U poznim godinama bolje je sećati se šta je bilo nego predviđati šta će biti. Vraćam se mladosti. Majka, Janko i Marko biraju mi životni put. Izabraće ga bombe bačene iz aviona. Posle bombardovanja Beograda izbegli smo u selo Ostružnicu. Leto je. Skupljamo se na plaži na obali Save. Igramo šah. Bolji sam od drugih. To me je ohrabrilo da se posle završetka rata takmičim sa svojim vršnjacima. Pobedio sam na turnirima za prvenstvo Beograda, Srbije i Jugoslavije. Kocka je bačena. A, šta da sam u Ostružnici bio najbolji u bacanju kamena s ramena? Šampionat u Zagrebu. Jedne večeri u hotelskim prostorijama za susednim stolom roditelji sa ćerkom. Počela muzika, Gligorić ne gubi vreme, zamolio ju je za ples. Tako je počelo, a završilo se našim venčanjem. Sada zajedno imamo 183 godine.
Sa suprugom Vesnom u Amsterdamu 1960 i ovih dana na Dunavu
Turnir u Mar del Plati, Argentina. Na zatvaranju, mis Mar del Plate deli nagrade. Ceremonija je došla do kraja – muzika. Gligorić je na nogama, zamolio je misicu za ples. Kao u Zagrebu – tako je počelo, a završilo se njenom udajom za Boru Ivkova. Gligorić je ne samo veliki šahista već i daroviti pronalazač. Zadužio je i Boru i mene. Posle pobede naše ekipe na Olimpijadi u Dubrovniku šah je dobio krila. Kao pečurke posle kiše niču na sve strane šahovski turniri, ekipna takmičenja, klubovi; pljušte pozivi našim šahistima iz svih zemalja. Prolaze godine. Idem sa turnira na turnir. Od Pekinga do Moskve i Londona, od Indonezije do Konga …
Aleksandar Matanović za tablom
Igrao sam sa skoro svim tada istaknutim šahistima. I upoznao ih. Izdvajam dvojicu Mihajla, jednog iz sveta, drugog iz naše zemlje – Botvinika i Markovića. Botviniku pripada počasno mesto u šahovskoj istoriji; u njegovom stanu u Moskvi vidim našu zastavu, u Izraelu mu se klanjaju do zemlje, u Beogradu se ne oseća kao stranac. Marković, šahovski majstor, akademik; odbio ponudu da bude predsednik Republike Srbije, do kraja života pratio šta se događa u šahu.
Prelistavam ruske, engleske, nemačke šahovske časopise. U svakoj zemlji na svom jeziku obeležavaju partije i propratne komentare. Zašto šah nije kao matematika i muzika, svuda u svetu u upotrebi takvi kakvi su? Zašto ne šahovski jezik? Štampali smo milione „Šahovskih informatora” i drugih knjiga pisanih šahovskim jezikom. Sredinom 70-ih godina naš poznati ekonomista objavio je u novinama: „Dva proizvoda koja najviše izvozimo su jagodičasto voće i Šahovski informator”.
Jednom prilikom nismo platili mesečni porez na vreme, kupac zakasnio sa obavezom. Pozove me direktor banke. On zavaljen u fotelju, ja smerno stojim pred njegovim stolom. Očitao mi je lekciju – to više neće da toleriše. Pamtim tu sliku i to vreme. Korona – život u kavezu. Nigde ne idemo, povremeno nam dolaze samo sin i unuci. Jedini provod mi je odlazak u samoposlugu i bacanje đubreta. Dug dan, a samo novine i televizija. Setih se da smo štampali knjigu pod naslovom „2345”. Milan Velimirović i Marjan Kovačević izabrali su 2.345 šahovskih problema. Mat u dva, tri, četiri, pet poteza. Zadivljen sam šta su sve izmislili autori problema. Šah je čudo.
Šah je igra. Igrom se određuju vrednosti različitih faktora u sporu. Ne samo čovek protiv čoveka. Šahista je jedna strana, šah druga. Kad šahista otkrije sve tajne šaha, a to je u toku, šah će izgubiti. Kad violinista u potpunosti ovlada svojim instrumentom, ili kad lekar otkrije šta prouzrokuje neku bolest – pobediće. Igra je sukob. Sukob, u bilo čemu, vodi napretku. U šahu, na primer, zbivanja na tabli danas razlikuju se od onih prethodnog doba – na višem su nivou.
Kada kreneš na put bez povratka, ko si i šta si zavisi od onog što ostavljaš za sobom. Kad se primakne moje vreme ostaviću za sobom suprugu, sina, troje unuka, tri snaje, četiri praunuka, šahovski jezik, bezbroj odigranih partija … I nadu da će sve ono što je usmeravalo naše živote biti bolje nego što je bilo.
——————
Simbol „zlatnog doba” našeg šaha
Aleksandar Matanović je rođen 23. maja 1930. u Beogradu. Posle ranih uspeha u šahu i titule omladinskog prvaka Jugoslavije 1948, u seniorsku reprezentaciju ušao je već 1950, u nezaboravnom radio-meču Jugoslavija – SAD, a 1955. je postao velemajstor. Od 1954. do 1978. stalni član olimijskog tima, a potom 1980. selektor reprezentacije koja je osvojila našu poslednju olimpijsku medalju. U zlatnom dobu našeg šaha, dok je sa Gligorićem, Ivkovom i Matulovićem činio okosnicu druge velesilesveta, okitio se sa pet srebrnih i četiri bronane ekipne medalje, kao i sa pet pojedinačnih za rezultate na svojoj tabli: jednom zlatnom, tri srebrne i jednom bronzanom. Na pet evropskih šampionata, između 1957 i 1977, osvojio je četiri srebrne i jednu bronzanu ekipnu medalju. Iako je takmičarske ambicije sa 36 godina podredio revolucionarnom projektu univerzalnog šahovskog jezika i izdavačke kompanije „Šahovski informator”, čiji je bio osnivač, urednik i direktor, zadržao je visok nivo i u narednoj deceniji, dodajući tituli prvaka Jugoslavije iz 1962. godine (zajedno sa Minićem), još dve, 1969. i 1978. Priznanje Svetske šahovske federacije (FIDE) dobio je izborom za potpredsednika FIDE 1990-94. Od maja 2022. Aleksandar Matanović je najstariji velemajstor na svetu 1957.
Nedavno sam pio kafu na terasi Maloga dvorca sa svojim drugom i prijateljem, profesorom Lutovcem. Prišao nam je poznati Baranin i rekao: „Pozdravljam čuvene barske šahiste“. Nas dvojica smo se zgledali i bili smo malo u čudu. Maksim je profesor književnosti i dugogodišnji direktor Barske gimnazije, a ja sam već 60 godina ljekar i dugogodišnji direktor Medicinskog centra. Pa, ipak, mi smo „čuveni barski šahisti“. I obojica smo se pitali: Šta je, zapravo, u našim životima šah?
Ja znam da moji djed Milutin i baba Dolje nisu igrali šah i da sam prvi put vidio šahovsku tablu i figure, u ranom djetinjstvu, na stolu, u frizerskoj radnji Akuša Abazovića, koja se nalazila na samom ulazu u starobarsku čaršiju. I znam da je sve u meni, vezano za šah, samouko i samoniklo i da je ta čarobna igra moja najveća kreativna muka, bez koje bi, bez te muke, moj život bio, zacijelo, prazan.
Obećao sam Milanu da ću jednom govoriti o šahu, o mojim susretima sa velikanima ove igre koju su, vjerujem, izmislili bozi, ne za sebe, već samo za ljude. Jer šah kao muzika, muzika i ljubav, zna čovjeka učiniti srećnim.
A pošto nemam još mnogo vremena, evo tog teksta…
Bora Kostić
U proljeće 1953. godine, prije 70 godina, u Baru su radila dva šahovska kluba. U Starom Baru „Kod Mare Crne“ i na Pristanu, na Trgu, „Kod kafane Tomovića“. U goste nam je došao slavni velemajstor Bora Kostić, trostruki prvak Kraljevine Jugoslavije, svjetski putnik, poliglota, Nestor banatske ravnice. Simultanka je održana na Pristanu, u jednoj od onih italijanskih baraka, pored bioskopa. Imao sam 14 godina i veliku tremu. U središnjici partije, u približno izjednačenoj poziciji, počeo sam brzopleto da vučem nekoliko uzastopnih poteza, poslednji autobus za Stari Bar išao je u 18 sati i žurio sam da ne zakasnim. Iznad mene stajao je čika Bora, raširio ruke i grohotom se nasmijao: „A sada, mališa, kad si se usr’o, od remija nema ništa“ i povukao dobitnički potez. Ja sam se tužan vraćao kući i objašnjavao Adžiji i Saitu, našim đačkim prijateljima, što sam mogao i gdje sam pogriješio.
Mnogi misle da je velemajstor Bora Kostić poslužio nobelovcu Stefanu Cvajgu da napiše vanvremeni, blistavi „Esej o šahu“, a malo ljudi je znalo, čak i u ona davna vremena, da je boemska kraljica Skadarlije, pjevačica Divna Kostić, bila njegova kći.
U mom maglovitom sjećanju čika Bora je, tog barskog proljeća, bio beskrajno stari sijedi gospodin, a imao je samo 66 godina.
Viktor Korčnoj
Na početku 1954. godine bilo je neko toplo vrijeme i počeo se topiti led na Istoku. U Crnu Goru je došao mladi sovjetski šahista Viktor Ljvovič Korčnoj i odigrao nekoliko simultanki. Domaćin mu je bio sekretar Šahovskog saveza Crne Gore Blažo Sredanović, naš omiljeni drug i prijatelj. Simultanka je održana na terasi hotela „Rumija“ i, koliko se sjećam, Korčnoj je sve partije dobio. Bio je dragi, mladi čovjek u lakom sivom odijelu ruskog kroja. Kasnije će on postati jedan od najboljih šahista svijeta i biće četvorostruki prvak SSSR-a.
Godine 1976. emigrirao je i preselio se u Švajcarsku i igrao mnoge turnire po svijetu. Blažo Sredanović će mi ispričati neobičnu anegdotu. Sredinom osamdesetih, kada je on uveliko bio Amerikanac, Korčnoj je igrao simultanku u San Francisku. Blažo je, u publici, iza Korčnoja, glasno komentarisao neku poziciju, a Korčnoj je, ne okrećući se, na čistom srpskom jeziku, koji je inače tečno govorio, rekao: “A kada si ti, Blažo, zbrisao?” Poslije 30 godina, a u međuvremenu nisu se ni vidjeli ni čuli, on je sekretara ŠSCG prepoznao po govoru i glasu. Malo je reći: fantastično!
Korčoj je bio u Baru krajem 1984. za vrijeme velemajstorskog turnira u Titogradu. Na fotografiji sa te simultanke vide se majstor FIDE Milan Minić, bivši pionirski prvak Crne Gore, majstorski kandidat Milan Vujović i velemajstor duha Božo Ulićević, a u publici mlađani Saša Stevović i dječak sa zelenom jaknom, moj sin Nebojša. Desno, iza Korčnoja, čovjek sa naočarima je gospodin Ilija Vučković, kultna istorijska ličnost Bara, veliki zaljubljenik u šah i naš prijatelj.
Korčoj je bio beskompromisni borac, svaku partiju je igrao na pobjedu i nije se ljutio što je zaslužio nadimak „grozni“. Šah je doživljavao i kao umjetnost, a šahovsko takmičenje kao vrhunsku estradnu predstavu. Na partije je dolazio besprekorno odjeven, uvijek odijelo i uvijek kravata. Danas je sve drugačije. Na Evropsko prvenstvu, na Kritu, u našem meču sa Norveškom, velemajstor Magnus Karlsen, budući prvak svijeta, bio je u farmericama, a na nogama je imao papuče iz kupatila.
Korčnoj je imao veliki broj obožavalaca i fanatičnih navijača. Jedan od njih je bio naš nikad zaboravljani drug, inženjer Rašo Marojević. Proslavio ga je sin Igor, dobitnik „Pekićeve nagrade“ za književnost.
Poslednji put sam vidio „strašnog“ Viktora u Rogaškoj Slatini, na prvenstvu Evrope za seniore, igrači stariji od 65 godina. Bio je najstariji učesnik turnira, ali ga to nije smetalo da ostvari najbolji rezultat na prvoj tabli. Sjedio je prekoputa i igrao sa Bonjom. Nije ustajao, okretao je brojanicu, a na licu i usnama imao neke neobične pokrete koji su me podsjećali na parkinsonizam. Pored njega je bila njegova vjerna druga, gospođa Petra Leverik. Bonju nije pobijedio, a mi smo u tom meču sa Švajcarskom slavili 3:1 i osvojili bronzanu medalju. Neka bude upamćeno, reprezentacija Crne Gore je igrala u sastavu: Ivanović, Živković, Raičević, Dragašević.
Mihail Botvinik
Krajem 1971. godine ukazana nam je velika čast. U Baru je igrao simultanku bivši prvak svijeta Mihail Mojsejevič Botvinik, koji je tu titulu, sa malim prekidima, nosio 15 godina. Bio je naučnik, vrhunski intelektualac, zvali su ga, ne bez razloga, „patrijarh sovjetskog šaha“. Za našeg proslavljenog velemajstora Aleksandra Matanovića, on je najbolji igrač u istoriji šaha.
Na fotografiji sa te simultanke, vidi se da je iznenađen mojim „volškim gambitom“. Do mene sjedi profesor Momo Vuković, šahovski majstor, jedan od najvećih intelektualaca koje je Bar ikada imao. On gleda u zenicu Botvinika. Do njega je moj brat Ivan. Bio je prvokategornik i volio je beskrajno šah. Odigrao je hiljadu brzopoteznih partija sa Milenkom, u gostoljubivom domu Ratkovića, u Rapu.
Anatolij Karpov
Kada je svjetski prvak Fišer odbio da igra meč za titulu, prvakom svijeta je proglašen, bez borbe, velemajstor Anatolij Jevgenevič Karpov. U Baru, u Sutomoru, tog ljeta 1975. igrao se Otvoreni šampionat Crne Gore, na kome je naš Bato Zeka osvojio drugo mjesto i na simultanci Karpova, koja je održana u hotelu „Agava“ igrao je veliki broj najboljih crnogorskih šahista. Na fotografiji je Karpov nalik na tinejdžera, krupni čovjek pored njega je Drago Popović, međunarodni šahovski sudija, predsjednik ŠSCG, a do njega Čedo Ratković, naš veliki drug i prijatelj, predsjednik šahovskog kluba, kasnije predsjednik Opštine Bar, iz porodice osnivača šaha u Baru. Onaj mladić što sjedi prvi slijeva je, najvjerovatnije, dr Živković. Na toj simultanci Karpova smo pobijedili prof. Lutovac i ja i ta dva poraza su bili jedini porazi koje je Karpov doživio na simultankama odigranim tada u Crnoj Gori.
Kada je, poslije desetak godina, Karpov ponovo boravio ovdje, u pratnji publiciste i putopisca Dimitrija Bjelice, i kada su se, slučajno, sreli na Svetom Stefanu, Karpov je, rukujući se sa profesorom Lutovcem, rekao da nema potrebe da se predstavlja, on zna da je „od tog brke“ izgubio na simultanci u Baru.
Karpova sam vidio 1986. na velikom turniru u Bugojnu i na Olimpijadi te godine u Dubaiju. Znao je ko sam i nije me trebalo predstavljati. Pamte se pobjede, a naročito porazi.
Vasilij Smislov i Tigran Petrosjan
Bar je liječio rane koje mu je nanio strašni zemljotres, a već u jesen 1980. održan je velemajstorski turnir, najjači pojedinačni turnir odigran te godine u svijetu. Na njemu su učestvovala dva svjetska prvaka, Vasilij Vasiljevič Smislov i Tigran Vartanovič Petrosjan. Njihovo učešće obezbijedio je, ličnim angažovanjem, jugoslovenski ambasador u Moskvi, gospodin Marko Orlandić. Sa Petrosjanom sam izgubio u jednoj borbenoj partiji i to je bio moj jedini poraz na tom turniru. A Adžije i Saita više nije bilo među nama da „požale ka da bi pomogli“.
Na slobodni dan Božo i Mikica su izveli Petrosjana u šetnju i pokazali mu starobarsku čaršiju i Stari grad. Objasnili su mu da su te ruševine nastale prije 102 godine, kada je crnogorska vojska oslobodila Bar od Turaka, poslije 307 godina Otomanske okupacije. Petrosjan je bio oduševljen i sve goste kafane „Kod Oma“ častio je pićem. Iz njega je isplivao neki zapretani jermenski atavizam. Prije partije sa Smislovom rekao mi je Jusuf, moj odani prijatelj, koji je bio direktor turnira, da je tog jutra šetao Čanjem sa Smislovom i Petrosjanom, da su hvalili turnir i moju igru. Zato me moli da igram mirno i da mu se čini da Smislov tu partiju neće igrati na pobjedu. Dok sam duboko razmišljao u jednoj mirnoj „poluslovenki“ kod 18. poteza, čuo sam duboki Vasjin glas: Ja predlagaju ničiju (Ja predlažem remi). Taj remi mi je obezbjeđivao siguran put do titule. Bio sam totalno zbunjen, ustao sam, rukovao se, u publici je bio aplauz punog školskog amfiteatra. Prišao je i Bonja. Sjećam se da je rekao: “Doktor je zbunjen, pomislio je da je Smislov izgovorio – ja prehladio juče, pa nije znao kakvu terapiju da propiše”.
Predsjednik opštine, gospodin Blažo Orlandić, priredio je prijem za Smislova i Petrosjana u svom kabinetu koji se tada nalazio na spratu današnje Carine. Pila se kafa i neko piće. Predsjednik je goste ponudio da telefoniraju svojim porodicama u Moskvi. Kada je draga sekretarica Mika dala vezu Petrosjanu on je uzeo slušalicu i zagrmio: Rona, to skandalj, to skandalj! Bio je ljut jer nije uvršten u reprezentaciju zbornaje za Olimpijadu na Malti. A kada je vezu dobio Smislov, on je glasom koji je podrhtavao, šaputao: Moja ljubimaja, moja ljubimaja…
Na završnoj svečanosti, koja je bila svojevrsni glamur, Petrosjan je dobio pehar i lovorov vijenac, a Smislov je baršunastim baritonom pjevao „Volgu“ i „Oči čarnije“. Bilo mi je posve jasno: Petrosjan je mogao biti svjetski prvak jer je imao ogromno šahovsko znanje i jer je bio neustrašivi ratnik i borac, tigar, a Smislov jer je bio živa enciklopedija šaha i jer je imao raskošnu slovensku dušu i dobrotu, pred kojima su morale stati sve galije carske.
Boris Spaski
Za vrijeme velemajstorskog turnira u Nikšiću, 1983. godine, poželjeli smo da nam dođe u goste bivši svjetski prvak Boris Vasiljevič Spaski. Simultanka je održana u hotelu „Topolica“. Spaski je došao namrgođen i umoran, bilo je vidljivo da mu put od Nikšića do Bara, preko Titograda i Petrovačkih strana, nije lako pao. Tražio je da osvjetljenje bude bolje i samo 20 tabli. Tu simultanku sam otvorio i pozdravio ga, vjerujem biranim riječima. Za sve to vrijeme moj sin Nebojša me držao za ruke. Atmosfera je bila, blago je reći, mučna. Po završetku simultanke, Spaski je tražio šofera i odmah se vratio u Nikšić. Nije nam pružio priliku da porazgovaramo i zajedno popijemo kafu, da pokažemo bar nešto od gostoprimstva. Pomislio sam: Ovdje od „šahovskog Puškina“ nema ni traga.
U maju 1986. godine bio sam pozvan da budem gost na velikom velemajstorskom turniru u Bugojnu, posledna tri kola, bio sam predsjednik ŠS Jugoslavije. Taj turnir je imao 16. kategoriju FIDE i bio najjači turnir koji je ikad igran, sa prosječnim rejtingom od, za to vrijeme, nevjerovatnih 2628. Tog jutra sjedio sam na terasi motela „Akvarijum“ sa gospodinom Domaćinovićem, dugogodišnjim predsjednikom Opštine Bugojno, dušom tih čuvenih bugojanskih turnira. Manjeg čovjeka, a većeg domaćina, u životu nisam vidio. Iz vedrog neba sa ponekim oblačkom, počela je da pada kiša i ja sam, gotovo odsutno, izgovorio: “Anđeli se kupaju”. Spaski je sjedio za susjednim stolom, podigao je glavu i rekao: Angli kupajuca i prešao za naš sto. Tu prelijepu metaforu prvi put čuje i misli da je nema u ruskom jeziku. A onda me upitao: “Doktore, a kak vaš rebjonok?” Vidjevši da sam zbunjen, pojasnio je: “Onaj dječak duge plave kose što vas je držao za ruke na onoj simultanci u Baru”. Onaj namrgođeni Spaski, zapamtio je taj, gotovo trivijalni, detalj. Doktore, rekao sam, falio si, ovo je, ipak, „šahovski Puškin“.
Nedavno sam u romanu „Brizbejn“ mladog ruskog pisca Vodolazkina naišao na jedan zanimljiv pasaž. Njemački baštovan koji ljubi knjigu i tečno govori ruski jezik divi se mekoti i melodičnosti ruskog jezika, tog jezika koji je govorio i pisao Puškin. I dodaje: A možda Puškin uopšte nije živio i bio je plod mašte ruskog naroda da sanja divan san o sebi.
David Bronštajn
Po preporuci Svetozara Gligorića ugostili smo, krajem osamdesetih, čuvenog velemajstora Davida Jonoviča Bronštajna, sa suprugom. Ljubazni i dragi „her Simović“ se postarao da bračni par Bronštajn dobije najljepši apartman u hotelu „Topolica“ sa pogledom na zaliv i Madžaricu. Njima je ovo bio, na neki način, bračni medeni mjesec i, poslije mnogo godina, prvi izlazak „u svijet“. Proveli smo desetak nezaboravnih dana, slušajući ovog bajkovitog čovjeka.
Imao je težak život, teško djetinjstvo i mladost. U Staljinovo doba nije bilo lako biti Jevrej i imati prezime koje podsjeća na Trockog. A tek u Velikom ratu biti u okupiranoj Ukrajini… Da nije igrao šah, ne bi bio među živima. Sa ogromnim zanosom i ponešto tuge, govorio je o onom antologijskom meču za titulu svjetskog prvaka sa Botvinikom, 1951. godine, koji je izgubio, iako je rezultat na kraju bio 12:12. Odlučujući poraz doživio je u pretposlednjoj, 23. partiji tog meča. Veoma je cijenio i poštovao Gligorića, bili su istih godina i veliki prijatelji, ali za tablom ljuti protivnici. Hvalio je Talja i smatrao ga najboljim šahistom svih vremena. Znao je da on ima natprirodnu snagu hipnoze koju je nemilice trošio u bolesti i stilom svoga života.
Ugostili su ga Čedo, Sveto, Miloš. U dnevnom boravku njihovog apartmana svakog dana je bila puna košarica zlaćastih mandarina i pomorandži koje je tog jutra uzbrala nevidljiva ruka Vlada Lukšića.
Osoblje hotela se trudilo da im ništa ne fali i da nas pamte po dobroti i ljubavi.
Poslije nekoliko dana dobio sam razglednicu iz Moskve, sa Arbata: riječi zahvalnosti ispisala je mlađana supruga Davida Bronštajna, Tatjana, kćer njegovog saborca i prijatelja, velemajstora Isaka Boleslavskog.
Bronštajn i Korčnoj su, mnogi misle, najbolji šahisti u istoriji šaha koji nisu bili svjetski prvaci.
Gari Kasparov
Na Olimpijadi u Dubaiju 1986. bio sam svjedok veličanstvene pobjede našeg Ljubojevića nad Karpovom u jednoj „španci“ koja dotad nije viđena a imala je ukus i aromu Čubure, Savamale i Dorćola. Tamo sam dane provodio u društvu Draška Velimirovića, našeg selektora i Gligorića, koji je bio počasni gost Olimpijade. Bili smo u istom hotelu sa sovjetskim šahistima. Novi svjetski prvak Gari Kasparov je kočoperno hodao i napadno gestikulirao. Gliga je bio ljut na njega, ljut i uvrijeđen. Kasparov nije birao riječi, optuživao ga je da je najveći krivac što nije postao svjetski prvak prije dvije godine i što je, kao glavni sudija, prekinuo onaj meč sa Karpovom, zbog totalne fizičke iscrpljenosti svjetskog prvaka. Gliga je bio spreman da prihvati njegovo izvinjenje „on je još uvijek mlad i zelen“. Uvjeravao nas je da je Kasparov veliki talenat i veliki igrač ali da ima rušilački karakter i da će uskoro postati „Hitler svjetskog šaha“. I nije mnogo potrajalo, ove riječi su se obistinile. FIDE se naprosto raspala, sve je doživjelo inflaciju a titula svjetskog prvaka u šahu mogla se osvojiti „na penale“.
Kasparov je bio glavni zagovornik da se reprezentacija SR Jugoslavije suspenduje i vrati iz Mađarske sa Evropskog prvenstva 1992, a 1999. godine je aplaudirao kad su padale bombe po Srbiji i Crnoj Gori.
Bio sam iznenađen kada sam nedavno na fejsbuku našao prijateljsku čestitku našeg Bonje kojom Kasparovu čestita 60. rođendan. Razumio sam da je to on učinio kao šahista profesionalac i da je to gest njegove uzvišene lične dobrote i čin hrišćanskog milosrđa i oprosta. Kasparov se svojski trudio da pokaže da nije naš prijatelj.
Srećko Nedeljković
Za vrijeme revanš meča Fišer – Spaski, održanom na Svetom Stefanu i u Beogradu, bio sam šef ljekarskog konzilijuma na ostrvu. Tog 2. septembra 1992, Fišer je, poslije 20 godina od Rejkjavika, povukao prvi put potez u zvaničnoj partiji. Na moj 54. rođendan.
U sali „Maestrala“ očekivali smo taj trenutak. Prišao mi je prof. dr Srećko Nedeljković, intermajstor, i zabrinuto govorio da će ovo biti veliki blam, da onaj čovjek na bini, prekoputa Spaskog, nije uopšte Fišer jer on ni likom ni hodom, ni govorom ne liči na njega, dodajući da je pravog Fišera upoznao na Islandu prije 20 godina. Fišer je maestralno odigrao tu „španku“ i dobio u velikom stilu. Profesor Nedeljković je ujutro ušao u moju ambulantu, na kafu. Htio je da se izvini: “Kolega, ono je, ipak, pravi Fišer”.
I tu ću ispričati jednu posve ličnu priču. Bio sam student poslednje godine medicine. Povodom Dana medicinara igrali smo meč sa profesorima fakulteta, na Dekanatu. Moj protivnik je bio prof. dr Srećko Nedeljković, osnivač interventne kardiologije u Srbiji, poznati šahista, reprezentativac Jugoslavije. Sa silnim respektom igrao sam tu partiju i aktivnom igrom na daminoj strani uspio da remiziram. Bio je to moj veliki uspjeh jer sam bio obični prvokategornik. I sada, poslije više od 30 godina, pijem kafu sa prof. Nedeljkovićem, na ostrvu, daleko od Dekanata. I dešava se čudo. Profesor se sjeća naše partije i tog aktivnog poteza pješakom na a5. Da, kaže, sjećam se kao da je bilo juče. Šahisti su velika tajna.
Kada je Fišer poslije pete partije počeo da igra slabije i da u trećem satu igre djeluje pospano, organizatori su se uspaničili. Gazda Jezda me zamolio da se obratim Fišeru. Napisao sam mu pismo naslovljeno: Svjetskom prvaku. Preporučio sam da aktivnije živi, da se pokrene iz svog apartmana, da šeta, da se kupa u moru. I, naročito, da vodi računa o ishrani i da, obavezno, iz menija izbaci pasulj prebranac, koji je ovdje otkrio i konzumirao u velikim količinama. Sve je narednih dana Fišer ispunio i meč je nesmetano nastavljen.
Spaskog sam svakog dana sretao u restoranu i srdačno smo se pozdravljali a jednom sam njegovom sinu, Borisu junioru, ukazao ljekarsku pomoć.
Na Svetom Stefanu, sve vrijeme, bio je i Bonja. Bio je član Apelacione komisije. Izvještavao je sa meča, a naveče na TV, komentarisao i prikazivao odigrane partije. Prisustvovao je jednom neobičnom susretu. Spaski je na ostrvo, kao ličnog gosta, doveo starog velemajstora Andre Lilijentala, svog prvog šahovskog učitelja, koji je tada imao preko 80 godina. Želio je da ga upozna sa Fišerom. Pružajući ruku Fišer je izgovorio: “Pješak nosi na f6!” Taj pobjednički potez, žrtvujući damu, povukao je Lilijental u neko davno vrijeme u partiji sa svjetskim prvakom Kapablankom. Bilo je to dovoljno za upoznavanje.
Kada sam poslije 24 prelijepa dana provedena na ostrvu, na kome se vrlo galantno živjelo, predao ključeve na recepciji, mislio sam da moje dugove neće moći da isplate ni masline ujaka Sima. Šef recepcije je zaželio srećan put i rekao da je sve častio gazda Jezda.
***
Igrao sam četiri partije sa četiri prvaka svijeta i ostvario rezultat 2:2. Za jednog ljekara iz provincije, to i nije tako loše.
Kretao sam se godinama u društvu šahista, velikih i malih, i osjetio i proživio atmosferu šahovskog takmičenja. Pišem ove retke, kišni je dan pod Kurilom, i sve više sam uvjeren da nam je, Maksimu i meni, onaj Baranin, onomad, udijelio veliki komplimenat i priznanje.
Milan je u svom blogu zapisao: “Ovaj život je prelijep, jer je jedini i neponovljiv.”
Mi svi imamo dva života, a onaj drugi počinje kad shvatimo da imamo samo jedan.
Volio bih znati odgovor na sljedeće pitanje – da li igranje šaha do kraja života vodi ljude u ludilo (neki od poznatih igrača završili su u duševnoj bolnici )? Ako je to tako, što je onda uzrok tome? Da li je uzrok neispunjena očekivanja (ne mogu svi pobijediti u šahu, pretpostavljam da je samo 1 posto igrača koji se bave šahom pobjednici ostali su samo obični ili slabi igrači stoga su gubitnici). Evo 3 primjera kako su nažalost istaknuti igrači završili u duševnoj bolnici. Prvi primjer je bio prvi hrvatski majstor Alexander Witter (rođen u Sisku, Hrvatska pa Austro Ugarska), koliko vidim u dobi od 42 godine završio je u duševnoj bolnici i na kraju su rekli da je počinio samoubojstvo. Uspio je pobijediti oba svjetskog prvaka Wilhelma Steinitza i onda igrača broj 2 u svijetu Mihaila Chigorina.
Meksički velemajstor Carlos Repetto, pobijedio je svjetskog prvaka Emanuela Laskera u poznatoj partiji sa žrtvom dame. Rano je završio svoju karijeru nakon što je doživio nervni slom.
Akiba Rubinstein – u svom najboljem periodu broj 2 na svijetu. Nažalost, posljednjih 29 godina života završio je uz zurenje u zid Psihijatrijske klinike. Dakle, nemam odgovor na ovo pitanje. Ili možda živimo u ludom svijetu punom prepreka i nepravde pa da ne bismo poludjeli gotovo je nemoguće? Hrana za razmišljanje.
PAUNOVIĆ D. (VM)- Bjelčik (IM), Kikinda: 18.09.1983. ( Kraljeva indijska odbrana )
1.d4 Sf6 2.c4 d6!? 3.Sc3 Sbd7 4.e4 e5! 5.Sf3 g6! 6.Le2 Lg7 7.0-0 0-0 (…Neobičnim redosledom poteza, češki internacionalac je belome „izbio iz ruku“: eventualnu „Semiševu varijatu“ sa potezom f3 uz veliku rokadu belog; kao i „Četvoropreg varijantu“ sa f4 )
8.Le3!? … ( Potez koji se sve više igra u odnosu na teoretske poteze: 8.Dc2!? uz: 9.Td1! ili: 8.Te1 uz: 9.Lf1! … kako savetuju teoretske knjige, uz davanje primera iz prakse gde su beli dobijali…! Naš velemajstor: Knežević Milorad je na ovom mestu protiv Nemca Knaka igrao: 8.Lg5! i posle: 8…h6!? 9.Lh4! c6 10.d5! cd5: 11.cd5: g5 12.Lg3 Sh5 13.Sd2 Sf4 14.Sc4! Sb6 15.Se3! Ld7 16.Lb5! Tc8 17.L:d7 Dd7: 18.Sf5! Sc4 19.b3! Sb2 10.Dd2! Tc3:! 21.Lf4:! Tfc8 22.Le3! Tc2 23.Da5!! … prebio ga kao „staru kantu“…! )
8…c6!? ( Na: 8…Sg4!? 9.Lg5! Lf6?! NOVO, 10.L:f6?! Sg:f6 11.Dd2! c6? 12.Tfd1! De7 13.c5! dc5: 14.de5:! Sg4!? 15.Dd6! Te8 16.D:e7 T:e7 17.Se1! … i crni ne može uzeti belog pešaka na e5, zbog poteza: 18.f4!… pa je beli ostvario pozicionu prednost i lagano dobio ovu partiju: LEVNAJIĆ – K. Georgijev, tako da crni nije opravdao svoju teoretsku novost: 9…Lf6!?, a da je igrao: 9…f6?! beli ima: 10.Lc1! i onda na eventualno 10…f5? ponovo: 11.Lg5! Lf6 12.L:f6 Sd:f6 13.ef5: gf5 14.h3! i crni stoji vrlo ružno… – za kraljevu indijku…! Neistraženo je: 8…a5?! što traži neki lep primer u praksi…?! )
9.d5!? … ( Beli želi da definiše poziciju…! Igrač pozicionog stila, kao što sam ja, radije bi odigrao ovde: 9.Dc2!? … sa održavanjem napetosti u centru table – kako je i igrano u partiji: Levnajić P. – Lalić D. u meču: Srpska Crnja – Elemir, na ligi, koja je ipak završila remijem… Na primer: 9.Dc2! Sg4! 10.Lg5! f6 11.Lh4! a5 12.Tad1 De7 13.Tfe1 h5 14.h3 Sh6 15.Lg3! … sa malom, ali stabilnom prednošću belog iz otvaranja… – gde se od crnog očekuje vrlo, vrlo precizna odbrana…!? )
9…Sg4!? 10.Lg5! f6 11.dc6:! ( …Fina teoretska novost VM Paunović Dragana, umesto šablonskog: 11.Lh4?! kako su igrali do ovog momenta igrači sa belim figurama…! VM Dragan Paunović je pronašao jače…!)
11…bc6: 12.D:d6! fg5: 13.De6+! Kh8 14.D:g4!…( I tu se završavala kombinacija Dragana Paunovića, smatrajući da je beli bolji… I sasvim je u pravu…! Ali, sada to valja i DOKAZATI u daljoj igri, za šahovskom tablom…! )
14…h6 15.Dg3 Tf4 16.Se1! Sc5 ( … Češki internacionalac sa rejtingom preko: 2400 ne predaje se tako lako. Iako je svestan da je upao belom u varijantu, on nalazi taktičke motive za igru crnim…!)
17.Sd3! S:e4! 18.S:e4 T:e4 19.Lf3! ( …Nije dovoljno samo naći teoretsku novost, treba dobro i igrati… Paunović ostavlja svog konja na d3… Na; 19…Dd3:? 20.Tfd1 Dc2 21.Tac1! i pada beli top…)
19…Th4!? 20.L:c6 Tb8 21.S:e5! Df6 22.Sf7+ Kh7 23.D:b8! (Crni je bio definitivno nadigran…)
23…D:c6 24.Se5! Dc5 25.Sd3 Df5! ( Crni se lavovski bori… Na ruku mu ide i cajtnot beloga…!?)
26.Tad1! T:c4! 27.f3!? h5! 28.Tfe1 g4!? 29.fg4: T:g4! ( Crni „muti vodu“ u cajtnotu, a sve u želji da iznudi grešku beloga… On ima bolje vreme, a beli nema više vremena da proverava svoje poteze…! )
1.e4 c5 2.Sf3 e6 3.d4 cd4: 4.S:d4 Sc6 5.Sc3 Dc7 (… Popularna Paulsenova varijanta, koju su u to vreme eksploatisali srpski velemajstori Matulović i Janošević sa izrazitim uspehom… Tako su i mlađi šahisti Srbije zavoleli baš ovaj sistem igre, koji je bio i ostao, „konkurencija“ – Najdorfovoj varijanti sicilijanske … ! )
6.g3!? … ( Sistem belog, koji je postao veoma popularan baš protiv Paulsenove varijante, nakon pobede Roberta Fišera nad Taljem… Bila je to PRVA pobeda Fišera nad legendarnim Taljem…! Kod nas ga je sa uspehom primenjivao decenijama, novosadski velemajstor – Petar Popović…! )
6…a6 7.Lg2 d6!? ( Paunović ovde skreće u „ševenišku“ postavu, smatrajući opravdano, da je to sigurniji put za izjednačenje igre u odnosu na stereotipno: 7…Sf6!? 8.0-0 … gde protivnik ima daleko veće iskustvo…! Ispravan psihološki pristup igri u samom otvaranju…! )
8.0-0 Ld7! 9.Sce2!? … ( Nakon: 9.Te1 Sf6! ne prolazi žrtva: 10.Sd5? ed5: 11.ed5+ Se7! … jer crni beži u veliku rokadu…! A na: 10.Sb3 Le7! 11.a4 Se5! jednaka igra kao i na: 11.f4 h5! tu beli mora biti oprezan…! Zato tu beli igra: 10.S:c6 bc6:! 11.Sa4!? Tb8!? 12.c4 c5! 13.f4 Lc6! Jansa – DARGA Mladi šahista Adamov Ivan je ovde predložio: 9.a4! … kao pojačanje igre belog, a iskusni FIDE majstor Štrbac Mladen, 9.h3! … za pregrupaciju belih figura – pred planski napad na rokadni položaj crnoga…! Potezi: 9.Sb3 …ili: 9.Kh1 …nemaju samostalno značenje, dok: 9.Sde2?! Sf6 10.h3 Le7 11.g4 h6! ne pretstavlja neki problem, jer crni može i u veliku rokadu… A nakon: 11.f4 u malu…! )
9…Sf6 10.c4 Le7 11.b3 0-0 12.Lb2 Tac8 13.Tac1 Tfd8 14.h3 … ( Na: 14.Sc3?! Db8! baš kao u čuvenoj partiji: Ostojić – MATULOVIĆ, koju je crni nakon: 15.Dd2? b5! efektno rešio u svoju korist…! )
14…Db8! 15.a4!…( Crni je izradio pretnju sa: 15…b5! i inicijativom po krilu, pa beli to sprečava )
15…Le8! ( Divan pozicioni potez crnog, koji pokazuje visoko razumevanje ove pozicije od crnog )
16.Tfe1 Sfd7! ( Potez u stilu Kasparova, koji je d7 polje ostavljao ovom skakaču nakon povlačenja lovca na c8. Ideja je zapravo identična…! Postaviti elastično svoga skakača za odbranu centra )
17.Dd2 Sc5! ( Kao što vidimo, skakač d7 je dobro postavljen kako za odbranu tako i za napad… Dvostruko korisno…!)
18.De3 e5! ( Slabi polje f5 ali zato dobija e6 za skakača…?! Takođe umanjuje silu belog lovca sa: g – 2 )
19.Sf5!? Lf8 20.La3 g6! ( Sada je beli zbilja na iskušenju…? Kuda sa skakačem…? 21.Sh4? b5! 22.ab: ab: 23.b4 Se6! crni razbija… 21.Sh6+? L:h6 22.D:h6 S:b3 gubi pešaka bez kompenzacije…! 21.b4!? S:a4 takođe…! Čini se da je ovo poslednje – ipak bilo ponajmanje zlo za beloga…?! )
21.S:d6!?… ( Utrošivši puno vremena na procenu, bugarski internacionalac se ovde odlučio na žrtvu skakača – koja „muti vodu“… Ali Dragan Paunović hladnokrvno obara i takvu koncepciju…! )
21…D:d6! 22.Sc3 Dd4! 23.Df3 Sd3! 24.L:f8 S:e1! 25.T:e1 K:f8 ( Sada crni ima celog topa više… )
26.Sd5!? Td6 27.Dg4 Ld7! ( Iako u cajtnotu, Paunović „tehnički“ realizuje svoju materijalnu premoć…! )
1.d4 d5 2.c4 dc4: 3.e3 e6!? ( Teorija smatra da posle: 3…e5? 4.L:c4 ed4: 5.ed4: Sf6 6.Sf3 Le7 7.0-0 0-0 8.h3! Sbd7 9.Sc3 Sb6 10.Lb3 c6 11.Te1! Sfd5?! 12.Se4!… ili: 11…Sbd5?! 12.Lg5!…crni nema baš potpuno izjednačenje igre…!)
4.L:c4 a6 5.Sf3 Sf6 6.0-0 c5 7.De2 cd4:?! ( Igra se i potez: 7…b5, gde beli može kasnije podrivati crne pešake na daminom krilu potezom: 9.a4! …i tako graditi neku inicijativu na daminom krilu…Recimo: 7…b5 8.Lb3 Lb7 9.Td1 Sbd7 10.Sc3 Db8)
8.ed4: b5 9.Lb3 Lb7 10.Td1! …( Drugačiji plan igre belog je: 10.Sc3… i dovođenje belih topova na: c1 i na d1, uz naravno prethodno: Lg5!?… Ali po Paunoviću,to je slabija alternativa beloga…!)
10…Le7 11.Sc3 Sd5!? 12.Se5! 0-0 13.Td3! …( Valja zapamtiti ovaj – odličan motiv igre beloga…! )
13…S:c3 14.bc3: Sd7 15.S:f7!! ( Sve je spremno za napad – pa beli ne okleva…! Udar na Kralja…! )
15…T:f7 ( Ako bi crni igrao: 15…K:f7? 16.De6+ Ke8 17.La3! Tf6 18.Dg8+ Sf8 19.Te1! dobija…! )
16.De6: De8 (… jedino što još nekako održava trulu poziciju crnoga…! Beli je već ovde dobijen…!)
17.Te3! Kf8! ( Opet jedino… Jer je beli pretio: 18.D:e7! i crni mora igrati jedinstvene poteze…)
18.Lb2! ( Mogao je beli da pogreši ovde potezom: 18.Ld2? jer bi crni imao dobar odgovor: 18…La3! )
18…a5 19.Tae1! a4 20.D:f7+ D:f7 21.L:f7 Lg5
22.Le6! a3 (Na: 22…Le3? 23.T:e3! i kada crni skakač uzmakne, beli je planirao: 24.La3! uz otkriveni ŠAH potezom; 25.Ld5!+ posle čega nema spasa… )
23.La3+! Ta3: 24.Ld7: L:e3 25.T:e3 Ta2: 26.h3! Tb2 27.Te8+ Kf7 28.Tb8! ( Gubi crni i trećeg piona… )
ŠEVO – Stratil ( Češka )( N.Sad 1984. ) ( Španska partija )
1.e4 e5 2.Sf3 Sc6 3.Lb5 a6 4.La4 Sf6 5.L:c6!? … (… Omiljena varijanta Dušana Ševa, kojom je „ubijao u pojam“ vođe crnih figura, kada su stremili ka teoretskim dostignućima: Otvorene ili Zatvorene Španske partije…! Izmenom „španskog“ lovca za skakača u petom potezu, beli izbegava obe teoretske šeme i daje partiji: „svoj“… – originalni ton…! )
5…dc6: 6.d3 Sd7!? ( Po teoriji otvaranja – najjači potez za crnog… Ipak, kada je Ševo igrao istu varijantu sa velemajstorkom: Gracinom Šmaćinskom, ona mu je na ovom mestu igrala: 6…Lc5!?… Dušan je odigrao principijelno: 7.0-0! i nakon: 7…De7 8.Sbd2 Lg4 9.Sc4! Sd7 10.Le3!… stajao nešto bolje i u toj partiji…! )
7.Sbd2 Ld6 ( Fide majstor Somborski je na ovom mestu predložio za crnog: 7…g6!? 8.0-0 Lg7 9.Sc4 0-0 i posle: 10.a4!? ili možda: 10.De2!? … Smatra; da crni ima bolje perspektive u odbrani nego ako odigra po teoriji otvaranja … – sistem za crne…! Tako se mišljenje teorije i prakse o varijanti… – razilaze! )
8.Sc4 f6!? (…Stratil se maksimalno učvrstio na tački e5, ali mu je pozicija ostala donekle pasivna…! Teorija otvaranja navodi: 8…c5!? 9.a4 b6 10.0-0 0-0 11.Ld2 Lb7 12.Lc3 De7 13.b3? f5!… kao ispravan put koji daje crnome izjednačenje igre… Ševo je tu našao jače: 13.Se3! kao pravo poziciono rešenje belog i dokazao da beli ima ugodniju i perspektivniju igru…! Na primer: 13…b5? 14.Sf5! Df6 15.S3h4! … ili: 13…g6? 14.Sd5! L:d5 15.ed5: f5 16.Te1!… – sa jasnom pozicionom prednošću za belog u oba slučaja …! )
9.d4!?… ( Sada, kada je crni odigrao pasivno f6 radi odbrane, beli pokreće akciju u centru table… ! Mislim da je belome ovde dobru igru davalo i: 9.0-0! 0-0 10.Sh4!… No, to je za… – „neku drugu priču“…! )
9…De7 10.0-0 0-0 11.Te1!… ( Ševo je voleo ovakve pozicije koje je igrao… – maestralno…! Dolazilo je u obzir razvojno: 11.Le3!? pa da se na d4 ukoliko crni uzme, beli uzme Damom… Beli je i tu nešto bolji…!)
11…Td8!? 12.c3!?… ( Posle: 12.S:d6? cd6: 13.c3 Df7! 14.Le3… – prednost belog je znatno manjeg obima…!? )
12…c5!? ( Stratil vidi da: 12…ed4:? 13.cd4: Df7 14.Dc2! … – nije dobro po njega, pa traži drugi plan…)
13.de5:! S:e5 14.Sf:e5! L:e5 15.Df3… ( beli i dalje, suvereno ovu poziciju drži: – „pod kontrolom“… !? )
15…b5!? 16.Se5: fe5: ( 16…D:e5? 17.Lf4! daje tempo belome za razvoj… a: 17.a4! Lb7 18.Lf4! isto tako …! )
17.Dg3! Td6 18.Lg5! De8 19.De3!… ( Sa raznobojnim lovcem, Ševo se trudi … – da napadne prvi…! Posle: 19.f3! c4 20.Tad1!…poziciona prednost je nesumnjivo na strani beloga koji uz to ima i inicijativu u igri…! )
21.Dd5+! De6!? ( Crni misli da bi izmenom Dama mogao lakše da se brani u poziciji sa raznobojcima…?)
22.a4!?… ( Ševo nalazi načina da potkopa crnu poziciju na suptilan način…22.Tad1!? jednako je bilo dobro…!)
22…Tb8 23.Dd8+! Kf7 24.Te3!… ( Ovde je Ševo u „svom elementu“, i on takve „zicere“ u principu, nije propuštao…Crnom je ovde vrlo teško da nađe nekakvu zadovoljavajuću odbranu…Jer je zapravo i nema…! )
24…h6!? 25.Tf3+ Kg6 26.Lf6!?… ( Mala egzibicija Dušana Ševa… Posle partije smo našli: 26.L:h6! kao alternativu dobitničkom nuzrešenju na ovom mestu…! 26…gh6: 27.Tg3+ Kh5 28.Dd1+! Kh4 29.Tg7!…kraj…! )
26…gf6: ( Naravno sada bi na: 26…Kh7? 27.L:g7! K:g7 28.Tg3+! Kh7 29.Df8!… dovelo crnog u cug-cvang…!? )
27.Tg3+! Dg4!? ( Očaj crnog…! 27…Kh5? 28.Dd1+! a na; 27…Kh7 28.Df8!… i cug-cvang pozicija za crnoga…!? )
28.Dg8+! … ( Završni udar koji jasno pokazuje, da crnom spasa, kako god okreneš, nije zapravo bilo…?! )
Jedan u nizu „bisera“, u zaostavštini: Fide majstora, Dušana Ševa…! C r n i p r e d a j e
ŠEVO DUŠAN – Dekić Josip II liga N.Sad 2000.g. ( Skandinavska odbrana )
1.e4 d5!? 2.ed5: Sf6 3.Sf3 S:d5 4.d4 g6!? ( Dekić sa crnima obožava Grinfeldovu indijsku, pa i ovde na sličan način gradi protiv-igru crnoga, prepuštajući belome centar sa planom: da ga kasnije – podrije sa krila…?! To je opšta generalna strategija crnog… FM Ševo se tome suprotstavlja: klasičnim pristupom u igri… – bez pretenzije da odmah napadne crnoga u centru table, 4…Lg4?! 5.c4! Sb6 6.c5! Sd5? 7.Db3! Sc6 8.D:b7 Sdb4 9.Lb5!… Nije nikako za preporuku… Baš kao ni: 5…Sf6? 6.Le2 e6 7.Db3! b6 8.Sc3 … sa finom pozicionom prednošću beloga…! )
5.c3!?… ( Deluje pomalo pasivno … – jer ne uznemirava crnog skakača u cenru table, a većina nas majstora bi ovde igrali: 5.c4!? … – da se jak i neugodan skakač u centru protera…! Ševo naprotiv igra striktno POZICIONO, da ograniči dejstvo crnog lovca, koji će doći na g7… Iskusan pristup otvaranju…!)
5…Lg7 6.Sa3!?… (Obično početnike učimo da skakač na rubu table – stoji slabo…! Ali FM Ševo ima konkretnu zamisao, osvojiti strateško polje e5 u centru za bele figure i odatle graditi napad… Zato mu je bilo potrebno slobodno polje: c4, da bi svog skakača sa a3 preko c4 „pikirao“ na e5… I napao poziciju crnoga iz centra table…!)
6…0-0 7.Le2 Sc6 8.0-0 e5!? (… Crni je ustrojio poziciju sličnu „Grinfeldovci“, pa pokušava ranu protiv-igru udarom u centru… Čini se da je takav plan sasvim u redu… Pa tako bi „svi“ igrali…?! Oprezniji igrač bi ovde povukao: 8…Lf5!? 9.Te1 Te8! po ugledu na partiju: Rabar – FUDERER 1955. Dok bi moja malenkost na ovom mestu odigrala: 8…Sb6!?, a po ugledu na modernu: ALjEHINOVU odbranu…!)
9.de5:! S:e5 10.Te1! c6 ( Čini se, da je crni posle ovoga – sasvim izjednačio igru…!? Da li…? )
11.S:e5! L:e5 12.Lf3!… ( Finim pozicioni manevrom, beli ipak stoji malo povoljnije, iako se čini da je njegov plan sa uvođenjem skakača sa a3 u centar table – ZAKASNIO…! T.j. da je taj zamišljeni plan beloga – osujećen…?! )
12…Dc7!? ( Crni želi aktivnu protiv-igru… Napada na h2… Opreznije je bilo povlačenje sa: 12…Lg7!)
13.L:d5!… ( Odigrano bez predrasuda o vrednosti lovačkog para…! Ševo je bio igrač praktičnog duha, koji nalazi novi pozicioni osnov za igru… A to je: usamljeni pešak d5 u centru – kod crnoga…!? )
13…cd5: 14.Lh6! Td8 15.Sb5!… ( Sada skakač, kojem je bilo namenjeno polje e5, „menja odluku“ i ide na polje d4, po ugledu na strategiju iz Taraševe varijante: „Francuske odbrane!… Veoma zanimljivo…!)
15…Db8 16.h3!? … ( Profilaktika koja i nije nužna..?! Ja bih nastavio „ofanzivu“ sa: 16.Lg5!? … )
16…a6 17.Sd4 Dd6 18.Dd2!? … ( Dobra alternacija je: 18.De2!?… No, to je za neku drugačiju priču…!? )
18…Ld7 19.Sf3! Lh6 20.Lf4! … ( Eto zašto je beli igrao: Dd2, imao je u vidu baš ovu sliku na tabli…! )
20…Dc6 21.Tad1 Le8 ( Sa svojim lovačkim parom – crni je u totalnoj pasivi…! Ševo, u svom „elementu“…! )
22.Se5! Db6 23.Le3… ( Ni sekundu predaha FM Ševo ne daje protivniku…Crnom tabla postaje sve više – „tesna“ …!)
23…Da5!? 24.Ld4 h5!? ( Crnom kao da je ovde ponestalo – korisnih poteza…? Nadigran je sasvim 24…D:a2? 25.Sg4! … je pozicija za predaju crnoga…! A na: 24…f5? Ševo bi nastavio jednostavno potezom: 25.Dh6!…)
25.Dh6! … ( kao iskusan „lisac“ beli se ušunjao u „kazneni prostor“ crnog i vreba – „nabačenu loptu“…!? )
25…Lg7? 26.D:g7+!! …
( „Zicer“ kakav se ne propušta…! Na: 25…Dc7? umesto: 25…Lg7? 26.S:g6! kruniše dobru igru)
C R N I P R E D A J E
Sekelj Geza – ŠEVO Dušan (II liga Srbije) ( Francuska odbrana )
1.e4 e6 2.d4 d5 3.Sc3 Lb4 4.e5 Se7 5.a3 L:c3+ 6.bc3: c5 7.Sf3 Ld7!? 8.Ld3!? ( Moderno poimanje…! Stari majstori su na ovom mestu vukli: 8.a4!… dajući mogućnost razvoju svog lovca crnopoljca i na a3 polju, a sve u zavisnosti od plana igre crnoga…!? )
8… Da5! ( Majstor Ševo ne veruje ekspertu za „Francusku odbranu“, legendarnom velemajstoru Viktoru Korčnoju, koji je smatrao da crni ovde postiže ugodnu igru posle: 8…La4!? jer nakon: poteza: 9.Tb1!…koji je predložio Boris Spaski, Ševo je smatrao da beli ovde stoji ipak povoljnije…!)
9.Ld2!? (na rokadu belog, crni igra: 9…Lb5! baš kao i na: 9.Dd2?… a na: 9.Tb1? c4! sa jednakom igrom…Sada se vidi zašto je: 7…Ld7! nešto precizniji redosled poteza za crnog od: 7…Sbc6? kako nam „savetuje“ teorija otvaranja u ovom, inače, vrlo popularnom sistemu igre…?!)
9…Sbc6 10.0-0! („Diverzija“ belog putem: 10.Sg5!? posle: 10…h6! 11.Dh5 g6 12.Dh4 Da4! ne prolazi, baš kao niti ideja: 10.c4!? Dc7! gde crni postiže ugodnu igru u centru i bez lovačkog para…! )
10…c4! ( Blokada igre u ovom sistemu je jasna strategija crnog da se neutrališu beli lovci…! Tada u blokadi igre skakači se mogu pokazati kao dominantan faktor u daljoj igri. To je klasična ruska škola – Mihaila Botvinika…!)
11.Le2 0-0!? (U starim partijama: Ivkova i Raičevića, na ovom mestu smo viđali: 11…f6!? 12.ef6: gf6: 13.Te1 0-0-0! sa oštrim i dinamičnim pozicijama, u kojima su crni igrali sa puno više rizika… Majstor Ševo preferira sigurniji – pozicioni pristup, u kojem rizik prepušta protivniku…! )
12.Se1!? ( … Potez kojim beli planira rokadni napad na crnu poziciju, uzdajući se u svoj lovački par, koji bi mogao nakon otvaranja pozicije u centru, postati vrlo neugodan „adut“ beloga… !? Uostalom, tako je u sličnoj poziciji protiv velemajstora Horta, igrao belim figurama i naš proslavljeni velemajstor Ljubojević, što je majstoru Gezi Sekelju svakako moralo bilo poznato…?! )
12…f6! 13.f4!? (na: 13.ef6: T:f6! crni je pripremio svoju kontra igru po otvorenoj „F“ liniji…!)
13…fe5: 14.de5: … ( Na: 14.fe5:? T:f1+ 15.L:f1 Tf8! crni bi postigao ugodniju igru na liniji…!?)
14…Le8! ( Majstor Ševo poznaje ove pozicije do u „mali prst“ i brzo „izbavlja“ svoju najslabiju figuru…!)
15.Lg4 Sf5! 16.Sf3 Lg6! ( Posle ovog poteza, jasno je da je crni sasvim izjednačio igru, i da će odavde tražiti načina da zaigra i na pobedu…?! Naime, crni je sasvim neutralisao privremenu inicijativu, kojom je beli pokušao da ostvari prednost u otvaranju… I sada – crni dominira…!)
17.Kh1 Da4! 18.Ta2!? h6 19.Lh3 Tae8! 20.g4!? Sfe7! 21.Lg2 Le4! (Plod vrlo dobre i uspešne strategije crnog…!)
22.Le3 Sg6! 23.Sd4 L:g2+ 24.K:g2 Tf7! 25.Kg3 Da5! (Crni priprema pregrupaciju figura za odlučni udarac…! )
26.Dd2 Dd8! 27.Sf3 b6! (Potez – dokaz da je majstor Ševo bio igrač izrazito prefinjenog, pozicionog stila…!)
28.h4 T8f8! 29.Sg5?! (… Blef belog u potpuno izgubljenoj poziciji… Beli je shvatio da je crni već preuzeo „konce igre“ u svoje ruke i da u „mirnoj“ igri nema šta dobro da očekuje, jer na 29.h5? S:f4 sve lako dobija za crnoga…! Zato u slabijoj poziciji po njega, beli odlučuje da: „muti vodu“…?!)
29…hg5:! 30.hg5: Sc:e5! ( FM Ševo je sve tačno izračunao do kraja… Hladnokrvno, i bez predrasuda…! )
31.Taa1!? Dd6! ( I na kraju oped jedan fini pozicioni potez koji … – REŠAVA ovu partiju ubitačnom „maskom“ na belom kralju…! Naime, posle: 32.Tf2? S:f4! 33.L:f4 T:f4! jasno je: da je beli potpuno izgubljen…)
Prošlo je tačno 20 godina od osnivanja Udruženja šahovskih profesionalaca – a sada organizacija prestaje sa postojanjem.
Generalno, funkcionisanje šahovskog sindikata je komplikovan i nezahvalan zadatak. Kasparov je osnovao GMA – ali se raspao nakon 5 godina. Zatim je usledio pokušaj PCA – još manje uspješan.
Međutim, ACP je bio pravi sindikat, a ne organizacija prilagođena političkim interesima lidera.
Za 20 godina bila su četiri predsjednika. ACP se bavio ne samo vrhunskim turnirima, već i stvarnim problemima mnogih profesionalaca.
Bio sam na čelu ACP-a od 2012. do 2018. Mnogo toga je urađeno tih godina. I dosta toga posla je nastavljeno već u FIDE.
Zapravo, samoraspuštanje sindikata je u određenoj mjeri dokaz da FIDE dobro radi. Uostalom, sindikat, po definiciji, mora štititi igrače.
I od koga? Ranije je ACP štitio od samovolje FIDE i od nepoštenih privatnih organizatora. Danas FIDE, iako nije idealna, radi dosta poštenog posla – a mi se sami zalažemo za igrače – siguran sam da mnoge moje kolege to mogu potvrditi.
FIDE pronalazi mnogo više sredstava nego prije, a čak i FIDE Tour u određenoj mjeri odražava ideju ACP Tour-a.
A ipak je šteta.
Hvala svima koji su toliko godina radili za dobrobit šahovske zajednice – prije svega, Pavelu Tregubovu, koji je svih ovih 20 godina bio ključni član Savjeta ACP.
Sjećam se godina provedenih kao predsjednik ACP-a, naučile su me mnogo, i zahvalan sam što sam bio dio ove istorije.
Sada postoji još veća odgovornost u FIDE – i iako nikada nećemo biti savršeni, pokušaćemo da razvijemo sve oblasti aktivnosti. Nepravda učinjena prema jednom je prijetnja za sve!
Nije bilo Karlsena, Firouze, Nakamure, niti Gukeša….a ipak smo imali spektakl. Niti je bilo svađa, skandala, pisanja saopštenja, sumnjičenja, nije bilo ni Niemana dakle svega onoga što u današnje tabloidno vreme predstavlja prvu liniju privlačnosti za lajkove i šerove, a opet smo darovani šahovskim slavljem. Za nadoknadu dobili smo viteštvo, beskompromisnu borbu, neprikrivenu emociju.., jednom rečju normalnost sve ređe prisutnom sastojku svakodnevice. Nijedan meč u kompjuterskom dobu nije tako eksplicitno izbacio u prvi plan igrače kao glavne aktere predstave sa svim psihološkim turbulencijama kroz koje su prolazili.
Veliki broj odlučenih parija koji je oduševljavao amaterski auditorijum s obzirom na borbenost i preduzete rizike posledično je dovodio do većeg broja grešaka koje su pod kompjuterskom lupom naglašeno vidljive. Među profesionalcima koji su se u toku meča oglašavali (Anand, Kramnik, Giri, Karuana Aronian, Valeljo Pons….) većinski je bio prisutan afirmativan stav da se radi o izuzetno borbenom raznovrsnom i neobičnom meču sa objektivno nižim kvalitetom od očekivanog pre svega zbog nezaobilazne nervne napetosti. Bilo je i iskakanja i malicioznih komentara. U njima je najdalje otišao velemajstor Dubov inače zvanični komentator FIDE koga je sujeta snabdela neprimerenim metaforama tipa „meč je po sportskom značaju nalik egzibicionom španskom el klasiku koji se igra eto napr u Majamiju“.
U segmentu validnih procena, komentara i zaključivanja i posebno interpretacije objektivnosti, nije na odmet imati u vidu proširenu sliku koja bi pored sudionika izloženih komentarisanju uključivala motivaciju i psihološke projekcije komentatora. I osmotriti ih sa kritične psihofiziološke distance.. Istina ne propoveda dogmu i nisu joj potrebni apologeti. Čežnja za perfekcionizmom samu sebe ne doživljava tako apriori srećnom kako je doživljavaju njeni pobornici zagledani u kompjuterski ekran, poučena iskustvom da se na putu ka savršenstvu propušta mnogo toga nesavršenog što život čini lepšim i bogatijim. Tu paradoksalnu magičnu kutiju otvorili su i njen sadržaj nam nesebično podarili na uvid Ding i Nepo koji su u svakoj partiji unutar svojih mentalnih i emotivnih dometa tragali za autentičnim idealom perfekcionizma. I to je glavni razlog što je šahovska zajednica aklamacijom prigrlila meč.
Po svojoj dramatičnosti, naravno, jedan od najsjajnijih u istoriji.
Mnogo je pisano o obilju ozbiljnih grešaka na obe strane.
S jedne strane, to je istina. S druge strane, malo je ljudi pokušalo razumjeti razloge.
Ne radi se samo o uzbuđenju.
Prvo, sve partije su odigrane do kraja. Ne može se porediti sa mečevima Kasparov-Karpov ili Kramnik-Leko, gde je bila trećina kratkih remija, a dobra polovina preostalih partija pratila je dobro utabane pripreme otvaranja.
Drugo, kada je takva otvorena igra već počela, obojici je postalo jasno da ne mogu da se druže, već da ‘igraju sa otvorenim vizirom’, kako bi imali šansu za pobjedu.
Treće, pa, nisu igrali tako loše. Šahovske mašine su sada mnogo jače, čak i u poređenju sa 2018.
Ako je ranije pogrešan potez (ali ne i greška) dovodio do pozicije procjenjene kao -0,7, sada mašine često odmah pokazuju nagli pad ocjene – jednostavno zato što računaju skoro do kraja. A čini se da rivali gotovo redovno izmjenjuju greške.
Ako se ovako gleda, onda je u duelu Carlsen-Caruana, koji je bio izvanredan po kvalitetu, bilo najmanje 4 partije u kojima je jedna od strana propustila elementarnu (po kompjuteru) pobjedu.
A to je samo 12 partija. U duelu koji je završio sa 12 remija po klasičnom tempu, što je ostavilo negativan trag.
Sve je u Astani bilo veoma sjajno, blistavo.
Ponekad se činilo da su živci ogoljeni.
Bila je to velika borba između dvojice velikih šahista. Poštovanje za obojicu!
Pre nekolko dana sam saznao od IM Andrijevića da nas je napustio stari prijatelj FIDE majstor Miroslav Misojčić.
Misojčića sam upoznao na Fakultetu i odmah smo se sprijateljili (zemljaci on iz Šapca, ja iz Bogatića). Redovno smo posećivali šahovske brzopotezne turnire, a najviše smo igrali na fakultetu gde smo bili prvaci Beogradskog fakulteta i to kolo pre kraja takmičenja!
Bio je veoma inteligentan i talentovan šahista. Kao vrlo mlad igrač bio je vice-šampion opena u Pariza.
Takođe je bio jedan od najjačih igrača u Šapcu.
Ekipa PMF, Prvaci Beograskog fakulteta 1979
N.Jovanović, M. Andrijević, M. Borojević, S. ILIĆ, M. Misojčić i Z. Šušulić
Sa tradicionalnog meča Profesori-Studenti na Prirodno-Matematičkom fakultetu.
Najviše smo se družili na takmičenjima PMF iz cele stare Juge. Pošto su Andrijević i Mirković bili malo viša klasa, najviše smo igrali Misojčić, Borojević i ja na ispadanje pošto smo bili prilično izjednačeni. Odigrali smo zajedno minimalno 1000 brzopoteznih partija. Misojčić je bio vrlo duhovit i obavezno je zahtevao ako igramo da ‘nema plače’, znači nema kukanja kad neko izgubi. Kad ga dobro krene, često se šalio da su mu protivnici omršali od stalnog ustajanja, ili je tražio da mu se nabavi neka mekša stolica. Najsmešnije je bilo kad osvaja neki materijal on vikne „Ovamo svi ovamo“ pozove kibicere da vide dobar potez. Ako se požališ da si mogao da odigraš neki bolji potez, umeo je da kaže „Okej, ti ćeš to da napišeš kad budeš pisao MOMEARE“
Za neki dobar potez umeo je da kaže, ‘pa to je viđeno u partiji Kin Cin, Jovčić-Udovčić, Georgijevski-Ničevski sa prvenstva Skoplja…’ Ponekad je pitao da li si ti čuo za „Šabana Šaulica iz Šapca Šumatovačka br. šes,“
Sandardna postava ekipe PMF: Gornji red Slobodan Mirković, Drugi red M. Andrijević, M. Rakić, V. Živković, treći red M. Misojčić, Busbaher, M. Borojević, S. ILIĆ
FIDE majstor Miroslav Misojčić je ostavio veliki trag u šahovskom životu PMF i gradu Šapcu.
Brate Miroslave, počivaj u miru neka te nebeski anđeli čuvaju i nek ti Bog podari rajsko naselje koje si zaslužio. Nek ti je večna slava
20.4.2023 – Vladimir Kramnik je nedavno učestvovao Armagedon seriji u organizaciji World Chess u Berlinu. U 35-minutnom intervjuu obavljenom u njemačkoj prestonici, bivši svjetski prvak govorio je o svojim novim projektima, radu sa indijskim talentima i Alirezom Firouzjom, te ocjeni mjesta Magnusa Carlsena u istoriji sporta. Njegov zaključak: „On je upravo promijenio šah. Šah je Magnus Carlsen.” | Foto: World Chess
Rival Kasparova, Ananda i Carlsena
Intervju je objavljen na YouTube kanalu World Chess. Pročitajte transkripte tri fragmenta, nakon čega sledi link za video.
O razlozima za povlačenje iz šaha:
Nakon igranja na turniru kandidata 2018. godine, gdje sam zaista mnogo dao na šahovskoj tabli i odigrao mnogo uzbudljivih partija, bio je to odličan nastup. Zapravo, to je bila prekretnica. Posle ovog turnira osjetio sam da nemam šta da dam šahu. Ne znam kako da to objasnim, to je neka vrsta osjećaja, da sam se nakon toga osjećao prazno. Tako da sam igrao još nekoliko turnira, a osjećaj je i dalje bio prisutan i rastao. […] Prestao sam da osjećam da je to važan deo mog života.
O igri protiv Kasparova, Ananda i Carlsena:
Veoma sam srećan što sam bio dio Kasparovljeve generacije, mnogo sam igrao sa Kasparovom. […] I takođe, naravno, Viswanathan Anand, koji je takođe apsolutno sjajan — možda malo potcijenjen, ali saglediišta čistog talenta smatram najtalentovanijim igračem u posljednjih pedeset godina. A onda i tako sjajan igrač kao što je Magnus Carlsen, koji je također potpuno jedinstven.
[…] Ne pokušavam da budem pristojan, ali ne smatram se na istom nivou. Dobar sam, naravno, jako dobar, ali nisam Kasparov, nisam Carlsen, a ni po talentu nisam Viši Anand.
O Magnusu Carlsenu: Potpuno razumijem kakav je sjajan igrač, ako govorimo o Magnusu, ovdje. Možda će posle pedeset ili sto godina biti smatran kao bog, znate, kao bog šaha, kao što je sada Morfi. Kada živite u ovoj eri, kada ga viđate svaki dan, onda to možda i ne mjerite tako. Ali shvatam da je to igrač koji se rađa jednom u vijeku. […] Upravo je on promijenio šah. Šah je on u poslednjih deset do petnaest godina. Šah je Magnus Carlsen.
Uzbudljivo finale sedme partije za titulu svetskog prvaka između Jan Nepomnjačija i Ding Lirena svojom dramatikom završnih sekvenci izazvalo je salvu različitih emocija među zvaničnim komentatorima i širom šahovske zajednice koja mu je svedočila u online prenosu. Glavni akter drame bio je kineski velemajstor Ding Liren koji se nakon odlično vođene partije, negde u završnoj fazi desetak poteza pred vremensku kontrolu neočekivano potpuno izblokirao, u doslovnom smislu reči mentalno zamrzo i samoubilački sunovratio u poraz.
Fenomen mentalnog zamrzavanja nije nepoznat u šahovskoj psihologiji, shodno rangu i nivoima takmičenja kroz sopstvenu praksu doživela ga je većina igrača. To je onaj parališući trenutak koji iznenada izroni „iz unutrašnjeg mraka“ i na određeno vreme potpuno okameni psihu. Karakterišu ga mentalne ruminacije iz čijeg ponavljanja ne proizilazi nikakav validan zaključak i doživljaj nekontrolisane užurbanosti vremena koja s obzirom da se fenomen najčešće javlja u vremenskoj oskudici dovodi do paničnog reagovanja. Od psihičkih funkcija u njemu najintenzivnije strada volja, ambivalentnost kao njen primarni poremećaj kontinuirano raste sve do nivoa kad neodlučnost više nije u stanju da samu sebe podnosi i sa olakšanjem se prepušta mazohističkim čarima autodestrukcije. U tom času dolazi do definitivnog gubitka samokontrole, impulsivna odluka da je bolje povući bilo šta nego trpeti nepodnošljivu tenziju odlaganja (prokrastinacije) donosi se naprečac i lanac gubitničke spirale i zvanično dobija dozvolu za odmotavanje.
Ding Liren se zamrzo sedam minuta pred vremensku kontrolu. Nakon što je relativno bezbedno prošao kroz auru nagoveštaja i povukao potez h4, demoni su ga definitivno preuzeli i uprkos tome što se igralo bez vremenskog dodatka samoubilački se spustio ispod minuta i sa nekoliko narednih loših poteza overio poraz. Među prvima mu je izmenjeno psihičko stanje (još na prelazu šestog u peti minut ) dijagnostikovao velemajstor Giri u funkciji komentatora na sajtu Chess 24.com asocirajući usput slučajeve iz svoje prakse kad se suočio sa iznenadnim lakim brzopoteznim pobedama usled sličnog „zamrzavanja Ananda i Geljfanda“. U pratećem komentaru je objasnio da su ovakva stanja posledica kumulativne tenzije koja tako nagomilana bez formiranih pobuda i direktnog povoda može neočekivano da podivlja i probije prenapregnute psihološke odbrane. Sledeći navedenu misao po njemu Ding Lirenova blokada nije bila posledica igre i zahteva konkretne pozicije ( do momenta blokade više nego solidne), već prolongirane spoljne tenzije (neminovne u ovakvim mečevima) koja je bezosećajno izabrala pogrešan trenutak za svoju promociju.
„Povuci potez, povuci potez“ orilo se online platformama dok su minuti i sekundi neumoljivo iščezavali sa ekrana Dingove polovine šahovskog časovnika. Uzbuđenje je izazvalo predinfarktne komentare navijača, temperamentna Tanja Sadčev je mlatarala rukama sa komentatorskog pulta u uzaludnoj nadi da će nekim virtuelnim kanalom uspeti da ga razbudi, velemajstor Daniel Narodski mu je poručivao da ni fizički neće moći da izvuče devet „pristojnih poteza“ bez vremenskog dodatka, retrogradno je prikazana slika u kojoj Nakamura neverice zagleđuje Dingovo vreme. Ali sve što su uspeli da postignu u svojoj misiji bilo je samo uspeće do vrhunca kolektivne ekscitacije u kome je nepovratno zamrznuti Ding spuštajući se ispod minuta obema rukama obuhvatio glavu, iracionalnom simbolikom dajući na znanje „da se tek sprema za temeljno razmišljanje“.
U postmortem emotivnim reakcijama, profesionalnim i amaterskim uglavnom su preovladavali žal i tuga ali bilo je i ljutnje, gneva, ismevanja, podcenjivanja…. Velemajstor Irina Kruš (komentator na sajtu FIDE) je ovakav poraz nazvala „srceslamajućim“, njen kolega velemajstor L Ami je tvitovao „da mu je bilo bolno gledati totalno potonuće“, dok je anonimni navijač ovakav poraz proglasio „ neodgovornim činom pre svega prema sebi ali i šire prema sveukupnoj šahovskoj zajednici“. Kao da je svako od posmatrača ove samouništavajuće drame doživeo sebe kao njenog indirektnog učesnika i posledično tome i proživeo sopstvenu emotivnu traumu. Slika zamrznutog Ding Lirena bezpomoćnog da se izbori sa svojim „unutrašnjim neprijateljem“ ostaće u šahovskoj istoriji kao trajno svedočanstvo složenosti psihološke borbe i autodestruktivnog mentalnog otpora koji treba savladati da bi se stiglo do samog vrha. Uprkos tome što je ogledalo nemoći, ona je duboko ljudska i afirmiše saosećajnost kao vrlinu koja nam sve više nedostaje.
Ne razumijem šta Magnus Carlsen radi. Mogao bi sada igrati u meču za svjetskog šampiona, u konkurenciji za nagradni fond od 2 miliona eura. Umjesto toga, tokom meča, on je odlučio da se pojavi na Hustler Live Poker streamu kako bi igrao u nekoj igri pokera s relativno niskim ulozima koja se prenosi na YouTube-u. Osvojio je oko 4 do 5 hiljada dolara na streamu dok je pio pivo i pio jača alkoholna pića, stalno bacajući f-bombe i ponašajući se kao poludegenerik. Razumijem da on nikome ništa ne duguje i može samo da živi svoj život, ali meni je to jednostavno čudno. Da li je vrijedilo napustiti ciklus svjetskog šampionata da bi se družio sa nekim uglavnom niskim IQ degenericima (bez Botez i Marijana)? Da li je šahovska igra završena ako najbolji od najboljih odustanu od šaha?
Nemojte me pogrešno shvatiti, ponekad volim poker, ali mislim da je Texas Hold’em mnogo gluplja igra od šaha. Nikada nisam čuo ni za jednog odraslog poker igrača koji nikada prije nije igrao šah da je počeo igrati i trenirati i postigao barem 2200 USCF nivo, ali sam vidio primjere dobrih šahista koji postaju elitni u pokeru.
Lično, nisam fan ovog novog Magnusa. Ne razumijem zašto radi to što radi. Osećaj koji sam stekao gledajući dio ovog poker strima je kao da je neko poprskao gomilu kečapa na moju omiljenu besmrtnu sliku. Ali pretpostavljam da se i ovo dešavalo…
Velemajstor Miša Pap je postigao veliki uspjeh na turniru u San Sebastianu na kojem je osvojio treće mjesto. Pogledajte izvještaj i fotografije velemajstora Miše Papa. Čestitamo još jednom velemajstoru Papu i uživajte u izvještaju:
Velemajstor Miša Pap:
I ovaj put su ljubazni domaćini, uspeli da organizuju turnir sasvim pristojne jačine – sa nekoliko velemajstora, i sa nekoliko veoma opasnih mladih intermajstora… I sa preko 100 učesnika, tačnije 135.
Posle 9 kola žestokih borbi za šahovskom tablom, sakupio sam 7/9, i zauzeo 3. mesto uz sasvim solidan nivo igre. Jedna zanimljivost – ovaj put je sala za igru bila u Skupštini Grada, i ljudi kažu da je baš tu igrao i čuveni Kapablanka, kada je 1911. senzacionalno pobedio u San Sebastian-u. Druga zanimljivost – za vreme turnira je lokalni fudbalski klub, Real Sosijedad ugostio Hetafe, na fudbalskoj utakmici u okviru španske Primere. Na stadionu „Anoeta“ domaćini su slavili sa 2-0, i sačuvali 4. mesto na tabeli, koje vodi direktno u Ligu Šampiona… Zamalo sam otišao na utakmicu, ali je ipak prevagnula odluka da uživam u čarima grada i okeana…
Prilažem link sa tabelom turnira, i nekoliko sjajnih fotografija San Sebastian-a… Do sledeće prilike…
Dmitry Kryakvin sjeća se velemajstora Nauma Raškovskog
(4. dio)
Godinama kasnije postala je veoma popularna priča prema kojoj je Raškovski izbačen iz škole pod sledećim okolnostima – probudio se nakon Botvinikovog poziva usred predavanja i kao rezultat kratke, ali emotivne rasprave na temu činjenica da nije bilo dobro ignorisati takvu plodnu uvodnu ideju, rekao je Botviniku: „Tata, tako se ne igra novoindijska odbrana!“
Naum Nikolajevič je obično oštro reagovao na pominjanje ove priče, argumentujući to da je u stvari tu nesrećnu rečenicu izgovorio Saša Dubinski (budući majstor i sin poznatog režisera Davida Dubinskog).
Šezdesetih godina Naum je postao majstor sporta SSSR-a, ali se pokazalo da je teško ući u prvu diviziju sovjetskog šaha u toj konkurenciji. Prvo je upisao fakultet za strane jezike (znanje njemačkog, iako ne duboko, pomoglo mu je 90-ih godina u evropskim putovanjima), ali tamo nije dugo ostao, završio je u vojsci, srećom, za šahiste tih godina takva su se pitanja lako rješavala, a Raškovski je raspoređen u sportsku kompaniju. Potom se oženio, rodili su mu se sin i ćerka, ali je živio skromno, stisnut u stanu sa ocem, koji je živio sa novom ženom.
Vodeći šahisti SSSR-a su ga poštovali, osjećajući njegov veliki talenat, i saosjećali sa nekim Naumovim ljudskim nedostacima, koji su ga sprečili da se uključi u elitu. Paul Keres, sa svojim aristokratskim manirima i jedinstvenim baltičkim naglaskom, mnogo prije izlaska filma „Moskva suzama ne vjeruje“, očinski je rekao Raškovskom: „Zapamti, pravi muškarac uvijek treba da ima lijepe i ulaštene cipele!“ Ovaj i druge savjete Naum je sačuvao za čitav život, a ali i pokušao je da ih prenese i na mlade.
Sa prvakom SSSR-a iz 1971. Vladimirom Savonom
Veoma važno za Nauma je bilo dugogodišnje prijateljstvo sa sverdlovskim majstorom Borisom (Bobom) Fradkinom. Mnogo godina kasnije, Boris Isaakovič je pomogao prijatelju sa timom iz Jekaterinburga, napisao odlične memoare o istoriji šaha u svom rodnom gradu, a onda su se dvoje mladih sreli na … turniru u stonom tenisu. Za razliku od svih ostalih Sverdlovskih prijatelja Nauma, Boris je potekao iz kulturne porodice – dobro je učio, završio školu sa zlatnom medaljom, upisao prestižni univerzitet, razumio nuklearnu fiziku tako da su ga u šali zvali Sverdlovski Ajnštajn.
Ali majka Borisa Fradkina, koja je imao popriličan uticaj u gradu, došla je i rekla komandantu: „Oni rade đavo zna šta, i uopšte Naum loše utiče na našu djecu!“
Žalba je dovela do vrlo kontroverznih rezultata: Naum je dobio 10 dana „kazne“, nakon čega je iz sportske čete poslat u građevinski bataljon, a Boris je izbačen sa fakulteta…
Međutim, nakon nekog vremena (nepovratno izgubljenog u građevinskom bataljonu za šahistu Raškovskog) ništa vojno ili akademsko nije sprečavalo prijatelje da okreću svim vrstama šema, a par Raškovski-Fradkin počeo se smatrati jednom od najjačih kartaških kombinacija u zemlji.
Partneri su počeli da putuju u Soči – bogati građani su dolazili tamo da se odmore, a Naum i njegovi drugovi sa velikim entuzijazmom su osiguravali pouzdan transport novčanih rezervi nakupljenih tokom godine iz njihovih džepova u svoje. Često su radili u timovima. Sledeća kombinacija smatrala se najprimitivnijom – kada se Raškovski već nalazio na ležaljkama na plaži sa „klijentom“, a Fradkin, kao slučajno, prolazi. „Hej čovječe, hoćeš li da igraš karte?“ – povikao bi Naum veselo, kao da prvi put vidi svog druga. “Sigurno igraš dobro, ali mi ćemo ovog frajera umlatiti!” – obraćao bi se budućoj žrtvi.
A onda su protiv partnera zapravo djelovali kao jedan tim, “klijent” nije imao nikakvu šansu, čak i ako je njegova klasa u kartanju bila nešto viša od “amaterskog” nivoa. Ali kako talentovani majstor može napredovati u šahu uz takvu svakodnevicu?
„Zlatni“ tandem Fradkin-Raškovski u Sočiju mnogo godina kasnije
Dmitry Kryakvin sjeća se velemajstora Nauma Raškovskog
(3. dio)
Tihomirova je lično odvela mladog šahistu u Moskvu, a zatim ga poslala u Rostov na Donu, gdje je i sama rođena i gdje su bili mnogi njeni bliski prijatelji. Rashkovsky je raspoređen u sportski internat. U međuvremenu, u Sverdlovsku je održano suđenje: neko je zatvoren, neko je završio u dečijoj koloniji. Visoki autoriteti su se smirili, a stvar se polako slegala.
U internatu, Naum se u početku sukobljavao sa rvačima i bokserima, nakon što je od njih dobio nekoliko bolnih lekcija, sve dok se nije sprijateljio sa glavnim autoritetom ustanove. „Kao rezultat toga, shvativši opasnost situacije, Raškovski je u predvorju prvi primijenjivao stečene vrijedne vještine bez odlaganja“, ispričao je Eduard Nadozor, Naumov prijatelj iz Rostova, koji je kasnije postao poznati dječji trener.
Međutim, na novom mjestu Naum je napravio pometnju. U to vrijeme već je bio odličan u svim vrstama kockanja, uključujući karte. U vozu tokom putovanja na turnir primijetilo ga je nekoliko sitnih varalica koji su se ponudili da igraju karte iz zabave. Za nekoliko sati Raškovski je osvojio sav novac od nesretnih prevaranta.
Međutim, nije išlo tek tako lako, stariji varalica je energično povukao gomilu novčanica sa stola prema sebi i rekao: „Mali, nećemo ti dati ništa! Izađimo u predvorje, tamo ćemo se obračunati!”
„Policija! Policija!“ kondukterka je vrisnula od užasa kada je čula zvuk tijela koje je padalo. Međutim, već tada, Naum je znao da ostavi neizbrisiv utisak na dame, a kada su odvedeni u stanicu, sve svjedokinje su potvrdile da su iskusni prevaranti pokušali da opljačkaju dječaka, ali to nije išlo.
Vera Nikolajevna se s razlogom pobrinula za Raškovskog. 1963. godine održano je ekipno prvenstvo SSSR-a, u čijem finalu se ekipa RSFSR-a, gde je Nauma trebalo da igra na omladinskoj tabli, žestoko borila sa jakim ekipama Moskve, Lenjingrada, Ukrajine i Bjelorusije. Za šahovsko rukovodstvo Rusije ovo je bio najvažniji turnir, koji je direktno uticao na kasnija finansiranja, a Tikhomirova je uložila sve napore samo da stvori borbeno spreman tim. Naum je, nakon svih avantura, počeo takmičenje sa nulama od Privorotskog i Voskanjana, nakon čega je dobio kritiku od mentorke, izgubio priliku da izađe uveče i tada postigao 5,5 od 6! Zablistali su i Vladimir Antošin i Natalija Konopleva – tim RSFSR-a je na kraju osvojio istorijsku pobjedu na turniru!
Raškovski je mogao da se vrati u rodni Sverdlovsk, ali dugi niz godina mu nije bilo dozvoljeno da napusti zemlju: njemu, jednom od najperspektivnijih šahista u zemlji, nije bilo dozvoljeno da ode u inostranstvo.
Naum Nikolajevič se kasnije prisjetio pete tačke i ispostavilo se da je njegova baka bijelogardejka, a djed jedan od zamjenika represivnog maršala Vasilija Bluhera. Ali, najvjerovatnije, ta ista priča o jakni i šeširima decenijama je i dalje ležala u njegovom dosijeu kod nadležnih organa.
S druge strane, u samom SSSR-u podržavan je talentovani šahista i mnogo toga mu je oprošteno. Raškovskog su više puta pozivali na sjednice čuvene škole Mihaila Botvinika. U kampu za obuku Naum je izgledao kao pravi kolovođa u grupi momaka koji nisu prošli kroz tako oštru školu života, među kojima su se isticali Anatolij Karpov, Jurij Balashov i Jurij Razuvaev. Sledećeg jutra našli bi polomljen ormar, pa još neke gubitke stvari. Botvinikovi pomoćnici su Uralca zvali upravo tako: „Naš huligan!“
Dmitry Kryakvin sjeća se velemajstora Nauma Raškovskog
(2. dio)
Posleratni Sverdlovsk je jedan od najvećih naučnih, obrazovnih i kulturnih centara zemlje. Ovdje su evakuisani predsjedništvo Akademije nauka SSSR-a, desetine poznatih pjesnika, kompozitora i drugih predstavnika intelektualne elite zemlje.
Naravno, Sverdlovski šah nije zaostajao za drugim oblastima mentalne aktivnosti. Zahvaljujući trojici Georgija, ili, kako su ih često zvali, „tri ujaka Žora“ – majstorima Ilivitskom, Bastrikovu i Borisenku, koji su neko vrijeme živjeli u glavnom gradu Urala, tim Sverdlovska zablistao je na ekipnim prvenstvima RSFSR-a. U gradu je radilo nekoliko dobrih šahovskih sekcija, od kojih je jedan nestašan, energičan dječak lukavih očiju po imenu Nukhim došao da uči kod poznatog učitelja Aleksandra Ivanoviča Kozlova. Nukhim, Naum, Nyoma – evolucija njegovog imena kasnije je dovela do kombinacije suglasnika i samoglasnika, kojima se šahist zvao od mladosti do duboke starosti.
Dječak je pokazao velike sposobnosti – ušao je u sekciju sa 7 godina i znajući samo pravila, brzo je napredovao i ubrzo postao najmlađi prvokategorni igrač u zemlji. Nekoliko godina kasnije, pobjeđivao je u svakoj partiji na dječjem prvenstvu RSFSR-a, iako su mu među rivalima bili budući velemajstori i jedan – iako još uvijek vrlo mali – budući svjetski prvak Anatolij Karpov!
Međutim, mladića je zapravo odgojila ulica – djed mu je ubijen prije rata, roditelji su mu se razveli. Naum je imao raznoraznih drugova, neke iz porodica sa kriminalnim presudama. I ubrzo se dogodio incident koji je uticao na čitav život Raškovskog. Kao dječak, odrastao je vrlo atletski, dobro je trčao, odlično je igrao mnoge igre na otvorenom.
Godine 1962. Sverdlovsk je bio domaćin prve Zimske Spartakijade naroda SSSR-a, a stiglo je mnogo počasnih gostiju. A Naumovi ‘ulični’ drugovi smislili su smjeli plan – da posetioce malo „očiste“ po pitanju garderobe. U jednoj verziji priče, pojavile su se moderne sportske jakne sa krznom, koje su stigle iz inostranstva, u drugoj crvenkaste kape. Ali suština je ostala ista: trebalo ih je zgrabiti i brzo pobjeći!
Izbio je veliki skandal. Spartakijada je održana u nevjerovatnim razmjerima, čitav grad je čekao stotine majstora sporta SSSR-a, koji su se borili za počasne titule i medalje, a ovdje se desila takva sramota sa velikim publicitetom – krađa.
Nadležni organi su odmah intervenisali u ovom slučaju, počinioci su momentalno otkriveni, a zatim su preventivno počeli da hvataju sve sa kojima su bili povezani. Konci su došli do mladog šahiste, jednog od glavnih sportskih nada grada. Ostala je samo jedna šansa – da napusti Sverdlovsk!
Nauma Raškovskog je spasila jedna od liderki ruskog šaha tog perioda, Vera Tihomirova. Neumorni organizator i nepopustljivi borac za prava šahista, nije se plašila kritike i pokroviteljstva, uzela je pod svoje talentovane šahiste sa huliganskom predispozicijom ili ‘žudnjom za zelenom zmijom’. Ni na koji način im nije kačila etikete, već je smatrala glavnim onaj dar odozgo, vjerovala u istorijsku predodređenost, suptilno osjećala ljude.
Jednom je Vera Nikolajevna zamalo dobila otkaz kada je branila Borisa Spaskog, koji je tokom ideološke studije prije puta u kapitalističku zemlju doveo jednu strogu ženu staljinističke tvrdoće do histerije. Budući svjetski prvak je, odgovarajući na pitanja o marksizmu-lenjinizmu-internacionalu i komsomolu, zaigrano upitao damu nasuprot da li zna ime moskovskog šampiona u šahu. Tihomirova je svojim kolegama desetine puta kroz smijeh pričala ovu priču: „A onda, možete li da zamislite, Borja joj kaže! ..”
Dmitry Kryakvin sjeća se velemajstora Nauma Raškovskog
(1. dio)
U maju će veličanstvena Zhemchuzhina biti domaćin tridesetog jubilarnog prvenstva Rusije među klupskim timovima. Prekriven legendama, elegantno okrenut bočno prema moru, hotel pamti korake mnogih velikih šampiona i kandidata za titulu svjetskog prvaka iz sovjetskog doba. Vjerovatno, posle Centralne dečije škole na Gogolevskom, ovo je ubjedljivo jedno od „najšahovnijih“ mesta u Rusiji. Beskrajno vodeno prostranstvo, sunce, lagani povjetarac na šetalištu, bazen sa slanom vodom i vesela, kao da ne vjeruju u svoju sreću, gomila turista na ležaljkama… Sve je to tako ugodno i toliko miluje oko, ali meni lično ovaj put u Sočiju među svim ovim sjajem će bolno propustiti susret sa čovekom koji je dugo vremena, zapravo, bio simbol klupskog šampionata. 14. marta, ne doživjevši mjesec dana pre svog 77. rođendana, umro je Naum Nikolajevič Raškovski.
Vrijeme je neumoljivo, jedan po jedan šahovski divovi sovjetske ere odlaze iz života. Ali nikada ranije nismo morali ispraćati tako često odlazak titana sovjetske šahovske škole…
Neočekivano se javio 6. februara i zaprepastio me viješću da je teško bolestan, a pred njim je već osma hemoterapija. Mnogi njegovi vršnjaci su otišli, ali činilo se da će energičan, uvijek pun ideja i planova, Naum Nikolajevič biti vječan. Ali ne… Ponudio se da dođe i zapiše svoje memoare dok je živ.
Nažalost, nisam mogao odmah da odletim za Jekaterinburg – predstojalo mi je planirano putovanje za Rusku šahovsku federaciju na dječiji festival u Ivanovo, zatim sjednica velemajstorskog centra u Kostromi, gdje su djeca takođe čekala. Pokušavajući da učinim barem nešto, ubrzano sam počeo da prikupljam materijale, srećom u „Šahovskoj reviji – 64“ svojevremeno su objavljena dva velika intervjua Raškovskog povodom godišnjice, a jedan dio njegovih memoara još je čekao kod njega.
Izvršni direktor Šahovske federacije Sverdlovske oblasti Albert Stepanyan ponudio mu je da se javi preko Skype-a, ali velemajstor, čovjek stare škole, nije pristao na ovu opciju. I iako sam u principu obećao da ću pisati o Raškovskom, do našeg poslednjeg sastanka nikada nije došlo. Ubrzo je podmukli neprijatelj krenuo u brzu ofanzivu, a Naum Nikolajevič je nestao …
Otišao je ne samo velemajstor koji je igrao sa brojnim svjetskim prvacima, nestao je poslednji trener koji je sa ruskim timom osvojio Svjetsku olimpijadu, dugogodišnji mentor jednog superkluba koji je uzeo “zlato” prvenstava Rusije i Evrope. Neobično bistra osoba je otišla sa svim svojim nevjerovatnim vrlinama i ništa manje nevjerovatnim nedostacima. Ovakvih u našoj struci, nažalost ili na sreću, odavno nije bilo.
Naum Nikolajevič Raškovski (1946-2023)
Riječ je riječ. Danas je vaša pažnja pozvana na iskrenu priču o nevjerovatnoj sudbini koju su stanovnici moderne ere teško mogli da zamisle.
Vrlo brzo, u meču za titulu svjetskog prvaka u Astani, sastaju se drugi i treći šahist svijeta – Rus Ian Nepomniachtchi (2795 ocjena) igra protiv Kineza Ding Lirena (2788 ocjena). Stručnjaci procjenjuju šanse kandidata za titulu približno jednakim, što i ne čudi, s obzirom na istoriju njihovog sučeljavanja, u kojoj postoji približna ravnoteža.
Vrijeme je da shvatimo kako su se međusobno igrali najbolji šahisti Rusije i Kine i prisjetimo se njihovih najzanimljivijih borbi.
Ian Nepomniachtchi će se boriti za titulu svjetskog šaha. Hoće li vratiti krunu Rusiji?
Da li je Rus favorit u taj-brejku?
Prije svega, vrijedi napomenuti da je 32-godišnji šahista rođen u Bryansku dvije godine stariji od svog konkurenta, tako da se ove zvijezde u usponu nisu sretale na dječjim turnirima. No, iznenađujuće je i da se na mečevima i turnirima nisu sastajali tako često kao što se to obično dešava među elitom.
Prvi susret „na račun Hamburga“ dogodio se Janu i Dingu u prijateljskom meču Rusija – Kina 2009. godine u Sočiju. Meč je bio prijateljski, ali je susret ruskih velemajstora i sportista iz Kine uvijek smatran jako principijelnom borbom. S obzirom na to da su u timovima bili i muškarci i žene, zapravo su se dva najjača tima na svijetu sastala za nezvanično pravo da se smatraju najboljim timom.
U Sočiju, priznatim kineskim gigantima sa rejtingom 2700+ pridružilo se nekoliko mladih momaka, od kojih je jedan bio Ding Liren, koji je u to vrijeme imao samo 2530. Suprotstavila im se ruska omladina, među kojima je bio Ian Nepomniachtchi, njegov rejting je u to vrijeme bio 2632.
U klasičnom dijelu meča Rusi su odnijeli pobjedu – 13:12, a u brzim i blitz partijama pobjedili su veoma velikim rezultatom i tu je Nepomnjači bukvalno rasturao. Susret Jana i Dinga sa dugom kontrolom završen je remijem, dok je sa kratkom kontrolom Nepomniachtchi dobio sve četiri partije protiv Lirena i dugo mu je bio vrlo neugodan protivnik u rapidu i blitzu.
Novi derbi odigrao se na meču Rusija – Kina 2012. godine. Prošle su samo tri godine, ali mladi gladijatori su već upali u elitu: 2718 kod Nepomniachtchija, 2680 kod Lirena. I opet u klasićnom šahu neriješeno, iako je Rusija pobijedila rezultatom 13,5:11,5. U rapidu, Jan se opet pokazao nezaustavljivim – najbolji rezultat turnira sa dvije pobjede protiv Dinga, a Rusija je ubjedljivo pobjedila.
Na sajtu Ruskog šahovskog saveza javlja se da je u brzom šahu ukupan rezultat 8:3 u korist Nepomniachtchija uz dva remija. Dakle, sa rezultatom 7:7 u Astani, Nepomniachtchi se može smatrati favoritom u taj-brejku. Međutim, još uvijek mora do doigravanja.
Prvi odlučena partija u klasičnom šahu između Jana i Dinga morao je dugo čekati, sve do 2016. godine. Na jakom kružnom turniru u Danzhouu u Kini, šest najboljih kineskih igrača takmičilo se sa četiri pozvana velemajstora. Organizatori su polagali velike nade u kineskog genija, koji je do tada već imao rejting od 2778 i postao jasni šahovski lider svoje zemlje. Ali Ding Liren je, suprotno očekivanjima, nastupio vrlo skromno, podijelio četvrto mjesto, nesretno izgubivši na samom startu od Iana Nepomniachtchija, koji je na kraju sjajno pobijedio, prestigavši svoje rivale za poen. Jan je tada imao 2725 na rejting listi FIDE, a u ruskom šahu je tada bio u sjenci Sergeja Karjakina, koji se borio sa Magnusom Carlsenom u Njujorku 2016.
Ali Danzhou je za njega postao značajan turnir – nakon kineskog putovanja, Jan je počeo brzo da se probija na prvu poziciju.
U Crnoj Gori juče je počela dvadesetodnevna javna rasprava o Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sportu.
Pošto je aktuelni Zakon bio nepovoljan za šah, Dragan Popadić, predsjednik ŠK“Mimoza“ Tivat je Ministarstvu uputio niz zanimljivih primjedbi. Njihovim usvajanjem položaj šaha u Crnoj Gori bi bio podignut na viši nivo, smatra Popadić.
PRIMJEDBE, PREDLOZI I SUGESTIJE
Na Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sportu_
Primjedba/predlog/sugestija 1
U članu 21 aktuelnog Zakona izbaciti prvi stav i ostaviti
Rangiranje sportova vrši se na osnovu sljedećih kriterijuma:
– postignutih rezultata na međunarodnim i domaćim sportskim takmičenjima;
– međunarodne tradicije sporta;
– nacionalne tradicije sporta;
– globalne popularnosti i zastupljenosti sporta;
– teritorijalne zastupljenosti sporta u Crnoj Gori; i
– društvenog značaja, odnosno promocije Crne Gore kroz određeni sport.
Akt o kategorizaciji sportova donosi COK jednom u dvije godine u skladu sa bližim kriterijumima i načinom za kategorizaciju sportova.
Bliže kriterijume za kategorizaciju sportova propisuje Ministarstvo.
Obrazloženje primjedbe/predloga/sugestije 1
Velika nepravda je aktuelnim zakonom učinjena Šahovskom savezu Crne Gore koji ima svoju Olimpijadu na kojoj učestvuje 190 reprezentacija u muškoj i 160 u ženskoj konkurenciji. Ostali kriterijumi su dobri.
Primjedba/predlog/sugestija 2:
U članu 61 aktuelnog Zakona izbaciti drugi i treći stav. Ostaviti samo prvi stav:
Adminstrativno-tehničke poslove u sportskoj organizaciji obavlja sekretar.
Obrazloženje primjedbe/predloga/sugestije 2
Praksa je pokazala da su suviše kruti propisi koji onemogučavaju mnoge entuzijaste da budu sekretari sportskih organizacija
Primjedba/predlog/sugestija 3
U članu 48 aktuelnog Zakona izabaciti prva dva uslova za osnivanje sportske organizacije i ostaviti ostale uslove, pa kompletan član glasi:
Sportska organizacija se može osnovati i obavljati sportsku djelatnost ako, zavisno od vrste sporta, ima:
ugovorom angažovan stručni kadar i lica za obavljanje stručnih poslova u sportu; i
– sportsku opremu.
Sportska organizacija dužna je da, pored uslova iz stava 1 ovog člana, u roku od šest mjeseci od dana osnivanja ima formiranu najmanje jednu sportsku ekipu sastavljenu od sportista registrovanih kod nadležnog nacionalnog sportskog saveza.
Bliže uslove za osnivanje sportske organizacije i obavljanje sportske djelatnosti iz st. 1 i 2 ovog člana propisuje Ministarstvo.
Obrazloženje primjedbe/predloga/sugestije 3
Neki klubovi nemaju svoje prostorije, a redovno se takmiče. Prostorije ne smiju biti uslov za osnivanje sportske organizacije i obavljanje osnovne djelatnosti.
Primjedba/predlog/sugestija 4
Izbaciti kompletan član 67 aktuelnog Zakona
Obrazloženje primjedbe/predloga/sugestije 4
Nema nikakve potrebe da sekretar sportske organizacije mora imati položen stručni ispit. Moramo čuvati sportske entuzijaste jer oni drže manje klubove. Moramo širiti krug sportskih entuzijasta a ne smanjivati.
Primjedba/predlog/sugestija 5
Izmjeniti prvi stav člana 72 aktuelnog zakona i umjesto 35 godina za primanje doživotne mjesečne naknade staviti 40 godina tako da ovaj stav glasi:
Sportista sa vrhunskim reprezentativnim rezultatom, nakon navršenih 40 godina života, ima pravo na doživotnu mjesečnu naknadu.
Obrazloženje primjedbe/predloga/sugestije 5
Neki sportisti sa 35 godina još se aktivno bave sportom. Starosna granica od 40 godina je primjerenija, a i uštedećemo značajna sredstva.
Primjedba/predlog/sugestija 6
U članu 94 aktuelnog Zakona dodati i alineju 8 koja glasi
Šahovska Olimpijada
Obrazloženje primjedbe/predloga/sugestije 6
Šahovske Olimpijade su događaji od izuzetnog značaja. Organizuju se svake dvije godine i na njima učestvuje oko 190 reprezentaicja u muškoj i 160 u ženskoj konkurenciji. Od naše nezavisnosti šahovska reprezentacija Crne Gore (muška i ženska) učestvuje na šahovskim Olimpijadama i postiže dobre rezultate.
Primjedba/predlog/sugestija 7
U članu 123 aktuelnog zakona dodati stav 2 koji glasi:
Sredstva uložena u sport odbijaju se od poreza koje je privredni subjekt plaća državi Crnoj Gori.
Obrazloženje primjedbe/predloga/sugestije 7
Ovim ćemo podstaći privredne subjekte da još više ulažu u sport, a sportskim organizacijama omogućiti dodatno fnansiranje.
Vaganjan je rođen u Jerevanu, u oktobru 1951. Naučio je igrati sa 5 godina. Njegov otac, učitelj fizike, bio je strasni ljubitelj šaha i brzo je “zarazio” sina. Sa 16 godina pobjeđuje na Školskom prvenstvu SSSR-a. Sa 18 putuje na omladinski turnir u Groningen i dijeli prvo mjesto. U Lenjingradu je 1969. odigran Meč turnir tri najbolja mlada majstora.Pobjednik putuje na Omladinsko prvenstvo svijeta u Švedsku. Anatolij Karpov pobjeđuje Mihaila Štejneberga 4:2, potom i Vaganjana 3,5:2,5 i postaje omladinski šampion svijeta sa 10 poena iz 11 partija! Želio bih se osvrnuti na karijeru i nesrećnu sudbinu talentovanog Mihaila Štejnberga. Rodio se u Harkovu 1952. Na Omladinskom šampionatu SSSR-a do 18 godina podijelio je 1-2. mjesto. Postaje majstor sa 14 godina, što nikome do tada nije uspjelo u SSSR-u. Krajem godine pobjeđuje na Omladinskom turniru u Holandiji sa 6 iz 7, drugoplasirani zaostaje dva boda, a bronzanu medalju osvaja Jan Timan. Šampionat Sovjetskog Saveza 1967. održan je u Harkovu. Trijumfuje Mihail Talj sa 10 iz 13. a Štejnberg je podijelio 8-17. mjesto (126 učesnika). Mihail Botvinik je izjavio da je Štejnberg jedna od najvećih nada sovjetskog šaha. Poslije okončanja univerziteta odigrao je samo tri turnira i na svima pobijedio. Umro je od raka krvi u 24. godini.
Vaganjan je postao velemajstor sa 19 godina – što je 1971. godine, bilo prilično dostignuće. Na turniru u Vrnjačkoj Banji, početkom proljeća, osvojio je 11 poena iz 15 partija, pobijedivši ispred Ljubojevića, Štajna i Ivkova. Vaganjan je tada još bio majstor. Kongres FIDE je napravio izuzetak, priznavši mu zvanje velemajstora. Tako je “preskočio” titulu internacionalnog majstora. Njegovu bogatu kolekciju turnirskih trijumfa krase pobjede u Kragujevcu, Sao Paolu, Kirovakanu, Las Palmasu, Manili, Moskvi, Hejstingsu, Talinu, Međuzonskom turniru u Bilu (1985), Sočiju, Marseju, Lenjingradu, Rejkjaviku, Torontu, ponovo u Moskvi, Ter Apelu, Ređo Emiliji, Moskvi 2004. (Aeroflot Open). Osvojio je drugo mjesto na Brzopoteznom prvenstvu svijeta 1988. u kanadskom gradu Sent Džonu, izgubivši u finalnom meču od Talja. Učesnik serije turnira u okviru Svjetskog Kupa 1988/90. Najbolji rezultat ostvario je u Roterdamu 89, osvojivši 3. mjesto. Šampion SSSR-a 1989. U Odesi je Rafael proslavljao titulu i 38. rođendan.
Predstavljao je Sovjetski Savez, a zatim i Jermeniju na olimpijadama, svjetskim i evropskim šampionatima. Osvajač dvije zlatne olimpijske medalje sa SSSR-om 1984. i 1986. U Solunu 1984. zabilježio je najbolji rezultat na 3. tabli (8,5 iz 10). Reprezentativac Sovjetskog Saveza u meču protiv Ostatka svijeta, 1984. Na Olimpijadi na Balearskim ostrvima 2004, igrajući treću tablu za Jermeniju, ostvaruje 9,5 iz 12, osvojivši zlatnu medalju na svojoj tabli. Najveći rejting u karijeri, 2670, imao je 2005, sa 54 godine! Vaganjan je dva puta učestvovao u ciklusu Mečeva kandidata za Prvenstvo svijeta. Izgubio je od Andreja Sokolova (1986.) i Lajoša Portischa (1988.). Svjetski seniorski šampion 2019. (Bukurešt) u kategoriji iznad 65 godina.
Zahvaljujući sjajnoj intuiciji i talentu, Vaganjan je igrao veoma brzo. Sjećam se Pojedinačnog prvenstva Evrope u ubrzanom šahu, održanog u Neumu 2000. godine. Smotra velemajstora svjetske klase. Pobijedio je moj dugogodišnji klupski drug iz sarajevske Bosne, proslavljeni velemajstor, Ivan Sokolov. Prethodno je u Neumu odigran Kup evropskih šampiona, ti dani bili su praznik šaha. Hotel “Zenit” ima lijepu, prostranu salu, na spratu iznad recepcije. Postavili su po tri stola u svakom redu. Igram u sredini sa GM Ruslanom Ponomarjovom, čudesno darovitim ukrajinskim velemajstorom. Lijevo od mene duel Vaganjana i GM Milana Vukića. Desno je jedan od aktera GM Predrag Nikolić. Tempo igre 20 minuta +5 sekundi za svaki potez.
Ponomarjov je osvojio titulu velemajstora 1998, sa 14 godina. Najmlađi velemajstor u dotadašnjoj šahovskoj istoriji! U našoj partiji igra se Francuska odbrana (3.Sd2-Sc6). Ruslan rano kreće neistraženim stazama. Njegove figure zrače silovitom energijom. Igrao sam ovu varijantu sa Spaskim, Timanom, Psahisom, Lobronom, ali osjećam da to ne pomaže mnogo protiv korifeja novog vremena. Čini se da bijele figure pletu matnu mrežu oko moga kralja. Nikolić povremeno gleda poziciju. Predrag i ja se poznajemo još od onog jutra kada smo čekali da se otvore prostorije Sarajevskog šahovskog kluba i počne Pionirsko prvenstvo Bosne i Hercegovine, 1973. Već tada se odlikovao neobičnom mirnoćom i vjerom u sebe. Izuzetan igrač, suptilni strateg, s dubokim razumijevanjem šaha. Osjećao sam nelagodu i zbog njega, perjanice naše generacije. Ali, odbranih se i neočekivano preokrenuh poziciju. Slavio sam pobjedu u dalekoj, lijepo odigranoj završnici! Šteta što nisam još iste večeri, u tišini sobe, zapisao partiju. Ponekad ne osjećamo značaj trenutka. Dvije godine kasnije Ponomarjov postaje svjetski prvak!
Po čemu pamtim partiju Vaganjan-Vukić? Iskusni velemajstori, specijalisti za brzi šah, odigrali su dugu, dinamičnu partiju, koja je okončana remijem. Na kraju su obojica imali bolje vrijeme od početnog!
Trebalo je odigrati 23. Se6!! Sjajnu ideju otkrio sam 35 godina nakon partije, pripremajući materijal za trenerski rad! Vratih se svojim partijama, tražeći skrivene mogućnosti. Ima puno ljepote i draži u tome. Crni na prvi pogled ima punu kontrolu nad tačkom e6, ali položaj topova nije optimalan. Skakač na b8 remeti saradnju topova. Odluka bijelog je intuitivna, nemoguće je sve izračunati. Tokom partije nisam ni pomišljao na 23. Se6. Kada izrazito nadareni protivnik igra brzo i samouvjereno, krune se ostaci samopouzdanja. Posebno, ako niste u formi tokom turnira. Bilo bi idealno “igrati protiv figura”, kapa dole Gligoriću na njegovom pristupu. Postoje trenuci izuzetne inspiracije, kada osjetite “da vam se približava Bog”. Ponekad se neznano otkuda pojavi nadahnuće. Osjećaj tokom partije zavisi i od kvaliteta priprema, ozbiljan rad podiže samopouzdanje. Fizička spremnost poboljšava koncentraciju i želju za nadigravanjem. Bitno je sačuvati pribranost, sposobnost da se izdrži dugotrajna napetost borbe.
U nekim godinama pomislimo kako bi bilo lijepo remizirati i prošetati ulicama Bagija, mokrim od kiše. Krstariti Bosforom, gledajući kako se grle Evropa i Azija. Sjetiti se Zukine priče o posljednjoj mahali Evrope. Posjetiti grčki teatar u Taormini, uživajući u dalekim vidicima. Doživjeti čudesne oluje u Santjago de Komposteli. Guštati u divljoj ljepoti jezera u Tromsu. Piti sok od manga u sjenci maslina i palmi Retimna, slušajući “Djecu Pireja”. Proći “Obalom Maka Dizdara” i kupiti knjigu Hemingveja. Sjediti za stolom u Rejkjaviku na kom su igrali Fišer i Spaski. Popeti se na vidikovac Bakua i ugledati prekrasne sestre iz Bagdada, shvativši u trenu kako smo mali u velikom svijetu. I da ljepota ima opsenarsku moć.
Kako bi crni reagovao nakon 23. Se6?
23… Le6 (23… Tc3 24. Dc3!-fe6 (24… Le6 25. Le6-fe6 26. Dc8-Sf8 27. Dd8+-) 25. Dc7-De8 26. Db7 (26. f4!?) 26… Lc6 27. Db6-Ld7 28. Tc7-Kf8 (Crni je pasivan i ne može da uspostavi harmoniju figura). 29. b4-h6 30. Dc5-Kg8 (ako 30… De7 31. Le6!-Dc5 32. bc5-Se5 33. Td5+-) 31. Ld5!-ed5 32. Dd5-Kh8 33. Da8-Lc6 34. Da7-De5 (Varljiv je utisak da iznenadna aktivnost crnog može nešto promijeniti. Bijeli vrši permanentan pritisak po sedmom redu, što sputava crnog). 35. g3-h5 36. h4 i bijeli je pred pobjedom.
f4!-Dh4 (27… Dg3 28. Se7!-Se7 29. De6! (29. Le6, s istim efektom. Mat u par poteza) 28. Sc7-Sf4 29. Se6!-Sh3 30. gh3-Dg3 31. Kf1 Bijeli kralj će uskoro pronaći sigurno utočište i crni će predati.
Poslije 26… Sc6 odigrao bih, naravno, 27. Dc6. Bijeli ima pješaka više i dobijenu poziciju.
Bijeli može odigrati i 26. Sb6! Poslije 26… Sbd7 27. Dc3!-Sb6 28. Td8-Sf8 29. Db4-Sbd7 30. De7 i bijeli dobija. Najotpornije je 26… Sc6 27. Sa8-Da8 28. Db6 Crni figure su pasivne i bez koordinacije. Žalim što nisam uočio sjajan taktički udar protiv velikog protivnika! Umjesto 23. Se6, odigrao sam 23. Se2, nastavio loše i izgubio u 58. potezu. Vaganjan je preostali dio partije odigrao brzo, jako i precizno.
Velemajstor Aleksej Suetin opisao je Vaganjana, 1985, kao igrača s velikim prirodnim talentima. Igrajući partije s njim Suetin je osjetio veliku moć Rafaelove intuicije. “On dobro osjeća dinamiku šahovske bitke i zna kako da pojača igru u pravom trenutku. Vaganjan ne računa uvijek temeljno varijante oslanjajući se na svoj prirodni šahovski njuh. Osjećaj straha mu je nepoznat. On je vječiti optimista, eksplozivnog temperamenta, pun ambicioznih namjera u svakoj fazi, svake partije.”
Čuveni ruski šahovski autor i GM Nikolay Krogius u svojoj knjizi „Psihologija u šahu“ daje primjer iz partije Evans-Reshevsky, New York 1965. u kojoj je crni pogriješio sa 1…Qxg3? što dovodi do pata.
Međutim, Krogius pogrešno daje varijantu 2. Rxg7+? ( u partiji je GM Evans odigrao pravi potez 2. Qg8+!! Kxg8 3. Rxg7+ nakon čega je potpisan remi. Krogius nije shvatio da nakon njegovog predloženog poteza 2 Rxg7+? Qxg7 crni će izbjeći vječiti šah šta god bijeli uradi na primjer 3. Qg8+ Kh6 itd. Strašna greška pokojnog GM Nikolaja Krogiusa Toliko o besprekornoj šahovskoj literaturi iz bivšeg SSSR-a!
Dmitrij Krjakvin sumira rezultate šampionata u Vrnjačkoj-Banji
Istorija modernih evropskih šampionata u šahu za muškarce datira još od 2000. godine, a uzimajući u obzir propuštenu 2020. godinu, danas su se već održala dvadeset i tri prvenstva Starog svijeta. Ruski predstavnici tradicionalno uspješno nastupaju na njima, posebno od 2009. godine – nakon pobjede Jevgenija Tomaševskog, počeo je čitav niz pojbeda domaćih velemajstora (i svaki put kada je ime novog šampiona upisano u anale): samo tri puta u poslednjih četrnaest evropskih prvenstava bio je ne-Ruski pobjednik. Sada će se istorija pisati na nov način: nedavno se Rusija pridružila Azijskoj šahovskoj federaciji i, iz očiglednih razloga, uskoro će početi hronika osvajanja šampionskih titula u Aziji.
Evropsko prvenstvo 2023. u srpskoj Vrnjačkoj Banji bilo je posebno važno za mnoge velemajstore koji računaju na Svjetski kup: ko zna kako će tamo biti u narednom ciklusu? Hoće li biti i zonski i kolike su kvote u generalnim selekcijama kod Indijaca, Kineza, Uzbeka i Iranaca? Naravno, nije se propustila ni poslednja prilika da nastupimo na našem tradicionalno uspješnom turniru, a u Srbiju je otišla pristojna partija velemajstora na čelu sa Andrejem Esipenkom. Da, na nekim drugim prvenstvima je igrala i „ujednačenija“ delegacija, ali u Srbiji su, sudeći po partijama, naši šahisti igrali zaista „kao poslednji put“.
Osam ruskih šahista je startovalo sa dvije obične pobjede – neke pobjede su bile lake, ali je, na primer, Aleksej Sarana morao da rizikuje što se ne samo isplatilo, već i dalo ton čitavom turniru.
Sarana – Ševčenko – Darda: Prema Buholcu je u ovakav bio redosled tri velemajstora prosječne starosti oko 20 godina. Donedavno je „srebro“ šesnaestogodišnjeg Vincenta Keymera djelovalo kao nešto nezamislivo, ali sada čitavo pobjedničko postolje zauzimaju šahisti nove generacije! Da, a od Rusa koji su učestvovali na Svjetskom prvenstvu, najstariji je David Paravyan, koji je napunio samo 25 godina tokom turnira… Naravno, šah se ozbiljno podmladio, ali ne zaboravimo da je Anton Korobov do posljednje sekunde mogao računati na pobjedu, a 40-godišnji Etienne Bacrot, koji je odigrao vrlo ujednačen turnir bez poraza, bio je na petom mjestu u finalu. Naravno, bilo bi izuzetno zanimljivo pratiti narednu borbu „stare garde“ protiv „mladih“ naredne godine, međutim, Evropsko prvenstvo 2024. će se održati bez predstavnika Rusije. Oni će upoznati Aziju!
Najmanje ga pamte od skoro svih velikih šahista. Sudbina i karijera ovog igrača zaslužuju više – a ja ću se potruditi da malo popunim ovu prazninu.
Danas se navršava 106 godina od rođenja mađarskog velemajstora Lasla Szaboa. Čovjek veoma složene sudbine. Jevrejsko porijeklo i služba u mađarskom bataljonu – savezniku nacista, dugi boravak u zatočeništvu i povratak velikom šahu već sredovječnog, ali još uvijek u šahovskom napredovanju Szaboa – sve bi se moglo opisati u pravom romanu. Uostalom, kao i život i sudbina mnogih njegovih vršnjaka. Pedesete su bile vrijeme najvećih dostignuća mađarskog velemajstora. Tri puta se kvalifikovao za Turnir kandidata, a posljednji nastup 1956. pokazao se vrlo uspješnim: podijelio je treće mjesto sa Bronsteinom, Gellerom, Petrosjanom i mladim Spaskim. Ispred su bili samo Smislov, koji je tih godina bio nezaustavljiv, i veliki, vječito drugi Keres.
Laslo Szabo je nastavio da nastupa na visokom nivou veoma dugo – šezdesetih je imao mnogo uspjeha, zaista sjajnih partija, a labudova pjesma je bila dioba prvog mesta u Hastingsu 73/74 u divnom društvu Talja, Kuzmina i Timmana.
Ako se Maroczi smatra osnivačem mađarskog šaha, onda je Szabo preuzeo i, naravno, bio dostojan vođa ove šahovske sile, sve do pojave Portisha sredinom šezdesetih.
Malo je knjiga o njemu – iako po rezultatima nije bio inferioran ni Gligoriću. Možda je to vezano sa vojnom prošlošću. Možda s činjenicom da je i sam Sabo bio prilično zatvorena osoba.
Nema značajnijih turnira u njegov pomen, a sljedeća generacija neće ni znati za tako velikog igrača. Ali ljubitelji šaha treba da se sjete maestra te veličine, koji je stvarao istoriju naše igre.
Dmitry Kryakvin govori o radu velemajstorskog centra Ruske šahovske federacije u Kostromi
Vaš autor se u poslednje vrijeme stalno pita: kako sada stoje stvari u velemajstorskoj školi u Kostromi? U prelijepom park-hotelu „Volžski Priboj“ upravo je počela 53. sesija. Kako vrijeme leti – saradnju sa školom započeo sam od njihove 40-te godišnjice, ali, čini se, nedavno je bila ta dugo očekivana 50. godišnjica! Vladimir Barski je došao, donio čitavu torbu poklona iz Ruske šahovske federacije, poznati trener Mihail Šereševski je sve podučavao završnice i pridružio se radu sa talentovanim mladim Romom Šogdžijevim. Ali godišnja doba se mijenjaju (sesije u Kostromi se održavaju u septembru, decembru i februaru), i nema sumnje da školu očekuju nove lijepe godišnjice.
Ovoga puta, glavni junaci posljednjeg trening kampa, Nikolaj Averin i Diana Preobraženskaja, nisu prisutni na sesiji (takmičenja su im se preklapala, pobjednik Evropskog prvenstva se uglavnom se bori bez prestanka), ali i dalje sastav djece je bio veoma solidan. Trenersku grupu (stariji trener škole velemajstor Konstantin Černišov, internacionalni majstori Sergej Slugin, Natalija Kareva i autor ovog teksta) ojačao je tako iskusni i poznati mentor kao što je internacionalni majstor Vladimir Vulfson. Generalno, zadivljen sam kako Vladimir Viktorovič uspjeva da održi konstantno visok nivo u sportu toliko godina – svakih nekoliko godina ima sjajnog učenika ili učenicu, jednog od lidera generacije.
Da li ste vidjeli kako je Kolja Averin igrao na Svjetskom prvenstvu u blitzu? Pripremajući Nikolaja za odgovoran početak, Vladimir Viktorovič je tokom vannastavnih časova u decembru radio na vještinama mladog talenta. Meč, pa diskusija sa trenerom, zaključci i novi meč…
Jedinstveno je što je Averin izabrao za pravog učitelja, a život u školi ga nije pripremio za susret sa tako svjetski poznatim klasikom kao što je Ahmet Adly. Ali ispalo je i odlično! Tako u školi konsolidujemo ne samo teoretsko znanje, već i praktične vještine.
Ovog puta u našu trenersku grupu i važnim organizatorima Andreju Beleckom i Anatolija Lebedeva došlo je na desetine jakih momaka i devojaka, čak i u četvrtoj (!) najjačoj grupi – učesnicima Glavne lige prvenstva Rusije! Konstantin Valerievič često na trenerskim sastancima kaže da naš zadatak nije samo da budemo pokrovitelji za najtalentovanije sportiste (lideri dobijaju dodatne časove individualnih lekcija sa velemajstorima, gdje mogu razgovarati i duboko razraditi svoj repertoar otvaranja), već i da pomažemo regijama u kojima postoji nisu globalne šahovske tradicije.
Na primjer, Makar Berdashkevich iz Syktyvkara dolazi nam po drugi put. Ne sjećam se majstora i velemajstora iz Republike Komi, a, naravno, i ovo je vrlo važna stvar – pokušati pripremiti šahistu koji može postati osnova lokalne šahovske škole. Naravno, većina slušalaca dolazi u Kostromu iz regiona Centralnog federalnog okruga, ali dešavalo se da su došli sa samog juga ili doletjeli i sa Dalekog istoka!
Pomažemo djeci iz našeg moćnog ruskog tima šahista sa smetnjama u razvoju, kao i onim učenicima koji su već izašli iz mladosti, ali nemaju objektivne preduslove da postanu jaki praktičari u bliskoj budućnosti, uključujemo u superviziju i predajemo dalje dragocjeno trenersko iskustvo.
Uostalom, da budem iskren, sa šahovskim obrazovanjem, daleko da je prisutno svuda i da je uvijek dobro. Trenutno treniram vrlo sposobnog mladića koji ima na desetine pobjeda nad velemajstorima. Čini se da je ta mlada nada, sve je s njim, pa je mladi talenat nedavno upitao: „Ko je Lev Polugajevski? Da li je imao neka dostignuća?” Ali s druge strane, on citira napamet Igora Nemceva, Nikolaja Vlasova, Sergeja Žigalka, Vjačeslava Vitika i nove heroje internet prostora.
A ljudi su željni takve vrste znanja na internetu, ne samo zato što je moderan, već i zato što jednostavno nema dovoljno kvalifikovanog i obrazovanog trenerskog kadra koji može dati pravi smjer. Odnosno, postoje odlični treneri, svi ih znamo po imenu, ali svi glavni igrači na ruskoj sceni su preopterećeni, a protok djece i popularnost igre raste.
I tako nema dovoljno pravih trenerskih seminara!
Tokom Dječijeg prvenstva Rusije, Šahovska federacija Rusije pokušava organizovati bogat trenerski program, ali to je samo jednom godišnje, a posla je još puno!
Naravno, nemojte misliti da u školi u Kostromi siromašnu djecu danonoćno muče šahom sa kratkim pauzama za spavanje. Goste u Volžskom priboju očekuje raznovrstan zabavni program: fudbal tokom dnevnog odmora, stoni tenis uveče, dan palačinki, pa čak i koncert. I to usprkos činjenici da kakva je priroda okolo – ljepota! Hrana je raznovrsna, sobe su tople i veoma udobne.
U nekom trenutku se igra ekipni turnir u brzopoteznom šahu u koji kreće i ekipa trenera – djeca se bore svom snagom, ali za sada se držimo. Dakle, još uvijek ima čemu naučiti mlađe generacije!
Mada, naravno, svaki put je sve teže. Evo, Fedya Antipov iz Sankt Peterburga upravo je pobijedio u velikom rapidu za 110. godišnjicu Vladimira Zaka! Iza njega su ostali mnogi velikani sjeverne prestonice – Vladimir Epišin, Kiril Šubin, koji je nedavno osvojio juniorski superturnir „Igra je počela“. A onda – dječak rođen 2012. prestigao je sve! Prvog dana sam držao časove u Antipovovoj grupi, a Feđa je tokom čitavog predavanja ispaljivao rafale varijanti – još jednu vrstu praktične obuke o taktici.
Mlade Ruse sada čekaju najteža azijska prvenstva – ne očekuje se lagana ‘šetnja za uzimanje nagrada’, kao u evropskim takmičenjima, a sada se u školi čita predavanje „Pripremamo se za partije u susretu sa istočnim šahistima. Kako pronaći barem neke partije u bazi podataka i šta učiniti s njima?”
Na kraju, ne mogu a da ne napišem da je prije dvije godine škola pretrpjela užasan gubitak. Užasni i nemilosrdni covid kao da je zbrisao generaciju ruskih legendi, i usprkos svim naporima ljekara i svekolikoj pomoći federacije po ovom pitanju, naša draga i voljena Ljudmila Sergejevna Belavenec, koja je bila na početku stvaranja škole i propustila samo jednu sesiju od svih, i to – iz vrlo dobrog razloga (s obzirom na otvaranje kluba-muzeja nazvanog po njenom ocu, majstoru Sergeju Belavenecu u Brazilu). Svaki trening kamp sada počinje toplim riječima u znak sjećanja na ovu tako blisku i laku za komunikaciju, ali svakako sjajnu ženu koja je dala nevjerovatan doprinos razvoju moskovskog, sovjetskog i ruskog šaha.
Veoma se nadamo da će velemajstorski centar nositi ime Ljudmile Sergejevne i da će ovu inicijativu podržati tehničke i sportske uprave Ruske šahovske federacije, kao i omiljeni rođak Belavenca otac Nikon. Uostalom, vrijeme je, posebno u naše dane, potpuno nemilosrdno, sada svaki dan donosi nova iznenađenja, a rijeka sjećanja ubrzano nosi imena onih koje je juče svaki čovjek u zemlji znao. Ljudmila Sergejevna definitivno zaslužuje da se nešto značajno nazove po njoj, a čini mi se da nema bolje ideje nego da po njoj nazovemo omiljenu školu mentora čitavih generacija i jedan od najboljih centara za obuku šaha u federaciji. Foto: Anna Shturman i Sergey Slugin.
Dana 6. februara 2023., Chess.com je odlučio da mi zabrani učešće na svim nagradnim događajima do kraja 2023. godine.
Nakon partije protiv kineskog velemajstora, posumnjao sam da moj protivnik vara. Međutim, varanje u jednoj partiji je vrlo teško dokazati. Nakon partije, nažalost, koristio sam uvredljiv jezik, koji je Chess.com pogrešno protumačio kao rasistički jezik. Nijedan od ovih izraza nije trebao biti rasistički – i ako se neko uvrijedio, izvinjavam se. Imam prijatelje i ljubitelje šaha širom svijeta različitog etničkog porijekla. Po mom mišljenju, svi ljudi su jednaki – crni ili bijeli, Azijati ili Evropljani.
Online varalice na Chess.com obično dobiju drugu priliku ako priznaju. Mislim da se svi mogu složiti da je varanje daleko najgora stvar koju možete učiniti u šahu, a posebno na nagradnim turnirima. Međutim, u mom slučaju, Chess.com je odlučio da me suspenduje bez prethodne rasprave. To je ekvivalentno kao osuditi nekoga na sudu bez pravičnog suđenja. Zapravo, Chess.com je odlučio pokrenuti svjetsku kampanju klevete protiv mene, ne samo ozbiljno narušavajući moju reputaciju, već i nepoštovanjem propisa datih u Etičkom kodeksu FIDE, koji kaže da bi verbalni incident poput ovog mogao dovesti najviše do upozorenja.
Jedini racionalan zaključak ove priče je da Chess.com zloupotrebljava svoju moć, kao jedne od najmoćnijih online platformi, da bi pokrenuo neetičku, sramnu i potpuno nepotrebnu akciju klevete protiv mene.
U ovoj teškoj situaciji ponudio sam im mirno rješenje – da uklone zabranu i istovremeno objave međusobnu izjavu uz moje izvinjenje. Međutim, Chess.com je sada odlučio da nastavi putem sukoba i borbe. Mislim da bi se svako u šahovskoj zajednici trebao zapitati da li vjeruje da je jednogodišnja zabrana Chess.com-a protiv mene, bez ikakve prethodne rasprave ili upozorenja, proporcionalna mojim eventualnim verbalnim nedjelima.
Jasno, ova priča govori da je za Chess.com važnije da pokaže primjer, a ne da se bori protiv pravih neprijatelja u šahu – onlajn varalica.
S poštovanjem,
GM Baadur Jobava Tbilisi, Gruzija 18. februar 2023
Danas se navršava 100 godina od rođenja Svetozara Gligorića.
Legenda jugoslovenskog šaha, svjetska zvjezda.
Šahista koji nije samo vrlo jak, već zaista veliki. Rekao bih šahista sa stilom. I dalje je moguće i potrebno učiti iz njegovih partija. Pobijedio je skoro sve najjače igrače svog vremena, a i sam je bio željezni igrač u prvih deset, 50-ih i 60-ih godina. Najjači nesovjetski velemajstor iz sredine 50-ih. Briljantan teoretičar – i to ne samo na nivou varijanti, već i na nivou koncepcije.
Njegova značajna knjiga „Igram protiv figura“ još uvijek je zanimljiva za ponovno čitanje. I on je takođe bio Ličnost. Zaista veoma poštovan u svijetu šaha. Osim Keresa, ne mogu se sjetiti nikoga ko bi zadobio tako široko poštovanje kolega i ljubitelja šaha.
Ali za razliku od velikog estonskog šahiste, Gliga – kako su ga svi zvali, nije bio samo moderan i super, već i vrlo harizmatičan.
Upravo su njegovi uspjesi, njegova energija i šarm doveli do toga da je Jugoslavija 50-ih godina postala najšahovnija zemlja na svijetu, a takva je ostala do raspada države.
A Gligorić je nastavio da igra, piše, organizuje, sudi. Svoje posljednje ekipno prvenstvo u reprezentaciji igrao je sa 79 godina, a godinu dana prije toga ne samo da je igrao, već i pobjeđivao igrače koji su odgovarali njegovim praunucima. Volio je šah do poslednjih dana – ali se tokom godina sve više okretao muzici. Nakon osamdesete češće su ga viđali za klavirom nego za tablom.
Doživio je 89 godina, ostajući bistar i poseban.
Slavan život i karijera. Sa zahvalnošću i toplinom sjetimo se Svetozara Gligorića, jednog od heroja zlatnog doba šaha.
Dražen Ondelj Pera, vatreni veležovac i jedna od posljednjih autentičnih mostarskih liski, prisjeća se druženja u kafani Muje Kahrimanovića u Fejićevoj ulici.
Kako je Mujo bio veliki „ters“, uvijek se našao neko da ga „upali“. „Tako je glumac Jozo Lepetić svaki dan iz Narodnog pozorišta Mostar nailazio pored kafane, ali nikada nije ulazio. Čekao bi da ga Mujo vidi. Kada bi im se pogledi susreli, samo bi odmahnuo rukom i nastavio. Mujo bi čekao da malo zamakne, pa izletio, mašući salvetom i vičući prema njemu: „Šta je, šta se ti javljaš? Kakav si ti glumac, vazda pogineš u prvoj slici“!? Dražen nastavlja u svom stilu: „Sjećam se, dobio Mujo novi aparat za kafu iz Italije, pa nikako da skonta kako se njim rukuje. Na papiru su mu napravili uputstvo kako kafu da napravi. Došao bi Rudi iz butika na kraću kafu, a Mujo je znao napraviti samo jednu, onu po uputstvu. Rudi mu je prigovorio da nije dobio ono što je tražio, Mujo mu na to: „Lakše je tebi malo otpiti nego da ja pobrkam komande na aparatu“.
Kratka, lijepa priča iz knjige Zdenka Boškovića „Mostarski liskaluci“.
„Mujo što malo ne renoviraš radnju, uljepšaš, malo napucaš ko ovi novi kafići? Što, pa da mi se narod skuplja ovdje“!!
Mujo je bio liska, ali je i on bio predmet nemilosrdne mostarske trehe. Tako je dobio i pravi mostarski nadimak „Trovač“, koji bi bio presudan za svaku radnju, al’ Muji je cvjetao posao. I oni koji su ga tako zvali znali su da se u njega niko nije otrovao, da je to samo Mostar, koji nikad nikog nije u zajebanciji štedio i žalio…
U „Mostarenju“ je nadahnuto dočaran slikar Mustafa-Ico Voljevica. Ico je ponekad dolazio u naš restoran „Topole“ (Tasovčići). Sjedio bi lijevo od ulaznih vrata, kod širokog prozora, sa dr neuropsihijatrom Hamom Ćurićem, velikim prijateljem moga oca. Kafana na Rondou, „Neretva“ i „Bristol“ bile su njegove pozornice. Zaplovimo stranicama „Mostarenja“, na sceni su Mika Antić, Pero Zubac, Ico i Mišo. „Po bijelim stolovima Rondoa anđeoski bešumno osipalo se lišće s platana. Rumena i blaga mostarska jesen. Mika je rajsneglom od osmrtnica zakačio sako za platan. Dočekuša, pa krenusmo na tekuća pitanja, za odrasle. Odmah na početku Mika se žalio kako nije učestvovao u izboru rodnog grada, pa je rođen uz Dunavo, a ne kraj Neretve. I, da bi bar umreti voleo u Mostaru. Koji je, veli, čudo. Više pesma, nego grad. I da je njemu, Antiću, najlepši u proleće. Zubac se zalaže za jesen, s modrim kišama. Meni je Mostar, dodajem, uvijek lijep. Ico dokrajči lozu i temu: – Meni je najljepši kad sam u Sarajevu!
Enko Mehmedbašić, koji se razumije u mnogo šta, a posebno u humor, tvrdio je da Icina dosjetka kako je rođen kao lijepa beba, ali su ga zamijenili u porodilištu, može u svjetsku antologiju humora. Antić je od nje načinio pjesmu, a ja sam uvijek govorio: da je s vana kao iznutra, Ico bi bio Rudolf Valentino. Poštena, meka duša mostarska, koju je nerado otvarao“.
Odavno su nas napustili omiljeni mostarski boemi i liske. Ostaće zauvijek živo sjećanje na neponovljive velemajstore života! Bilo jednom u Mostaru. Neki njemački književnik boravio je svojevremeno u Mostaru i ostavio zanimljiv zapis. „Mostarska vedrina je u osnovi, najdublja filozofija. Život zaista brzo leti, pa je velika glupost da se čovjek muči brigama i zaboravlja na lijepu, vedru i prijatnu stranu života. Ko je veseo, nasmijan i uvijek spreman na šalu, taj je veoma mudar čovjek“. Kao što je Ivo Andrić otkrio izuzetni kvalitet mostarske svjetlosti, Peđa Milosavljević ljepotu Neretve, tako je i ovaj stranac ovjekovječio mudrost Mostaraca.
Hebibović je mnogo kasnije objavio knjigu “Mostarski akvareli” Sjajan je njegov tekst o liskama i tabijasuzima, objavljen na portalu “Nova Sloboda”.“Jedan od meni posebno dragih ljudi bio je Sabit Milavić. Gospodin po vokaciji, tabijasuz, ljudina i pravi prijatelj. Naše društvo u kafani se počelo okupljati u šest sati uveče. Konobari su znali šta pijemo i rijetko se kad desilo da neko zakasni na „randes“. Jedne prilike, Sabit je zakasnio kojih desetak minuta. „Gdje si ti bio, što kasniš“, potkači ga Hama Kahrimanović. Sabit u svom stilu, namjesti kravatu, stade skoro po vojnički u stavu mirno i reče: „Pa, nisi mi životna drugarica da se tebi ispovijedam“! Sabit je bio poznat i kao čovjek koji nikad nije prekidao sagovornika. Pustio bi ga da priču dovede do kraja. A ako bi se desilo da je taj rekao nešto neistinito, Sabit bi ustao sa stolice, gledao bi desetak sekundi pravo u oči tog čovjeka i rekao: „Nije meni što ti lažeš, već što misliš da ti ja vjerujem“!
Hebibović simpatično piše o slikaru i šeretu Mehi Sefiću. “Sjedimo tako na velikoj terasi hotela “Neretva”. Ljeto je, a mi se dočepali hladovine. Preko Titovog mosta ide maestro Meho Sefić i baci pogled prema Banji, gdje se okupilo dosta ljudi gledajući smrtovnice. Meho zovnu jednog iz te grupe i, onako kako je samo on znao, reče: „De, boga ti, vidi, ima li mene na toj tabli“?!
Zanimljiv je Sefićev razgovor sa Mišom Marićem o portretisanju Ive Andrića: „Mali Mariću, znaš li ti da je drug Ivo dobio Nobelovu nagradu“? Kažem, ne znam. „Znaš li ko će ga prvi potretisati nakon dobijanja“? „Ko bi mogao drugi, kažem, osim tebe“? „Vazda sam govorio raji kako si plaho pametan i nadaren“, govori on (smijeh).
Maestro Meho Sefić iz mlađih dana
U divnoj knjizi „Mostarenje“, Mišo Marić piše: „Volio je reći da je najbolji pjevač među slikarima i najbolji slikar među pjevačima. Snimio je prvi fonetski zapis na Radio Zagrebu ’45. Bio je jednako ponosan kad se pojavio u enciklopediji Yu slikarstva i intervjuu Ive Robića. Ivo je bio prvi Yu pjevač koji je na Zapadu prodao milion singlica „Morgen“, a potom izjavio da ga je pjevati učio – Meha Sefić. Kad mu je Dubravka Zubović uz pratnju Simfonijskog izvela kompoziciju „Mostar se smiješi“ bio je već bolan, ali razdragan kao da je priredio samostalku“.
Pamtio je i beogradske godine. „Interesovao se kako je uveče na Terazijama i Kališu? Znam li ko pjeva kod „Tri šešira“, ko sjedi u „Maderi“ i „Mažestiku“? Pojma nisam imao, pričah mu o igrankama u „Braći Stamenković“, na Kalemegdanu i na Karaburmi, gdje je subotom pjevao prvi roker Beograda, Mile Lojpur. – Drekavci, veli. – Nema pjesme nad šansonom, romansom i šlagerom… Samo je Nada Knežević dama, Dušan Jakšić gospodin, a Cicvarić muzika…“
„U mostarskoj čaršiji živili su čuveni osobenjaci, tabijasuzi, dobroćudni namćori, bez kojih se ovaj grad ni dan danas ne može zamisliti. Njihove navike i blage nastranosti bila su njihova životna pravila o kojima se sa blagonaklonošću vodilo računa i u mahali i u čaršiji. Jedino od njih, tabijasuza, na većem glasu bile su čuvene mostarske šaljivdžije, liske, uvijek spremne na duhovitu dosjetku, blagu podvalu i kalambur. Mostarci su i jedne i druge volili“ (Zuko Džumhur-„Hodoljublja“).
Prema predanjima liske su se okupljale na rijeci Radobolji, iza Dispanzera, u današnjoj „Liska“ ulici. Kako je tu bilo močvarno zemljište, predstavljalo je idealno mjesto za ptice liske, koje su tu obitavale. Otuda potiče naziv liskaluk. Muhamed beg Glavović, Ilija Pjanić, Vaso Kisić (Vasa Kisa), Ico Voljevica, Meho Sefić, samo su neki od mostarskih liski, čije se priče, šale i pošalice i danas prepričavaju. Muhamed beg Glavović poticao iz bogate porodice i prezirao sva zvanja. Proslavljao je 40-godišnjicu nerada i od gradskih vlasti tražio da mu to priznaju u staž. Jednom je Vasa Kisa legao u mrtvački sanduk u kamionu koji je vozio prema Širokom brijegu. U kamionu je bilo nekoliko ljudi, niko ga nije uočio. I u neko doba, kad je kiša počela padati, podigao je pokolopac i pitao: „Je li prestala“?! Ljudi su u strahu skočili s kamiona. Kad su dva njemačka agenta privela Vasu u njihovu komandu kazao je dežurnom oficiru da je on zarobio i doveo dvojicu ilegalaca. Dok se stvar razjasnila, Vasa je iskoristio gužvu i nepažnju stražara i pobjegao!
Liskaluci su ekskluzivitet mostarskog duha, autohtona pojava, karakteristična za Mostar. Kada je Ilija Pjanić izbacio novi liskaluk nije ni slutio da je dao odgovor na pitanje: zašto se mostarski šereti kreativci posebnog iskričavog humora nazvaše liskama. Tada je rekao: „I ja sam poput liske, jer volim mokre krajeve. Liske vole močvaru, a ja gostionicu“. Mostarski lingvista, akademik Asim Peco daje definiciju liske: „To su okretni, veseli i snalažljivi mladići koji u sebi nemaju ničega negativnog. Liska označava šereta, mangupa, dovitljivca, visprenog, okretnog i snalažljivog čovjeka“. Kao dijete sam često boravio kod rođaka u Ulici „Stjepana Radića“. Dječaci su neprestano pričali viceve o Vasi Kisi, ali tako nevješto da su banalizovali tu vrstu humora. Bogatstvo mostarskog duha približili su nam majstori pisane riječi, autentični svjedoci.
Mostarskog novinara Fazliju Hebibovića i njegovu suprugu upoznao sam u Herceg Novom (maj 1992). Kupali smo se na plaži “Topla”, blizu kuće Ive Andrića. Hebibović je prvi novinarski zadatak obavio daleke 1965, kada je kao učenik osnovne škole razgovarao sa Ljubišom Samardžićem. Dugogodišnji stalni dopisnik beogradske “Politike ekspres”, koja se odlikovala dobrom šahovskom rubrikom. Uređivao je Branislav-Krca Rakić, koji je često objavljivao aktuelne partije. To je nekad bio sjajan ugođaj. Pokušaću da dočaram mladim šahistima to daleko vrijeme. Gledamo na televiziji analizu 16. partije meča Karpov-Kasparov, Moskva 1985. Komentariše proslavljeni velemajstor Aleksandar Matanović. Mi ne znamo kako je partija završena, samo po rečenicama Matanovića naslućujemo rezultat. Bilo je puno draži u tome.
Sve priče, maja 92, imale su ukus gorčine i sjete. Lament nad Mostarom, Jugoslavijom i divnim suživotom. I žal što ljudi pate u ratnom vrtlogu. Živio sam na Luci, blizu Fabrike duhana, od oktobra 91. do 6. aprila 92. Odlazeći na šahovski turnir u Vrnjačkoj Banji, napustio sam Mostar nekoliko minuta prije početka rata! Kako sam zakasnio na autobus za Sarajevo, 5. aprila? Odustajem od turnira, ali majka predlaže zanimljivu soluciju. Organizator turnira, Milan Peljin, zapanjujuće sugestivno moli da dođem na turnir. On je bio izuzetno dobar, pedantan organizator. Autobus kasni 4 sata… Pisao sam o tome u knjizi „Putujući sa figurama“.
Uprkos skrušenosti koja prožima razgovore na plaži, u vazduhu lebdi pritajeno, duboko potisnuto zadovoljstvo, što smo darom sudbine izvan ratne zone. Da li je to sebičan osjećaj? Svako ima pravo da izabere svoj put. Ratovi su iskonska patnja, inverzija ljudskih vrijednosti.
„I mislim u sebi:
kako je divna
slika
zemlje
i čovjek, brat.
A kol’ko nakaza i mučenika
donese samo svijetu rat“!
I kol’ko ih je ubijenih
i kol’ko će još pasti njih!
Bride obrazi ispijeni
i u meni – sve drhti…
Ne, ne! Ne idem!
Ni u kom vidu!
Zato što vidim nekakvu svinju
kako vojniku-invalidu
u blato baca milostinju“.
Potresna antiratna poruka Sergeja Jesenjina iz poeme „Ana Snjegina“
Blog velemajstora Dmitrija Krjakvina sa faze Kupa Rusije u Jakutsku
30. januara
U Jakutsku se nastavlja Kup šefa Republike Saha, a već su odigrane partije šestog kola. U vodstvu su Mihail Kobalija, Volodar Murzin i Boris Gračev sa po 5 poena. A čitava grupa ‘progonitelja’ predvođenih Antonom Šomojevim zaostaje pola poena – tako da je čitava borba još uvijek pred učesnicima turnira. U međuvremenu, 29. januara u jutarnjim satima održan je jedan od najvažnijih dodatnih događaja – blitz turnir. S velemajstorima je mogao da igrati svako bez ograničenja u rejtingu!
Lično, vaš dopisnik nije bio previše nestrpljiv za igru (dok su Kobalija i Šomoev radije čuvali snagu), ali Borya me je bukvalno izbacio rekavši da imamo duh Crnomorske serije, pa nismo mogli da propustimo blic, a isti Oleg Vastrukhin je u takvoj situaciji mogao da obuče papuče zarad turnira i u šorcu da pobedi na minus 50! Argument je uspio: kao rezultat toga, Gračev i ja smo završili na drugom i trećem mjestu, a Volodar Murzin je postigao briljantnu pobjedu – 11 od 11! Najmlađi velemajstor u zemlji se prethodno bavio simultankom 42 table sa maksimalnim rezultatom. Izvana, Volodar je tako ljubazan, dobro vaspitan, pristojan, ali kada sjedite nasuprot … Odlično su bili i domaći učesnici – Dmitrij Jegorov, Denis Nazarov. Majstor Oleg Ryčkov sa Dalekog istoka završio je na šestom mestu sa solidnim blitz rejtingom od 2500. Olesya Moiseeva iz Sankt Peterburga je pružila veoma tvrdoglav otpor favoritima.
Nagrađeni na blic turniru
Nešto je vrijeme bilo loše. Ministarstvo za vanredne situacije redovno bombarduje telefonskim upozorenjima o mrazu! O čemu pričati ako je glavni sudija turnira pretrpio težak poraz… Evo šta se dogodilo. Svako se na svoj način pripremao za put. Mihail Robertovič je za večerom rekao da nije posebno zabrinut i uzeo je univerzalne filcane čizme za 2.500 rubalja. A Mihail Vitaljevič je svojim izuzetnim profesionalizmom kupio posebne izolovane čizme za 35 hiljada. A šta vi mislite? Čizme glavnog trenera (nije uzalud Kobalija na predavanju rekao temu – tvrđava!). Kod Kryukov se jednostavno smrznuo i otpao đon (moj, inače, dok hodam škripi, ali se drži)! Ali i tu su organizatori bili u najboljem izdanju – poznatog sudiju je odmah pokupio strani automobil reprezentativne klase (još je bio test za sudije na seminaru!), i odmah su mu kupili novi par cipela, pa će: supruga Mihaila Vitalijeviča biti u potpunosti oduševljena! Ljudi su ovdje uglavnom ljubazni i vrlo osjetljivi. Glavna stvar je da ne budete sami sa stihijom …
Čizme Borisa Gračeva se i dalje drže
U planu su najzanimljiviji izleti, uključujući i turistički kompleks „Permafrost“! Gdje se, po svemu sudeći, možemo saznati koliko je minus 70 u odnosu na minus 50. Uskoro će se grupi gostiju pridružiti glavni urednik sajta FSR Vladimir Barsky, koji će nakon turnira boraviti u lokalnoj „Beloj Ladi“, držati predavanja i predstaviti njegovu popularnu obrazovnu i metodičku knjiga Jakutskom narodu. Komplet za školarce. Ažuriran!
Boris Vasiljevič Spaski danas puni 86 godina. Poslednjih godina, nažalost, ima mnogo zdravstvenih problema, ali se ne predaje. Poželimo desetom svjetskom šampionu snagu. I dozvolite mi da ponovim svoj esej o životu i karijeri jednog od najneobičnijih šahista u istoriji.
Boris Vasiljevič Spaski. Deseti svjetski šampion. Najnetipičniji sovjetski šahista. Ličnost. Nezavisna i jaka. Multidimenzionalna.
Nije lako naslikati portret čovjeka – zbog toga što mnoge radnje u kasnijom godinama djelimično dezavuišu ono lijepo što je nastalo u mladim ili zrelim godinama. Ipak, pokušaću.
Mali Lenjingrađanin Borja, koji je čudom preživio rat, otkrio je šah sa devet godina. Imao je veliku sreću sa svojim prvim trenerom – Vladimir Grigorijevič Zak se odnosio prema njemu kao otac, a za Spaskog, koji je odrastao bez oca, to je bilo posebno važno. Zak je bio i mentor, ali i pomagao u rješavanju svakodnevnih problema – uz pomoć Levenfisha, za malog Borju izvukao je tada značajnu stipendiju od koje je živjela cijela porodica. Dječak je vrlo brzo napredovao, ali i ovdje je Zak bio najbolji, a 1952. je svog voljenog učenika predao Aleksandru Kazimiroviču Tolušu, jednom od najjačih sovjetskih šahista, bistrom i strastvenom igraču. Uspjesi se nižu jedan za drugim, a zapažen je talentovan mladić. Spaski je 1953. godine, što je bila nečuvena stvar u tim godinama, poslan na međunarodni turnir u Bukurešt, gdje je osvojio titulu međunarodnog majstora. Dvije godine kasnije, dijeli treće mjesto na svom debitantskom prvenstvu Sovjetskog Saveza – sa samim Botvinikom, kojem je, zanimljivo, ovaj nastup bio poslednji na prvenstvima SSSR-a – i ulazi na međuzonski. I opet uspjesi – Spaski postaje svjetski prvak među mladima, i izlazi sa međuzonskog na turnir kandidata, postajući sa 18 godina najmlađi velemajstor na svijetu.
Nakon ovakvog uzleta, mnogi su mu predviđali buduće prvenstvo – ali će to ispasti za njegaa teže, a vrlo glatko tek nakon mnogo godina za Karpova i Beth Harmon. Spaski igra pristojno na turniru Kandidata, u prvom pokušaju dijeli treće mjesto (Smislov pobjeđuje), a onda …u dva ciklusa zaredom ne može se kvalifikovati za međuzonski sa prvenstva SSSR-a. Takvi udarci sudbine, kao u odlučujućim partijama protiv Talja (1958.) i Polugajevskog (1961.), mnogi ne bi izdržali. Sada mladi jaki igrač ima mnogo prilika – a kao prvo, evo ga, Rodos – morao se pokazati jednom u tri godine ovdje i sada. Spaski je ovo prihvatio veoma hrabro. I premda je Talj naknadno opisao svoje emocije i izraz lica tokom igre riječima „ovo su bile oči progonjenog jelena“, Borja će ove testove proći časno, a nakon što je postao prekaljen, postaće divan borac. Godine 1961. odluka da počne da radi sa Igorom Bondarevskim postaje odlučujuća – a u narednih deset godina ovaj tandem će osvojiti sve visine – Spaski će pobijediti u dva ciklusa kandidata i u meču.
Prva kampanja za krunu nije bila uspješna – Petrosjan je bio veoma dobar u meču 1966. godine. Spaski je kasnije napisao da je i tada bio jači, ali nije dovoljno ozbiljno pristupio pripremama. Nisam siguran. U svakom slučaju, radi vrijedno kao i uvijek uoči drugog meča. Da li ste čuli da je od jeseni 1968. do aprila 1969. kandidat čitavo vrijeme provodio u kampu za obuku u Dubni, praktično bez odlaska u Moskvu. Kao rezultat – pobjeda, a Spaski – svjetski prvak. Cilj je postignut, ali kasnije je Spaski rekao da su mu šampionske godine bile najžalosnije. Bilo mu je zaista teško. Nezavisan, potpuno stran od realnosti tadašnjeg sovjetskog života, stalno je bio u sukobu sa birokratama najvišeg nivoa. Bio je umjetnik. Nije želio da živi u tim ograničenjima. Želio je da se našali na bilo koju temu. Volio je da parodira način govora i hodanja – i kolega i aparatčika. Nije slučajno bio pozvan za ulogu Ostapa – impozantan, harizmatičan, Spaski bi se divno uklopio. Ali ne, nije se sam odlučio. Kraj šezdesetih – početak sedamdesetih, ovo je vrhunac Spaskog. Bio je neustrašiv za tablom i dozvoljeno mu je i da padne – sve je dozvoljeno svetskom šampionu. Ali svejedno, bio je nesretan – ta stalna borba, tačnije ne borba, već svađa sa birokratama opterećivala ga je.
Mislim da su za Spaskog bile najsrećnije godine borbe za šampionat. Kako je sretna svaka osoba koja ima cilj i ide ka njemu. U ovim borbama stekao je neviđeni univerzalizam. Mogao je igrati bilo koju poziciju. Od nepromišljenog kraljevog gambita do ‘viskozne’ zatvorene Sicilijanke, od klasičnog Nimzowitscha do dinamičkih pozicija u Tarraschevoj. Mogao je izgraditi čitavu svoju taktiku meča na davanju pješaka u otvaranju i odbrani remija u Marshallovom napadu protiv Talja. Znao je pronaći ključ za gotovo sve. I bio je vrlo samouvjeren. Kada mu je 1970. nagovještena moguća zamjena u predstojećem meču sa Sjedinjenim Državama na Olimpijadi u Siegenu, Spaski je to samo odbacio. I otišao je na veliku partiju sa Fišerom, koji je prije toga razbio sve. Ko je šampion? – Ja sam šampion. Spaski pobeđuje, ponovo dokazuje
Svima da je šampion. Možda je ova pobjeda kasnije odigrala negativnu ulogu. Skor ličnih susreta sa Fischerom postaje 4-1. Spaski prestaje ozbiljno da radi, vjerujući u riječi lika iz neodigrane uloge – kaže, nikakve lekcije neće promijeniti odnos snaga. Ispovedajući teoriju „bistre glave“, Boris Vasiljevič provodi više vremena na teniskom terenu nego analizirajući varijante otvaranja. Prestaje da radi sa Bondarevskim – teškom i zahtjevnom osobom. Spaski, koji je donedavno svog mentora nazivao „Fater“, ne nalazi snage u sebi za naporan rad. Ali ono što je bilo dovoljno za stariju generaciju igrača, ne prolazi i kod fanatično odanog šahiste Fišera. Međutim, to ne nestaje zahvaljujući velikodušnom ponašanju Spaskog.
Čini brojne ustupke da bi odigrao meč. Imajući razloga da zahtijeva pravovremeni početak duela, a potom i priliku da demaršom odgovori na ponašanje američkog genijalca na startu meča, Spaski ipak ostaje u svom najboljem izdanju. Ostaje – i gubi meč. Gubitak se pretvara u pobjedu za čitav šahovski svijet, čime počinje šahovski bum – Spaski će također pobijediti, izgubivši još jedan meč od Fišera za dvadeset godina, postat će milioner. Ali za sada je jesen 1972., a bivši šampion Spaski je i dalje jak. Daje prekrasne intervjue, gdje iskreno govori o tome da je Fischer jednostavno jači, a upravo je ovaj jednostavan razlog doveo do ovakvog ishoda meča.
Sledeće godine Spaski će sjajno osvojiti šampionat SSSR-a, ali dolazak mladog Karpova u vrhunski šah odlučno povlači granicu između pomalo naivnog šaha koji Spaski još uvek igra i modernih vremena. Karpov raste u skokovima i premašuje granice, a njegova pobjeda u meču kandidata sa Spaskim bila je toliko ubjedljiva da je otklonila sva pitanja – uključujući i Borisa Vasiljeviča.
Ne nalazi u sebi duhovnu snagu za novi uzlet – poput Korčnoja – već nastavlja da igra na starim pripremama, srećom to je dovoljno da ostane među najjačima na svijetu. Šta žalite, pitali su Spaskog prije nekoliko godina – Uvijek je bio lijen. Ne uvijek, ali da, uspio je da se oslobodi ove karakterne crte tek u kratkim fazama svoje karijere… 1976. godine bivši šampion se ponovo ženi i seli u Francusku. Njegova treća supruga je Ruskinja iz emigrantskih krugova, a Spaski pokušava da pronađe drugu domovinu. Novi prijatelji, novi svijet, nove ideje.
Nastavlja da igra za SSSR, ali većinu vremena provodi u Parizu. Nema sa kim da igra šah, čak i da hoće, ali Boris Vasiljevič baš i ne želi. Srećom, ima dovoljno starog prtljaga, a on i dalje igra na visokom nivou, a meč kandidata sa Korčnojem (Beograd-1977) postaje jedan od najuzbudljivijih u istoriji. Nakon toga, Spaski će napisati knjigu o ovom duelu, ali ona nikada neće ugledati svjetlo dana. Generalno, treba napomenuti da je Spaski u tom pogledu najmanje plodan od klasičnih šampiona. I sam je malo pisao. I o njemu je, kao u znak osvete, dosta napisano. Šteta. Bilo kako bilo, Spaski ostaje u kohorti još deset godina i čak neočekivano osvaja Linares-1983 ispred Karpova. Ali to je bio posljednji veliki uspjeh.
Lijenost je najgori pratilac starijeg šahiste. Priroda uzima svoj danak, a na pragu svog pedesetog rođendana Spaski ispada iz grupe najboljih igrača. 1992. nakratko dolazi do izražaja. Njegov duel sa Fischerom privlači pažnju navijača širom svijeta. Fišer je očigledno jači, ali je jasno da se Spaski barem za takvu priliku pripremio i daje dostojnu borbu. Nakon toga, Spaski je neko vrijeme živio životom rentijera, ali nažalost, unutar-porodični ratovi doveli su do činjenice da se starost Borisa Vasiljeviča nije pokazala sigurnom.
Davne 2005. godine je vedar i prosperitetan. Zaista sam želio da razgovaram sa njim na zatvaranju Aeroflot Opena, koji sam slučajno osvojio. Vasilij Vasiljevič, s kojim sam mnogo razgovarao devedesetih godina, čestitao mi je vrlo srdačno, Anatolij Jevgenijevič je čak razgovarao o nekim varijantama, ali Boris Vasiljevič je bio izrazito neprijateljski raspoložen – bojim se da je razlog tome moje porijeklo – nekoliko njegovih izjava pripadaju tim godinama – koje se često uzdižu u beloemigrantskim društvenim krugovima – iako je prvo sjeme vjerovatno posijo, nažalost, Bondarevski i isti Fišer.
Pa ipak, ne zazirući od prodorne istine, nisam sklon da na portret Spaskog dodam crnu boju, čak i ako neke izjave u kasnijim godinama njegovog života ne oslikavaju ovu dostojnu osobu i velikog šahistu.
Boris Vasiljevič je napunio 86 godina. Poželimo mu dobro zdravlje i zahvalimo mu se na doprinosu šahu, na plemenitosti njegove duše i na primjeru sportske hrabrosti kojoj nas je učio u najboljim godinama.
Jaki imaju sreće. A veoma jaki – su veoma srećni (c). Mnogo nevjerovatnih događaja u poslednjim kolima moralo se dogoditi za turnirsku pobjedu Aniša Girija – ali prije svega, on je sam morao nastaviti da se bori i pronalazi šanse. Uz to, Anish je pokazao, kao i uvijek, dobro odabrano otvaranje, visoku tehniku i praktičan profesionalizam.
Nagrada je bila prva pobjeda Holanđanina na superturniru i liderstvo na ljestvici FIDE Toura (podsjećam da je to ulaznica za kandidate).
Drugo mjesto podijelili su Magnus Carlsen i Nodirbek Abdusatorov. Turnir je bio veoma težak za svjetskog šampiona, ali najviši nivo, zajedno sa neverovatnom voljom za pobjedom, omogućio mu je da napreduje prema ciljnoj liniji – a Magnusu je samo malo nedostajalo da podijeli prvo mjesto. Svaki Carlsenov ne-pobjednički nastup doživljava se kao neuspjeh, ali rezultat koji je pokazao bio je dostojan, ali ne i izvanredan.
Nodirbek je bio jako blizu pobjede. Vodio je bukvalno od prvog do poslednjeg kola. Remi u poslednjem kolu sa bijelim figurama protiv jednog od autsajdera, Jordena van Foresta, garantovao bi barem diobu prvog. No, Nodirbek je igrao samo na pobjedu i preforsirao. Loša sreća? Djelimično. Ali i nedostatak iskustva, mudrosti, a dijelom i šahovski nedostaci. Mislim da će sve to mladi uzbekistanski velemajstor steći vrlo brzo, a od sada će Abdusatorov biti među favoritima na svakom turniru.
Zabilježiću nastupe još nekoliko učesnika. Ding nije uspio – od drugog (a nakon turnira već trećeg) šahiste svijeta ne očekujete takvu igru. Međutim, opravdanje u vidu predstojećeg meča za titulu jedan je od najozbiljnijih mogućih izgovora. Ili je Kinez bio nejasan u otvaranjima, ili je nešto isprobavao, ili je vježbao na neobičnim pozicijama…
Kao rezultat toga, uopšte mu nije išlo. S druge strane, kako nije bilo sportskih ciljeva, možda ovaj rezultat neće previše pogoditi Dingov ponos i neće ga natjerati da razmišlja više nego inače uoči najvažnije borbe u svom životu.
Prijatno je iznenadio Magsoodlo. Priznajem da sam prije turnira bio skeptičan u pogledu šansi talentovanog iranskog velemajstora. I on je hrabro ušao u komplikacije, igrao s ‘otvorenim vizirom’ i postigao nekoliko sjajnih pobjeda. Rezultat je bio +1, puno osvojenog rejtinga i stečeno poštovanje već na Hamburškom računu.
Ostalo neću izdvajati. Mogu samo reći da se u igri mladog Pragga na nekim mjestima vidjelo nešto od šampionske igre – za razliku od ostalih mladih igrača (naravno, izuzev Nodirbeka).
Bio je to najzanimljiviji turnir – zahvaljujući organizatorima Wijka i kompaniji Tata Steel, koji već dugi niz godina održavaju ovaj šahovski festival. Sutra će biti ažuriran FIDE Tour, koji već uzima u obzir rezultate glavnog Wijk-a, kao i Challengers-a, koji je osvojio Alexander Donchenko (Njemačka), koji je osvojio’ ulaznicu’ za glavni turnir Wijk-a 2024.
Član Šahovskog kluba „Herceg Novi 1949“ Antonija Radović postala je vicešampion države u konkurenciji do 12 godina.
Talentovana Novljanka je osvojila 5 poena iz 9 odigranih kola i tako osvojila srebrnu medalju na Pionirskom prvenstvu Crne Gore koje je juče i danas odigrano u Podgorici pod organizacijom Šahovskog Saveza Crne Gore.
U konkurenciji igračica do 12 godina prvo mjesto osvojila je Neda Šljivić član Šahovskog kluba „OSS“ iz Pljevalja sa 5 i po osvojenih poena, drugo mjesto osvojila je naša Antonija Radović sa 5 osvojenih poena, dok je treće mjesto zauzela Jana Šćekić član Šahovskog kluba „7. Oktobar“ iz Podgorice takođe sa 5 osvojenih poena, ali nešto slabijim buholcem.
U ukupnom zbiru briljirala je talentovana Sofija Milović, član Šahovskog kluba „Elektroprivreda“ iz Nikšića koja je osvojila 8 poena i time ponijela epitet ukupnog pobjednika takmičenja, dok je naša Antonija Radović u ukupnom zbiru zauzela 9 mjesto u konkurenciji od 22 takmičara.
Veliki uspjeh za hercegnovski šah i još jedan dokaz da se u našem klubu vrijedno radi u školi šaha „Obrad Manojlović“ koju sa uspjehom vodi najstariji član kluba, majstorski kandidat Vukoman Cerović.
Istovremeno, završena su prvenstva Azerbejdžana i Bugarske.
Rezultati su tu i tamo bili ohrabrujući.
U Bakuu je pobjednik postao Vasif Durarbeyli. Talentovan momak je svojevremeno odrastao pod mojim vođstvom u timu Odlar Yurdu. Možda je Vasif taj koji je napredovao više od ostalih mojih tadašnjih štićenika. Kada sam počeo da radim sa mladim azerbejdžanskim šahistima, Durarbejli ih je imao oko 2450 – a na kraju je već imao 2600+. Naravno, moj doprinos ni tada nije bio glavni, a sada nema šta da se priča, ali drago mi je da Vasif i dalje čita moje tekstove i ne više
vrlo konkretan šahovski savjet. Mislim da bi mu uspjeh trebao dati samopouzdanje i da će se vratiti na oko 2650+
U Bugarskoj je pobijedio moj stari prijatelj Kiril Georgiev. Veteran svjetskog šaha. Jedan od rijetkih 55+ igrača koji ostaje u redu, igra puno i često pobjeđuje. Kiril ima visoku klasu i održava smirenost u najnapetijim trenucima. Nije ni čudo što je jednom izbacio Kasparova na njegovom vrhuncu sa Svjetskog prvenstva u blitzu (1988.) – a nedavno je dobro igrao i na Svjetskom kupu (2021.). Mislim da će Georgiev posramiti skeptike koji mu više puta greškom uzimaju sijedu kosu za starost. Bravo, Kirče!
I Nurgul Salimova je također zadovoljna. Mlada bugarska šahistkinja zaostala je samo pola poena za šampionom, osvojivši srebro ispred nekoliko velemajstora. Često kažemo da u ženskom šahu nema nove jake generacije – međutim, uspjeh Salimove još jednom naglašava da i u ženskom šahu ima mnogo talenata. Moramo dati više podsticaja za njegov razvoj – ja to vidim kao važnu misiju FIDE. Dobro urađeno!
Komentar
Ivan Čeparinov
Oprostite Emile što pišem na engleskom, ali mi je lakše nego na ruskom. Samo želim da svi znaju da se ovaj turnir zove Bugarsko prvenstvo, ali nije. Prije svega nije validno za rejtingovanje, organizovala ga je federacija koja nije član FIDE gdje ste izvršni direktor. I takođe veoma poštujem Kirila. On je moj prijatelj i legenda bugarskog šaha, ali sada igra pod makedonskom zastavom. Tako da ga je sada teško nazvati šampionom Bugarske. Sve ovo govorim, jer želim da FIDE i ljudi znaju naše probleme. Bugarska i dalje ima velikih problema sa našim divnim sportom.
„11. april. Sosnicki mi je rekao je Capablanka, juče do pet sati u uživao u “Akvarijumu” sa nekom damom koja ga proganja. Dakle, sjedim u ovom šik restoranu, varljivog naziva „bašta za zabavu“, na Krestovskom ostrvu, gdje šeta peterburška boemija, i čekam Capu, da se, pojavi ovdje sa ovom damom.
Petersburški turnir šampiona, na kojem je Capablanca -mlad, u najboljim godinama. Dugo je zaglavio u Sankt Peterburgu, živi tu od novembra 1913. godine, na diplomatskoj sinekuri – kubanski konzul je, znate, stigao mnogo prije početka turnira, aklimatizuje se, obilazi sa šahovskim simultankama, zabavlja se sa damama iz Petersburga. Tu ima još diplomatsku službu… Ukratko, srećan i opušten, koliko može biti srećan i opušten čovjek sa 25 godina, kome je sve u redu, kome se svi dive i koga svi vole
– Bilo je glasina da je i sama Mademoiselle Kšesinskaja zainteresovana za Capu, ali to su samo glasine. I onda je jasno da je to ona, to je ona – koga će još tri čuvara tako štititi?! Navodno je potpuno izgubila glavu, dovukla se sa njim u noćni restoran.
– Senjor Kapablanka, mogu li da vas pitam nešto?
– vodili smo beskrajne rasprave u klubu: Kako biste pobijedili da je Bernstein igrao g5 u dvadeset petom potezu?
– e5, a na odgovor f6 – dama na d3 – bez prestanka sa osmjehom, odmah je odgovorio Capa.
— Ali kvaka je u tome što ako nastavite ovu varijantu i prebacite svog kralja na h8, onda uopšte nije jasno kako bijeli može pobijediti? Tamo nismo mogli ništa naći. I potpuno je neshvatljivo šta uraditi ako bijeli ne igra f6, već odigra skakačem na f4? Uostalom, onda dobija jednostavno odličnu igru, bijeli ne igra na pobjedu, već se treba spašavati.
Koliko sam partija remizirao ili čak dobio kao crni u našem klubu koji braneći Bernsteinovu poziciju! I Bog mi je svjedok da sam spreman da se kladim na sav novac dobijen u ovim sporovima, a ovo je mnogo novca – oko hiljadu rubalja, da vidim kako ćete vi, senjor Kapablanka, pobijediti u tu partiju protiv mene posle dvadeset i petog poteza g5!
Pet hiljada rubalja – ako me Vi pobijedite jednom iz tri pokušaja u toj poziciji. Pa, ako ne uspjete da pobjedite bar jednom, onda mi ništa ne dugujete, nula. I dalje vam plaćam naknadu od hiljadu rubalja – za zadovoljstvo koje dobijem.
Uostalom, ovo je mnogo više od prve nagrade na Turniru šampiona
Kapablanka, koji će zbog svog neozbiljnog odnosa prema još nezavršenom šampionskom turniru, veselja po noćnim restoranima, zabava sa damama iz Sankt Peterburga zauzeti „tek“ drugo mjesto, a dobiće nagradu od 800 rubalja. A tadašnji svjetski prvak Lasker, koji je osvojio prvo mjesto, dobio je 1.200 rubalja. Istina, pokrili su im putne troškove i troškove smještaja, a Lasker, jedini od svih, ipak je ispregovarao za sebe neviđene uslove, koji se pamte – 4.500 rubalja „početnih“, odnosno samo zbog činjenice da igra. Dakle, da, pet hiljada 1914. godine – da, ovo nije mali novac, već ogroman novac! To je godišnja plata tajnog savjetnika ako je civil, ali ako je vojnik to je plata – general!“
Lasker je stigao sve na vrijeme, jer je 1. avgusta 1914. Nemačka objavila rat Rusiji.
Spaski je sa 9 godina (1946) postao najmlađi prvokategornik u SSSR-u
Korčnoj: “Rođeni smo i odrasli u istom gradu – Lenjingradu. Prvo šahovsko obrazovanje stekli smo od istog učitelja – Vladimira Zaka. Ali nikada nismo bili prijatelji. Prvo, šest godina sam stariji od Spaskog. Drugo, nismo imali isti imovinski status. U mladosti sam bio siromašan, a on je bio mnogo, neuporedivo siromašniji. Posle 25 godina postao sam dobro situirana osoba, a njega bi se moglo nazvati bogatim. Treće, nismo imali u isto vrijeme najbolja dostignuća. Ja sam tek postao velemajstor, a on je već igrao na takmičenjima za svjetsko prvenstvo. Četvrto, ubrzo smo počeli da razvijamo različite poglede na život. Nas je, ponavljam, vaspitavao isti učitelj, samo što sam ja bio sa Zakom do kraja, do mog bjekstva iz SSSR-a, a on je otišao da uči prvo kod Toluša, pa kod Bondarevskog. Naravno, velemajstori starije generacije su ga mogli mnogo naučiti. Ali su mu usadili i ciničan odnos prema životu… Konačno, peto, drugačiji je i stil šaha koji smo igrali, a jedan nije imao poštovanja prema šahovskom stilu drugog. A u ostalom smo, ako hoćete, bili drugari!”
Kao što je na početku ovog dugog vremeplova, sa šest nastavaka, navedeno, primena varijante sa potezom Se4g3 na potez crnog Sgf6 u Štajnicovoj varijanti Karo-Kana, uz malu i veliku rokadu belog, pomogla mi je u ključnim momentima šahovske karijere. Uspešna primena posle ravno 60 godina u kritičnoj partiji sa četrnaestogodišnjom nadom Kazahstana, Danijalom Sapenovim, omogućila mi je da, iako sam bio najstariji učesnik Memorijala, za 77. rođendan obradujem sebe osvajanjem prve veteranske nagrade.
Osim u „Sećanjima“ pomenutim partijama, igrao sam još nekoliko partija sa varijantom Sg3 u Karo-Kanu. Ali mi je pri preseljenju 1974. u Novi Sad, sve do tada, ne samo iz šaha, ostalo u Nišu; a i zbog dve selidbe u Novom Sadu i nedostatka prostora i kasnije sam ponešto tamo, u dedinu kućicu od 40 kvadrata iz 1926. godine, odlagao. A onda, po smrti oba roditelja, kroz neku godinu, posle boravka u Nišu a pre povratka u Novi Sad, nisam isključio vodu u šahtu. Zima je bila hladna, i od hladnoće je prslo crevo na vodokotliću. Voda je danima oticala u podrum gde su bile knjige, glasnici, časopisi, mnoge važne i lepe partije, isečci iz novina. Kada se šištanje vode moglo da čuje i na ulici, u podrumu je nivo vode bio preko 60 cm. Sve je propalo. Za mene je to bilo novo upozorenje da je koliko-toliko sigurno i živo samo ono što nosimo sa sobom u sećanjima, svesnim i dostupnim, ali i onim zapisanim duboko u nama na više načina, nedostupnim. Takođe, ostaje da živi i sve ono što je ostavilo traga o nama u sećanjima drugih, pogotovo dragih osoba.
Konačno, evo i komentarisanih partija: sa mladim Sapenovom iz 2022, zatim sa Vorotnikom u Lenjingradu 1964, kao i sa 55-godišnjim dr Trifunovićem decembra 1965. (kome je, na više turnira te godine, to bio tek četvrti poraz).
Slobodan Bojković – dr Petar Trifunović Vrnjacka Banja, 24.12.1965
1. e4 c6 2. d4 d5 3. Sc3 d:e4 4. S:e4 Sd7 5. Sf3 Sgf6 6. Sg3 e6 7. Ld3 c5 8. De2 Le7 9. Lg5 O-O 10. O-O-O Igralo se pre podne, dva kola tog dana. Beli je ponudio remi da uspava pažnju protivnika i da ga navede da odigra sledeći „aktivan“ potez.
10. …Da5 Moguće je i 10… c:d4 kao u partiji Bojković-Vorotnjikov, Lenjingrad 1964.
11. Kb1 c:d4 12. h4 Te8?! Trebalo je priznati grešku i odigrati 12… Db6! 13. S:d4 Lc5 14. Le3 Sd5 15. Ka1 sa igrom. Potezom 12… Te8?! crni priprema 13… Sc5, koji bi u slučaju 12… Sc5? bio gruba greška,
Slobodan Bojković – Vladislav Vorotnikov Sovjetski Savez – Jugoslavija, 10.07.1964
1. e4 c6 2. d4 d5 3. Sc3 d:e4 4. S:e4 Sd7 5. Sf3 Sgf6 6. Sg3 Pretpostavljajući da moj protivnik dobro poznaje savremene varijante, izabrao sam ovaj stari nastavak, ali malo osavremenjen.
6… e6 7. Ld3 Le7 8. De2 c5 9. Lg5 O-O 10. O-O-O To je taj potez koji je zbunio mog protivnika. Uobičajena ja bila mala rokada.
10… c:d4 11. h4 Sc5 Crni ide na uklanjanje belog lovca.
12. S:d4 S:d3+ 13. T:d3 Sd5 14. Ld2?! Beli izbegava razmenu. Kompjuterski program predlaže potez 14. Kb1 sa žrtvom pesaka i brojnim komplikacijama, na primer, 14… L:g5 15. h:g5 D:g5 16. Sh5 Sf4 17. Dd2 e5 18. Tg3 Lg4 19. Sf3 Df5 20. S:g7 K:g7 21. S:e5 h5 22. S:g4 h:g4 23. Dc3+ Kg6 24. Th4 Kg5 25. Th:g4+ D:g4 26. De5+ f5 27. T:g4+ K:g4 28. Dg7+ Kh5 29. Dh7+ =. Moguće je i 14. S:e6 L:g5+ 15. h:g5 L:e6 16. Dh5.
14… Ld7 15. Sh5 Kh8 Moj protivnik, a i ja u komentaru partije za knjigu „Druzja i soperniki“ smatrali smo da je ovo potreban hod. Kompjuter navodi 15… Dc7 16. Sf5 e:f5 17. T:d5 Tfe8 18. De5 D:e5 19. T:e5.
19… e5? Neprecizan potez. Neophodno je bilo uzimanje skakača. Ali crni je već u malom cajtnotu, 19… S:h5 20. D:h5 f6 21. De2 e5 22. Sc2 Lf5 23. b3 uz nešto aktivniju igru crnog. Na potez 19… Le8 planirao sam da igram 20. Tg5 h6 21. g4 sa komplikacijama.
20. Sf3! Crni je prevideo ovaj potez. Iznenadio se kada sam ga brzo odigrao.
20… S:h5 21. S:e5 Df8? Direktno vodi u poraz. Neophodno je bilo 21… Le8! 22. D:h5 Ld6 23. Td3 Dc7 24. T:d6 D:d6 25. D:f7 Tc7 26. Df4 Df6 27. Dg3 sa daljom igrom.
22. D:h5 Le8 23. Df5 Igra se odvija sama od sebe.
23… Tc7 24. h5 h6 25. Df4 f6? Odmah gubi. Nešto otpornije, ali nedovoljno, je 25… Lf6 26. Sg4 L:c3 27. D:c7 Ld4 28. Td3.
26. Sg6+ L:g6+ 27. h:g6 Tc8 28. Tgh3 a6 Sada je beli elegantno i efektno dobijao sa 29. Dg5! naglašavajući beznadežnost crne pozicije. Beli brzo vuče zbog cajtnota protivnika.
1. e4 c6 2. d4 d5 3. Sc3 d:e4 4. S:e4 Sf6 5. Sg3 e6 Oštrija mogućnost je potez 5… h5 ali to odudara od duha otvaranja.
6. Sf3 Le7 7. Ld3 Sbd7 8. De2 Igra se i odmah 8. O-O c5 9. De2 O-O 10. Td1 Dc7 11. c3 (ili 11. c4 Te8 12. d:c5 L:c5 13. b3) 11… b6 12. Lg5
8… c5 9. O-O Zbog značaja partije odustajem od oštrijeg 9. Lg5 O-O 10. O-O-O kao u partijama protiv Vorotnjikova i dr Trifunovića i igram mirniji nastavak.
9… O-O 10. c3 b6 11. a3!? Pripremam potez Te1 uz Se5. Moguće je i 11. Lf4 Sd5 12. Le5 Lb7 13. Tfd1 f6? 14. Ld6!.
11… Lb7 12. Te1 Te8 13. Se5 Lf8 14. Le3!? Odigrao sam ovaj potez da bih naveo protivnika na ideju sa Dd5, sto se u partiji i dogodilo.
c:d4 15. c:d4 Alternativa je bila 15. L:d4 Lc5 16. S:d7 L:d4 17. Lb5 S:d7 18. Tad1 De7 i td. sa obostranim šansama.
15… S:e5 16. d:e5 Dd5? Crni upada u zamku. Bolje je bilo 16… Sd5 17. Dg4 Sf6 18. e:f6 D:d3 19. f:g7 L:g7 sa jednakom pozicijom.
17. f4 Sg4? Otpornije je bilo 17… Lc5! 18. e:f6 (18. Kh1 L:e3 19. e:f6 L:f4) 18… L:e3+ 19. Kh1 L:f4 20. Le4 Dg5 21. L:b7 L:g3 22. h:g3 ali ipak sa boljom pozicijom za belog.
18. Le4! S:e3 19. L:d5 S:d5? Jače je 19… L:d5! 20. Tec1 S:g2 21. Sh5 Sh4 22. Tc3 Lc5+ 23. Kf1 ali je i tada beli bolji.
20. Se4!? Jače je bilo 20. Df3! Te7 21. Se4 Td8 22. Ted1 Ted7 23. Tac1 +- ali sam želeo sa tempom da otvorim f liniju.
20… S:f4 21. Dg4 Dobro je i 21. Df1 L:e4 22. T:e4 Sg6 23. h4 sa nadmoćnom pozicijom za belog.
21… Sg6 22. Sg5 I u slučaju 22. Tad1 Ted8 23. Sc3 beli je jasno bolji.
22… Te7? 23. h4 +- Važan potez kojim se uz 24. h5 ograničava kretanje crnog skakača i u perspektivi otvara h-linija za napad na crnog kralja.
23… Tc7 24. h5 Se7 25. Tac1 Tac8 26. T:c7 T:c7 27. Tf1!? Uvod u žrtvu kvaliteta. Mirnije je 27. Da4 Ld5 28. Tf1 Sf5 29. De8 Te7 30. Dd8 i crni je takođe u nerešivim problemima.
27… Sc6? Bolje je 27… Sf5 28. T:f5 e:f5 29. Df4 Te7 30. D:f5 g6 31. Df6 mada je i tu beli jasno bolji.
28. De4 +- Nakon ovog poteza crni je izgubljen.
28… Lc5+ 29. Kh2 g6 30. h:g6 h:g6 31. Dh4 Dama se uključuje u odlučujući napad na crnog kralja.
31… Sd8 32. Dh7+ Kf8 33. Dh8+ Ke7
34. Dg7 Bolje je bilo 34. S:f7! S:f7 35. Db8! Td7 36. Dg8 ali nisam uočio divan potez 35. Db8!.
U ovih sedam delova „Sećanja“ obuhvaćena je i u glavnim crtama ispričana moja šahovska priča. Ali životna, o mnogim događanjima na poslu i posledicama po mene, nije. Kao ni priča o 20-godišnjem „druženju“ sa HLL – hroničnom limfocitnom leukemijom, i ne samo sa njom. Jer, nova iskušenja su me čekala i po odlasku u penziju. Ubrzo, već početkom 2012. godine nesavestan lekar sa fakulteta je, posle neuspele operacije kila, tvrdeći da je kila koju nije obuhvatio mrežicom – „serom“, i bušeći je (iz neznanja?) probušio moje tanko crevo. Tako sam pored početne dve ingvinalne kile sa iste strane dobio i treću (trbušnu) na mestu stome, uz suženje tankog creva. Posle toga se (srećom sa druge strane, gde je operisana samo potencijalna ingvinalna kila) razvio tumor na mestu mrežice koji je obuhvatio i mišić rektus trbušnog zida. I umesto jedne, preživeo sam šest operacija, sa u međuvremenu višegodišnjim uklještenjima dve početne kile na tri do četiri nedelje, dok trbušna maramica zbog mnogobrojnih seckanja nije dovoljno ojačala da može da podnese nove operacije i vraćanje na početak; a za sve to vreme, a i kasnije, pratili su me zastoji i blokade digestivnog trakta sa pratećim opasnostima, tegobama, itd. O svemu tome možda nekada drugom prilikom, tokom nastavka „Sećanja“ na za tu temu prikladnijem mestu… Jer posle svega preživljenog, ja koristim i dobrobiti svega toga; u 78. godini prinudno imam mladalačku, manekensku liniju. I ne samo to…
Na kraju ovog vremeplova, i ovim putem se zahvaljujem FM Vladici Andrejiću što me je podstakao i omogućio da sećanja izađu iz mene i budu dostupna starijim, ali i mlađim šahistima. Takođe, što me je savetovao da tekst bude odmeren, sa što više navedenih relevantnih podataka, pri čemu mi je, pronalazeći i dostavljajući mi nedostupne podatke, pomogao da tekst bude bolji. Što je po postavljanju delova teksta „Sećanja“ na sajt, naknadno korigovao uočene propuste. I što mi je pripremio partije za sajt. Zahvaljujem se i FM Goranu Tomiću što je, preuzimanjem članaka na svom sajtu „Blog Šah-mat lista“ omogućio da „Sećanja“ budu dostupnija u regionu, pa i šire.
I još jednom hvala Vladici Andrejiću što je posle mog petog dela „Sećanja“ u kome sam pisao o značaju problemskog šaha pristao da na svom sajtu „Večiti šah“ isprogramira i uvede rubriku i za problemski šah. I na taj način omogući rešavanje šahovskih problema školskoj deci, omladini i svim zainteresovanim licima širom Srbije, a i dalje…
I da završim sa životnom porukom sa kojom sam i započeo ovaj vremeplov:
Što te ne slomi, to te ojača, Malo šta u svetu je bez plača.
Zato, ne očajavajte kada plačete od bola; plač isceljuje. A kada padnete, trudite se da se što pre podignete. I stalno sebe ispitujte zašto se to baš vama desilo? I koje pouke treba iz toga izvući? Jer Srbi, sa verom u Boga, odvajkada u nesreći misle i govore sledeće, tešeći se: „Sam Bog zna zašto je to dobro.“ Ali to dobro treba pronaći. A šah, igra života, shodno tome i igra bogova, vas i tome uči…
I ne bojte se raznoraznih sićušnih mikro-mikro virusa, kao i makro virusa u ljudskom obliku. Bojte se duhovne smrti koja je mnogo, mnogo teža i opasnija, jer može da postane večna. A telesna smrt je uglavnom početak novog sna, ali i budan nastavak življenja u višim dimenzijama koje nazivamo Nebo. Toplo srce, koje je volelo Boga i Božje delo, ljude – ikone Božje, stvorenu Prirodu, Nebo i Zemlju, ostaje da kuca večno…
FM Slobodan Bojković, dipl. inž. elektronike u penziji
Tradicionalni način pričanja i podučavanja istorije šaha je široko rasprostranjen. Kada sam počeo da igram šah, moj prvi učitelj je ispričao priču o razvoju šaha na ovaj način, a kasnije sam našao da se ponavlja u bezbroj knjiga o istoriji šaha, od Unzicker/Silbermannove„Geschichte des Schachs“ (“Istorija šaha”) do Kasparovljeve serije o njegovim prethodnicima. I nikad nisam sumnjao u ovu priču i sam je pričao dok sam predavao šah. Da li moram ponovo da učim, da li se knjige istorije šaha moraju ponovo pisati?
U svoj skromnosti: Da, mislim da je dobro da ostavimo tu staromodnu priču iza sebe, a posebno ideju da postoji prelom u istoriji šaha koji se sastoji od toga da je Steinitz izmislio ili otkrio pozicioni šah i tako zadao smrtni udarac romantičnom napadačkom šahu. Ovaj takozvani prelom kasnije je čak opisan kao ‘kopernikanski preokret’, revoluciju u našem pristupu šahu. Do tog preloma nije došlo. Po mom mišljenju, evolutivniji pogled na istoriju šaha daje bolje razumjevanje onoga što se zaista dogodilo.
Šta mislite šta je izazvalo tradicionalni narativ i zašto je toliko uporan?
Mislim da je Lasker glavni krivac. U moje posljednje dvije knjige, Lasker je donekle ‘zlikovac’. Ne želeći da umanjim Laskerova divna šahovska dostignuća i sve njegove druge zasluge, mislim da je pogrešno usmjerio našu sliku o istoriji šaha. Za Laskera, Steinitz je heroj, a u njegovoj karikaturi šaha prije Steinitza samo su petljali, pokretani inspiracijom trenutka. Iako Laskerov prikaz više liči na bajku nego na ozbiljnu istoriografiju, imao je ogroman uticaj.
Emanuel Lasker | Fotografija: Cleveland Public Library
Drugi faktor je da je Laskerova (i Euwe-ova) priča naknadno prepisana bezbroj puta. Svaki put se ponovo prikazuje isti ograničeni broj partija. Na primjer, Anderssenova ‘besmrtna partija’, zabavna partija u kafiću sa zaista briljantnim završetkom i još jedna ili dvije partije u istom stilu. Ali, na primjer, njegova vrlo moderna sicilijanska pobjeda protiv Blackburnea (Pariz 1878.) nikada nije prikazana.
Usput, treba napomenuti da smo ovih dana u privilegovanoj poziciji. Pritiskom na dugme imam sve Anderssenove partije na ekranu, dok je u prošlosti istoričar zavisio od knjiga koje je imao ili nije imao kod kuće, a čak i tada je bio ogroman zadatak pronaći i pregledati te partije. To takođe objašnjava zašto se iste partije stalno ponavljaju u priručnicima. Naravno, Anderssen se s pravom može ponositi onim ‘romantičnim’ pobjedama koje se neprestano ponovo odigravaju, ali je to u određenoj mjeri bilo pogubno za njegovu reputaciju.
Kakav je osjećaj otkriti da se vaša percepcija istorije šaha toliko razlikuje od prihvaćenog načina gledanja na historiju šaha?
“Ink War” je knjiga o rivalitetu i polemična, a osjećam da me to privlači. Možda je to i ono što me privlači u šahu: povučeš potez, a ja ću ti pokazati zašto nije u redu! U mom karakteru je određena oholost pa ne mogu poreći da mi je zadovoljstvo gledati na stvari malo drugačije. Usput, ovdje vidim sličnost sa Steinitzom, što me tjera da saosjećam s njim, iako je bio rijetko težak karakter.
Ali nisam usamljen u svom pogledu na istoriju šaha. U evolutivnom pogledu, napredak nije određen velikim idejama, novim stilovima igre ili šampionom u tom trenutku, već mnogo više malim otkrićima na konkretnom nivou (odozdo prema gore). Drugi takođe pišu o istoriji šaha na ovom mikroskopskom nivou. Sa tim malim djelićima novog šahovskog znanja, možete razmišljati, na primjer, o potezu kao što je Ba3 da zadržite crnog kralja u centru. To znanje je dugo bilo uobičajeno jer u Evansovom gambitu, koji je uveo kapetan Evans početkom 19. stoljeća, brzo gubite svog b-pješaka i tako su ljudi došli na tu ideju Ba3. Konkretna ideja koja seže još od Greca, početkom 17. veka, je da ako imate lovca ili skakača na g5 i crni ga napadne sa h6, možete žrtvovati tu figure sa h4 da biste otvorili h-liniju. Kod Greca se, inače, po prvi put može diviti mnogim takvim saznanjima. Još jedna ideja koju sam istraživao je žrtvovanje lovca na h6. Neko to prvi put igra, počinje da se širi i znanje o svim vidovima tog žrtvovanja počinje da raste.
Mislim da se napredak u šahu dešava na ovom konkretnijem nivou, a drugi takođe pišu istoriju šaha iz ovog evolucionog ugla.
Ali mislite li da će ljudi zaista ponovo učiti i da li mislite da će knjige istorije šaha biti prepisane? Mislim da je to bilo otprilike početkom novog milenijuma kada je Robert Hübner izrazio sumnju u popularno uvjerenje da je Laskerov uspjeh uglavnom posljedica njegove „psihološke igre“, njegove sposobnosti da razumije i iskoristi prednosti i slabosti svojih protivnika. Mislim da su Hübnerovi argumenti uvjerljivi, ali čini se da mnogi ljudi i dalje preferiraju prihvaćenu priču o Laskeru kao „psihološkom igraču“. Šta mislite da će se desiti sa vašim otkrićima o Grecu, Philidoru, Steinitzu, Zukertortu, Anderssenu i drugim igračima iz šahovske istorije?
(Ovo je samo dio teksta, a čitav možete da pročitate na engleskom na linku ispod)
23.1.2023. – Holandski pisac i internacionalni majstor Willy Hendriks upravo je objavio „Rat mastilom: Romantizam protiv modernizma u šahu“.
Knjiga analizira rivalstvo između Wilhelma Steinitz-a i Johannesa Zukertorta, koji su 1886. godine odigrali prvi zvaničan meč za svjetskog šampiona. Ali Hendriks se takođe osvrće na istoriju šaha i osporava brojne prihvaćene stavove o poboljšanju šaha i razvoju šahovskog znanja. U intervjuu sa Johannesom Fišerom Hendriks govori o Steinitzu, Zukertortu, istoriji šaha, zadovoljstvima proučavanja klasika i zašto vam proučavanje otvaranja pomaže da napredujete u šahu.
Dragi Willy Hendriks, upravo ste objavili svoju najnoviju knjigu, „Rat mastilom: Romantizam protiv modernizma u šahu“. Prije nego što počnemo da govorimo o knjizi, možete li nam reći nešto o sebi i svojoj karijeri šahiste i autora?
Počeo sam da igram šah relativno kasno, sa 12 godina, a tek od otprilike 35. godine šah (igranje, pisanje, treniranje) postaje moja glavna aktivnost. U tim godinama sam postao IM, a zatim postigao još dva GM rezultata, ali ta titula će vjerovatno ostati izvan mog vidokruga.
Neki članci koje sam napisao za časopis bili su uvod u moju prvu knjigu, “Move First, Think Later” (“Prvo odigraj, misli kasnije”) (2012), koja je proglašena knjigom godine (od strane ECF-a). Neke od ideja iz te knjige iz istorijske perspektive razvio sam u svojoj drugoj knjizi, “On the Origin of Good Moves” (“O porijeklu dobrih poteza”) (2020). Moja nedavno objavljena treća knjiga je razrada određene epizode iz te knjige.
I dalje redovno igram i treniram, ali pisanje je moja glavna aktivnost ovih dana i to mi predstavlja veliko zadovoljstvo.
„The Ink War“ (“Rat mastilom”) govori o rivalstvu između Johannesa Zukertorta i Wilhelma Steinitza, koji su 1886. godine odigrali međusobno prvi zvanični meč za svjetskog šahovskog šampiona. Kada ste prvi put dobili ideju da pišete o ovom rivalstvu?
Za predavanje “On the Origin of Good Moves” (“O porijeklu dobrih poteza”) za šahovski klub Zukertort Amstelveen prije par godina odlučio sam da se fokusiram na ličnost Zukertorta, koji je takođe igrao malu ulogu u toj knjizi, a usput sam otkrio da je njegovo rivalstvo sa Steinitzom veoma lijepo obuhvatilo ‘rađanje modernog šaha’. U isto vrijeme, imao sam osjećaj da bi se to itekako moglo prenijeti kao uzbudljiva priča; Mislio sam da bi to bio zanimljiv izazov.
Mnogi šahisti Zukertorta znaju samo kao poraženog u meču za svjetskog šampiona protiv Steinitz-a. Šta vas je zainteresovalo za Zukertorta, šta vas fascinira u njemu i njegovoj priči?
Zaista, Zukertort nije postao prvi svjetski prvak, ali tenzija koju sam želio unijeti u svoju knjigu leži na malo drugačijim osnovama.
Zapravo, ne znamo mnogo o ličnosti Zukertorta, on je i dalje pomalo misteriozan lik, dijelom i zbog toga što nije bio toliko iskren, a osim toga, iznio je poprilične izmišljotine o sebi u svijet. On je svakako tragična osoba, ali tu ulogu igra sa žarom, kao tragični junak priče. Ta tragedija leži u nekoliko stvari, uključujući način na koji ga je tretirala kasnija istoriografija: kao predstavnik romantičarskog šaha, koji je Steinitz igrao. Ali Zukertort je zapravo želio da bude moderan šahista, što je i bio. Steinitz je imao svoj udio u ovom posthumnom ‘ubistvu karaktera’, ali ne želim da otkrivam previše o tome ovdje.
Johannes Hermann Zukertort (1842-1888)
Ali ono što me najviše zanima je sukob i polemika između moja dva glavna lika. Rivalstvo dva posebna karaktera: Steinitz je bio, ako je to moguće, čak i tvrdoglaviji od Zukertorta. Dodajte tome sve one druge posebne ličnosti koji igraju ulogu u mojoj priči, a koji su često, bar na papiru, bili u međusobnom ratu. A ta bitka je, u smislu sadržaja, bila i stvarno oko nečega.
Kako ste saznali više o Steinitzu i Zukertortu i njihovom vremenu? Kako ste pronašli materijal za svoju knjigu, kako ste istraživali?
Do sada postoji dosta literature o tom periodu, savremenoj i starijoj, i naravno da sam je koristio. Ali većina mog istraživanja se sastojala od prolaska kroz mnoge tomove šahovskog časopisa iz tog perioda (od kojih je većina dostupna na mreži) plus pregledanje jako mnogo partija iz tog doba. Velika većina tog istraživanja (prelazak kroz časopise) ne daje ništa, ali s vremena na vrijeme naiđete na nešto što se lijepo uklapa u vašu priču i tada mi srce poskoči od radosti.
Kada ste počeli da radite na svojoj knjizi, očigledno ste već znali mnogo o Steinitzu i njegovom vremenu. Ali šta vas je najviše iznenadilo tokom vašeg istraživanja?
Šahovska zajednica tih dana već je bila vrlo slična današnjoj i to na način koji je lijepo vidjeti. Tada je bilo mnogo više klasnog društva nego sada, ali u svijetu šaha te su se različite grupe (sa izuzetkom velike grupe najsiromašnijih) sretno miješale, što je sasvim posebno. Zbog toga je značajno da je prva partija meča za svjetskog šampiona, odigrana u Americi, bila između dva igrača jevrejskog porijekla iz srednje Evrope. Steinitz i Zukertort nisu bili posebno imućnog porijekla i morali su savladati mnogo prepreka da bi stigli ovako daleko. U mnogim zemljama, Jevreji su bili građani drugog reda i suočavali se sa svim
vrstama ograničenja. Tako da ta prva partija meča za svjetskog šampiona zaista govori o tolerantnoj prirodi šahovskog svijeta.
I to važi i danas, svima je dozvoljeno da nam se pridruže, čak i onima koji se drugdje ne snalaze tako lako. Sam Steinitz je dao doprinos slici da u šahovskom svijetu ima više ‘posebnih’ tipova od prosjeka, iako on nije bio prvi koji je to učinio (misli se na Morphyja).
„The Ink War“ nije samo knjiga o rivalstvu između Steinitz-a i Zukertorta, već i o idejama romantizma i modernizma i njihovoj ulozi u istoriji šaha. Možete li ukratko opisati ovaj sukob?
Ne, to se nažalost ne može učiniti ‘ukratko’! Podnaslov Romantizam protiv modernizma u šahu sugeriše crno-bijelu priču, ali to je sve samo ne to i nadam se da sam uspio dati nijansiranu sliku o čemu se (mislim) ovdje radi. U svojoj prethodnoj knjizi već sam primetio da tradicionalna slika borbe na šahovskoj tabli između romantičarske škole napada koju je savladala moderna naučna škola nije nimalo tačna i, bar u partijama jačih igrača, se ne može naći. Ali ostalo je pitanje šta je taj romantičarski pokret u šahu zapravo uključivao, ako je uopšte postojao. Pokušao sam da odgovorim na to pitanje u ovoj knjizi. U tom romantičnom otporu napretku modernom mnoge stvari su igrale ulogu, i van okvira. Otpor prema profesionalnom šahu igrao je veliku ulogu, ali i otpor sve ozbiljnijoj konkurenciji (sport). I otpor naučnom pristupu igri.
Willy Hendriks, Rat mastilom, romantizam protiv modernizma u šahu (Novo u šahu 2022).
Taj otpor dolazio je, između ostalih, od raznih šahovskih pisaca, uključujući i stariju gospodu koja su igrala lijepe partije u svom klubu, i koji su jedva mogli razumjeti šta se tačno dešava u partijama Steinitza i Zukertorta i drugih vrhunskih igrača. Steinitz je posebno bio u stalnom ratu sa mnoštvom protivnika na ovom polju, ali to je dijelom i zbog toga što je imao veliki talenat za sticanje neprijatelja.
Ali uglavnom, ovo je bio sukob koji se odvijao više na papiru nego na tabli.
U „Rat mastilom“ i u vašoj prethodnoj knjizi „O porijeklu dobrih poteza“ postavljate sumnju da li tradicionalni i prihvaćeni narativ o razvoju šaha zaista oslikava čitavu sliku, npr. g. Anderssen je prije svega bio hrabar taktičar i prije svega eksponent romantičnog perioda, u kojem su prema legendi igrači težili samo napadu i bezobzirno žrtvovali figure lijevo, desno i u centru, dok je Steinitz bio prvi igrač koji je uveo moderne, „naučne „koncepcije u šahu. Kada ste prvi put posumnjali u ovu priču?
U ‘Move First, Think Later’ ‘Prvo odigraj, misli kasnije’ raspravljao sam o tradicionalnoj ideji da je pravi način igranja šaha proučavanje karakteristika, pravljenje plana na osnovu toga i zatim traženje pravih poteza koji se uklapaju u to.
Willy Hendriks, ‘Prvo odigraj, misli kasnije’, New in Chess 2012
Ova metoda se tradicionalno pripisuje Steinitzu, posebno od Laskera i Euwe-a. Međutim, kada sam otišao da pogledam tu istoriju, jedva sam to mogao da pronađem kod Steiniza. Ranije je na to ukazao Cecil Purdy (australijski velemajstor i šahovski autor) (u ‘The Great Steinitz Hoax’), iako je, za razliku od mene, bio oduševljen tim pristupom. Međutim, mislio je da je to Laskerov vlastiti nalaz, koji je iz određenih razloga pripisao Steinitzu.
Kada sam se više udubio u tu istoriju, postalo mi je jasno da se nešto čudno zaista dogodilo sa predanjem o Steinitzovim idejama i da su Lasker, i njegovim stopama Euwe, od toga napravili nešto veoma posebno.
Naravno, Steinitz je mnogo doprinio našem (pozicionom) znanju. Ali čuveni ‘Steinitzovi elementi’ ne mogu se naći kod Steinitz-a i većim dijelom su već formulisani prije njega (između ostalih od strane Stauntona). Slično, ideja o šahu kao igri ravnoteže koju mogu narušiti samo greške već je dugo bila uobičajena. Isto važi i za princip akumulacije malih prednosti. Inače, po mom mišljenju, ovo je više dokaz napredovanja u nivou nego princip koji treba slijediti: ako protivnici postanu jači i ne prave velike greške onda možete samo postepeno graditi svoju prednost. U svojoj nedavno objavljenoj opširnoj knjizi ‘From Stamma to Steinitz’ (“Od Stamme do Steinitza”), Frank Hoffmeister citira italijanskog pisca Del Ria koji je napisao sledeće još 1802.:
‘Veoma je važno čuvati se određenih malih nedostataka, koji sa sobom povlače i druge. Ova figura je pasivna, rokada izgubljena, ako se skakač još uvek nije pomijerio, ako je neprijateljskom pješaku dozvolio da napreduje predaleko, to može pogoršati poziciju i malo po malo pretvoriti partiju u poraz. Zbog nedostatka eksera izgubljena je cipela, zbog nedostatka potkovice izgubljen je konj.’
Hoffmeister ovome dodaje da ‘koliko vidim, ovo je prva izjava o „akumulaciji“ malih prednosti. Navikli smo da ovaj uvid pripisujemo Steinitzu, ali ga je zapravo više od pola stoljeća ranije formulisao Del Rio.’ Drugi, poput Von der Lase i Bodena, izrazili su slične stavove prije Steinitza.
Osim onoga što se pogrešno pripisuje Steinitzu, značajno je da ono što je Steinitz vidio kao krunski dragulj svoje ‘moderne škole’, revolucionarno novo viđenje uloge kralja, sistematski gurnuto pod tepih od Laskera i Euwe-a. Steinitz kaže da je njegovo najvažnije otkriće da kralj može igrati aktivnu ulogu u ranoj fazi igre i da se može vrlo dobro braniti. To je bio i razlog zašto je mislio da može odbaciti ‘staru školu napada’. Ovo je u najmanju ruku pod znakom pitanja, tako da nije iznenađujuće što su Lasker i Euwe pokušali da prećute glavni Steinitzov princip.
Wilhelm Steinitz | Foto: Austrijska nacionalna biblioteka
Blog Šah-mat liste 