Autorski tekstovi čitalaca Šah-mat liste
Piše: Stanimir ILIĆ
Povodom novog serijala tekstova iz Korčnojeve autobiografske knjige evo jedna zanimljivost iz Šah kluba „Slavije“. Kad su igrali Spaski i Korčnoj u Beogradu, vrlo malo šahista navijalo je za Korčnoja. Jedan od njih bio je sekretar kluba, u to vreme mk SIVAČKI. Kad smo ga pitali zbog čega navija za Korčnoja, on je rekao: „Kako da ne navijam za njega kad je zbog šaha ostavio pušenje!!!“
GM Rashit Ziatdinov
Velemajstor Andre Lilienthal rođen je 5. maja 1911. godine.
Andre je rođen u Moskvi u jevrejskoj porodici mađarskog porijekla, a kada je imao dvije godine, roditelji su se vratili u Budimpeštu. Andre je u mladosti zamalo postao krojač, ali je odlučio da zaradi igrajući šah. Mladi Lilienthal je tražio klijente širom Evrope u kafićima poznatim šahistima: “Regence” u Parizu, “Central” u Beču, “Konig” u Berlinu, “Continental” u Pragu.
Godine 1930. u Čehoslovačkoj je zatražio učešće na međunarodnom turniru. Nisu htjeli da prime nepoznatog šahistu sa izgledom filmskog glumca, ali je za Andreja učešće zatražio nacionalni šampion Salo Flor. U posljednjem trenutku Lilienthal je primljen i zauzeo je prvo mjesto. Nakon što je pobijedio Flora, Andre je rekao: „Izvinite, molim vas.“
Naravno, Lilienthal nije sve primao tako brižno.
„Bio sam prisutan u Hastingsu kada je Lilienthal stvorio svoju besmrtnu partiju sa Kapablankom“, prisjetio se Flor. – Lili nije plakao, već je i sam Capa bio spreman da pusti suzu. Niko nije tako strašno pobjedio Kubanca kao Lilienthal.”
U životu je bio draga i ljubazna osoba. Dao je i veliki doprinos kao trener. Ovdje je imao svoj vlastiti sistem. Počinjući sa svojim štićenikom da analizira poziciju, rekao je: „Hoćemo li da tražimo pobjedu? U redu… Ali prvo, da vidimo da li je remi!” Ovaj izraz je ušao u praksu velemajstora kao “Lilienthalov sistem”.
Bobby Fischer je bio čest posjetilac Lilienthalovog stana u Budimpešti. Veoma je voleo boršč, koji je kuvala Lilijentalova žena Olga, i rusku hranu uopšte. Zatim su ostali budni na šahu do tri sata ujutru, a bivši svjetski prvak je ostao sa Lilienthalima da spava. Bobi je komunicirao sa Andreom na njemačkom,a sa Olgom na ruskom jeziku, koji je on prilično dobro govorio.
-Preneseno sa fejsbuka-
Profesor dr Dragoslav Đukanović je poslao nekoliko fotografija šahista koje bi možda mogao da identifikuje neko od čitalaca. Možete poslati odgovore direktno profesoru Đukanoviću ili na Šah-mat listu
*************
Evo još nekoliko fotografija na kojima su meni nepoznati šahisti, niti znam kada je ovo bilo.
Fotografija 1.
Fotografija 2.
Fotografija 3.
Fotografija 4.
Da li će možda neko od čitalaca Bloga Šah mat liste moći da pomogne u prepoznavanju ovih šahista.
Prof. dr Dragoslav Đukanović
dragoslavdj@sbb.rs
Prije sedam dana (24. aprila 2024), objavila sam javno pojašnjenje koje ispravlja lažnu FIDE priču da je Vaishali prva šahistkinja u istoriji, bez obzira na pol, koja je pobjedila 5 uzastopnih partija na Turniru kandidata.
Da, to je bilo nevjerovatno dostignuće! Velike čestitke Vaishali! To je bilo zasluženo! 👏 Ali ona nije bila prva, niti druga koja je to uradila. Ne samo da sam objavila tabelu rezultata, već sam objavila i rezultate partija po kolima.
Na Ženskom turniru kandidata u Šangaju, Kini, 1992. godine, započela sam sa 4 uzastopne pobjede, zatim 1 partiju remizirala, pa onda postigla 5 uzastopnih pobjeda nakon toga! Dakle, postigla sam 9.5 poena u svojih prvih 10 partija (ne računajući to da su svi imali 2 slobodna kola). Nijedan igrač, muškarac ili žena, nikada nije postigao 9.5/10 na bilo kojem Turniru kandidata u istoriji šaha.
Praktično sam pobjedila sa 6 rundi do kraja (ispred 2 bivše ženske svjetske šampionke GM Chiburdanidze i Gaprindashvili). Na kraju, pobjedila sam sa razlikom od 3 poena.
Evo rezultata po kolima:
– WIM Peng Zhaoqin Kina 0 – 1 HUN GM Polgár, Zsuzsa
– GM Polgár, Zsuzsa Mađarska 1 – 0 Kina WGM Wang Pin
– WGM Ioseliani, Nana Gruzija 0 – 1 HUN GM Polgár, Zsuzsa
– GM Polgár, Zsuzsa Mađarska 1 – 0 Kina Qin Kanying
– WGM Marić, Alisa Jugoslavija ½ – ½ HUN GM Polgár, Zsuzsa
– GM Polgár, Zsuzsa Mađarska 1 – 0 SAD GM Levitina, Irina
– GM Gaprindashvili, Nona Gruzija 0 – 1 HUN GM Polgár, Zsuzsa
– GM Polgár, Zsuzsa Mađarska 1 – 0 Gruzija GM Chiburdanidze, Maia
– GM Polgár, Zsuzsa Mađarska 1 – 0 Kina WIM Peng Zhaoqin
– WGM Wang Pin Kina 0 – 1 HUN GM Polgár, Zsuzsa
9.5/10
Galliamova je 1997. godine na Ženskom turniru kandidata u Groningenu takođe imala seriju od 4, pa zatim 5 uzastopnih pobjeda.
Očekivala sam da će FIDE povući lažne javne informacije nakon što sam ih prije sedam dana javno ispravila. Na moje iznenađenje, FIDE se nije izvinila niti javno ispravila lažne informacije. Naprotiv, FIDE je otišla korak dalje objavivši iste LAŽNE INFORMACIJE u FIDE biltenu juče!
-Preneseno sa fejsbuka-
Ljudi za borbu protiv varanja na Chess.com-u počeli su objavljivati dokaze koji se odnose na optužbe iznijete od strane bivšeg svjetskog šampiona Vladimira Kramnika i nekih drugih da određen broj igrača na njihovim glavnim Titled Tuesday turnirima vara – i to redovno. Njihov prvi izveštaj, objavljen 25. aprila, fokusira se na performanse igrača sa nižim rejtingom („autsajdera“) u partijama.
Prvo, u širokom smislu slažem se sa ovim nalazima. Takođe, reprodukovao sam ih u okviru svog sopstvenog okvira. Jedna tačka zajedničkog interesa je da baziramo „autsajdera“ po FIDE rejtingu, a ne na Chess.com-ovom brzopoteznom rejtingu. To je urađeno kako bismo izbjegli pretpostavku da su igrači mogli da uvećaju svoje Chess.com rejtinge varajući, tako da ne bi izgledali kao autsajderi u toliko partija. Ranija analiza u novembru prošle godine od strane Doriana Quelle, doktoranda primenjene matematike na Univerzitetu u Cirihu, pokazuje da je FIDE Standardni rejting prilično blizak Chess.com Blitz rejtingu u predviđanju rezultata partija (vidjeti ovaj odjeljak), prije nego što je došao do sopstvenog zaključka da nema široko rasprostranjenog varanja iz ukupnih rezultata partija. Moj sopstveni okvir izbjegava razne probleme sa predviđanjem rezultata partija autsajdera – kao što su oni istaknuti od strane FIDE statističara Jeffa Sonasa – koristeći samo sirove metrike kvaliteta poteza koje prave ovi igrači. One se kombinuju u „Indeks sirovih izuzetaka“ (Raw Outlier Index – ROI) na standardizovanoj skali gde je 50.00 očekivanje s obzirom na rejting i standardna devijacija je 5.00.
Ovaj isti indeks koristi se za šah –preko- table, za koji postoji opšte prihvatanje da nema rasprostranjenog varanja. Nad velikim brojem igrača preko- table – sa formulama ispitanim odvojeno za Klasične, Rapid i Blitz vremenske kontrole – ROI rezultati se poklapaju sa standardnom distribucijom. Kao takvi, rezultati iznad 60 očekuju se sa malo više od 2% učestalosti i individualni rezultati ka ili iznad 70 potrebni su da bi se podigao bilo kakav spektar varanja. S tim u vezi, ako je značajan broj igrača koji varaju, trebalo bi očekivati neko odstupanje između ukupnog opaženog prosječnog ROI rezultata i oznake od 50.00. Umjesto toga, rezultati su:
Za čitavu kalendarsku 2023. godinu, sve partije preko 45.000 ukupnih učesnika, svaka provjerena na 4 mašine praveći preko 180.000 ukupnih ROI rezultata, prosječno je bilo 49.95. (Sa toliko podataka, uklanjanje nekoliko igrača koji su diskvalifikovani od strane Chess.com-a pomjera prosječnu vrijednost za samo nekoliko stotinki.)
Za 2024. godinu do 23. aprila, ukupni prosječan rezultat iznosi 49.89. (Oba ova rezltata uključuju moje prilagođavanje rejtinga mladih igrača raspravljano u srednjem delu ovog članka, koji takođe referiše na Sonasa. Bez mojih prilagođavanja rejtinga, prosječni rezultati su 50.67 i 50.78, redom.)
Sada za sve igrače sa nižim rejtingom u partijama – definisane bez upotrebe mojih prilagođavanja i isključujući igrače bez FIDE rejtinga – prosječno stanje za 2024. godinu do sada iznosi 49.97.
Za sve partije od strane igrača sa nižim rejtingom za 100 ili više poena, prosečno je 49.91.
Za sve partije sa razlikom od 200 ili više Elo rejtinga autsajdera (dajući prosečnu razliku u rejtingu od preko 350 u takvim partijama), prosjek je opet 49.97.
Poslednja tri rezultata nisu tačne tačke već su niske, jer je njihova odgovarajuća tačka upoređivanja pomenuti skor od 50.78. Kada se koriste moja prilagođavanja za kašnjenje u rejtingu (tako da se često preokrene ko je autsajder u igri), prosječno stanje u slučaju svih igrača sa nižim rejtingom pada na 49.49. Prosjek u slučajevima autsajdera od 100 poena i 200 poena su 49.56 i 49.72, redom.
Rezultati ispod 50 mogu se dogoditi jer komponenta prosečnog gubitka ‘stotog djela piona’ u metrikama ROI obično kažnjava gubitnika igre nesrazmjerno, a autsajderi gube češće nego što pobjeđuju. Ili možda autsajderi igraju malo lošije, umjesto da „rastu na izazovu.“ U svakom slučaju, to je suprotno od onoga što bi se dogodilo za varalice autsajdere. Sjajna činjenica je: Nijedan od ovih brojeva nije iznad 50, a kamoli sa znatno iznad 50.
Ovo ne pokušava da tvrdi da postoji potpuna odsutnost varanja: greške na srednjim vrednostima na više stotinki i postojanje nekoliko diskvalifikacija ostaje unutar toga. Vjerovatno postoji blaga sistematska pristrasnost. Što se tiče pristrasnosti, treba napomenuti da formule donose nekoliko pretpostavki:
Formule su potpuno ispitane na šahu preko- table brzopoteznom šahu odigranom samo 2019. godine – prije pandemije.
One se baziraju samo na FIDE klasičnim rejtinzima.
Za igrače rođene u 2000. godini i kasnije čiji je rast u zvaničnim rejtinzima bio zaustavljen nedostatkom FIDE rejtinga tokom pandemije, prilagođavam se na osnovu očekivanih krivih rasta (ili ne, kao što je gore navedeno).
Oduzimam 60 Elo da bih uzeo u obzir razliku između vremenske kontrole G/3+2 koja se koristi na Svjetskom prvenstvu u Blitzu i većini drugih OTB blitz događaja (na kojima su formule ispitane) i kontrole G/3+1 na Titled Tuesday-u.
S tim u vezi, ako vjerujete da postoji značajna pristrasnost zbog toga što jedna od ovih pretpostavki nije tačna – ili zbog sistematskog varanja na Titled Tuesday-turnirima – onda morate vjerovati da je čarobno gotovo u potpunosti nadoknađena suprotna pristrasnost od jedne ili više drugih pretpostavki koje su takođe netačne. U
spjeh analoginih pretpostavki u ocjeni rapid i klasičnog šaha dalje ukazuje da su sve četiri tačne. Poznato je da je teško „dokazati negativno“ – tj. opovrgnuti tvrdnju da je pojedinačni rezultat pozitivan slučaj varanja. Međutim, optužbe za masovnu pozitivnost mogu biti odbačene na osnovu ovih dokaza. Moji sirovi podaci se identično dijele sa zvaničnicima i Chess.com-a i FIDE-a, ali zbog osetljivosti u vezi sa pojedinačnih igrača nisu javno objavljeni.
Nemam finansijski ili bilo kakav drugi fiducijarni odnos sa Chess.com-om, osim ograničenog dijeljenja podataka (kao što se dogodilo tokom pandemije i Niemann slučaja). Kao i kod Doriana Quelle-a, ovo predstavlja potvrdu od strane nezavisnog istraživača, koristeći nezavisnu metodologiju. Rezultati su dobijeni korišćenjem računarskog vremena koje je besplatno dato za istraživanje od strane Centra za računarska istraživanja (CCR) Univerziteta u Bafalu.
Piše: Prof dr Dragoslav Đukanović
Svima je poznato da mnogi ljudi u vezi šaha sakupljaju, na primer: šahovske knjige i časopise. Neki sakupljaju šahovske table, figure, pa i stolove!.
Drugi: šahovske poštanske marke, prigodne poštanske žigove, autograme šahista, fotografije, palete, novčiće, medalje, razglednice, značke, karikature, zastavice, priveske za ključeve, umetnička dela na temu šah, isečke iz novina, šoljice za kafu, plakate-postere, pehare, vazne, kutije sa šibicama, kutije cigareta itd itd.
Među kuriozitetima koji se sakupljaju, zanimljivi su i PODMETAČI ZA PIVSKE ČAŠE.
Jedan takav podmetač od kartona izrađen je i za 19. Šahovsku olimpijadu, koja je održana od 5. do 27. septembra 1970. godine u zapadnoj Nemačkoj odnosno u Siegenu.
Pogledajte slike.
Koliko mi je poznato takvih podmetača je bilo i u Jugoslaviji, pa bi bilo zanimljivo da utvrdimo, kada i koliko ih je ukupno bilo.
Prof. dr Dragoslav Đukanović
Piše: GM Rashit Ziatdinov
Robert Bernt (ili Robert Byrne) (1928-2013) – velemajstor koji je uspio da ostvari pravo sportsko čudo – uspio je na dugo vremena da pobjedi samu vremensku neminovnost.
1952. godine, debitujući za američki tim na Olimpijadi, pobjedio je samog Bronštajna. Postaje internacionalni majstor, ali njegove najbolje godine, naizgled, su se poklopili sa usponom Fišera (pri tome, Bern je bio stariji petnaest godina), i naravno, naš junak je ostao u sjenci Bobija i dalje moćnog Reševskog. Ipak, Bern je igrao prilično malo, jer se prvo fokusirao na studije na Jejlu, a zatim na akademsku karijeru – postao je profesor filozofije i predavao na Univerzitetu u Indiani. Na međuzonskom turniru 1967. godine zabilježio je veliki minus, a na međuzonski turnir 1970. godine čak se nije ni kvalifikovao. Šah je igrao sve manje. Tipičan primer polu-penzionisanog velemajstora. U suštini, razumljivo je – čovjeku je preko četrdeset…
I onda, na početku sedamdesetih nešto se dešava. Najverovatnije je to povezano sa Bernovom odlukom da napusti akademsku karijeru. Možda je razlog u tome što se vjenčao (drugi brak) sa voljenom ženom. Tada se dešava nevjerovatna transformacija.
Prvim značajnim rezultatom u ovoj seriji postalo je učešće na memorijalu Aljehina-1971. Sa moćnim sastavom: Spaski, Petrosjan, Talj, Smislov, Štajn, Korčnoj, Karpov, Savon, Bronštajn, Hort, Ulman i drugi. I tu je igrao Bern. Bern, kojeg su pozvali kao Amerikanca da ga pobjeđuju, završava turnir sa +1, pri tom još i ne realizuje sve dobre pozicije. Zatim slijedi uspjeh u Hastingsu 71/72: dijeli 3-4. mjesto sa Mekingom, ispred Korčnoja i Karpova, ali iza Gligorića, Najdorfa, Unzickera, Andersena i drugih. Zatim dioba 1-3 na američkom prvenstvu sa Reševskim i Kavalekom, a zatim 3 poena od 4, u plej-ofu, i Bern prvi put postaje prvak Sjedinjenih Država. Sa 44 godine. Zatim dugogodišnji novinarski rad na meču Fišer-Spasski, autorstvo knjige i poziv za vođenje kolumne u New York Times-u (Bern će je voditi 34 godine!). Ljeto 1973. godine označava vrhunac njegove forme, pokazujući nevjerovatan rezultat na lenjingradskom međuzonskom turniru. Svi se sjećamo trke između Karpova i Korčnoja na ovom turniru, međutim, Bern je napravio nešto nevjerovatno. Iako je zauzeo „samo“ treće mejsto, osvojio je čak 12.5 poena od 17 i ušao u krug kandidata! Daleko iza su ostali Talj, Larsen, Hibner… Nakon ovog turnira, Bernov rejting dostiže 2605, i on dijeli dvanaesto mjesto na svijetu sa Štajnom i Polugajevskim. Ali to nije kraj. Iako Robert gubi u meču kandidata protiv Spaskog, ne gubi ambicije i nastavlja da se bori na visokom nivou. Ostvaruje +8 na Olimpijadi-74, pobjeđujući mlade zvijezde Lubojevića i Timmana, dobro nastupa u Las Palmasu, a 1976. godine, sa 48 godina, izlazi na start međuzonskog turnira u Bilu. I ponovo se bori do poslednje minute turnira za ulazak u krug kandidata. Moćan sastav: Petrosjan, Talj, Smislov, Larsen, Portiš, Hibner, Geler… Bern osvaja +4, i samo za pola poena zaostaje za igračima koji su dijelili drugo mjesto. Pobjeda u poslednjem kolu nad Anderssonom bi mu omogućila dodatni meč- sa Taljem, Petrosjanom i Portišem za dva mjesta u kandidatima, ali Birn propušta veliku priliku, i rezultat je „samo“ dioba 5-7 mjesta sa Smislovim i Hibnerom. Formalno, zlatna tačka u karijeri Amerikanca postaje pobeda na Olimpijadi-1976, gdje je na prvoj tabli osvojio 7 od 10.
-Preneseno sa fejsbuka-
Piše: Dragan Čađenović
Praznik šaha u JU Stručna medicinska škola u Podgorici, danas, 20.4.2024. Pod pokroviteljstvom ŠK“ Prosvjeta“ i domaćina- Medicinske škole, odigrano je Drugo pojedinačno Prvenstvo učenika – pet podgoričkih srednjih škola, na kojem je nastupilo dvadeset šest učenika i učenica.
Prošlogodišnji pobjednik- Dino Grbović, učenik Građevinske škole- fišerovskim rezultatom 7/7,nadmoćno je osvojio prvo mjesto i nagovijestio da izrasta u zaista jakog majstorskog kandidata,na čemu mu čestitamo! Veliki uspjeh i drugo mjesto- pripalo je Katarini Đukić, učenici I -og razreda naše škole, koja je po dodatnim kriterijima bila bolja od trećeplasirane Milene Mosurović, naše mlade reprezentativke i učenice Elektro škole, koje su sakupile 5/7 poena.Od četvrtog do osmog mjesta plasirali su se sljedeći učenici; Kršikapa Miloš, Rakočević Jovan, Raonić Ljubisav, Smuk Vasilije, Ivanović Tara i Milutinović Srđan sa 4,5 poena…
Uspjeh i fer borbu na turniru uz članove našeg Kluba, dragim ratnicima i amazonkama sa 64 crnobijela polja, poželio je naš višestruki šampion i reprezentativac Crne Gore- gm Nikola Đukić. Podijeljene su medalje za najbolje, desetak vrijednih knjiga i ketering kao zakuska u pauzi kola.
Sudijski posao – besprijekorno je obavio gdin Mladen Popović, Internacionalni šahovski arbitar. Na kraju, velika zahvalnost direktorici, gđi Kristini Radoman što nam pruža podršku da se lijepo osjećamo u ovom našem hramu Vaspitanja i obrazovanja.
A čežnju i „glad“ za šahovskom igrom, koju pokazaše naša divna djeca, vrlo je moguće da ćemo im „utoliti“ na Kupu Prosvete- krajem maja ili početkom juna! Gens una sumus!
Nakon objavljivanja spiska muške šahovske reprezentacije ostalo je da lebdi pitanje u vazduhu, zašto je izostavljen velemajstor Dragiša Blagojević? To je standardni i pouzdani reprezentativac Crne Gore od njenog formiranja, 2007. godine. I uvijek je Blagojević za reprezentaciju davao maksimum i uglavnom postizao veoma dobre rezultate. Treba li uopšte napominjati da je on osvojio zlatnu olimpijsku medalju za najbolji rezultat na četvrtoj tabli na Olimpijadi u Drezdenu 2008. godine, zbog čega je proglašen i zaslužnim sportistom Crne Gore.
Blagojević je prošlogodišnji šampion države, a ove godine nije branio titulu zbog protesta. Kao razlog je naveo loš odnos Šahovskog saveza prema njemu i pritiske koje selektor trpi da ga izostavi iz reprezentacije. Naravno, da selektor ima pravo na svoj izbor, ali i obavezu da taj izbor obrazloži. U ovom trenutku Blagojević je sigurno među pet najjačih igrača u Crnoj Gori i zaslužuje dres sa državnim grbom. To je u interesu crnogorskog šaha i dobrog rezultata na Olimpijadi u Mađarskoj u septembru. Da ne bude kao sa nepozivanjem Milene Raičević u rukometnu reprezentaciju koja nije uspjela da se plasira na Olimpijske igre. Nedostajalo je tako malo, možda upravo Milenini golovi i asistencije. Mislimo da je Blagojević zaslužio ljepši oproštaj od reprezentacije kojoj je mnogo dao.
Bivši selektor i reprezentativac velemajstor Milan Draško
Bivši selektor FIDE majstor Dragan Popadić
Aktuelni reprezentativac velemajstor Nikola Đukić
Piše: Prof. dr Dragoslav Đukanović
Prof dr Srećko Nedeljković dao mi je u rukopisu i ovaj tekst o lekaru – Zukertortu.
**********
Piše: Prof dr Srećko Nedeljković
Zukertort Johannes Herman (1842-1888)
Bio je lekar, znao je starogrčki, sanskrit, turski, arapski i latinski jezik. Muzički kritičar i filozof.
1871. g. Pobedio je čuvenog Adolfa Andersena sa 5-2 =0
1881 g. Pobedio je Džozefa Blekberna sa +7 -2 =5
1883. g. bio je prvi na velikom turniru u Londonu sa 3 poean ispred Viljema Štajnica.
Sa ovog turnira čuvena je njegova partija sa Blekbernom, koje me žrtvovao damu, koju protivnik nije smeo da uzme jer bi bio matiran u 8 poteza. Kao beli igrao je otvaranje koje po njemu nosi ime.
Evo te partije
Cukertort –Blekbern, London 1883.g.
1.c4 e6 2.e3 Sf6 3.Sf3 b6 4.Le2 Lb7 5.0–0 d5 6.d4 Ld6 7.Sc3 0–0 8.b3 Sbd7 9.Lb2 De7 10.Sb5 Se4 11.Sxd6 cxd6 12.Sd2 Sdf6 13.f3 Sxd2 14.Dxd2 dxc4 15.Lxc4 d5 16.Ld3 Tfc8 17.Tae1 Tc7 18.e4 Tac8 19.e5 Se8 20.f4 g6 21.Te3! f5 22.exf6 Sxf6 23.f5! Se4 24.Lxe4 dxe4 25.fxg6! Tc2 26.gxh7+ Kh8 27.d5+ e5 28.Db4!!
Najčuvenija žrtva dame u istoriji šaha. Ako crni prihvati žrtvu dame dobija mat u 8 poteza 28…Db4 29.Le5+ Kh7 30.Th3+ Kg6 31.Tg3+ Kh6 32.Tf6+ Kh5 33.Tf5+ Kh6 34.Lf4+ Kh7 35.Th5 mat
28…T8c5 29.Tf8+! Kxh7 30.Dxe4+ Kg7 31.Lxe5+ Kxf8 32.Lg7+ Kg8 33.Dxe7 crni predaje
Prvi meč za svetskog prvaka u šahu igran je između Štajnica i Cukertorta 1886 g., koji je pobedio Štajnic sa rezultatom +10 -5 =5.
Posle dela meča koji se igrao u Njujorku Cukertort je vodio sa 4:1, ali se potom slomio u delovima meča koji se igrao u Sent Luisu i potom u Nju Orleansu.
bio je bolešljiv i umro vrlo brzo sa 46 godina. Obavljao je relativno redovno medicinsku praksu.
Napisao prof dr Srećko Nedeljković, marta 1998.
*********
Zahvaljujem profesoru Đukanoviću koji mi je poslao ovaj zanimljiv tekst profesora Nedeljkovića o još jednom vrlo poznatom šahisti -ljekaru.
Goran Tomić, urednik Šah-mat liste
Piše: prof dr Dragoslav Đukanović
Ja sam se davno zainteresovao koji su se lekari i stomatolozi kod nas interesovali za šah i igrali ga dobro.
Pronašao sam jedan članak koji je napisao Slavko V. Domazet.
Taj članak je objavljen i u knjizi. Pogledajte dve stranice (jedna je broj 286 a druga 287). Šaljem to skenirano.
Ja sam se dobro poznavao sa prof dr Srećkom Nedeljkovićem, čuvenim kardiologom i šahistom, o kome sigurno znate mnogo.
Jednom prilikom sam ga zamolio da mi napiše imena onih lekara i stomatologa koji su se interesovali za šah.
U prilogu pogledajte moje pismo koje sam mu poslao 12.3.1998.
Ubrzo, prilikom našeg viđenja on mi je dao jedan list hartije na kome je napisao imena onih lekara šahista koje je znao.
Šaljem Vam i to skenirano. Jedna strana je puna, a na drugoj je samo nekoliko reči.
Ne znam da li je još neko pisao o tome koji su lekari i stomatolozi, a možda i veterinari i farmaceuti bili poznati u šahu.
Prof dr Dragoslav Đukanović
*************
Zahvaljujem profesoru dr Dragoslavu Đukanoviću na vrlo zanimljivim informacijama koje je poslao. Prvo pogledajte tekst dr Slavka Domazeta-„Lekari za šahovskom tablom„, a zatim pismo prof dr Dragoslava Đukanovića upućeno dr Srećku Nedeljkoviću kao i odgovor -tekst dr Srećka Nedeljkovića sa listom ljekara -šahista (i informacijama o njima).
Goran Tomić, urednik Šah-mat liste
************
LEKARI SA ŠAHOVSKOM TABLOM
Piše: dr Slavko Domazet
1)Malo je lekara, velikih šahista za šahovskom tablom, jer vrhunski šah, kao i medicina traži potpuno angažovanje, traži celog čoveka.
Ali, u plejadi vrhunskih šahista ima doktora medicine. Tako je veliki nemački šahista, koji je imao titulu „turnirski šampion sveta u šahu“, dr Zigbert Taraš, bio po profesiji lekar. On se bavio pnivatnom praksom sve dok nije uplovio u profesionalne šahovske vode. Onda je odložio stetoskop i druge instrumente i krenuo ka tituli šampiona sveta u šahu — u čemu nije uspeo.
Maja Čiburdinadze iz Tbilisija (Gruzija) bila je trinaest godina šampionka sveta u šahu za šahistkinje. Ima titulu muškog velemajstora. Uspešno igra na takmičenjima šahista i upravo sada se ponovo bori za titulu šampionke sveta u šahu.
Ona pripada svetu medicine, jer je pre nešto više od četiri godine diplomirala na Medicinskom fa kultetu u Tbilisiju. Dok je studirala, pričala je da želi da se bavi lekarskom praksom i da specijalizira psi hijatriju. Ali, pošto je postala doktor medicine, rekla je da ostaje i dalje samo aktivna u šahu, a da će se lekarskim pozivom baviti tek ako prestane aktivno da se bavi šahom.
Inače, dosta lekara ima šahovske uspomene vezane za svoj životni poziv.
Tako, jedan američki hirurg učestvovao je na prvenstvu svoga grada. Imao je izbudljivu partiju, vodio je žestok napad kad su pred turnirsku dvoranu stigla kola hitne pomoći. Morao je odmah da ide u hiruršku salu gde je čekao pacijent sa slepim crevom koje samo što nije perforiralo.
Mimo šahovskih pravila, partija je prekinuta — dok se operacije ne izvrši, uz saglasnost njegovog partnera.
Posle jednog sata, pošto je pacijent operisan, lekar se vratio i zagledao u poziciju. Časovnik je ponovo uključen i hirurg je povukao samo jedan potez vredan kao dobar hirurški rez i — poen je bio osvojen. Tako je načinjen rekord: tokom šahovske partije i pacijent je operisan i osvojen ceo poen — i to po svim pravilima hirurgije i šaha!
Tačno na dan 1. aprila 1970. godine hirurzi u jednom mestu u Rusiji imali su dobar „lov“. Dečaku, svom pacijentu, izvadili su pešaka koji je progutao. Pošto se upravo u času operacije u Beogradu igrao meč SSSR-Svet, rešili su da taj trofej, stavljen u staklenu bočicu, poklone tadašnjem svet skom prvaku Borisu Spaskom. Što je rečeno — to je i učinjeno.
2)Prvi lekar u Smederevu za koga se pouzdano zna da se aktivno bavio šahom bio je dr Milutin Đ. Jovanović, koji se doselio u grad na Dunavu tridesetih godina. O tome je pisao lokalni list „Glas Podunavlja“ (koji je u periodu 1928-1940. godine izdavao štampar Branislav-Brana Marinković). On je obavestio čitaoce da je u Smederevo stigao lekar Milutin Đ. Jovanović koji leči unutrašnje bolesti, dečje bolesti, te ženske i venerične bolesti. List je javio da je novi lekar upoznat sa „Cajlajsovom metodom lečenja“ (u čemu se ona sastoji nije napisano), te daje savete onima koji žele da se leče ovom metodom. Doktor Jovanović je bio popularan u Smederevu, svi su ga zvali „gospodin doktor“ i danas ga se još sećaju najstariji Smederevci. Bio je poznat kao dobar šahista, jedan od osnivača Smederevskog šah-kluba, koji je u kafani „Ninić“ u Smederevu osnovan 5. decembra 1931. godine. U prvim godinama posle osnivanja bio je član ekipe Smederevskog šah-kluba.
Posle Drugog svetskog rata u obnovljenom Klubu nije bilo doktora Jovanovića koji se ranije odselio i, prema kazivanjima šahovskog doajena Smedereva Steve Stojanovića, živeo u Železniku kraj Beograda. Došli su novi članovi, a među njima je bio mladi i lepuškasti Dr Vajdić, koji se bavio pri vatnom lekarskom praksom, pa sedokosi dr Srpko Vukanović, gospodstvenog izgleda, koji je uživao da s večeri dođe u šahovski klub i igra brojne partije. I njegov sin Sava, koji je završio medicinu i kao lekar radi u Švajcarskoj, nasledio je od oca ljubav prema šahu i, bar dok je živeo u Smederevu, rado je igrao šah.
U novije vreme aktivni šahisti-Iekari su dr Stevan Sekulić, rendgenolog, pa dr Milosav Brkić, specijalista za uho, grlo i nos (inače, potpredsednik Smeđerevskog šah-kluba), dr Milisav Cančarević specijalista za rehabilitaciju i reumatolog, dr sci. Miodrag Trifunović, stomatolog, dr Miodrag-Mija Vasić, psihijatar, Dimitrije Trpković – popularni Trpko. Mnogo je voleo šah i pokojni dr Boris Stefanov, specijalista za dečje bolesti, koji je slobodno vreme mnogih večeri ostavljao u šah-klubu. Danas je svakovečernji gost Smederevskog šah-kluba dr Momčilo Stanimirović, specijalista-hirurg, koji vodi beskrajne šahovske bojeve sa svojim stalnim partnerima.
Naravno, lekari-šahisti imaju za pacijente svoje poznanike iz kluba — šahiste. Tako, doktoru Brkiću dolaze u pohode njegovi prijatelji i poznanici iz šah-kluba — i o tome ostavljaju tragove! Na nje govoj pločici na vratima“ Prim dr Milosav Brkić“ ima mesta pa mu je često bila dopisivana reč „Šahovski Prim…“ To nije prošlo nezapaženo njegovom direktoru, koji bi primećivao:— Dr Brkiću, pa opet su bili oni vaši šahisti!
Pacijenti, oni neupućeni, iščuđavali su se kakvu je to novu specijalnost stekao njihov doktor!
U Smederevskom šahovskom klubu godinama su bili predmet pažnje mečevi koje su igrali dr Trpković — „Trpko“ i — Aleksandar-Sanda Milenković, bolničar Medicinskog centra. Sanda je poneo nadimak „Doktor“ i te partije, kojih je bilo na stotine „za kibicere, igrali su partneri; Trpko i „Doktor“. Svaki od njih imao je svoje navijače, ali su ovi drugi svoga ljubimca titulisali sa „doktore“ i sugerirali mu koji potez da odigra. Ovaj ih je po sto puta molio da ga tako ne oslovljavaju, jer on igra — sa doktorom Trpkom, koji je stvarno doktor. Ali, uzalud. Sanda je za šahiste bio i ostao „Doktor“ iako je u životu, dok nije otišao u penziju, samo pomagao brojnim doktorima.
3)Najmarkantnija ličnost među jugoslovenskim doktorima — šahistima je prof. dr Srećko Nedeljković, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu. On je šah igrao kao đak u Čačku, student u Beogradu i kasnije kao asistent, pa sve dok nije postao redovni profesor. I on je za svoje pacijente imao šahiste, ali su se neki od njih obraćali i drugom majstoru, Ozrenu Nedeljkoviću, koji je bio stariji. Smatrali su da je on „onaj Nedeljković, koji leči“. Inače, oni su bili samo prezimenjaci i dobri prijatelji.
Stari majstor Ozren Nedeljković imao je brata dr Nedeljkovića, neurologa i numizmatičara, Pacijenti su mešali njega i Ozrena, pa se dešavalo da u njihovu kuću u Sremskim Karlovcima dođu pacijenti kod Ozrena. On bi ih strpljivo saslušao i ako je pitanje njemu bilo znano, rado bi im davao „lekarski savet“. Ali, ako je slučaj bio teži, rekao bi im da pričekaju — onog pravog doktora.
Dr Srećko Nedeljković je internacionalni šahovski majstor, bio je državni reprezentativac u šahu, šahovski funkcioner i savezni Šahovski kapiten (a ujedno i lekar reprezentacije). Igrao je šah i zdrav i bolestan (na jednom šampionatu noga mu je bila u gipsu !). Dr Milutin Tasić, hirurg iz Kruševca je poznati šahista i problemista. Ima veliku šahovsku biblioteku sa mnogo knjiga na svim evropskim jezicima. Najdraži poklon koji mu se može učiniti je — šahovska knjiga. Bavi se problemskim šahom, komponuje probleme i lepo piše o šahu. U lokalnom listu u Kruševcu dugo je vodio šahovsku ru briku u kojoj je objavljivao poglavito probleme i studije lekara-šahista.
Poznati lekar za očne bolesti dr Slavoljub- Slava Jovanović iz Beograda je prijatelj sa eks-šampionom sveta u šahu dr Mihailom Botvinikom i mnogim drugim šahistima. Dr Jovanović je i sam šahista. On je pomogao mnogima da dođu do vida, a i dr Botviniku je spašavao ionako urođenu slabost vida.
Kada je pre desetak godina gostovao u Beogradu, Botvinik je igrao simultanku u zgradi Narodne banke. Sve je bilo svečano uređeno, stakla na vratima su se blistala. To je baš učinilo da ih Botvinik ne zapazi i da dođe do sudara i povrede. Dr Jovanović je tada za pacijenta imao jedno od najslavnijih imena na svetu.
Kad se posle izvesnog vremena našao u Moskvi — bio je gost kod Botvinika.
Šah zbližava ljude, to je i ovom prilikom, kao i toliko puta do sada dokazano.
Doktor pravnih nauka
Slavko V. Domazet
*************
Evo sada i pisma prof dr Dragoslava Đukanovića upućeno dr Srećku Nedeljkoviću:
*********
Evo i odgovora, teksta dr Srećka Nedeljkovića. Navodim samo listu ljekara -šahista, a detalje pogledajte u tekstu ispod: Ljubo Živković, internista iz Bara (internacionalni majstor), prof dr Siniša Bogdanović, prof dr Mileta Magarešević, rengenolog, prof dr Miodrag Ostojić, dopisni član SANU, prof dr Milić Aleksić, ginekolog, doc dr Darko Plećaš, prof dr Jovan Marić, neuropsihijatar, prof dr Vujadin Vujović, fiziolog, prim dr Zoltan Ivegeš, kardiolog internista, prim dr Miodrag Kostić, ginekolog, dr Predrag Pavlović, stomatolog, dr Vladimir Milošević, internista gastroenterolog, FIDE majstor…
**********
Siguran sam da su ovi tekstovi bili pravo zadovoljstvo svim ljubiteljima šaha, pa se zahvaljujem još jednom profesoru dr Dragoslavu Đukanoviću na ovim dragocjenim šahovskim prilozima.
Goran Tomić, urednik Šah-mat liste
Prof. Dragoslav Đukanović piše
Nedavno ste objavili molbu jednog mlađeg gospodina koji je molio da mu pomognemo da identifikuje potpise šahista na šahovskoj tabli koju je nasledio od svog dede.
Kako se ja dugo interesujem za potpise šahista, mogu da malo pomognem u rešavanju ovog problema.
Na šahovskoj tabli je lako videti gde se potpisao SAX GYLA, Ispod njega desno je SVETOZAR GLIGORIĆ, a levo BRUNO PARMA, Iznad Sax Gyle je ISTVAN ČOM iz Mađarske. Na drugom delu table prepoznao sam samo potpis DRAGUTINA ĐAJE, koji je možda ovde bio sudija.
Ne znam kada je bilo ovo šahovsko takmičenje ali pretpostavljam da je to negde iz sedamdestih godina.
Sigurno će i neki drugi poznavaoci šaha, bolji od mene , razjasniti ovu misteriju.
Koristim ovu priliku da zamolim čitaoce BLOGA ŠAH MAT liste , koji skupljaju potpise šahista ili imaju neke, da mi se jave na dragoslavdj@sbb.rs jer bih rado otkupio potpise šahista ili ih uzeo u razmeni.
Potpisi mogu da budu bilo na bilo čemu npr.: razglednici, programu, ulaznici, plakatu, score sheet-u ili na pozivnici itd.
Interesuju me ne samo poznati šahisti već i oni manje poznati i naši i strani.
Javite se, molim Vas.
Srdačno,
Profesor dr Dragoslav Đukanović, Beograd
|
|
Šah je neobična sorta Pa ipak, dosta dugo Kad su šahisti konstatovali
|
|
|
Na spisku igrača s trona Za njega u šahu
|
|
|
Emanuel Lasker je bio
Sjajnom borcu i taktičaru,
|
|
|
Laskeru rekoše „Danke“,
Hoze Raul je briljirao, |
|
|
Međutim, taj miljenik žena
Taj fantastičan kombinator
|
|
|
Holanđanin Maks Eve Vremenom je Eve shvatio
|
|
|
Aljehinovo šampionsko doba Počela je era Mihaila Botvinika,
|
|
|
Gubio je potom od Smislova i Talja, Vasju Smislova pamtimo
|
|
|
Od Mihaila Talja, „Gusara iz Rige“, Kada mu je alkohol uništio jetru |
|
|
Tigran Petrosjan, heroj Jermena, Hladnokrvnom igrom rešavao je tenziju
|
|
|
Naredni prvak je Boris Spaski bio, Meča Spaski – Fišer svak se rado seća,
|
|
|
Večitu enigmu kreirao je Bobi, Anatolij Karpov, zvani Tolja,
|
|
|
Prolio je potom Tolja mnogo znoja Garija i Tolju, u mečeva čak pet, |
|
|
Usledili su potom raskol i kriza, Karpov je pak ostao pod okriljem FIDE
|
|
|
Aleksandar Halifman, Ruslan Ponomarjov,
|
|
|
Daleko značajniji za našu temu „Ledeni čovek“, kako ga još zovu,
|
|
|
Petnaesti šampion i vrhunska klasa Dok je Indijac na tronu obitavao |
|
|
Karlsenu je zbilja teško naći manu, Naposletku reče da nema motiva, |
|
|
Šta možemo reći na kraju, Šta će biti dalje, pokazaće vreme, |
Zahvaljujem autoru Zoranu Radisavljeviću na ‘Odi šahovskim šampionima’ i usput da iskoristim priliku i poželim mu sretan rođendan (16. april)!
Evgeny Gleizerov: „I šta ćemo gledati sutra? Firouzja će sigurno napasti Jana, ali mene zanima partija Gukesh – Pragga. Stvar je u tome što Pragga veoma loše igra protiv Gukesha crnim figurama, da li će izdržati? I da li će Gukesh izaći na kraj sa nervima? Konačnu odluku donosim sutra ujutro, jer je jutro pametnije od večeri, ali zasad naginjem ka indijskom derbiju.
Očigledno je da su u stvarnoj borbi ostala trojica, Nepo, Naka i Gukesh, iskreno, stiče se utisak da je Gukesh genije… Snaga njegove igre je prosto fantastična, a nervi, kao čelične žice, da se sabere nakon tako bolnog poraza i tako sjajno pobjedi Vidita. Nepo je u formi, ali sa takvim otvaranjima zasad je srećan što drži +2. Nakamura, osim zbog jake igre, opasan je i zbog emocionalne otvorenosti, za njega pobjeda na turniru nije pitanje života i smrti, ali favorit je Gukesh i uspjeće da se sabere!“
-Preneseno sa fejsbuk stranice GM Rashita Ziatdinova-
“GENS UNA SUMUS“ (Jedan smo rod) parola šahista ima dvoje opravdanje jer se sa šahem proširuje poznanstvo ljudi, stiče drugarstvo, a ponekad i prijateljstvo. Šahom sam počeo da se bavim kao đak drugog raz reda Srpske pravoslavne gimnazije u Novom Sadu (1917), iz knjige “Das kleine Lehrbuch des Schachspiels“ od A.Miesesa. Slobodne partije sam igrao sve do završetka studija medicine u Beogradu, 1930.
Sa igrom sam nastavio 1941, u italijanskom zarobljeništvu 1941, u nemačkom zarobljeništvu od januara 1942, u Oflag XIII B Niurnberg -Langwasser. Sanitetsko osoblje Jugoslavije povremeno je igralo mečeve sa Sovjetskim zarobljenicima sanitetske struke. Tako je vreme lakše prolazilo zarobljenicima.
Po završetku rata Dr.Dragiša Ivanović prof.Elektrotehničkog fakultea predložio je da se na Univerzitetu održavaju međufakultetska takmičenja u šahu. Tada je osnovan Šah klub “Crvena zvezda“ u koji sam se upisao. Na kategornim turnirima osvojio sam V,IV i III kategoriju, dok dok mi je druga izmakla jer je protivnik koga sam pobedio istupio u prvoj polovini turnira.
Na Medicinskom fakultetu prof. dr. Milutin Nešković bio je veliki ljubitelj šaha, pa je na svome lnstitutu fiziologije organizovao takmičenja nastavnika i nastavnika sa studentima. Pored prof. Neškovića učestvovali su dr.Siniša Bogdanović dr.Jovan Slavković, dr.Josip Konečni, dr.Rugomir Đorđević, dr.Relja Nedeljković i ja, da pomenem samo neke. Na Veterinarskom fakultetu su učestvovali dr.Mirko Šipka, dr. Dragutin Tešić, dr.Milovan Jovanović, dr.Milivoje Putnik i dr. Na Stomatološkom fakultetu odskakao je dr.Predrag Pavlović, koji je kasnije niz godina bio predsednik Šah kluba “Crvena zvezda“.
Kao član ŠK “Crvena zvezda” izabran sam za prvog potpredsednika Šahovskog saveza Srbije (predsednik Gija Dimitrijević) 1958/63. i član Sekretarijata Šah.saveza Jugoslavije (predsednik Brana Jevremović) 1958/64. U Beogradu je održano završno, treće kolo Turnira kandidata u velikoj sali Doma sindikata 18 okt.1959., koje sam otvorio sledeći govorom: “U ime Šahovskog saveza Srbije imam osobitu čast i retko zadovoljstvo da pozdravim osmoricu učesnika Turnira kandidata velemajstore: Smislova, Keresa, Talja, Olafsona, Benkea, Petrosjana, Fišera i Gligorića, glavnog sudiju Turnira g.Golombeka, zatim sekundante i sve prisutne ljubitelje šaha!
Neki učesnici već poznaju Beograd, ali će Beogradjani prvi put videti za šahovski stolom velemajstore: Mihail Talja, Bobi Fišera, Paul Benkea i Fridrih Olafsona. Svi ljubitelji šaha i beogradski šahisti, sa živim interesovanjem pratiće Turnir ne samo zato što je ovo najveća šahovska priredba koja je ikad održana u našem glavnom gradu, već i stoga što su bledska i zagrebačka kola protekla u znaku velike borbenosti i malog broja “velemajstorskih remija“; To je otkrilo novu životnu snagu šahovske umetnosti!
Premda je šah takmičenje u kome se ponekad doživljuje i gorčina poraza, ipak on stvara prijatelje i prijateljske veze među narodima. Naročito u “atomskom veku“ prijateljstvo među ljudima i narodima je potrebnije nego ikada! S uverenjem de će ovaj veliki Turnir za šahovsko prvenstvo sveta obogatiti šahovsku teoriju i praksu i doprineti još boljem upoznavanju i razumevanju između šahista raznih zemalja, želim prijatan boravak našim gostima u Beogradu i pobedu najboljem među najboljima,“
Potpredsednik ŠSS
Dr.Mileta Magarašević
Klub Udruženja univerzitetskih nastavnika iskoristio je dolazak na Turnir kandidata Vasilija Smislova, pa je u Šafarikovoj 6. organizovao njegovu simultanku sa 12 igrača. Meni je uspelo da remiziram sa velemajstorom Smislovom.
U toku svoga života od ŠSS dobio sam POHVALNICU i ZLATNU ZNAČKU, a od ŠSJ dve POHVALNICE i “PRIZNANJE za dugogodišnji rad i postignute rezultate na unapređenju šahovske kulture“. ŠK Crvena zvezda izabrala me je za Doživotnog počasnog predsednika!
4 jun 1998
Beograd
Ispod možete da pročitate tekst u originalu kucan na pisaćoj mašini:
Piše: Prof dr Dragoslav Đukanović
Kao što ste objavili, 19. decembra 2023. izdata je serija od 6 poštanskih maraka pod nazivom : Velikani Srbije.
Međutim, pored serije maraka, izdate su i takozvane “KOVERTE PRVI DAN”, odnosno “FIRST DAY COVERS” ili skraćeno “FDC”.
To znači da su marke stavljene na odgovarajući koverat sa prigodnim crtežom a NA POLEĐINI se nalazi tekst o svakoj ličnosti na srpskom i engleskom jeziku.
Marke su ponište prigodnim žigom, koji je bio u upotrebi SAMO JEDAN dan , odnosno na dan izdavanja maraka, 19. decembra 2023.
Šaljem Vam slike prednje strane i poleđine koverata sa likovima Svetozara Gligorića i Mihaila Markovića, kao i slike prednje strane svih 6 maraka iz ove serije na FDC i možete da vidite da su i to vrlo značajne ličnosti Srbije.
Zanimljivo je da se u tekstu o Mihailu Markoviću ne pominje da je on bio i značajna ličnost i u šahu.
Prof. dr Dragoslav Đukanović
Zašto neka deca neće uspeti ne samo u šahu nego i u životu. Prezaštićenost i hedonizam. Nama trener kaže danas za sutra, igrate u Vršcu, Beloj Crkvi, idemo kao bele lale, preskačemo svoje rođendane, treninge, obaveze. Otac me samo pogleda i kraj rasprave. Požališ se da ti je dosadno baba i mama te pošalju u prodavnicu ili ti uvale novine i kofu i ribaj prozore. Posle ti nikada nije bilo dosadno. Stizali smo na sve treninge i da učimo i da se lepo družimo.
Ovde deca sama odlučuju i preferiraju non stop površno zadovoljstvo i egoizam ispred obaveza, što forsiraju i roditelji. Ovo je kritički i na moj račun da se razumemo. Ali makar to vidim kuda sve ovo ide.
-Preneseno sa fejsbuka FM Srđana Čarnića-
Piše: GM Emil Sutovski
O Turniru kandidata u Torontu treba pisati vrlo detaljno, ali vremena nema.
Ali o jučerašnjoj posjeti Andreja Bočelija ću pisati.
Jednostavno nevjerovatno koliko ovaj poznati pjevač voli šah.
Došao je sa svojim timom sat vremena prije početka tura, da bi osjetio atmosferu turnira, prošetao po sali, saznao sve detalje, dodirnuo figure, upoznao se lično sa Karuanom.
Bočeli svuda nosi posebnu tablu, na kojoj obično igra sa jednim od članova svog tima – iako češće igra online. Platforme još uvek nisu potpuno optimizovane za igranje ljudi sa slabim vidom, pa maestro igra paralelno na posebnoj tabli, i unosi poteze online.
Posmatrao sam njegov duel sa Anandom i mogu reći da 99% ljudi koji dobro vide igraju lošije. Maestro prilično dobro igra kao drugokategornik. Ne izlaže figure, postavlja ih vješto, poznaje sve glavne koncepte i prilično dobro vidi sitnu taktiku.
Bočeli je proveo sa nama 3.5 sata – i doslovno nije želio da ode. Analizirao je partiju Karuane, postavljao pitanja o šahu, pokušavao da riješi studiju Kasparjana (nije riješio, ali je dobio mnogo zadovoljstva od završnice – gdje bijele figure imaju kralja na c1 i topa na b2, dok su crne u iznudici, sjećate li se?)
I naravno dao je intervjue, govorio o važnosti šaha. Prvo, šah je divan alat za treniranje mozga i održavanje njegove aktivnosti. Ali takođe je i mnogo zabavan. Ali nije manje važno to što šah uči poniznosti – uvijek će biti neko bolji od tebe, a ako si Magnus – onda će te pobjediti moj telefon – kraj citata.
Meni je lično bilo drago da razgovaram sa Maestrom o muzici. Njegovim omiljenim arijama i pjesmama. Razgovarali smo na engleskom – iako je često prelazio na italijanski – koji ja dobro razumjem, ali svoje misli mogu izraziti uglavnom citatima iz Verdija (ili šahovskim terminima).
Nezaboravni trenuci razgovora – iako nisam mogao potpuno zanemariti svoje neposredne obaveze – ali Bočeli nije dosađivao. Bio je stvarno srećan što se uronio u šahovski svijet.
Nevjerovatan čovjek. Jedan od najpoznatijih pjevača sveta, a istovremeno nije ni malo nadmen.
Impresioniran sam.
Foto: Marija Emeljanova
-Preneseno sa fejsbuka-
Moskva 2022
Ovo je moja prva knjiga, a da bi me ipak natjerali da je napišem, bila je potrebna globalna pandemija. Mnoge od vas će ove riječi iznenaditi. O meni su napisane doslovno desetine tomova, i u nekoliko njih čak se navodi da sam autor. Da, zaista sam s ogromnim zadovoljstvom napisao stotine članaka u novinama i časopisima, ali moram priznati – i najdublje se izvinjavam svim kupcima – da su sve knjige na kojima je moje ime na koricama zapravo napisali drugi ljudi.
Sve osim jedne – stare teorijske rasprave ne previše visokog kvaliteta pod skromnim naslovom „Francuska odbrana“. Priča o ovoj monografiji veoma je zanimljiva, jer je ozbiljno narušila moje povjerenje u šahovska izdanja, i to ne samo na nekoliko godina. Krajem osamdesetih, novozelandski međunarodni majstor i veteran Bob Vejd predložio mi je da napišem malu brošuru o Francuskoj odbrani za seriju knjiga o otvaranjima koje je izdavao zajedno sa svojim prijateljem Hilari Tomasom (tada je bio poznat, prije svega, kao autor zbirke partija Mihaila Talja). Tada sam bio jedan od najjačih šahista na svijetu, i moje pristajanje na to bilo je za izdavaštvo nevjerovatan uspjeh, posebno imajući u vidu da je honorar koji su mi ponudili bio prilično skroman. Pitao sam Boba koliko će mi vremena biti potrebno za to. Odgovorio je – kao što se ispostavilo, vrlo optimistično: „Par vikenda će biti dovoljno“. A onda, na moje veliko iznenađenje, dali su mi više od 2000 štampanih partija i zamolili da rasporedim taj materijal i po potrebi dodam neke duboko promišljene komentare. Ako me do tada nije previše brinulo krčenje šuma u Amazoniji, onda sam poslije toga ozbiljno strahovao za sudbinu džungli. Uhvatio sam se u koštac sa projektom sa velikom dozom sumnje i brzo shvatio da su me samo prevarili. Najviše je podsjećalo na Sizifov rad, da ne kažem gore – ropstvo. Prošle su dvije sedmice, pa još neko vrijeme, ali čak ni približno nisam bio blizu završetka rada. Pošto su me tako bezobzirno prevarili, na kraju sam predao nedovršeni rukopis – usprkos čudnom, iracionalnom osjećaju krivice – i obavijestio Boba da više ništa od mene neće dobiti. Kada je „Francuska odbrana“ ipak izašla, to nije bila brošura od 60 stranica, kako je rečeno u ugovoru, već prava knjiga! Imam prilično dobre odnose s Bobom, ali to je bila jedina prilika kada sam se stvarno na njega naljutio. Ipak, njegovi maniri uvijek su bili prijateljski, iako pomalo neuglađeni, i nisam mogao sa sigurnošću tvrditi da je baš on kriv za prevaru, a ne njegov poslovni partner, pa sam mu oprostio. Nakon tog incidenta, posumnjao sam da je Hilari Tomas – čovjek nepošten. I moja sumnja se potvrdila 2017. godine: Tomasa, koji je do tada promijenio ime u „Richard Pentrit“, osudili su na 35 godina zatvora zbog pokušaja podmetanja požara kući žene koja je protiv njega svjedočila na suđenju za silovanje. Zapravo, pogriješio je i u adresi – bio je zaveden (kao i mnogi od nas, iako se nadam, ne u tako strašnim okolnostima) Google mapama. Na sreću, niko nije povrijeđen. Nevini žrtve ovog podlog zločina – samohrana majka s djetetom koji su bili sami kod kuće – na vrijeme su primijetile požar i spašene su čitave i bez povreda.
To će zvučati apsurdno i egocentrično, ali volim da mislim da je karma kaznila Hilarija Tomasa dugogodišnjim zatvorskim kaznama zbog nepoštenog sklapanja ugovora s izdavaštvom mnogo godina ranije, a ne zbog silovanja, podmetanja požara i pokušaja ubistva.
Format knjige „Pobjeđujem” vrlo je neobičan. Iskreno, čini mi se čak i jedinstvenim za ogroman svijet šahovske literature. Umjesto da pokušam uklopiti čitavu svoju karijeru u jedan tom i doživim katastrofalni fijasko, ili sastavim zanimljiv, ali užasno preuveličan zbirku „najboljih partija“, kako bih vas prevario da sam sjajan šahista, odlučio sam detaljno opisati osam turnira odigranih u različitim decenijama. Neke edukativne primjere, ako hoćete. Srećom, autor ovih redova osvojio je sve turnire, tako da ću imati priliku da mazim svoju sujetu, ali istovremeno su u kolekciju uključene sve partije po redu, i nadam se da će to biti korisna i zanimljiva usluga čitaocu. Jer samo pregledom svih partija turnira možete zaista razumjeti kako je takmičenje proticalo.
Selekcija je prilično subjektivna i nikako se ne može smatrati nečim poput liste „Mojih osam najvećih turnira koje sam pobjedio“, iako, naravno, neke od „najvećih pobjeda“ su ovdje prisutne. To su jednostavno takmičenja kojima se ponosim iz ovog ili onog razloga. Pošto sam pobjedio preko 70 turnira, lako sam mogao odabrati neke druge. Izuzetak je turnir u Bender-Enzelu (poglavlje 8), koji je održan prema sada rijetko korišćenom sistem „šahovske Federacije“, ostali turniri predstavljeni ovdje su kružni. To je svjestan izbor, jer (ako knjiga dobro prodaje) planiram pisati o mečevima i turnirima po švajcarskom sistemu odvojeno, u budućim izdanjima.
Bez sumnje, moj urednik, poznati trener Jakob Ogard, više bi volio da je struktura ove knjige bila više tematska i didaktička, ali moj mozak ne funkcioniše na taj način. Možda baš zato što rijetko čitam šahovske knjige od početka do kraja, radije počinjem od sredine, gdje pronađem nešto zanimljivo, a zatim skakućem po stranicama naprijed-nazad, kao žaba. Da sam bio organizovaniji, postao bih računovođa, ali, srećom, nije tako. Ako u ovom ludilu postoji neki red, ja ga sigurno neću naći, ali možda sam upravo zbog tog haotičnog procesa čvrsto uvjeren u vrijednost eklektike. Znanje se može steći iz mnogo izvora.
Kvalitet partija varira: od izvanrednih do otvoreno odvratnih. To je tipičan ljudski porok: divimo se vlastitom geniju, ali loše iskustvo nastojimo pažljivo zaboraviti. Jedan od najboljih načina da postanemo bolji je da objektivno proučimo svoje mane, ali na način da to ne pređe u mazohizam. Samoprezir rijetko donosi ikakvu korist.
Nažalost, umjetnost analize sam usvojio relativno kasno (ako uopšte mogu reći da sam je stvarno usvojio), i taj nedostatak definitivno je naštetio mojoj karijeri.
Prije svega, nadam se da će čitaocima biti uživanje da čitaju ovu knjigu. Jer knjiga koja provodi cijeli život na polici, iskreno rečeno, ne vrijedi ništa.
Drugo, nadam se da će knjiga biti i poučna. Neke materijale iz nje sam koristio u online predavanju koje sam održao 2020. godine. Irina Krush, koja je organizovala ovaj događaj i entuzijastično učestvovala u njemu, rekla je da su moji komentari njenom igri bili inspirativni i pomogli joj da uskoro osvoji šampionat SAD-a među ženama.
Takva jaka šahistkinja kao Irina, više je nego sposobna da osvoji šampionat svoje zemlje i bez moje pomoći, kako je već dokazala ranije, ali ja joj ipak zahvaljujem na pohvalama. Izražavam joj zahvalnost – upravo su mi njene riječi pomogle da završim projekat koji je do tada bio beznadno zaglavljen.
Posljednja napomena: u knjizi ćete pronaći nekoliko kratkih remija. Nije da se baš ponosim njima, ali oni su takođe dio priče. Ako želite, možete ih jednostavno preskočiti: nećete ništa bitno izgubiti, a materijala će ipak biti više nego u „Mojih 60 nezaboravnih partija“ Bobija Fišera.
Nigel Short
(Nastaviće se)
Piše: GM Lev Alburt
Danas je rođendan dvojici šahista: Kirsanu Iljumžinovu i Evgeniju Surovu. Bogati i Siromašni. (Dva svijeta, dva Šapiroa.) Kirsan je postao jedan od prvih ruskih milionera, zatim – milijardera. Na svom putu ka milijardama, velikodušno je dijelio svoje zarađeno sa ruskim šahistima kojima je pomoć bila veoma potrebna u to mutno vrijeme. A onda – sa svjetskim šahistima. Trošeći više od pedeset miliona dolara vlastitog novca na šah, Kirsan je postao najveći šahovski mecena svih vremena. (Nadam se da će ga Rex Sinquefield uskoro dostići.) Kirsan mi je, pak, podario sjajan lični poklon: meč za svjetsko prvenstvo u New Yorku. Za to mu beskrajno zahvaljujem.
Evgenij Surov je milioner, doduše, samo u rubljama. To ga nije spriječilo da napravi veoma dobru stranicu. Posljednjih godina, i Surov i Iljumžinov su se udaljili od šaha. Kirsan je, vjerovatno, otišao u strogo privatni (nejavni) život. Ženja je postao aktivan političar i šah za njega postao je oruđe – oružje!!
Nažalost, šah je osiromašio bez njih – u slučaju Kirsana, doslovno. Mnogo sreće u budućnosti!!
-Preneseno sa fejsbuka-
Piše: GM Andrei Sokolov
Tačno dan nakon što sam saznao za smrt Igora, odjednom sam odlučio da se prisjetim, koliko sam uopšte imao trenera?
Uvijek sam govorio – mnogo, i da sam zahvalan svima bez izuzetka. Odmah ću se ograničiti – izostavio sam neke, iako ih dobro pamtim, ali imali su epizodne uloge, pojedinačne obuke, za pojedinačna timska takmičenja.
Dakle, prvi – trener šahovskog kluba u ŽĖR Rigi. Boris Abramovič Gurevič. Baš kod njega sam počeo da se bavim šahom. Sudbina mi je njegova nepoznata, negdje sredinom osamdesetih napustio je Sovjetski Savez i završio, kao što izgleda, u Obećanoj Zemlji. Ne znam ništa više o njemu, ali 1980. mu je bilo preko 70 godina. Njega više nema. Najvjerovatnije već dugo.
Levčenkov Vitalij Spiridonovič. On mi nije bio trener dugo. Oko godinu dana, ne više. Vjerovatno manje. Loše se sjećam čime smo se bavili. Sjećam se da je zahtjevao da započnemo bilježenje otvaranja i da zapisujemo šahovski bilten u dva primjerka, tako da možemo isjeći partije (za ljepljenje u sveske) s obe strane. Ni jedno ni drugo nisam radio. Iako su moji roditelji ispisivali jedan šahovski bilten, ja sam proučavao partije. On je otišao ove godine, u februaru.
Onda se pojavio (umjesto Levčenkova) Igor. Igor Nikolaevič Rausis. Zvanično nije dugo bio moj trener, od 1984. do 1986. Ali ustvari čitav život. Još malo, i na kraju proljeća, možda ljeta, u početku, ne sjećam se više, bilo bi 40 godina. Dobrih 75 procenata mog života. Uvijek. I nije važno što godinama gotovo da ne igram, što smo se viđali par puta u deceniji, što smo se povremeno čuli, što je više vremena provodio sa mojim sinom nego sa mnom, zvao je, koliko je mogao, jednom ili dva puta nedjeljno. Uvijek.
Zatim je došla Ilze Rubene. Poslednji put sam je vidio u Erevanu 1996. godine. A sada sa užasom saznajem da je nema od 2002. Imala je manje od 45 godina, meni je danas znatno više.
Alvis Vitolinjš i Vladimir Konstantinovič Bagirov. 1997. i 2000. godine, otišli su u 50. i 63. godini.
Ukupno šest. Zašto mi se činilo da ih ima više, ne znam. I evo, otišao je poslednji. Naj-naj. Trener. Drug. Nemam riječi. On je bio. I sad ga nema. Uopšte. To ne može biti, nije doživio ni 10 dana do 63 godine. Prerano. Zašto tako? Želim da vrištim. Suza nemam. I – neće ih biti. Igore!!!
Fragmenti vječnosti –
1985. godina, finale šampionata Rige. Ko je igrao? Ne sjećam se. Igrao sam ja, Igor je igrao. 13 kandidata za majstora i ja, prvokategornik sa određenim bodovima. Loše sam igrao (u skladu sa svojim nivoom, svi uvijek igraju u skladu sa svojim nivoom). Izgubio sam nekoliko partija, uključujući i od njega. Razlika u klasi je bila ogromna, u jednakoj završnici, dva puta sam napravio grešku, prvo a5, zatim h5. Ili obrnuto? Igorov komentar – za h5 treba odvojiti jednu ruku, za h5 – drugu. A još me svakog dana, počevši od treće partije, vodio na partiju. Išao bih do njega, to traje petnaest do dvadeset minuta, a zatim bismo polako odlazili na partiju. Oko 50 minuta. Svaki dan. Zašto mu je to bilo potrebno? Ne znam. Inače, turnir sam završio prilično podnošljivo, oko sredine. On je bio pobjednik.
1986. godina, Saki (negdje na Krimu, Sovjetski Savez). Neobičan dinamovski turnir. Dječji. Ja i Atis Bētiņš. I Igor – trener. Sjećam se da sam osvojio turnir, Atis je završio kao treći… Tamo sam, po njegovom predlogu, prvi put u životu odigrao Alapinov varijantu u Sicilijanskoj odbrani bijelim, kao i Aljehinovu odbranu crnim. On me nagovarao, uspješno nagovarao. Dva od dva, bez napora. Ali ne samo šaha, još uvijek se sjećam nekih ogromnih (od nekoliko funti) jabuka koje je donosio odnekud dok smo igrali. Tada sam saznao koliko jabuka funta teži. I da očigledno teže više od jedne. I njegov način da jede jabuke – ljuštenjem nožem i sječenjem na kriške. Još uvijek jedem jabuke na taj način, a tada je to bilo gotovo kao otkrovenje – do tada sam jeo jabuke sa korom. I – putovanje u Sevastopolj kod njegove bake. Kakva ludost mi pada na pamet…
1988. godina, Sofija. Moj prvi izlazak izvan SSSR-a. Igor je stizao svuda, i sam je igrao, i nadgledao nas. Tačno se sjećam da su igrali Guntis Jankovskis i Kaspar Rama. Kaspara već skoro pet godina nema. Užas. Nezamislivo. Zašto? Igrao sam dobro, Kaspar takođe. Igor – prosječno, ali on je igrao u A grupi, a mi u B, on je već imao ELO rejting, ja nisam. U bazi podataka postoji partija (moja) iz tih vremena. Sjećam se da sam pio neke čajeve sa lokalnim čudima, ali prilično ukusno, njegove stalne priče o svemu i ničemu. Priče, legende, nejasno gdje je istina, a gdje ne baš.
1988. ili 1989. godina, januar (ili februar), neki ekipni turnir Dinama u Berdjansku, hladno, ledeno i nedostatak pitke vode u hotelu, toliko da su u restoranu supu pravili od mineralne vode, slano-gorkaste. I sjećam se majstora Bykova, iz Lenjingrada. Prvi kojeg sam pobjedio u ‘jedan na jedan’ turnirskoj partiji. Majstor, naravno. Trompovski i majstor Zajd, Igor mi je nešto pokazivao iz svog repertoara. Ja sam pobjedio. Igor je igrao prilično dobro, pobjedio je crnim figurama Kamskog. A započeo je turnir sa dva remija zaredom. Htio je remi i u trećoj, ali smatrao je da nije baš korektno igrati do pata sa kraljem i pješakom „h“ protiv kralja…
1990. godina, Simferopolj, Igora tu nije bilo, u poslednjem kolu igram sa Sakajevim crnim figurama, i moram da pobjedim. Razgovaramo telefonom oko 40 minuta, pokušavajući da nađemo put, Sakajev ima bijele. Pronađemo neki čudesan redosled poteza, i do središnjice partije imam dobijenu poziciju. Nažalost, ne uspjevam da je održim pod kontrolom i nakon kontrole pozicija je remi, igram na sve ili ništa i gubim…
1991. godina, prvo putovanje (ne letenje, već baš putovanje, vozom) u Francusku, igram u petom kolu sa Igorom (od 6) bijelim figurama, i u nekoj potpuno apsurdnoj borbi pobjedim…I osvajam čitav turnir…
A onda neki brojni turniri zajedno – Francuska, Španija, Moskva, čak i neki u Poljskoj. Njemačka i turniri, i liga, Stokholm. Ponekad igramo, ponekad remi bez igre. Ponekad putujemo zajedno, ponekad odvojeno, ovako i onako. On priča na svim jezicima, zna sve i svašta (što je čudno s obzirom da se nikada nije hvalio svojim opštim znanjem). Igra…Pa sve igra. Naučio me je da igram ‘diberce’ (kartašku igru). Mada, nikada mu nisam bio konkurencija u kartama.
Lutamo duž obale mora, južni kraj Španije, plima. Igor uhvati raka, očisti ga i pojede. Sirovog. Ponudi i mene. Probam. Nije mi bilo ukusno. A on je pojeo pet komada…
Noćna Moskva, hotelska soba, Igor me uči kako da bacam karte na daljinu. I čitav špil (jedna po jedna karta) odleti kroz otvoreni prozor…
Neki blic mečevi (obično sam bio u plusu). Kaledioskop. Zemlje, gradovi, nejasno šta, nejasno gdje.
Voz, Pariz. Kupe. Razgovaramo o nečemu. Na ruskom. Ulazi neki potpuno crni Afroevropejac i na apsolutno čistom ruskom započinje razgovor…
Igor. Posle sam skoro potpuno napustio šah, a on je nastavio i da trenira i da igra. Zatim, neko strašno uzdizanje u elitu (to posle pedesete), 2600 veoma mnogo…
Gdje je Igor i gdje je 2680? I – padanje. Nisam znao da je teško bolestan. Veoma teško. Uprkos svom pričljivom duhu, bio je veoma zatvoren u vezi sa onim što je smatrao ličnim. Slao je neke PDF datoteke sa optužbama za varanje. Njegov engleski, posebno pravni, nikada nije bio savršen. Tada je prvi put pomenuo bolest, i da mu ljekari daju neki monstruozno mali životni vijek. Tada se šalio. I kategorički je odbio da koristi bolest kao olakšavajuću okolnost.
Uvijek je igrao po svojim pravilima i često nije igrao po poziciji.
Zatim je trenirao Nikitu. Mog sina. Ne tako često. Ali – trenirao ga je. Naučio ga je da igra dopisni šah. Interesantno, zašto? Danas je Nikita broj 5 u Letoniji. Visoko. Ne mješam se u njegovu igru putem prepiske, uopšte ne umijem. I ne želim da učim.
Radilo je i obrnuto – Nikita igra Letonski gambit, i to u naj „bezobraznijoj“ verziji: 1. e4 e5 2.Nf3 f5 3.Nxe5 fxe4 4.Qh5+ g6 5.Nxg6 hxg6 6.Qxh8 Kf7. Jasno je da ne igra to putem prepiske. Varijanta se svidjela Igoru, i odigrao je stotine partija na lichess-u u raznim varijantama. I poslednji video iz SAD-a – on više ništa nije video, oči su mu otkazale, čula su oslabila – odigrao je istu varijantu.
Nikita je naručio gravuru na staklu. Tu je maketa (slika 1). Bez imena i prezimena. I – bez datuma. Zašto?
Partija je odigrana početkom marta 2024. Igor je odlično znao da mu je borba gotova – potpuno beznadežan kraj partije protiv protivnika koji nikada ne greši – hemija više ne djeluje, ni palijativi. I trikovi ne funkcionišu:
Dijagram 1
To je njegova partija, bijeli, negdje u Bundesligi (drugi). Sa kim, kada? Ne sjećam se, neću tražiti, ne želim da se sjetim. Potez bijelog, pješak „h“ ne može da dostigne, pješak „a“ ne može da prođe. Uslijedilo je 1.a6! Nb8+ 2.Kd5!! neka čudna varijanta Retijevih ideja, kralj je ipak stigao pješaka. Remi.
Izdržao je još mjesec dana. I – otišao je. U duši – praznina. Kako, zašto, kuda?
Bio je, a sada ga više nema.
I više nije važno kakav je bio, sve to postaje nevažno u poređenju sa njegovim nestankom ili smrću..
Evo ti tvoja karta, evo ti tvoj vagon. Sve ti je dato u najboljem obliku. U šarenom raju sanjaj san – trovjekovni neprekidan film, kao u bioskopu.
Usput, devedesetih je veoma volio filmove. Iz nekog čudnog razloga filmove strave. Nikada ga nisam pratio, a on bi mogao da ode u neki bioskop na 3-4 sata. Počivaj u miru!
-Preneseno sa fejsbuka-
МИР ШАХМАТ
Piše: Sergey Tsirakovsky
💬 Brbljivac
David Bronštajn bio je izuzetno društven čovek – o tome su govorili sve njegove šahovske kolege. Neki slučajevi pretjerane pričljivosti ovog velemajstora čak su ostali zabilježeni u istoriji👇
⛲ Fontana ideja
1963. godine za vrijeme turnira u Vajk-an-Zeeu, tokom čitavog takmičenja Averbah i Bronštajn su dijelili istu sobu. Averbah je ostavio zanimljiva sjećanja o tim danima sa Bronštajnom:
„Ideje su ključale u njegovoj glavi. Doslovno su se izlivale, neprestano je govario sve što mu padne na pamet“.
Jednom ga je Averbah upitao: „Kako tvoja žena podnosi tvoju fontanu riječi kod kuće?“
A Bronštajn je priznao sa osmjehom krivice: „A kada ne podnosi, ode kod komšija“.
🤫 Malo tišine
Kada je holandski šahista Tom Furstenberg radio zajedno sa Bronštajnom na knjizi „Učenik čarobnjaka“, udžbeniku šahovske igre, i on je trpio zbog pretjerane pričljivosti svog ko-autora. Furstenberg je pisao:
„Ne mislim da sam strpljiviji od drugih, ali sam jednostavno morao da budem. Kada bi moje strpljenje popustilo, rekao bih: „Dejvik! Možeš li biti tih bar nakratko?“
I tada bi on zaćutao, makar na kratko“.
👎 Neuspjeh u Španiji
Dvije godine Bronštajn je proveo u španskom gradu Ovijedu, gdje je radio kao trener lokalnog univerzitetskog tima. Njegov španski je bio sasvim dovoljan da drži časove šaha, ali njegova pričljivost…
Furstenberg piše: „Sve je išlo ka tome da mu ponude stalno mjesto, ali nisu mogli da podnesu njegove beskrajne monologe. To je bilo razlog što mu nisu produžili ugovor u Ovijedu“.
-Preneseno sa fejsbuka-
U crnogorskoj šahovskoj tradiciji ostala je zabilješka iz pera Maksima Lutovca da je prvi crnogorski šahista bio genijalni Petar II Petrović a ja sam u svojoj drugoj knjizi „Šahovski vrhovi“ dodao – možda su šahovske figure bile njegove brojanice. Vladika Rade je 1837. godine, tokom boravka u Trstu, angažovao Antida Žoma da mu drži časove francuskog jezika i pozvao ga da nastavi taj posao u Crnoj Gori. Žom je naredne godine stigao na Cetinje i u njemu boravio 18 mjeseci. S entuzijazmom je učio vladiku da igra bilijar i šah a te njihove partije „bile su prve koje su odigrane u slobodnoj Crnoj Gori“. Od tada su protekle decenije dok je šah dobio vladičinog nasljednika kad je jedna od rijetkih sačuvanih fotografija ovjekovječila partiju koju su odigrali knjažev ađutant Blažo Petrović (brat vojvode Boža) i dvorski ljekar, Francuz Jean Batist Fevrier, Francuski ljekar je, u dva navrata, boravio desetak godina na Cetinju a umijeće drevne igre donio je vjerovatno iz čuvenog „ Cafee da la Regance“ u Parizu koji je bio šahovska Meka Evrope u trajanju od 1681, do 1916. godine.
Dvadesti vijek podario je Crnoj Gori brojne pristalice drevne igre a neki od njih proslaviće svoja imena u rijetkim šahovskim hronikama tog vremena. Prvi među njima koji se predano otisnuo u takmičarsku arenu bio je šahovski majstor Vasilije Tomović, rođen 1906. u Mateševu. U djetinjstvu je pokazivao interesovanje za šah, matematiku i filozofiju što je i završio u Grenoblu i Beogradu kao da mu je uzor bio drugi svjetski šampion dr Emanuel Lasker. Tomović je umro u Beogradu 1990. godine.
Druga sjajna ličnost bio je Božidar Kažić (1921–1996) prvi zvanični prvak Crne Gore, pobjednik šampionata 1946. na Cetinju. Po završetku rata Kažić i Svetozar Gligorić ostali su nekoliko mjeseci na Cetinju i potom otputovali za Beograd gdje su nastavili različite ali veoma plodne šahovske karijere. O Gligoriću znamo puno a o Kažiću je dovoljno reći da je bio jako cijenjen kao sudija velikih takmičenja i dugo je vršio funkciju potpredsjednika Svjetske šahovske federacije FIDE.
Poslije ova dva najznačajnija imena iz tog perioda, već tridesetih godina rađaju se budući nosioci i čuvari šahovskog plamena u Crnoj Gori. Najstariji od njih Blažo Sredanović bio je glavni kreator šahovskih zbivanja u Crnoj Gori u poslijeratnom periodu. Jednom je pobijedio na prvenstvu Crne Gore (1954) ali je njegova uloga bila više organizacionog karaktera u čemu je bio veoma uspješan. U toj starijoj generaciji koja se rađala tokom treće decenije XX vijeka stasavali su Vladimir Vukčević (1933) Đorđije Đurović (1934) braća Momčilo (1934) i Božidar Ćetković (1935) Momčilo Vuković (1935) Dragoljub Minić, Maksim Lutovac i Milan Bajović (1936) Ljubo Živković (1938) i Mihailo Milonjić (1939). Svi su ostavili lijep šahovski i ljudski trag koji je trajao tokom čitavog XX vijeka, sve do stupanja na scenu kompjuterskih vrijednosti koje poznaju samo pobjedu i rejting. Fizičkim odlaskom ljudi sve se polako zaboravlja pa se zagube informacije o njima i čovjek osjeti tužnu prazninu kad ne može da sazna gdje su i da li su živi. Od pomenutih imena sa ove liste samo su još dvojica na životnoj pozornici a ja, kao njihov sledbenik, želim da ukažem lično poštovanje za sve što su uradili za ugled crnogorskog šaha.
U tom smislu smo par puta tokom poslednjih godina razgovarali dr Ljubo Živković i ja i jedino nijesmo mogli ništa da saznamo o davno „nestalom“ kolegi Vladimiru–Vladu Vukčeviću. „Znali smo“ da je, negdje sedamdesetih godina, otišao s porodicom u Beograd jer kao inženjer geologije nije mogao da nađe odgovarajući posao u Crnoj Gori. Ja sam pitao starije beogradske šahiste ali niko nije mogao da mi kaže bilo šta o njemu. Naravno, on je davno prestao da igra šah ali nije prestao da se interesuje za ono što je bilo prva ljubav njegovog života. I kad smo se obojica već pomirili sa tim da je nemoguće doći do informacija o tom dragom čovjeku koji je stasom ličio na čuvenog Paula Morfija, prije dva dana pozvoni mi mobilni dok sam sjedio u jednom cetinjskom kafiću. Intermajstor dr Ljubo Živković, jedna od legendi crnogorskog zdravstva i šaha, započe razgovor sa mnom uz takav uvod da sam osjetio da ima nešto važno da mi kaže. „Upoznah juče jednog mladog čovjeka i, nećeš vjerovati, ispostavilo se da je to sin od Vladimirovog brata koji mi ispriča o njemu sve ono što smo željeli da saznamo. Vlado je umro prije osam godina u Beogradu. Imao je dvije kćeri i jedna je umrla.“
U tim trenucima prođoše mi kroz glavu sjećanja na prve dane boravka u Titogradu (danas Podgorici) gdje smo se preselili 1967. – dvije godine poslije očeve smrti. Skoro svakodnevno sam dolazio u Šah klub Titograd gdje smo u predvečerje igrali nebrojene brzopotezne partije. Tu se okupljalo veliko i raznovrsno društvo šahista, pravnika, inženjera, ljekara, političara, profesora, književnika i zanatlija koji su pravili nevjerovatno zabavan štimung, prateći igru i duhovite komentare igrača. Mlađi su igrali uz neke skromne opklade a stariji uz sočne komentare kojima bi označili situaciju na tabli. Među najduhovitijim učesnicima u tom programu uživo upravo su bili Momčilo Ćetković i Vladimir Vukčević. Obojica su bili jako obrazovani ljudi. Momčilo sjajan pravnik sa velikim ugledom u gradu a Vlado inženjer geologije i prvak Crne Gore u šahu 1955. i 1956. godine. Pošto je već više od deset godina napustio aktivnu igru Vlado je i na svoj račun znao da izgovori vruću riječ znajući da bi u svoje vrijeme tu poziciju lako doveo do pobjede. Posmatrao sam ga dok vuče poteze i baš me podsjećao na Morfija. Oniži rastom, živahnog pogleda i brzih pokreta djelovao je veselo, inteligentno i skromno. Sjećam se da sam poslednju njegovu partiju sa Momčilom Ćetkovićem tada gledao u klubu i pratio šta ima novo u Španskom gambitu koji je on očigledno tretirao po najnovijim analizama, vjerovatno iz nekog ruskog časopisa. Poslije Vlada Vukčevića na crnogorskom tronu našao se Dragoljub Minić koji je početkom šezdesetih odselio za Beograd i potom za Zagreb.
Eh, rekoh doktoru Žiki, drago mi je da smo konačno saznali životnu priču o Vladu, jednom iz te sjajne predratne generacije koja je i tebe inspirisala da uzletiš visoko i kao ljekar i kao šahista…
(Preneseno sa fejsbuka)
Neuspješan nastup šahista ili čitave ekipe najčešće se objašnjava činjenicom da nisu bili “u formi”. Odgovori igrača, trenera i samih šahovskih funksionera ponekad su jednostavno nerazumljivi i bezvrijedni. Postoji organizacioni i pedagoški nivo određivanja sportske forme. Vladimir Malahov je u pravu kada tvrdi da se poraz ruskog tima na Olimpijadi u Torinu objašnjava nepostojanjem sistema u šahovskoj federaciji, kao krajnja istina. S. Dolmatov je smatrao da S. Rublevsky ne može da igra, ali on je državni prvak. A trener nema posljednju, odlučujuću riječ. O tome odlučuje trenersko vijeće i Izvršni odbor. Nema lične odgovornosti i nema se koga pitati. Morozevich je letio za Australiju uoči Olimpijade i nije mogao da se aklimatizuje. Svidler je igrao u Sofiji i bio je umoran u Torinu. Barejev i Rubljevski imaju skrivene tenzije od odnosa sa Dolmatovom. Kada se nestabilna igra S. Rubljevskog objašnjava neprijatnim osjećajem prisustvu trenera tima, treba pretpostaviti da „biopolje“ trenera negativno utiče na „biopolje“ igrača i o tome treba ozbiljno razmisliti. Ali ako nije ozbiljno, onda je davno bilo moguće poboljšati međuljudske odnose koristeći iste psihoterapijske tehnike koje već dugi niz godina pomažu hiljadama ljudi u nevolji. S. Dolmatov, trener ruske šahovske reprezentacije, kaže: „Ne možete unaprijed planirati rezultat u svakoj određenoj partiji. Dok se turnir ne odigra, nemoguće je o bilo kome reći kako su prethodni događaji uticali na njegovu formu.” (Šahovska revija-64, br. 2-2006) To znači da je sportska forma šahista pojam je teško objektiviziran i probabilistički.
. Velemajstora Motiljeva pitaju zašto nije postigao uspjeh u superfinalu? “Ne znam, nije uspjelo, ne mogu ponuditi bolje objašnjenje.” Većina profesionalnih šahista, na pitanje o njihovoj sportskoj formi, daje nejasne, besmislene odgovore bez naučnog objašnjenja. Zaista, rezultati na sportskim takmičenjima su prirodno nestabilni. To se objašnjava činjenicom da je čovjek biološko-društveni sistem upravljanja koji se karakteriše oscilirajućim, klatno-oblikovanim prirodom svojih funkcija – od psihofizioloških, preko biohemijskih, sve do socijalnog ponašanja. Odstupanja do 15% odražavaju ovu fluktuaciju. Naravno, moramo težiti tome da probabilistička funkcija manje fluktuira i bude stabilnija u stanju sportske forme, ali ne može biti konstantna kao kod mašine. Ako je A veće od B, a B veće od C, to znači da je A veće od C. U šahu nema linearne logike. Na primjer, u prvoj nedjelji svjetskog šampionata 2005. u San Luisu, Judit Polgar je izgubila od Vishy Ananda, ali je pobijedila Rustama Kasimzhanova, koji je, po pravoj logici, trebao izgubiti od Ananda, ali ga je pobijedio.
Rezultat partije zavisi ne samo od rejtinga šahista, već i od njegove sportske forme (optimalna borbena kondicija prema terminologiji A.V. Aleksejeva, 1978), od zdravlja, prije svega, od nervnog balansa, kao i od higijenskih uslova u dvorani u kojoj igraju, od ponašanja gledalaca, od motivacije takmičenja i mnogih drugih faktora. Naučnici su otkrili da 1.500 faktora utiče na performanse operatera. Naravno, kombinacija i rekombinacija tolikog broja razloga dovodi do nepredvidivih varijacija u performansama operatera, ponekad do tragičnih grešaka. U šahovskoj borbi su uključena dva biosocijalna sistema, što čini malo vjerojatnim predviđanje rezultata meča ako su rejtinzi igrača približno jednaki.
Podsjetimo kako profesionalni fudbaleri ne pogađaju penale, a košarkaši ne pogađaju obruč pri izvođenju slobodnih bacanja, iako na treningu zatvorenih očiju pokazuju nevjerovatnu preciznost. Skakač u vis, koji je dan ranije dostigao 2m 20cm na treningu, staje na visini od 2m 10cm sledećeg dana na takmičenju. Psihofizičko stanje šahista, kada mu sve ide, „igra ide“, „hrabrost“ je u igri, što se ogleda u pobjedničkom rezultatu i sportska je forma ili optimalno borbeno stanje.
Viorel Bologan govori o stanju igre šahista. Optimalno (najbolje) borbeno stanje (OBS) ne nastaje spontano. Sportista mora samostalno ući u njega koristeći određene tehnike. OBS se sastoji od 3 komponente: fizičke, emocionalne i mentalne. Sportista bilo kojeg sporta, pa tako i šahista, treba da „zagleda u sebe” i zapamti svoja fizička, emocionalna, mentalna iskustva i senzacije tokom uspješnog pobjedničkog nastupa. Zatim pokušajte da ih izrazite usmeno u pisanom obliku. Ponovljena indukcija ovih stanja upotrebom verbalnih formulacija tokom treninga je moguća ako se ove formule ponavljaju desetine puta.
U budućnosti, verbalne formule postaju kraće, pa čak i samo jedna riječ – naredbom postaje moguće dostići potrebno optimalno stanje. Ovaj OBS postaje lično, tajno oružje život sportiste. Na primjer, žena ronilac, kao rezultat psihoregulatorne obuke, sastavila je jednostavnu verbalnu formulu za ulazak u svoj OBS. Bile su potrebne samo 3 fraze. 1. Lagana sam i slobodna (fizička komponenta OBS-a). 2. Blago povišeno raspoloženje (emocionalna komponenta OBS). 3. Potpuno fokusirana na moment odvlačenje (mentalna komponenta OBS-a).
U različitim sportovima procenat OBS komponenti nije isti. Za dizače tegova, 50% formula se troši na fizičku komponentu, 40% na emocionalnu komponentu, a 10% na mentalnu komponentu. Strelci sportisti troše 10% – 70% – 20% respektivno. Ovakva naučna istraživanja nisu rađena na šahistima, ali možemo pretpostaviti sljedeći odnos komponenti OBS-a: 5% – 35% – 60%. Mentalne i emocionalne komponente OBS-a trebale bi prevladati tokom treninga, ali na kraju morate ući u svoje optimalno borbeno stanje u tri fraze. Samo su profesionalni psihoterapeuti mogli primijetiti kako je za nekoliko sekundi na sceni umjetnik Yuri Gorny ušao u svoje optimalno borbeno stanje (nazovimo to trans) i pokazao fenomenalna mentalna iskustva.
Ulazak šahista u OBS bi trebao biti drugačiji u odnosu na sportiste drugih sportova. Nikada nećete vidjeti šahista kako radi motorno ili mišićno zagrijavanje prije partije. Tokom igre ni velemajstor ni amater ne koriste motoričke vježbe kako bi spriječili umor. Određeni nedostatak „mišićne radosti“ (I.P. Pavlov) ne doprinosi misaonom procesu. Uz to, ako nema dovoljno emocionalne napetosti, neće biti kreativnog razmišljanja s elementima intuicije.
Emocionalno raspoloženje je veoma važno u šahovskoj borbi. Marija Šarapova je rekla: „Bez obzira na prijateljske odnose, moram da raskomadam protivnika svaki put kada kročim na teren.“ Šta je sa šahistom? Zapisivanje vaših senzacija, osjećaja i misli tokom uspješnih ili neuspješnih partija može vam pomoći da kreirate tačne i efikasne formule za vaš OBS. Ali nikada nisam vidio šahiste tokom partije, pored bilježenja poteza, bilježi bilo kakve dodatne bilješke.
Iser Kuperman, svjetski prvak u damama, piše o sportskom gnjevu u knjizi “Na crnim dijagonalama” (1970). Za nas su dame i šah, kao i igre, sestre. Autor tvrdi da prevelika miroljubivost u karakteru igrača onemogućava ga da postigne sportske uspjehe. Ukoliko igrač želi u potpunosti mobilisati svoju snagu i mogućnosti u igri, svakako mu je potreban sportski bijes. “Odaću vam tajnu da se, kako bih nakupio sportski bijes, prije partije sjetim svih “zamjerki” i pritužbi koje imam na partnera. “Urezane rane” zahtijevaju odmazdu, a onda se tokom igre stvara napetost svih mentalnih snaga.” U suštini, imamo rudiment psihoregulatorne gimnastike.
Svjetska rekorderka u skoku s motkom, olimpijska šampionka Elena Isimbaeva, priprema se za skok (na TV ekranu se vidi krupni plan), njiše se i nešto šapuće, „moli“ se na svoj način. Ne znamo sadržaj njene molitve, ali ovo je varijanta njenog ulaska u OBS, varijanta psiho-samoregulacije. Prisjetimo se kako je Bronstein sjedio 40 minuta prije svog prvog poteza. Možda je i ovo bio dio njegovog OBS-a? Ili ste izbacili protivnika iz ravnoteže? To je ponekad funkcioniralo kod majstora, ali ne i kod velemajstora. OBS šahista ima mnogo zajedničkog sa stanjem glumca na sceni, sa njegovom inspiracijom, kada se igra odvija i sve se odvija po inspiraciji.
A ponekad ne uspije iz naizgled beznačajnog razloga. Na primjer, poznata glumica, supruga A.P. Čehova, – O.L. Kniper-Čehova nije mogla da svira na sceni jer je ostao bez svog omiljenog Chanel parfema, koji u Rusiju nije isporučivan iz Francuske tokom građanskog rata. V. Topalov, koji je gradio trenažni proces na naučnoj osnovi prije turnira u San Luisu 2005. godine, učio je dvije godine kod najboljeg sportskog psihologa u Španiji i išao na partije sa zadovoljstvom, željom za pobjedom, nosio je crveni vuneneni konac na ruci, kao talisman.
Ne može se ne prisjetiti velemajstora A. Suetina, koji je napisao: „Ja sam, kao i mnogi drugi šahisti, pomalo sujevjeran.“ (A. Suetin. Tako duge borilačke vještine. M. 1989). Ne postoje naučne studije o sportskoj formi šahista. Mnogi šahisti ne pokazuju interesovanje da pomognu istraživaču. Kako je jedan velemajstor rekao autoru knjige, koji je posmatrao igrače u sali i bilježio u svesku, „Mi nismo vaši pokusni kunići…“, grubo nagovjestivši nespremnost da stupi u kontakt. Drugi šahisti, shvatajući da je šahovski uspjeh povezan sa naučnim pristupom šahovskoj igri, ne nalaze medicinsku i psihološku podršku, jer takve usluge u šahovskom sportu nema.
Preneseno iz knjige : N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa
Trenutno, profesionalni, pa čak i amaterski sportisti prolaze kroz kolosalni fizički i psihoemocionalni stres tokom treninga i takmičenja.
Za postizanje rekordnih rezultata, nagrada i brzog funkcionalnog oporavka bez štete po zdravlje, sportisti su primorani da pribjegavaju sportskoj farmakologiji. Na Olimpijskim igrama u Sidneju učestvovalo je 600 sportista (112 iz SAD) koji imaju potvrde da boluju od astme i da koriste lijekove za astmatične napade koji su takođe doping.
500 lijekova potpada pod definiciju dopinga. Više od 10.000 naziva preparata koji su sinonimi za ove lijekove. Doping se podrazumijeva kao „biološki aktivna supstanca koja vještački povećava sportske performanse, koristi se na treninzima i takmičenjima sa nuspojavama na organizam i koji se mogu detektovati posebnim metodama“ (definisao prof. Rošen Seifulla – šef laboratorije za kliničku farmakologiju i antidoping kontrolu Moskovskog centra za sportsku medicinu). Za analizu za otkrivanje dopinga u ljudskom tijelu koriste se najmoderniji spektrometri. Zabranjeni lijekovi uključuju anaboličke steroide, derivate muškog hormona testosterona, koji povećavaju mišićnu masu. Koristi ih 90% dizača tegova i 20% žena, 78% fudbalera, 40% sprintera.
Zabranjena je i autohemotransfuzija – transfuzija vlastite krvi radi stimulacije metabolizma kiseonika i povećanja izdržljivosti tijela. Uzimanje diuretika, stimulansa i narkotika nije dozvoljeno. 60% košarkaša američke glavne lige puši marihuanu.
Paradoksalno, ali efedrin kapi protiv curenja iz nosa se klasifikuju kao doping, kao i neki lijekovi koji se koriste za prehladu.
Treba priznati da je u velikom sportu bilo i uvijek će biti korišćenje do određene granice. Dakle, federacije, posebno za ciklične sportove (u kojima se kontinuirano izvodi ponavljanje pokreta, npr. biciklizam, veslanje, plivanje, trčanje…) pokušavaju na sve moguće načine sakriti upotrebu od strane sportista prije određene granice. Kazne do 100.000 dolara i višegodišnje diskvalifikacije od učešća na takmičenjima ne mogu u potpunosti riješiti ovaj problem.
Lance Armstrong, izvanredan biciklista koji je osvojio 7 puta “Tour de France“ je doživotno diskvalifikovan 2012. godine.
Moramo konstatovati da u vrhunskom sportu više možemo čuti da je neko uhvaćen ili nije uhvaćen, umjesto da se raspravlja o tome da li je uzimao ili nije uzimao nedozvoljene supstance.
N. Durmanov, koji je ranije bio na čelu antidoping službe, izjavio je da su treneri potpuno neobrazovani po tom pitanju.(15.02.07.)
A 2016. ‘grom je udario’. Mnogi sportisti su uhvaćeni u upotrebi mildronata i ruskim atletskim reprezentacijama nije bilo dozvoljeno da učestvuje na Olimpijadi u Brazilu.
Postoji 114 oblika sporta. Među njima ima i ekstremnih sa visokim rizikom od povreda, čak i smrti (ski staza brzinom od 140 km na sat, auto trke, planinarenje, padobranstvo, itd.) Vodeći svjetski skijaški trkač Amerikanac Bode Miller je dao iskren intervju u kojem je izjavio da je više puta išao na stazu u stanju jakog mamurluka i koristio ponekad droge. Svi sportisti se osećaju pred takmičenje strah koji parališe normalnu psihomotornu funkciju. Samo onaj ko savlada strah u sebi, u stanju je da pobijedi u takmičenju. Poznato je da strijelci piju 50 grama konjaka “da smire živce” prije takmičenja.
Ako je naučno dokazano da se alkohol može koristiti u nekim sportovima i u borbi protiv straha, onda će ovo biti najbolja varijanta u poređenju sa upotrebom dopinga i droga.
U hitnim slučajevima, prema uputstvu, astronauti bi trebali uzeti malu dozu alkohola. Kako se ne sjetiti „frontovskih sto grama“ prije napada za vrijeme Otadžbinskog rata (1941-1945).
Najbolja opcija za prevazilaženje straha i njegovih varijanti je psihoregulacija, od autogenog treninga do samohipnoze, što je odavno naučno dokazano, ali je još uvijek teško implementirati u sportski život. Davne 1963. godine Evropsko vijeće za doping nije klasifikovalo hipnozu kao doping. (Aleksejev A.V. ‘Prevladaj sebe’. 1978, str. 54)
Kako stoje stvari sa ovim problemom u šahu?
Šahovska takmičenja su značajan stres za igrače.
Potrebni su vam „čelični nervi“. „Neljudska igra i neljudska opterećenja – rekao je Aronian nakon 7-časovne igre. “U toku četvrtog sata sam veoma umoran, počinjem da se zbunjujem, psihološko stanje je daleko od idealnog „. (V. Kramnik).
Tokom turnira, „Stalno sam pod stresom, san mi se postepeno pogoršava i ništa ne pomaže, čak ni pivo“. (B. Jobava). I sami možete citirati na desetine izjava šahista na ovu temu, ali jedna stvar me obradovala. Prvi put u istoriji modernog šaha za mnogo, mnogo godina, iz usta predsjednika šahovske Federacije Rusije, nakon 40. Olimpijade je rečeno: „Čini mi se da oni samo bili strašno umorni… Ponestalo im je energije, posebno u meču sa Amerikom, posebno kod Vladimira Kramnika i Aleksandra Griščuka. Da budem iskren, nikada nisam vidio Grischuka tako umornog, ja bilo je nevjerovatno. Tokom završnice sa Kamskim je bilo vidljivo da je veoma, veoma umoran! A Volođa je igrao primjetno ispod svog nivoa… Ja sam prvi put vidio koliko je to pakleni rad i nevjerovatan stres.”
Konačno, šahovski menadžment je shvatio potrebu po uzoru na druge federacije, da sa reprezentacijom dovede specijaliste – prije svega sportskog psihoterapeuta, terapeuta za masažu, instruktora fizičkog vaspitanja, a onda se igrači neće divlje umoriti.
Svaka država stvara svoju instituciju nacionalnog tima (kako je to rekao I. Levitov). Jermenija preferira akupunkturiste, Kinezi premazivanje stimulativnim kremama. I već se S. Rublevsky posebno zahvalio maseru na pomoći nakon Olimpijade u Norveškoj 2014. godine.
Posljednjih godina opterećenje u šahu se toliko povećalo da igrači padaju u izmijenjeno stanje svijesti (trans), gube svijest (imaju nesvjesticu) pa čak i umiru tokom partije. Otuda potreba za korištenjem biološki aktivnih lijekova za aktiviranje mentalne aktivnosti i brzo vraćanje snage nakon partije.
O dopingu u šahu.
Kijevski advokat G.I. Ginsburg, zastupajući interese R. Ponomarjova u neuspjelom meču sa G. Kasparovom, pozivajući se na Silvija Danailova, izjavio je da svima u šahovskom svijetu poznato da Kasparov uzima doping, ali nikad nije testiran. (Vijest nedjelje. 4. decembar 2003.)
V. Ivanchuk se nije pojavio na kontrolnom pregledu i sve je prošlo nekažnjeno. Bez obzira na izjavu K. Ilyumzhinova (1.08.2007.) da FIDE ima antidoping odjeljenje i da se na velikim takmičenjima vrše provjere krvi na doping – nejasno je koji doping se može tražiti kod šahista? O problemu dopinga među šahistima nigdje se nije naučno raspravljalo. U tome ima mnogo nejasnoća i kontradikcija. Ako je dozvoljeno da za 6 sati igre popijete 4 šoljice kafe, 2 čaše Coca-Cole, pa kako protumačiti ovu kontradikciju. Kafa sadrži stimulans kofein. Svi veterani, ali u sadašnje vrijeme i mlađi ljudi uzimaju lijekove, multivitamine, dodataka ishrani. Ko ovo prati? Boris Kutin (Slovenija), šef Komisije za žalbe FIDE, najavio je doping kontrolu. „Ovo je neka vrsta misterije za mene. Zašto trebate provjeravati velemajstore?
Gdje je lista zabranjenih preparata koje ne smiju koristiti? I šta da radimo ako se otkrije zabranjena supstanca u njihovom tijelu? Ova pitanja još uvijek nisu navedena u pravilima održavanje turnira.“
Zato je G. Kasparov bio u pravu kada je 2002. godine na konferenciji za novinare izjavio – “Ja sam protiv doping kontrole, i ako bih morao da dam uzorak, onda bih odbio. Ne želim da izgledam kao budala jer nema podataka o lijekovima koji povećavaju mentalne sposobnosti osobe. Šah nije sport gdje je doping kontrola primjenjiva u svom izvornom značenju „
G. Kasparov nije u pravu kada navodi da nema podataka o lijekovima koji poboljšavaju stanje mentalnih ljudskih sposobnosti. Ima ih na desetine… A bez njih savremenom čovjeku više nije moguće. Očigledno, doping kontrola je nemoguća u šahu. Ishrana šahista pod stresom, upotreba aditiva u hrani zahtjeva naučno istraživanje i raspravu, kao i piće i obroke tokom turnirske partije. Poseban problem su alkohol i šah. U oktobru 2012. na Internetu na sajtu CHESSPRO.RU objavljen je članak velemajstora Adrijana Mihalčišina “I mi imamo režim”, u kojem su prvi put otvoreno u štampi imenovani ruski velemajstori alkoholičari: Kholmov, Lutikov, Stein, Vyzhmanavin, itd. U prošlosti – Čigorin i Aljehin.
Upečatljiva epizoda bila je kada su Gideon Stahlberg i Mark Taimanov, koji su trebali igrati jedan protiv drugog u sljedećem kolu, odlučili da ručaju zajedno prije partije i prvi je popio flašu konjaka i 4 flaše piva.
U 4. satu igre, u beznadežnoj poziciji, Stahlberg kao da se probudio i igrao na vrhunskom nivou, pa je Taimanov jedva izvukao remi. Koliko je Taimanov popio nije navedeno.
Sramotno, ali istina, kada je trener studentskog tima otišao u inostranstvo, provodio je sve svoje dane pijući. Dakle, problem alkohola i šaha takođe treba da bude uvršten u registar medicinskih i psihičkih problema šahovskog sporta.
Preneseno iz knjige : N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa
Piše: Emil Sutovski
Prije 135 godina (19. marta 1889. godine) rođen je Grigorij Jakovljevič Levenfiš. Veliki šahista i istinska ličnost. Danas njegovo ime nije poznato, ali Levenfiš nije bio samo izvanredan igrač, već i izuzetan analitičar i autor najboljih knjiga svog vremena.
Njegova karijera u velikom šahu trajala je pet decenija, a vrhunac joj nije bila pobjeda, već nerješen rezultat. Nerješen meč 1937. godine sa samim Botvinikom. Četrdesetosmogodišnjeg Levenfiša, koji je osvojio dva uzastopna prvenstva Sovjetskog Saveza, izazvao je priznati lider sovjetskih šahista, pobjednik Nottingema, dvadeset šestogodišnji Botvinik. I Levenfiš je izdržao. Meč se igrao do 6 pobjeda, a pri rezultatu 5:5 proglašen je nerješen. I Levenfiš je uspio da pobiedi tih 5 partija protiv Botvinika. 5 partija od 13. Zamislite!
Meč je završen nerješeno – i Levenfiš je odbranio svoju titulu, postavši moralni pobjednik takmičenja.
Trebalo je mnogo prije toga. Sjajan talenat, prvi i jedini nastup u inostranstvu – istina, Karlsbad 1911. nije bio po mjeri mladog majstora. Prilično uspješni nastupi na Moskovskim međunarodnim turnirima (1925, 1935) i osvajanje prvenstava Sovjetskog Saveza. Ali bilo je tu i drugih oblasti njegovog života. Ozbiljno obrazovanje (hemijski tehnolog) i rad u struci, odlazak na mnogo godina iz šaha… Bile su to teške i još teže godine. Tek posle četrdesete Levenfiš postaje profesionalni šahista. Ne zbog dobrog života – počela je borba protiv onih koji ‘štete proizvodnji’, i jednom prilikom je Grigorij Jakovljevič jedva izbegao taj mlin – i otišao je od takve optužbe dalje, u šah. Bio je komplikovan čovjek. Pametan. Nezavisan. Ponekad oštar. Ali pošten i inteligentan. Ako hoćete, starorežimski.
O njemu se mogla pisati istorija tog vremena. Rođen je u malom gradu kod Lođe – tako da je sa Akibom Rubinštajnom praktično bio zemljak. Otišao je u Sankt Peterburg da upiše institut, ali je tamo i ostao. Zatim Prvi svetski rat, revolucija, građanski rat, Staljinove čistke, Drugi svetski rat, otopljavanje…
Jakov Isaevič Nejštadt mi je rekao da se mnogo družio sa Levenfišem pedesetih godina, kada je majstor preselio u Moskvu iz omiljenog mu Petrograda/Lenjingrada. Preselio se radi svoje (četvrte ili pete po redu) supruge – koja je bila mnogo mlađa. Stabilnosti u tom pitanju nikada nije bilo – bio je oženjen nekoliko puta, ali nikada nije djelovao kao srećan čovek. Ali voljeli su ga malobrojni. Ali su ga poštovali – gotovo svi. I pored truda Botvinika, koji je u Levenfišu vidio ličnog i klasnog neprijatelja. Zaista, i maniri Grigorija Jakovljeviča bili su predratni, i govorio je na pet jezika, a na ruskom, kako se seća Nejštadt, ne kao svi, već u izgubljenom pre-revolucionarnom stilu, i pri tom je stalno dolazio u sukob sa Botvinikom. Kao u 1937. godini, razbijajući mit o očiglednom lideru sovjetskih šahista, tako i kasnije, pomažući Smislovu. Sa Vasilijem Vasiljevičem, on se ne samo pripremao za turnire i mečeve, već su napisali klasičnu knjigu o topovskim završnicama. Isto, kako se sjeća Smislov, glavni rad je obavio upravo Levenfiš. Takođe je postao autorom sjajnog samoučitelja – knjige koju je čitalo hiljade sovjetske djece. Takođe je trenirao – i pomagao mladim šahistima. Tako je, zahvaljujući Levenfišu, mladi Boris Spaski dobio stipendiju, na kojoj je živjela čitava njegova porodica u gladnim posleratnim godinama.
Levenfiš je bio i drugačiji. Imao je komplikovan karakter, kako se sjeća Nejštadt. Naravno, teško je bilo u takvom vremenu preživeti, posebno kada te svjetski šampion, simbol sovjetskih šahista, progoni na svih stranama. Čak i u Botvinikovim uspomenama, kroz antipatiju prema Levenfišu prolazi takva crvena nit, da je u djetinjstvu mislio da je upravo taj neprijatni Levenfiš stajao iza prijave talentovanog kompozitora studija Kaminera, koji je postao žrtva Staljinovih čistki.
Grigorij Jakovljevič je preživio. Sa dostojanstvom. Iako mu je bilo teško, i živio je skromno. Preživjelo je i njegovo nasljeđe – sjajne partije, duboke analize završnica, interesantni članci. Koliko je bio jak na vrhuncu? Pretpostavljam da bi 1938. godine on igrao možda ne sjajno, ali dostojno, na Avro turniru. Na onom gdje je imao pravo da igra, braneći svoj naslov šampiona SSSR-a u duelu sa Botvinikom. Nisu ga pustili. Kako bi izgledao turnir, ako bi Lasker i Levenfiš bili dodati osmorici učesnika? Ostaje nam samo da nagađamo. Pretpostavljam da bi Grigoriju Jakovljeviču bilo teško, ali ne bi propao, imajo bi mali minus. Vjerovatno je u tom trenutku bio deseti na svijetu po snazi.
Uopšte, Grigorij Jakovljevič, iako nije bio aristokrata, nešto je tako imao u sebi. Visok, impozantan, ponosan – već krajem tridesetih bio je previše drugačiji. I vjerovatno su ga samo visoki šahovski uspjesi, zajedno sa nekim srećnim okolnostima, spasili od tragične sudbine. Ipak, bila je dovoljno dramatična. Praktično je bio osoba iz drugog vremena, iako je doživeo ‘odmrzavanje’, ali nije ga doživio. Ali to su šahovske veličine – prošlo je više od šezdeset godina od smrti Levenfiša – a mi ga još pamtimo. Pamtimo, a ako ne možemo reći da ga volimo, onda ga poštujemo i cijenimo. Dakle, sve nije bilo uzalud. Grigorij Jakovljevič Levenfiš (1889-1961).
-Preneseno sa fejsbuka-
Više od 100 ljudskih fizioloških funkcija ima dnevnu periodičnost. Ljudska kreativna aktivnost poklapa se sa maksimumom solarne aktivnost. Njegove radne sposobnosti se uvećavaju. Sinhronizacija bioritma poboljšava radnu sposobnost. Letovi sa zapada na istok desinhroniziraju bioritme i zahtijevaju adaptaciju tjelesnih funkcija od 2 dana do 2 nedjelje. Postoji 23-dnevni fizički ciklus, 28-dnevni emocionalni ciklus, 33-dnevni intelektualni ciklus bioritma. Svaki ciklus ima pozitivne i negativne periode. U pozitivnom periodu poboljšava se radna sposobnost i funkcionalna aktivnost. U negativnom periodu je obrnuto. Posebno su opasni kritični dani kada se pozitivan period prelazi u negativan.
Preventivne mjere tih dana omogućile su smanjenje stope saobraćajnih nezgoda u moskovskoj regiji za 40%. Istovremeno, određeni broj naučnika ne razmatra teoriju bioritma ispravno. U SAD u 5 hiljada avionskih nesreća nije otkrivena nikakva povezanost s ljudskim bioritmom.
Vanredni profesor Letonske poljoprivredne akademije S.S. Solovjev je proučavao bioritme šahista i donekle otkrio zavisnost uspjeha šahista na takmičenjima od njihovog bioritma.
U periodu 2000–2014. proučavao sam vezu između bioritma šahista sa njihovim sportskim uspjesima. Za razliku od studija S.S. Solovjeva, uporedio sam rezultat partije upoređujući bioritmove oba igrača u svakom kolu turnira, a ne sa konačnim rezultatom turnira.
Analizirani su vodeći međunarodni turniri na kojima su učestvovali šahisti koje je FIDE rangirala među 50 najboljih.
Bioritmovi igrača mogu se dobiti na internet stranicama u digitalnom ili grafičkom obliku, s naznakom starosti šahista.
Evo analize jednog od kola međunarodnog turnira u Bakuu održanog 20.04–5.05. 2008.
4. kolo – 24.04. Kamsky – Grischuk. Partija je završena remi. Bioritmovi Kamskog su bili mnogo bolji od Grischukovog i njega je trebalo da pobjedi. Fizičko stanje – 90%, emocionalno stanje – 70%, intelektualno stanje – 80%. Grischukovo fizičko stanje je minus 90%, emocionalno – 78%, intelektualno – minus 20%. Dakle, rezultat ove partije igre nije bio povezan s bioritmom igrača.
Osoba, kao biosocijalno biće, osim bioritma, ima i mnoge druge faktore koji utiču na rezultat partije. Prisjetimo se remija velemajstora za 10–14 poteza, kada igrači još nisu napustili otvaranje ili, u teoretskom rremiju, nastavljaju da igraju do golih kraljeva.
U partiji Adams – Navara, pobjedio je Adams. Njegovi bioritmovi bili bolji. Njegovo fizičko stanje je minus 60%, emocionalno – 94%, intelektualno – 94%. Navarino fizičko stanje je 20%, emocionalno – 20%, intelektualno – 40%. Adamsovi emocionalni i intelektualni ritmovi su bolji i njihovo stanje je važnije od fizičkog bioritma.
Partija Bacrot – Karjakin. Remi. Karjakin je imao bolje bioritme. Nije povezano sa bioritmom.
Partija Wang-Yue – Čeparinov. Bijeli je pobjedio iako je igrao sa najgorim bioritmom. Nije povezano sa bioritmom.
Partija Svidler – Radjabov. Remi. Radjabov je imao bolje bioritmove. Nije povezano sa bioritmom.
Partija Inarkijev – Gašimov. Remi. Gašimovljev bioritam je bio gori. Nije povezano sa bioritmom. Partija Mamedjarov – Karlsen. Bijeli je pobjedio, nije povezano sa bioritmom.
Od 7 partija, samo jedna je imala vezu između rezultata i bioritma organizma. Slična, statistički nepouzdana veza između rezultata partije sa tjelesnim bioritmovima su praćene i na drugim turnirima.
Nije bez interesa i takmičenje na Svjetskom kupu 2008. godine.
B. Gelfand je pobjedio R. Ponomarjova. Što se tiče godina, bio je značajno stariji. Njegov bioritam u to vrijeme bio je mnogo gori od bioritma Ponomarjova. Svi su bili u negativnoj fazi, ali za Ponomarjova svi bioritmovi su bili u pozitivnoj fazi. Motivacija Ponomarjeva bila je veća. Čak je Pionomarjov kupio kartu unaprijed za dan poslije finala, uvjeren da će igrati u finalu. Prema mišljenju stručnjaka, memorija i radna sposobnost Ponomarjova su bili najviši. U partijama po klasičnom tempu i rapidu nije odlučen pobjednik.
Tek u blicu, gdje je uloga slučajnosti velika, odlučen je pobjednik.
Šta bi bilo da meč u brzopoteznom šahu nije imao samo 4 partije već 10?
Pogledajmo bioritmove igrača V. Ananda i M. Carlsena u meču za svjetskog šampiona u Sočiju 7–28. 11.2014 Anand je izgubio meč rezultatom 6,5–4,5.
U prvoj partiji, Anandov bioritam je bio bolji. Fizički 32%, emocionalni 24%, intelektualni – minus 61%. Carsen je imao, respektivno, minus 70, minus 60%, minus 84%. Rezultat partije je bio remi. Nije ustanovljena povezanost bioritma sa rezultatom te partije.
Druga partija. Anand gubi crnim figurama. Njegov fizički bioritam je bio mnogo lošiji, emocionalni nivo mu je bio mnogo bolji, a intelektualni nivo približno jednak.
U trećoj partiji Anand pobjeđuje bijelim figurama. Kao i u drugoj partiji njegov fizički ritam je mnogo lošiji – minus 44%, emocionalni je mnogo bolji – 79%, naspram minus 96%, intelektualni – jednak, u negativnoj fazi, sa vrlo niskim indikatorima.
Četvrta partija je remi. Anandov fizički ritam je lošiji – minus 66, naspram 96. Emocionalni ritam je bolji – 90, naspram minus 99. Intelektualni ritam je jednako loš – minus 98.
Peta partija je remi. Anandov fizički ritam je opet lošiji minus 95, Carlsen ima 69. Emocionalno je opet bolji u Ananda-100, Carsen ima minus 91, intelektualni je jednako nizak – minus 97 i minus 83 respektivno.
Šesta partija. Anand gubi crnim figurama. Anand ima odgovarajuće stanje bioritmova. Fizički ritam je mnogo lošiji – minus 99, naspram – 47. Emocionalni je bolji – 97, Carlsen ima minus 80, intelektualni podjednako loš – minus 91 i minus 72. Oba igrača nisu primijetila potez koji bi spasio Ananda u partiji, o čemu su pisali svi mediji.
Sedma partija. Remi u potezu 122, kada su ostali top i konj protiv topa. Anand je grizao nokte tokom utakmice, a Carlsen često treptao je kapcima kada je teško razmišljao. Bioritmovi igrača su isti kao u šestoj partiji.
Osma utakmica. Remi. Bioritmovi su u istom trendu. Deveto i deseta partija je završena remijem. Bioritmovi počinju da se mijenjaju. Anand ima fizički ritam minus 28, Carlsen ima minus 73. Emocionalni je po prvi put Carlsenov ušao u pozitivnu fazu, ali je još gori nego Anandov. Carlsenov intelektualni nivo se poboljšao.
Jedanaesta partija je stavila tačku na meč. Opet crnim figurama Anand gubi. Imao je najbolji fizički ritam – 48%, Carlsen je imao minus 99%, emocionalni ritam je otišao u negativnu fazu – minus 41%, Carlsen – 73%. I intelektualni bioritam je postao bolji kod Carlsena – 65% nego kod Ananda – 35%. U toj partiji je Anand namjerno izabrao varijantu sa gubitkom kvaliteta. Posle partije je rekao da je to bila nervozna odluka. Analiza je pokazala da je u 9 partija Anandov emocionalni ritam bio bolji, ali lošiji fizički ritam. Važnost emocionalnog ritma je važnija od fizičkog. Sa jednakim bioritmovima možete pobjediti partiju, izgubiti ili remizirati. Anand je za šahovskim stolom izgledao rezervisanije, čvršće. Carlsen je češće mijenjao položaje, naginjao je glavu do nivoa šahovske table, prekrstio noge i sjedeo ležeći na boku. Možda je to odražavalo stanje emocionalnog ritma.
Ostaje nejasno pitanje: kako se loš fizički bioritam može kombinovati sa dobrim emocionalnim bioritmom. Iako su poznati takvi slučajevi poznati (primjer P. Korchagina) veza između bioritma i rezultata partije nije se pokazala. Potrebna su detaljnija klinička i psihofiziološka istraživanja šahista tokom turnira.
U januaru 2007. godine, na sajtu časopisa 64, Dana Strelkova, kao astrolog-konsultant, istakla je povoljne i nepovoljne dane kalendara. Naša analiza je pokazala da ne postoji direktna zavisnost rezultata partije od astrološke prognoze. Previše faktora utiče na igru šahista, koji ponekad određuju nepredvidive rezultate. U poslednjih godina nisam zapazio više publikacija poput naše.
Višefaktorska priroda šahovske igre određuje neizvjesnost rezultata šahovske partije i nepredvidivost prognoza u šahovskom sportu. Godine 1965. V. Messing je predvidio pobjedu M. Talja u meču sa B. Spaskim. Ali ispalo je obrnuto. E. Sutovsky je dao pisano predviđanje na internetu o rezultatima učesnika turnira za titulu svjetskog šampiona u Meksiku, koji je osvojio V. Topalov. Prognoza nije imala nikakve veze sa konačnim rezultatom. A. Nikitin je predvidio pobjedu A. Grischuka u meču sa B. Gelfandom. Gelfand je pobjedio. Posebno su indikativne prognoze mnogih stručnjaka na turniru kandidata 2014. godine za meč sa novim svjetskim prvakom M. Carlsenom. Niko nije dao prednost V. Anandu, koji je doživio poraz od M. Carlsena u prvom meču. Ali, suprotno svim prognozama, V. Anand je pobijedio, a zatim izjavio: “Ne mogu objasniti svoj pad i uspon.”
Preneseno iz knjige : N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa
Zakon o sportu mora da se mijenja i da se ispravi nepravda učinjena prema šahu.
Do tada ćemo imati situaciju da se sudovi, nažalost moram reći, rugaju, sportskoj veličini kao što je Bozidar Bonja Ivanovic.
Sa druge strane, Predrag Nikač (Pedja Lovac) nekadašnji prvak svijeta i aktuelni viceprvak svijeta u konkurenciji slijepih i slabovidnih ne može da dobije zasluženu penziju.
Na kraju, mora se konstatovati i sjajan odnos Ministarstva sporta i mladih prema ŠSCG, u poslednje 3 godine, ali promjena Zakona je nužna, da ne bi dolazili u situaciju da Zakon poništava najveće državno priznanje – Trinaestojulsku nagradu.
-Preneseno sa fejsbuka-
DALEKO JE ZNANJE I PRAVDA …
Nakon odbijenih žalbi od strane Upravnog i Vrhovnog suda prije nekoliko godina, prošle sedmice stigla je i odluka Ustavnog suda koji me obavještava da je moja žalba odbijena. Tako je ovaj predmet, koji je duboko ušao u šestu godinu, završen u Kući pravde a meni ostaje da se pitam kako može neko da donese novi zakon i poništi odredbe prethodnog kojim se drastično krše prava sportista stečena prije više od deset godina ?!
Ukratko podsjećam da mi je 2008. godine Ministarstvo kulture i sporta dodijelilo zvanje – Vrhunski sportista Crne Gore, da bi Ministarstvo sporta i mladih, na čijem je čelu bio vaterpolista, 2018. godine ukinulo tu odluku i uneredilo moj status četiri stepenice ispod ostalih sportista. Takvo poniženje prihvatio sam u nadi da će pravosudni sistem prepoznati taj nedostojan čin tvoraca novog zakona koji su šahu zadali prljav udarac ispod pojasa. Utoliko prije što je time srušen i status Sportiste godine u Crnoj Gori za koji sam dva puta imao čast da se izborim 1977. i 1981. godine. Još nepristojniji epilog tog čina je nepoštovanje Trinaestojulske nagrade koju mi je stručni žiri dodijelio 2006. godine “za rezultate ostvarene u šahu”.
I laici znaju da je retroaktivna primjena zakonskih rješenja u suprotnosti sa povjerenjem u pravosudni sistem a institut stečenog prava trebalo bi da garantuje upravo njegovu stabilnost i pouzdanost. Da ne bi dolazilo do takvih konfuzija potrebno je kompleksnije razmotriti i usaglasiti zakone prije njihovog usvajanja. A upravo pomenuti zakon iz 2018. godine sazdan je po unaprijed skrojenom scenariju, više po mjeri interesnih struktura nego realnog sistema vrijednosti. Zato je proizveo mnogo gnjeva kod sportista, klubova i saveza koji se smatraju oštećenim, Ali ja ću se samo osvrnuti na tumačenje o vrednovanju vrhunskih sportskih rezultata po kome se uspjesi priznaju i nagrađuju samo u sportu koji je na programu MOK -a. Takva isključivost zadire u ljudska prava i slobode djece i omladine koji žele da se bave sportom. Šah bi trebalo tu da ima posebnu ulogu jer zdravu čovjekovu ličnost čini jedinstvo zdravog duha i tijela. Začudo, naš zakon ne priznaje ni Šahovsku Olimpijadu na kojoj učestvuje blizu 200 zemalja svijeta.
U starim hronikama je zabilježeno : – Šah je rat između dvije vojske bez ljudskih i materijalnih razaranja. Antčka olimpijska ideja imala je istinske i humane ciljeve koji su se ogledali u božanskoj poruci da se prekidaju ratovi za vrijeme igara. Prve igre održane su 776. godine p.n.e. a poslednje 393. godine. U dužem periodu držale su se podalje od politike ali sve veća popularnost igara inspirisala je političare i sveštenstvo da tu pronađu svoje interese. Slične pritiske trpi i MOK da sankcioniše sportiste koji nikakve veze nemaju sa ratovima.
MOK priznaje FIDE kao jedinu svjetsku instituciju koja planira i realizuje program šahovskih takmičenja. FIDE je osnovana u Parizu 1924. i bilo je interesovanja da se ove godine uvrsti u program Olimpijskih igara u Parizu i proslavi 100 godišnjica osnivanja. Prema nekim informacijama MOK i FIDE su bili blizu dogovora ali je zbog stava MOK -a da se šah igra po ubrzanom tempu FIDE s pravom odustala jer bi to značilo gašenje klasičnog šaha. MOK nije uvažio ni činjenicu da je drevna igra starija od njega punih 14 vjekova. No, čini se da je Olimpijada u Japanu 2020. godine, sa blizu 12 hiljada učesnika, upozorila MOK da zbog organizacionih problema, smanji taj broj za hiljadu ili dvije. Šta bi tek značilo da još 3000 šahista doputuje u Pariz suvišno je reći. A postojalo je rješenje da se obave kvalifikacije po kontinentima i tako dobije 14 najboljih zemalja sa deset puta manjim brojem učesnika.Kako god bilo, sporazum je izostao a šahistima je otvorila vrata Budimpešta od 10. do 23. septembra.
Moj slučaj ostaje kao nerješiva enigma a pravda je daleko u tuđoj zemlji…
-Preneseno sa fejsbuka-
Piše: Emil Sutovsky
Prije tačno 100 godina počeo je prvi posleratni superturnir.
11 šahista na dvokružnom turniru.
Prvi put od 1914. godine bilo je moguće okupiti tri nesumnjivo najbolja igrača na svijetu: Kapablanku, Laskera i Aljehina.
New York 1924. postao je najsjajnija stranica u istoriji. Neumorni Lasker, koji je te godine napunio 56 godina, pobijedio je sjajnim rezultatom sa 16 poena iz 20 partija.
Često pišem o veličini drugog svjetskog prvaka, kojeg mnogi potcjenjuju. Ovo je bio njegov prvi veliki nastup od gubitka titule 1921. I mnogi su starca već otpisali, a ovo je bio tako fenomenalan uspjeh.
Svjetski prvak Kapablanka, koji u prethodnih osam godina nije izgubio nijednu turnirsku partiju, zaostao je za poen i po, ne mogavši odoljeti pritisku Ričarda Retija, koji je prvi put primjenio svoje otvaranje u New Yorku. Capa je igrao dobro, savladao je inače Laskera (1,5:0,5), ali je mnogo remizirao.
Aljehin se ponovo pokazao kao vrhunski igrač, ali je u isto vrijeme već zaostajao 4 poena za Laskerom i 2,5 za Capablankom. Najambiciozniji ofanzivni genije otišao je u Njujork da pobjedi – ali je na kraju turnira shvatio da će šampionski snovi ostati samo snovi ako ne preoblikuje svoju igru. Nakon New Yorka počeo je da radi kao nikada prije, a tri godine kasnije osvojio je titulu.
Turnir je bio veoma interesantan – kako u igri, tako I u smislu ličnosti. Pored pomenutih, igrali su veterani Marshall, Maroczy i Yanovsky. Amerikanac se generalno dobro pokazao, završio je kao četvrti.
Reti se pokazao ne samo kao perspektivan, već i jak borac, koji je ušao u prvih pet.
Maroczy se ustvari upravo vraćao šahu nakon duge pauze. Bio je među ‘top-5’ igrača na samom početku vijeka, ali je dugo napustio šah, pa se 50% u takvom sastavu može smatrati uspješnim rezultatom.
Ostali se upamćeni prema pojedinačnim partijama – slikovito je prokomentarisao partije i sopstvene (ne)uspjehe Tartakover. Eduard Lasker – propuštena pobjeda u partiji sa sjajnim prezimenjakom (inače, ovaj par je ostao jedini par prezimenjaka na bilo kom super turniru), Bogoljubov – odlična pobjeda nad Retijem, sve poteze u kojima bi odobrio i šahovska mašina našeg vremena. Smiješno je što je Reti pobijedio u revanšu protiv Bogoljubova – i dobio je prvu nagradu za ljepotu – iako u njoj nisam našao ništa posebno.
Objavljeno je nekoliko knjiga o ovom turniru – najpoznatija je Aljehinova – i generalno je turnir bio značajan.
Trojica briljantnih šahista na vrhuncu ili oko njega bila su izuzetno rijedak slučaj na jednom turniru. Osim toga, bilo je to vrijeme otkrića u otvaranju – pored Retija, ovdje su se isticali Bogoljubov i Aljehin. Generalno, bio je to lijep turnir. I igrali su iznenađujuće dobro – otvorite knjigu ili bazu podataka sa partijama i prosudite sami.
-Preneseno sa fejsbuka-
Nokaut turniri predstavljaju najbolji model šahovskog takmičenja, omogućavajući uvid u psihofiziološke mehanizme borbe za šahovsku nadmoć. O tome bolje može govoriti sam igrač.
Evo šta kaže velemajstor Sergej Šipov komentarišući turnir za Svjetski kup u Hanti-Mansijsku 2005. godine: „Nokaut turnir je pakleno napet, dovodi do stresa. Nema mjesta greškama!… Dugo se pripremaš, usmeravaš, sagorjevaš, a onda u borbi dođe trenutak kada više ne možeš kontrolisati sebe. Igra teče spontano, glava i ruke djeluju same od sebe, umorno od napetosti nervni sistem više nije sposoban upravljati njima. Sjećam se… u dobro poznatoj, očekivanoj poziciji odigrao sam potez koji nisam pripremao, niti analizirao prije partije. Zašto? Ni sam ne mogu razumjeti to do danas, iako je prošlo 6 godina“.
Velemajstor Darmen Sadvakasov (rating-2612) izgubio je od velemajstora Levona Aronjana (rating-2724) dvije partije, iako je mogao ostvariti bolji rezultat. Prethodno je pobjedio V. Korčnoja rezultatom 5:3 i A. Karpova 4,5:3,5. U obe partije imao je dobijene pozicije. „I tada se nešto desilo sa mnom. Počeo sam se nervirati i dugo razmišljati. Nakon partije, čak me Levon pitao: Zašto si tako dugo razmišljao i igrao loše poteze? A ja sam se bojao da napravim greške… Ukratko, uspio sam brzo izgubiti očigledno bolju poziciju“. Tako zaključuje D. Sadvakasov da, na kraju krajeva, odlučuje ne samo sposobnost dobrog igranja šaha, već i čelični živci. A Sergej Šipov, bliži nego bilo ko od šahista, došao je do naučnog rješenja ovog zlokobnog problema. On piše: „Očigledno je da blizina pobjede deluje destruktivno na svijest igrača – oni jednostavno nisu u stanju da igraju u svojoj uobičajenoj snazi „.
„Nema ništa teže nego dobiti dobijenu poziciju“ (Z. Taraš).
U ovoj paradoksalnoj rečenici krije se fenomen koji do danas nije dobio naučno objašnjenje.
Sjetimo se međunarodnog turnira 1925. godine u Moskvi. A. F. Iljin – Ženevski igrao je protiv E. Laskera. Dan prije ove partije odigrana je partija u kojoj je A. F. Iljin – Ženevski, žrtvujući kraljicu, pobjedio samog Kapablanku. Lasker je pomislio: ako je moj protivnik, žrtvujući kraljicu, pobjedio, zašto i ja ne bih mogao to učiniti? On žrtvuje kraljicu za topa, laku figuru i pješaka. Protivnik je uznemiren. U svoju pobjedu nije sumnjao, misleći da Lasker nije primjetio gubitak kraljice. Ali kako dalje igrati, nije znao. Prethodni planovi su propali, a novih još nije bilo. I nastavlja, po inerciji, igrati poteze prema prvobitnom planu, uvjeravajući se u njihovu besmislenost i neusklađenost, zalutao je, a to već nije bilo dobro. Tako je i ispalo, partija je bila izgubljena. (B. S. Vajnštajn. Mislilac. M. 1981).
Bivši svjetski šampion u šahu A. Aljehin dao je veoma jasan opis ovog fenomena. „Nakon postizanja dobijene pozicije dolazi do čudnog opuštanja napetosti, rijetko se bira plan koji vodi do tehnički najjednostavnije pobjede“.
Najbliže odgovoru na pitanje – zašto se gubi dobijena partija – došao je još 1928. godine lenjingradski majstor P. A. Romanovski.
17-godišnji M. Botvinik, imajući prednost u partiji i ne čineći greške, odigrao je remi sa A. Batujevim. M. Botvinik je pokazao partiju P. Romanovskom. „Kako sam mogao da ne pobjedim?“.
„Pošto nisi pobjedio, Miša,“ došao je miran odgovor, „znaj da tvoja podsvijest to možda i nije baš željela.“ Zašto podsvest nije želela? Koja je uloga podsvjesti u šahovskoj igri? Odgovori na ova pitanja mogu se pronaći u psihoanalitičkoj teoriji Z. Frojda o lapsusima, greškama, izrečenim riječima, nespretnostima i u fiziološkoj teoriji I. P. Pavlova, koje je akademik P. L. Kapicu nazvao osnivačima učenja o visokim nervnim aktivnostima čoveka.
Istraživanja američkih naučnika pokazala su da u svijesti čovjeka genetski postoje procesi koji se suprotstavljaju prvobitnom namjeravanju, nazvani „ironičnim fenomenom“ (D. Wegner). Pritisak na svijest izaziva neželjeno ponašanje. Šahisti znaju da partije igrane pod prisilom, s ciljem pobjede, često završe porazom. Radi zakona kontraefekta koji se jasno manifestuje u medicini, posebno u seksopatologiji i njenom liječenju. Drugim riječima, ako se jako trudite – ništa neće uspjeti. Ovo suprotstavljanje svijesti pojačava se u situacijama stresa, umora, potištenosti, napetosti i žurbe.
Otkriti mehanizam greške nije lako. Potrebno je postati svjestan nesvjesnih, skrivenih namjera i želja. Navešćemo nekoliko primjera iz ličnog iskustva.
Autor je učestvovao na seniorskom prvenstvu Izraela 2006. godine. Njegova snaga u igri bila je prva kategorija. Turnir je imao 9 kola. U prvom kolu izgubio je od znatno jačeg igrača, kandidata za majstora, koji je imao 400 poena veći rejting. Bio je poražen bez grubih grešaka. Zatim je usledilo najinteresantnije. U preostalih osam partija, gdje je snaga protivnika bila otprilike ista kao njegova, sticao je materijalnu prednost (kvalitet, pješaci, figura) i dobijene pozicije, a samim tim i partije. Svjedok tome bio je posmatrač, učesnik turnira, šampion Izraela 2005. godine, majstor A. Kaminik. Međutim, u četiri partije, mnogo prije kraja vremena za igru, predlagao je remi, a protivnici su rado prihvatali.
Preostale četiri partije izgubljene su zbog grubih propusta. Razlog je jedan. Za autora su partije na turnirima povezane s vožnjom autobusima po strogo utvrđenom rasporedu. Ako zakasni na autobus koji ide van „zelene linije“, van Izraela, gdje autor živi, može propustiti povratak kući. Putovanje stopiranjem, – nije sigurno u uslovima izraelsko-palestinskog sukoba.
Jednom, zakasnivši na autobus, morao je noćiti u drugom gradu na klupi. Na taj način, stvorila se jak, životni stav o neophodnosti pravovremenog povratka kući. Nesvjesna želja (da se vrati kući) potisnuta tokom igre, osvećuje se greškama kako bi se partija završila brže i kako bi se stiglo na autobus. Veoma je karakteristična poslednja partija turnira, koja se igrala u petak, pred subotu, kada javni prevoz prestaje sa radom još ranije.
U francuskoj partiji, gdje sam igrao crnim figurama, do 18. poteza imao sam figuru više i dva pješaka više. Smatrajući da je partija već dobijena, počeo sam praviti poteze bez plana, nekoliko puta nudeći razmjenu kraljica protivniku, što mu je omogućilo da povrati 2 pješaka. U 30. potezu, protivnikova top napao je moju kraljicu. Umjesto da odvedem kraljicu sa ugroženog polja, posle dugog razmišljanja, pravim potez drugom figurom, na drugom krilu, koristeći mentalne slike koje nisu bile u stvarnosti. Protivnik uzima moju kraljicu i meni preostaje samo da se predam.
Podsvjest likuje. Ja sam slobodan i mogu stići na autobus. Svijest je razočarana. Samo 2 poena na turniru i predposlednje mesto.
Ali već za dva dana mogao sam se ponovo uvjeriti u ispravnost teorije Z. Frojda o greškama. Kao jedini preostali učesnik prethodnog turnira, učestvovao sam na novom turniru slične snage, ali gdje nije bilo potrebe žuriti kući, jer sam boravio kod prijatelja gdje se igralo. Rezultat – 50% poena. Razlika je statistički značajna.
Drugi primjer. Na ekipnom prvenstvu Izraela, jednom prilikom, moj protivnik bio je dječak od 9 godina, s bujnom kosom. Već nakon nekoliko poteza primjetio sam tragove manikira kod njega i pažljivijim posmatranjem shvatio da je preda mnom djevojčica. Autor, kao dječji ljekar-neurolog i psiholog, čitavog života je radio s djecom koja imaju poteškoće u učenju i ponašanju. Trudio se da promeni njihovo stanje na bolje, ispravlja mane, kompenzuje u životu. U psihoterapeutskom djelovanju trudio se da im usadi uspjeh u svim poduhvatima. Čitav život im je činio samo dobro. Nije mogao nanijeti patnju i bol djetetu. To je bio njegov nesvjesni stav. Bio je osuđen da ne pobjedi devojčicu. Divio se tome što „unuka igra s djedom“. Zanimalo ga je gdje će napraviti grešku i u čemu. Kakva je psihologija male djevojčice protiv odraslog? Ukratko, više nije igrao… I zaista, prošao sam pored dva dobitnička nastavka, čak ih nisam ni razmatrao. I tek tada, kada sam vidio da se devojčicin pješak nepovratno pretvara u slobodnjaka i da nema smisla gubiti vrijeme na odupiranje (šta ako napravi grešku), jer mogu zakasniti na autobus (opet nesrećni autobus), predao sam se.
Psihoanaliza nije jednostavan metod spoznaje. Potrebno je stručno znanje. Ali ni ono ne iscrpljuje sve mehanizme grešaka. Z. Frojd je pisao: „…ostaje otvoreno pitanje da li unutar zdravog uma postoje i drugi momenti sposobni, na sličan način nesvjesnim motivima i umjesto njih, generisati na osnovu tih odnosa greške i simptomatsko djelovanje. Odgovor na to pitanje nije dio mog zadatka.“ (Z. Freud. Psihologija nesvesnog. „Prosveta“. 1990.3.04).
Na ova pitanja odgovorio je I. P. Pavlov, istaknuti fiziolog, dobitnik Nobelove nagrade i njegovi učenici.
Kada igrač postigne dobijenu poziciju u partiji, automatski, nesvjesno, nevoljno se javlja „predviđajuće odražavanje stvarnosti“ (P. K. Anokhin), „model budućnosti“ (N. A. Bernštajn). Prema zakonima visoke nervne aktivnosti, uključuju se mehanizmi predviđanja budućnosti, tj. pobjede. I. P. Pavlov je pokazao u svojim istraživanjima da slina kod pasa nastaje na budući obrok kada čuju korake poslužitelja koji se penje stepenicama s hranom. Na taj način, uslovni signali (zvučni, svetlosni, taktički, mirisni, verbalni) uključuju psihosomatske mehanizme koji pripremaju organizam za optimalan rezultat buduće aktivnosti.
Za šahistu, uslovni signal buduće pobjede je dobijena pozicija. Stvorena iluzorna slika buduće pobjede izaziva psihofiziološke promene u organizmu u sadašnjem vremenu. One su kvantitativno minimalne, ali kvalitativno iste kao kod stvarne pobjede.
Pavlov je napisao: „Davno je primjećeno i naučno dokazano da, kada razmišljate o određenom pokretu (tj. imate kinestetičko predstavljanje), vi ga nenamjerno izvodite, a da toga niste svesni“ (I. P. Pavlov. Potpuna zbirka radova, t.3, kn.2, 1951, str.316).
Kinestetičke ćelije (motorički analizator) povezane su sa bilo kojim drugim ćelijama (slušnim, vidnim, ukusnim itd.), i proces između njih „kreće se tamo i nazad“. Ovdje je fiziološki mehanizam ideomotornog čina.
Vizualizacija buduće pobjede prerano povećava uzbuđenost nervnog sistema, narušava ravnotežu nervnih procesa i smanjuje intelektualnu aktivnost. Osjećanje radosti i uzbuđenja koje prelazi u svijest dovodi do opuštanja nakon „buduće“ pobjede, odmora, opuštanja, što u stvarnom vremenu rezultira pogrešnim postupcima, „previdima“ i, konačno, potencijalnim gubitkom partije. Introvertne osobe posebno loše igraju u takvim situacijama. Da bi se dobijena pozicija dovela do konačne pobjede, šahista mora nekako preći na drugi kolosjek, na drugi put. Isključiti se iz prethodnog plana igre, izgraditi novu taktičku liniju, posmatrati stvorenu poziciju kao novi zadatak, pronaći novo rješenje, smisliti nešto novo. Potrebno je da igrač napusti svoje mjesto na 3 minuta: šetnja, disajna gimnastika, auto-masaža. Ako ostanete na istom mjestu, možete stvoriti novu domaću psihonervnu aktivnost sa izometričkom gimnastikom, disajnim vježbama, auto-masažom bioaktivnih tačaka glave i, najvažnije, autogenom treningu tokom 5 minuta. Takva eksplozivna promjena psiho-fizičkog stanja doprinijeće „drugom dahu“ šahiste i dovođenju dobijene pozicije do stvarne pobjede.
Preneseno iz knjige: N.P. Vajzman– ŠAH: OD SAMOKONTROLE DO POBJEDE– Šah očima ljekara i psihologa
Piše: Ramesh RB
Iskustvo sa roditeljima kroz godine kao šahovski trener:
Mnogi žele da njihova deca dostignu sledeći nivo u jačini igre tako što će preskočiti niže grupe i preskočiti učenje šaha. Žele da im djeca budu naučena najvažnijoj stvari koja će ih odmah učiniti velemajstorima, umjesto da ih uče svim dosadnim stvarima prije tog finalnog koraka.
Jedan roditelj je rekao da ne želi da njegova ćerka bude naučena lakšim stvarima i da joj se moraju direktno predavati teške stvari, pošto puno novca troši na njen šah.
Kada njihovo dijete nije veoma jako, žele da bude u istoj grupi kao jača deca, a kada njihova djeca postanu malo jača, ne žele slabiju djecu u njihovoj grupi.
Većina roditelja smatra trenere kao USB uređaj sa nekim magičnim softverom koji se lako može preuzeti u glavu njihovog deteta uz plaćanje novca. Djeca ne moraju da se muče i prolaze kroz proces učenja tokom vremena. (Odgovornost trenera je da ubjede djecu u potrebu za svakodnevnim vježbanjem kod kuće ako su veoma ambiciozni).
Njihova djeca bi trebalo lako da pobjede igrače nižeg rejtinga jednostavno zato što imaju veći rejting. Tako logično i jednostavno. Kada se ovo ne desi, ili mijenjajte trenera ili naučite novi otvaranje.
Njihova djeca bi trebalo da postanu šampioni zato što roditelji troše više novca i vremena na njihov šah. Odlučujući faktori za uspeh.
Zaključak: Što više roditelji osjećaju da su odlučujući faktor za rast i uspjeh svoje djece, to će biti veći problemi i manja potreba za trenerima. Djeca će biti lijena, očekuju privilegije i nezainteresovana za proces učenja.
-Preneseno sa fejsbuka-
Šahovski savez Crne Gore
Da šah postaje sve popularniji među mladim stanovnicima crnogorskog primorja, potvrđuje i Kvalifikacioni turnir južne regije za 29. Prvenstvo Crne Gore za mlade koji je održan u Budvi. Ove godine nastupilo je 78 mladih šahista, u odnosu na prošlogodišnja 54.
Zanimljive borbe vodile su se u Drugoj osnovnoj školi u Budvi, a medalje su pripale, po kategorijama, sledećim mladim šahistkinjama i šahistima.
Djevojčice do 8 godina:
Daria Majer
Aleksandra Sidorova
Dunja Barović
Dječaci do 8 godina:
Vanja Bulajić
Andrej Jeremić
Viktor Ivančević
Djevojčice do 10 godina:
Yelyzaveta Dorfman
Vasilina Trubina
Monika Nikolić
Dječaci do 10 godina:
Sergey Kolmakov
Elisei Zarudniak
Andrija Vujović
Djevojčice do 12 godina:
Antonija Radović
Dječaci do 12 godina:
Todor Bjelica
Egor Shevtsov
Ilija Novaković
Djevojčice do 14 godina:
Jana Ivović
Amelija Trubina
Varvara Shevtsova
Dječaci do 14 godina:
Luka Jovanović
Vasilii Reshetnik
Andrej Pepđonović
Djevojčice do 16 godina:
Nikolina Dževerdanović
Dječaci do 16 godina:
Mihailo Pušara
Vasilije Radulović
Danilo Đenđinović
Djevojčice do 18 godina:
Ines Đenđinović
Dječaci do 18 godina:
Andrej Račić
Luka Novaković
Bravo djeco!
U nastavku se fotografije najboljih, učesnika u kategoriji do 8 godina i nekoliko fotografija iz sale za igru.
U narednoj objavi su fotografije ostalih učesnika.
Kvalifikacije se nastavljaju iduće subote, kada će u Nikšiću biti održan kvalifikacioni turnir sjeverne regije.
Prijatelji akcije su:
Crnogorski elektrodistributivni sistem
Sava osiguranje A.D. Podgorica
-Preneseno sa fejsbuka-
Oproštaj od dragog prijatelja
Pre neki dan, u kasne noćne sate, iznenadni Maksin (IM Branimira Maksimovića) poziv nije slutio ni na šta dobro. Pitao me je da li sam se skoro čuo sa njegovim kumom Bobekom i ja sam mu odgovorio potvrdno: – Da, bilo je to juče. Rekao mi je da je vest koju je saznao strašna, ali da je treba proveriti. Kasnije mi je potvrdio da je Bobek iznenada umro u Solunu, gde je bio sa bratom Zoranom i prijateljem Škarom. Ostali smo bez reči. Ćutanje sa obe strane je izražavalo bol i veliku tugu za dragim prijateljem i Maksinim kumom.
O čoveku kakav je bio Bobi tesko je pisati, s obzirom da je bio osoba širokih interesovanja i enciklopedijskog znanja. Čega god se dohvatio, trudio se da ide do kraja. U svom osnovnom zanimanju, medicini, dostigao je najviša zvanja. Učešćem na kongresima iz nuklearne medicine, proputovao je celu zemaljsku kuglu. Spontano je vladao engleskim jezikom, pročitao mnoštvo knjiga, pisao stručne članke iz svoje oblasti, bio neprevazidjen u pričanju zanimlivosti… U šahu je ostao jak majstorski kandidat, mada je šah obožavao. Preširoka interesovanja i nedostatak vremena nisu mu dozvolili da dodje do titule majstora, do koje je bio blizu. Gde god se nalazio, uvek je oko mjega bio veliki broj ljudi, jer je znao tako zanimljivo da priča. I uglavnom nasmejan, duhovit, razdragan, srdačan.
Često se na društvenim mrežama oglašavao o šahu različitim povodima. Njegovi tekstovi su bili čitani, prepričavani i dugo analizirani. Stil jasan, vrcav, pun stilskih figura, doteran, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Isticao je uspehe niških šahista i selektora: Suzana, Marjanko i Igor su niške perjanice, ali poslednji uspeh srpskih šahista pripisuje Miodragu Perunoviću, našem selektoru. Nedavno je ostvario davnašnju želju: sakupio je svoje najznačajnije tekstove i objavio u knjizi pod nazivom “U šahovskom ogledalu”. U posveti koja nosi datum 1. 02. 2024. piše: “Željku mom dugogodišnjem šahovskom cimeru”, a 27.02. je stigla tragična vest iz Soluna… Život je nepredvidiv!
Veliku ljubav prema književnosti krunisao je pre dve godine knjigom kratkih priča “U predvorju ljubavi”. Sve priče povezuje jedna nevidljiva tema: zašto uprkos uzajamnoj simpatiji dveju osoba ne dolazi do ljubavi; zašto često ljubav ostaje u „predvorju”. Ovaj filosofski fenomen, Bobi je obradio maestralno. Prepoznao sam i jednog šahistu, mada su priče vezane za ljude iz njegove struke. Verovatno mu je Čehov bio uzor.
Pored te dve knjige postoji još jedna koju smo Bobi i ja objavili u samizdatu, a bila je odlično primljena u niškim šahovskim krugovima. Knjiga „Ohridski dnevnik“ objavljena je posle nama najdraže Druge savezne lige, u Ohridu 1979. godine. U knjizi su prikazane sve partije i komentari po kolima. Opisane su razne zanimljive situacije i atmosfera pre, za vreme, i posle Lige. Ja sam obavio tehnički deo posla, sakupio sve partije, a Bobi je u svom raskošnom stilu opisao atmosferu. Pobedili smo za pedalj ispred Spartaka iz Subotice zahvaljujući dodatnim kriterijumima. (Vratili smo se u Prvu saveznu ligu i u narednih 14 godina samo smo 1982. godine bili u Drugoj ligi zato što je nekoliko standardnih igrača bilo na odsluženju vojnog roka.)
Po povratku iz Ohrida (negde oko dva sata posle ponoći), iznenadio nas je spontani doček na Niškoj železničkoj stanici. Popularnost šaha iz tog vremena je danas nezamisliva. Obezbeđena materijalna podrška zahvaljujući dugogodišnjem predsedniku kluba Žarku Radičeviću, briga o finansijama sekretara Ljubiše Ignjatovića, predani rad šahovskog učitelja i pedagoga Dragoljuba Mihajlovića u Pionirskom domu i pobede talentovnih niških šahista, doprineli su tome. Šahovski klub pod nazivom Železničar (od 1960. godine do 1993. kada je preimenovan u ŠK Niš), beležio je uspehe. To je i Bobijeva zasluga koji je igračima, prijateljima i klubu posvetio sebe, ostavši im veran do kraja: kao igrač, organizator, lekar, savetnik, psiholog… Praktično sve!
Četvrta knjiga nije završena. Dugo smo radili na skupljanju građe za monografiju „50 godina niškog šaha – od 1965. do 2014.“ Plodne su to godine bile, sa učešćem na 25 Prvih saveznih i 18 Drugih saveznih liga. U prikupljenoj građi nedostajale su nam Berger tabele za međunarodne turnire 1970. i 1971. godine. Posle rekonstrukcije Vladice Andrejića za 1971, Bobi je tvrdio da će nam se po Jungu brzo rešiti i ova druga tabela. Tako je i bilo: Vladica je i tu odigrao važnu ulogu. Prikupili smo sav materijal i sada, kada su oćekivanja bila da Bobi, koji se jasno sećao svih detalja, finišira sa opisom liga i turnira, napustio nas je… A u toku života, u teškim trenucima, sa osmehom, često je govorio da smo svi mi jaganjci na paši, a kosci biraju koga će uzeti.
Rođen je 1953. i rado je u šali pominjao da su 17. avgusta rođeni i Mihail Botvinik i Robert de Niro. Takođe, da je čuvena partija Štajnic – Bardeleben odigrana 17. avgusta 1895.
Bobi do sedme godine nije imao nikakvih zdravstvenih problema, a onda je, pri pokušaju da jako šutne loptu, pao kao pokošen. Od tog momenta počinje njegova borba sa virusom i posledicama dečje paralize; borba koja je trajala ceo život. Otac Stanislav je pokušao sve. Vodi ga u Valdoltru, bolnicu na obali Jadranskog mora, kod poznatog ortopeda dr Bogdana Brecelja koji obavlja dve rizične operacije. U međuvremenu uči za školu, savladao je slovenački jezik i stekao mnoge prijatelje. Posle dve godine vraća se u Niš poražen činjenicom da će ipak tokom života morati da se oslanja na štake. Nastavlja školovanje, a dva drugara, Zdravko Tomić Baja i Miroslav Radošević Škar sa kojima je u istom razredu, postaju mu nerazdvojni prijatelji i podrška za ceo život.
Majka Ruža, nastavnica, žena osećajne pesničke duše (eto tajne odakle Bobiju talenat za pisanje!) i otac Stanislav, doktor agronomije, vredan, principijelan i na prvi pogled pomalo krutih stavova, podižu dva sina. Jedan je naklonjeniji društvenim, a drugi prirodnim naukama. Obojica, u Pionirskom domu, u šahovskoj školi Dragoljuba Mihajlovića, koju smo svi prošli, igraju pionirska prvenstva i bivaju očarani šahom. Zoran postaje jak intermajstor i dipl. ing. elektronike, a Bobi jak majstorski kandidat. Bio bi majstor FIDE da je mogao više vremena da posvećuje šahu. Prepoznatljiv po engleskom otvaranju belim figurama, a sicilijanci i Tartakoverovoj varijanti daminog gambita kada je bio crni.
Po završetku fakulteta Bobi radi na Institutu za nefrologiju i hemodijalizu. Iza svih njegovih popularnih tekstova stajao je potpis dr Slobodan Ilić, a iza toga se krio doktor nauka sa dve specijalizacije (iz nuklearne medicine i psihijatrije). Bio je profesor na Medicinskom fakultetu u Nišu i redovni član Medicinske akademije nauka srpskog lekarskog društva. Na poslu u Institutu se čvrsto držao lekarske etike – Hipokratove zakletve. Na fakultetu, važio je za principijelnog profesora, kod koga ni jedno poznanstvo i intervencija nisu prolazili.
Usled problema sa šakama 2018, neuspešne operacije i nemogućnosti da hoda sa štakama, sa kojima je nadljudskim naporima osvajao planinske vrhove i hodočastio na Svetoj gori Atonskoj, Bobi je morao da se navikne na kretanje sa pratiocem, u kolicima. Nesalomljivog duha ne predaje se, i već novembra meseca odlazi na Bled gde uspešno učestvuje na Svetskom prvenstvu u šahu za veterane 65+.
Mučne izolacije i situacije zbog Kovida – 19 ostavljaju kobne posledice. Fizičke moći slabe i povremeno pada u depresiju. Zato su mu izlasci iz stana, a pogotovo odlasci iz Niša, puno značili. Maja 2022. odlazi sa Zoranom na šahovski turnir u Đenoviće za koje ga vežu mnogobrojne uspomene. Postiže dobar rezultat, led je probijen, i januara 2023. je u Beogradu uspešan član reprezentacije Srbije na Olimpijadi osoba sa posebnim potrebama.
Sa mnom je avgusta 2023. u Aranđelovcu, u prelepom hotelu Izvor, gde učestvujemo na jakom openu. U pauzama, podsećamo se događaja sa liga pre više godina, održanih na tom mestu. Zatim smo posetili Vrnjačku Banju i odseli u hotelu Breza, gde je 2003. bio glavni organizator Kongresa nuklearne medicine, uz učešće doktora iz cele Evrope. Posao je bio zahtevan, ali je Bobi uspešno završio sve, od dočeka na aerodromu do transfera učesnika do Vrnjačke Banje. Njegov drug iz detinjstva, Škar, bio mu je desna ruka u tom poslu. Naviru uspomene…
Odlazak u Solun sa bratom Zoranom (koji mu se potpuno posvećuje od 2018) i vernim prijateljem Škarom, trebalo je da bude relaksacija posle uspešno završenog posla – izdavanja knjige „U šahovskom ogledalu“. Mene i bratanicu Emu je zadužio da kupimo „Politiku“, jer je znao da će u Šahovskom dodatku Marjan Kovačević predstaviti knjigu. Plan je bio da se vrate u sredu, a dan ranije, u utorak, 27. 2. Bobi nas je iznenada napustio…
Dva dana pre tragičnog kraja, na Aristotelovom skveru u Solunu, slikali su se Bobi i njegov brat IM Zoran Ilić, koji stoji iza kolica u kojima sedi Bobi.
Bobi, hvala Ti za divne trenutke provedene sa tobom. Nedostajaće mi česti telefonski razgovori, komentari aktuelnih turnira i podrška za nastavak rada na monografiji „50 godina niškog šaha“, što je sada moja obaveza i dug prema Tebi… Nadam se da će mi u tome pomagati Bojko (Slobodan Bojković), koji nas je sve vreme podsticao i bodrio.
Na 63. stranici knjige “U šahovskom ogledalu” stoji naslov: „Spokojno putuj doktore“ …
Željko Đukić, tvoj prijatelj
P. S. Ispraćaj nama dragog dr Slobodana Ilića – Bobeka je u četvrtak 7. marta.
Opelo je u 1130, a sahrana u 12 sati na Niškom groblju.
Piše: Sulejman Mulić
U prepunoj kongresnoj dvorani Hotela Garden City otvoren je 13.međunarodni šahovski turnir Konjic Open na kojem sudjeluje 108 šahista iz 11 zemalja. Turnir je otvorio Gradonačelnik g.Osman Ćatić uz prisustvo velikog broja zvanica iz javnog i sportskog života Konjica. Zapaženo obraćanje je imao doajen bosanskohercegovačkog saha majstor Milan Jovičić.
Nacionalni majstor Milan Jovičić mr elektrotehnickih nauka, pisac, privrednik, javni radnik i publicista, visestruki prvak Mostara
IM Atuf Dumpor Princ sa Neretve pobijedio u 1.kolu
FM Dragan Popadic, novinar i pisac, drugi put u Konjicu. Pobjeda u 1.kolu
GM Emir Dizdarević je najzvučnije ime turnira, pobjeda u 1.kolu
IM Kayra Kamer iz Turske postigao je najbržu pobjedu na turniru i najavio borbu za 1.mjesto
Sean Ćorović ŠK Igman, pobjeda u 1.kolu
Pogled na turnirsku dvoranu na tok 1.kola
Muamer Mrnđić, najtrofejniji konjički šahista, pobjednik turnira 2013
FM Sanjin Čulum iz Tuzle upravo u Konjicu je 2022.osvojio titulu FM. Pobijedio je u 1.kolu
Glavni rejting favorit je turski FM Okan Özsakallıoğlu pobijedio je u 1.kolu višestruku prvakinju Albanije
Nakon 1.kola sa 1 poenom su 42 sahista a medju njima su i konjički igrači FM Samuel Zenelaj, Muamer Mrnđić i Sean Ćorović. Prvu pobjedu na turniru postigao je turski međunarodni majstor Kamer Kayra koji je bio pobjednik ovog turnira 2021.
Turnir se nastavlja u 17h partijama 2.kola
-Preneseno sa fejsbuk stranice Sulejmana Mulića-
GM Rashit Ziatdinov
Piše: Anatolij Gantvarg četvorostruki svjetski prvak u internacionalnim šaškama (igra „dame“)
Počeo sam provoditi mnogo vremena zajedno sa Korčnojem. Šetali smo, pričali jedno drugom razne priče, i brzo sam zaključio da on nije sličan nijednom šahisti visokog nivoa koje sam poznavao.
Izgledalo je da Viktora Ljvoviča nije briga šta će drugi misliti o njemu. Davao je prilično oštre ocjene o kolegama, suštinski kršeći sve uobičajene norme šahovske pristojnosti, i činilo se da uživa u tome.
U to vrijeme, Korčnoj je bio izuzetno popularan u zemlji, jer je šah u SSSR-u bio prilično dobro praćen. Svi turniri, mečevi kandidata trajali su dugo, pa su šahisti bili mnogo poznatiji od predstavnika mnogih drugih sportova, koji su učestvovali samo u kratkotrajnim svjetskim ili evropskim prvenstvima. Ako je šahista pobjedio u meču za titulu svjetskog šampiona, automatski bi bio priznat i kao najbolji sportista SSSR-a.
Korčnoja, koji u to vrijeme nije bio puštan u inostranstvo, svi su „jeli“ očima. Smatrali su ga skoro disidentom. A on je uživao u tome. Usput, tada sam ga pitao da li je spreman da emigrira ako mu se pruži prilika. Odgovorio je, praktično ne razmišljajući: „Ne!“
To je bilo u januaru 1976. godine, a u avgustu me čekao meč u Holandiji.
U Moskvi je bio tradicionalni prijem kod zamjenika ministra sporta. A Korčnoja su baš pustili na međunarodni turnir – tamo, u zemlju lala. I nije se vratio.
Hitno su postavili novog vođu delegacije, postavili pukovnika KGB-a. Zamjenik ministra je uspio da obavjesti sve da, prema njihovom mišljenju, Gena Sosonko ima veze s tim – šahista koji je emigrirao iz Sovjetskog Saveza četiri godine ranije. A ja sam bio prijatelj sa Genom. I svi su znali za to, jer smo se javno družili.
I evo, kada sam već igrao meč u Holandiji, Gena me nazvao u hotel i rekao da Korčnoj želi da se sastane sa mnom. Pristao sam. I u nedelju ujutro uputio se k njemu.
Sve što se dešavalo podsjećalo je na film „Mrtva sezona“, kada špijun ide na tajni sastanak. Amsterdam je u to vrijeme bio pust. Ali činilo mi se da će me, najvjerovatnije, pratiti. Taj isti pukovnik ili neko drugi.
Jer ovdje je stvar u tome: hotel je bio veoma mali, i postojala je vjerovatnoća da će, tokom njegovog poziva na recepciju sa molbom da me spoje sa mojim brojem, upravo rukovodilac delegacije slučajno biti pored. I onda bi sve bilo gotovo…
U Holandiji se Korčnoj pojavio nekako iscrpljen, izmučen i jadan, uopšte nije ličio na sebe. Oni su svaki dan mijenjali stan, bili su uplašeni. Ipak, KGB je ozbiljna organizacija.
Odmah sam mu postavio pitanje: „Kako je to moguće, Viktor Ljvoviču? Rekli ste mi na početku godine da ne namjeravate da emigrirate.“
Odgovorio je da je dao intervju Dimitriji Belici – vrlo poznatom jugoslovenskom novinaru. A kada su emocije malo splasnule, upozorio ga je da neke stvari iz intervjua treba ukloniti. Jugoslovenski novinar je sve objavio, i Korčno je shvatio da ako se vrati, gotov je.
A mene je pozvao da mu prenesem pismo za ženu. Jer, kako sam shvatio, nije imao drugih opcija.
Ponudio mi je da pročitam pismo, i to je bilo iskreno. Iako, možda i neprijatno. Sve se odnosilo na svakodnevne stvari, gdje mogu da se uzmu novac i nakit. Postalo je jasno da se nije spremao za bjekstvo.
Inače, film „Šampion svijeta“ o sukobu između Karpova i Korčnoja nisam gledao. Ne mogu gledati filmove kada je glavni junak još živ ili kada previše znaš o svim likovima.
Ali onda sam pročitao komentare. Kod mnogih je izazivalo interes pitanje zašto je Korčnoj otišao. Postojali su ljudi koji su potvrđivali da se pažljivo pripremao za bjekstvo. Htio sam čak napisati da to nije istina. Ali nisam ranije. Evo, sada vam to mogu da ispričam.
-Preneseno sa fejsbuka-
Pitao sam poznatog novinara Dimitrija Bjelicu šta misli o navedenom tekstu:
Poštovani Dimitrije,
Svjetski šampion u šaškama opisuje kako je Korčnoj emigrirao na Zapad I da je tu ključnu ulogu imalo objavljivanje intervjua koji ste napravili sa Korčnojem. Da li možda možete da prokomentarišete ovaj tekst, dolje ispod.
Objavio bih Vaš komentar na Šah-mat listi.
Srdačan pozdrav,
Goran Tomić
Uskoro sam dobio odgovor Dimitrija Bjelice:
Korcnoj je zasluzio da bude prvak sveta. Tačno je sve sto mi je rekao.
Dimitrije Bjelica
Svetska šahovska federacija (FIDE) od ove godine u okviru kadetskih i juniorskih prvenstava sveta uvodi i zvanične šampionati mladih u rešavanju problema. Prvo takvo takmičenje biće Svetski kadetski kup u rešavanju problema u Batumiju krajem juna, a u oktobru Svetsko juniorsko prvenstvo rešavača (do 14, 16 i 18 godina) po istom formatu, u Brazilu. Svetski šampionati za uzraste do 8, 10 i 12 godina, takođe u standardnom i problemskom šahu, planiraju se za oktobar ili novembar, najverovatnije u Italiji.
Kod nas se državna kadetska i juniorska prvenstva u šahu i rešavanju odvijaju po istom principu od 2002, u kategorijama do 10, 14 i 18 godina. Ovog meseca su prvi put primenjena na Festivalu mladih ŠS Beograda i donela su neke zanimljive rezultate.
Iako dečaci i devojčice istog uzrasta rešavaju iste zadatke, uobičajena je podela medalja u muškoj i ženskoj kategoriji, kojom se daje neka vrsta ustupka „slabijem” polu. A, šta kada su devojčice ravnopravne ili bolje od dečaka, kao što je bilo u Beogradu? Da li treba da dobiju medalje u obe konkurencije?
U Beogradu je dvanaestogodišnja Vera Vujović bila ne samo ubedljivo najbolja u šahu među devojčicama do 14 godina, nego je nadmašila i sve dečake istog uzrasta, u rešavanju problema. Naša najmlađa šahistkinja sa titulom majstora FIDE nije međutim bila potpuni izuzetak. U kategoriji do 10 godina, Dunja Milojević je bila najbolja šahistkinja, a u rešavanju je od dečaka pustila ispred sebe samo ubedljivog pobednika, Aleksu Barjaktarevića. Takve rezultate je u kategoriji do 18 godina ostvarila i ubedljiva pobednica u šahu Irina Vujatović. Od nje je bio neznatno bolji samo Aleksandar Kutanjac, ubedljivi pobednik u šahu, među kadetima do 14 godina.
Ovi paralelni uspesi u dve različite discipline dovoljno govore o potencijalnoj koristi problemskih takmičenja za otkrivanje talenata u šahu. Sledeći važan korak u poređenju, ne samo dečaka i devojčica u jednom regionu, nego talenata iz cele Srbije, biće načinjen ako se regionalni savezi međusobno dogovore da se 2025. rešavačka takmičenja održavaju istog dana za sretenjske praznike, u isto vreme. Tada će svi moći da rešavaju iste zadatke i dobićemo široku paletu posebnih talenata, bar u oblasti taktike, mašte i analitičnosti. To nisu jedini kvaliteti bitni za šahovske borbe, ali mogu da otkriju ono što dotle nismo znali o potencijalima našeg podmlatka.
A, šta da se radi sa medaljama? Nepravedno deluje da neko dobije dve medalje za isti rezultat, a nelogično je i da ono što je nekada bila specijalna kategorija daje bolje rezultate od „glavne”. U šahu je uvedena praksa „otvorene” ili apsolutne konkurencije, te šahistkinje odlučuju gde da se prijave. Čini se da bi to bilo najpravednije rešenje i za rešavačka takmičenja, već oprobano u nekim zemljama. Takva je praksa, na primer, u Rumuniji, gde šahistkinje unapred odlučuju između „otvorene” i ženske konkurencije u rešavanju problema.
Inače, naš najmlađi problemski reprezentativac Ilija Serafimović je u ulozi sudije beogradskih rešavačkih turnira postavio visoke zahteve i niko nije stigao blizu maksimalnog broja poena. Okušajte se i sami na zadacima za grupe do 10, 14 i 18 godina. Vreme za rešavanje u sve tri kategorije bilo je 90 minuta, rešenja ćemo objaviti naknadno.
Marjan Kovačević
Prilozi
1.Zadaci sa Prvenstva Beograda do 10 godina
2.Zadaci sa Prvenstva Beograda do 14 godina
3.Zadaci sa Prvenstva Beograda do 18 godina
„Just Chess Miniature“
Erih Eliskases (15. februar 1913 – 2. februar 1997) bio je austrijski šahovski velemajstor. Smatran je potencijalnim kandidatom za titulu svjetskog šampiona. Bio je šampion Austrije, Njemačke i Mađarske. Pobjedio je na turniru u Svinemunde 1936, osvojio turnir u Nordvajku 1938. (ispred Paula Keresa), dijelio prvo mjesto na turniru u Krefeldu 1938, pobjedio na turnirima u Montevideu 1941. i u Aguas de São Pedro/São Paulo 1941, osvojio turnir u Mar del Plati 1948. i zauzeo drugo mjesto na Hoogovensu 1959. Podijelio je prvo mjesto na turniru u Buenos Airesu 1951. (Zonski turnir), zauzeo je deseto mjesto na turniru u Saltsjöbadenu 1952. (Interzonski turnir).
Predstavljao je Austriju, Njemačku i Argentinu na Šahovskim olimpijadama. Pomogao je Aleksandru Aljehinu u revanšu za svjetsko prvenstvo 1937. godine.
Eliskases je jedan od samo četiri igrača (uz Keresa, Reševskog i Evea) koji su pobjedili kako Kapablanu, tako i Bobija Fišera.
Pobjedio je Fišera, Kapablanuk, Evea, Keresa, Najdorfa, Saemischa, Bogoljubova, Levenfisha, Ragozina, Stahlberga, Kostića, Gruenfelda, Flohra, Tartakowera, Larsena, Portischa, Donnera, Pomara, Pachmana, Pilnika, Spielmanna, Petrova, Menchika, O’Kelly-ja, Stoltza, Sanguinettija, Bolbochana, G. A. Thomasa, Milner-Barry-ja, Hromadku, Enevoldsena, Vaitonisa, Golombeka, Frydmana, Rossetta, Evansa, Trompowskog, Leteliera, Madernu, Landaua, Mikenasa, Richtera, L. Steinera, Canala, Przepiorku, Atkinsa, Gerebena, Graua, Beckera, Andersena, Kieningera, Groba, Dyckhoffa, Treybala, Pelikana, Naegelija, Nagy-ja, Engelsa, Znosko-Borovskog, B.H. Wooda, Wintera, Kmocha, Finka, Rellstaba, Gliga, Prinsa, Lokvenca…
-Preneseno sa fejsbuka-
Piše: Rade Milosavljević
FIŠEROMANIJA ILI KO JE KOGA POBEDIO U MEČU VEKA 1972.
Sreli smo se Bobi i ja igrom slučaja u dva navrata. Prvo na Bledu za vreme Međuzonskog tirnira (kada je odbio da mi se potpiše na pruženoj kartici – verujem zbog uniforme koju sam nosio) i kasnije u Vinkovcima, gde je je igrao na turniru.
Od „kraljevske igre“ i „igre miliona“, zahvaljujući pragmatičnom Amerikancu Robertu Dž. Fišeru šah je dospeo do komercijalne igre, što je prema nekim mišljenjima, predstavljalo samoubilački čin šaha. Razvoj šaha se može podeliti na dva razdoblja – do pojave jedanaestog svetskog šampiona (njegove pobede nad Borisom Spaskim) i posle toga. U ovo novo doba neki parajlija je mogao da plati nekoliko jakih igrača i njegovu ekipu (klub, zemlju) uzdigne do trona.
Preslaba su bila pleća dvojice igrača da bi za vreme čuvenog meča stoleća na Islandu poneli teret koji im je bio nametnut.
Ali, ni Brežnjev sa Istoka, ni Kisindžer sa Zapada, nisu mogli da narediti da lovac preskače figure ili konj ide koso.
Mladog Bobija, o kome se već i na Bledu govorilo da je genije, Talj je dobio u sve četiri partije.
Ni Fišer ni Spaski nisu dali značajniji prilog teoriji šaha, jer ni jedno otvaranje nije ponelo ime jednoga od njih, kao što su nazivi otvaranja i varijanti poneli Štajnic, Lasker, Kapablanka, Aljehin i drugi.
Cenjkanje za svaki dolar imalo je simpatije samo od onih koji su šah igrali radi novca. Zavirivao je Bobi u skoro svaku stolicu u sali gde se igrao meč, jer je sumnjao u sve i svašta. Usput, bio je strah i trepet za organizatore…
Bobi je fanatično mnogo radio na šahu. Dao je sve na tu –šahovsku kartu. No, da li to bila pobeda…
Centralni informacioni biro njegove domovine ga je jurio po svetu i Bobi je na kraju skončao na Islandu.
Iako je (po majci) bio Jevrejin (uostalom kao i Boris Vasiljevič), mrzeo je Jevreje…
(Ova knjiga (Beograd, 1992) sadrži 703 partije koje je popularni Bobi odigrao od 1955. do 1972. godine plus partije koje je 1992. odigrao na Svetom Stefanu u Crnoj Gori – sve odigrane regularnim tempom. Od tih partija Fišer je dobio 395, remizirao 227, izgubio 81.
-Prenesesno sa fejsbuka-
Čovjek sedamdesetih godina, prosjed, sa naočarima velike dioptrije, sjedi u fotelji u kući koja se nalazi na istočnoj strani Vindzora, grada koji je lociran na jugu Kanade i lista stranice knjige „Lanjski Snjegovi“ – Šahovska hronologija Sjeveroistočne Bosne, autora Mustafe Salkića, pa, došavši do one stranice koja opisuje godinu 1972. malo zastade, primjetivši na početku tog odjeljka zanimljivu metaforu:
„Ja povlačim jedan bijeli dan, ti povlačiš jednu crnu noć.“
Zapala mu je za oko ova misao, za koju nikada do tada nije čuo, ali bilo kako da je, učinilo mu se da fraza ima svoju prefinjenost i svoj smisao, a svakako asocira na drevnu igru koja se zove šah. Nadalje, čitajući stranice ove knjige, na probir i preskok, primijeti da se ponegdje spominje i ime Cvijana Radovanovića.
Zna on da su u to vrijeme u Tuzli postojala dva čovjeka sa ovim imenom i prezimenom, oba su bili šahovski entuzijasti, a sticajem okolnosti, jedan je bio profesor, drugi njegov učenik, i, naravno, učesnici su nekih šahovskih događaja u ovom gradu. Ovaj potonji, je pripovjedač ove priče, čija je namjera da napiše nešto o jednom velikom šahisti koji je živio veći dio svog života u gradu soli.
Pošto se radi o šahovskoj igri, odnosno crno-bijelim kockicama, metaforički rečeno, vrijeme je da njegova malenkost povuče novi potez i počne svoje kazivanje u prvom licu.
A kazivanje se zasniva na mojim sjećanjima i ponekim zapisanim podacima iz pomenute knjige Mustafe Salkića.
Dakle, u toj obimnoj knjizi ( 1178 stranica ), kao što sam već naveo, dođoh do godine 1972. A zašto je baš ta godina zaokupila moju pažnju. Da bi čitaocu bilo jasnije, vratiću se nekoliko godina unazad…
U godinu u kojoj sam pošao u srednju školu.
Te davne 1969. meni mnogo važne godine, suočio sam se sa velikom životnom promjenom. Odlaskom iz malog podmajevičkog mjesta Priboj u veliki grad Tuzlu, bilo je krajnje neobično i izazovno. Nova sredina, nova škola, promjena starih navika i prilagođavanje na sasvim novi život, koji je donosio veću slobodu, ali i veće obaveze i odgovornosti.
Prva godina je prošla u upoznavanju i prihvatanju svega onoga sa čime sam se susretao, a druga – ulazak u jedan malo rasterećeniji vremenski period i pronalaženje vremena za slobodne aktivnosti.
U tom lavirintu mogućnosti koje stoje na putu mladog čovjeka, zainteresovao me je sport koji nije obećavao nikakvu naročitu perspektivu, ali je nudio opuštanje, bogatstvo ideja i blaženstvo duše na čarima crno-bijelih kockica. Dakle, to je bio dobrovoljni put u šahovsko „zatočeništvo“, koje sam prihvatio u sijasetu raznovrsnih mogućnosti, možda i zato što sam već znao šahovska pravila i osjećao ljubav prema toj vrsti sporta. U jednom gradu, kakav je Tuzla, pronaći istomišljenike nije bilo nimalo teško. Prvi od njih bio je moj vršnjak, Duško Simić. Nastanjen u njegovom komšiluku, gotovo svakodnevno smo se družili i igrali cug partije i druge šahovske mečeve.
I tada, preko Duška upoznajem jednog od najboljih tuzlanskih šahista tog vremena, Radeta Milovanovića koji mi je ostavio dojam dobrodušnog i druželjubivog momka. Nedugo zatim susrećem i Osmana Paloša, Radetovog pandana po šahovskoj snazi. Imao sam priliku da igram s obojicom i tako testiram svoje šahovsko znanje koje je bilo znatno skromnije u poređenju s njima, ali su me ovi susreti definitivno uveli u novi svijet – svijet šaha, koji je meni u to vrijeme bio veoma primamljiv.
Nezaboravni su bili dani provedeni u čitaonici pod banjom, gdje su se okupljali i ostali šahisti. LJubav prema šahu postajala je sve veća, a posebno sam uživao kibicujući ovu dvojicu šahovskih magova, njihove međusobne partije i analize kao i njihove nezaboravne dosjetke za vrijeme brzopoteznih partija. Mnoge i danas pamtim, a spomenuću jednu, meni neobičnu simpatičnu:
„Najgore je kad neznanje krene u ofanzivu.“
U 1972. godini, Rade je postigao veliki uspjeh – bio je prvak Omladinskog šampionata Bosne i Hercegovine i drugoplasirani na Omladinskom šampionatu Jugoslavije, iza budućeg velemajstora Slavoljuba Marjanovića. Na međunarodnom turniru mladih perspektivnih igrača srednje Evrope u Mađarskoj, zauzeo je 3. mjesto. Na osnovu pređašnjih rezultata proglašen je drugim sportistom grada Tuzle po izboru lokalnog lista „Front slobode.“ To je bio rezultat za respekt i divljenje.
Rade je u februaru 1973. godine pristupio beogradskom Partizanu. Iste godine na Omladinskom prvenstvu Srbije plasirao se za Omladinsko prvenstvo Jugoslavije na kome je još jednom osvojio drugo mjesto, ponovo iza Slavoljuba Marjanovića. Za nas, njegove šahovske prijatelje, to je bio zadivljući uspjeh.
Svih tih godina Tuzla je imala jake šahiste, a pored Radeta Milovanovića i Osmana Paloša, posebno su se isticali: Mustafa Sprečić, Šahbaz Nurkić, Hamza Mujic, Muhamed Sinanović, Slavko Rosić i mnogi drugi.
Kada se vratio u Tuzlu, Rade je opet igrao za tuzlanski šahovski klub, a i na nekim međunarodnim turnirima. Veliki uspjeh postigao je igrajući za tim Bosne i Hercegovine na Šahovskoj Olimpijadi u Moskvi 1994. godine, kad je reprezentacija osvojila srebrnu medalju
Govoriti o tuzlanskom šahu, a ne spomenuti Bijadera Atića je isto kao i napisati malo latinično slovo i bez pripadajuće tačke. Ovaj šahovski zaljubljenik, bio je glavni promoter šaha u gradu soli, šahovski sudija, izuzetan organizator mnogih šahovskih događaja i čovjek velike tolerancije i lake socijalne integracije. Zahvaljujući njemu, šah u ovom gradu bio je visoko rangiran. Neosporno je da je on u jednoj mjeri uticao i na Radetov šahovski uspon.
Pored njega, na propagiranju tuzlanskog šaha mnogo su uradili i tadašnjin novinari lokalnog lista „Front Slobode“ Husref Muharemagić, Tankosav Jovanović i Mustafa Malkić.
***
U toku, a i poslije rata, došlo je do velikih migracija tuzlanskih šahista po cijelom svijetu. Duško i ja smo imigrirali u Kanadu, ali daleko jedan od drugog. Daljina nam nije smetala da ostanemo u čestom kontaktu. Međusobno smo razmjenjivali informacijie o našim šahovskim prijateljima i njihovim sudbinama. Kad god sam se čuo s Duškom, a čuli smo se dosta često, pitao sam za Radeta.
Znam da je došao u Dalas krajem devedesetih godina i da je poslije nekoliko godina postao šahovski trener UT Dalas i sa svojom ekipom osvojio 10 studentskih šampionata. Godine 1999. bio je šampion Teksasa, a 2008. godine dijelio je prvo mjesto na otvorenom šampionatu Amerike. Nedavno je napisao knjigu „Međunarodni šahovski majstor – Moja porodica i šahovska priča sa odabranim partijama i slikama.“
U poslednja dva razgovora sa Duškom, rekao mi je da mu se Rade nije javljalo na njegove dvije – tri zadnje poruke.
Samo dva dana poslije našeg razgovora dobijam poruku od Duška. Pita me imam li malo vremena da se čujemo. Bio sam u nekom poslu i nisam se odmah javio. Sutradan, Duško šalje adresu veb stranice, bez komentara. Otvaram je i čitam naslov:
„U Dalasu preminuo Tuzlak Rade Milovanović, srebreni šahovski olimpijac BiH“.
Naravno, bio sam u šoku. Poslije ove tužne vijesti i posebnog pijeteta, uzimam telefon i zovem Duška. On mi kaže:
“ Jeste, umro je moj kum Rade prije dva dana. Još u oktobru prošle godine rekao mi je da ima nekih zdravstvenih problema, a negdje sredinom januara, dobio sam od njega kratku poruku, čiji kraj me je posebno zabrinuo:“
„Dragi Duško,… hvala ti što si bio dobar drug!“
„Znao sam da je to značilo da je u teškoj situaciji, ali nisam očekivao brzu smrt. Ipak, sad kad razmislim, zadnja njegova poruka, bila je na neki način naš oproštaj.“, rekao mi je Duško u telefonskom razgovoru.
Rade Milovanović je u svom životu dosta vremena posvetio šahu i šahovskoj igri. Ne samo da je bio dobar igrač, već je znao i da jedno zadovoljstvo pretvori u korisno zadovoljstvo i da od toga živi, a ne samo uživa.
Po riječima Duška Simića, koji ga je sasvim dobro poznavao, pošto su bili školski drugovi i u osnovnoj školi i u gimnaziji, Rade je bio jako oštrouman, elokventan i načitan, uz to veoma pragmatičan; u svemu se osjetila ta njegova racionalnost, pa i u šahu. Njegovo šahovsko umjeće, posledica je njegove sposobnosti i prirodne nadarenosti da blagovremeno donosi racionalne odluke. Da nije igrao šah, on bi vjerovatno isto tako bio uspješan u nečemu drugom. Pored toga bio je jako familijaran, brižan otac i suprug, a u ophođenju sa prijateljima jako iskren i korektan, čovjek od povjerenja.
Kao međunarodni majstor u svojoj bogatoj šahovskoj karijeri, imao je mnogo pobjeda i malo poraza. Najveći poraz doživio je nedavno – 3. Februara 2024. godine, igrom zle sudbine i njenim podmuklim potezom, kada ga je iznenada matirala u njegovoj šezdesedevetoj godini.
Iza sebe je ostavio kćerku Kristinu, zeta Omara, unuku Emliju i unuka Nikolasa, koji će čuvati uspomenu na njega baš kao i sva njegova rodbina i prijatelji.
U šahovskim enciklopedijama ostaće zapisane njegove šahovske partije, koje će ga ne samo čuvati od zaborava već će služiti budućim generacijama za analize i unapređenje šahovske igre.
Cvijan Cico Radovanović
Vindzor, Kanada
Blog Šah-mat liste 