IM Rade Milovanović: Šahovske i neke druge uspomene iz 1983.


Rade Milovanovic

Chess and some other memories from 1983

Putovanja u Zvornik -šahovska i druga sjećanja iz 1983

Uvijek sam mislio da je glavna korist od bavljenja sportom, pa i šahom kao recimo mentalnim sportom, putovanja, druženje i susreti sa ljudima. Rezultati (pogotovo slabi) nestanu iz sjećanja ali sjećanja (prijatna naročito) na ljude, gradove,sela… duboko se urežu.
Pre neki dan sam počeo pažljivo čitati knjigu Mustafe Salkića „Lanjski snjegovi“
Šahovska hronika severoistočne Bosne od 1970-1991. (naravno najviše događaja je iz Tuzle). Knjiga ima 1177 strana u kojoj autor bilježi događaje koristeći štampu, časopise, biltene, turnirske tabele….Na strani 727 pominje otvoreno prvenstvo BiH u Zvorniku održanom od 21-31 jula 1983. Sjećam se da sam „dobro prošao“ ali sada čitajući sam vidio da sam podijelio prvo mjesto sa Gavrićem, Mujićem i Kožulom u konkurenciji 152 igrača, pa sam se sjetio da sam u poslednjem kolu brzo remizirao sa Kožulom. Budući evropski prvak nije želio izazivati sudbinu sa crnim figurama u zadnjem kolu!
Kada je objavljeno da će se turnir održati u Zvorniku, Osman Paloš, Senad Begić i ja smo se dogovorili da se vozimo svaki dan mojim Fićom 850 i da sat vožnje od Tuzle do Zvornika neće uticati na naše šanse za „dobar rezultat“.

Priča 1

U zakazano vrijeme Osman i Senad su došli, dali pare i bonove za benzin (u to vrijeme je bila nestašica benzina) pa smo krenuli. U to vrijeme nije bilo iPhones pa smo pričali, ustvari 95% razgovora je govorio Osman, a u kratkim intervalima se „ubacivao“ Senad pjevajući-govoreći pjesme Džonija Štulića kao na primjer: „lavina kotrljajućih tegova na nogama… pritiskaaaa…. Mislim da smo sva trojica bili uspješni u prvom kolu. Poslije par kola vraćamo se, Osman priča, što je uobičajeno bez obzira na rezultat, dok je Senad potpuno ućutao; teško je podnio poraz a onda sam ja počeo a Osman nastavio sa „lavina kotrljajućih tegova….pa je Senad „oživio“. Nismo htjeli da je naš mladi kolega tužan.

Priča 2
Bila je subota pa smo doputovali ranije i otišli u slastičarnu-burekdžinicu. Osman je bio jako neraspoložen, a Senad je jeo burek da bi mu Osman nervozno rekao: „a i ti jedeš“. Senad je upitno raširio ruke, a Osman reče: „Mogao si mi i mene ponuditi reda radi, a ja bih procijenio da li je tvoja ponuda iskrena“.
To sam upamtio pa kasnije kad god sam ga ponudio pićem,  šalio se govoreći: „Stani da ocijenim boju glasa da li iskreno nudiš“

Priča 3
Pri kraju turnira priključio nam se moj tata Mlađen. Išao je u posjetu svojoj majci, mojoj baki Spaseniji u Banju Koviljaču, a po završetku partije će se vratiti. Ja sam poslednji od svih učesnika završio partiju. Senad je otišao ranije sa drugim ljudima. Krenuo sam i iznenađen zatekao Osmana i tatu za jednim stolom,i sudeći po broju čaša i flaša vidio da su bili u jako „dobrom raspoloženju“.  Ponudili su mi da sjednem što sam nervozno odbio (pogrešno! Uvijek treba slušati oca) jer je jako kasno. Krenuli smo i poslije 20 minuta počelo je oluja sa ledom! Sjećam se da sam vozio niz brdo pokriveno ledom, nikada se nisam tako uplašio u vožnji! Tatino i Osmanovo dobro raspoloženje je u momentu prestalo, još se sjećam njihovih zabrinutih lica. Srećom oluja je stala, a Osman nije izdržao da mi ne kaže da sam trebao slušati oca.
Sretno smo stigli u Tuzlu, razvezao oca u Oktobarsku ulicu, Osmana na Paša Bunar, da bih za dlaku izbegao udar drugog vozila 20 metara od stana. Prošla je ponoć kada sam ušao u kuću. Supruga se probudila, ja očekivao da će reći nešto u smislu „dobro da si stigao po ovakvom vremenu“, a ona reče: Ko je to bio ovdje danas“? pokazujući na pepeljaru punu opušaka koju su Osman i Senad ostavili prije polaska na put
Turnir se završio oko podne, tata se ponovo priključio, krenuli smo kući, a pred Tuzlom u Slavinovićima, Osman reče: „Osvojio si nagradu, red je da počastiš oca“. Stali smo pred prvu kafanu i proslavili kraj turnira.
Prošlo je prilično godina kako su nas tata (1994) i Osman (2004) napustili. Često mislim na njih i nedostaju mi.

Slika 1 sa Senadom 2013

Slika 2 sa Osmanom,Sprečom i Nurkićem

Preneseno sa fejsbuka IM Radeta Milovanovića

 

Hoze Raul Kapablanka: Razmišljanja o šahu


Hoze Raul Kapablanka

Evo jednog zanimljivog clanka kojeg je napisao Kapablanka. Naziv clanka je „Sah“ a objavljen je na stranama 459-462 u casopisu English Review, u novembru 1922:

„Redovno su me pitali, kakav mozak mora da ima sahovski sampion? Koje su kvalitete neophodne? Kakva je veza izmedju saha i drugih psihickih aktivnosti? Itd. Mogu samo da kazem da danas imam donekle slabije pamcenje, ali sam kao dijete mogao lako da zapamtim bilo sta. Moj rekord je bio kada sam ponovio tri stranice iz istorije koje sam samo jednom procitao, a bio sam mali djecak, i nisam ispustio ni jednu jedinu rijec. Ali kako sam rastao – ustvari kada sam postao prvoklasni sahista – obicno sam pokusavao da zaboravim sve ono sto nisam smatrao da je vazno da se zapamti, i bio sam toliko uspjesan u tom treningu da sada imam teskoca u pamcenju opstih stvari. Tako se desava, sada, da dok nekoliko strucnjaka mogu da se sjete svake od mojih ozbiljnih partija koju sam odigrao u poslednjih 22. godine ja se tesko mogu sjetiti cak i jedne od njih. Partiju koju igram danas mogu lako zadrzati u glavi nekoliko nedjelja, ali poslije toga zauvijek je zaboravim. Nema sumnje moja sadasnja, iako slabija nego nekad, memorija ona koju sam ja vjezbom postigao.

Ja sam se trudio da to postignem sa namjerom da izbjegnem gubitak nocnog sna poslije teske partije.

Tako ja mogu da odem na spavanje odmah poslije partije, bilo da pobjedim ili izgubim, i jedan sat poslije duge, naporne simultane seanse protiv bilo kojeg broja protivnika, ja mogu mirno da legnem u krevet da spavam.

Uopste memorija sahovskog eksperta je slicna memoriji  velikih muzicara. Isto kao veliki pijanista, na primjer, koji moze sjediti i svirati satima bez gledanja partiture djela kojeg svira, tako sahovski majstor moze proci kroz beskrajne partije i varijante koje su nesvjesno uskladistene u njegovom mozgu. Veliki muzicari vide note svojim „mentalnim vidom“ kao da su one ispred njih. Na potpuno isti nacin sahovski majstor vidi poteze i pozicije. Ako momentalno zaborave neku notu ili potez, sto moze biti slucaj, prethodna nota ili potez ce ih podsjetiti na ono sto sledi. Postoji logicka sekvenca koja pomaze ekspertima da nadvladaju te teskoce. Trebalo bi zapaziti tu cinjenicu da mora postojati neka analogija izmedju razmisljanja muzicara i sahiste. Poznajem nekoliko slavnih muzicara koji su bili mnogo skloni sahu, a sa druge strane skoro svi sahisti eksperti bili su skloni muzici. Moramo pomenuti kao najupadljiviji primjer da je Philidor, pionir moderne sahovske teorije, sahovski genije, najjaci igrac svoje epohe, bio takodje jedan od najslavnijih francuskih muzicara svog vremena.

Kakvu vrstu mozga mora imati svjetski sampion ne mogu da kazem, ali smatram da su spoljasnji uslovi veoma vazni bez obzira na prirodni talenat koji neko posjeduje u tom smislu,  neophodni su zajedno, jer imati stvarno dobro opste obrazovanje znaci posjedovanje sireg pogleda i tada se moze gledati na partiju sa sire tacke gledista.

To je sada mozda istinitije nego ranije, jer  buduci da je sah jako mnogo napredovao tokom poslednjih sezdeset godina, pa je sada postati sampion mnogo tezi zadatak. U vezi sa ovim trebalo bi skrenuti paznju na cinjenicu  da je istina da su u proslosti neki veliki sahisti bili bez bilo kakvog znanja o necemu drugom i imali su vrlo malo bilo kakve kulture, sa druge strane svi svjetski sampioni u poslednjih 60 godina, ne ukljucujuci mene, bili ljudi sa natprosjecnom kulturom. To je bio sucaj sa Anderssenom, Steinitzom, i Laskerom.

Postoje, ipak, dva kvaliteta, koja su izgleda apsolutno sustinska za postizanje istaknutih rezultata u sahu. To su: izuzetna snaga koncentracije i snaga da se vizualizuje pozicija koja moze nastati iz pozicije koja je ispred igraca. Cesto se tvrdilo da je potreban mozak matematicara kojim treba da se odlikuje i sahista. To je istina kod Anderssena koji je bio profesor matematike kao i Laskera koji je matematicar, ali smo otkrili da je Morphy bio advokat a Philidor muzicar. Toliko o ovome sto se odnosi na sampione. Sto se tice drugih igraca koji nisu nikada postali sampioni, ali koji su postali svjetski poznate sahovske licnoti, mi mozemo pomenuti, uz ostale, da je Tarrasch, ljekar; Pillsbury, advokat; Aljehin, advokat; Zukertort, ljekar. U samoj Engleskoj imamo tokom pedesetih godina Howarda Stauntona, ucenika Shakespearea, i Buckle-a, istoricara. Sigurno je dovoljno raznolikosti u mentalitetu ovih nekoliko ljudi koje sam pomenuo. Sada su jedini slavni sahisti sa matematickim umom Dr E. Lasker, bivsi svjetski sampion, i Dr M. Vidmar. Usput mogu da dodam da je Dr Vidmar dobro poznat autoritet medju elektroinzenjerima, pa je objavio neke odlicne radove iz te oblasti. On je takodje profesor Univerziteta u Ljubljani, u Cehoslovackoj (Ovdje Kapablanka pravi pogeresku mjesajuci kao jos neki u to vrijeme Cehoslovacku i Jugoslaviju – G.T.) i istovremeno upravlja nekim inzenjerijskim radovima u prethodno pomenutom gradu, a sve ga to nije sprijecilo da bude jedan od glavnih svjetskih igraca, sto pokazuje da sahovske kvalitete nisu inkompatibilne sa kvalitetama potrebnim za neke druge oblasti.

Sada smo dosli do pitanja koje su zemlje i ljudi su najvjestiji u ovoj igri. Iako su u proslosti bili najistaknutiji Jevreji i Sloveni, ja ne vjerujem da je to nuzno vezano za rasu.

S druge strane kako je sah napredovao i postalo je teze u njemu uspjeti, pitanje klime, po mom misljenju postaje sve vise odlucujuci faktor. Ocigledno dok je sah po svojoj prirodi igra u zatvorenom prostoru, trebao bi se igrati vise u zemljama sa hladnom klimom, u dugim zimskim nocima, nego u zemljama gdje ugodno vrijeme naprosto poziva pojedinca da izadje napolje. Englezi su uopsteno govoreci strpljivi, odredjeni i promisljeni. To su odlicne predispozicije za sah. Nazalost u njihovim skolskim danima oni provode vecinu slobodnog vremena na otvorenom prostoru, loveci tokom zime. Sah zbog toga uglavnom ne nauce u ranim godinama, a to je najbolje vrijeme da bi se postalo dobar igrac. Usprkos tome u Engleskoj postoji veliki broj dobrih igraca, ali medju njima nema nikoga ko je rangiran medju najboljima na svijetu. To je uglanom posljedica nedostatka medjunarodnih takmicenja. Samo kroz bliske susrete sa najboljim ekspertima njihov standard igre se moze povecati. Bio je samo jedan veliki medjunarodni turnir u Engleskoj u poslednjih 23. godine. Nadam se da ce u buducnosti biti vise podrske za takva takmicenja, tako da Engleska moze uskoro zauzeti jos jednom vodecu ulogu u sahu.

Postoje neka razmisljanja u vezi saha kao edukacionog sredstva i to bi bilo zanimljivo razmotriti. Sah se u odnosu na um moze uporediti sa onim sto je sport ili atletika u odnosu na tijelo: nacin vjezbe a istovremeno pruza zadoovoljstvo. Moralno je vazan, jer sah moze da posluzi da sacuva one koji ga igraju od nekih drugih opasnih aktivnosti u zatvorenom prostoru.

Kladjenje je nezanimljivo, cak i vise, kladjenje je prakticno izvan ove diskusije. Zbog prave prirode saha to je cinjenica koja bi je trebala preporuciti  paznji vaspitaca.

Kao socijalni faktor sah zauzima jedinstveno mjesto. On dovodi zajedno ljude svih stepeni socijalne ljestvice, bez obzira na vjerovanje ili religiju. Sahovska igra je ista sirom svijeta. Ako neko putuje sa jednog mjesta na drugo, ne moze imati bolju preporuku koja ce mu osigurati topli docek, nego biti sahista. Sve sto treba da ucini bilo gdje putuje sirom svijeta jeste da otkrije gdje se sastaju sahisti i podje tamo. Mnogo puta vidio sam stranca koji je dosao u vodeci sahovski klub i potrazio nekog od sluzbenika. Sve sto je bilo potrebno jeste njegova tvrdnja da je sahista. Odmah bi ga pozivali da bude ugoscen i smjesten kod nekoga kuci. Ako bi trazio protivnika, nekoga bi uskoro pronasli za njega. Tako bi se uskoro ta osoba upoznala sa ljudima sa kojima se ne bi mozda srela ni na jedan drugi nacin.“

Velemajstor Milan Draško: O muzici i šeretima


Piše: Velemajstor Milan Draško

O muzici i šeretima

Povratak sa Open turnira „Bošnjaci 2004“, na kojem sam podijelio 1. mjesto (zvanično drugi, iza GM Hrvoja Stevića).  Kiša neprestano pada, klizav put i magla otežavaju vožnju. Sam sam u renou 5 i sustiže me umor. Automobil je odjednom zaplesao kod restorana „Zdrava voda“, na izlazu iz Jablanice. Gubitak kontrole nad volanom, nemoć. Sve je trajalo 3 sekunde, prednji kraj auta okreće se prema centru Jablanice, totalni zaokret! Srećom, zaustavih se van ceste, iza opasne okuke. Dobro sam prošao, ali ostaje osjećaj nelagode. Uskoro parkiram kod restorana „Kovačević“. Kroz staklo restorana gledam kako teče Neretva. Lagano pijem kafu i odjednom mi sinu da je Alisin i Mirin rođendan (10. januar). Šaljem čestitku i  napetost polako popušta. Sestre Marić upoznao sam na Openu u Bilu, 1983. Radovao se svakom susretu i ležernim, šaljivim razgovorima. Nekad smo bili zajedno u čuvenom zemunskom Agrouniverzalu. Sa Alisom sam krajem devedesetih putovao na turnir u Montekatini, blizu Firence. Naša šahovska heroina brzo odgovara na sms poruku. Nastavljam putovanje prema Tasovčićima (Čapljina) raspoloženiji.  Dan ranije bila je naša krsna slava, Sveti Stefan (Šćepandan). Zatičem puno gostiju i dan nakon slave. Pričam detalje o saobraćajnoj nezgodi, da smanjim tenziju. Brzo shvatih da me niko ne sluša! Prijatelji za stolom duboko su uvučeni u neke svoje teme. Nije ovo priča za takvu gužvu. Sem toga, dobro je završilo, čemu vraćanje u prošlost. Bilo je to na današnji dan, prije 17 godina.

Ako već plovimo u prošlost, neka sjećanja budu vedra.

Ljeta u zavičaju nekad su bila beskrajno lijepa. Tata, mali brat Dragan i ja odlazimo u Gradac na kupanje. S nestrpljenjem sam iščekivao da stignemo do restorana „Galeb“, odakle puca zanosan pogled na more. Restoran izgrađen od neobičnog kamena nalazi se tačno na pola puta Dubrovnik-Split. Sasvim blizu je velika tabla na kojoj piše: Makarska rivijera. Gradac je najjužnije turističko mjesto rivijere. Sa platoa oko  „Galeba“ vide se obrisi grada, iza guste šume. Parkiramo uz samu obalu, na nepropisnom mjestu. Kupanje, zatim kratka šetnja plažom u potrazi za šahovskim zanesenjacima koji igraju na drvenoj tabli. Volio sam posmatrati, a ponekad bih odigrao 2-3 partije. Zatim ručak u restoranu „Zdravljak“, u uskoj strmoj ulici. Vlasnik je očev prijatelj, Timotije. Internacionalni majstor Nedeljko Kelečević i ja boravili smo u njegovom apartmanu u junu 1979. godine. Sedmodnevne pripreme za Kadetsko prvenstvo svijeta u Belforu (Francuska). Pamtim šetnje pored mora, uporan analitički rad i Keletove relaksirajuće priče.

Otac, brat i ja napuštamo Gradac  nešto ranije da bih na vrijeme stigao na „Leda“, gdje ćemo odigrati još jednu utakmicu malog fudbala, boreći se i izgarajući kao da je prvenstvo svijeta. Kasnije se tuširam i lagan sam kao ptica. Odlazim do grada u šetnju i na muziku u hotel „Mogorjelo“, gdje svira grupa „San“. Miho Sentić nadahnuto pjeva stvarajući mediteranski  štimung. Gužva na rivi između rijeke i hotela. Miriše Neretva. U povratku zatičem divnu atmosferu u našoj restoranskoj bašti.

Došli su Beograđani Dragan Jeličić i braća Bobo i Goran Delibašić. Sjede za drvenim stolom ispod višnje. Divno pjevaju uz gitaru („U maloj barci na Dunavu“). Gosti se spontano okreću prema njima. Muzika nadahnjuje. Poslije fajronta odlaze kod Draganovog ujaka Miše More, nekadašnjeg fudbalera sarajevskog Željezničara. Koncert za dušu nastavljaju u dvorištu kuće. Mišo je izrazito muzikalan. Veče puna mjesečeve svjetlosti. Piri vjetar s Neretve. Komšije se bude, a Mišina majka Saveta, koju smo svi zvali „Galava“, ushićeno govori: „Ovakvu pjesmu treba platiti“!

I ovoga ljeta stigao je Holanđanin Erik, koji dolazi već desetak godina. Šta ga to privlači u ovom malom mjestu? Postao je dio ljetnjeg kolorita našeg kraja, otkrio bliskost među ljudima, kakva se ne viđa često. Šuma topola ispunjena Česima i Poljacima. Na Ledama, ispod južnih stativa, šator su razapeli Seno i Brko, talentovani fudbaleri. Sedam dana ne odlaze kući. Osvajanje slobode! Blizu njih Belgijnka Ingrid, djevojka naočitog momka, Milenka-Juhe. U šumi kod „Mitine“ blinje Nijemci i Francuzi. Na novoj kamenoj rivi sunčaju se djevojke i mladići puni nade i optimizma. Neretva okupana  suncem dobija srebrnu boju…

Muzika je bila važan dio štimunga u našem restoranu.

Jednom su u rano popodne zapjevala četvorica Italijana, tako skladno, da sam mislio da zvuk dolazi s radija!  Sjedili su za stolom između košćele i smokve.

Smaja Redžić i Joco Šešelj emotivno su pjevali rusku romansu „Sonja“. Smaja bi sklopio oči, uljepšavajući pjesmom posljednje zemaljske dane. Joco je bio pun priča i pun života. Unosio je zrnce vedrine u tužnu pjesmu, prizivajući daleka, beskrajna prostranstva.

„Sonja, Sonja, tvoju crnu kosu

bezbroj puta u snu ljubio sam ja.

Zaboravit te ne mogu, cvijete

iz Volginih dolina“.

Stare, narodne pjesme, poveo bi specifičnim glasom Švaro Glibo. Poseban štimung stvarali su Mićo i Milan Spahić-Muga (otac i sin). Mićo je volio pjesmu „Pogledaj de mala moja“. Kad Muga uzme harmoniku, znali smo da slijedi još jedna sjajna interpretacija „Devojke iz grada“, Miroslava Ilića.

Najživlje  se sjećam pjesama oca i njegove ekipe. Zapjevali bi pred fajront, naslonjeni na visoki  šank. Moj otac Đorđe, Zijo, Tiho i Duško pjevali su tiho, skladno, najčešće dalmatinske pjesme: “Jedna će mandolina, “Ne plači Danijelo”, “Na brigu kuća mala”. Tiho je obožavao pjesmu „Ferali“, Zdenka Runjića, koju je pjevao trio „Tividi“. Emotivno  bi otpjevali  stih: ”Da sjetim se mladosti ja svoje”. Otac je volio pjesmu „Plovi mala barka“, koju je 1976. izvela prva postava „Novih fosila“ (osnovani 1969). Sjedio sam na gajbama, naslonjen leđima na zid i istinski guštao. Druženje su obično završavali kompozicijom „Moja draga Klementina“, iz kultnog vesterna Džona Forda. Glavnu ulogu igrao je Henri Fonda. Lijepa melodija uzburkala bi emocije.

„Klementina, draga moja

cvijet si bila srcu mom.

Nema više sretnih dana

nema više lika tvog“.

Tadašnja mladost obožavala je „Pesnikovu gitaru“, Mikija Jevremovića. Miki je imao  čist, senzibilan glas i čudesnu energiju. Ovom pjesmom dotakao je Olimp i bogove.

Svako mjesto ima svoje oriđinale, ljude koje dugo pamtimo i često spominjemo. Naročito ako su bili  duhoviti. „Svaki grad uz naše more ima svoga Lera“, pjevali su „Dubrovački trubaduri“.

Kalta (na fotografiji) je volio pjevati „Sve behara i sve cvjeta“, staru melodičnu pjesmu koju su izvodili brojni pjevači, a najljepše  Zaim Imamović. Volio je i pjesmu „Uzmi sve što ti život pruža“. Otpjevao je Gvozden Radičević 1969, a kasnije često izvodio Predrag Živković Tozovac.  Kaltu su poznavali mnogi ljudi izvan zavičaja.  Davna putovanja vozom prema Sarajevu, obavezni razgovori u kupeu. „Odakle si prijatelju“? „Iz Čapljine“. „Iz Čapljine“! Znaš li Kaltu“? Kako i gdje su ga upoznali svi ti saputnici nisam pitao. Brzo se naviknuh na činjenicu da čovjeka sa kaubojskim šeširom i pištoljem za pasom, svi znaju.  Djecu je zvao „malur“. Nikad nisam čuo da neko koristi taj  izraz, osim Kalte. Noćobdija koji je obožavao počiteljske kafane. Moj rođak Vlado, iako puno mlađi, često je sjedio s njim. „Kalta bi ponekad imao samo nekoliko dinara u džepu, ali svima je prijalo njegovo društvo“. Sprijateljio se s Duškom Kulišem, koji je na početku karijere pjevao u Počitelju. Magnetski je privlačio ljude. Obožavao je fudbalsku reprezentaciju Jugoslavije  i Muhameda Alija. Pobjede proslavljao hicima iz pištolja.

Volio je sijaset, šegu. On i Sabir Baraković dogovorili bi ranije šta će ko reći, kao da je pozorišna predstava.  Njihov dolazak u naš restoran bio je uvod u vatromet humora. Sabir je bio šeret kalibra mostarskih liski. Kada je čuveni hirurg, prof. dr Isidor Papo, dolazio iz Beograda u Mostar, obavezno bi upriličio susret sa Sabirom. Da odmori dušu. Dr  Papo je obožavao svoju Hercegovinu: „Kad prođem Ivan-planinu i ugledam dolinu Neretve, moje su grudi pune veselja i zadovoljstva“. Doktor je uživao izuzetan ugled. Posljednja svjetlost i nada za otpisane. Potišteni, bolesni ljudi dolazili su kod Sabira uoči odlaska u Beograd, na Vojnomedicinsku akademiju (VMA). Sabir bi napisao nešto na fišeku. Bila je to sigurna ulaznica do  legendarnog hirurga. Zašto je pisao na fišeku, pitam komšiju Zlatana? „Ko će to znati“!?

Osmog januara 2021. godine majka privodi kraju pripreme za slavu. Uvijek me oduševi lakoća s kojom to radi. Svega ima u izobilju, kao da će doći 20 ljudi. Korona je promijenila navike i običaje, nema okupljanja kao ranije. Stigla neka depresivna vremena. Iznenada se sjetih davne, neobične scene. Sjedim sa Mišom Morom u našoj bašti, u sjenci platana. Huso, harmonikaš, prolazi magistralom. Sunčano jutro nagovještava lijep dan. Huso svira na harmonici i oduševljeno pjeva. Nikoga nema blizu njega. Širok osmijeh otkriva istinsko zadovoljstvo. Mišo se smiješi i govori mi: „Garantujem ti da nema dinara u džepu, a rahatniji je i od mene i od tebe! Živjeće sto godina“!

P.S. Hoće li se uskoro vratiti osmijesi, druženja, turniri? Slutim svjetlo na kraju tunela. Vrijeme je!  „Čovjek je sazdan za sreću, kao ptica za let“. (poljska poslovica) Osjećam da mi ponestaje tema za putopisno-šahovske reportaže. Dugo nisam putovao. Presuši ponekad i najljepši planinski potok, a gdje neće inspiracija jednog šahiste i putopisca. Slijedi duža pauza u objavljivanju i borba da se završi knjiga.

Svim čitaocima Šah mat liste i naravno, profesoru Goranu Tomiću, želim puno radosti u 2021. godini!

Milan Draško