Ben Gabriel: Na ovaj način smo se oprostili od Šulave…
IN MEMORIAM – NENAD ŠULAVA
Advertisements
In memoriam
ŠULE (treći dio)
IN MEMORIAM: NENAD ŠULAVA (25.decembar 1962 – 05.septembar 2019)
Piše: Velemajstor Milan Draško
Zajedno smo odlazili na veliki turnir Melody Amber, koji se nekoliko godina održavao u hotelu „Palais de la Mediterranee“, pored promenade u Nici. Tamo smo sreli Horta i Ljubojevića, uvažene goste organizatora. Ljuba nas vodi na piće u susjedni restoran.
Šule mi je sa uvažavanjem pričao o Aronjanu. „Levon i njegov otac pozvali su mene i Martine na ručak“. Nije imao lijepe riječi za Magnusa Karlsena, koji je oštrim pokretom ruke odbio fotografisanje ispred hotela.
Anand ga je oduševio jednim uljudnim gestom. „Corsica Masters“ 2004, Bastija. U prvom dijelu velikog festivala Šule je igrao dobro i plasirao se na glavni spektakl; 16 igrača igraju rapid partije na ispadanje (dvokružno). Već na startu duel sa Anandom. Remi u prvoj partiji! „Anand je ponudio remi u 19. potezu, što nije dopušteno pravilima“. „Kako je sudija reagovao“? „Pobjegao je na drugu stranu“!? U drugoj partiji Šule previđa taktički udar u 13. potezu i uskoro gubi. Bio je to, ipak, najdostojniji otpor Anandu koji je zatim savladao M. Gurjeviča, E. Bakroa i S. Rubljevskog sa 2:0.
Kup evropskih šampiona 2007 u Kemeru. Anand nastupa za OSG Baden-Baden. U prostranom holu hotela „Limra“ televizijska ekipa spremna za intervju s Anandom. „Ja sam slučajno prolazio na distanci od desetak metara. Kada me ugledao Anand je napustio TV ekipu i došao do mene da se pozdravimo“! Šule je isticao Anandovu skromnost. Kad već pominjem Kup šampiona, treba reći da su ekipe za koje smo Šule i ja igrali postigle sjajne uspjehe; ŠK Zagreb osvaja peto mjesto u Evropi, a sarajevski Željezničar sedmo!
I jedna smiješna situacija iz Kemera. Šule je boravio u hotelu „Limra“, ja u drugom, udaljenom stotinak metara. Jutro, Šule stiže na recepciju našeg hotela i iz pristojnosti pita može li se popeti do moje sobe. Odgovara mu osoba, sa strane, koju Šule u tom trenutku ne vidi. „Nije dozvoljeno da idete do sobe, ako niste naš gost“. Šule ne može da vjeruje, ogorčeno govori:“ Vi se ponašate kao da ste policajac“! Mlada žena guste, crne kose ležerno mu odgovara:“Pa ja i jesam policajac“! Tek kad je okrenuo glavu Šule je ugledao mladu ženu u policijskoj uniformi i nasmijao se. Naravno, ja sam brzo sišao i otišli smo na piće.
U Nici smo se sjajno družili. Odlazili na glasovitu cvijetnu pijacu, peli se na uzvišenje „Le Chateau de Nice“. Veoma lijep park sa neobičnim vodopadom. Naslonjeni na kamenu ogradu posmatrali smo široki pojas mora, Englesku promenadu, čuveni hotel „Negresco“ i krovove Starog grada. Širio se prijatan miris lavande i borovine. Vodili su me u restoran kod Marija, iznad gradske marine.
Čest gost u restoranu bio je čuveni režiser i glumac Roberto Beninji („Život je lijep“). Šule je jedva čekao da ugosti prijatelje poput M. Palca, H. Stevića, R. Zelčića. Pokazivao mi je kuću gdje je živio Anri Matis. Volio je slikarstvo, posjećivao muzeje. Posebno je cijenio holandske slikare 17. vijeka, na čelu sa Remrantom. Šule je govorio pet svjetskih jezika.
Posljednji susret dogodio se na Olimpijadi u Batumiju 2018. Debitovao je u reprezentaciji Monaka. Već je bio narušenog zdravlja, vidno omršao. Mislio sam da je to zbog šećera; tipičan je gubitak težine. Odlazio sam iz hotela „Euphoria“ u drugi dio grada (Stari Batumi) do „Welmond hotela“. Šule, Martine i ja prošetali bi do jedne prostrane restoranske bašte uz Crno more i dugo sjedili, pričali. „Mogli bi po jednu rakiju“? Šule mi uručuje tri lijepa poklona. „Mali znaci pažnje“. Poziva me da na slobodan dan budem njegov gost na izletu do vodopada Makhuntseti, 40 km. od Batumija. Ne zamjerite što ću naš posljednji susret opisati malo detaljnije. Putuje kompletna ekipa Monaka, predvođena nekadašnjim stanovnikom Tbilisija, velemajstorom Igorom Efimovom.
Stižem u majici kratkih rukava i Šule me kritikuje:“Drale, kako si mogao to obući, pa ovo je Kakvaz“?! Nailazi Igor i govori da se penjemo (put za Boržomi), ali ne tako visoko. Pokazalo se da sam dobro izabrao, jer sunce izdašno grije. Obišli smo poznati vodopad visok oko 100 metara i okružen bujnim rastinjem. Mnogo je ljudi oko vodopada i malo niže, gdje se prodaju suveniri, ručni radovi od drveta, razglednice, magneti. Na par tezgi neobično ukusan slatkiš. U ljusku osušenog crnog grožđa stavljuju se orasi i lješnjaci. Zatim se nanižu na tanku špagu. Izuzetno prijatan ukus.
Potom smo šetali po drevnom kamenom mostu, posmatrajući rijeku i restorane koji se jedva naziru kroz granje. Igor Efimov je posljednji put posjetio ovu lokaciju prije 36 godina! Imao je veliku želju da opet dođe. Već tri decenije živi u italijanskoj banji Montecatini Terme sa suprugom i kćerkama. Završavamo izlet gala ručkom u restoranu „Chala“. Imali smo sreće jer se restoran već sutradan zatvarao. Najukusnija je bila jesetra od 2,8 kg, koju su Igor i Šule birali u ribnjaku. „Malo je ovo, govori mi Šule“. Donose još jednu, manju jesetru. Pijemo poznatu gruzijsku rakiju „Chachu“, koja ima zanimljiv raspon jačine (45-70%). Nisam neki stručnjak, ali rekao bih da rakija koju smo tog popodneva pili ima najmanje 55%. Odlična su domaća vina, pogotovo bijelo, neobičnog ukusa. Velemajstor Giorgi Bagaturov rekao mi je na jednom turniru u Turskoj. „U Gruziji treba kupovati vino. Naš famozni konjak nije kao nekada“.
Nakon obilnog ručka šetamo po livadi pored rijeke. Zanimljiv je mali vodopad pored koga se fotografišemo. Prilično dugo ostajemo u prirodi, a kad se vratismo u restoran, zatičemo naš stol netaknut. „Sad je najljepše“, govori mi Šule, dok uzima komad hačapurija. Šule ide prema konobaru da plati, ali ga Igor oštro zaustavlja. „Jedna je cijena kada ti pričaš s njim, a druga kad ja razgovaram.
Igor, Nenad i Martine odlazili su u „Khinkali house“, u starom dijelu Batumija, uživajući u karakterističnom gruzijskom jelu; hinkaliju. To je gruzijska knedla (sjeckano meso obavijeno tijestom). nastala u oblasti visokih planina. Mesno punjenje je sirovo, kada se kuva sokovi od mesa ostaju unutar knedle. Igrajući svojevremeno u Tbilisiju zavolio sam neobični specijalitet.
Šule me pri kraju Olimpijade poziva na večeru (praseće pečenje). Nekako sam se odvikao od jake hrane, naročito uveče. Nisam otišao i strašno žalim! „Našao sam Te dosta dezorijentiranog u cijeloj situaciji. Ništa nisi primijetio. Nastojao sam provesti što više vremena s tobom, jer sam slutio da je ovo naš zadnji susret“. Kako sam mogao znati da još od maja 2018. boluje od raka gušterače?! Nikom nije govorio, niti se žalio! Naš posljednji susret u životu desio se u čudnim okolnostima. Posljednje kolo Olimpijade privodi se kraju, idem prema autobusu koji nas vozi do hotela. Međutim, primijetim kako se Šule prepire sa redarima blizu izlaza. „Totalna diklićijada! Ostali su mi u sali cvikeri vrijedni 300e. Zamisli, Drale, oni mi ne dozvoljavaju da se vratim i uzmem ih“. Odmah se uključujem u svađu sa redarima, obojica im upućujemo oštre riječi. Izgleda da je naša sinergija urodila plodom; nakon petominutne prepirke puštaju ga unutra. Nema mnogo vremena, jer autobus koji ga prevozi do aerodroma samo što nije krenuo. Ima neke simbolike u ovom događaju; opet smo bili zajedno, kao toliko puta ranije!
Četvrtak ujutro, tek je prošlo osam. Zove me Cvitan, stari Šuletov i moj prijatelj, još iz omladinskih dana. Sjećam se kako mi je Šule govorio 1981:“Jesi li vidio, Cviki postade vakpr tasvje“. Cviki je u velikom stilu osvojio Omladinsko prvenstvo svijeta u Meksiku. „Nisu dobre vijesti. Šule nam je umro. Sad mi javio Branimir Jukić“. Osjećaj kao da je kraj svijeta. Tužno je kad odlaze ljudi čiste, djetinje duše! Ruka mi drhti, ne mogu dalje pisati.
Zbogom dragi Šule!
Addio amico!
Velemajstor Milan Draško
(Kraj serijala)
ŠULE (drugi dio)
IN MEMORIAM: NENAD ŠULAVA (25.decembar 1962 – 05.septembar 2019)
Piše: velemajstor Milan Draško
Ponovo susret na turniru „Varallo 1993“. Stanujemo u hotelu van grada. Postao sam velemajstor, daju mi jednokrevetnu sobu. Šule i Vladimir Bukal u dvokrevetnoj. Naravno, bez ijedne riječi dajemo Bukiju ključ od jednokrevetne, a mi, kao i obično. Buki je bio na visini kozerskog renomea, pričajući anegdote. Uveče smo nas trojica sjedili skupa, a Nikola Mitkov šaljivo dobacivao; Zar vi niste u ratu?!
Turnir u Montekatiniju, blizu Firence, 1995. Tog dana Šule igra važnu partiju protiv velemajstora Malanjuka. „Šta da igram protiv njegove Holandske? Da je nekako remizirati“. Partija nije bezgrešna, Malanjuk je propustio bolje, čak dobitničke nastavke, ali vrijedi pogledati dijagram nakon 28. poteza.
Bijeli: Kd2, Dc3, Tc1, Sd5, Se4; pješaci: c4, f2, h2;
Crni: Kg8, Dh4, Tb8, Td8; pješaci: a2, a7, e7, g6, h7;
Veliki obostrani cajtnot. Šule pokazuje partiju Emiru Dizdareviću i meni, isto veče.
29.De5! („Hadžialagić“! Aluzija na fudbalera Sarajeva koji je udario glavom protivničkog igrača). 29… Dh6 (26…Tb1!) 30. Kc2 (Ke2) 30… Dh3? (30…Dc1!). Sada slijedi zaista lijepa matna slika; 31. Se7-Kf8 32. Dh8!-Ke7 i Malanjuk ujedno predaje jer slijedi 33. Dg7-Ke6 34. Df6 mat!; ili 33… Ke8 34. Sf6 mat!
Šule je od ove analize napravio festival smijeha! Kasnije pobjeđuje Sergeja Tivjakova, odlično finišira i osvaja velemajstorsku normu. Javlja se majci iz govornice u centru, da podijele radost. Vidim da je promijenio raspoloženje. Šta se moglo dogoditi? „Dolazili su oko ponoći po tebe“. Završne ratne operacije u Hrvatskoj. Šule je već bio na ratištu, ubjeđujem ga da ne stavlja glavu u torbu. „Šule, čini se da je sve već dogovoreno na visokom političkom nivou. Neće trajati duže od tri dana“. Rastajemo se u Firenci, on ipak osjeća patriotsku obavezu i vraća se u Osijek. Ja ga razumijem, ali brinem.
Pa turniri u Arku, kod Kristine Rigo, i Saint-Vincentu, Kanu, krajem vijeka. Koliko razgovora, šetnji Kroazetom i stazom pored rijeke, koliko radosti i humora.
Šule osvaja velemajstorsku titulu 2000. godine. Sa 38 godina postaje član olimpijske reprezentacije Hrvatske i nastupa na olimpijadama u Istanbulu i Bledu. Najveći rejting (2561) dostiže u novembru 2010. Iste godine zauzeo je treće mjesto na izuzetno jakom prvenstvu Hrvatske. Ostvario je niz značajnih pobjeda protiv jakih velemajstora, poput Majlsa, Tivjakova, Malanjuka, Atalika, Fedorčuka. U lijepo vođenim završnicama pobjeđuje Burmakina, Ejngorna, Lernera, Krivoručka. U prvoj deceniji novog vijeka igrao je sa velikom energijom i puno optimizma. Pobijedio na brojnim openima u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj.
Vraćam se dogodovštinama sa turnira, znam da je to po Šuletovom ukusu.
Sjećam se ljetnjih turnira u Lido degli Estensiju, u provinciji Ferara i Kortini d’Ampeco, poznatom skijaškom centru (2003). Lido je obilježila vrlo ugodna atmosfera. Glavni organizator Salvatore Galiano bio je dobar, učinjen čovjek. D. Blagojević, S. Ćetković i ja stigli smo iz Crne Gore dva dana ranije, Salvatore je to s lakoćom ispoštovao. Hrana je bila sjajna, veliki švedski stol sa morskim plodovima. Šule i ja ustajali smo u šest ujutro da gazimo po plićaku Jadranskog mora. „Drale, to je odlično za zdravlje“. I osjećali smo svježinu za vrijeme partija. Jednog dana smo iznajmili bicikl i vozili gradom, osjetivši se ponovo dječacima. U Kortini smo posjećivali jezero sakriveno u gustoj šumi, koje je nekad pohodio Hemingvej. Veliki pisac piše o tome u zbirci priča „U naše vrijeme“. Stanovao sam u hotelu „Concordia“, koji se pominje u sjajnoj knjizi.
Šule je tada dolazio na turnire sa Martine Dubois (WIM), nekadašnjom reprezentativkom Francuske. Živjeli su zajedno u Nici od kraja devedesetih. Nenad je uživao na Azurnoj obali. Šetnje Engleskom promenadom, odlasci u Monte Karlo do kazina, večere sa prijateljima. I žena sa kojom je dijelio ljubav i pronašao životnu ravnotežu.
Šahovski klub Hyeres, iz istoimenog, najjužnijeg grada francuske rivijere, ulazi u najaču francusku ligu 2008. Šule mi sređuje da igram za klub. Divan gest! Nastupao sam četiri sezone. Pamtim naš izlet do kazina u Monte Karlu. Martine je otišla kod majke u Lil, idemo Šule i ja. Dočaravam završni dio priče. Noć je lagano odmicala, posljednji voz za Nicu polazi u 23:50. Kazino se zatvara u 02:30, a prvi jutarnji voz za Nicu kreće u 05:19 Bilo bi nezgodno propustiti posljednji večernji voz, ali nije lako prestati s igrom. Ubijeđivao sam Šuleta da je zadnji momenat da krenemo, zatim otišao u garderobu po jakne. Šule je oblačeci jaknu još uvijek igrao, na kraju bio sitan minus.
Kada smo izašli shvatismo da imamo vrlo malo vremena i što je još gore, ne znamo tačno ni gdje je stanica! Šule uvijek dolazi autom, sa Martine, ja nisam obratio pažnju kad smo dolazili. Počeli smo manijački trčati, pri dnu jedne ulice ugledasmo troje mladih ljudi koji su takođe brzo trčali. Krenuli smo za njima i tek tada uočili putokaz za stanicu. Stižemo u posljednjim trenucima, voz je krenuo nakon pola minuta. “Vidiš da sam mogao odigrati još jedno dijeljenje”! šaljivo je rekao Šule.
Šule mi prepričava zanimljiv doživljaj iz kazina, s početka njegovog boravka na Azurnoj obali “Za stolom za blek džek igra svih sedam igrača, oko stola velika gužva. Plav, sportski građen čovjek, u svijetlom džinsu, stavlja žetone zajedno sa mojim. Procijenio je da ne igram loše. Ide nas karta, kreće uspješna serija. U jednom momentu proslavljamo dobitak poput odbojkaša, udarajući se rukama. Tek tada primijetim da sam se uortačio sa Bjernom Borgom”! Čuveni švedski teniser živio je tada u Monaku.
Velemajstor Milan Draško
(sutra poslednji, treći dio)
IN MEMORIAM: NENAD ŠULAVA (25.decembar 1962 – 05.septembar 2019)
Šule
Prvi dio
Piše: velemajstor Milan Draško
Nikada neću zaboraviti te suze! Bosanska Krupa, ljeto 1981. Poziv sa recepcije i glas crnokose recepcionerke Selme. „Vaš stric je ovdje. Možete li sići“? Moj otac se 24 dana borio za život u splitskoj bolnici, znao sam da je svemu došao kraj. Šule je gorko plakao u holu. Bili smo glavni favoriti Šampionata koji sam tužno napuštao. Šule je osvojio titulu, a mi nastavili prijateljstvo koje će trajati 42 godine!
Bože, kako vrijeme prolazi. Dvadeset osmog avgusta 2019. dobijam poruku iz Nice, koju djelimično prenosim:“Dragi prijatelju Drale. Bolest me odnosi. Pazi na sebe, uživaj u životu. Popij nekad jednu i u moje ime! Lijepe su uspomene iza nas!! Čekam transfer u ustanovu odakle se ide direkt pod lopatu. Rak gušterače, prešlo na jetru. C’est la vie! Rendez vous kod Boga. Pozdrav svima! Pozdravi puno Lazu i držite se. Šahovski kruh nije lagan“. Ne mogu vjerovati, riječi mi skaču pred očima! Pišem mu o dva slučaja u mom zavičaju, kada su dvojica komšija pobijedili karcinom gušterače. „Nažalost, defintivno je svemu kraj, ostaju nam samo uspomene na sve divne turnire. Drži se Drale moj, život je prelijep“. Ne mirim se:“Koliko si samo prekrasnih gestova napravio. Šule, nemoj još otići. Molim te“!
Upoznali smo se na Pionirskom prvenstvu Jugoslavije u Vrhnici, 1977. Godinu kasnije obojica debitujemo na omladinskoj sceni. Državni šampionat u Han Pijesku, sastajemo se u ranoj fazi. Sekundira mi IM Nedeljko Kelečević, ali tog dana dolaze Gaćina i Šušić iz Šk Bosna da mi pruže podršku. Već u otvaranju gurkaju se ramenima, jer je Šule previdio figuru. Ja, naravno, igram nešto „sa strane“, pošto smo dogovorili remi. Šuletov sekundant Vlado Nestorović-Foka preskočio je jedan red, pripremajući partiju iz Informatora!
Uoči Balkanijade u Atini 1981. imali smo kratke pripreme u Osijeku. Tada sam upoznao Šuletovu majku Mariju koja je priredila ručak za mlade reprezentativce. Isijavala je neku blagost mada znam da njen život i Šuletovo djetinjstvo nisu bili nimalo laki.
Liga u „Zlatnim Stijenama“ (Pula), 1982. Cimer sam sa četrnaestogodišnjim Ivanom Sokolovom. Šule nam se pridružuje na nekoliko dana. Gledam kako slaže neke stare novine na drvo između kreveta i zida. „Šta to radiš“? „Sačekaj da dođe Ivan“. Čim se Ivan pojavio, Šule mu govori:“Evo, mislim da će ti ovdje biti udobno za spavanje“!? Naravno, slatko se nasmijasmo.
Povratak sa Balkanijade u plovdivskom hotelu „Novotel“. Uskoro počinje Open Zagreb 1982. Kreću i predavanja na žurnalistici u Sarajevu, ali, ne možemo odoljeti Igri. Mala soba u hotelu „Laguna“ u Kranjčevićevoj, pored stadiona NK Zagreb. Uveče sam ostajao u sobi, čekajući da Šule obavi telefonski razgovor iz govornice. Bio je zaljubljive prirode, u pitanju je jedna ljepuškasta, manje afirmisana šahistkinja. Vraća se zadovoljan. Tada se rađa još jedna pasija u njegovom životu; jamb. Do kasnih sati vježba, igra sam sa sobom.
Tih godina obožavao je odlaske u diskoteku, posebno uživajući u pjesmama Džonija Štulića i grupe „Azra“. Volio je i pjesmu „Idola“-„Maljčiki“. Ponekad bi se našalio na račun svog pjevanja. „Ja sam nastupao u dječijem horu, ali me nastavnica stalno marisala po brentači“! Imao je neobičnu terminologiju, koja se meni dopadala, izazivala smijeh. Svaki naš susret donosio je raskoš pozitivne energije. Stalno smo se smijali.
Moj prvi turnir u Italiji, Kaorle 1989. Upravo sam stigao na beogradski aerodrom, nakon turnira u Kopenhagenu. Šule mi javlja da je sredio uslove zahvaljujući mom solidnom rejtingu (2505). Prijatno iznenađenje, ali se čudim, jer je organizator turnira tvrd pregovarač. Idem direktno na željezničku stanicu, uzimam rezervaciju za spavaća kola i pravac Italija. Da je naporno, jeste. Drugačije podneblje, drastična promjena klime. Ispostavlja se da nemam uslove, moram sve platiti, ali nema veze. Lijepo smo se družili u malom, šarmantnom gradu. Šule je stigao sa suprugom Sanjom, stanovali smo u istoj kući.
Zove me iz Osijeka, samo nekoliko dana nakon Kaorlea. „Hoćemo li ići u Varalo“? „Gdje se nalazi taj grad“? „Negdje u brdima blizu Novare“. Turniri u Varalu najljepši su šahovski događaji na kojima smo zajedno igrali! Šule je odigrao svih pet, ja četiri turnira. Na festival „Varallo 1990“ putujemo sa Sanjom Vuksanović (WGM) i Đorđem Stefanovićem, glavnim urednikom šahovske rubrike „Sportskog Žurnala“. Oni idu dalje, na festival u Bilu. Stigli smo do Novare, ali molimo Sanju da nas još malo vozi, makar do Borgosesije. Sanja je veoma korektna; vozi nas do centra Varala! Za moju prijateljicu to nije glavni utisak već Šuletovi i moji razgovori. Govori nam, smiješeći se: „Niste zatvarali usta od Zagreba do Varala“!
Te godine osvajam prvi velemajstorski bal na turniru „Mursa 1990“. Bio sam gost kod Sanje i Šuleta. Malo je reći da su bili divni domaćini. Šetali smo pored Drave, uveče odlazili u restorane. Gospođa Zdenka, Sanjina mama, priređivala je sjajan čobanac. Išli smo na ručak i kod Foke. Jednom je Šule pozvao Hazima, svog velikog prijatelja, da uživa u brzopoteznim partijama. Smatrao je da veoma dobro igram blic, očekivao da se Hazim oduševi. Međutim, tog dana gubim od Šuleta, pa je Hazim ostao u nedoumici. Šule se pomalo nelagodno osjećao zbog moje igre!?
Putovali smo na turnire u Budimpešti, Zapadnom Berlinu, Aosti. Sjećam se telefonske govornice unutar restorana u Aosti, odakle je zvao Sanju. Jedne decembarske večeri 1990. stiže divna vijest; dobili su sina Luku!
Šule je često predlagao da u jutarnjim satima radimo varijante. Imao je istraživački dar, volio analizirati. Boravimo u hotelu „Al Caminetto“, ali redovno odlazimo na jamb u „Europu“, u srcu Aoste. To veče igra protiv Barlova, Nenada Aleksića i Cvitana (oni se mijenjaju). Ja sam posmatrač. Jedino je meni dozvoljeno, dvojicu naših poznatih internacionalnih majstora Šule nije pustio u uski prostor blizu recepcije. Kockarska nervoza. Odlazim malo ranije, ne znam kakav je ishod. Sutradan opet analiziramo, ali uhvatim Šuletov pogled negdje u daljinu. „Šta je bilo, Šule“? „Ma, ništa naročito, zaronih sinoć 800 maraka“! Već sutradan je bio u plusu. Koliko partija jamba sa R. Zelčićem, Š. Nurkićem, N. Aleksićem, M. Lazićem, I. Miladinovićem. Kad bi Šahbaz gubio, onda ni moje prisustvo nije poželjno. Zelčić je prepričavao njegovu rečenicu:“Ovdje nešto koči“!
Turneju u predvečerje rata (Sestola, Kaorle, Varalo) opisao sam u knjizi „Putujući sa figurama“. Rastali smo se u Varalu, krajem jula 1991. On je otišao da igra turnir na Siciliji, ja se vratio u Čapljinu. U jesen je počela opsada Osijeka, čuli smo se svaki dan. „Mišići će mi atrofirati“, žalio se. Kasno popodne, šetam s kraja na kraj balkona i odjednom pomislim:“Samo da se Šuletu nešto ne desi. Kako ću ja bez njega“?! I krenuše mi suze. Nekoliko dana kasnije pozovem njega i njegovu porodicu kod sebe u Čapljinu. Mogli su doći i oćuh Drago, punica Zdenka i njen suprug Zvonko, ne samo Sanja, Šule i mali Luka. Bez vremenskog limita, dok se ne smiri tamošnja situacija. Nikad nisam osjetio dublje prijateljstvo. Šule nije želio da napušta Osijek.
Velemajstor Milan Draško
(Sutra drugi dio)
IN MEMORIAM – VELEMAJSTOR NENAD ŠULAVA (1962-2019)
NENAD ŠULAVA
(1962-2019)
Nenad Šulava je rođen u Osijeku 25.12.1962. godine. Titulu međunarodnog majstora osvojio je 1986 godine a titulu velemajstora 2000. godine. Igrao je za Hrvatsku na dvije šahovske olimpijade, 2000-2002. godine.
Poslednjih dvadesetak godina živio je u Nici.
Saučešće familiji i prijateljima preminulog velemajstora Nenada Šulave.
Evo i nekoliko partija preminulog velemajstora:
Jankovic,Alojzije (2540) – Sulava,Nenad (2496) [A40]
21st Croatian Championship 1a, 25.09.2012
1.d4 g6 2.c4 Bg7 3.Nf3 c5 4.d5 d6 5.e4 e6 6.h3 Ne7 7.Bd3 0–0 8.0–0 Nd7 9.Nc3 a6 10.a4 h6 11.a5 exd5 12.exd5 f5 13.Bd2 g5 14.Na4 g4 15.hxg4 fxg4 16.Nh2 Ne5 17.Be2 h5 18.b4 cxb4 19.Bxb4 Nf5 20.Ra3 Qg5 21.Nb6 Rb8 22.c5 Bd7 23.cxd6 g3 24.fxg3 Nxg3 25.Rxf8+ Rxf8 26.Nxd7 Nxd7 27.Bf3 Rc8 28.Qd2 Qh4 29.Rd3 Be5 30.Bd1 Rf8 31.Rxg3+ Qxg3 32.Nf3 Bf4 33.Qd3 Ne5 34.Qe4 h4 35.Be1 Qg4 36.Kf1 h3 37.g3 h2 38.Kg2
38…Qh3+ 39.Kh1 Qf1+ 40.Kxh2 Ng4# 0–1
Sulava,Nenad (2480) – Colovic,A (2502) [D17]
3rd Bratto Italy, Open, 24.08.2013
1.d4 d5 2.c4 c6 3.Nf3 Nf6 4.Nc3 dxc4 5.a4 Bf5 6.Nh4 e6 7.Nxf5 exf5 8.e3 Bb4 9.Bxc4 0–0 10.0–0 Nbd7 11.Qc2 g6 12.Kh1 Rc8 13.Ba2 Qa5 14.f3 c5 15.Bd2 Nb6 16.dxc5 Qxc5 17.e4 fxe4 18.Bh6 Rfe8 19.fxe4 Rc6 20.Rf3 Nc4
21.Rxf6 Rxf6 22.Nd5 Rf2 23.Qxc4 Qxc4 24.Bxc4 Rxe4 25.b3 Re1+ 26.Rxe1 Bxe1 27.Ne7+ Kh8
28.Be3 1–0
Sulava,Nenad (2540) – Grigoryan,Avetik (2614) [E70]
Corsica Masters, 25.10.2011
1.d4 Nf6 2.c4 g6 3.Nc3 Bg7 4.e4 0–0 5.Nf3 d6 6.Be3 e5 7.dxe5 dxe5 8.Qxd8 Rxd8 9.Nd5 Na6 10.0–0–0 Bg4 11.Bg5 Rd6 12.h3 Bxf3 13.gxf3 Re6 14.h4 c6 15.Nc3 h6 16.Be3 Bf8 17.Na4 Ree8 18.c5 Nc7 19.Bc4 Rad8 20.b4 Kg7 21.Nb2 Be7 22.Bb3 a5 23.Nc4 axb4 24.Nxe5 Rxd1+ 25.Rxd1 Rf8 26.Nd7 Rd8 27.Bd4 Nce8 28.Bb2 g5 29.hxg5 hxg5 30.Kc2 Kh6 31.Rh1+ Kg7 32.Ne5 Bxc5 33.Nxf7 Ra8 34.Nxg5 Bxf2 35.Rh7+ Kg6
36.Bf7+ Kxg5 37.Bc1+ 1–0
Sulava,Nenad (2552) – Ortega,Lexy (2481) [A11]
10th Open, 15.02.2002
1.c4 c6 2.e4 d5 3.exd5 cxd5 4.cxd5 Nf6 5.Nc3 Nxd5 6.Nf3 e6 7.Bc4 Nxc3 8.bxc3 Nd7 9.0–0 Bd6 10.d4 0–0 11.Re1 Qc7 12.Qd3 b6 13.Re4 Bb7 14.Rh4 Nf6 15.Bb3 Rac8 16.Bd2 e5 17.Ng5 h6
18.Rxh6 Ba6 19.Qf5 gxh6 20.Qg6+ Kh8 21.Qxh6+ Kg8 22.Qg6+ Kh8 23.Qxf6+ 1–0
Sulava,Nenad (2549) – Csom,Istvan (2478) [E00]
5th Paks Cup GM, 23.08.2000
1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.g3 c5 4.d5 exd5 5.cxd5 d6 6.Nc3 a6 7.a4 g6 8.Bg2 Bg7 9.Nf3 0–0 10.0–0 Nbd7 11.Bf4 Ne8 12.Qd2 Rb8 13.Rab1 b6 14.b4 Rb7 15.Rfc1 Qe7 16.h3 Rc7 17.Bg5 Nef6 18.Na2 Re8 19.bxc5 Rxc5 20.Nc3 h6 21.Be3 Rc4 22.Nd4 Qf8 23.Nc6 Nc5 24.Qa2 Rxc3 25.Rxc3 Nxd5 26.Bxd5 Bxc3
27.Bxh6 Bg7 28.Bg5 Bxh3 29.Rxb6 Bg4 30.Qc4 Bxe2 31.Qh4 Nd7 32.Rb7 Ne5 33.Be7 Bf3 1–0
IN MEMORIAM – BRANKO PAUNOVSKI
Branko Paunovski (1956-2019)
Prekjuče je u Skoplju preminuo poznati šahovski radnik Branko Paunovski (1956-2019).
Bio je dugogodišnji predsednik kluba BM KISELA VODA za kojeg su svojevremeno nastupali Ivan Ivanišević i Branko Damljanović.
Obavljao je ranije i funkciju direktora reprezentacije Makedonije u vreme njenih najboljih rezultata.
Poslao: Ivan Kocovski
IN MEMORIAM: PAL BENKO
Pal Benko (15. jula 1928. – 26. avgusta 2019.) bio je mađarsko-američki šahovski velemajstor, autor i kompozitor studija završnica i šahovskih problema.
Postao je šampion Mađarske sa 20 godina. Emigrirao je u Sjedinjene Države 1958. godine, nakon što je 1957. godine pobjegao posle Svjetskog studentskog ekipnog prvenstva u Reikjaviku, Island. FIDE mu je dodjelila titulu velemajstora 1958. godine.
Benkovo najveće dostignuće bilo je kvalifikovanje i takmičenje na turniru kandidata – turnir koji je odredio izazivača za svjetskog šampiona – 1959. i 1962. Na oba turnira igralo je osam najboljih svjetskih igrača. Kao osmi je završio 1959. godine, a kao šesti 1962. Benko se kvalifikovao za Međuzonski turnir 1970. godine, čiji pobjednici se kvalifikuju u mečeve kandidata. Ipak, odustao je od mesta na Međuzonskom turniru prepuštajući to mjesto Bobbiju Fischeru, koji je tako na kraju osvojio titlulu svjetskog šampiona 1972. godine.
Benko je završio na prvom mestu (ili dijelio prvo mesto) na osam američkih otvorenih šampionata u šahu, što je rekord. Titule šampiona je osvojio: 1961, 1964, 1965, 1966, 1967, 1969, 1974, 1975. Osvojio je Otvoreno prvenstvo Kanade 1964. godine.
Predstavljao je Mađarsku na studentskoj olimpijadi 1957 u Reikjaviku na prvoj tabli, gdje je postigao 7½ / 12, a Mađarska ekipa je bila četvrta.
Ranije je igrao za mađarsku reprezentaciju na olimpijadi u Moskvi 1956., na trećoj tabli, i postigao je 10/15, i pomogao Mađarskoj da se domogne bronze. Preselio se u Sjedinjene Države, ali tek se 1962. godine pojavio u američkom timu.
Za SAD je igrao šest puta za redom. U Varni 1962. godine Benko je igrao na drugoj tabli, postigao je 8/12 za srebrnu medalju na svojoj tabli, a tim SAD je završio na četvrtom mestu. U Tel Avivu 1964. ponovo se nalazio na drugoj tabli, osvojio je 9½ / 14, a SAD su završile na šestom mestu. U Havani 1966, Benko je bio na trećoj tabli osvojio 8/12, a Amerikanci su osvojili ekipno srebro. Na Luganu 1968, na trećoj tabli je osvojio 6/12, a SAD je završio na četvrtom mestu. U Siegenu 1970, Benko je bio na četvrtoj tabli, osvojivši 8½ / 12, a Amerikanci su ponovo završili na četvrtom mestu. Njegova poslednja olimpijada bila je Skoplje 1972, gde je igrao na trrećoj tabli. osvojio 9½ / 16, a SAD su završile na devetom mestu.
Benko je pobjedio četvoricu igrača koji su svojevremeno držali titulu svjetskog prvaka. To su Bobi Fišer, Mihail Talj, Tigran Petrosian i Vassilij Smislov. Njegov skor protiv Fišera bio je tri pobjede, osam poraza i sedam remija.
Saučešće familiji i prijateljima preminulog velemajstora.
