Piše: GM Rashit Ziatdinov
1972. godine pokazao je Talju poziciju i rekao:
Dvoretsky- Zamisli, takva pozicija, a nema dobitničke kombinacije!
Talj– Šta? Zar nema dobitničke kombinacije???
Dvoretsky- Prestaću da igram na turnirima, ako je bude!
Talj je pokazao kombinaciju, a Mark je prešao na treniranje!
(Preneseno sa fejsbuka)
Olimpiu Di Luppi
Tokom turnira kandidata 1959., sa poraznim rezultatom 0-5 protiv Mihaila Talja i strahujući od hipnoze, Pal Benko je koristio par tamnih sunčanih naočara kada se suočio sa Letoncem.
U svojim memoarima, Talj se prisjeća: „U trećem ciklusu, kada smo sjeli za tablu, Benko, koji je ranije sumnjao da ga hipnotišem, izvadio je iz džepa par tamnih naočara i stavio ih. Ovu ‘inovacija ,’ kao i svaku drugu za koji protivnik unapred zna, dočekao je ‘kontra-udar’. Pozajmio sam neke ogromne tamne naočare od Petrosiana i odmah nakon Benka sam ih stavio. Ne samo da su se gledaoci smijali, ali i ostali učesnici i kontrolori, već i sam Benko. Tako da sam u poslednjoj partiji, nakon igranja g4 u svom 12. potezu održao sam riječ i ponudio remi.Benko je tiho odigrao potez kao odgovor, vrlo brzo pogriješio i došao u izgubljenu poziciju. U 21. potezu sam mogao ili dati vječni šah, ili ići u potpuno dobijenu završnicu sa dva pješaka viška. Dao sam vječiti šah, i mladelački žustro svoju odluku obrazložio novinarima na sledeći način: ‘Kad hoću da pobijedim Benka, ja pobjeđujem, kad želim remiziram, remiziram.’ Danas mogu samo tražiti da mi se oprosti, s obzirom na to da sam tada imao samo 22 godine, ali moram reći da bi sa psihološke tačke gledišta Benku bilo lakše da sam pobijedio u toj utakmici…“
U svojim memoarima, Benko, koji je Talja smatrao „genijem“, napisao je da se igrao sa sunčanim naočarima „jer je [Talj] često zurio u ljude, kao da ih pokušava hipnotisati. Neki su me novinari uvjerili da to uradim, kao šalu. Posle je svijetom kružila priča da sam se ozbiljno zabrinuo da će me Talj hipnotisati!“
Na snimku ispod se vidi i mladi Bobby Fischer kako nakratko gleda partiju između Talja i Benka.
(Preneseno sa fejsbuka)
Bila je 1962. godina i veliki argentinski majstori Carlos Guimard i Miguel Najdorf spremali su se da učestvuju na prvom „Memorijalu José Raúl Capablanca“.
Zabrinut zbog male fizičke pripremljenosti oba šahista, Najdorf je predložio Guimardu da po dolasku u kubansku prestonicu tri dana prije početka turnira sljedeće:
„Lagano večerajte, nemojte piti alcohol, odlazite u krevet rano. Da u boljoj kondiciji dođemo na partije na Trebejištici“.
Međutim, u prvom kolu turnira dvojica argentinskih majstora izgubili su prvu partiju.
Najdorf je insistirao na istom, laganoj večeri, bez alkohola i ranom odlasku u krevet kako bi bio lucidan i odmoran.
Ali nakon završetka drugog kola obojica su opet izgubili partije!!.
Tako se već nestrpljivi Najdorf obratio Guimardu sa novim predlogom:
„Hej Carlos, batali laganu večeru, prati me večeras, imaćemo dobre komade mesa za večeru i napiti se, ludo“.
To su uradili sa velikom pedantnošću!
Sledećeg dana obojica su konačno pobijedili u trećem kolu; Najdorf više nije izgubio nijednu partiju i osvojio je prvo mesto na turniru. Ispred Sovjeta Vasilija Smislova i Leva Polugajevskog.
Što se tiče Carlosa Guimarda, on je turnir završio prihvatljivim rezultatom. Ispred igrača kao što je Ludek Pachaman, između ostalih.
(anegdota koju je Carlos Guimard prenio za novine la nación 1982.)
Anegdota
(anegdota koju je ispričao međunarodni sudija Daniel Green)
Jedne prohladne noći 1970. godine, na velikom međunarodnom šahovskom turniru u Buenos Airesu, posle jednog kola turnira na kojem je Bobby Fischer vodio sa velikom prednošću, pozvale su ga međunarodne šahovske sudije Andrés Aliešević i Daniel Green na večeru.
Posle večere i nakon dugog ćaskanja, njih troje su uzeli taksi i otišli da prvo ostave Fišera u hotelu u kojem je odsjeo.
Odjednom je taksi krenuo drugom rutom od one na koju je Fišer navikao.Auto se zaustavio na semaforu i Fišer, koji se vozio na suvozačevom sedištu, iznenada je otvorio vrata, izašao i krenuo da trči!! Šahovske sudije su uzalud vikali na Fišera da se ništa loše ne dešava.
Bobby, kao sprinter, nije prestajao trčati i izgubio se u mraku noći. Sledećeg dana Daniel Green je pitao Bobbyja „šta mu se dogodilo?“ Ovaj je odgovorio
„Mislio sam da sam žrtva otmice i da ne treba nikome vjerovati“.
Međunarodni turnir u Buenos Airesu 1970.
S lijeva na desno Vasilij Smislov, Miguel Najdorf, Oscar Panno i Bobby Fischer.
Fischer je ubjedljivo osvojio turnir neporažen!!(15/17) ..13 pobjeda i 4 remija, uspjeli su remizirati sa Fischerom samo Najdorf, Smyslov, Reshevsky i mlada superzvijezda u usponu Enrique Mecking
(Preneseno sa fejsbuka)
„Sjajan mamurluk“
Piše: Hugo Rangel Borquez ·
Ratmir Kholmov (1925-2006), bio je veliki sovjetski šahista, a sigurno bi postigao mnogo više da nije bilo njegovih problema s alkoholizmom.
Tako ga je, na primjer, Sovjetska federacija kaznila da ne učestvuje na turnirima izvan sovjetskog bloka zbog kontinuiranih skandala vezanih za alkohol na mnogo turnira.
Godine 1965. učestvovao je na Memorijalnom turniru Kapablanke, na kojem Bobby Fischer (koji se već smatrao prijetnjom za šahiste sovjetskog bloka) nije mogao biti fizički prisutan, već je učestvovao putem teleksa.
Kholmov je noć prije partije sa Fischerom mnogo pio u baru u blizini hotela u kojem je odsjeo.
Vasilij Smislov „zadužen“ za čuvanje Holmova pronašao ga je kasno uveče potpuno pijanog u baru. Smislov, veoma snažan čovjek, praktično ga je odnio u hotelsku sobu vodom skvasio lice i skuvao mu kafu, a onda mu objasnio varijantu Španske partije kako bi se mogao suočiti sa Fischerom sljedećeg jutra. Međutim, Kholmov nije mogao više da prati varijantu i brzo je zaspao. Sledećeg dana, međutim, Kholmov je sa strašnim mamurlukom odigrao sjajno protiv Fischera i ostvario uvjerljivu pobjedu…
Piše: Rashit Ziatdinov
‘Patrijarh’ sovjetskog šaha Mihail Botvinik je rekao o jedanaestom svjetskom prvaku Robertu Fischeru:
Fischer mi je rekao samo tri riječi u životu. Kad smo se upoznali, pokazao je na sebe i rekao: „Fischer. “ Kad smo sjeli da igramo, slučajno smo se dotakli glavama i on je rekao: „Oprostite. “ Na kraju partije rekao je: „Remi. „
(Preneseno sa fejsbuka)
O fenomenalnoj memoriji četvrtog svjetskog šampiona u šahu Aleksandra Aljehina svjedoči slučaj koji se dogodio 1919. godine, kada je radio u filmskom studiju. Muškarac je ušao u hol studija i tražio da se pozove neko od zaposlenih iz vaspitne jedinice.
„Čujem vas, građanin Poluektov“, odgovorio je Aljehin.
— Da li se poznajemo? posjetilac je bio iznenađen.
-Prije četiri mjeseca-, osmjehnuo se Aljehin, -naručili ste lijekove u apoteci Ferein po receptu lekara Zasedateljeva za svoju šestogodišnju ćerku Anu, koja je imala upalu grla. Stajao sam u redu i slučajno sam čuo vaš razgovor sa farmaceutom. Poluektov je ostao bez riječi.
– Iz lijevog bočnog džepa izvadili ste novčanik od sive krokodilske kože i izvadili iz njega…
Ali Aljehin nije završio. Uplašeni gost je istrčao na ulicu i od tada se više nikada nije vratio u studio.
Smješna situacija, ali kada je budući svjetski šampion godinu dana kasnije radio na drugom mjestu – kao islednik u Glavnom istražnom odeljenju policije, mnoge „žrtve“ njegovog sećanja nisu se smejale.
… Aljehin je nekako čuo razgovor između dežurnog odjeljenja i zatvorenika koji se nazivao Ivan Tihonovič Bodrov.
– Šta si rekao, kako se prezivate? Aljehin je intervenisao.
-Bodrov-, ponovio je. – A što?
-Vi niste Bodrov, već Orlov-, pojasnio je Aljehin. – I ne Ivan Tihonovič, već Ivan Timofejevič.
– Prije par godina u vojnom odjeljenju, gdje sam vas prvi put sreo, predstavili ste se kao Ivan Timofejevič Orlov-, rekao je Aljehin. – Na grudima vam je visio pozlaćeni krst na tankom lančiću od bijelog metala, a ispod njega bio mali mladež. Prestupnik se ukočio na mjestu, kao ukopan. Kada mu je dežurni otkopčao kragnu košulje, svi su vidjeli mladež i krst na lancu. Ubrzo je istragom utvrđeno da je ovaj čovjek zaista Orlov, recidivista koji je pobjegao iz zatvora.
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Talj se prije nego što je prešao granicu sa Jugoslavijom kladio sa ostalim reprezentativcima SSSR-a da mu neće trebati pasoš, već samo olovka! I stvarno, jugoslovenski graničari, kada su ga vidjeli, tražili su samo autogram!
(Preneseno sa fejsbuka)
Piše: Rashit Ziatdinov
Carlsen dobro poznaje klasike i savršeno ih koristi! Kao što znate, Carlsen je nedavno dobio partiju protiv GM Raufa Mammadova u jednom potezu crnim figurama nakon 1.e4 g5 i Rauf je predao!
Bila je to klasična zamka koju je velemajstor Vidmar prvi pokazao!
POTPUNO POGREŠAN POČETAK
(priča M. Vidmara o igri bijelim figurama)
1.e4. “Najbolji prvi potez”, rekao je moj protivnik. 1…. e5 2.Ke2.
Partner je s neodobravanjem odmahnuo glavom: „Nije preporučljivo igrati kraljem prerano“, rekao je poučno.
2. … Sf6 3. Kd3. „Nisi me razumio?“ upitao je moj protivnik strogo. Odgovorio sam tvrdoglavom gestom koja mu se nije dopala. A kada sam dodao da sam se vodio dobro osmišljenim planom igre, stranac je odigrao 3. … Nc6 sa očiglednim prezirom.
Sada je bilo potrebno precizno uzeti u obzir sposobnosti neprijatelja, jer bi „lutajući“ kralj morao izbjeći udarce i vratiti se u sigurno utočište. Odlučio sam se za 4. Kc4, i pokazujući na e4 pešaka, objavio sam da sam odlučio da isprobam svoj gambit.
Odgovor je bio nevjerovatan. Moj protivnik je naglo pomeo figure sa table i sa loše prikrivenim bijesom rekao: „Ne igram sa takvom neznalicom!“
(Preneseno sa fejsbuka)
U prvom razredu sa sedam godina nisam znao da igram šah, iako sam viđao svog oca kako svaki dan igra sa prijateljima, ali sam znao mnogo šahovskih reči, – Šah! Mat!
A posebno izreke mog ujaka (očevog brata) – „Drug vuk zna odakle da počne“ i „Daj im slobodu“. Nisam znao na šta misle, ali sam bio siguran da su šahovski i pametno „podučio“ tim izrazima svu djecu okolo
Na čas je došao nastavnik fizičkog i pitao: „Ko zna da igra šah?“ – iz škole je trebalo ubaciti sedmogodišnjaka u tim. Svi su ćutali – pitao je ponovo nastavnik fizičkog- ko je uopšte čuo za šah? Imao sam mnogo hrabrosti, pa sam odmah podigao ruku.
Nastavnik fizičkog me odveo u tim, a dao mi je i kondenzovano mlijeko i kolačiće. Mama je bila veoma srećna, neočekivano je dobila bogatstvo.
Dobro se sjećam prve partije jer se protivnik nije pojavio, a mi smo pobijedili.
U drugoj partiji se pojavio protivnik, ali sam primetio da je krivo odigrao prvi potez skakačem (znao sam potez skakačem) – odmah sam pozvao kapitena i sudiju i ponovo nam je dodeljena pobjeda. Svidjela mi se ova metoda. U trećoj partiji, posle 1. d4 d5 2. e3 Lg4, protivnik je rekao „šah“ – bilo mi je sumnjivo, ali sam igrao Le2.
Sumnja je i dalje ostala, jer sam želio da pobijedim bez igranja poteza, a onda mi je sinulo da to nije bio šah i počeo razmišljati o tome kako se kreću druge figure. Priča se da su u šestom vijeku indijske diplomate poslale perzijskom kralju skup figura i ponudile da odrede pravila igre. Perzijanac je pozvao 100 mudraca koji su odredili pravila – ja sam to uradio u roku od 10 minuta nakon razmišljanja i prisjećanja. Ali riječ „šah“ mog protivnika mi je mnogo pomogla – shvatio sam da ovo nije bio šah! Dva poteza kasnije, shvatio sam da protivnik ne zna da igra i ponovo sam donio poen za tim. Škola je stigla do finala, a ja sam dobio deset konzervi kondenzovanog mlijeka sa kolačićima i otišli smo u Hivu na Republički školski turnir.
Iako sam već otkrio i shvatio kako se igra šah, tamo sam poražen od regionalnih sedmogodišnjaka i nisam mogao ništa da postignem. Ali glavna stvar je urađena! Kondenzovano mlijeko i putovanje natjerali su me da se zaljubim u šah.
(Preneseno sa fejsbuka)
Edward Winter
Walter Penn Shipley piše u Philadelphia Inquireru, kako je citirano na strani 62 American Chess Bulletin, mart 1918:
„U dnevnim novinama bilježimo neobičan prekid u poslovima Lorenza Hansena, Danca, koji je u ovoj zemlji već dugi niz godina i naturalizirani je državljanin. Lorenz Hansen je dugi niz godina bio entuzijastičan šahista i sposoban kompozitor šahovskih problema. U ovoj kolumni objavili smo mnoge njegove probleme, a neke su izuzetnih zasluga. Lorenz Hansen je nedavno uhapšen zbog tehničke optužbe, a savezne vlasti su vjerovale da on ima tajnu šifru i da komunicira s nekim u Grand Rapidsu, Mich. Daljnjim ispitivanjem tajnog koda pokazao se samo kao bezopasna dopisna partija šaha, a potezi se, kao i obično, šalju poštanskom dopisnicomm. Nepotrebno je istaknuti da je gospodin Hansen odmah pušten kada je postalo poznato pravo stanje stvari.
Ova avantura podsjeća na jednu od pokojnog Williama Steinitza. Kada je igrao svoj drugi meč sa Laskerom u Sankt Peterburgu, prije nego što je napustio ovu zemlju, Steinitz je dogovorio razrađeni kod prema kojem je uz male troškove mogao da prenese poteze u svom meču sindikatu njujorških novina. Steinitz je dobio naknadu za svoj rad. Stari šahista je proveo dosta vremena na usavršavanju svog koda, ali su, nažalost, po dolasku u Sankt Peterburg vlasti odmah zaplijenile šifru, navodeći da je nemoguće vjerovati da je koršten samo u cilju slanja šahovskih poteza, a u stvarnosti bio je odavanje tajnih informacija strankama u Americi. Budući da je na taj način lišen svog koda, nije bio u mogućnosti da šalje poteze svog meča, a time je izgubio i plod višemjesečnog teškog rada. Po završetku meča ruske vlasti su vratile šifru Steinitzu, navodeći da su utvrdile da je onakva kakva je predstavljena, ali tada je, naravno, bilo prekasno da bi bila od koristi svjetskom majstoru. Steinitzov nervni slom je nesumnjivo djelomično nastao zbog njegovog velikog razočaranja u vezi ove stvari.’
Da li je bilo šta od navedenog istina, nemamo pojma, a za sada samo ističemo da je drugi meč između Steinitza i Laskera održan u Moskvi, a ne u Sankt Peterburgu.
*
Sa stranice 149 Kako igrati šah kao šampion F. Reinfelda (New York, 1956.):
‘Staunton je bio pompezan i bombastičan, samozvani diktator šahovskog svijeta. Jednom prilikom jedan rival je objavio izjavu da je dobio većinu svojih partija sa Stauntonom. Sledeći put kada su se sreli, Staunton je zagrmio: „Ne možete to odštampati!“ Njegov rival je slabašno promucao da je ta izjava tačna. „Kakve to veze ima s tim? Naravno da je istina!“, bjesnio je Stonton. „Ali još uvijek ne možete to odštampati!“
U C.N. 1624 citirali smo Černejevljevu verziju anegdote u The Bright Side of Chess, kao i (značajno drugačiji) izvještaj G.A. MacDonnella u Illustrated Sporting and Dramatic News. U oba slučaja Stauntonov rival je imenovan kao Löwenthal.
(Kraj)
Edward Winter
U anegdoti na stranicama 18-19 The Bright Side of Chess Černev je ispričao da je „Brejer bio na početku svoje kratke karijere kada se našao kao takmičar na mađarskom turniru“. U Breyerovoj igri protiv von Balle, Balla je najavio mat u tri poteza, a zatim je preispitao varijantu i ispravio svoju najavu na mat u četiri. Suočen s Breyerovom ćutnjom, von Balla je dalje ispitivao poziciju i otkrio da nema mat u četiri. „Što je više gledao, to je njegova pozicija izgledala sve gora. Gledao je, mislio, analizirao, a onda bez igranja poteza – von Balla je predao!’
Nije pronađena nijedna partija koja se uklapa u ovu priču.
*
‘Rubinštajn je trebao da igra protiv Normana u jednom od kola turnira u Hastingsu 1926. Norman je bio spreman, ali od velikog poljskog majstora nije bilo ni traga.’ Tako počinje anegdota na stranicama 20-21 The Bright Side of Chess. Černev navodi da je nakon što je Rubinštajnov sat otkucao sat vremena jedan službenik zatekao majstora kako spava u svojoj hotelskoj sobi. Nakon što je odjurio u turnirsku dvoranu, Rubinštajn je imao samo 30 minuta da odigra svojih prvih 40 poteza, ali je uspio da dobije partiju kada je Normanu isteklo vrijeme na satu.
Problem sa ovim nastaje od samog početka, pošto Rubinštajn nije učestvovao na turnirima u Hastingsu 1925-26 ili 1926-27. On je, međutim, igrao i pobijedio na turniru 1922-23, pobijedivši G.M. Normana u njihovoj međusobnoj partiji (drugo kolo, 28. decembra 1922.). BCM (februar 1923., str. 34) izvještava: „Rubinštajn, iako je na partiju kasnio više od pola sata (obično je kasnio!), brzo je unišio Normana”. Ostaje da se otkrije izvor za Černevljevu anegdotu.
*
Svako ko želi da istoriju šaha učini „zabavnom“ širenjem nepotkrepljenih anegdota i brbljanja, samo treba da izbegne specifičnosti poput datuma i mjesta i da se osloni na riječ „jednom“. Iz Chess Oddities iz 2010. autora A. Dunnea (Davenport, 2003.) uzimamo sledeći izbor:
‘Svjetskom prvaku Emanuelu Laskeru jednom je ponuđena cigara s mirisom opijuma…’
‘Aron Nimzovich je jednom slomio nogu…’
‘Aron Nimzovich jednom je dubio na glavi…’
‘Pal Benko je jednom mislio da Mihail Talj pokušava…’
‘Max Euwe je jednom zatražio da se partija za Svjetsko prvenstvo odloži…’
‘Akiba Rubinstein je jednom osvojio četiri nagrade za brilijanciju na jednom turniru.’
‘Anatolij Karpov je jednom naveo kao svoje hobije…’
‘Mihail Talj je jednom bio potpisao da igra đavola u filmu…’
‘Talja su jednom pitali koja bi šahovska figura želio da bude…’
(Nastaviće se)
Edward Winter
Na 20. stranici časopisa Chess Life iz aprila 1994., Andy Soltis ponavlja anegdotu:
‘Ubrzo nakon što je José Capablanca postao svjetski prvak, Znosko-Borovsky je objavio knjižicu o porazima Kubanca pod nazivom ’Kapablankine greške’. Upitan o tome, Capa je rekao da se nada da će napisati knjigu pod nazivom ’Dobri potezi Znosko-Borovskog’, ali je rekao: „Nažalost, nisam uspio pronaći materijal za nju“.
*
Jednu priču, koja se desila za vrijeme turnira u Londonu 1922., ispričao je David Hooper u zapisu Capablanca Encyclopaedia of Chess od Anne Sunnucks:
„Ovu dvojicu rivala [Kapablanku i Aljehina] je odveo na estradni šou pokrovitelj, gospodin Ogle, koji se prisjetio da Kapablanka nikada nije skidao pogled sa hora, dok Aljehin nikada nije podigao pogled sa svog džepnog šahovskog šaha.“
*
Evo anegdote koju je Černev naveo na 17. stranici ’Svijetle strane šaha’:
‘U Margateu, 1935. godine, vrhunac obožavanja šahovskih junaka je dostignut kada je mali dječak prišao gledaocu turnira i zatražio od njega autogram. Posmatrač je objasnio da nije veliki šahista, niti je bio posebno nadaren za bilo koju drugu oblast. Ukratko, njegov autogram nikako ne bi mogao imati nikakvu vrijednost. „Ali molim vas, gospodine“, rekao je dječak, „Vidio sam vas kako razgovarate sa Kapablankom!“
(nastaviće se)
CUGER — BOLEST ZAVISNOSTI
Za pjesnika Abdulaha Sidrana kola priča da voli šah koliko i poeziju. Svoj stan je pretvorio u šahovski kluh u kome se danonoćno igraju blic partije. Sidranovi partneri su pjesnici, slikari, umjetnici svih fela o kojima se brine niegova supruga, gosteći ih pićem, kafom i kolačima. Pred spavanje, ona ih ponudi još jednom da se nečeg prihvate, ali, joj niko ne odgovara i ne čuje
je. Kada je sjutradan ustala, vidjela je cijelu družinu na okupu, kao i pune pepeljare opuštaka i prazne čaše. Podižući sve to pažljivo, reče im: „Jeste za jednu jutarnju kafu?“ „Koji ti je moj, ženo, uznemiravaš nas svakih pet minuta!“, burno reagova njen suprug — Sidran.
Kralj anegdota — Dimitrije Bjelica
Kosmopolita, kakvog majka nije rađala, Dimitrije Bjelica, poslao nam je zanimljiv materijal, dovoljan za jednu knjigu. žao nam je što iz tog koloritnog mozaika događaja i doživljaja, našim čitaocima predočavamo tek djelić, uvjereni da su oni već upoznati sa Bjeličinim djelima i avanturama po crno-bijeloj planeti. Da bismo izbjegli subjektivnost, rijeć dajemo gostu naše knjige.
PO JUTRU SE DAN POZNAJE
Za vrijeme tumira u Cirihu, 1959. godine, imali smo saobraćajnu nezgodu.
„Ovo je skandal, mogli smo sva trojica da poginemo“ ljutio se Fišer. Da bih ga smirio, rekao sam sasvim ozbiljno: „Bobi, da smo poginuli, svjetski mediji bi na naslovnim stranama objavili: „U Cirihu poginuo Dimitrije Bjelica sa još tri putnika.“
Na to se Talj grohotom nasmijao, dok je Fišer reagovao: „Kako možeš tako da pričaš ja sam u Americi poznatiji od tebe“.
Tako govori Dimitrije Bjelica, ptica selica, iz Vrbice Gomje… šampion svijeta magičnog šaha.
Imao sam čast da me, prije osvajanja magičnog svijeta i šaha, Dimitrije intervjuiše 1963. godine, na šampionatu Jugoslavije u Zenici, za list „Oslobođenje“. Družili smo se i prije 10-ak godina u Petrovcu na moru. Sjećam se da sam donio šahovsku gamituru i sat Tolji i njemu, da sam odigrao (i izgubio) nekoliko partija s Karpovom, ali sam zaboravio šta se desilo s mojim šahovskim priborom. Ko će, stvamo, pamtiti takve sitnice.
VIDOVNJAK
Srdačan pozdrav ptica selica Dimitrije Bjelica, čobanin iz Vrbice Gomje, Nikšić, ambasador mira, akademik SAIN, šampion svijeta, Evrope, Amerike, Rusije i Hercegovine magičnog šaha — Bjelica.
Kao omladinski prvak BiH igrao sam u Mostaru simultanku i zapazio igru jednog dječaka. Pitao sam organizatore za njegovo ime. „Što će vam njegovo ime?“, čudili su se. „Hoću da se kladim da će ovaj klinac biti velemajstor. Ako izgubim opkladu, pristajem da skočim s mostarskog mosta u Drinu!“. Rekli su mi da se dječak zove Milan Draško.
GINISOV REKORDER
U Institutu „Simo Milošević“ u Igalu, gdje se održavao kongres medicinskih poslenika, odgirao sam 25. maja 1997. godine simultanku na slijepo sa 56 medicinskih sestara iz osam zemalja. Dobio sam 50, remizirao 5 i izgubio jednu partiju, postigavši rezultat od preko 80%, čime sam, po Ginisovim kriterijumima, oborio vječni „svjetski rekord“ Janoša Fleša (Mađarska).
Kuriozan je podatak da sam jedinu partiju izgubio od svoje majke Miluše koja je, za pobjede dobila nagradu — put za Ameriku, ali ju je ustupila svojoj unuci Danijeli koja danas živi na Floridi.
S KRALJEM KARLOSOM LIČNO
Kao osnivač i direktor dječijih olimpijada obaviješten sam da je Huan Karlos prihvatio da bude pokrovitelj Olimpijade na Las Palmasu. Krenuo sam, iz hotela u Cirihu, da zahvalim na toj odluci, ali mi šef recepcije reče: „Sigumo zovete kralja, dok vam se tako žuri“.
„Kako ste pogodili?“ uzviknuh, i pokazah mu kraljevo pismo, s pečatom i potpisom. „Izvinjavamo se“, reče recepcioner „Možete 15 minuta gratis da razgovarate s Madridom“.
(Kraj)
TAKNUTO —ĆAKNUTO
Šah je zainimljiv ne samo zbog igrača već i zbog kibicera. Neko je rekao: Da nije pacera, ni šaha ne bi bilo. To na impresivan način ilustruje originalna zbirka Dragoslava Andrića i Ljubivoja Ršumovića „Taknuto-Ćaknuto“. Na početku stoji da je to: šahovsko nadpričavanje, nadmudrivanje, nadlajavanje, nadlagivanje, nadvikivanje, nadlukavljenje, nadbrbljavanje, nadzezavanje…. Slično ovom pjesničko-šahovskom tandemu, na originalan način o drevnoj igri govori knjiga: „O šahu, s ljubavlju“, majstora Branislava Rakić i velemajstora Alise Marić. Rakić je pisao o ličnostima i susretima koji se pamte, dok je Marićeva načinila izbor partija. Knjiga je, svojevremeno, bila hit i danas je nema na tržištu (Izdavač „JOV“, Beograd 2002).
O doživljavanju i shvatanju šaha od samih protagonista igre, te stvaralaca svih profila, od umjetnika do vojskovođa, najiscrpnije govori knjiga književnika i šahiste Radeta Milosavljevića („Istaknuti ljudi i išah“ leksikon, Pogorica 2004. godine), gdje je navedeno blizu 600 imena. Najviše pisaca (176), državnika (152), šahista (89), naučnika (36), muzičara (29), vojnih lica (25), ljudi pozorišta i filma (17), crkvenih osoba (17), likovnih umetnika …
Nije baš ćaknuto!
Sa Radem Budalićem, predsjednikom ŠK „Sarajevo“, često dijelim blic-megdane u hotelu „Sidro“. Kada sam mu pomenuo rad na ovoj knjizi — poklonio mi je ove tri anegdote.
ŠIROVLJEV GAMBIT
Poslije „bosanskog lonca“ devedesetih godina, ŠK „Bosna“ je, krajem decenije, organizovao velemajstorski turnir na kome su učestvovali Kasparov i druge zvijezde tog vremena, među njima i velemajstor Aleksandar Širov. Širov je plijenio publiku svojom pojavom, ali i ponašanjem, jer je, okupiran varijantama u partiji, često ulijetao u staklo ili cvijetnjak.
Na slobodan dan Širov je obilazio Baščaršiju i razgledao izloge. U to udari pljusak od kojeg su svi pobjegli u kafane i prodavnice, samo je Širov nastavio, kao da ga grije avgustovsko sunce, da razgleda čuveni bazar. Gledaju ga stare Sarajlije, uzdišu, vrte glavom i zaključuju:
„Vidi šta ovaj rat učini od čovjeka!“
POLJE f6
U vrelom avgustu Crnogorac, po nekim verzijama, a po drugima Bosanac, opružio se na ćebetu u bašti i sunča se. „Šta to radiš?“, reče mu supruga „bježi u hlad, izgorjećeš!“.
„Dobro što naiđe“ reče muž, „deder, nacrtaj mi šahovsku tablu na leđima“. „:ta to kaž’eš?“, zbuni se ona „Jesi li poludio?“
„Ne, no ovaj čas da to učiniš!“
Žena nema kud i crnim i crvenim flomasterom išparta mu leđa. „Evo table, crk’o dabogda!“
„Dobro si učinila. A sada me počeši po polju f6!“,
(Nastaviće se)
Jovan Milović
PRAVILA, PRAVILA
Šahovska pravila, naročito u oblicima ubrzanog šaha, „usavršena“ su do besmisla. Ali moja partija sa Slavkom Dedićem na Memorijalu „Radonja Bojović“, početkom vijeka, pokazuje nove mogućnosti razvoja pravila.
Dediću je, umjesto pobjede nada mnom, upisana nula i sastavljeni parovi za sljedeće kolo. Dedić se pobunio, ali i vodeći igrači, jer su se navodno pripremili za svoje protivnike.
Sudija M. Pješivac prihvata njihov stav, ali Dedić, kao frešak pravnik, dobija priliku da demonstrira svoje znanje i podnosi iscrpnu žalbu Turnirskom odboru, ali je neoprezno (kako se pokazalo) napomenuo da je sudiji prijavio svoju pobjedu s razdaljine od nekih 5-6 metara. Iako je sve bilo kristalno jasno, Odbor se našao u nebranom grožđu i njegov predsjednik, navodeći kao argument da sporna partija bitno ne utiče na opšti plasman, donosi solomonsku odluku: Odbija se žalba Slavka Dedića, jer rastojanje između sudije i igrača, pri prijavljivanju rezultata, ne može biti veće od 3 (i slovima) tri metra!!
Slavko je ostao bez poena i bez takse za žalbu. Baš se uspavao dobri Ginis.
Radomir Mićunović — Crk’o kompjuter
KOMPJUTERI – PACERI
O mojim mečevima u šahu sa kompjuterom postoje anegdote.
Kompjuteri su pobeđivali čak i svetske prvake jer su bili snabdeveni izuzetnim podacima i programima i zato što je elektronika u šahu pravo čudo. Ljudski mozak ponekad ne može da izračuna sve moguće kombinacije.
Prvo moje iskustvo te prirode bilo je vezano za Pančevo, gde živi moj prijatelj i saradnik Šćepanović, koji je imao solidan računar. Pošto je znao da ja volim da igram šah, upitao me je da li bih odigrao partiju s tim „sokoćalom“. Privatio sam ponudu i partija je počela. Protivnik je stekao blagu prednost. U nastojanju da spasem što se spasisti može, žrtvovao sam figuru, što je „dotičnom“ kompjuteru bilo nelogično pa je na kraju izgubio partiju. Ustao sam zadovoljan što nisam obrukao ni sebe, ni pesnički rod. Kad sam ušao u stan, telefonska služalica je skakala ko luda. Šćepanović je preko telefona zavapio:
Dobro da mi „Šćepa“ nije tražio odštetu za kvar na računaru.
ČUVAR MEDA
Velemajstor Milan Draško, i sam šahovski pisac, koji je nekoliko sezona proveo među Zemuncima, ovako evocira sudbonosni meč u hotelu „Jugoslavija“ (tada je Jugoslavija još bila ujedno): „Sjećam se tog finala KEP. Imali smo najbolju ekipu u Evropi, ali nije nam se dalo. Izgubi Geljfand bijelim protiv Gdanskog. Mada ne možemo sve svaliti na Borisa, jer je u Beogradu Kramnik izgubio na prvoj tabli protiv Širova. Godinu ranije u Bugojnu i tada u Beogradu propuštene su istorijske šanse.
Ja sam tada bio neupotrebljiva rezerva (u „atomskom timu“), ali sam dobio na značaju kao čuvar meda. Sjećam se, dolazili su Kramnik i Anand, pozdravili klimoglavom i bez riječi odlazili sa teglom meda u ruci. Nekom od njih je med bio gorak. Mislim da je Anand pobijedio Lembita Olja. Izgubili smo 3,5:2,5″.
P.S. Narod kaže da onaj ko radi s medom mora u njega umočiti prste. Očigledno je mlađani Draško okusio njegovu slast, a posebno ukus slave, jer je, relativno brzo poslije toga, napredovao i postao vrhunski velemajstor.
(Nastaviće se)
JAGOŠEV FER-PLEJ
Jagoš Grbović je učestvovao na mnogo prvenstava Crne Gore i Pljevalja, a bio je čuven po tome što je bio prvi prvak jugoslovenske milicije iz 1951. godine. Bio je omiljen kod svih generacija šahista zbog svog vedrog duha, spontanosti i spremnosti na šalu na svoj račun. Zato je o njemu ostalo mnogo anegdota.
U pretposlednjem kolu prvenstva 1969. godine u Herceg Novom trebalo je da igraju Đ. Đurovič i Grbović. Pred tu partiju Đoko je imao poen više od drugoplasiranog Ivanovića, a Grbović se nalazio na samom začelju.
„Ne zapinji protiv Đoka“, kažem mu, znajući da je za Đoka titula prvaka mnogo više od toga, a da je pred Bonjom čitav život. „Hoću, odgovara legendami Grbo, i to ću ga glatko pobijediti“.
Niko u to nije vjerovao, ali se desilo! Ivanović je sustigao Đoka i u naknadnom meču osvojio titulu! Bez obzira na naše simpatije prema Đoši, Jagoš Grbović je bio u pravu i na visini fer pleja.
DELA SE, DELA
Za vrijeme takmičenja u II saveznoj ligi na Bledu 1980. godine sastali su se na drugoj tabli Jagoš Grbović, veteran pljevaljskog šaha i slovenački majstor Praznik. Po dobrom šahovskom običaju, prije početka partije, igrači se obavezno rukuju i predstavljaju jedan drugom.
„Grbović“ – reče naš veteran.
„Praznik“ – odgovori mladi Slovenac.
„Kako, molim?“
„Praznik“, ponovi majstor.
„Kako praznik, pa kod nas se danas radi“, dobacuje Grbović. Po završetku partije, koju je naš veteran izgubio, majstor vraća loptu: „Dela se danas i kod nas kolega, dela“.
Zabilježio Duško Milić
UVREDA
U doba Mihaila Ojdanića, predsjednika Ivangrada, nenadmašnog pripovjedača i humoriste, šah se igrao u klubu opštine. Odlazeći u klub, Mihailo je imao običaj da kaže: „Idem da slušam šah“, misleći na sočne komentare tokom partija.
Često su u klubu vodili ljuti boj Miodrag-Miki Tmušić, prvi pionirski prvak Crne Gore, i Jagoš Grbović, legendarni šampion milicije Jugoslavije.
Jednom se nešto sporečkaju i uđu u „krupne riječi“. Mikiju neugodno, jer je Grbo u uniformi i naoružan, ali ne izdrža: „Šta ti znaš kad si običan milicajac“.
„Ne vrijeđaj!“, viknu Grbo i lupi šakom po futroli levora.
Jagoš Grbović je zauvijek sklopio šahovsku tablu, ali će, očigledno vječno živjeti na crno bijelim poljima. Prošle godine mu se pridružio Miodrag-Miki Tmušić, izvorni talenat, koji nije imao mogućnosti da se posveti šahu.
RADEVA POENTA
ŠK „Momar“ iz Bara je, prihvatajući modu „kićenja tuđim perjem“, davno angažovao Rada Miovčića, igrača majstorske snage iz Sarajeva. Bio je tvrd orah i velemajstorima i, vjerovatno, najuspješniji u barskoj ekipi. U periodu 1990-1995. prošao je „scilu i haribdu“, ali je sačuvao glavu i rijetku dobrotu. Nazvao ga Lutovac u šeher Sarajevo da pošalje nešto za knjigu, a Rade se nećka. „Skiciraj događaj, samo da se vidi poenta“, kaže mu Lutovac.
„Imam poentu!“, uskliknu Rade, „Dobio sam unuka“! „Neka ti je živ i zdrav“ odgovori Maksim, ni bolje vijesti ni ljepše poente od te“.
(Nastaviće se)
„PRODAT MEČ“
Na finalu Kupa, 1975., na Krku, susreli su se u prvom kolu crnogorski klubovi Titograd-Bar. Šuškalo se, u kuloarima, da će anonimni Barani lažirati meč u korist jakih komšija, a bi 3:1 za Bar! „Kako pobijediste Titograđane?“, pitaju, u prolazu, radoznali šahisti naš sto, koji zadovoljno pijucka, poslije trijumfa. „Evo kako, pomalo nervozno objašnjava Momo Vuković, član barskog četverca, ja izgubih remi poziciju protiv Milonjića!“ Uvijek se tako igralo, čisto i radi igre, ne samo na ekipnim, već i pojedinaćnim takmičenjima. Niko nije ni pomišljao na bilo kakve kalkulacije.
POVRIJEĐENO DOSTOJANSTVO
U finalu Kupa Crne Gore igrali su, jedne davne godine, Nikšić i Bar. Imali su jake ekipe i meč je bio neizvjesan. Desi se tako da Barani stignu u grad čelika sa tri igrača, jer Ljubo Živković neočekivano nije otputovao zbog ljekarskih obaveza. Pacijent, pa šah! Na naše čuđenje, umjesto zadovoljstva, naš krnji sastav izazva reakciju kod Nikšićana. Prednjačio je njihov ljubimac Nikolica Mijušković, tvrdeći da je to uvreda za njih i odbio da igra za svoj tim! Kad oni mogu s tri igrača, možemo i mi. Nikšićani su, ipak, kompletirali ekipu i rezultatom 2,5:1,5 otišli na Savezni kup. Junak meča je bio popularni Branko Krunić koji je u jednostavnoj i jednakoj poziciji pobijedio, tada vrlo poznatog, Anta Jadrijevića. Božija pravda!
OBORENA VARIJANTA
Veteran crnogorskog šaha Danilo Kalezić imao je istančan sluh za šalu, naročito za neizliječivu bolest šahista – previd, u kojoj uopšte ne vide „doprinos“ partnera. Poslije kola na kup – festivalima, Danilo je, praćen grupom oduševljenih drugova, prilazio pojedincima i pitao ih kako su izgubili partiju kad su imali „jakog konja“, „lovački par“, „dobijenu poziciju“ (od čega Danilo ništa nije vidio) i svi su se hvatali za „udicu“ i nastavljali žalopojku. Jednom prilikom, Danilo se usudi da priđe legendarnom internacionalcu Stojanu Pucu: „Kako, majstore, ispustiste bolju poziciju“ „Nijesam, bila je izgubljena!“, energično i originalno reagova Puc. Poslije tog odgovora Danilova varijanta je prvi put oborena, a smijeh njegove „klape“ se oborio na njega.
KIRSANOVA POBOŽNOST
Prilikom svojih posjeta Crnoj Gori, g. Kirsan Iljumžinov, predsjednik FIDE, iznio je vrlo zanimljivo mišljenje da je šah tvorevina bogova, jer ga nije mogao izmisliti drevni čovjek, pogotovo bez čuda tehnike i standarda koji danas postoje.
Dodao je i da vjeruje u Boga i da će ruku Jovana Krstitelja, koju je Mitropolija cetinjska pozajmila ruskom patrijarhu, da pokaže vjemicima u Kalmikiji.
Da je g. Iljumž’inov originalan predsjednik šahovske organizacije svijeta, pokazuje „odlazak“ Olimpijade 2010. godine, za Mansijsk (Sibir), kao i njeno ranije održavanje u njegovoj zemlji. Naravno, i vjera u Boga!
(Nastaviće se)
Rokada
Dijelili megdan Jagoš Grbović i Milenko Ratković, inače poznati dječji pisac. Kako se Grbović, mimo običaja, duboko zamislio, Milenko odluta negdje na kraj sale, a možda i u svoj spisateljski svijet. Potraja to, a onda se Milenko vrati za svoj sto. Sjedne, i pošto mu se pozicija učini neobična, i on uroni u razmišljanje. Jagoš šetucka i smješka se i mimikom pokazuje na svoj sto. Odjednom Milenko poskoči i uzviknu: „Sudija, ovo nije moja pozicija! Nema mi pješaka!?“.
Nasta mala zbrka, ali se sve brzo raščisti uz vedar smijeh igrača.
Milenko je napravio grub previd, zasjeo na Jagoševo mjesto i počeo sam sebi da smišlja smicalice. No, Jagoševa pozicija bila je toliko loša, da mu nikakvi trikovi nijesu pomagali. Tada se Milenko zlu dosjetio.
Još jedan njegov drug, mada nenamjerno, pokušao je da ga predribla, ali Milenko nije previdio ni njegov manevar ni nagradu, možda što je bio još sasvim mlad, o čemu govori sljedeća anegdota.
Ples skakača
M.Ratković — M.Lutovac
Kotor, 1953.
Poslednji potez crnog bio je 1…g2, i videći da bijeli može zaustaviti promociju dame, reklamirao je remi kod sudije Sredanovića i uzeo četvrtu nagradu. Dok je on slavio, Milenko je našao problemski put do pobjede: 2.Sf5+ Kh7, 3.Sf6+ Kh8; 4.Se7 g1D; 5.Sg6 — mat i zatražio od Lutovca, zbog diobe četvrtog i petog mjesta, pola nagrade, koje se ni jedan od partnera više ne sjeća. Pozicija ima teorijski značaj, jer je oborila pravilo da ne može da se matira sa dva skakača protiv kralja. Crni nije slutio opasnost, jer bi, umjesto prvo… g2 povukao prvo…g4 i spasio rusu glavu. Partija je odigrana na kvalifikacionom turniru Crnogorskog primorja za majstorski turnir „Titograd 54″.
SVEJEDNO
Šahisti još pamte mamutski šampionat Jugoslavije u Sutomoru 1973. (260 učesnika!). Bilo je na njemu mnogo zgoda, a o ovoj se još prede priča. Baranin Novica Vučković (poznato ime rukometa) u partiji protiv mlađanog protivnika Kolara, koji je u prethodnom kolu remizirao protiv velemajstora Nemeta, krenu oštro pješakom (1 .f4). Partner prihvati izazov i sa 1…e5 uđe u oštru poziciju, vrlo osjetljivu za bijelog. Poslije četvrtog poteza Novica reče: „Ova tabla je okrenuta naopako. Smeta mi da pišem poteze…“ Srušiše figure, okrenuše tablu, poređaše armije i sada Novica zaigra daminim pješakom: 1. c4!!
Njegov protivnik gleda, ćuti, nešto se muči, a onda će:,,Izvinite, ali ste prije igrali 1. f4…“
„Ajde, đavole, šta pričaš“, odgovori Novica. „Svejedno je, s ove ili s one strane…“
Partner se ne usudi da nastavi dijalog i glatko izgubi u dvadesetak poteza!
Pioniri šaha – prvenstvo Republike 1952.
Stoje, s lijeva: Butko Halilbegović, Nikica Čelanović, Božo Bulatović, Vladimir Nikčević,
Svetozar Durutović, Marko Gligorović, Miodrag Tmušić, Veljko Ivanović, Blažo Sudanović, Petar Jovetić
Sjede s lijeva: Obrad Manojlović, Božidar Ćetković, Ivo Stanovnik, Mile Lučić, Momo
Ćetković, Sreten Jeknić, ispred: Momo Martinović, sudija
(Nastaviće se)
ŽIVA LEGENDA
O Obradu (Manojloviću), doajenu hercegnovskog šaha i saveznom sudiji, mogla bi se napisati knjiga, pogotovo anegdota. Meni je s njim uvijek bio „ugođaj“, naročito poslije jednog turnira u Herceg Novom. Zaboravio sam detalje, ali se sjećam da je bio neki ozbiljan susret, jer su prisutne pozdravili gradonačelnik, predsjednik Saveza i Bonja. Potom sudija Obrad uze „propozicije“, malo se nakašlja i reče: „Prije nego pročitam pravilnik, želim da dam ispravku prethodnim govornicima. Zaboravili su da pozdrave živu legendu šaha, g. Maksima Lutovca“. Čuvši to, dok sam, kriomice, s Marinom igrao cug, upitah ga: „Znaš li ti s kim igraš?“ „Znam“, reče on, „s legendom!“
ISPRAVKA
Intemacionalni majstor Vladimir Vujošević je, uz desetak minijatura, poslao autoru ove knjige dvije ispravke.
U prvoj je ukazao da je njegovo ime izostavljeno iz plasmana „Turnira šampiona“ u Baru, 2001, u knjizi „Cmo bijela polja Crne Gore“, strana 43. Ne samo da je učestvovao na tom prvom (za sada jedinom) turniru crnogorskih prvaka, već je na njemu zauzeo sjajno treće mjesto sa 6 poena, ispred B.Kalezića i N.Nikčevića, takođe sa 6 i iza pobjednika D.Blagojevića i Đ.Konjevića, sa 6,5 poena.
Razumijemo Vladovu reakciju i osjećanje, jer je, u veoma obimnoj knjizi „Velika rokada“, M.Lutovcu izostavljen, ne samo plasman, već i tabela čitavog turnira na kome je pobijedio.
No, greške i previdi su sastavni dio pisanja, štampanja i šaha. I sam Vlado traži, u drugoj ispravci, korekciju naslova u partiji sa Horvatom. Uz izvinjenje Vladu, osjećamo izvjesnu radost: „Ipak se čita“!
CRNOGORAC — svjetski prvak
Na slobodnom danu, jednog davnog prvenstva, ćaskali učesnici o crnogorskom šahu. Uglavnom, bez uslova nema napretka i uspjeha, ne može se rvati sa jačima. Neočekivano, razgovor prekide Momčilo Vuković, inače po prirodi skeptik: „Ipak, Crnogorac može biti prvak svijeta“. Svi ga u čudu i upitno pogledaše. „Ne šalim se. Kad bi spojili najbolje osobine naših igrača, bio bi to svjetski prvak. Od Minića uzmemo znanje teorije, od Ivanovića invenciju i napad, od Đoka (Đurovića) lovački par, od Ljuba (Živkovića) i Bajovića odbranu, od Lutovca topovske završnice, od…“, a pošto se nabrajanje oduži, višestruki prvak Momčilo Ćetković nestrpljivo upade: „Od mene, a šta bi od mene uzeo?“ „Ime, opali Vuković iz cuga. „Zamisli kako bi to lijepo zvučalo: Momčilo Ćetković – prvak svijeta.“
MILENKOVI PREVIDI
Milenko Ratković iz Rapa kod Bara, kojeg on izgovara kao da je iz Vitlejema, ličnost je enciklopedijskog profila: novinar, kulturolog, književnik, šahista. Učestvovao je na sedam seniorskih prvenstava koje je obogatio zanimljivim taktičkim udarima i kombinacijama. I danas, kad mu banu gosti, otvara šahovsku tablu i u blic partijama tuče mnogo mlađe partnere. Ali mu se, više puta, desilo da slabo kombinuje van table.
Jedne davne godine kolega — novinar mu je ponudio odličan grombi kaput (modni hit tog vremena) i to jeftino. Milenko se sjeti svog šahovskog prijatelja i partnera, siromašnog Milorada Vučinića i predloži mu da pozajmi 5000 dinara i iskoristi povoljnu priliku. Da skratim, Milorad je nabavio pare, ali je prodavac tražio još jednu hiljadu pa da mu da kaput. Milorad mu da 5000, ali kad sjutra dođe u redakciju, od prodavca kaputa, ni traga ni glasa.
Milenko je, pošto je nehotice doprinio toj prevari, odlučio da nadoknadi štetu svom drugu organizacijom kviza znanja u kome će Milorad odgovarati na pitanja o šahu. Taj kviz i malerozni Milorad su poenta ove priče. Milenko mu je unaprijed dao odgovore na prva četiri pitanja, a svako se vrednovalo duplo: dvije, pa četiri hiljade itd., i upozorio Milorada da odustane od petog pitanja. Rečeno — učinjeno.
Milorad, u prepunoj bašti hotela „Radovče“, odgovara kao iz puške, uz aplauze publike, a suma raste li, raste.
„Idete li dalje?“, upita ga Milenko prije petog pitanja, ujedno mu skrećući pažnju na dogovor.
„Idem!“ reče zaneseni Milorad.
„Jeste li sigumi?“, opet će Milenko, ali Milorada ništa nije moglo zaustaviti. Peto pitanje je za njega bilo teško (i nepoznato) i sa njim je odlepršalo 16000 već dobijenih dinara, kao što je ispario i grombi kaput.
U obije operacije Milenko je imao dobre namjere, ali tada još nije znao za narodnu mudrost: „Ne čini dobro, da te jad ne nađe“.
Ali, Milenko je znao da napravi i čisto šahovske previde, kao u anegdoti koja slijedi.
(Nastaviće se)
PROFESOROV REVANŠ
Na mom prvom izletu u ivangradskoj gimnaziji, kod manastira Đurđevi stupovi, a poslije prelaska iz Kotora, đaci me prosto odvukoše kod profesorskog tabora. „Ti si dakle, taj. Sjedi da te Žika presliša“, reče mi Veljko Živkovic’, moj profesor matematike, inače dasa i džentlmen i pokaza na postavljenu tablu. Meni je matematika „išla“ kao Lim uzvodno i nijesam znao šta da radim. Ipak, nadvlada zov šaha i profesor brzo, i naoko ravnodušno, reče da je dosta za taj dan. Revanširao mi se na neobičan način. Nekim povodom se u zbornici velike gimnazije i po broju i po dometima daka, povela rasprava o vezi između matematike i šaha. Kada je bila na vrhuncu, prekide prolesor Veljko: „Ma, šah i matematika nemaju blage veze. Živi dokaz za to je onaj Lutovac iz VIII2″!
DUH VREMENA
Na Autobuskoj stanici u Ivangradu dočekao me dvadesetog avgusta 1963. drug Vaso Veljić, sekretar Kluba, sa čitavom delegacijom, bratski zagrlio i čestitao mi titulu prvaka poklon – knjigom „Tumir kandidata 1959. Sjutradan su me, u zbornici Gimnazije, profesori pozdravili dugim aplauzom, stojeći. „Volite se, ljudi“, pisao je tih godina Vasa Popović, srpski humorista. I zaista su se voljeli.
SOFIJIN POKLON
Na gala turniru u Njujorku 1985. godine Božidar Ćetković je igrao u grupi nerejtingovanih igrača, ali mu se na putu do nagrade od hiljadu dolara, neočekivano, ispriječila desetogodišnja djevojčica. Sofija Polgar! Evo Božinog sjećaja: „Ona je za vrijeme igre stalno trčkarala po sali, igrala se sa nekim djevojčicama preskačući konopac. Međutim, vukla je odlične poteze, ali je, dobijenoj poziciji grubo pogriješila. Poslije partije, njena majka mi je rekla – drugi put se nećete lako izvući! Drugog puta nije bilo, jer je Sofija kasnije postala šampionka svijeta i dominirala u svjetskom šahu sa sestrama Žužom i Edit“.
SLUH
Na Krku sam, poslije dvadesetak ljeta, u mimigredu pozdravio Dragoljuba Baretića, sjajnog igrača, inače bez vida: „Zdravo, Baja!“. Malo je zastao, neprimjetno trznuo glavu i glasno (bez vidljivog iznenađenja): „Zdravo, Lutovac! Kako si?“ Ni sada ne shvatam misteriju kojom on tako dugo i .sigurno čuva bezbroj glasova ne gubeći im boju i miris kroz vrijeme.
ISPUNJENA ŽELJA
Na lijepom tradicionalnom turniru „Pljevlja Pljevljacima“ sreli se 2006. u posljedn.jem kolu, Maksim Lutovac i Marko Marković. Pred sam partije Marko reče: „Nudim ti remi, ali bih želio da ga odbiješ“.,Želja ti je ispunjena“, a tempo odgovori Maksim.
(Nastaviće se)
TALJEV AUTOGRAM
„Skadarlija“ je bila omiljeno sastajalište boema, umjetnika, ali i šahovskih asova. Jedno veče u njoj su se našli Gliga (Svetozar Gligorić), Miša (Mihailo Talj), Bonja (Božidar Ivanović), Velimirko (Draško Velimirović), okruženi vjemim fanovima, i uživali u muzici, pjesmama a la Divna Kostić i razgovaraju, kad primijetiše da neki čovjek fiksira Talja. Svi ga pogledaše i opaziše kako sjedi za susjednim stolom, drži blokče u ruci i nešto skicira. „Pustimo čudaka“ prećutno se saglasiše, i nastaviše da uživaju u skadarlijskoj noći. Poslije izvjesnog vremena onaj čova priđe Talju i dade mu list iz bloka. Svi se nagnuše oko njega i vidješe sjajan Taljev portret. „Nu, čto eta?“, upita Miša slikara. Ovaj, malo zbunjen, reče: „100 DM!“ Talj ga, sa onim njegovim crnim očima i hitrim osmjehom, pogleda: „Padaždi“, reče mu, pa se brzopotpisa ispod portreta i reče: „Sada vrijedi 500 DM!“.
Zbunjeni autor portreta nije znao šta će sa crtežom, a ni sa sobom.
ČUDNA PRESUDA
Na jednom vikend turiniru „Partizana“ u Domu JNA, 80-ih godina, više sam pazio nemirnog sinčića koji mi se stalno gubio iz vida, nego igru, ali me „karta išla“.
U finišu sam, u partiji s N. Pantošem, došao u mrtvu remi poziciju: Bijeli — Kg4, h4, Ta1 ; Crni — Kg6, Tb2, i povukao u cajtnotu, prema pravilima tog vremena, još osam poteza. Poslije pada moje zastavice na satu, Pantoš je nadao galamu i zatražio poen, zbog čega se stvorila poprilična gužva. S jedne strane su bili moj partner, nekoliko njegovih prijatelja i šahovski majstor Dragoslav Andrić, koji je doslovce rekao: „Lutovac, gubiš, jer možeš kraljem da odeš sa h8 na a8!“, a s druge studenti — mladi lavovi crnogorskog šaha, koji su me pogledom pitali: „Da ih bijemo?“. Međunarodni sudija Sveto Anđelković, zvani Nos, ipak mi je upisao nulu, a na moje pitanje: „Zašto?“, samo je slijegao ramenima.
Drugi čin bio je još zanimljiviji. U sljedećem kolu Kaisa me, da bi se našalila, usmjerila na Andrića. Branio se ćuteći, samo je, u jednom trenutku, uzviknuo: „Nema mi topa“, i stvarno, nije bilo topa na a8. Pogledao sam po sali i vidio sina kako visi na prozoru trećeg sprata, svukao ga s njega, i iz ruke mu izvadio crnog topa! Izgleda da je i on htio da se osveti Andriću za prethodni incident. Vrativši se, neprimjetno sam topa stavio među ostale figure, a Andrić, ni tokom partije ni poslije nje, nije ni pisnuo! Valjda je i sam došao do nekog zaključka.
Zašto poslije toliko vremena pišem o ovom banalnom događaju? Dragoslav Andrić je uplitanjem u spor bacio sjenku na svoje sjajno djelo „Igra miliona“ koje mi je dugo vremena bilo drago štivo. Poslije tog događaja nijesam uživao u njegovim prevodima Ogdena Neša, kao ranije. No, možda, to renomirani pisac i prevodilac ne bi uradio da ga nije natjerao veliki dijagnostičar ljudske prirode — šah.
Treći čin — hepiend. Ipak sam osvojio treće mjesto, iza pobjednika Milana Vukića i ispred tuceta velemajstora i intermajstora. Uspjeh sam proslavio „Kod Konja“, ispred Narodnog pozorišta sa mojim navijačima — vunderkindima generacije Dragaševića, Šešlije i drugova.
(Nastaviće se)
Pozvao M.Lutovac Radojicu Dabetića da, iz svoje riznice sjećanja, sroči neku anegdotu ili iskopa kakvu minijaturu.
„Hvala ti, Majo!“, kaže Dabac „Ali plava trava zaborava… mada knjiga zavređuje pažnju, jer bez nje ničeg ne bi bilo, ništa ne bi ostalo o nama i našem druženju“.
„Pa zato te i zovem“, hvata se Lutovac za slamku. „Kad, s vremena na vrijeme, uzmem „Vijenac“ u ruke ne mogu da vjerujem da sam to ja napisao“.
„U pravu si, u vitrini pored mog radnog stola, nalaze se, jedan pored drugog, „Gorski vijenac“ i „Šahovski vijenac“. U prvom je ispeleten vijenac slobode mojoj zemlji i narodu, a u drugom igri i prijateljima, koji su mi život značili“.
„Ne moraš ništa da šalješ“ reče, iznenađen Dabetićevom komparacijom, Lutovac. „Dosta je ovo“!
P.S. Prvi put je dva „Vijenca“ povezao S.Gligorić na Trgu pjesnika u Budvi, 2000. godine.
Pred početak Skupštine Šahovskog saveza, 1999.godine, malo kasneći, uđe u salu Dragan Popadić, alfa i omega tivatske „Mimoze“ i, mimo svog običaja, glasno reče: „Ova knjiga ima samo jednu manu, jer se poslije nje teško može napisati druga“, i stavi ispred predsjednika Saveza prvi primjerak „Šahovskog vijenca“.
„Baš prećera, Popadiću!“, burno (i jedini) reagova Sava Vuković, šahovski entuzijasta iz Mojkovca, poznatiji kao humanista i dobrovoljni davalac krvi.
Nije prošlo tri četiri mjeseca, a Sava zove Lutovca: „Majo, molim te, doturi mi nekako primjerak „Vijenca“, a za uzvrat ćeš dobiti flašu šljivovice, gromovnice“.
Dobri Sava ni tada nije shvatao da je „Vijenac“, za razliku od flaše pića, dubok bunar iz kojeg će šahisti još dugo zahvatati i piti.
U Baru je 1975. godine održana, možda, najjača simultanka u Cmoj Gori. Aktuelnom svjetskom prvaku Karpovu suprotstavila se jaka ekipa Bara i grupa učesnika seniorskog prvenstva republike, koje se održavalo u Sutomoru. Pored desetak remija, Karpov je izgubio dvije partije: s Ljubom Živkovićem i mojom malenkošću. Odigrao sam mu u otvaranju jednu „divljakušu“ i on me je, vjerovatno, odmah otpisao. Međutim, kada je matiran, nije čestitao niti mi dao svoju fotografiju sa autogramom, koju je dijelio igračima koji remiziraju, već samo srušio figure i krenuo dalje.
U septembru 1996.g. u Sutomoru je održana Dječija olimpijada, čiji je Karpov pokrovitelj. Kada je, u sitnim satima, Bonja htio da me predstavi, Karpov je upao: „Mi se znamo. Ja sam od njega izgubio partiju prije dvadeset godina!“.
Tada sam shvatio veličinu njegove sujete i kako je teško podnio poraz i oprostio mu srušene figure. Pamtio je poraze, jer ih je malo imao.
(Nastaviće se)
Majstorski kandidat Goran Petrušić je za knjigu uputio zanimijivu priču o nadmetanju ekipa „Dijagonale“ i „Jedinstvo“ prije meča, koju sažimamo u anegdotu.
Svaki meč u crnogorskim ligama je poseban doživljaj, ali i mala sportska drama. U posljednjem kolu Prve lige 2016. godine to su demonstrirale pomenute ekipe, pripremajući taktiku i sastav neugodan za protivnika. Tako je G. Petrušić očekivao V. Šćekića ili D. Bubanju, ali je, preko stola, vidio praznu stolicu, jer Ž. Rovčanin nije došao na partiju, dok su mu se sa poslednje dvije table, na kojima inače ne nastupaju, smiješili Šćekić i Bubanja. Mirođija u „tumbanju“ bjelopoljskog sastava bio je njihov kapiten koji je, vidjevši sastav „Dijagonala“, svoj sastav ekipe predao sudiji pred sam početak meča. Drama je nastavljena i u meču: 2:0, pa 3:1 za „Dijagonale“, a onda previdi i preokret — 3:3, što je Bjelopoljcima bilo dovoljno da se okite bronzanom medaljom, dok su dijagonalci komentarisali: „Prelukaviše nas bjelopoljske lisice!“ Uz priču o „ratovanju“ prije rata G. Petrušić je poslao partiju s mnogo kombinacija iz koje navodimo jednu.
Goran Petrušić — Vladan Anđić
Andrijevica, 2016
Na nikšićkom openu 1980. godine u konkurenciju Čeha, Poljaka, Srba, Crnogoraca, ni sam ne znam kako, osvojio sam 9 (9) poena. Izašao sam ispred čuvene „Elektroprivrede“ da malo udahnem vazduha i, možda, izgubio osjećaj za vrijeme. Odjednom, iz sumraka, izbiše Blagoje Cerović i Drago Gojković. „Mi se prepali za tebe. Imaš običaj da pobjegneš poslije devetog kola“ aludirali su na moje napuštanje seniorskog prvenstva iste godine. „Ulazi brzo, počinje kolo!“ Gdje je god bio šah, bili su ili se stvarali prijatelji.
No, ni prijatelji nijesu uvijek iste volje. Na openu sljedeće godine, poziva nas sudija Vojo Dragović da izvučemo brojeve. Lijeni, odgovaramo da se igrači „paruju“ onim redom kako su se prijavili. I u prvom kolu susret Lutovac – Cerović. Gledam Baga, kao vuk jagnje, ali jagnje sve više navlači vučju kožu. Pozicija mutna i mislim: prevariću ga nekako ili on neće biti lud da mi ugrozi šanse na turniru. Sjatio se oko nas narod, ne mogu ni nogom ispod stola da ga zveknem, a on leti zemlju ne dotiče! Postavljam mu finu zamku i nudim mu topa džab džabe, ali moj đak, prof. dr Blagoje Cerović, ne haje i smlati me u furioznom napadu. Dok sam se, crven kao rak, probijao kroz vesele Nikšićane i gromki aplauz, zaustavi me moj kum, veliki džentlmen šaha, Momo Vuković: „Što se ljutiš, ako si izgubio od Horta“. Tek mi se tada smračilo, jer sam shvatio da Blagoje i Hort ne liče samo fizički, već i po igri. Na kraju sam, ipak dogurao do treće nagrade (iza Ivanovića i Horta) pa i to je sudija, pred svima, ovako prokomentarisao: „Što se ovaj navranio na naše pare“.
Malo za čim danas žalim, ali milo bi mi bilo da je moj trijumf u Nikšiću (1980) zabilježen u knjizi, inače obimnoj. „Velika rokada“, ali nije.
Na prvenstvu 1964. godine na Žabljaku „krenulo“ Ljuba (Živkovića) i Đoka (Đurovića) pa samo ređaju pobjede. A ja još aktuelni prvak. Negdje sredinom turnira Đoku serviram Bečku (šniclu). Mada iznenađen, Đoko brzo odgovara, ali pomalo i griješi. Ponudim mu remi, a dobri Đoša, kome je šah bio sve u životu, gleda dugo u poziciju, vidi da slabije stoji, ali mu inercija ne da. „Još malo“, promrsi. I bi tako, izgubio je u par poteza. A onda je, iz te partije, rođena priča.
Kružp Đoko nekoliko dana obodom platoa oko hotela „Durmitor“, a sa mnom neće ni riječ da prozbori. Nije shvatio da mi čini još jednu uslugu. Ali, trećeg dana, na hotelskoj terasi, glasnu se sa susjednog stola: „Hoćeš li jedno pivo, Maksime“?
Pobijedio naš drug Đoko, veliki šahista i čovjek, samog sebe i svoju malu muku. Ko to ne razumije, ne shvata ni šta je šah ni život.
(Nadtaviće se)
Antun Vih – Nepredvidivi šah
Već sam Ti u SMS poruci naveo da su u domaćem šahu nastala vremena u kojima se ne događa ništa interesantno, a doba duhovitih cuger — zabavljača kao da je nepovratno za nama. Mi šahisti nemamo ni prostor za okupljanje, pa nema ni prilike za druženje uz partiju šaha.
Ipak ne mogu da propustim priliku da ne opišem jedan doživljaj od prije šest godina, ali se bojim da se priča neće uklopiti u žanr anegdota, a partija ne spada ni u minijature.
Potrudili smo se da Vihovu priču preobrazimo u anegdotu i da je ilustrujemo dijagramom.
U aprilu 2010. godine u Kupu Crne Gore odmjerili su snage Tivat i Kotor. Kotoranima je to odgovaralo zbog blizine, a Tivćanima zbog sigurnog plijena, kako su računali, zbog čega su angažovali velemajstora Nikolu Sedlaka iz Subotice. Drevni vragolan nasmijao se Tivćanima u brk i stao na stranu gostiju koji su pobijedili na prvoj tabli (Sedlak — Vih 0:1) i trećoj tabli (Draganić — Bajković 0:1) i plasirali se u drugo kolo. A. Vih je, tokom i poslije te partije, još jednom shvatio kakvo uživanje pričinjava šahovska igra što pokazuje i pozicija na dijagramu u kojoj je preslišao mladog velemajstora u usponu. Da šah nije slučajno stao na stranu Kotorana govori podatak da se Sedlak, poslije ispadanja favorizovanih Tivćana, neplanirano uputio na Seniorski šampionat Jugoslavije u Kragujevcu i postao njen šampion!
Sedlak Nikola — Vih Antun
Kup Cme Gore, Tivat 2010.
38.Sh6 f5! 39. Df5 Dd7 40.Dh1 Td6 41. Td6 Dd6 42. h4? Dd4 43. Dc2 Ta1+
U Spužu je, početkom devedestih, boravio i proslavljeni velemajstor Andrej Liljental, sa kojim je imao čast da odigra nekoliko brzopoteznih partija, tada mladi pjesnik i majstor kandidat Andrija Radulović, koji nam je uputio ove zanimljive anegdote.
Sa Liljentalom je bila i njegova puno mlađa i veoma lijepa i privlačna supruga.
„Velemajstore, prije nego što počemo, volio bih da upoznam vašu kćerku“, reče Radulović.
„Ali mladiću, to je moja supruga“, odgovori Liljental.
„Čestitam velemajstore, ovakvu damu nije imao ni Kapablanka, koji je bio zaista magnet za ljepotice“, vadio se mlađani Radulović.
„Da znam, sa Kapablankom sam, osim šaha, igrao i bilijar i išao u provod.
Mihail Talj je bio čest gost Spuža, gdje je i igrao meč sa našim proslavljenim velemajstorom Božidarem Ivanovićem. I tih godina zaista je Spuž bio šahovski centar, zahvaljujući bivšem svjetskom prvaku Mihailu Talju, jednom od najpopularnijih velemajstora svih vremena, koj je boravio kod svog prijatelja Ratka Kneževića na obali rijeke Zete.
Jedne večeri naš velemajstor D.M. Igrao je cug sa Taljem. Pile su se velike količine alkohola i pušio Kent… Bilo je veliko šahovsko društvo na okupu, ali i lijepa i mlada supruga Miše Talja, kojoj je u jednom trenutku naš velemajstor, dok igra, ispod stola dohvatio ruku i u tom trenutku lovcem napao Taljevu damu.
„Miš’o, pazi uzeću ti damu!“, reče Dragoljub
„Toljka (samo) ruku“!, odgovori brk u brk Gusar iz Rige i matira Minića.
Na pitanje novinara Sportskog žumala, koji je stigao u Spuž, da razgovara sa Taljem, da li je član Komunističke partije, Miša odgovori bez razmišljanja „Oženjeni se ne bave politikom!“
(Nastaviće se)
Kapiten tivatske Mimoze Dragomir Popadić, koji nam je poslao ove anegdote, inače poznati crnogorski novinar, bio je specijalni izvještać Radija Crne Gore sa čuvenog meča Fišer-Spaski na Svetom Stefanu. Posljednji dnevni izvještaj slao je za Hroniku dana u 22 sata. Kako bi bio aktuelan napisao bi, za svaki slučaj, dvije verzije ishoda partije, u stilu: „Upornom odbranom Spaski je uspio spasiti završnicu sa pješakom manje i Fišer se morao zadovoljiti podjelom poena“, odnosno „Iako se uporno branio Spaski nije uspio spasiti završnicu sa pješakom manje, pa je Fišer zabilježio zasluženu pobjedu“. Kasnije Popadić je pričao: „U mojoj novinarskoj karijeri ovo je bio najljepši posao. Izvještavati o šahu, i to o meču Fišera, nešto je o čemu sam mogao samo sanjati“. Za izvještavanje sa ovog meča Popadić je dobio brojne pohvale slušalaca i same redakcije. Za pohvalu su anegdote koje je odabrao ovu knjigu.
Jedan od najzanimljivijih tivatskih šahista bio je Marko Škanata. Za strategiju nije mnogo mario, ali se u taktičkim zapletima snalazio kao riba i vodi. Ekipa Tivta u sastavu Staničić, Popadić, Čelanović i Škanata igrala je, krajem osamdesetih, u Puli u jednoj od grupa na čuvenom šahovskom majskom festivalu. Pred meč sa jakom ekipom „Minela“ Škanata je kasnio desetak minuta, a kada je stigao, uzviknuo je: „Ovu zemljoradničku zadrugu ćemo savladati sa 4:0″. Beograđani su se samo nasmijali. Na kraju bilo je 3,5:0.5 za „Minel“. Jedino je remizirao Čelanović, dok su njegovi drugovi položili oružje, a među njima i „vizionar“ Marko.
Jedne godine za tivatsku „Mimozu“ je igrao velemajstor Genadij Zajčik, ali je u četiri prva kola jedva skupio poen i po. Sekretar Mimoze Dragan Stanković hvatao se za glavu. Vidjeći to, nikšićki šahisti počeli su da ga zadirkuju: „Stane, imaju dva Zajčika. Ovo je velemajstorov brat – majstorski kandidat“. „Nije tačno! Ovo je velemajstor! Kod mene je njegov pasoš“ — žestio se Dragan. „Donesi da vidimo“ — opet će Nikšićani. I Stanković je krenuo ka hotelskoj sobi, ali ga je zaustavio kapiten Dragan Popadić „Stane, vidiš da su Nikšićani malo popili pa se šale“. Da je Zajčik ipak bio lav pokazao je u posljednjem kolu pobjedom nad Mijuškovićem (Nikšić) čime je Tivćane uveo u drugu ligu.
Šahisti tivatske Mimoze Luka Kosorić i Radivoje Vulinović igrali brzopozetne partije u novac, po sistemu kontra-rekontra. Nakon višesatne igre u jednoj dramatičnoj partiji Vulinović je dao subkontru, što znači da mora da dobije partiju, dok je Kosoriću bio dovoljan remi. Vulinović je imao slobodnog pješaka na h liniji koji je nebranjeno napredovao u damu, jer je Kosorićev kralj bio udaljen. Kad je došao do polja h8, Vulinović, valjda od umora, nije izveo u damu, već je, na opšte iznenađenje, pješaka počeo vraćati unazad. Kad je došao na početno polje, h2, zbunjeno je povikao „Šta je ovo?“ Kosorić mu je šeretski dobacio „Ne znam, ali sad ga opet guraj naprijed“. U međuvremenu, Vulinoviću je pala zastavica, a u klubu je nastao opšti smijeh.
Stari sportski prijatelji Josip Staničić iz Tivta i Suljo Smakić iz Bijelog Polja igrali zanimljivu partiju na Radničkom prvenstvu. U završnici topa i skakača, Staničić je u jednom momentu žrtvovao topa za skakača, što je Suljo prokomentarisao: „Znao sam. Samo sam gledao da mi to ne uradiš, inače je remi“ i pružio ruku u znak predaje. Neko od šahista, koji je tuda prolazio, kaže Sulju: „Pa ne moraš da mu uzmeš topa, nego i ti njemu žrtvuješ topa za skakača i opet je remi“. Suljo ga posluša i povuče potez topom: „Šta je ovo Suljo, pa ti si mi čestitao pobjedu“ — kaže mu Staničić. „A ne. Ja sam ti čestitao hrabar potez“ — odgovori lakonski Smakić. Staničić, poznat kao veoma korektan šahista nasmija se, nastavi da igra i partija je na kraju, ipak, završena remijem.
(Nastaviće se)
Titograđani su Ivanoviću čestitali titulu prvaka Jugoslavije, organizacijom spektakulame simultanke. Među učesnicima su bili boem i pjesnik Vito Nikolić i žumalista Jovan Dujović. Vito, u njegovom stilu ili radi uroka, uze Jovanov kačket i poče da igra.
Nije dugo prošlo, Jovan napušta salu za igru i na pitanja šta je uradio, duhovito odgovara: „Prva pobjeda Ivanovića poslije osvajanja titule“. U to stiže i Vito i kaže da je remizirao.
„Remizirao si zato što sam ti dao kačket“, mrzovoljno će Jovan.
„Nije tačno. Da nijesam uzeo tvoju kapu, ja bih dobio partiju, a da sam uzeo tvoju glavu — izgubio bih“ replicira nenadmašni polemičar.
List „Pobjeda“ je svom radniku Radovanu Brajoviću čestitala titulu prvaka republike simultankom, na kojoj je učestvovalo 20 zaposlenih. Nekadašnji bokser Miško Janković eskivirao je Radovanove prijetnje i remizirao. Vijest o simultanci i njegovom remiju sjutradan je objavila „Pobjeda“, ali je on u njen klub — bife ušao ljut kao ris.
„Što si, Miško, jutros zle volje?“, pitaju ga „dežumi“ u bifeu.
„Kako neću biti. Čitav grad prepješačih i niko mi ne čestita remi protiv Brajovića, a da sam se s nekim potukao na ulici, znao bi čitav svijet!“
U posljednjem kolu jednog od nezaboravnih turnira „Pljevlja Pljevljacima“ u nekom sporu između Čvorovića i Dragaševića, u koji se umiješao i sat, sudija Zoran Peruničić presudi u korist Čvorovića.
Malo potom, Momir Marković vozi „četu malu ali odabranu“ za Podgoricu, ali na zadnjem sjedištu muk. Srđa Dragašević, predsjednik Šahovskog saveza Crne Gore, ljut kao puška i ignoriše Peruniku. Ovaj ćuti, ali se i potiho smješka. Zategnutu atmosferu, tobože nezainteresovano, razbija Lutovac, uz Momirovu pratnju.
„Srđa, šta je, u stvari, bilo u toj partiji?“
„Ništa. Znaš onog upornog Čvora, a ovaj…“, pogleda na Peruničića, „Neću da pričam. Pokvarili su mi ne samo plasman, već i zadovoljstvo“.
„Mogao je Zoran biti fleksibilniji, ali je morao poštovati pravila“, opet ga podriva Lutovac.
„J… ti pravila i sve“, srdito reče Srđa, uz smijeh čitavih kola.
Varijacije na istu temu trajale su do Podgorice, gdje je Maksim u nekom hotelu platio ceh 9,10€ a kelner mu maznuo 20, koje je, uz raspravu s njim, Momir jedva vratio.
„Kad si dao 20 eura, rekao si — u redu“ , vraća loptu Srđa Maksimu. „Ali, podrazumijeva se, do 10 eura“ kaže Maksim.
„Ništa se ne podrazumijeva, kelner je mislio da si kavaljer!“
Od tih događaja ostao je radostan eho i ova anegdota.
Na jednom turniru „Pljevlja-Pljevljacima“ Lutovac je, neočekivano, u tri posljednja kola „nanizao“ internacionalce Moma Raičevića i Bora Miljanića, kao i velemajstora Dušana Rajkovića i osvojio drugo mjesto iza Aleksandre Dimitrijević, šampionke u usponu. Veteranu čestitaju na sjajnom plasmanu i pitaju ga kako su prošli njegovi prijatelji — Srđa Dragašević i Radovan Brajović.
„Ne znam. Nijesam ih vidio tokom tumira“, aludirao je Lutovac na njihov skroman plasman i igru na nižim tablama po „švajcarcu“.
Na putu od Bijelog Polja do Pljevalja, Zoran Peruničić svrati društvo u Podborovo kod svoje majke Rade. Zima na izmaku, sa snijegom koji se predaje i povlači ka vrhovima.
Gala doček i ručak. Puši se, miriše, mami pogled. Vesela atmosfera. Marko Marković, valjda po inerciji gazde Saveza, ponaša se kao domaćin. To nervira Srđu i Maksima, posebno što im Marko prebacuje nezasitost.
„Zorane, da nisi brao ili vidio koji jeremičak?“ pita ga Maksim.
„Ne znam šta me pitaš“, odgovori Zoran i otvori se rasprava o tom cvijetu, na tankoj ivici između livada i šuma, koji cvjeta u periodu smjene zime i proljeća i neodoljivo miriše.
„To je remik!“, reče Zoranova majka. Nasta tajac, a Maksim napusti trpezu i u strani, na početku šume, nađe ispod snijega tek procvjetale bijele cvjetove. Ubra nekoliko strukova i pobjedonosno uđe u kuću.
„To je, to je“, ponavljala je gostoprimna domaćica dok su njeni gosti bez riječi gledali čudni cvijet, koji je Marko, po dolasku u hotel, poklonio šefici recepcije.
Jeremičak ili remik bio je tema tokom čitavog turnira, a meni se čini da i sada miriše opojnim dahom uspomena.
(Nastaviće se)
Vikend turnire „Pljevlja-Pljevljacima“, turnire specifičnog sadržaja, obiležilo je druženje i veliki broj anegdota.
Na simultanci B. Ivanovića u Pljevljima 2001. godine zablistao je jedanaestogodišnji Marko Marjanović. Iz otvaranja je isplivao sa pješakom više i, nakon par poteza, ponudio remi legendamom šampionu koji je on, na dječakovo iznenađenje i zadovoljstvo, prihvatio. Publika je burno pozdravila njegov uspjeh, a jedan gledalac mu je prišao, čestitao i upitao ga: „Imaš li koje zvanje?“. „Imam — Masja!“ kao iz topa odgovori junoša.
Slavio je, ali pobjedom i majstorski kandidat Vidan Jakić. Na ručku, u čast šampiona, ponosan na pobjedu nad velemajstorom, sebi je dodijelio novu, veću titulu.
„Do sada sam za pljevaljski šah bio majstor, često sam tukao i Vlasta Bujišića (jedinog sa titulom), ali je poslije mog trijumfa nad Bonjom moje znanje prevazišlo nivo pljevaljskog šaha i od sada slobodno može da se kaže da sam velemajstor.
Na turniru 2004. godine, na zadovoljstvo domaće publike izvanrednom igrom na tumiru je trijumfovala IM Aleksandra Dimitrijević. Jedna od njenih briljantnih partija i pobjeda na ovom turniru, bila je i ona protiv dr Miša Zarubice. Neko iz publike je prokomentarisao: „Ova mala operisa i doktora“.
Goran Sljivić, advokat iz Rovinja, prevaljivao bi najduži put radi učešća na ovom turniru. Na turnir bi uvijek dolazio sa poklonom pet do deset litara rovinjskog vina. Na brzopoteznim turnirima, koji bi se igrali do kasno u noć, učesnici bi se družili uz ovo vino i pjesmu tamburaša. Po pravilu, igrači koji bi rezultatski podbacili na turniru, utjehu i zadovoljstvo bi tražili u ovom vinu i ne rijetko sjutradan bi izostali sa redovnog kola.
Jedan od učesnika ovog turnira, za koga je vezan najveći hroj anegdota, bio je majstor Božidar Gašić. Ovaj čovjek velikog duha bio je omiljen među osobljem hotela „Pljevlja“, a znao je često da se našali i na svoj račun. Volio je da se hvali svojom „škrtošću“ i da je možda u životu platio nekome jedno piće, a da ga je u tome nadmašio jedino VM Faruk Bistrić, sa kojim je zajedno došao na turnir i za kojeg je siguran da nikad nikome nije platio piće. Konobari su nudili da mu plate gajbu piva ako on plati jedno pivo, ali, bez uspjeha.
(nastaviće se)
Vitomir – Vito Lekić, kod svojih učenika poznat kao Zeko, najstariji je i najpoznatiji i, slobodno se može reći, najbolji učitelj mladih šahista u Crnoj Gori. Iz rada sa njima se sjeća vremena i mnogih zgoda.
Poletarci imaju običaj da više gledaju susjednu, nego svoju tablu, ali je Mitar Andrijašević u tome baš pretjerivao.
Da ga oduči od loše navike, trener mu skide figuru, ali dječak, čim baci pogled na poziciju, to opazi:
„Ti si mi uzeo topa“
„Jesam, evo ti ga, pa drugi put pazi“, prizna trener.
„Sramota, vidi koliki si, a kradeš“, reče Mitar i opet se zagleda u susjedovu tablu.
Blizanci, koje ni majka nije razlikovala, pažljivo prate poziciju na demonstracionoj tabli. Trener se obrati bližem i reče mu da riješi problem s matom u dva poteza.
„I hoću, ali ti pogodi koji sam ja: ime, a ne prezime.
Trener se nađe u čudu, a djeca su se slatko smijala duhovitosti jednog od blizilnaca – Blagojević.
Tišinu pionirskog takmičenja poremeti uzvik jednog dječaka, koji je pozivao sudiju.
„Neće da mi kaže kako se zove i koju kategoriju ima. Hoću to da upišem u fromular“
Sudija je spor između braće Krstonijević riješio kažnjavanjem obojice sa po dva minuta.
P.S. Nije to ni prvi ni poslednji slučaj da se rođena braća ne poznaju. Da su klinci imali od koga da uče, Zeko ilustruje nešto drugačijim zgodama.
Nikšić je nekada, za razliku od nekoliko posljednih godina, bio grad turnira. Na jednom od njih partije prikazuju na demontracionim tablama, a neki gledalac se obrati Nikolici Mijuškoviću:
„Vidi, molim te, ja sam glup za šah. Šta misliš, ko će dobiti ovu partiju?
„Pa, ako si glup, kao što kažeš, što bih ti ja uzalud objašnjavao“, odvrati Nikola i nastavi da prati partiju.
Nikšićani Pero Lakonić je poznat po svojoj odanosti šahu i učešću na mnogim takmičenjima.
Na jednom od njih, u boljoj poziciji za Pera, protivnik mu dade šah i jače lupi figurom. Pero mu pruži ruku, kad neko iz publike dobaci: „Nije mat!“.
Pero tada povuče ruku, zaštiti se od šaha i poče da zapisuje potez.
Međutim, njegov partner se pobunio.
„Sudija, on je pružio ruku u znak da predaje partiju“
„Nije tačno, reče Pero, samo sam mu čestitao za dobar potez“ i dobaci protivniku da mu teče vrijeme.
(Nastaviće se)
Početak je maja 1977. U kasnim popodnevnim časovima bili smo gosti gosp. Ilije Vučkovića, velikog ljubitelja šaha: Bonja, Ljubo, Rašo (Marojević) i ja. Ilija i Bonja, izvrsni kozeri, „samo“ su nastavili da pijuckaju viski i da „prosipaju“ šale, anegdote dogodovštine… Atmosfera je bila, zaista, prelijepa. Bonja, Ljubo i ja igramo „cuger“ na ustajanje, a Ilija i Rašo gledaju. Bonja briljira podstaknut drugom flašom viskija i Rašovim i Idžovim divljenjem. Ne da nam opepeliti.
Poslije, nekih, desetak dana, na Krku se igra Kup Maršala Tita — čuveni festival. U glavnoj grupi igraju i ŠK „Titograd“ i ŠK „Momar“, „voljom“ žreba u prvom kolu crnogorski derbi. Na prvoj tabli: Bonja — Ljubo. Tvrda igra, napad i odbrana, napad jenjava, Ljubo preuzima „stvar u svoje ruke“. Odigran je 40-ti potez, dolazi trenutak za prekid partije, Bonja treba da kovertira… Gleda u poziciju… ruševinu od pozicije… lice u grču, uši užarene, usta suva… Ne donosi mu se odluka da preda partiju… Mi oko stola, posmatramo scenu, iščekujući „razvoj događaja“… Prolazi 10-ak minuta i Ljubo ne može da izdrži: „O čemu razmišljaš Ivanoviću, nije ovo „cuger“ kod Ilije, ovo je šah!“
Davne 1955., godine upoznasmo Ljubo i ja Mihaila Mišu Talja, iz Rige, mi šesnaestogodišnjaci a, on tri godine stariji.
U našem domu, tada i danas, mnogo su se čitale novine. Ja sam, prosto, zavisnik štampe. Moj otac Anto, zemljoradnik iz Brce, redovno je kupovao nekoliko listova, među kojima i „Republiku“. U njoj je šahovsku rubriku uređivao majstor Mika Trajković (potpisivao se EMTE — dugo nijesam znao ko stoji iza te skraćenice). Pojavi se jednog četvrtka partija: M. Talj — S. Furman sa Polufinalnog prvenstva SSSR-a u Rigi; pogledam je, izrežem i odnesem Ljubu da je i on vidi. Postadosmo Mišini poklonici „bez ostatka“. Radovali smo se, kroz nekoliko godina, njegovom trijumfu nad nepobjedivim Botnikom, a potom tugovali zbog njegove oscilacije forme, njegovog narušenog zdravlja i boemskog života.
U Tuheljskim Toplicama, zaista prekrasnom mjestu za odmor i rekreaciju, sredinom oktobra 1982. odigrana je Ekonomijada. Sastav šahovske ekipe: Ćetković, Lukšić, Stanovnik i Marković.
Slobodnog popodneva Momo i ja odemo u Kumrovec, udaljen devet kilometara, da posjetimo Titovu rodnu kuću, čuvenu marksističku školu i još po nešto. Ostvarimo namjeru, sjednemo u birtiju da predahnemo, popijemo po čašu graševine da se osvježimo, pa na stanicu. Kad, posljednji autobus otišao u 18:00 časova, dakle, prije 15 minuta.
Nema varijante — krenemo pješice. Sumrak se spušta na proplanke Zagorja, hodamo i gunđamo.
„Ipak je On bio nenadmašni maher, i mrtav iskoristi priliku da nas pređe“, komentariše u jednom trenutku Momo.
„Momo, nikada nijesmo bili članovi Partije, morao je kad-tad da nas, za tu „nevjeru“, kazni, nevoljno dodajem.
Šahistima i ljubiteljima šaha znano je da šahovska partija ima dva lica. Prvo, svima vidljivo, koje nastaje povlačenjem poteza na šahovskoj tabli. Iz poteza u potez ono mijenja „boju“, transformiše se, zasija ako je odigran lijep, neočekivan potez, smrači se kada je potez gruba greška. Drugo, skriveno lice, čine ubrzaniji rad srca, nervna napetost, treperenje duše. Ono je „vidljivo“ samo igraču, a intenzitet grča u kome se nalazi zavisi od značaja partije za njega. Ova se „boja“ lica mijenja tek po završetku partije u zavisnosti od ostvarenog rezultata i dostignutog cilja, ona je blistava ili tmurna, a ima partija koje se trajno pamte, drage su…
Posljednje je kolo Šampionata Crne Gore za 2012. godinu na Cetinju. Moj ljubimac Luka igra sa velemajstorom Božidarom Ivanovićem, beskompromisnim igračem. Potreban mu je remi da osvoji laskavu titulu — šahovski majstor.
Mi, Luki bliski, brat Davor, otac Vanja i ja uznemireni. Plašimo se da naše uzbuđenje ne prenesemo na Luku. Iz iskustava Bata Minića, Moma Ćetkovića, Đorđa Đurovića i Ljuba Živković znam koliko je teško i prekretnički važno popeti se na taj stepenik — majstor!
Luka igra hrabro i racionalno. Poslije petočasovne manevarske borbe pravedan ishod — remi. Majstor! Skriveno lice partije izlazi „na viđelo“. Primajući čestitke, Luka s otmenom razdraganošću prekriva prohujalu unutrašnju dramu. A i nas trojica spasismo se muka… Zadovoljni tata odvede nas na njeguške specijalitete i vino iz Drušića.
Lukini fanovi su, pored treme pred njegov susret sa Bonjom, osjećali njegov potencijal i nesvakidašnji dar. Danas je Luka Drašković olimpijski reprezentativac naše države, internacionalni majstor i puca na velemajstorsku titulu! (P.S. Luka je 2022 postao velemajstor)
L.Drašković-B.Ivanović
Seniorsko prvenstvo
Luka je povukao 21.S:e4 i zdravo i veselo isplivao iz ovog vrtloga
(Nastaviće se)
Da iver ne pada daleko od klade pokazuje ovaj dijalog: „Ja sam novinar Joksimović iz „Politike“.
„A ja demonstrant“, opali 13-godišnji Manojlović, Obradov sin, jedan od demonstratora na prvenstvu Jugoslavije 1983. godine.
U Puli 1975. godine u meču sa Zemuncima (glavna grupa) profesor Milo Vujović je bacio „udicu“ i čekao da „ribica“ zagrize. Protivnik je uletio u zamku, a Milo, oduševljen, viknu usred mrtve tišine: „E, tu sam te čeka!“
U Kotoru se 1970. igra šampionat Crne Gore. Svakako, u proteklih 70 godina najbolje organizovano šahovsko takmićenje. Uslovi i sastav turnira — milina. Sebi pokvarih idilu, brojnim propustima.
Krajem turnira imam dva prekida: sa Lutovcem i Ivanovićem. Čiste remi pozicije. Dobro, mora se biti pažljiv. U šahu je to tako — do posljednjeg poteza.
Prvo, sa Maksimom. Vuku se potezi, ponavlja se pozicija, prolaze minuti, „strašni“ Majo — davež, hoće iskru iz kamena… i, dočeka: meni popusti koncentracija, zamjena redosljeda poteza — poraz!
Slijedi, odmah potom, nastavak sa Bonjom. U onom „nervnom rastrojstvu“ — predam partiju. Nesportski postupak — ne mogu pobjeći od svoje „treperave“ prirode!
Popodne igram sa Srđom. Ostvarujem elementarno dobijenu poziciju. U baru hotela „Fjord“ neponovjivi uslovi za igru, još kad imaš takvu poziciju… Prilazi jedan vitki, otmeni gospodin, Srđa ustaje, ljubazno se pozdravlja sa njim, razgovor traje — Srđa „digao ruke“ od pozicije. Pogledam radoznalo prema njima i — previdim topa!
Umjesto dva fina poena, ja tri debela krompira, iz Gusinja moglo bi se dodati. Poslije večere, na terasi slušamo mladu grupu „Makadam“; osjećam mučninu, rezignaciju, pa uzdah: Šah je teži od života; muzika me opusti, utješi…
P.S. Tridesetpet godina kasnije, sa otmenim gospodinom, profesorom Pravnog fakulteta, dr Momirom Dragaševićem (1931-2017) postao sam prisni prijatelj: njegov sin Bojan se oženio sa mojom sestričnom Sanjom.
P.S.II U vezi sa ovom anegdotom postoji zanimljiv detalj. Dvojica učesnika turnira Lutovcu su predlagali da da remi bez nastavka, ali on im je rekao da će dobiti partiju i pokazao kako. To se i desilo što potvrđuje mišljenje o uticaju psihološkog faktora u šahu.
U poetski toniranom tekstu V.Lukšić opisuje opijenost svoje ekipe (Ekonomski fakultet iz Titograda, prva generacija, 1964., učesnik Savezne ekonomijade) Suboticom: panonskim mirisima, specijalitetima, vinima — Horgoško bijelo, kafanskom muzikom, sosama, uoči posljednjeg kola. Čak su i previdjeli posljednji tramvaj za Palić u koji su otišli pješke „naslanjajući se jedan na drugoga“. Tek što su ujutru zaspali, probudili su ih, jer je posljednje kolo počinjalo u osam sati. Šta je bilo u meču, presudno za pobjedu na Ekonomijadi, priča sam Vlado:
Radovan remizira sa Košanskim, Ćosović „razbije“ svojeg, Uskoković izgubi po „skraćenom“ postupku. Ja, protiv Vujatovića imam: 27 minuta, pješaka više, poziciju — milina. Kazaljka na partnerovom satu pokazuje da on ima još samo 2 minuta do pada zastavice. Pobjednici smo?! Malo podalje, pobjednička atmosfera, drugari iz ekipe, poslije kafice, „klin izbijaju klinom“… Stavim glavu među šake, proračunavam posljedice jednog privlačnog kombinacionog motiva i — zaspim! ! „Iscuri“ onih 27 minuta, sudija me trgne iz sna zvonkim — pala! Ustajem, prilazim drugarima, žut, zelen, „mučan majci“… Šok za sve nas. Tišinu, koja traje, čini mi se vječnost — prekida Ratko Ćosović: „Što je čovjek, a mora bit čovjek!“ I poruči —horgoško bijelo.
(nastaviće se)
Na saveznom kupu 1999. u hotelu „Plaža“, u zadnjem kolu Elektroprivreda – Nikšić imala je za protivnika „Agrouniverzal“, Zemun, koji je tih godina bio sastavljen od najboljih domaćih i jakih inostranih igrača. Igrao sam te godine na drugoj tabli za Elektroprivredu i kapiten mi je javio da ću igrati sa Mihaljčišinom, poznatim velemajstorom iz Ukrajine, i da on igra englesko otvaranje. Došao sam ranije kući da pogledam monografiju o engleskoj partiji, složio sam tablu, otvorio knjigu i počeo da namještam neke pozicije iz ovog otvaranja. Nešto me natjera da pogledam korice i vidim ko je autor, kad tamo – MIHALJČIŠIN! Složih figure, zatvorih knjigu i legoh da malo odmorim! Ova horizontalna priprema dala je neočekivan rezultat. Poznati velemajstor je uspio da remizira, jer sam u obostranom cajtnotu propustio da osvojim kvalitet – u potezu!
Na vikend turniru „Herceg Novi 1982″, organizovanom povodom 600 godina osnivanja grada, sudija turnira, Obrad Manojlović saoštavao je parove na svoj originalan način: – Pruga jedan taj i taj, pruga dva i tako redom – A, kad polazi voz?, upita makedonski majstor Krum Krstev – Koji sad voz?, zbuni se Obrad. – Pa, mislim, ako postoji pruga, mora da postoji i neki voz?
U takmičenju za Kup jedne davne godine, sekretar Hercegnovskog šah kluba Obrad Manojlović je prijavio tri ekipe i to: A, B i C, ali ne njihove sastave. Kotorani, kada su dobili obavještenje da igraju sa C ekipom HŠK, – ponadali su se lakom komšijskom zalogaju i prolasku dalje. Međutim, čekalo ih je iznenađenje. Ekipa u sastavu: Ivanović Božidar, Gašić Božidar, Konjević Dorđe i Lukšić Vlado, ekspresno je završila posao. Kotorani, ljuti što su nasjeli Obradovoj ujdurmi, podnijeli su žalbu. Na zahtjev iz ŠS Crne Gore Obrad je objasnio: A je aktivna, B je borbena, a C je centralna!!!
Poslije jedne simultanke velemajstora Božidara Ivanovića u Herceg Novom, njegovom igrom bio je oduševljen poznati hercegnovski šahista amater Milišić Božidar, popularni Božo Varteks, koji je ushićeno izjavio da svi Božidari igraju odlično. „U pravu si, Božidare, ali ti si izuzetak, koji potvrđuje pravilo“, dopuni ga Pejović Branko, majstor FIDE
Legenda bugarskog šaha, veliki prijatelj crnogorskih šahista, velemajstor Georgi Tringov (1937-2000), posebno je zadužio hercegnovske šahiste. U Vmjačkoj Banji, gdje se igrala II savezna liga i Tringov nastupao za naš klub, poslije odigranog kola sjedali smo u bašti jednog hotela. U tom momentu, na udaljenosti od dvadesetak metara, prolazio je jedan korpulentni šahista u društvu mlade žene, koja je bila u blagoslovenom stanju. Videći to Trile se nasmiješi i brzopotezno postavi dijagnozu: „Oba su trudni“!
Hercegnovski šah klub je 1985. gostovao u Lublinu. Prvi je, po običaju, išao doživotni sekretar Obrad Manojlović i pred salom za šah ushićeno je podigao legendami kišobran i zapjenušeno se obratio ekipi: „Vidite, ćitajte, i ovdje me znaju. Stvamo, na vratima je pisalo „SALA OBRAD“. Nastao je smijeh kada su nam rekli da na poljskom to znači – sala za sastanke!
Pioniri šaha bili su amateri, obrazovani ljudi, skloni šali i humoru koji su stvarali posebnu aromu na seniorskim prvenstvima. Generacije su odrastale na duhovitim duelima Blaža Sredanovića, koji je rano otišao u SAD, i dipl.ing. Vlada Vukčevića, koji je poslije studija ostao u Beogradu. Oni su i vizuelno predstavljali zanimljiv par: Vlado onižeg rasta i dvometraš Blažo nikada se nijesu razdvajali, praćeni grupicom slušalaca. Ipak ih je u duhovitosti, drugačijeg i nenametljivijeg stila, nadmašivao Momčilo Ćetković, petostruki šampion republike. Dabetić se sjeća nekoliko njegovih ,,caka“.
Početkom 80-ih godina Dabac je stupao na šahovsku scenu, kasnije tri puta bio na republičkom tronu. Gledajući ga – visokog, mršavog i smeđeg, Momo je, najednom turniru, rekao: „Isti Fišer“, zbog čega su junoši „porasle uši“, ali se poklopio njima kada je čuo čitav „kompliment“: „Dabetić je isti Fišer do trećeg poteza!“4
Pravila o „cugu“ su se decenijama „usavršavala“ na štetu igre i glavna rola je data zastavici na časovniku. Poznato je da su veliki šampioni bili sjajni „revolveraši“, ali i protivnici brzopoteznog šaha, kao npr. Svetozar Gligorić.
Kada je zastavica postala presuditelj, bez obzira na poziciju ili materijal na tabli, M.Ćetković svoje negodovanje je izrazio originalnom mišlju: „Najbolje je da se skinu figure sa table i da partneri lupaju po satu. Ko bude udarao jače i brže – dobiće partiju“.
Jedna od senzacija na Saveznom kupu 1975. godine bila je pobjeda „Mornara44 iz Bara nad Titogradom 3:1. Dok su Titograđani išli na sljedeće kolo, Momo je vidio kako se ispod mosta, kojim su prolazili, kupa Radovan Brajović, kojeg je kapiten izostavio zbog poraza od Lutovca. „Bacio Maksim Raša u bazen“, prokomentarisao je Momo, vjerovatno žaleći što mu ne pravi društvo, već mora da se znoji pet sati za šahovskom tablom.
(nastaviće se)
Na Olimpijadi u Istanbulu 2012. reprezentacija Crne Gore je zabilježila svoj najbolji start u istoriji. U prvih pet kola ostvarene su tri pobjede, protiv slabašne Kenije, solidne Belgije i veoma jake Grčke, i dva neriješena rezultata, protiv opasnog Meksika i velikog favorita Njemačke, tada aktuelnog šampiona Evrope. Ta serija odličnih rezultata donijela nam je duel sa moćnom Ukrajinom, koja je u Istanbulu branila zlato osvojeno dvije godine ranije na Olimpijadi u Hanti-Mansijsku. Za sve nas je bila velika čast i zadovoljstvo ukrstiti mačeve sa predstavnicima šahovske velesile, a menije bio poseban doživljaj sjesti nasuprot legendarnog Vasilija Ivančuka, dugugodišnjeg predvodnika ukrajinskog tima.
Veliki Vasja je poznat po svojoj briljantnoj igri, ali i po često neobičnom ponašanju. Genijalni Ukrajinac je i tog dana pokazao dio svog ekscentričnog repertoara kad je u jednom trenutku, dok je bio na potezu, iznenada poskočio kao daje napravio neki grub previd, a zatim naglo ustao i počeo da kruži po sali za igru, sve vrijeme mrmljajući nešto sebi u bradu. Naš selektor Dragan Popadić i ja smo se začuđeno okrenuli prema kapitenu Ukrajine Aleksandru Sulipi, koji je samo slegnuo ramenima kao da kaže: „Šta ćete, to je Ivančuk.“
Još jedna zanimljiva situacija desila se na kraju partije. Iako sam imao pješaka više, shvatio sam da više nemam realnih šansi na pobjedu, pa se nijesam trudio da izbjegnem trostruko ponavljanje pozicije. Ivančuk je reklamirao remi po tom osnovu, ali je na njegovu reklamaciju sudija samo odmahnuo rukom. Legendarni Ukrajinac je bio zaprepašćen, ne shvatajući u čemu je problem. A problem je bio u tome što je „sudija“ bio zapravo vođa naše delegacije Jusuf Kalamperović, koji je sve vrijeme pažljivo pratio meč iz neposredne blizine, pa ga je iz tog razloga Ivančuk pobrkao sa sudijom. Da bih prekratio zabunu, pružio sam ruku velikom protivniku u znak saglasnosti sa remijem.
Kad pominjem Jusufa Kalamperovića i njegovo praćenje reprezentacije, ne mogu a da se ne sjetim situacije kad mi je njegova navijačka strast prouzrokovala priličan šok. Naime, na Prvenstvu Evrope na Kritu 2011. igrao sam protiv Hansa Tikanena u meču pretposlednjeg kola sa Švedskom. Posle burne središnjice sa obostranim šansama i dramatičnog cajtnota, u kojem sam se mnogo bolje snašao, prešli smo u završnicu sa po dva topa i „zdravom figurom” više za mene. Protivnik je očajnički pokušavao da svojim topovima stvori neku prijetnju crnom kralju, ali bilo je jasno da se svi ti pokušaji mogu parirati bez mnogo muke. U jednom trenutku napao sam konjem protivničkog topa, a Tikanen je topom odigrao na h-liniju, prijeteći da drugog spusti na sedmi red, posle čega bi mom kralju već postalo vrlo tijesno. Nakon kraćeg razmišljanja, vratio sam svog skakača u centar, prijeteći istovremeno šah-šuh. Kad sam odigrao potez, začulo se bučno negodovanje iz prostora za publiku. Okrenuo sam se i ugledao Jusufa Kalamperovića i dr Ljuba Živkovića, čiji su izrazi lica i gestikulacija ukazivali da se u mojoj partiji desilo nešto strašno. U trenutku mije prošla jeza niz kičmu: šta sam to uradio!? Sa strahom sam pogledao u poziciju, ali nijesam mogao da dokučim šta je u pitanju, činilo mi se da protivnik apsolutno ništa ne može da zaprijeti. I onda mije sinulo – Tikanen nije pomjerio napadnutog topa, već je odigrao potez onim drugim. Upravo sam propustio da pojedem topa džabe! A Jusuf i dr Ljubo su bodrili reprezentaciju sa toliko žara da nijesu mogli da se uzdrže od burne reakcije posle tako banalnog propusta. Sreća što je pozicija i dalje bila lako dobijena, pa mi nije bilo teško da se nasmijem samom sebi zbog trenutnog sljepila.
Učestvovao sam na velemajstorskom turniru u Bukureštu u jesen 2004. zajedno sa svojim dragim prijateljem, nažalost prerano preminulim, Antom Rmušem. Jedan od učesnika turnira bio je i internacionalni majstor iz Moldavije, koji će ostati neimenovan iz razloga koje će čitaoci uskoro razumjeti. Od samog početka Antu i meni se učinilo daje kvalitet Moldavčeve igre daleko od nivoa internacionalnog majstora, pa smo brzo posumnjali daje do titule došao nekim alternativnim putevima. Antova partija sa Moldavcem, odigrana u prvoj polovini turnira, nije učinila ništa da odagna naše sumnje.
Razlika u klasi je bila očigledna, Anto je prosto raznio protivnika. Često se sjetim njegove omiljene rečenice posle takvih duela: „Stari, ovo je bilo gaženje/4
U pretposlednjem kolu turnira bio je red na mene da igram sa internacionalcem sumnjive titule. Moldavac je kao bijeli rano ponudio remi, što sam ja bez mnogo dvoumljenja odbio. Šokiran mojom „drskošću44, protivnik je odigrao svoj sledeći potez i izašao iz sale. Ispred nje je zatekao Anta, koji je tog dana brzo remizirao svoju partiju, što mu je bilo dovoljno da obezbijedi završnu normu za titulu internacionalnog majstora.
„On neće remi!„, uzviknuo je još uvijek šokirani Moldavac. Ne shvatajući o čemu ovaj govori, Anto je pomislio da se ta izjava odnosi na njegovu partiju poslednjeg kola, koja nije imala nikakvog rezultatskog značaja, jer su norma i titula već bili osvojeni. „Ali nije važno, ja sam već internacionalni majstor, pokušao je Anto da razuvjeri Moldavca, ali je ovaj i dalje nastavio da se iščuđava kako je moguće da ja neću remi, kad mi je to dovoljno za intermajstorsku normu. Kako tada nijesam imao međunarodnu titulu, Moldavac je mislio da mi svojom ponudom čini uslugu, ne znajući da sam već odavno ispunio sve potrebne uslove za titulu internacionalnog majstora, iako mi ona nikad nije formalno dodijeljena, pa ga je moje odbijanje takvog „poklona44 žestoko uvrijedilo. Anto je tad razumio o čemu se radi, a moj protivnik mu je ponosno saopštio: ,,E, pa dobro, on neće remi. Ali ja sam internacionalni majstor, i sad ja želim da igram!„ Samo desetak poteza posle te „prijetnje“, Moldavac je morao da pruži ruku u znak predaje. Kasnije smo se Anto i ja slatko smijali, dok mi je prepričavao njihov dijalog ispred sale za igru.
(Nastaviće se)
Na Olimpijadi 2010. u Hanti-Mansijsku u Sibiru, krenuli Jusuf Kalamperović, Srđa Dragašević, Dragan Popadić i Blažo Kalezić da upotpune svoje doživljaje šetnjom kroz tajgu. Dok su, u neviđenom pejzažu, prepredali šahovske uspomene, Kalezić uzviknu: ,,Vuk!“. I zaista, na desetak metara od njih, stajao je sibirski vuk i mimo ih gledao. I oni su ostali pribrani, računajući na odnos snaga 4:1, pa su, i oni i vuk, krenuli svojim putem: vuk dublje u šumu, a šetači ubrzano u olimpijsko selo. Na Kalezićev komentar da ne bi valjalo daje odnos snaga bio drugačiji, reagova Srđa: „Ne pretjeru, u Pljevljima je međed domaća životinja„.
Na prvenstvu Crne Gore 2013. godine, na Žabljaku, u obostranom cajtnotu Kontić pritisne sat, prije povlačenja svog poteza „Đoša, a potez?“, šaljivo će Kalezić. „Evo ga, stiže“ i odigra potez. Ovu neobičnu situaciju prekinuo je sudija M.Pješivac, kontumacijom Kontića u već izgubljenoj poziciji.
Iduće godine, na prvenstvu u Bijelom Polju, opet susret starih prijatelja. Kalezić vuče prvi potez, ali nema Kontića! Znajući Đošine majstorije, Blažo odluči da predahne na terasi, kroz koju je vodio jedini prolaz u salu. Kada je zaključio da Kontić neće doći na partiju, ležerno je ušao u salu da sudija konstatuje rezultat, ali je, u magnovenju, zapazio da mu radi sat, a potom i da je Đoša odgovorio na prvi potez. Da li zbog ,,iscurelih“ 40 minuta, Đošinog nestašluka, jer je u salu ušao kroz kuhinju, ili njegove dobre igre, Kalezić je izgubio partiju, kao i šanse za prvo mjesto.
(Nastaviće se)
Na turniru u Sočiju 1988. godine sam, mimo svog običaja, nanizao tri nule od Dolmatova, Polugajevskog i Arnasona. Čekala me je četvrta partija, crnim figurama protiv nezgodnog Engleza Votsona. Votson povuče l.e4 i ponudi remi! Rekao sam mu da povučemo nekoliko poteza, ali on odgovori: „Ponuda važi samo u ovom momentu”. Prihvatio sam remi, ali su nas Rusi, posebno Vasjukov i Vladimir Dvorković, kasnije član Kasparovljevog štaba, pozvali na „ribanje”. Našao sam se u neobranom grožđu, ali Votson obori rusku varijantu: „Kako da igramo uz ovu buku, neljubaznost osoblja…” Poslije toga Rusi zaboraviše naš remi i obećaše da će otkloniti propuste.
Zanimljiv je bio moj prvi duel sa velemajstorom Draškom Velimirovićem na turniru „Bosna 1984”. Izraziti pozicionista protiv velikog taktičara. Epilog je bio neočekivan. Pobijedio sam ga u matnom napadu, već u 21. potezu. Velimirović se, u šali, žalio da nije mogao igrati protiv samog sebe, jer je na demonstracionoj tabli, a i u formularu, pisalo Draško Velimirović!?
Na ekipnom pionirskom prvenstvu Jugoslavije na Krku 1986.godine igrao sam sa Ognjenom Cvitanom. On je odigrao potez i šetao, posmatrajući pozicije u ostalim partijama. Pošto sam razmišljao dugo, impulsivni Riječanin se vratio za sto i neočekivano odigrao još jedan potez! Brzo je shvatio da je pogriješio, zbunio se i uskoro izgubio partiju. Četiri godine kasnije, naš meč je odlučio omladinskog prvaka Jugoslavije, a to je bio Cvitan koji je, potom, postao omladinski prvak Svijeta.
Na turniru u Pragu 1984. godine vodio sam poslije sedmog kola. U osmom kolu sam, kao crni, primijenio Bogoljubljevu odbranu protiv IM Sabolšija sa žrtvom pješaka, kao kompenzaciju za aktivnu igru. Međutim, od nje nije bilo ni traga i, u prekidu sam se vajkao Petru Popoviću i Mirku Jukiću kako sam, izborom loše varijante, propustio lijepu šansu. U to mije prišao Sabolši i ponudio remi! Ostala je zagonetka šta ga je inspirisalo na tu odluku. Poslije tog dara s neba, dobio sam krila i pobijedio na tom jakom turniru.
Ponekad detalji ili, na prvi pogled, slučajnosti, utiču na tok događaja. Tako je jednog sunčanog jutra velemajstor Nebojša Nikčević sreo na Budvanskoj rivijeri kolegu po tituli Dragana Kosića koji mu se požalio da je trebalo da izađe na Cetinju, ali se uspavao i obreo se u Budvi. Nebojša se smijao Draganovom previdu, ali i saosjećao sa njim i pri tome, znajući daje on stanovnik cmo-bijele planete i da se kreće sa turnira na turnir, upitao gaje da mu preporuči neki open.
„Zašto ne igraš na Cetinju?“, odgovorio je Dragan. Nebojša je potpuno previdio taj turnir, organizovan povodom 10-te godišnjice nezavisnosti Crne Gore, koji je počinjao za par dana. U posljednjem trenutku je odlučio da, putujući iz Budve, igra na tom openu na kome je ubjedljivo pobijedio.
,,Da Kole nije spavao u autobusu, ne bih zaigrao na cetinjskom openu na kome sam postigao najbolji rejting performans do sada, a neko drugi bi se dičio sa tim, meni najdražim peharom!“ sjeća se Nebojša tog neobičnog spleta okolnosti.
(nastaviće se)
Poštovani uredniče Šah -mat liste ,
Sa zadovoljstvom čitam anegdote i minijature .
Pa sam poželio kao žaba koja je vidjela konja da se potkuje dati moj skromni doprinos .
I sve to iako sam svjestan da nedostižno kaskam stilom i opusom za akademikom Milanom Draškom.
Dakle , predstavljam publici i poroti šah mat liste jedan moj esej koji mi je šaptala moja muza , a ja ga zabilježio da se ne izgubi.
Ako netko bude prigovorio da tu najmanje ima šaha u svoju obranu mogu reći da se ipak spominju neki šahisti.
I da je život šahista manje poznati ,ali važan dio šahovske kulture .
I da je sve i svi povezano tanahnim i nevidljivim nitima , velikog potpisa iza svih stvari .
##
POSTOJI PARADOKS U SVAKOJ PARADIGMI, ILI NEŠTO O TOME ČIJA MAJKA CRNU VUNU PREDE
Otišao sam kupiti na bus stanicu karte za Sarajevo .
Sin je završio s odličnim 7. razred škole i 5 r. muzičke škole .
Budući da im nisu u školi organizirali ekskurziju zbog globalnog zatopljavanja i korone i rata u Ukrajini
ili drugim riječima nesposobnosti , pitali smo ga –
Oćeš li na našu obiteljsku ekskurziju u Zagreb ili u Sarajevo ?
Izabrao je Sarajevo. I tako ćemo biti u Evropskom Jeruzalemu – Sarajevu od 24. do 28 lipnja 🙂
Vraćam se prema autu kojeg sam ostavio na Bačvicama i uočim na leđima mladića natpis :
There’s a paradox in every paradigm.
Odmah sam to fotkao i smislio da pošaljem svojim penpalovima .
To je za mene važna ideja koja budi asocijacije i koju prvi put susrećem.
Nisam mogao odoliti i povikao sam mu :
Excellent T shirt !
I took a picture without your permision.
On se okrenuo i obratio mi se: Pa ne moramo na engleskom !
Iznenadio sam se i rekao – Ah mislio sam da si stranac !
Pa i jesam stranac !
Odakle si ?
Iz Beograda .
Ma važno je da se razumeeemooo rekao sam mu .
i još –
Uostalom ima čuvena srpska poslovica koja kaže :
Govori srpski da te ceo svet razume.
On se nasmija 🙂
I rekoh mu da sam bio u Beeooograduuu u Armiji .
Kada ?
Davno , dok bejah mlad, lep i neupućen , 1983. na Topčideru i u SSNO-u ,
rekoh mu na svom lošem srpskom .
I pokazao sam momku njegovu fotku i natpis na leđima majce u mom mobitelu .
Bilo mu je drago .
I još mu ispričam kako mi je ciganka gatala dok sam bio vojnik mlad .
Ajde da ti gatam bato ,zaskočila me ona .
Ajde .
I tako joj pružim ruku i na kraju joj platim koliko je tražila.
Hvala bato !
I završi gatara pesnički :
Želim ti bato da ti dete bude zdravo
i da ti k…. stoji pravo !
To je mnogo važno za svako muški čoek !
###
E ovo sve je bio prolog za važna pitanja o životu, univerzumu i svemu ostalom.
Postavlja se nekoliko pitanja :
1) Trebamo li pronaći paradoks u svojoj slici svijeta ?
2) zašto je meni prva asocijacija na to ispovijed Igora Mandića koji je rekao
I ja kao ateist imam svoje sumnje !
3) O paradoksima sam najviše učio od Buddhe i od Openhajmera
Budhina riječ svijetli i danas kroz tamu vjekova .On je misteriozno rekao da istina nije:
– bitak,
– niti ne-bitak,
-niti bitak i ne-bitak,
-niti niti-bitak-niti ne-bitak.
E sada kako te negacije shvatiti ????
4)
ali i samopouzdano i odlučno objavio
«ISTINA KOJU SAM NAŠAO JE POPUT NEKTARA-
TA ISTINA JE DUBOKA,UMIRUJUĆA,JEDNOSTAVNA,NEPOBITNA ,I SLOBODNA OD SVIH ELABORACIJA INTELEKTA.»
5)
S tim u vezi pozivam pred porotu ŠAH MAT LISTE J. Robert Oppenheimera, ( 1904-1967)
Američkog fizičara , ‘’tvorca “ atomske bombe (direktor “ Manhattan projekta“) koji zbori ovako
“Ako se u kvantnoj fizici upitamo :
Da li položaj elektrona ostane isti tokom vremena – moramo reći- NE
Ako se upitamo da li se položaj elektrona mijenja tokom vremena –moramo reći-NE
Ako se upitamo da li elektron miruje –moramo reći –NE
Ako se naposljetku upitamo da li se elektron giba moramo reći-NE .
6)
Buddha je dao slične paradoksalne odgovore kada je bio pitan o stanju čovjekove svijesti nakon smrti.
Ovakova paradoksalna četverostruka logika nije bila poznata u znanstvenoj tradiciji 17 i 18 stoljeća.
7)
S tim u vezi treba komentirati i Rukavininu kontraverznu tezu da je svatko na neki svoj način u pravu !!
Prisjećam se da su jednom u Švicarsku u Biel na turnir putovali vlakom matematički logičar , matematičar, fizičar, i kvantni fizičar Rukavina, Vujaković, Božinović i Šale .
Kada smo ušli u Švicarsku fizičar Bogdan Božinović uskliknu :
Gle -U Švici su ovce crne!
Matematičar Vujica ga zgranuto pogleda:
Kako možeš reći nešto tako ? Sve što mi znamo je da u ovoj zemlji živi barem jedna crna ovca.
Pa što je to s vama dvojicom? – oglasi se napokon logičar Rukavina .
Jedino što u ovom slučaju možemo tvrditi jest da u ovoj zemlji živi barem jedna ovca, koja je crna barem s jedne strane.
Gle Pepi ,
znamo i to da u Švicarskoj ima crna ovca koja ima samo jednu stranu ! – oduševi se kvantni fizičar -Šale !
QED
IM Srđan Šale
Viktor Korčnoj je došao u hotel „Onogošt” na sastanak sa Kasparovom oko dogovora za odigravanje njihovog meča. Nakon sporazuma, Korčnoj je, dobro raspoložen, na prigodnoj dopisnici napisao mom sinu: „Valjda ćeš, Vuko, imati hrabrosti da na turnir, kad budeš direktor, pozoveš i strašnog Viktora”. Šalio se, jer je znao da ja (kao direktor turnira) nijesam uticao na listu učesnika u vrijeme kada su Korčnoja bojkotovali svi sovjetski igrači. Da smo njega pozvali, izostali bi Talj, Petrosjan, Spaski i Kasparov.
Na večeri na Krupcu, (izletištu na jezeru kraj Nikšića) Kasparov je sa velikim apetitom jeo jezerske rakove i tom prilikom je isflekao pantalone. Ljutito je ustao i tražio da ide odmah u hotel. Njegov pratilac Litvinenko nam je objasnio daje Gari sve partije igrao u tim pantalonama i da mu donose sreću.
Ljubazni domaćini su mu ispunili želju, isto veče odnijeli pantalone na hemijsko čišćenje i ujutru mu ih vratili. I noću se radilo tada u Nikšiću, jer je grad živio za turnir i to se osjećalo na svakom koraku.
Smisao šahu i druženju davale su šale, duhovitosti i neobične zgode. Ova spada u bisere, crne, naravno. Evo kako se nje sjeća Srđa Dragašević, tada predsjednik ŠSCG, ali prije svega prijatelj šahista.
„Ne sjećam se tačno, ali mi se čini da se zbog rasprave mladi slali organizovao cug meč na pet minuta između Radovana Brajovića i Nikole Đukića. U ambijentu Slovenske plaže u Budvi, „Pod lozom“, i zbog opklade meč je izazvao pažnju šahista i znatiželjnika. Ja sam se kladio na Nikolu, a moj prijatelj IM Moma Raičević na Raša, u po 100 DM, po partiji. Rašo je izgubio prvu partiju i Moma mi isporuči stotku i poslije druge, ja sam u džep- strpao novu stotku. Kada je među prisutnima napetost dostigla vrhunac, a meč je prekinut poslije pet odigranih partija, ja sam mahao sa 500 maraka.
Većina prisutnih je ćutala, neki su se čudili, pojedini smijali, ali je jedan burno reagovao – Ovo nema smisla. Uzeste Radovanu penziju, možda dvije. Bezobrazluk!-
Bio je to glas Vladimira Lukšića, Radovanovnog bliskog prijatelja, koji nije mogao da povjeruje u ono stoje vidio.
Tek se sjutradan shvatilo daje to bila Srđina ujdurma. On se dogovorio sa Momom i prije meča mu dao oko 1000 maraka, koje je ovaj, tokom Radovanovih poraza, revnosno proslijeđivao Srđi, uz verbalne duele. Ostalo je samo nejasno da li je Radovan izgubio zbog inscenirane kocke ili ga je mladi Đukić zaista preslišao.
(Nastaviće se)
Branko Filipović je obećao direktoru bolnice Ljubu Živkoviću neke krevete poslije zemljotresa, ali je vrijeme prolazilo, a on nikako ni da se javi. Tada sam dolazio kod njega kao predsjednika ŠK „Titograd”. Jednog jutra u Zavodu za zdravstvo, gdje je on radio kao svemoćni direktor, čekao sam ga da dođe sa sastanka. Zazvoni telefon, kad Ljubo iz Bara traži svoje krevete. „Kako ću doći do tog čovjeka, ima li kakvih šansi, znaš li, možeš li tu nešto učiniti, toliko ga tražim, izbjegava me, stalno mi govore daje odsutan, iako ja znam daje tu”, izjada se Ljubo. „Znaš što ćeš, rekoh mu. Nazovi kroz pola sata pa ću te povezati s njim.” Znao sam da Branko puno voli Bata Minića i da bi za njega bio spreman sve da učini. Ne prođe dugo, pojavi se on i mi se srdačno pozdravismo. Ubrzo zazvoni telefon i ja ponovo podigoh slušalicu: „Prezidente, tako sam mu se prijateljski obraćao, evo Bato Minić zove iz Zagreba”. ,,A, je li molim te, oduševljeno će Branko, kako je Bato, daj da ga čujem”. Uze on slušalicu, a ja onako, izbliza, čujem Ljuba kako vrišti: „Nije ti ovo Bato iz Zagreba, nego Ljubo iz Bara, nećeš mi više bježati.” Prezidente napravi kisjelu facu, ali se brzo povrati. Onda se uozbilji i reče: ,,E moj Ljubo, milo mi je da si dobro i zdravo, ali od onih kreveta nema ništa, nijesam želio da te razočaram”.
Sa sjetom se sjećam druga iz mladosti Đoka Leza Vujovića, koji me posjećivao na šahovskim prvenstvima i na jednom od njih, u Ulcinju 1992. godine, se utopio na Maloj plaži.
Oduševljavao me njegov duh, kao na prvenstvu Cme Gore na Cetinju 1971. godine.
U blizini muzeja kralja Nikole, jedna grupa stranaca nešto komentariše, a Đoko, onako radoznao, započe nemušt razgovor s jednim čovjekom na „tankom” francuskom jeziku. Uglavnom Đoko ga upita da li je čuo za Njegoša. Čovjek odmahnu glavom. Đoko se iznervira, kako to da neki glupi stranac nije čuo za velikog Njegoša, pa nastavi: ,,A jeste li čuli za Puškina?”, Pošto dobi isti odgovor, on produži još malo: ,,A jeste li čuli za Dostojevskog?”. Belgijanac, koji se tako predstavio, bješe već malo postiđen, pa zastade na trenutak i skoro izvinjavajući se reče: „Žao mi je, ali nijesam ni za njega čuo”. „Odlično”, povika radosno Lezo, pa se okrenu ka meni i tiho nastavi: „Ovo je ipak neka budala.”
Jednom sam putovao sa D. Velimirovićem (i jednom damom na zadnjem sjedištu) za Vmjačku Banju. Vozio je svog omiljenog ,,DAF’-a jezivom brzinom na moje veliko iznenađenje. Dama je pokušavala da ga smiri, mada dosta nevješto, pokazujući očigledan strah. Draško nastavlja u svom stilu i još se okreće nazad da bi uvažio damu. Ja se tek onda zabrinem. Dok Draško ubjeđuje našu gošću da nema potrebe da se uzbuđuje, primijetio sam u daljini čovjeka bez noge kako prelazi kolovoz i to jako sporo, oslanjajući se na pomagalo. Mislio sam da će ga i Draško primijetiti, ali on nesmanjenom brzinom juri pravo ka čovjeku. Sve se odigralo tako brzo da sam samo zažmurio i brzo podigao ruke s očiju, srećan što se nije čuo nikakav udar. Sve je dobro završilo i Draško je, sav u znoju, od šoka, zaustavio auto na ispustu pored puta. „Kakav idiot, ljudi moji, biste li ovo vjerovali”, povika on, baš iznerviran. „Mora daje ovako ostao i bez one noge.
(Nastaviće se)
Za vrijeme šampionata Jugoslavije u Herceg Novom 1983. godine, odlazio sam poslije partije u kafić „4 asa” čiji je vlasnik bio moj prijatelj Slobodan Perišić-Lutka. Pošto su tu navraćali mnogi ljubitelji šaha, nije čudo što se sledećih dana kroz grad pronijela priča o mom neurednom životu. No, nije me išlo, pa mi je noću prijalo veselo društvo, jer mi je smirivalo nerve poslije neuspješne igre.
Jedne večeri, kada se turnir već bližio kraju, rekao sam Lutki: „Slobodane, dosta mi je onih glupih sokova, od sada samo pijem viski, a za tvoja 4 asa obećavam sledeće četiri pobjede“.
Moj drug se obradovao, a ja sam, zaista, svih preostalih pet partija dobio. Ipak je i poslije toga trajala priča da sam kasno uveo „sportski režim“.
Na šampionatu Cme Gore u Sutomoru, 1972. godine, došao sam u šortsu, s namjerom da brzo remiziram i da pozovem Đoka na kafu. On je uložio protest i pozvao sudiju Vukadinovića da spriječi moj nastup u „ljetnjem izdanju”. Ja sam to prihvatio i vratio se u sobu da se presvučeni. Ponovo sam došao, ovaj put u odijelu. Krenuo sam oštro, ali je Đoko u jednom trenutku ponudio remi. Rekao sam mu da prvo povuče potez. Poslije pola sata razmišljanja Đoko je, zabrinut, nešto odigrao. Ja sam mu odmah pružio ruku i pozvao ga na piće. On je, za čudo, prihvatio poziv s osmijehom i spustili smo se na terasu „Tri duda”. Naručili smo ražnjiće i zalili ih s poprilično hladnog piva, uz priču koja nas je vratila u prijateljsko raspoloženje. Kad je konobar donio račun, ja rekoh: „Đoko molim te, plati ovo, zaboravih pare u onom šortsu”. Đoko je razrogačio oči, ali se brzo smirio kad je shvatio da se šalim.
(Nastaviće se)
Blog Šah-mat liste 