prvenstvu u šahu (1961, 1964, 1965, 1966) i osvojio pojedinačnu zlatnu medalju (1965).
Dobio je titulu FIDE međunarodnog majstora (IM) 1970. godine, a titulu velemajstora (GM) 1979. godine.
Otišao je jedan od najzaslužnijih šahovskih radnika ne samo u Gorskom kotaru i Primorsko-goranskoj županiji
Jedan je od ljudi za koje se bez dvojbe može reći da svojim odlaskom ostavljaju veliku prazninu, a na generacijama šahista koje ostaju iza njega je da, u godinama koje dolaze, pokušaju popuniti barem dio te praznine
Sa žaljenjem i tugom je u šahovskim krugovima primljena vijest da je 5. ožujka preminuo prof. Zdenko Jurković, jedan od najzaslužnijih šahovskih radnika ne samo u Gorskom kotaru i Primorsko-goranskoj županiji, nego i u širim okvirima.
Rođen 4. siječnja 1943. godine, pozivom učitelj, karijeru u prosvjeti na primjeran je način povezao s onom šahovskog učitelja. U Ravnoj Gori utemeljio je šahovsku školu, a na tom je temelju 1971. godine pokrenuo i ŠK Goranka, koji će s vremenom postati jedan od najvažnijih klubova u zapadnoj Hrvatskoj i u kojemu će aktivno igranje šaha (bio je šahovski prvokategornik) staviti na stranu u korist rada u organizaciji.
Naročito je važno napomenuti da je klub razvijao na praktično svim mogućim područjima, a umnogome je ta aktivnost bila na korist i drugim klubovima u regiji. U klubu je gajio seniorski, ženski, juniorski i naročito kadetski šah, s osobito rasprostranjenom aktivnošću u uvođenju djece u šah, čime je iz lokalnih okvira izašao i na šire područje u Gorskom kotaru, pa i na otoku Krku, često i intezivno surađujući sa susjedima iz Gorskom kotaru bliskih krajeva Slovenije. Postigao je da u tim krajevima gotovo i nije bilo djeteta koje nije bilo upoznato s osnovama šaha i zaigralo za svoju školu ili na nekom od brojnih pojedinačnih turnira razasutim »zelenim« i »plavim« dijelom naše regije. Dao je podlogu šahisti(ca)ma koji su kasnije došli do vrhunskih šahovskih rezultata, što u ekipama Goranke, što u ekipama osnovnih škola, što u pojedinačnim natjecanjima.
Velik je doprinos prof. Jurkovića u propagandi šaha, bilo to inicijativama poput uvođenja prvenstava za najmlađe kadete, organizacijom prvenstava u tzv. uličnom šahu velikim figurama, priređivanjem ljetnih i zimskih škola šaha, susreta pionirskih reprezentacija, simultanki, bilo to razgovorima sa šahistima, kolegama voditeljima šahovskih klubova, roditeljima mladih šahista, dužnosnicima na općinskim, gradskim, županijskim i državnim razinama… Raritetna je Šahovska ulica u Ravnoj Gori koja je, posve je jasno, taj naziv dobila na temelju Jurkovićeva rada. Raritetan je i dokumentarni film »Bilo jednom u Ravnoj Gori«, snimljen o Jurkoviću i goranskom šahu.
– Nitko nije vjerovao da se od Gorskog kotara može stvoriti takva šahovska oaza. Šah je postao sportski brand ovoga dijela Hrvatske. Gorski kotar je šahovsko srce Hrvatske – rekao je svojedobno Jurković.
U Šahovskom savezu Primorsko-goranske županije redovno je sudjelovao u tijelima upravljanja i u osmišljavanju i organizaciji natjecanja i rada s mladima. Nije u tome posustajao ni kada ga je iscrpljivala teška bolest, i dalje iz tjedna u tjedan okupljajući svoju šahovsku sljedbu i u dobi u kojoj bi većina njegovih vršnjaka odabrala mirniji tempo života.
Jedan je od ljudi za koje se bez dvojbe može reći da svojim odlaskom ostavljaju veliku prazninu, a na generacijama šahista koje ostaju iza njega je da, u godinama koje dolaze, pokušaju popuniti barem dio te praznine i održati živim plamen goranskoga šaha.
Mk Marko Savić (1977 – 2020) je diplomirao matematiku i radio kao softver diveloper u SAGA. Fakultet je završio skoro sa svim desetkama. Zbog svojih izuzetnih rezultata u školi od osmog razreda do kraja studija bio je stipendista Republičke fondacije za razvoj nnaučnog i umetničkog podmlatka. Marko je takođe dobio novčanu nagradu norveške ambasade, kao i fondacije Karađorđević kao jedan od najboljih studenata generacije.
Svoje prve šahovske korake počeo je u šk Novi Beograd, uz svesrdnu pomoć i podršku svojih roditelja. Kasnije je bio član šk Novi Beograd, a posle toga član šk Beobanka. Od 1990 -1992 je posećivao šahovsku školu za rešavanje problema pri šk Partizan. Petar Smederevac mu je najviše pomogao u šahovskom razvoju.
Postigao je brojne uspehe na individualnim i ekipnim takmičenjima u šahu i problemskom šahu u osnovnoj i srednjoj školi na gradskom, republičkom i državnom nivou. Navešću neke od njih
1. 1991. godine sa oš Ivan Gundulić je sa svojom ekipom bio prvak Beograda i Srbije, a osvojio je treće mesto u bivšoj Jugoslaviji. Članovi ekipe su pored Marka Savić bili Ivan Hržić, Enver i Halila Fazliovski i Srđan Knežević.
2. Od 1992 – 1996 je kao kapiten ekipe Matematičke gimnazije bio prvak Srbije. Ekipu su činili sada VM Bojan Vučković, Podinić, Božilović i Marko Savić.
3. Osvojio je prvo mesto u šk Partizan na takmičenju mladih problemista u šk Partizan.1991 godine.
4. 1992 godine je osvojio prvo mesto na Otvorenom takmičenju Beograda za
omladince u rešavanju problema, a iste godine i prvo mesto na državnom takmičenju za rešavanje problema.
Markov najveći uspeh je remi sa svetskim prvakom Mihilom Talj u hendikep meču na deset tabli.
Pored takmičenja u šahu Marko je postizao u osnovnoj školi brojne uspehe i na takmičenjima iz matematike, a u srednjoj školi i na takmičenjima iz informatike.
Pored navedenog Marko je imao širok spektar ineteresovanja – bio je član redakcije časopisa Luping. Za taj časopis je pisao i članke, voleo je da putuje – bio je na Hilandaru, Jerusalimu, Istanbulu, a ispred Ministarstva za nauku išao je na službeni put u Englesku.
Otac Bogoljub mi je ispričao dve zanimljive anegdote iz Markovog života-
Posle jedne partije na turniru Marko je ispričao ocu da mu se za vreme partije jako išlo u toalet i pošto je pozicija bila ista nudio je protivniku remi više puta ali je ovaj to uporno odbijao. Otac ga je pitao i šta je onda uradio, a Marko je odgovorio da je onda morao brzo da ga pobedi.
Druga je iz privatnog života. Pošto je živeo potpuno sam i zasmetala mu je prevelika briga roditelja zabranio im je da dolaze kod njega nenajavljeni.
Marko najverovatnije nije mogao da postigne vrhunske rezultate u šahu, zbog svojih fizičkih predispozicija, ali je pravi primer kako šah i problemski šah, uz potpunu posvećenost roditelja, mogu da pomognu detetu da dostigne najviše intelektualne sfere i da postane snažna i zdrava ličnost, kao i uspešan i ostvaren poslovni čovek sa puno dobrote i empatije prema drugim ljudima.
Slobodan-Sloba Radović, poznati šahovski radnik iz Kanade, preminuo je 22 decembra 2020 u Torontu, posle teške i duge bolesti potpomognute covid 19 virusom. Rođen 1943 u Kraljevu.
Sloba je iza sebe ostavio suprugu Miru i sina Stefana, rodbinu i brojne prijatelje.
Bio jedan od inicijatora i osnivača (uz Rada Veljovića i Mila Obradovića) Šahovskog kluba “Sveti Sava” u Mississaugi pored Toronta i veliki zaljubljenik u šahovsku igru.
Mississauga 1992. S. Radović, Zoran Ognjanović, Živan Todorović (upokojeni), Lazar i Stanimir ILIĆ
Nijedna šahovska manifestacija u Torontu nije se mogla zamisliti bez njegovog prisustva i takođe je igrao na turnirima i u U.S.A. Jedno vreme je i vodio šahovski klub Sveti Sava. Bio je učesnik svih turnira koje su organizovali Šah klub Sveti Sava, Serbian Chess Federation of Ontario, Božićni brzopotezni turniri Zorana Tutića, Nijagarini turniri itd.
Ekipno takmičenje, 2002
Kad Šahovski klub nije radio obožavao je kućne mečeve sa svojim prijateljem Simom na 15 min po igraču uz kafu meze i šljivovicu (Sokolovu staru-veoma popularnu u Kanadi).
Bio je veliki šahovski zaljubljenik velikog srca i široke duše. Sećam se kad sam se preselio preko bare februara 1992, povezao me je sa svim šahistima i pokazao gde se sve igra šah u Totontu eriji. Bilo je pravo zadovoljstvo diskutovati s njim o poznatim turnirima, šahistima i ostalim temama. Još uvek se sećam kad sam ga pitao kakav se šah igra u U.S.A.? Ogovorio mi je: U Americi ti je najpopularniji američki fudbal i bejzbol. Mali broj ljudi igra šah, ali ako se odluče za šah, vrlo su borbeni i kad plate veliku upisninu za učešće (nema sponzora-nagrade se formiraju od upisnine) svako očekuje da uzme neku nagradu, i lakše je američkom šahisti izvaditi zub, nego dobiti pola poena bez borbe!!!
Trebalo mi je puno godina da to shvatim-potpuno je tačno.
Sloba je ostavio veliki trag u šahovskom zivotu Srba u Torontu. Neka ga anđeli nebeski čuvaju za sve što je uradio. Počivaj u miru Božijem i večna ti slava prijatelju!
Preminuo Anatolij Sisoev je Karpovovljev sunarodnik, političar, šef Šahovske federacije Sverdlovske oblasti.
2000-ih, zahvaljujući njemu, održani su kružni super turniri za žene u Krasnoturinsku, kao i svjetska timska prvenstva i pojedinačna za žene u Jekaterinburgu.
