U »New-York Timesu« pisao je Capablanca prije tumira, a i za vrijeme turnira opširne članke, pa je tako uzeo na se isti handicap, kao i ostali mu takmaci, koji su svi bili mnogo zaposleni sa dopisivanjem. U glavnom ie Capa pisao svoje članke po novinarskoj šabloni, razvlačeći ih bez potrebe. To mu se mora oprostiti, jer za šampionat u feljtonistici sigurno ne pretendira. Capa hvali Aljehinovu fantaziju i kombinacionu snagu, ističe Niemcovičevu originalnost, a nada se, da će Vidmarova promišljenost i temeljitost produbljivanjem i vježbom sazreti kod narednih turnira tako, da će on biti najopasniji takmac. U Spielmanna je Capa zapazio žilavost; što je svakako neočekivani sud za one, koji poznaju Spielmannovu nestrpljivost u igri.
Spielmann piše »Magyar Sakkvilagu« iz New-Yorka 8. III: »Uzrujanost na turniru ne raste samo zato, jer se veliki majstori bore, nego i zato, jer se igra dan za danom bez odmora. Nastupa iznemoglost, kako se to vidi kod Niemcoviča.
Manhattan Square Hotel je vrlo luksuzan, a komitet je prema nama vrlo susretljiv, ali na moje slabe živce djeluje buka neugodno. Sobe su preugrijane.
Posjet turnira je živahan. Na nekoje dane diže se cijena ulaznini na 2—3 dolara. Publika je disciplinirana i hoda po debelim perzijskim sagovima. Ipak se buka od velikog broja gledalaca ne da obići. Niemcovič i Vidmar su po prvi put u New-Yorku, koji je na njih učinio jak dojam. »Morning Post« vidi u Capablanci »supermastera«, koji natkriljuje Morphyja i Steinitza. Aljehin i Niemcovič nisu mu bili dosta opasni. Jedini pokojni Breyer, taj »long-distance« strategik, mosao bi se, da je poživio, boriti sa uspjehom sa Capablancom!
Maroczy u »Pesti Naplo« ponavlja svoje prigovore Laskeru. On kaže, da Lasker ne uzima obzir na to, da je igranje na turniru javna stvar, pa je neumjesno, kad izlazi pred publiku »nepočešljan, površno umiven i u otrcanom ruhu«! Najviše ga smeta Laskerova cigara, pa kliče, da ni Otelo nije davio Dezdemonu sa cigarom u ustima! Geza tvrdi, da je 1924. izgubio drugu partiju sa Laskerom samo radi cigare. Mogao je dobiti figuru. ali kad je pomislio, da će tađa još 4 sata morati igrati konačnicu i gutati dim, zaigrao je na mat i uslijed toga izgubio!
Naš komentar: Bijedni Geza…
Iz New-Yorka se Maroczy sprema na Kubu, a u junu dolazi sa Spielmannom i Niemcovičem na turnir u Kečkemet, Berlinski »Der Tag« izražava se drastično o new-yorškom turniru: »Samo Capa je odnio slavu, a ostali su se većim dijelom blamirali, Niemcovič je izgubio 5 partija, a Vidmar je dobio samo tri. Ali njega ispričava zvanje, koje mu veže mnogo energije. Aljehin je prošao dostojno, ali Spielmann i Marshall, koji su iz 20 partija dobili samo jednu, postigli su rezultat, koji je za nosioce velemajstorskog naslova porazan.«
Reti piše u »Magdeburgische Zeitung«: »Ubrzani tempo turnira pogodovao je u prvom redu Capablanci, a donekle i Niemcoviču. Za Aljehina, čija snaga leži u dubini strategijske ideje, bio je to handicap, pa njegov stil nije pravo mogao da sazre. Aljehin je uz iste uvjete igrao match s Euweom i on relativni slabi uspjeh u tom matchu isto pripisuje toj okolnosti,« »Glavni razlog za uspjeh Capablance je u sastavu učesnika turnira. On je na turnir zvao svoje »konte«, kako se to u šahovskom žargonu kaže. Laskera, Rubinsteina i mene je obišao, dok je pozivao Vidmara i Niemcoviča, s kojima on lako igra, dok njegov glavni takmac Aljehin ima baš s tom dvojicom majvećeg okapanja! Grinfelda i Rubinsteina, proti kojima se Aljehin mnogo madmoćnije bori, Capablanca naravno ne zove. Zato je za golemu energiju Aljehinovu sjajan uspjeh, kad handicapu tom u prkos stizava drugu nagradu!«
Dr. Tartakower piše u »Magyar Sakkvillagu« po običaju poluironički: »Socialni momenat izlazi na javu u šahu i šahovsko amaterstvo ispoljava se sve više medju velemajstorima. Ne smijemo zaboraviti, da je Senor Capablanca osijedio u diplomatskoj službi, da će Aljehin kao novopečeni dr. jur. uskoro otvoriti advokatsku kancelariju u Parizu, da je dr. Vidmar višestruki direktor, profesor, naučenjak i izumiteli, da je Niemcovič zapravo uvaženi socijalni politik i predavač, da je Spielmann postao bankar, a Marshall zakupnik i posjednik licencije od “Marshall Chess Cluba« u New-Yorku_..<
Žrijebanje u New-Yorku opisuje sva štampa sa čuđenjem, jer su brojevi bili prosto podijeljeni alfabetskim redom! U buduće će si svi majstori dakle uzimati imena, koja počinju sa dva do tri a! Jer je ipak ugodnije imati, barem na startu, više puta bijele! Natječaj za »proroke« bio je od našeg urednika raspisan u »Šahovskoj Smotri«, ali rezultat turnira nije nitko pogodio. Pače ni redoslijed triju nagradnika nije nitko predskazivao. Zanimljivo je, da se nije našao mi približni pogadjač. Krah Marshallov predskazala su dvojica, dok Niemcoviča na 3. mjestu nije nitko očekivao. Stavljali su ga ma 1, 2, 4 i 5. mjesto, ali samo na 3. ne!
ŠAHOVSKI GLASNIK ORGAN JUGOSLAVENSKOGA ŠAHOVSKOGA SAVEZA BROJ 6. ZAGREB, 15. APRILA 1927. GODINA III.
Capablanca nije postigao samo numerički najbolji uspjeh na turniru, nego je pokazao najljepši stil i odigrao najinteresantnije partije turnira. Može se kazati, da Capa još nikad nije tako dobro igrao kao nedavno u New-Yorku. Do sada je on bio velik u tehnici, ali na minulom turniru počela se je ispoljavati i njegova poziciona g fantazija, u kojoj mu je do sada Aljehin bio premac. Tako je Capin stil pokazao, da je sposoban za razvoj i kad Reti piše, da se u tom stilu ogleda »veličajna čudovitost i točnost moderne tehnike«, onda moramo požaliti, da se u New-Yorku nije našao nadvremenski duh Laskerov, u čijim zamislima kristaliziraju još kompleksnije ideje. Laskerovo vodjenje uravnoteženih pozicija, nalaženje skrivene singularne točke za napad, otkrivanje one kompetente, u duboko usadjenim općim nazorima protivnika, koja mu daje u ruke nepogrešno oružje u igri — sve to nije Capa još dostigao. Zato je neopravdano Capino mišljenje, da se je šah iscrpio i da bi za prave talente bila nužna reforma šahovnice i proširenje njeno na 100 polja, dodavanjem novih figura, kako je on to predložio 1925. u Moskvi. Od godine 1910. do danas odigrao je Capa 13 znatnijih tumira i od 196 partija dobio je 122, izgubio 9 ,a remisirao 65. To pokazuje Capinu »umjerenost u igri«, koja pako ima svoj razlog u mudroj štednji sila, a ne u nekom tobožnjem drugom zvanju Capinom. Capa svoj studij na Columbia-univerzi nije dovršio, nego se je bacio na šah, a kad je osvojio 1921. prvenstvo svijeta, dobio je za nagradu naslov počasnog konzula i godišnju plaću od 5.000 dolara. Kubanci naravno ističu njegove diplomatske zasluge za Kubu. Oni kažu da je on pronio ime svoje dodomovine po svem svijetu i, tako reći »Kubu stavio na geografsku kartu«. Sve je to lijepo, ali mi držimo da bi on tada morao da dijeli svoju plaću sa — glasovitom Kuba-cigarom bivše austrijske duhanske režije.
Aljehinov uspjeh ne smije se podcijeniti, jer je izvojšten pod teškim uvjetima. Dr. Tartakower javio se je kao »vox populi«, izjavom, da je Aljehin u New-Yorku tek trainirao za Buenos-Aires! I doista je Aljehin svoj »repertoar otvorenja« ograničio, baš kao i Capa, koji je na e2—e4 načelno igrao c7—c6. Nakon svršetka turnira potpisan je po Aljehinu i Capablanci ugovor o matchu za prvenstvo svijeta. Match počinje u septembru u Buenos-Airesu, a proteže se maksimalno na 20 partija.
Na pitanje zašto je postao šahovski majstor, odgovorio je Niemcovič jednom vrlo značajno: »Da nadjem nešto, na čem bi iskalio svoju godinama rastuću antipatiju prema ljudskom društvu… Taj fragmenat iz Aronovog pesimističnog nazora o svijetu pokazuje, da je on, kao majstor i kao čovjek, pojava, koja stoji za sebe. Njegovi su dojmovi uvijek u protimbi sa svakidašnjim. On potencira osjećaj, da se svi bore protiv njega, do manije i zato tako nevoljko gleda posmatrače za vrijeme partije. U prvoj polovici turnira držao je Niemcovič korak sa Capom. Zloguki proroci, koji su predskazivali slom Aronov u drugoj poli zaćutali su i tek kad je Aron u trećem krugu malaksao, javili su se kobnim smiješkom. Ali Niemcovič je po prvi put pokazao, da se znade nakon serije poraza snaći i on je solidnim finishom osvojio treće mjesto.
Dr. Vidmar imao je ovaj pula ulogu »onoga, koji ima smolu«. Nije bilo dosta, da je turnir u zadnji čas predložen za mjesec dana unapred, tako da je morao na put prije, nego je i pomislio na neko pripravljanje, već je komitet nepredvidjenim razvlačenjem turnira (mjesto 19. III. svršio je turnir 23!) pokvario našem majstoru račune i on je usred finisha imao već mnoge brige oko svojih predavanja na Columbia-univerzitetu. U zadnjem ciklusu bio Marshall slomljen i protiv Niemcoviča i Aljehina izgubio je »kao pacer«. Ali protiv Vidmaru igrao je sa žilavošću, koja je bila vrijedna bolje stvari, no što je to izvlačenje remisa i guranje dra, Vidmara s mjesta, koje je bio zaslužio.
Pomnije promatranje tabele prikazuje dra. Vidmara, kako piše “Jutro”, »v drugi luči«. Kad se naime uvaži, da Spielmann i Marshall, po svojoj klasi i po uspjehu, nisu spadali na taj turnir i kad ih se briše s tabele, tada se naš prvak diže na drugo mjesto! Voila: Capa 8, Vidmar 6, Aljehin 5 i pol, te Niemcovič 4 i pol boda. A kad se po toj istoj logici briše Capu (jer i on po svojoj klasi čini se ne spada na taj turnir!), onda je rezultat »tromatcha«: Vidmar 4 i pol, Aliehin 4, te Niemcovič 3 i pol boda!
Uspjeh Spielmannov je isključivo rutinske naravi. On je igrao solidnije, nego obično i postao tako »kralj remisa«. Čini se da je na nj najneugodnije djelovala nervozna atmosfera 10-milijunskog velegrada, Kaos autobusa i drugih prometala narušavao mu je i noćni mir. Doista nije ugodno, kad mimo nečije sobe, u visini 1. kata, svake dvije minute po danu i po noći, klopoće “elevated- railway«!
O Marshallu se može dati najpouzdaniji sud o snazi. Ovaj turnir poništio je njegove nekadanje sjajne uspjehe, prikazavši ih u pravom svijetlu, kao rezultat taktičkih finta i varaka. U tom pogledu djelovao je new-yorški turnir kao povećalo, pod kojim se slaboće jače ispoljuju nego na turnirima s mnogo igrača, na kojima sraz brojnih individualiteta zamrsi niti i zasjeni bistar pogled na pravo znanje pojedinaca. Dakle: new-yorško povećalo pokazalo je, đa je Frankova udica možda dovoljno opasna za male ribice, ali da za one veće ne dostaje, jer zahvaća — preplitko!
ŠAHOVSKI GLASNIK ORGAN JUGOSLAVENSKOGA ŠAHOVSKOGA SAVEZA BROJ 6. ZAGREB, 15. APRILA 1927. GODINA III.
Prije new-yorškoga turnira pisalo se je najviše o onima, koji — nisu bili pozvani. Poslije turnira zaboravilo se je za čas na Laskera i Bogoljubovljeva, koje je vrlo nezgodno. On piše komitetu i javljaju se nove potankosti. Evo što nam piše naš prvak iz New-Yorka: »Bogoljubov se je bojao. Mieses piše o tom, da ga je Kagan savjetovao neka traži ekstrahonorar od 1500 dolara, a on (Kagan) će posredovati. Za svoj posao tražio je Kagan 500 dolara. Vidio sam pismo Bogoljubovljevo, koje je vrlo nezgodno. On piše komitetu, da ne zovu »igrače druge klase«, nego neka čuvaju pare za match Bogo—Capa!« Još interesantnije se je razvila stvar Laskerova. Dr, Lasker se je obratio Mr. M. Kuhnsu, predsjedniku američke šahovske federacije, da posreduje u sporu sa Ledererom. Mr. Kuhns najavio je svoj dolazak na koncil F.I.D.E, u julu 1927. u Londonu, gdje će skupštini podnesti stvar na presudu. Čini se da stvar ne stoji onako povoljno po dra, Laskera, kako je to u prvi čas izgledalo. Dr. Vidmar nam pače u svome pismu spočitava, da smo u »Glasniku« učinili krivo Ledereru. (To nije tačno. Mi smo samo citirali Laskerove izvode.) Dr. Vidmar je u New-Yorku pregledao originalna pisma Laskerova i prepisku komiteta i konstatirao, da sve to govori protiv Laskera. Na Laskerove tvrdnje u »Telegrafu« odgovorio je 26. januara u »New-York Timesu« Mr. Lederer. On tvrdi da dr. Lasker na ovogodišnji turnir nije bio formalno pozvan zato, jer je nakon turnira 1924, upravio jedan pozlijedjujući dopis. Tražio je naknadno, da mu se plati jedan dio viška na ulaznicama turnira. To komitet nije priznao, jer je budget turnira svršio sa deficitom od 400 dolara, a ne sa viškom prihoda. Dalje tvrdi Mr. Lederer, da je dr. Lasker imao nakon prvog kablograma 1924. dvanaest dana vremena da se odluči. Zadnji kablogram tek dao mu je samo jedan dan vremena. Tvrdnju da je na uri kod susreta Lasker-Capa 1924. bilo manipulirano odbija Mr. Lederer kategorički. On naglasuje, da je još sam upozoravao Laskera na to, da je zaboravio nakon jednog poteza pritisnuti polugu na uri. A odsudnu grešku načinio je Lasker tek uvečer, tri do četiri sata kasnije. Mr. Lederer prelazi na kraju u protunapad i predbacuje Laskeru »unfair tactics«: smetanje protivnika nudjanjem remisa, otvaranjem prozora i duvanjem dima u lice. Dr. Lasker da puši za vrijeme igre duge i smrdljive five-cent cigare, a kad mu kibici, ili članovi komiteta donose odlične Havanna-cigare, on ih sprema u džep i puši ih uvijek nakon turnira…
Dr. Lasker je odgovorio na ove optužbe. On tvrdi da komitet nije objavio jasni budget turnira i da je višak postojao, ali ga je komitet utrošio na naknadne posebne i neopravdane honorare Janowskome i Yatesu. Dr. Lasker završava sa općim frazama o časti, o borbi i o majstorskom staležu. »To je borba, koja ima načelno značenje, koja se tiče svakog stvarajućeg majstora i danas i sutra.« Tako završava sijedi filozof svoju apologiju. Naše simpatije rado bi bile na njegovoj strani, ali je hladni razbor u nedoumici…
S turnira u New-Yorku.
ŠAHOVSKI GLASNIK ORGAN JUGOSLAVENSKOGA ŠAHOVSKOGA SAVEZA BROJ 6. ZAGREB, 15. APRILA 1927. GODINA III.
Netko je rekao, da je »new-yorški turnir bio Capablancin turnir, u više nego jednom smislu te riječi.« Capa je zamislio taj turnir, da »opipa bilo« svojim izazivačima, on je sastavio spisak učesnika, on je redigirao uvjete turnira, on je reklamom u novinama osigurao financiranje, on je preuzeo redakciju oficijelne knjige o turniru i on je, last non laest, bio na turniru prvi! A Capini zemljaci, kad vidješe taj savršeni »mis en scene«, zaželješe i oni turnira. I da budu »capskiji od Cape«, pozvaše do sad najvećega režisera šahovske historije, pozvaše kubansko aprilsko sunce, da još jednom pozlati slavu njihovoga Raul Josea…
Poslije Uskrsnih blagdana imao je u Havani da počne dvokružni majstorski turnir, Capa, Lasker, Aljehin, Vidmar, Niemcovič, Spielmann, Marshall, Reti, Tartakower, Maroczy i dva Kubanca bili su na pozivnom spisku. Ali se zbi, kako je bilo pisano: »Kubanci će poželjet Laskera, al’ Laskera, jao, biti neće..,« Dr, Lasker naime nije se odazvao. Nakon njegovih izjava o ulozi kubanskog aprilskog sunca u matchu s Capom 1921., bilo bi nedosljedno da je prihvatio poziv. Dr. Vidmar bio je prvi od ostalih majstora, koji je otvorio seriju otkaza. Njemu je dopust istekao i on se je 2. aprila ukrcao na »La France« za domovinu. Dalnji otkazi razorili su projekt kubanskog presidenta generala Machado des Morales i drž. sekretara dra. Carlosa Miguela de Cespedes i turnir je tad otkazan. »Per pedes« mogu majstori poći kući, a »morales« od čitavog projekta su ti, da je Capa postao bez konkurencije »champion srednje tropske klimatske kategorije«. Ostaje još opasnost, da mu se iz centralne Afrike javi takmac iz »teške tropske kategorije«, ili sa Grenlanda, iz polarne zone kakovi Eskimo. A Evropa je već nadvladana…
***
Zlatno vrelo, koje je poteklo u New-Yorku nije usahlo. Mr, Lederer javlja, da je ukupno 20.000 biljeta, prodavanih po 1—3 dolara, donijelo novih izvora i on zato za 1928. navješta novi turnir u New-Yorku, Značajno je, da će taj turnir biti pravi antipod ovogodišnjemu, jer će na nj biti pozvano dvadesetak majstora, a ne samo šestorica. Predvidja se lista: Capablanca, Aljehin, Niemcovič, Vidmar, Spielmann, Marshall, Reti, Bogoljubov, Tarrasch, Colle, Grinfeld, Tartakower, Przepiorka, Canal, Rubinstein, Yates, Maroczy, Monticelli, Euwe, Kupchik, Ed, Lasker i Kashdan.
To dokazuje, da je tip višekružnog turnira s malim brojem igrača manje živahan i manje zanimljiv, nego turnir one vrste, kakov je bio moskovski g. 1925. I slabiji majstori dobivaju svoj raison d’etre. Oni su tu da budu nadvladani i da daju velikima prilike za lijepe partije. Osim toga oni tu i tamo križaju favoritima račune i donose tako senzacije, tu jedinu hranu široke javnosti. I mršavi teoretski plijen iz New-Yorka govori proti tom tipu turnira, gdje se teorijski magazini brzo iscrpljuju, gdje putem sugestije neke varijante dodju na repertoar, da ih tad kasnije marni glosatori bez muke obore. Tako vidimo da je šahovski turnir nešto živog, rastućeg, kompleksnog, da je to borba, kojoj vrednost raste umnažanjem čimbenika i to možda kvadratično, a ne linearno. U tom smislu može se reći, da Capablanca predstavlja manje, nego Grinfeld i Reti zajedno…
ŠAHOVSKI GLASNIK ORGAN JUGOSLAVENSKOGA ŠAHOVSKOGA SAVEZA BROJ 6. ZAGREB, 15. APRILA 1927. GODINA III.
ŠAHOVSKI GLASNIK ORGAN JUGOSLAVENSKOGA ŠAHOVSKOGA SAVEZA BROJ 7—10. ZAGREB, 24. MAJA 1927. GODINA III.
Turnir za prvenstvo Beogradskog šahovskog kluba
Beogradski šahovski klub organizovan pre dve godine zalaganjem g. N. Konjovića, pokazao je ove godine, da ima čvrste temelje i da će se ubrzo razviti do vodećeg društva u kraljevini. Pre nekog vremena izgubio je klub svoga pot predsednika g. Konjovića, koji se je preselio u Sombor, ali je zato u g. Branku Dimiću dobio vrlo iskusnog i marnog sekretara. On je bio pre u Švajcarskoj u konzularnoj službi, a sada je sekretar u ministarstvu inostranih dela u Beogradu. Poduhvatio se je nezahvalnoga posla da bude vođa turnira za ovogo dišnje prvenstvo B. Š. Ka. i uspeo je da sprovede prvi uredno odigravani turnir u klubu. Mislimo pod tim turnir, koji se od kola do kola pravilno odvija, gde se sve partije beleže, gde se talentovani, ali pretemperamentni klupski podmladak priučava turnirskoj disciplini i gde se vođa turnira sme da odvaži i da kontumacira igrača, koji izostane…
Na turniru za ovogodišnje prvenstvo. B. Š. Ka. sudelovalo je 10 prvorazrednih igrača, a 9 kola turnira svršeno je u mesec dana, jer su se pravilno od igravala po dva kola na sedmicu. Ali rezultat turnira nije posve polučio svrhu; jer je inž. Nedeljković u „mrtvoj trci“, postigao isti broj bodova s Poljakovom, tako da će tek meč među njima rešiti pitanje prvaka. Zasebno poglavlje moglo bi se posvetiti onima, koji nisu sudelovali na turniru. To je ceo niz jakih igrača, a među njima i pobednik zadnjih dviju klupskih turnira Siniša Aćimović. On je kod žrebanja odstupio, iz formalnih razloga, jer nije hteo da pristane na sporazum svih ostalih igrača, da se od žaobine odvoji jedan deo za povećanje nagrada. Valjalo bi ispitati raspis turnira, da se vidi koliko je imao formalno pravo. Na svaki način je lepši gest jednog šampiona kluba (a naročito, ako je to mlad i nadobudan igrač), kad on prelazi preko sitnih stvari, samo da bi došlo do merenja snage. Maler je, kad naša zlatna šahovska omladina, u težnji da nasleđuje Kapu i Laskera, potrefi baš ona »kriva« svojstva…
Inž. Fajer i Nićifor, koji sad borave u Beogradu, nisu se na žalost još začlanili u B. Klubu, dok su Ovadija i Trivanović bili zaprečeni da sudeluju. Ipak je ostao lep broj jakih igrača, a k tomu je turnir po urednom vođstvu dobio mnogo na važnosti. Zato nije u redu, što su ga neki mlađi igrači u beogradskim dnevnicima omalovažili. Jednom za svagda neka mlađ igrači uvaže, da im pero kao oružje manje pristaje, nego borba na 64 polja! Konačno pominjemo rezultate dosadašnjih turnira B. Š. Kluba, da bi se poredili sa ovogodišnjim: 1925:1. S. Aćimović 9. II P. Poljakov 8,5, III-V. Tot, Izvekov i Nedeljković 6. M. Jovanović 5,5 itd.
Tok turnira.
Tot i Poljakov važili su na početku kao najizgledniji, ali su u prvim kolima počeli sa remisima, a i Nedeljko vić, koji je od lane napredovao, počeo s tri remisa. Nakon 2. kola vodili su tako M. Jovanović i Izvekov s 2 boda, a u 3. kolu pobedio je Izvekov Jovanovića i stao sam u vođstvo. 4. kolo gurnulo je na stranu jednoga od favorita, mladoga Tota, koji je neočekivano izgubio s Vasiljevićem. Izvekov je remisirao s Poljakovom i zadržao čelo tabele s 3,5 boda, pred Jovanovićem i Poljakovom 3, Nedeljkovi ćem 2,5, Todorovićem 2, Totom 1,5 itd.
U 5. kolu pobedio je Tot vodećeg Izvekova i na vrh je došao Poljakov sa 4 boda, dok je Nedeljković stigao Izvekova. Izvekov je bio poražen u 6. kolu po Nedeljkoviću, pa je tako Jovanović došao pred njega. Tot je izgubio s Dimićem i opao posve. Skor nakon 6. kola; Poljakov 5, Nedeljković 4,5, Jovanović 4, Izvekov 3,5, Todorović 3 itd.
U 7. kolu je Poljakov remisirao s Jovanovićem, pa ga je Nedeljković pobedom nad Dimićem dostigao. Oni su sa 5,5 podelili vođstvo, da se do kraja turnira više ne odele.
Vasiljević se u 7. a kasnijim kolima dao kontumacirati, 8 kolo donelo je pobede vodećih, oporavljanje Tota i napredovanje Dimića. Nakon 8. kola je skor: Nedeljković i Poljakov 6,5, Izvekov 5,5:, Tot i Jovanović 4,5 itd.
9, kolo nije donelo bitnih izmena, pa je rezultovao konačni skor naznačen na tabeli.
Karakteristika igrača. Inž. Ozren Nedeljković pokazao je već u dosadašnjim turnirima talenat i sposobnosti za napredak, ali da će ove godine doći na prvo mesto sa tako visokim procentom i sa takvom sigurnošću, to se nije moglo očekivati. Tajna njegovoga uspeha biće da je u čestom bavljenju u Sremskim Karlovcima, gde je bio stalni trening-partner majstora Ćirića. Zadnjih nam se meseci prof. Ćirić tuži, da mu je partner otišao u Beograd, pa sad nema nikakove prakse! Po načinu igre seća Nedeljković doista mnogo na svoga učitelja. Solidno otvara, jasnim mgnevrima prelazi u središnjicu, gde pokazuje odličnu taktiku i sklonost k raspletu i ulaženju i konačnicu. Taj potonji deo partije igra Nedeljković najjače. Njegove partije traju tako prosekom oko 40—60 hodova, ali ta duljina ne ide na račun kvalitete igre. Nedeljković broji već danas među najbolje amatere u našoj kraljevini, a nje gov razvoj daje najlepše nade.
Georgije Poljakov je poznat sa naših nacionalnih turnira. On je na do sadanjim turnirima u klubu bio “večiti drugi”, a ovaj puta ima tek meč da reši, hoće li da zauzme to svoje mesto, ili će da se vine na prvo! Poljakov je odličan poznavač teorije, k tome brzu računu, a još brži u izvođenju svojih planova. Ta potonja žustrina je posledica temperamenta, koji baš nije pogo dan za turnirsku igru. Ali kad se staloži, onda će se znanje Poljakovljevo još bolje ispoljiti.
Ivan Izvekov, Rus kao i Poljakov sličan mu je dosta po igri. U teorijskom znanju mu je ravan, a ako po fantaziji u središnjici nije tako snažan, on je zato mnogo žilaviji i mirniji, što se lepo vidi u čistim pozicionim partijama, koje Izvekov dobro vodi.
Miloš Jovanović, koji je u mlađim danima bio jedan od stupova u prvorazrednoj gardi Zagrebačkog 1. Kluba. ima i u Beogradskom klubu odličnu poziciju. On je igrač starog dobrog kova, tek nije dosta strpljiv i izdržljiv. Bora Tot je podbacio. Čini se, da se taj mladi i vrlo talentovani igrač ne može da otrese nervoze, koja mu je i na nacionalnom turriru i Ljubljani okrnjila pun uspeh. Sem toga mu ne pogo duju turniri, gde ima mnogo igrača koje, misli, da sme da podcenuje. Nadamo se, da će na nacionalnom turniru bolje zastupati svoj rodni grad Vršac.
Branko Dimić naprtio si je dužnost vođenja turnira, pa nije mogao da posve razvije svoje znanje. S njim je podelio mesto Pera Todorović, pa su se tako složila dva fer i disciplinovana klupska igrača. M. Đurmistrov je u nekim partijama pokazao zanimljivu igru. On ima svakako jedan od preduveta za majstora, naime — zgodno ime… Jova Nikolić nije stigao numerički uspeh, ali je pokazao lep talenat i živu fantaziju. S. Vasiljević dao se je u 3 partije kontumacirati, pa se tako njegova snaga ne može pravo oceniti.
Tigran Vartanovič Petrosjan rođen je 1929. godine u Tbilisiju. Na fotografiji Tigran sjedi u krilu majke. Djevojčica pored nje je sestra Tigranova, Varduš, a pored oca je brat Amajak. Otac Petrosjana, Vartan. Njegovi roditelji su umrli rano i njegova sestra je preuzela odgovornost za odgajanje Tigrana.
******************
GM Rashit Ziatdinov
Rona Jakovljevna Petrosjan, krajem četrdesetih godina, bila je studentkinja na Institutu za strane jezike i mlada ljubiteljka šaha sa pristojnim nivoom igre. Bila je šest godina starija i Tigran je povećao svoje godine promjenom pasoša i vjenčali su se 1952. prije njegovog međuzonskog turnira. U njihovoj porodici su bila dva djeteta: Mihail, Ronin sin iz prvog braka, kojeg je Petrosjan usinio, i Vartan. Petrosjan nije imao formalno obrazovanje, ali je odbranio doktorsku disertaciju na temu „Problemi logike šahovskog mišljenja“. Tokom „vladavine“ Petrosjana, često je odlučivala Rona Jakovljevna na kojem će turniru igrati veliki majstor: u Bugarskoj ili u Engleskoj (ponekad bi umjesto pozvane šahistkinje letjela sama, kao supruga svjetskog šampiona). Petrosjanov život je bio sretan, gotovo bezbrižan, ali početkom osamdesetih godina dijagnostikovana mu je neizlječiva bolest. Preminuo je 1984. godine, samo pet godina nakon postavljanja dijagnoze. Sahranjen je u Moskvi na Jermenskom groblju. Petrosjan je ostavio veliko nasljedstvo, a udovica ga je vješto umnožila. Rona Jakovljevna preživjela je muža gotovo dvadeset godina i preminula je 2003. od iste teške bolesti kao i on.Rona Jakovljevna Petrosjan, krajem četrdesetih godina, bila je studentkinja na Institutu za strane jezike i mlada ljubiteljka šaha sa pristojnim nivoom igre. Bila je šest godina starija i Tigran je povećao svoje godine promjenom pasoša i vjenčali su se 1952. prije njegovog međuzonskog turnira. U njihovoj porodici su bila dva djeteta: Mihail, Ronin sin iz prvog braka, kojeg je Petrosjan usinio, i Vartan. Petrosjan nije imao formalno obrazovanje, ali je odbranio doktorsku disertaciju na temu „Problemi logike šahovskog mišljenja“. Tokom „vladavine“ Petrosjana, često je odlučivala Rona Jakovljevna na kojem će turniru igrati veliki majstor: u Bugarskoj ili u Engleskoj (ponekad bi umjesto pozvane šahistkinje letjela sama, kao supruga svjetskog šampiona). Petrosjanov život je bio sretan, gotovo bezbrižan, ali početkom osamdesetih godina dijagnostikovana mu je neizlječiva bolest. Preminuo je 1984. godine, samo pet godina nakon postavljanja dijagnoze. Sahranjen je u Moskvi na Jermenskom groblju. Petrosjan je ostavio veliko nasljedstvo, a udovica ga je vješto umnožila. Rona Jakovljevna preživjela je muža gotovo dvadeset godina i preminula je 2003. od iste teške bolesti kao i on.
***********
GM Rashit Ziatdinov Najdžel Šort je čekao 50 godina da se u njegovoj školi otvori šahovski klub!
Nigel Short Upravo sam dobio poruku od učitelja u St. Philips School, u Athertonu. Bio sam oduševljen kada sam čuo da je tamo osnovan šahovski klub, skoro 50 godina nakon što je snimljena ova fotografija. Bolje ikad nego nikad! Inače ja sam u pantalonama sa škotskim šarama.
************** GM Rashit Ziatdinov
Aleksandar Kazimirovič Toluš bio je trener velikih šampiona!
1.maja 1910. godine u Sankt Peterburgu rodio se velemajstor Aleksandar Kazimirovič Toluš. Bio je trener Paula Keresa, pomogao je da Ludmila Rudenko postane svjetska šampionka, i trenirao Borisa Spaskog.
Boris Spaski je rekao: „Osam godina (1952-1960) Toluš je bio moj trener. U to vrijeme previše sam vjerovao u nepokolebljivost zakona pozicionirane igre, u Nimcoviča. Igrao sam, kako bi danas rekli, ‘ispravne šahovske poteze’: sistematično, ali suvo i dosadno, u mojim partijama skoro nije bilo taktike. Kazimirovič (kako su prijatelji ljubazno nazivali Toluša) otvorio je preda mnom drugi svijet – čarobni svijet kombinacija. Ovaj preokret bio je izuzetno zanimljiv i koristan za mene.“
Tokom brzopotezne igre, Toluš je blistao vicevima i aforizmima koji su postali dio šahovske folklore. Kada bi Toluš izveo taktički udarac, saosećajno bi pitao protivnika: „Da li ste uznemireni?“ Gubeći pješaka, rekao bi nešto misteriozno: „Srećnici ne gledaju na sardine“ u smislu „srećni sati ne gledaju na gubitke“. Kada bi protivnikova pozicija postala beznadežna: „Vaše su piroške izgorjele!“ I Tolušev ratni poklič: „Naprijed, Kazimirovič!“
************
Prva u nizu izuzetno detaljnih karikatura o meču za svjetskog šampiona u šahu iz 1972. godine između Spaskog i Fišera, crtana od strane Halldóra Péturssona i objavljena u Morgunblaðiðu, popularnom islandskom listu.
Imao sam sreću 1.maja 1964 da imam priliku da igram sa 40-ak drugih igrača protiv legende, Bobija Fišera, tog dana. Atmosfera na događaju bila je uzbuđujuća, a moglo se osjetiti uzbuđenje u zraku. Bobi je kasnio, i postojao je strah da se nešto dogodilo i da nećemo imati priliku da ga sretnemo za šahovskim stolom. Naglo se pojavio, malo zaduvan, i u sali je došlo do erupcije aplauza. Zatim, dok je prelazio prstima kroz kosu, veliki osmijeh se pojavio na njegovom licu. Bobi se izvinio što kasni, objasnivši da je zaboravio svoju demonstracionu tablu. Ispričao nam je o svojoj turneji i kako je, zaustavivši se u New Orleansu, usporedio Morphya s Rusima. Morphy, rekao je, odigrao je ljepše partije za vrijeme svoje kratke karijere nego što je to učinio Botvinik u posljednjih 30 godina!
Partije su počele i dok se kretao oko stolova, bilo je očigledno da se drži svojih riječi, otvarajući sa „e4“ na svih 50 tabli! Nastavio je brzim tempom, kao da vozi rolere. Nakon 2,5 sata, sve je bilo gotovo, 48 pobjeda i dva remija! Jedan remi bio je sa Jonnom Lutesom, koji je igrao Skandinavsku odbranu. Drugi remi bio je s Edom Lensom.
Kad je simultanka počela, sjedio sam pored mog prijatelja Dalea Turka, koji je pažljivo razmišljao o svom odgovoru. Dale je rekao: ‘Volio bih da igram Bodenovu varijantu Španskog otvaranja. Bojim se Kraljevog gambita.’ Rekoh mu: ‘Idi, neće on to vjerojatno odigrati.’ Ali naravno, upravo se to i dogodilo! Usput, uspio sam nagovoriti Dalea da igra Larsenovu varijantu, ali naravno, ponovno se pojavio Kraljev gambit. Tek kada je igrao protiv Arta Bisyanera, uspio je doći do Boden varijante i izvući remi. Ja sam igrao Caro-Kann, moju standardnu obranu u to vrijeme, ali Bobi je brzo izašao iz knjige otvaranja, progurao je pješake i stvorio pritisak. Dale, međutim, nije imao sreće i pao je u tipičnom napadu Kraljevog gambita. Na mojoj desnoj strani, Herold Snyder je vodio tešku i dvosjeklu partiju, a pored njega bio je igrač koji će se kasnije više spominjati pod pseudonimom ‘Bezimeni’. ‘Bezimeni’ je stvarao probleme sa gotovo svakim potezom kojim bi Bobi kružio oko table; bio je to jedan od onih mečeva u kojima majstor ne razmišlja kako da brzo pobijedi. Nakon napetog sukoba, Harold je predao nakon 34 poteza, dok je ‘Bezimeni’ čekao gotovo 40 poteza. ‘Bezimeni’ je potom otišao do jednog od analizatora partija gdje se analizirala Haroldova partija i rekao svojim tipičnim tonom: „Ej, Harold, ja sam se snašao mnogo bolje nego što ti! Ja sam odigrao 50 poteza, a ti si samo 34!“ Samo ljubazno ponašanje spriječilo je Harolda da ga tada fizički ne napadne!
Ed Lens je imao prednost od jednog pješaka u partiji, ali u poziciji koja je bila remi prema knjizi otvaranja. Bobby je odigrao svoj potez, a Ed je odmah odgovorio. Bobby je ponovno odigrao, a Edov odgovor je odmah stizao. U tom trenutku, Bobby je pružio ruku i rekao da je remi. Ed je prihvatio tu ponudu, a Bobby je prešao na sljedeću partiju.
Na kraju, grupa nas je otišla s Bobijem da nešto pojede, i iznenađujuće, John Lutes i Fišer počeli su raspravljati o Kraljevom gambitu sa referencama na Bobijevu nedavno objavljenu „Bust to the King’s Gambit“ (u slobodnom prevodu “Opovrgavanje kraljevog gambita” u American Chess Quarterly. Lutes se nije slagao s Bobijevom procjenom jedne varijante i citirao 19.vijek, kada je Bobi odgovorio: „Ta varijanta je opovrgnuta 1408., objavljena u Sarrattovom traktatu!“
U restoranu, Bobby je bio vrlo ljubazan i opušten, rado odgovarajući na svako pitanje na prijateljski način, osim na jedno, kada su ga pitali zašto je tako lako pristao na remi sa Lensem. „Pokazao mi je da zna kako da izvuče remi. Da sam nastavio da igram i prevarim ga, ne bih dokazao ništa.“ Na prigovor o njegovom izboru hrane, rekao je da voli kupovati u Hong Kongu jer tamo imaju dobre stvari po povoljnoj cijeni. Tada ga je ‘Bezimeni’ upitao: „Gospodine Fišer, koja vam je omiljena partija koju ste igrali ove godine?“ Nakon što je malo razmislio i protrljao bradu, Bobby je odgovorio: „Moja partija s Najdorfom na Varna Olimpijadi 1962.“ Zaustavivši se, zatim je upitao: „A vi, naravno, poznajete tu partiju?“ ‘Bezimeni’ je rekao: „Ne, nikad nisam ni čuo za tu partiju.“ Bobby je izgledao šokirano, da taj koji pita i naziva se šahovskim igračem ne zna za tu čuvenu partiju? Zatim je okrenuo stolicu da ne gleda prema ‘Bezimenom’ čitav ostatak večeri. Rekao sam Bobiju: „Stvarno mi se svidjela vaša partija protiv Talja na Bledu 1961.“ S lukavim osmijehom na licu, Bobby je odgovorio: „Da, to je bila dobra partija!“ Ostatak večeri prošao je prebrzo dok je Bobby jeo svježu salatu i uživao u razgovoru. Nakon nekog vremena, rekao je da je umoran, ustao i brzo nestao u noći.
Izgledao je tako drugačije od Bobija o kojem smo čitali u šahovskim časopisima i novinama – puno pristojniji i ljubazniji, i izgledalo je kao da je zadovoljan što je proveo neko vrijeme sa kolegama ljubiteljima šaha.
Više detalja o ovim i drugim susretima možete pronaći u knjizi „A Legend on the Road“ Johna Donkina. Bobijeve partije protiv Talja i Najdorfa možete pronaći u mnogim Fischerovim kolekcijama, a komentarisane su u “Bobijevih 60 nezaboravnih partija”.
Ivo Andrić je napisao čuvenu pripovijest „Jelena, žena koje nema“. Sanjao ju je, tragao za njom, dolazila mu je u pohode, ali kad je htio da je se dotakne, osjetio bi plavu prazninu i tugu, praiskonsku. Slično se i autor osjećao u potrazi za šahom u Crnoj Gori. Sve do trenutka kada je naišao na podatak da se tek u Njegoševo vrijeme (oko 1840.) počeo graditi prvi drum u zemlji (Cetinje-Rijeka Crnojevića), običan, naravno, kolski put, nabijen kamenjem i šoderom. I da tada nije postojala nijedna varoš u njoj. Iluzija se raspršila. Otkud, zaista, u zemlji neprekidne borbe za slobodu, u kojoj su se i olovna slova, nadaleko čuvene Obodske štamparije, u kuršume topila, šah ili srodan oblik igre i umjetnosti? S velikom sigurnošću se može smatrati da šah do polovine 19. vijeka nije bio poznat u Crnoj Gori. U vrlo zanimljivom eseju „Borba bez krvi“ („Pobjeda“, 22. jul 2000. g.) književnik Veljko Radović između ostalog piše: „Njegoša je na gustoj cetinjskoj samštini, godine 1839. učio šahu i kartografiji (ne bi trebalo neoprezno isključivati te dvije misteriozne djelatnosti) dezerter iz austrijske vojske Filip Vuković Kokotović, a prije njega i učitelj jezika i ŠAHA i svih umnih „dokolica“ Francuz Antid Žom. Šahom se strasno bavio i njegov učitelj Simeon – Simo Milutinović Sarajlija („Među prve ti si, Simo, teško te nazreti, kamoli proći mimo“), a nije slučajno ni što se posvećivao alhemiji, zajedno s čudnim pjesnikom iz Srema Đorđem Markovićem Koderom. Kao da šah i alhemija ne piju s istog izvora Prapočetka duha.“
Ovo je značajan navod i granicu susreta šaha i Crne Gore pomjera ka prvim decenijama devetnaestog vijeka. Drugi je (i drugačiji) ogranak priče o njegovom dolasku i postojanju u Boki. Grad Kotor je u Crnoj Gori prvi došao u dodir sa šahom. Majstor i istraživač šaha Ozren Nedeljković je naišao na podatak da se šah u ovom drevnom gradu igrao već u 16. vijeku. Pominje se izvjesni igrač koji koristi šahovsku literaturu (porijeklom iz Španije) za pripreme u susretima s rivalima iz Skadra i Dubrovnika! Nije se, na žalost, još došlo do konkretnih pojedinosti o ovom podatku, ali, svakako, ne treba dovoditi u pitanje nalaz i procjenu jednog od utemeljivača šaha u Srbiji i Jugoslaviji. Za Kotor (i Boku) u vezi su još dvije činjenice: u 17. i 18. vijeku „uplovile“ su šahovske garniture (moguće po koji šahovski priručnik) u domove Rišnjana i Perašćana, a naš prvi šahista, pjesnik Njegoš, vjerovatno je na svojim, dosta čestim boravcima i odmorima u Kotoru (kuća Lombardića i Lipovaca) i Prčanju (dom Beskuka i Glavata) igrao (i usavršavao) šah s prijateljima iz Kotora.
NJEGOŠ
Poznato je da su obrazovani Srbi tog vremena znali (i igrali) šah. Čak je 1815. godine Stefan Živković Telemah (1780–1831.), zet Vuka Karadžića, u obimnoj knjizi o narodnom obrazovanju, napisao poglavlje (prvo na srpskom, odnosno slavjanoserbskom jeziku) o šahu: „Pravila blagorazumija ili naravoučenija iz igre šaha“. To je, u stvari, prevod eseja Bendžamina Franklina (1706–1790.), objavljenog u Americi (Benjamin Franklin: „Morals of Chess“, 1786). Vladika i pjesnik Petar II sretao se s tim ljudima u Beču, Trstu, Moskvi, na Cetinju i drugim gradovima. Mogla ga je, kako je bio obdaren otvorenim i radoznalim umom, privući neobična igra i vjerovatna je pretpostavka da se, poslije nekog od njegovih povrataka, šahovska garnitura našla u Biljardi. Ova teza se zasniva na Njegoševom poznavanju i igranju šaha, a teško da ga je tome učio spartanski i atletski nastrojeni Sima Milutinović. U „Pismima iz Italije“ srpskog pripovjedača Ljube Nenadovića, podignut je prvi spomenik crnogorskom vladaru, vladici i pjesniku, klesan s ljubavlju i poštovanjem. „Pisma“ su pisana u proljeće 1851. godine u Napulju, pola godine prije Njegoševe smrti, a iz njih se osjeća Njegoševa uznemirenost, ne zbog kraja koji je predosjećao, već zbog Crne Gore, „slamke među vihorove“. „On često po nekoliko sati sjedi u svojoj velikoj stolici i ću t i. Za to vrijeme ja mu što pričam, novine ili kakvu knjigu čitam. Igramo i šaha, ali on nemastrpljenja.“ Lj. Nenadović kroz „Pisma“ ukazuje na Njegoševu veličinu. Đuzepe Kaza: „Ovaj suveren je veći republikanac nego prezident Francuske“ (aluzija na revolucije i republikansko uređenje Francuske). Ove riječi nedvosmisleno ukazuju na Njegošev otvoreni, univerzalni, demokratski duh. „Jednom pre podne sedeo sam i igrao šah s njim, a jedan lord prijavi se i pođe sa rečima: „Nisam mogao poći iz Neapolja a da se ne oprostim s Vama; i budite uvereni da mi je milije što sam video i upoznao Vas, nego Neapolj.“ „Englezi retko laskaju; bogati lordovi nigda!“ Razumljivo je njegovo nestrpljenje i brzina u igri prilikom više šahovskih duela sa mladim Nenadovićem. Za istoriju šaha je bitniji podatak da je crnogorski genije bio i naš prvi šahista. Ko zna da li je otvarao onu (zamišljenu) garnituru u Biljardi i da li je s kim mogao dijeliti megdan. Istine radi, pretragom njegove prepiske, naročito s Jeremijom Gagićem, ruskim konzulom u Dubrovniku, nije se mogao naći pomen šaha. Njegošev partner, književnik Ljuba Nenadović (1826–1895.), pod stare dane, poznat kao čika Ljuba, igrao je s najboljim srpskim igračem, Vladislavom Vulićevićem, ali nije mogao da mu se odupre. Ovaj detalj govori da je Ljuba bio dobar igrač, što, prirodno navodi na sud i o vrijednosti Njegoševe igre, jer je poznato da se igrači, s velikom razlikom u snazi, ne druže za šahovskim stolom. Zgodna je prilika da se Njegoš osvijetli iz dva, malo poznata, ugla. Njegoš je imao urođeni čulo za lijepo, za estetske uzlete i savršenstvo, ali neraskidivo vezano sa bolnom mišlju, Nije slučajno, poput orla, s Lovćena gledao Crnu Goru, uživao u sjaju Napulja, čudio se protivrječnom skladu Boke, čitao klasike, slušao gusle i pio sa Vukovog izvora narodne epike. Nije, otvoren i iskren kakav je bio, zaobilazio ni u priči ni u poeziji tabu temu za njega: ljubav i ženu. Risto Dragićević navodi ove neobične Njegoševe riječi u vrijeme njegove bolesti: „Neki su me savjetovali da ništa ne mislim – kako će čovjek živjeti a ne misliti? Neki su me savjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ne može sa samrtnog odra da oči ne baci na krasno stvorenije.“ Poznata je Njegoševa briga i opsesija Crnom Gorom, znana žudnja da otkrije smisao postojanja, života, kosmosa, ali su, možda ne slučajno, malo poznate ove njegove proročke riječi, po R. Dragićeviću, o hipotetičkoj sreći čovječanstva: „Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle god je podijeljeno u države koje imaju za osnovni cilj: sebe, vjeru, narodnost i dinastiju“. Njegoš nije bio ispred svog vremena, već dva vijeka ispred čovječanstva. Kako su sada, na početku 21. vijeka, kristalno jasne ove vizionarske riječi. Za velikog mislioca ne bi utjehe bilo ni sada: čovječanstvo je daleko od spokoja i sreće. Njegoš – prorok, pjesnik, mislilac i, igrom slučaja, naš prvi šahista!
Preneseno iz „Šahovskog vijenca“ Maksima Lutovca, Bar 2021, treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje
ŠAHOVSKI GLASNIK ORGAN JUGOSLAVENSKOGA ŠAHOVSKOGA SAVEZA BROJ 7—10. ZAGREB, 24. MAJA 1927. GODINA III.
Uspomene na Janowskoga
(Psihoanalitičke bilješke o jednoj tragičnoj sudbini),
Pokojni majstor David Janowski bio je jedan od najtemperamentnijih značajeva, koji su ikada bojevali na 64 polja. Taj mladi poljski leptirić, koji se je 25. maja 1868. isčahurio u Valkovijsku kraj Grodna i sa 22 ljeta poletio k velikom svjetlu — Parizu, pokazao je već u svojim najmlađim danima veliko samopouzdanje, prkosnu želju da se pred svima istakne i optimizam, koji je svoj korijen imao u umišljanju. Te crte u značaju mladoga Janowskoga važile bi danas kao nepovoljne za uspjeh u šahu, ali devedesetih godina bio je šahovski niveau u Parizu tako nizak, da je agresivni stil mladoga Poljaka naišao na opće priznanje, a greške u temperamentu bile su mu ne samo opraštane, nego pače isticane, kao neka odlike.
Jadni Janowski! On je bez valjane naobrazbe došao u grad svjetlosti, koji ga je opojio, zanio, zaveo. Gurao je svoja drvca nešto bolje, nego ostali i to je odlučilo njegovom sudbinom. Posvetio se samo praktičnoj igri u šahu, a sve druge stvari prošle su kraj njega, tako da mu je djetinjasti prkos i temperamenat ostao kroz čitav život. A sudbina se je tom starom djetetu, koje je ostalo zaboravljeno na svojem igralištu, naravno osvetila, kako se je do danas osvetila svakome, koji je sve snage dao u šah, a zapustio inače kulturu duha. Čini se da je opasno biti velik šahista, za onoga, koji istodobno nije i pametan čovjek…
*
Dok je šah sastojao još iz taktičkih ideja, bio je Janowski turnirski lav. Tarrasch je došao sa svojom metodikom, koja je pored sve svoje primitivnosti, bila ipak nadmoćna ondašnjim taktičkim talentima, i zvijezda Davidova izblijedila je po prvi puta. A kad se je javio veliki mislilac dr. Lasker, izblijedio je Janowski zajedno sa čitavom ondašnjom generacijom šahista! Godine su prolazile i desetljeća, a Janowski je bivao sve slabiji. Zapravo i nije on postao slabiji, nego su drugi postali jači. Drugi, koji nisu konzervirali stil jedne propale epohe i glođali po starim kombinacijama, nego u idejama svedjer naprednijih suvremenika nalazili elemente, koje su cijepili na staro stablo šahovske mudrosti. Od te dakle stvarateljske sile u šahu, koja se ravna prema širini horizonta jedne epohe, nije Janowski imao ni najmanji dio, On je bio samo igrač, a ne stvarajući umjetnik i mislilac, on je morao gledati, kako ga redom prestižu mladji, a mogao je svem tom da suprotstavi samo svoju svedier rastuću koleričku crtu, hranjenu od unutarnjeg nezadovoljstva. A sudbina Sa je konačno pokosila u bolesti i bijedi u Hyćresu, prije nego je počeo boj na jednom amaterskom turniru,..
Godine 1910. pisao je dr. Lasker u »Berliner Zeitung«: »Janowskijev slučaj je eto u ovome; on je nagomilao u sebi stotinu hiljada taktičkih ideja, razredio ih i pripravio za upotrebu. Zato mu pozicije, gdje dobitak ovisi o oštrini kombiniranja, ne zadavaju briga. Ali su njegova svojstva nedorasla za strategiju u šahu, za koncepcije, koje se oslanjaju na zamislima sa granica intelektualnih moći…« I dr. Lasker je pobijedio iste godine u matchu Janowskoga, koji se je prije matcha hvalisao, da će »riješiti problem Lasker«. Dogodilo se obratno: Lasker je riješio »problem Janowski«, potukavši ga do nogu, “ upravo kao da secira komad po komad nesretnoga Davida!
*
Jedini Čigorin znao je da ukroti temperamenat Janowskoga na turnirima. On je imao u tu svrhu naročitu metodu: jednom rukom digao je div Čigorin slabašnoga Janowskoga i stavio ga kao kakovu šahovsku figuru na stol. To je redovno djelovalo na mladog Davida kao mlaz hladne vode… Ali se je zato Janowski osvećivao Čigorinu u partijama. Nikoga on nije znao tako namamiti u stupice, kao ruskoga prvaka! Janowski je bio strastven igrač i to ne samo na kockastom bojištu, nego i na zelenom stolu. On je, baš kao i Marshall, znao na turnirima u Monte Carlu i Ostendeu, za vrijeme dok je protivnik bio zadubljen u partiju, da ode u obližnju igračnicu. Često su a morali zvati od rulete da ide vući svoj potez… :
Značaj i temperament Janowskoga dovodili su često do incidenata na turnirima, ostavljajući za povijest šahovskih turnira gust talog anegdota, Tako je 1895 u Hastingsu rekao Janowski Tarraschu, nakon što je izgubio dobro stojeću partiju: »Ja sam Vas totalno nadigrao gospodine doktore, upravo — totalno nadigrao …« A dr. Tarrasch je odgovorio lakonički: »Tim gore po Vas, kad ni takovu poziciju niste bili u stanju dobiti!«
Sa starim Steinitzom imao je Janowski naročite račune. Uvijek je sekirao exprvaka svijeta, nudeći mu »konja vor«. U Beču 1898 digao je Steinitz nakon opetovanja takovih ponuda na Janowskoga svoju štaku. A Janowski — naravno — poleti na vrata, da izmakne Steinitzu, koji je poletio za njim. Bio je to neobičan prizor na koncu 1, kola turnira! Nego scena, koja se je odigrala tada na koridoru imala je svoj upliv i na jednu okladu, koja je baš na koridoru, par časaka prije »kraha« bila sklopljena. Barun Rotschild kladio se je sa svojim prijateljem, tvrdeći, da će Janowski načiniti prvi »krah« na turniru. Prijatelj je bio drugih nazora, on je svoj novac stavio na Steinitza, koji je također rado dizao uzbunu. Par časaka nakon sklopljene oklade zbila se je spomenuta »scena sa štakom«, a oklada je završila — »mrtvom trkom!«
SA LOZNIČKE KALDRME-3 BRAĆA KIĆOVIĆ (Dragan i Božidar) na turniru za prvaka Loznice u šahu, 1960.godine. Božidar (1933-2014) i Dragan (1935) su dugogodišnjeg prvaci i nosioci šahovske aktivnosti i brojnih uspeha Loznice, družili su se sa više vrhunskih domaćih i svetskih šahista (Karpov,Talj, Botvinik…) Pored ličnih uspeha, bili su veoma uspešni i instruktori šaha za mlade…
Božin učenik Miroljub Lazić je postao šampion sveta za mlade kadete u Meksiku,1979.god. Lazić je kasnije postao velemajstor i seniorski prvak Jugoslavije, a Draganovi puleni su bili trostruki, pojedinačni i ekipni prvaci Jugoslavije,a dali su i kadetskog, a kasnije i seniorskoj prvaka sveta u šahovskoj kompoziciji. Za više informacija pitati Dragan Kicovic
Paul Keres igra simultanku na 40 tabli sa mornarima Baltičke mornarice na tankeru „Oktobarska revolucija“ 1946. Tallinn.
*************
GM Rashit Ziatdinov
Adolf Anderssen
***************
GM Rashit Ziatdinov
London, 16. avgust 1922. U 13. kolu Međunarodnog turnira koji se održavao u Centralnoj dvorani u Vestminsteru, Akiba Rubinstein se suočio sa Savielly Tartakowerom.
*************
Kapablanka – Lasker, 1914.
***************
Drugi svjetski šampion u šahu, Emanuel Lasker, igra golf. 1936. Notingem.
****************
Fišer -Talj, Lajpcig 1960 Olimpijada
**********
Amsterdam, 14. jul 1970. Svjetski šampion Boris Spaski (SSSR) igra sa velemajstorom Svetozarom Gligorićem (Jugoslavija) u prvom kolu IBM turnira
***********
David Bronštajn i Aleksandar Toluš analiziraju na turniru u Hastingsu, 1953.
Poslednja partija meča u Rejkjaviku je prekinuta, ali Spaski nije želio da je dovrši. On je pozvao Vilijama Lombardija, Fišerovog sekundanta, obavještavajući ga da predaje partiju, što znači i meč (Fišerov telefon je uvijek bio isključen). Zahvalivši Spaskom na odličnoj igri, Lombardi je bio oduševljen i odmah je otrčao do Fišera:
„Bobi, čestitam, Spaski je predao! – uzviknuo je, upadajući u sobu svog štićenika. Ali Fišer je bio neuobičajeno suzdržan: „A da li je Spaski to uradio pismeno? – upitao je nezainteresovano. Njegovom pomoćniku je bilo potrebno da se vrati kako bi dobio pismenu potvrdu od Spaskog. Tek nakon toga je Fišer prihvatio čestitke.
Negdje tokom međunarodnog šahovskog turnira, stranac se obratio Emanuelu Laskeru sa predlogom da igra prepiskom (dopisni šah) sa njegovim talentovanim sinom. Molba je bila podržana solidnom novčanom nagradom, i Lasker je pristao.
U slučaju pobjede, on bi dobio 500 dolara, a ako bi dijete nekim čudom pobjedilo – što otac, naravno, nije ni očekivao – tada bi velemajstor morao da isplati 1500 dolara. Na kraju je svjetskom šampionu uspelo da pobjedi, iako sa ogromnim naporom. Tajna je otkrivena kasnije. Ispostavilo se da je Lasker igrao prepiskom sa samim Kapablankom, koji je prihvatio iste uslove stranca, a dijete je bilo samo izmišljotina. Kada je Lasker, igrajući „bijelim“, odigrao prvi potez, on je bio ponovljen od strane prevaranta u partiji sa Kapablankom. Njegov odgovor, pak, bio je reprodukovan u prvoj partiji za „crnog“, a odgovor Laskera – u drugoj partiji za „bijelog“ i tako dalje. Očigledno je da je u ovakvoj igri „otac“ sebi obezbjedio nerješen ishod u meču sa velemajstorima, što znači i čist profit od hiljadu dolara. Isplatio je 500 dolara pobjedniku Laskeru, a poraženi Kapablanka mu je platio 1500 dolara.
Vešto dobro osmišljeno, zar ne?
Druga anegdota govori o sličnoj prevari koja je primjenjena na Aljehinu. Navodno je pristao da igra za veliku ulog sa dva nepoznata lica koja su smislila sličnu zavjeru s ponavljanjem poteza, prisiljavajući Aljehina da igra sam protiv sebe! Situacija se činila bezizlaznom, ali je svjetski šampion razrješio lukavu zamisao i osmislio način da kazni prevarante. U jednoj od partija namjerno je napravio grubu grešku. Partneri su odlučili da ne ponove na drugoj tabli očigledno gubitnički potez velemajstora, već da pokušaju pobjediti u obe partije. Međutim, odustajanje od pouzdane taktike dovelo je do pogubnih posledica – Aljehin je uspeo da matira oba neprijateljska kralja!
Na taj način, Aljehin je u ovoj priči bio ne samo neprevaziđeni šahista, već i veoma inteligentna osoba koja je brzo razotkrila plan prevaranata. A sada zamislite da je Aljehin odigrao obe partije do kraja, ne sluteći da igra sam protiv sebe. To znači da bi u partiji s jednim igračem pobjedio, a u partiji s drugim – izgubio. Jasno je da su prevaranti, baš kao i „otac“ čuda, postavili ulog za pobjedu protiv šampiona veći nego ulog za njegov poraz. Na taj način, u svakom slučaju bi ostvarili profit jednak razlici između tih uloga. Međutim, u životu je sve bilo drugačije: obojica su morala isplatiti Alehinu ulog za poraz!
To su zanimljive anegdote o šahovskim šampionima. Čini se da su prevaranti, koji smišljaju najnevjerovatnije načine za laku zaradu, uvijek postojali!
Aljehin – „Prvi moji pokušaji igranja šaha,“ rekao je 1928. godine u intervjuu za varšavski list „Za slobodu!“, „bili su previše uspješni, i 64 polja su me previše zainteresovala; razumni roditelji su ohladili moj žar i strogo mi zabranili tu zavodljivu igru“.
Dalje, prema njegovim riječima, događaji su se odvijali ovako: „Tek pet godina kasnije, gimnazijalcu je bilo dozvoljeno da se uhvati ukoštac sa šahom. U toku nekoliko mjeseci, svi đaci, i nižih i viših razreda, pali su u borbi, a uskoro je i sudbina starijeg brata Alekseja, igrača prve kategorije, bila podložna tome.“ Jednom prilikom odgovorio je i na pitanje o svom prvom šahovskom učitelju: „Moj učitelj je bio privatni učitelj mog starijeg brata“ („Novi Zoran“, San Francisko, 5. septembar 1935.)
Međutim, Aljehin nikada nije otkrio razlog zbog kojeg su „razumni roditelji“ zabranili njemu igranje šaha. O tome se saznalo iz riječi njegove sestre Varvare. Jeseni 1927. godine ona je ispričala reporteru lenjingradske novine da je mlađi brat bio toliko zanesen igrom da su roditelji počeli da mu kriju šahovsku tablu. Ali on ju je nalazio i noću razmatrao partije odigrane prethodnog dana… „Moguće je da je Aljehin zbog toga u dJetinjstvu doživio upalu mozga“.
Aljehinova familija (1901). Za stolom desno – Aleksandar, lijevo – njegov stariji brat Aleksej. Iza njih stoji Aleksandar Ivanovič (otac), ispred njega sjede ćerka Varvara, supruga Anisija Ivanovna i guvernantkinja-Njemica Marija Fedorovna Kesler.
Prvi sovjetski šampion, Mihail Botvinik, bio je izuzetno sumnjičav. Dok je igrao meč za svjetsku krunu 1951. godine protiv Davida Bronštajna u odlučujućoj 23. partiji, kad mu je trebalo da se revanšira, čak nije ni obavjestio svog prijatelja i sekundanta, velemajstora Salo Flora, o pravilnom zapisanom potezu – on je čitavu noć analizirao drugu mogućnost. Sve je isplivalo baš pred nastavak partije, što je bilo udarac za Salo Fora – čak su mu suze došle na oči.
Botvinikov sledeći protivnik nakon Bronštajna bio je Vasilij Smislov, s kojim je Mihail Moisejevič odigrao čak tri meča uzastopno. U drugom od njih (1957), Smislov je izgledao mnogo bolje, pripremio je čitav niz dragocjenih ideja i redovno nadigravao Botvinika u otvaranju. „Prebrzo je igrao, sve je znao!“ – mrko je izjavio Patrijarh svom sekundantu, majstoru Iliji Kanu. „Pa ko bi mu mogao reći koja će varijanta biti, osim vaše kućne pomoćnice?“ – pokušao je da se našali Kan, ali takve šale nisu prolazile s Mihailom Moisejevičem, pa je u njegovom štabu Iliju odmah zamijenio velemajstor Jurij Averbah.
Jugoslovenski velemajstor Svetozar Gligorić postigao je rezultat koji ne odgovara njegovim stalnim visokim uspjesima na međunarodnim takmičenjima u poslednjih nekoliko godina. S njim se desilo nešto slično kao i sa Smislovom: loš početak, nagli uzlet (od petog do četrnaestog kola kod Gligorića) i zatim neuspješan završetak.
U članku objavljenom u novinama „Borba“, velemajstor Ragozin je pisao: „Sovjetski šahisti dobro poznaju snagu Gligorića. Među našim šahovskim autoritetima postojalo je mišljenje da će najteži protivnik za sovjetske kandidate biti Gligorić. Prije puta u Jugoslaviju, naši učesnici su se posebno pripremali za susrete s njim. Zbog toga mu nije bilo lako! U svakom slučaju, smatram da je Gligorić igrao ispod svojih mogućnosti na turniru kandidata. Jedan od važnih razloga za njegov neuspjeh jeste osjećaj velike odgovornosti prema jugoslovenskoj javnosti. Dok je prolazio ulicom prema turnirskoj sali, pratile su ga stotine očiju. Publika je očekivala njegovu pobjedu! I on je već nervozan, uzbuđen i nemiran sjedao za šahovski sto. Takva osjećanja ne doprinose mirnom razmišljanju, što je neophodno turnirskom borcu. Pod uticajem opšte oštre, borbeno raspoložene atmosfere, Gligorić je promjenio način igre, što je bila drugačija u stvari njegova druga greška. U Zagrebu je već postalo potpuno jasno da je promijenio svoj stil. To mu je nanosilo štetu i izgubio je emocionalnu ravnotežu. Ipak, treba napomenuti da je šampion Jugoslavije bio najbolji od ne-sovjetskih učesnika turnira“.
Najmlađi svjetski velemajstor Robert Fišer učvrstio je svoje pozicije na ovom turniru, još jednom potvrdivši svoj talenat i visok stil igre. Interesantno je što nije bio zadovoljan postignutim rezultatom. Očigledno je da ovaj šesnaestogodišnjak osjeća u sebi snagu, ali nedostatak iskustva mu je sprečavao da postigne bolje rezultate. Na primer, Petrosjan je već u drugom kolu shvatio da Fišer pokazuje nesigurnost protiv Karo-Kan odbrane, što su kasnije iskoristili i drugi učesnici u mečevima s mladim velemajstorom.
Šampion svijeta Botvinik analizirao je mnoge partije Fišera i zaključio da ovaj mladić zaista ima sjajan talenat, ali da ga neki pogrešno procjenjuju. Po stilu i razumevanju šahovske igre, Fišer je blizak sovjetskoj šahovskoj školi, čiji je osnivač bio Čigorin. Botvinik vjeruje da ispred mladog američkog velemajstora leži velika budućnost u svijetu šaha. Tokom turnira, Bobi Fišer je živio sa šahm i za šah. Ako nije bio u sali za turnir, mogli ste ga naći za šahovskom tablom u hotelskoj sobi. Ponekad bi noću budio svog sekundanta Larsena za zajedničke analize. Jedina zabava za njega bilo je čitanje „Tarzana“ i slušanje džez emisija na radiju.
Islanđanin Fridrik Olafson često je stvarao dobre pozicije, ali je za to trošio previše vremena. Međutim, igrajući brzo u žurbi, Olafson je pravio grubе greške i za nekoliko sekundi uništavao sjajnu poziciju, na izgradnju koje je potrošio nekoliko sati.
Posledice su bile katastrofalne. Prošao je prvi, drugi, i na kraju treći krug, a Olafson je i dalje bio na poslednjem mjestu. Tek u Beogradu, zahvaljujući dobrom finišu, uspio je da prestigne Benka. Skromni Olafson bio je zadovoljan tim.
Nakon završetka turnira izjavio je: „Postigao sam ono što sam želio – da ne budem poslednji. Moram još puno raditi kako bih ispravio svoje nedostatke u igri.“
Pod zastavom FIDE-a igrao je i Pal Benko, velemajstor bez državljanstva. On je imao dobar početak – dva i po poena od četiri moguća.
Nakon jedanaestog kola prestigao je trojicu učesnika – Smislova, Fišera i Olafsona; nakon dvadeset prvog kola ostao je samo Olafson, a do kraja turnira završio je na poslednjem mestu. Njegovi nervi popustili su i na kraju je igrao nešto slabije nego na početku turnira.
Ozren Nedeljković
(Kraj)
Ovo je naravno samo prvi dio knjige, prve 32 strane, (od 320 koliko ima knjiga), a dalje slede izvještaji po kolima i analizirane partije uz dosta lijepih fotografija.
Paul Keres, „vječiti drugi“, ovaj put najstariji učesnik turnira, pokazao je mnogo upornosti i još jednom demonstrirao svoju izuzetnu snagu. U članku objavljenom u nedeljnom listu „NIN“, Gligorić je pisao: „Nesrećni Keres! Turnir u Jugoslaviji bio je događaj njegovog života. Sa 18 poena od 28 mogućih, bio bi prvi na svim takmičenjima ovog tipa, koja su se do sada održavala u Budimpešti (1950. godine), Cirihu (1953. godine) i Amsterdamu (1956. godine), ali ni ovog puta, u 43. godini života, neće učestvovati u tako željenom meču sa Botvinikom. Kakav bijedan ishod bio je drugo mjesto koje je zauzeo Keres prije tri godine u Amsterdamu: jedan poraz i tri pobjede. A u Jugoslaviji – šest poraza, ali zato petnaest pobjeda! Ali koja je vrijednost toga, ako je Talj osvojio 20 poena!“
U članku objavljenom nakon završetka turnira u novinama „Vjesnik“, Keres govori o sebi: „Još jednom sam zauzeo drugo mjesto na turniru kandidata. Možda neko može pomisliti da sam duboko nesrećan i nezadovoljan. Međutim, to nije tako. Ne znam zašto bih bio tužan? Nisam doživio nikakav slom. To je bila moja stara želja – pobjediti na turniru kandidata i igrati meč sa Botvinikom. Međutim, to ne znači da bih trebao biti rastužen ako mi to nije uspelo. Naprotiv, veoma sam zadovoljan svojom igrom. Još uvijek imam priliku da učestvujem na sledećem turniru kandidata i možda će rezultat tada biti bolji. Šahovska igra ima dvije strane. Potrebno je boriti se i uvijek pokušavati iznova. Turnir je bio izuzetno napet i uzbudljiv. Zahtjevao je maksimalnu energiju od učesnika. Meni, kao najstarijem učesniku, bilo je najteže. Posebno teška su bila prvi tri kola u Zagrebu, tokom kojih sam osvojio samo pola poena. Tada sam prolazio kroz privremenu krizu. Čini mi se da su baš ove tri partije u Zagrebu bile ključne za konačni rezultat koji sam postigao. Naravno, treba istaći da su za mene bili kobni i dva meča četvrtog kruga u Beogradu: partija sa Smislovom protiv Talja i moj poraz u partiji protiv Smislova“.
Sovjetski šampion Tigran Petrosjan, čiji stil igre, prema mišljenju velemajstora Boleslavskog, podsjeća na igru Rubinštajna, bio je među favoritima. Mnogi su se sjećali njegovih sjajnih partija na prethodna dva turnira kandidata i posebno propuštenih prilika da zauzme prvo mjesto na Trećem turniru kandidata u Holandiji 1956. godine. Na turnir u Jugoslaviji došao je s velikim nadama, osjećajući se u dobroj formi nakon pobjede na prvenstvu Sovjetskog Saveza u Tbilisiju, gdje nije izgubio nijednu partiju.
Pitanje zašto Petrosjan nije bio u konkurenciji za prvo mjesto veoma je složeno. Ovdje, psihološki faktori imaju primarni značaj. Moguće je da Petrosjanu nisu odgovarali oštrina i tempo borbe na turniru.
Bivši svjetski šampion Vasilij Smislov i dalje prolazi kroz krizu koja se tako jasno ispoljila u njegovom revanš meču sa Botvinikom. Poraz od Keresa u drugom kolu poremetio je njegov emocionalni balans. Počeo je pokazivati nesigurnost kada je pokušavao da ostvari bolju poziciju i nedovoljnu upornost tokom odbrambene igre. Kao rezultat toga, doživio je neuspjeh u prvom dijelu turnira, kada je, na opšte iznenađenje, Smislov bio u donjem dijelu tabele i nije se borio za prvo mjesto.
Tokom dva mjeseca u Bledu, Zagrebu i Beogradu osam kandidata vodilo je napetu i uzbudljivu borbu. Susrelo se osam divova sa različitim karakterima i sudbinama, sa različitim stilovima i metodama igre. Samo jedan od njih ostvario je svoju namjeru i stekao pravo da igra meč sa Botvinikom na svjetskom prvenstvu. Sedam njih moralo je da odloži ostvarenje svojih želja do sledećeg puta, do pete, a možda i šeste serije takmičenja FIDE za svjetsko prvenstvo.
Čule su se primjedbe u vezi sa tim da ovaj turnir, sastavljen od 28 kola, traje predugo, ali treba razumjeti razloge koje je imala FIDE. Ona je težila da minimizira mogućnost slučaja ili sreće u borbi za prvo mjesto i osigura uslove da zaista pobjedi najbolji od najboljih.
Pobjedu je ostvario 23-godišnji sovjetski velemajstor Mihail Talj. Peti put je zauzeo prvo mjesto na velikim turnirima: dva šampionata Sovjetskog Saveza, Četvrti međuzonski turnir u Portorožu, Jubilarni turnir u Cirihu i, naposletku, četvrti turnir kandidata. Nakon postignutog uspjeha, u članku objavljenom u novinama „Vjesnik“ pod naslovom „Vjerujem u sebe“, Talj je posebno istakao: „Pobjedio sam. Svi me gledaju nekim značajnim pogledom. Postavljaju mi stotine različitih pitanja. Oko mene vlada pravo uzbuđenje, ali ja uopšte nisam uzbuđen. Desilo se ono što sam očekivao i u šta sam vjerovao. Moglo bi se reći da sam zadovoljan što sam se opravdao. Igrao sam da bih pobjedio. Bilo je teško, ali uvijek sam ostajao na visini događaja. Nisam imao ni jednog trenutka slabosti ili zbunjenosti. Mislim da sam se borio energično i pošteno. Paul Keres me stalno pratio. Igrao je sjajno. Na osnovu partija koje je odigrao, zaslužio bi prvo mesto. Ali čak i kada mi je bilo najteže, nisam se uplašio. Govorio sam sebi: sve ili ništa! Inače, ne bih uspio! Igrati polovično, blijedo, značilo bi poraz. Ostalo mi je samo da čvrsto držim sudbinu u svojim rukama. Samo na taj način sam mogao pobjediti. A šta sada? Po nečijem mišljenju, trebao bih da umrem od sreće. Zašto? Ja sam trezven igrač. Figure me ne mogu dovesti do letargije i ne vidim ih kao sredstvo za jaka iskustva. Nisam fanatik, već običan čovjek. Tvrdim da je najvažnije biti hrabar borac. To je preduslov za uspjeh“.
O tome što se tiče pobjede Talja, velemajstor Ragozin je rekao: „Dolazim do zaključka da Taljev metod igre pokazuje budućnost šahovske igre. Ne bez osnova se može reći da je Talj odredio karakter turnira. Bez njegovog učešća ne bi bilo ove uzbudljive atmosfere, ne bi bilo ove oštre, napete, izuzetne borbe koju smo vidjeli. Uticaj Talja se pokazao odlučujućim za čitav tok turnira. Njegova pobjeda je potpuno zaslužena. Na ovom turniru više nego ikada prije, Talj je pokazao kakvom snagom raspolaže“.
Jugoslovenski internacionalni majstor Fuderer je rekao: „Iako je turnir bio dug i zahtjevao veliki napor, svi učesnici igrali su sa velikim borbenim duhom do samog kraja. Ovaj fenomen zaslužuje pažnju i veoma me raduje. Pobjeda Talja je zakonita. On vidi više od drugih, i u tome leži njegova osnovna snaga. U pozicionoj igri, drugi velemajstori mogu biti ravnopravni Talju, jer ovde nema potrebe za dugim računanjem. Međutim, on prevazilazi mnoge u složenim situacijama. Mislim da je to kriterijum snage šahovskog borca“.
Švedski velemajstor Štalberg je rekao o pobjedniku turnira kandidata: „Talj je sjajan taktički igrač. On je u stanju da pronađe pukotinu u protivničkoj poziciji, čak i kada je nema! Svojim vještim manevrima i sjajnim taktičkim zamislima, Talj dovodi protivnike u zabludu i pobjeđuje ih. Susret Botvinika i Talja će biti izuzetno interesantna borba između dva različita stila, dva različita shvatanja šahovske igre. Teško je reći ko će izaći kao pobjednik iz ovog dvoboja. Međutim, ako bi se unapred znalo ko će pobjediti, onda ne bi bilo potrebe za održavanjem meča!“
Na dan 15. oktobra, kada je „Jugoslavija-ekspres“ uveče stigao na željezničku stanicu u Beogradu, pristupili su i pozdravili kandidate predstavnici šahovskih saveza Jugoslavije i Srbije, kao i brojni ljubitelji šahovske igre. Gosti su smješteni u najuglednijem beogradskom hotelu – „Metropol“.
Sledećeg dana, 16. oktobra u 19 sati, kandidate i njihove sekundante primio je predsjednik Narodnog komiteta Beograda, Đurica Jokić. Sva kola četvrtog kruga održana su u velikoj sali Doma sindikata u Beogradu (Trg Marksa i Engelsa), koja može da primi oko 2.000 gledalaca, dok su odložene partije doigravane u sali za plenarne sjednice u istoj zgradi.
Svečano otvaranje četvrtog kruga održano je u nedjelju, 18. oktobra u 16 sati u Beogradu. Zamjenik predsjednika Šahovskog saveza Srbije, dr Mileta Magarašević, pozdravio je učesnike turnira i njihove sekundante, glavnog sudiju Golombeka i sve prisutne ljubitelje šaha.
Sudija Golombek je u 16:15 pustio satove. Na pozornici su bile postavljene ogromne demonstracione table. Ove table, napravljene posebno za ovaj turnir, najveće su do sada u Jugoslaviji.
Među prisutnima su bili mnogi istaknuti javni šahovski zvaničnici, poput potpredsednika FIDE-a Jaroslava Šajtara (Čehoslovačka), sekretara FIDE-a Huga Bjerk-a (Švedska) i drugih.
Približio se kraj ovog dugotrajnog takmičenja, koje je rezultiralo novim kandidatom za titulu svjetskog šampiona – dvadeset trogodišnjim velemajstorom Mihailom Taljem. Osvojivši 20 poena od mogućih 28, postigao je najviši rezultat koji je ikada zabilježen na turnirima kandidata. Keres je stekao pravo učešća na sledećem – petom turniru kandidata. Završna svečanost održana je 30. oktobra u 20:30 u velikoj sali Doma sindikata, kada je proglašen pobjednik i održana dodjela nagrada. Na ovom događaju prisustvovali su svi učesnici turnira kandidata, njihovi sekundanti, predstavnici šahovskih organizacija, novinari i mnogi posmatrači. Koncert je bio veoma uspešan, u kojem su učestvovali najbolji predstavnici umjetničke scene Beograda i dvoje učesnika turnira. Bivši svjetski šampion Smislov pjevao je staru rusku pesmu „Stenka Razin“ uz pratnju Ljubana Jakše, dok je pobjednik turnira, velemajstor Talj, veoma spretno odgovarao na dvadeset pitanja radio komentatora Radivoja Markovića.
Prijem velemajstora kod zamjenika predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Rodoljuba Čolakovića
Nakon završetka umjetničkog programa, glavni sudija turnira kandidata, Hari Golombek, stupio je na scenu i službeno pročitao rezultate. Zatim je Golombek, zajedno s predstavnikom Šahovskog saveza Jugoslavije, Ljubanom Jakšom, dodijelio nagrade učesnicima.
Uručenje nagrade Olafssonu na svečanom zatvaranju turnira
Prigodni pokloni i specijalne nagrade uručene su od strane preduzeća „Narodna radinost“, redakcije lista „Borba“, preduzeća Ivana Milutinovića, preduzeća za izradu predmeta primenjene umetnosti, redakcije lista „Politika“, izdavačke kuće „Sedma sila“, od Beogradskog poligrafskog preduzeća, Šahovskog saveza Srbije, studenata Medicinskog fakulteta, fabrike „Čoka“, fabrike Nada Štark i drugih.
Predsjednik Šahovskog saveza Jugoslavije Brana Jevremović istakao je u svom govoru značaj Četvrtog turnira kandidata i zahvalio učesnicima na njihovim naporima i sportskoj izdržljivosti.
Vicepredsjednik Međunarodne šahovske federacije FIDE Jaroslav Šajtar odao je počast Šahovskom savezu Jugoslavije za uspješnu organizaciju ovog velikog turnira. Šajtar je zatvorio turnir kandidata u ime FIDE-a. Zatim je izvedena himna FIDE.
31. oktobra uveče, u Klubu pisaca Beograda, Šahovski savez Jugoslavije organizovao je oproštajnu večeru za učesnike turnira kandidata. Na večeri su govorili predsednik Šahovskog saveza Jugoslavije Brana Jevremović, sudija turnira Gari Golombek i potpredsednik FIDE-a velemajstor Vjačeslav Ragozin. Učesnicima turnira i njihovim sekundantima uručeni su pokloni od strane Šahovskog saveza Jugoslavije kao sjećanje na turnir.
Sovjetski velemajstor Juri Averbah dobio je posebnu nagradu od redakcije „Borba“ za najbolju prognozu. Velemajstor Ragozin u ime Sovjetske šahovske sekcije predao je Šahovskom savezu Jugoslavije model „Sputnjika“, postavljenog iznad globusa.
U toku četvrtog kruga – 29. oktobra u 11 sati prije podne, učesnike turnira kandidata i njihove sekundante primio je zamjenik predsjedavajućeg Saveznog izvršnog veća Rodoljub Čolaković. Na prijemu su bili prisutni potpredsjednici FIDE-a V. Ragozin i Šajtar, predsjednik Šahovskog saveza Jugoslavije B. Jevremović i organizatori turnira. Zamjenik predsjedavajućeg Saveznog izvršnog veća R. Čolaković i članovi Veća Veljko Zeković i Velimir Stojnić razgovarali su sa velemajstorima više od pola sata, pitajući ih za utiske o turniru.
Učesnici turnira kandidata i njihovi sekundanti posjetili su 28. oktobra redakciju lista „Borba“, koja je organizovala prijem u njihovu čast u svom klubu. U ime redakcije goste je pozdravio glavni urednik Mile Vitorović.
Zatim je održan još jedan susret učesnika, njihovih sekundanata i organizatora turnira: 2. novembra uveče, u svom gostoljubivom domu primio ih je ambasador SSSR-a u Beogradu Ivan Zamčevski. To je bilo srdačno oproštajno veče posle dva mjeseca borbe, koja je unijela mnogo novog u šahovsku igru.
Baš pred početak turnira kandidata, novine „Borba“ organizovale su konkurs za najbolju prognozu. U konkursu su učestvovali učesnici turnira i njihovi sekundanti. Većina je predviđala da će Smislov izaći kao pobednik, vjerovatno pod uticajem njegovih sjajnih rezultata na dva prethodna turnira kandidata. Poslednja tri mesta u prognozama su uglavnom dodjeljivana Fišeru, Olafsonu i Benku. Došlo je do razilaženja u vezi sa drugim i petim mestom. Veliko razočaranje u Bledu imao je bivši svjetski šampion Vasilij Smislov. Istina, u prvom kolu je pobjedio partiju protiv Talja. Zatim, tačka! Drama Smislova počela je u drugom kolu porazom u partiji protiv Keresa i nastavila se sve do samog odlaska iz Bleda.
Nakon šestog kola, vodeće mjesto držao je sovjetski šampion Petrosjan, prestigavši za čitav poen Keresa i Talja. Ali u sedmom i osmom kolu Petrosjan je doživio dva poraza (u partijama protiv Gligorića i Olafsona) i njegov borbeni duh je splasnuo.
Nakon „padanja“ Petrosjana, započela je oštra borba za vodeće mjesto između najstarijeg učesnika turnira, Keresa, i mladog velemajstora Talja. Tokom razvoja turnira, oni su se sve više udaljavali od ostalih učesnika. Bledski deo turnira završio je Keres prvi – sa pola poena ispred Talja.
Neuspješno je započeo turnir jugoslovenski šampion Gligorić: samo jedan poen od četiri moguća. Ali od petog kola pa do kraja bledskog dela nije izgubio nijednu partiju. Napuštajući Bled, Gligorić je zauzimao četvrto mjesto, sa dva poena ispred Smislova.
Dobro su startovali Fišer i Benko – svaki sa dva i po poena od četiri moguća. Ali zatim su počeli njihovi neuspjesi.
U istoriji šaha nije bilo primjera da turnir počne tako oštrom borbom kao ovog puta. Već nakon drugog kruga, među poraženima su se našli slavni velemajstori Smislov, Keres, Talj i Gligorić. Visoki borbeni duh učesnika odredio je karakter borbe na turniru.
Posle drugog kruga, stanje na tabeli je bilo sledeće: 1. Keres — 10, 2. Talj — 9,5, 3. Petrosjan — 8,5 4. Gligorić — 8, 5. Smislov — 6, 6. Fišer — 5,5, 7. Benko — 5, 8. Olafson — 3,5.
Dakle, četrdesettrogodišnji Estonac Keres pokazao se kao pobjednik na bledskom dijelu turnira. „Ne bojim se svojih protivnika, iako ih poštujem. Ako treba da se bojim nečega, to su moji nervi i umor!“ – rekao je Keres novinarima nakon prve polovine turnira. Organizacioni odbor organizovao je oproštajni banket u čast učesnika turnira i njihovih sekundanata dan prije njihovog odlaska iz Bleda. Svi kandidati su dobili poklon uspomene.
Kao pobjedniku u prvom dijelu turnira, Keresu je dodjeljena nagrada od Šahovskog saveza Slovenije. Osim toga, Keres je dobio posebnu nagradu od ljubljanske novine „Delo“ za najbolji rezultat postignut crnim figurama na bledskoj etapi turnira. Od sedam partija koje je igrao crnim figurama, Keres je pobjedio u pet (protiv Smislova, Benka, Olafsona, Fišera i Talja), a dvije su završene remijem (protiv Petrosjana i Gligorića), čime je postigao rekordnih 6 poena.
U četvrtak, 1. oktobra, u 15 časova, učesnici su zajedno sa svojim sekundantima krenuli specijalnim autobusom iz Bleda za Zagreb. Na putu su napravili sat pauze u Ljubljani, gdje su bili primljeni u Izvršnom vijeću Slovenije.
Na otvaranju su izvedene himne FIDE i FNRJ. Sa pozdravnim govorom u ime Međunarodne šahovske federacije FIDE obratio se član Centralnog komiteta FIDE, Ljuban Jakše, koji je izjavio: „U ime Međunarodne šahovske federacije FIDE, koju imam čast da predstavim na otvaranju ovog značajnog turnira, srdačno pozdravljam sve učesnike ovog turnira, velemajstore, organizatore, predstavnike Šahovskog saveza Jugoslavije, kao i sve prisutne ljubitelje šahovske igre. Želim da istaknem da je ovo prvi slučaj da je jedna ista zemlja članica FIDE dva puta uzastopno organizovala međunarodne turnire u okviru takmičenja za Svjetsko prvenstvo. Prvi od tih turnira održan je prošle godine u Portorožu, a sada se ovdje održava drugi – turnir kandidata. U ime Centralnog komiteta FIDE izražavam priznanje i zahvalnost Šahovskom savezu Jugoslavije, koji je ponovno pokazao veliko razumjevanje za aktivnosti i ciljeve međunarodnih šahova, kao i razvoja međunarodne šahovske saradnje.“
U ime Šahovskog saveza Jugoslavije prisutne je pozdravio predsjednik saveza Branko Jevremović, izražavajući veliko zadovoljstvo što se ovaj turnir održava u Jugoslaviji, pružajući tako jugoslovenskim šahistima mogućnost da direktno prate borbu najistaknutijih predstavnika šahovskog svijeta. U vezi s tim, izrazio je zahvalnost Centralnom komitetu FIDE što je Šahovskom savezu Jugoslavije povjerio organizaciju turnira kandidata. Nakon što je predsednik Narodnog komiteta Bleda Jože Kapus pozdravio učesnike i goste dobrodošlicom u Bled, sa govorom se obratio i potpredsjednik FIDE, velemajstor Vjačeslav Ragozin, prenoseći prisutnima pozdrav svjetskog šampiona Mihaila Botvinika.
Predsjednik Šahovskog saveza Jugoslavije Branko Jevremović
Zamjenik predsjednika Šahovskog saveza Jugoslavije, Ljuban Jakše, pročitao je telegram koji je stigao iz Stokholma od predsjednika FIDE, dr Fölke Rogarda, sa pozdravima za bivšeg svjetskog šampiona Smislova i ostale učesnike turnira, kao i organizatore. Glavni sudija turnira, Hari Golombek, pozvao je učesnike po imenima za izvlačenje brojeva. Odmah nakon toga, na demonstracionim tablama su postavljena imena velemajstora koji će sledećeg dana, u ponedeljak, 7. septembra u 16 sati, odigrati mečeve prvog kola. U drugom dijelu svečanosti povodom otvaranja turnira izveden je muzički program. Zatim je usledio prijem koji je organizovao Narodni komitet Bleda.
*** Kao rezultat žrebanja, sledeći redosled je utvrđen na turnirskoj tabeli: 1. Smislov (SSSR), 2. Keres (SSSR), 3. Petrosjan (SSSR), 4. Benko (bez državljanstva), 5. Gligorić (Jugoslavija), 6. Olafson (Island), 7. Fišer (SAD), 8. Talj (SSSR).
Ovaj mali grad, smješten na istoimenom jezeru u centru Julijskih Alpa, ponovo je oživio svoju šahovsku tradiciju i postao je centar najznačajnijeg događaja u svijetu šaha 1959. godine. Šahovski savez Jugoslavije izdao je brošuru koja sadrži kratak pregled takmičenja za svjetsko prvenstvo i poseban pregled dosadašnjih turnira kandidata, kao i biografije i fotografije osam učesnika, opise Bleda, Zagreba i Beograda, tabelu turnira i slično.
Organizatori su učinili sve kako bi turnir protekao uzorno. Na ulazu u Kazino, u kojem se održavao turnir, gledaoci su mogli dobiti potrebne informacije, kupiti šahovsku literaturu, fotografije učesnika. Takođe, tu je bila i poštanska služba. Izrađene su posebne koverte (isto je bilo i u Zagrebu i Beogradu) sa pečatom turnira. Odluka o tome donela je Direkcija za poštu, telegraf i telefon Jugoslavije.
Pored turnirske sale u Kazinu, postojao je i salon za novinare, press-centar i telefonske kabine. Novinari su mogli besplatno koristiti pisaće mašine.
Bled je bio dobro pripremljen za doček šahista. Turnirska sala u zgradi Kazina i hotel „Toplice“ bili su ukrašeni zastavama zemalja koje su učestvovale na turniru, kao i šahovskim simbolima. U samom Bledu, u njegovim bliskim i daljim okolinama, strelice sa slikama topa i konja pokazivale su put ka turnirskoj sali. Posebni znakovi postavljeni su na auto-putevima od samih granica.
Brojna šahovska zajednica dobro se smjestila i lijepo se osjećala u Bledu. To je prelijepo ljetovalište sa brojnim hotelima i turističkim atrakcijama. Nalazi se na obali jezera, u sredini kojeg se nalazi malo ostrvo sa crkvom. Posjetioci su imali na raspolaganju čamce kako bi posjetili crkvu, u kojoj je smješten muzej.
Šetnja oko Bledskog jezera traje nešto više od sat vremena. Krivudav put vodi duž obale između vila i gustih parkova duž šest kilometara. Dok šetaju oko jezera, izletnici sa visina planina mogu videti Stari grad. Pred onima koji se popnu na vrh, pruža se prelijep pejzaž koji podsjeća na pjesmu Prešerna „Krst u Savici“. To je tužna priča o djevojci koja se bacila u jezero nakon uzaludnog čekanja svog dragog. Svake noći, Stari grad je sjajno osvjetljen, što dodaje čaroliju pejzažu.
Područje Bleda proglašeno je nacionalnim parkom i nalazi se pod zaštitom države. Posjetioci su impresionirani snježnim vrhovima Triglava, Julijskim Alpama, Karavankama, bojom vode jezera koja je jedinstvena, obiljem cvijeća i čistim vazduhom.
OTVARANJE TURNIRA
U nedjelju, 6. septembra u 15 časova, u maloj sali hotela „Toplice“ održan je sastanak osam kandidata, sudija i organizatora prije otvaranja turnira. Glavni sudija Golombek pročitao je pravilnik, a zatim su razmatrane pojedinačne tačke. Raspravljalo se o tome da li će žreb biti slobodan ili će se primjeniti pravilo prema kojem učesnici iz iste zemlje treba da igraju sve partije međusobno u prvim kolima. Prošle godine, na međuzonskom turniru u Portorožu, jednoglasno je odlučeno da će biti slobodan žreb. Ovog puta, nisu svi učesnici podržali slobodan žreb. Zato je doneta odluka da sovjetskim učesnicima budu dodjeljeni brojevi 1, 2, 3 i 8. Ostali brojevi su dodeljeni učesnicima iz drugih zemalja.
Na ovom sastanku izabrana je petočlana Komisija turnira. U Komisiju su ušli Ragozin, Olafsson, Gligorić, O. Nedeljković i glavni sudija Golombek. Za zamjenike su izabrani Larsen i Averbah.
Na svečanom otvaranju turnira, koje je održano 6. septembra u 18 časova, prisustvovalo je oko 1.000 ljudi. Prije samog otvaranja turnira u Bled su stigli iz Ljubljane zamjenik predsjedavajućeg Izvršnog vijeća NR Slovenije Viktor Avbelj, član Izvršnog vijeća NR Slovenije Mitja Ribičič, velemajstor dr Vidmar i drugi.
Kada je Bobi Fišer imao šest godina, njegova sestra Džoan je otišla do lokalne prodavnice slatkiša u Bruklinu i kupila šahovsku tablu.
Pošto Bobi nije znao da čita, Džoan – tada u svojih 11 godina – proučavala je uputstva i objašnjavala poteze svom bratu.
Uskoro, kao što to djeca čine, izgubila je interes za igru. Ali Bobi je postao opsjednut šahom i sada, u svojoj 15. godini, ne samo da je juniorski prvak Sjedinjenih Država, već i najmlađi međunarodni šahovski velemajstor na svetu. Njegova pobjeda u Portorožu, Jugoslavija, nedavno, kvalifikuje ga da bude jedan od šestoro koji će se takmičiti međusobno da bi igrali protiv svjetskog šampiona – Mihaila Botvinnika iz Rusije.
Ali već se Bobi smatra od strane vodećih šahovskih kritičara kao genije. „Njegova je vrsta talenta koja se rijetko, ako ikada, ponavlja“, rekao je predsjednik Manhetenskog šahovskog kluba, gde Bobi često igra,
Da bi održao svoj talenat, Bobi se koncentriše sve svoje interese i energiju na šah.
Iako „dobar prosječan“ u školi, nije zainteresovan za lekcije; jedina literatura koju čita su knjige njegove omiljene igre.
Sportske aktivnosti na otvorenom, nekada njegov glavni interes, sada zauzimaju drugo mesto. I krug njegovih prijatelja se smanjio jer sada ima malo toga zajedničkog sa onima koji ne dijele njegov entuzijazam za igru.
Izuzetne sposobnosti Bobija su došle do izražaja kada je njegova majka, zabrinuta da zadrži interes za šah, objavila oglas u lokalnim novinama tražeći neko dijete da igra šah s njim.
Jedan šahovski kritičar je vidio oglas i predložio da dječak treba da dođe na šahovsku simultanku u Bruklinskoj biblioteci, gde je poznati šahista prihvatao sve koji su bili spremni da igraju protiv njega.
Nakon što je oklijevao, iskusni igrač je ipak prihvatio sedmogodišnjeg Bobija – koji je iznenadio sve tako što je izdržao 15 minuta. Uskoro je Bobi počeo da se takmiči na turnirima i sa 13 godina postao je juniorski prvak SAD-a. Sada pripada jednom od najekskluzivnijih grupa na svijetu, budući da ima samo oko 40 međunarodnih velemajstora koji još uvijek igraju šah.
On je izuzetan član obične porodice. Džoan (Joan) je postala medicinska sestra kao i njena majka, I njih troje i dalje skromno žive u Bruklinu. Gospođa Fišer je silno ponosna na svog sina, „Ali,“ kaže, sa iskrenim osjećajem, „često poželim da se držao bejzbola. U njemu je ranije više uživao.
Prof dr Srećko Nedeljković dao mi je u rukopisu i ovaj tekst o lekaru – Zukertortu.
**********
Piše: Prof dr Srećko Nedeljković
Zukertort Johannes Herman (1842-1888)
Bio je lekar, znao je starogrčki, sanskrit, turski, arapski i latinski jezik. Muzički kritičar i filozof.
1871. g. Pobedio je čuvenog Adolfa Andersena sa 5-2 =0 1881 g. Pobedio je Džozefa Blekberna sa +7 -2 =5
1883. g. bio je prvi na velikom turniru u Londonu sa 3 poean ispred Viljema Štajnica. Sa ovog turnira čuvena je njegova partija sa Blekbernom, koje me žrtvovao damu, koju protivnik nije smeo da uzme jer bi bio matiran u 8 poteza. Kao beli igrao je otvaranje koje po njemu nosi ime.
Najčuvenija žrtva dame u istoriji šaha. Ako crni prihvati žrtvu dame dobija mat u 8 poteza 28…Db4 29.Le5+ Kh7 30.Th3+ Kg6 31.Tg3+ Kh6 32.Tf6+ Kh5 33.Tf5+ Kh6 34.Lf4+ Kh7 35.Th5 mat
Prvi meč za svetskog prvaka u šahu igran je između Štajnica i Cukertorta 1886 g., koji je pobedio Štajnic sa rezultatom +10 -5 =5.
Posle dela meča koji se igrao u Njujorku Cukertort je vodio sa 4:1, ali se potom slomio u delovima meča koji se igrao u Sent Luisu i potom u Nju Orleansu. bio je bolešljiv i umro vrlo brzo sa 46 godina. Obavljao je relativno redovno medicinsku praksu.
Napisao prof dr Srećko Nedeljković, marta 1998.
********* Zahvaljujem profesoru Đukanoviću koji mi je poslao ovaj zanimljiv tekst profesora Nedeljkovića o još jednom vrlo poznatom šahisti -ljekaru. Goran Tomić, urednik Šah-mat liste
Ja sam se davno zainteresovao koji su se lekari i stomatolozi kod nas interesovali za šah i igrali ga dobro.
Pronašao sam jedan članak koji je napisao Slavko V. Domazet.
Taj članak je objavljen i u knjizi. Pogledajte dve stranice (jedna je broj 286 a druga 287). Šaljem to skenirano.
Ja sam se dobro poznavao sa prof dr Srećkom Nedeljkovićem, čuvenim kardiologom i šahistom, o kome sigurno znate mnogo.
Jednom prilikom sam ga zamolio da mi napiše imena onih lekara i stomatologa koji su se interesovali za šah.
U prilogu pogledajte moje pismo koje sam mu poslao 12.3.1998.
Ubrzo, prilikom našeg viđenja on mi je dao jedan list hartije na kome je napisao imena onih lekara šahista koje je znao.
Šaljem Vam i to skenirano. Jedna strana je puna, a na drugoj je samo nekoliko reči.
Ne znam da li je još neko pisao o tome koji su lekari i stomatolozi, a možda i veterinari i farmaceuti bili poznati u šahu.
Prof dr Dragoslav Đukanović
************* Zahvaljujem profesoru dr Dragoslavu Đukanoviću na vrlo zanimljivim informacijama koje je poslao. Prvo pogledajte tekst dr Slavka Domazeta-„Lekari za šahovskom tablom„, a zatim pismo prof dr Dragoslava Đukanovića upućeno dr Srećku Nedeljkoviću kao i odgovor -tekst dr Srećka Nedeljkovića sa listom ljekara -šahista (i informacijama o njima).
Goran Tomić, urednik Šah-mat liste ************
LEKARI SA ŠAHOVSKOM TABLOM
Piše: dr Slavko Domazet
1)Malo je lekara, velikih šahista za šahovskom tablom, jer vrhunski šah, kao i medicina traži potpuno angažovanje, traži celog čoveka.
Ali, u plejadi vrhunskih šahista ima doktora medicine. Tako je veliki nemački šahista, koji je imao titulu „turnirski šampion sveta u šahu“, dr Zigbert Taraš, bio po profesiji lekar. On se bavio pnivatnom praksom sve dok nije uplovio u profesionalne šahovske vode. Onda je odložio stetoskop i druge instrumente i krenuo ka tituli šampiona sveta u šahu — u čemu nije uspeo.
Maja Čiburdinadze iz Tbilisija (Gruzija) bila je trinaest godina šampionka sveta u šahu za šahistkinje. Ima titulu muškog velemajstora. Uspešno igra na takmičenjima šahista i upravo sada se ponovo bori za titulu šampionke sveta u šahu.
Ona pripada svetu medicine, jer je pre nešto više od četiri godine diplomirala na Medicinskom fa kultetu u Tbilisiju. Dok je studirala, pričala je da želi da se bavi lekarskom praksom i da specijalizira psi hijatriju. Ali, pošto je postala doktor medicine, rekla je da ostaje i dalje samo aktivna u šahu, a da će se lekarskim pozivom baviti tek ako prestane aktivno da se bavi šahom.
Inače, dosta lekara ima šahovske uspomene vezane za svoj životni poziv.
Tako, jedan američki hirurg učestvovao je na prvenstvu svoga grada. Imao je izbudljivu partiju, vodio je žestok napad kad su pred turnirsku dvoranu stigla kola hitne pomoći. Morao je odmah da ide u hiruršku salu gde je čekao pacijent sa slepim crevom koje samo što nije perforiralo.
Mimo šahovskih pravila, partija je prekinuta — dok se operacije ne izvrši, uz saglasnost njegovog partnera.
Posle jednog sata, pošto je pacijent operisan, lekar se vratio i zagledao u poziciju. Časovnik je ponovo uključen i hirurg je povukao samo jedan potez vredan kao dobar hirurški rez i — poen je bio osvojen. Tako je načinjen rekord: tokom šahovske partije i pacijent je operisan i osvojen ceo poen — i to po svim pravilima hirurgije i šaha!
Tačno na dan 1. aprila 1970. godine hirurzi u jednom mestu u Rusiji imali su dobar „lov“. Dečaku, svom pacijentu, izvadili su pešaka koji je progutao. Pošto se upravo u času operacije u Beogradu igrao meč SSSR-Svet, rešili su da taj trofej, stavljen u staklenu bočicu, poklone tadašnjem svet skom prvaku Borisu Spaskom. Što je rečeno — to je i učinjeno.
2)Prvi lekar u Smederevu za koga se pouzdano zna da se aktivno bavio šahom bio je dr Milutin Đ. Jovanović, koji se doselio u grad na Dunavu tridesetih godina. O tome je pisao lokalni list „Glas Podunavlja“ (koji je u periodu 1928-1940. godine izdavao štampar Branislav-Brana Marinković). On je obavestio čitaoce da je u Smederevo stigao lekar Milutin Đ. Jovanović koji leči unutrašnje bolesti, dečje bolesti, te ženske i venerične bolesti. List je javio da je novi lekar upoznat sa „Cajlajsovom metodom lečenja“ (u čemu se ona sastoji nije napisano), te daje savete onima koji žele da se leče ovom metodom. Doktor Jovanović je bio popularan u Smederevu, svi su ga zvali „gospodin doktor“ i danas ga se još sećaju najstariji Smederevci. Bio je poznat kao dobar šahista, jedan od osnivača Smederevskog šah-kluba, koji je u kafani „Ninić“ u Smederevu osnovan 5. decembra 1931. godine. U prvim godinama posle osnivanja bio je član ekipe Smederevskog šah-kluba.
Posle Drugog svetskog rata u obnovljenom Klubu nije bilo doktora Jovanovića koji se ranije odselio i, prema kazivanjima šahovskog doajena Smedereva Steve Stojanovića, živeo u Železniku kraj Beograda. Došli su novi članovi, a među njima je bio mladi i lepuškasti Dr Vajdić, koji se bavio pri vatnom lekarskom praksom, pa sedokosi dr Srpko Vukanović, gospodstvenog izgleda, koji je uživao da s večeri dođe u šahovski klub i igra brojne partije. I njegov sin Sava, koji je završio medicinu i kao lekar radi u Švajcarskoj, nasledio je od oca ljubav prema šahu i, bar dok je živeo u Smederevu, rado je igrao šah.
U novije vreme aktivni šahisti-Iekari su dr Stevan Sekulić, rendgenolog, pa dr Milosav Brkić, specijalista za uho, grlo i nos (inače, potpredsednik Smeđerevskog šah-kluba), dr Milisav Cančarević specijalista za rehabilitaciju i reumatolog, dr sci. Miodrag Trifunović, stomatolog, dr Miodrag-Mija Vasić, psihijatar, Dimitrije Trpković – popularni Trpko. Mnogo je voleo šah i pokojni dr Boris Stefanov, specijalista za dečje bolesti, koji je slobodno vreme mnogih večeri ostavljao u šah-klubu. Danas je svakovečernji gost Smederevskog šah-kluba dr Momčilo Stanimirović, specijalista-hirurg, koji vodi beskrajne šahovske bojeve sa svojim stalnim partnerima.
Naravno, lekari-šahisti imaju za pacijente svoje poznanike iz kluba — šahiste. Tako, doktoru Brkiću dolaze u pohode njegovi prijatelji i poznanici iz šah-kluba — i o tome ostavljaju tragove! Na nje govoj pločici na vratima“ Prim dr Milosav Brkić“ ima mesta pa mu je često bila dopisivana reč „Šahovski Prim…“ To nije prošlo nezapaženo njegovom direktoru, koji bi primećivao:— Dr Brkiću, pa opet su bili oni vaši šahisti!
Pacijenti, oni neupućeni, iščuđavali su se kakvu je to novu specijalnost stekao njihov doktor!
U Smederevskom šahovskom klubu godinama su bili predmet pažnje mečevi koje su igrali dr Trpković — „Trpko“ i — Aleksandar-Sanda Milenković, bolničar Medicinskog centra. Sanda je poneo nadimak „Doktor“ i te partije, kojih je bilo na stotine „za kibicere, igrali su partneri; Trpko i „Doktor“. Svaki od njih imao je svoje navijače, ali su ovi drugi svoga ljubimca titulisali sa „doktore“ i sugerirali mu koji potez da odigra. Ovaj ih je po sto puta molio da ga tako ne oslovljavaju, jer on igra — sa doktorom Trpkom, koji je stvarno doktor. Ali, uzalud. Sanda je za šahiste bio i ostao „Doktor“ iako je u životu, dok nije otišao u penziju, samo pomagao brojnim doktorima.
3)Najmarkantnija ličnost među jugoslovenskim doktorima — šahistima je prof. dr Srećko Nedeljković, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu. On je šah igrao kao đak u Čačku, student u Beogradu i kasnije kao asistent, pa sve dok nije postao redovni profesor. I on je za svoje pacijente imao šahiste, ali su se neki od njih obraćali i drugom majstoru, Ozrenu Nedeljkoviću, koji je bio stariji. Smatrali su da je on „onaj Nedeljković, koji leči“. Inače, oni su bili samo prezimenjaci i dobri prijatelji.
Stari majstor Ozren Nedeljković imao je brata dr Nedeljkovića, neurologa i numizmatičara, Pacijenti su mešali njega i Ozrena, pa se dešavalo da u njihovu kuću u Sremskim Karlovcima dođu pacijenti kod Ozrena. On bi ih strpljivo saslušao i ako je pitanje njemu bilo znano, rado bi im davao „lekarski savet“. Ali, ako je slučaj bio teži, rekao bi im da pričekaju — onog pravog doktora.
Dr Srećko Nedeljković je internacionalni šahovski majstor, bio je državni reprezentativac u šahu, šahovski funkcioner i savezni Šahovski kapiten (a ujedno i lekar reprezentacije). Igrao je šah i zdrav i bolestan (na jednom šampionatu noga mu je bila u gipsu !). Dr Milutin Tasić, hirurg iz Kruševca je poznati šahista i problemista. Ima veliku šahovsku biblioteku sa mnogo knjiga na svim evropskim jezicima. Najdraži poklon koji mu se može učiniti je — šahovska knjiga. Bavi se problemskim šahom, komponuje probleme i lepo piše o šahu. U lokalnom listu u Kruševcu dugo je vodio šahovsku ru briku u kojoj je objavljivao poglavito probleme i studije lekara-šahista.
Poznati lekar za očne bolesti dr Slavoljub- Slava Jovanović iz Beograda je prijatelj sa eks-šampionom sveta u šahu dr Mihailom Botvinikom i mnogim drugim šahistima. Dr Jovanović je i sam šahista. On je pomogao mnogima da dođu do vida, a i dr Botviniku je spašavao ionako urođenu slabost vida.
Kada je pre desetak godina gostovao u Beogradu, Botvinik je igrao simultanku u zgradi Narodne banke. Sve je bilo svečano uređeno, stakla na vratima su se blistala. To je baš učinilo da ih Botvinik ne zapazi i da dođe do sudara i povrede. Dr Jovanović je tada za pacijenta imao jedno od najslavnijih imena na svetu.
Kad se posle izvesnog vremena našao u Moskvi — bio je gost kod Botvinika.
Šah zbližava ljude, to je i ovom prilikom, kao i toliko puta do sada dokazano.
Doktor pravnih nauka Slavko V. Domazet
*************
Evo sada i pisma prof dr Dragoslava Đukanovića upućeno dr Srećku Nedeljkoviću:
********* Evo i odgovora, teksta dr Srećka Nedeljkovića. Navodim samo listu ljekara -šahista, a detalje pogledajte u tekstu ispod: Ljubo Živković, internista iz Bara (internacionalni majstor), prof dr Siniša Bogdanović, prof dr Mileta Magarešević, rengenolog, prof dr Miodrag Ostojić, dopisni član SANU, prof dr Milić Aleksić, ginekolog, doc dr Darko Plećaš, prof dr Jovan Marić, neuropsihijatar, prof dr Vujadin Vujović, fiziolog, prim dr Zoltan Ivegeš, kardiolog internista, prim dr Miodrag Kostić, ginekolog, dr Predrag Pavlović, stomatolog, dr Vladimir Milošević, internista gastroenterolog, FIDE majstor…
********** Siguran sam da su ovi tekstovi bili pravo zadovoljstvo svim ljubiteljima šaha, pa se zahvaljujem još jednom profesoru dr Dragoslavu Đukanoviću na ovim dragocjenim šahovskim prilozima.
Samuel Reshevsky, Jacqueline Piatigorsky, (druga ćerka bankara Eduarda Rothschilda), Neidentifikovana osoba, Jose Ferrer, Lina Grumette i Bobby Fischer…
Drugi i posljednji turnir serije Piatigorski održan je u julu i avgustu 1966. godine u hotelu Miramar u Santa Moniki. Broj igrača povećan je sa osam na deset, a nagradni fond udvostručen je na 20 000 dolara (prva nagrada: 5 000 dolara, druga: 3 000 dolara, treća: 2 500 dolara, četvrta: 2 000 dolara, peta: 1 750 dolara, šesta: 1 500 dolara, sedma: 1 300 dolara, osma: 1 150 dolara, deveta: 1 050 dolara, deseta: 1 000 dolara).
Ovaj put su se svi pozvani igrači složili, uključujući Fischera. Učestvovali su predstavnici osam zemalja. Iako je bila napetost oko Vijetnamskog rata, koja je ugrožavala sovjetsko učešće na turniru, Sovjetski šahovski savez poslao je svjetskog prvaka Tigrana Petrosjana i kandidata za šampiona Borisa Spaskog. U proljeće su Petrosjan i Spaski završili meč za svjetskog šampiona, u kojem je Petrosjan zadržao svoju titulu. Ostali igrači uključeni su bili Bobby Fischer i Samuel Reshevsky (SAD), Bent Larsen (Danska), Lajos Portisch (Mađarska), Wolfgang Uhlmann (Zapadna Njemačka), Miguel Najdorf (Argentina), Borislav Ivkov (Jugoslavija) i Jan Hein Donner (Holandija).
Interesovanje za turnir bilo je izuzetno visoko za šahovski turnir u SAD-u: većina sesija privukla je više od 500 gledalaca. Partija 17. kola između vodećih igrača turnira Spaskog i Fischera okupila je više od 900 gledalaca, mnogi su morali da stoje. Pozicije na tablama bile su prikazane masi gledalaca pomoću novog projekcionog sistema, razvijenog od strane Jacqueline Piatigorsky, umjesto običnih zidnih šahovskih tabli.
Spaski je izbio u vođstvo, pobijedivši Uhlmanna, Ivkova i Fischera. Na polovini turnira dijelio je prvo mjesto sa Larsenom sa 6/9. Petrosjan je rano ispao iz borbe nakon poraza u trećem kolu od Portischa i još jednog poraza u sedmom kolu nakon što mu je Larsen žrtvovao kraljicu. Fischer je izgubio tri uzastopne partije u drugoj nedjelji igre (kola 6, 7 i 8) i bio je pretposljednji s 3½/9 na polovini turnira. Zatim je Fischer pobjedio četiri partije zaredom (sve prije pauze), jednu odigrao remi, zatim postigao još dvije pobjede i stigao Spaskog prije dva preostala kola. Spaski je pobijedio Fischera u osmom kolu, ali su se sreli ponovno u pretposljednjem kolu. Iako je Fischer imao prednost bijelih figura, Spaski je koristio Marshallov napad u Španskoj partiji i lako izborio remi posle 37 poteza. U posljednjem kolu sa izjednačenim rezultatom od 10,5 poena svaki, Spaski je pobijedio Donnera, dok je Fischer odigrao remi s Petrosjanom, što je imalo za rezultat pobjedu Spaskog na turniru s pola poena prednosti, budući da je bio jedini neporaženi učesnik.
Fischer i Larsen su pobjedili najviše partija (po sedam), ali Fischer nije uspio nadoknaditi svoj slabiji start. Larsen je već bio u vođstvu u 11. kolu, ali iako je pobijedio Petrosjana u obe partije, njegova četiri poraza (uključujući tri u kolima od 12 do 15) spustila su ga na treće mjesto. Na diobi četvrtog i petog mjesta, Portisch i Uhlmann bili su jedini igrači sa pozitivnim rezultatom. Šesto mjesto svjetskog prvaka Petrosjana bilo je razočaranje, ali možda je još uvijek osjećao napetost zbog svog nedavnog meča za svjetskog šampiona sa Spaskim, koji je bio osam godina mlađi od njega. Turnirska knjiga „Drugi Kup Piatigorskog“ (1968.), izdana od strane direktora turnira Isaaka Kašdana, bila je neobična jer je sadržavala zapise većine učesnika. Sedam igrača komentarisalo je sve svoje partije, Fischer je predstavio zapis za jednu od svojih partija (protiv Najdorfa).
-Preneseno sa fejsbuk stranice GM Rashita Ziatdinova-
„U selu, za njega, život je bio pitanje stalne intelektualne usamljenosti.“- Ather Khan
Brod Moldavija pristao je u Bombaju u četvrtak, 18. januara 1934. godine. Međutim, Sultan Khan se nije odmah vratio u Pendžab. Tri dana kasnije, 21. januara, u biblioteci kraljevskog instituta za nauku u Bombaju, održao je simultanku protiv 37 ljudi. Velika grupa ljudi okupila se da vidi povratak svog junaka, i mnogi su morali biti odbijeni zbog ograničenog prostora.
„Dobar duh je vladalo i šampion je dobrovoljno dozvolio svojim protivnicima dosta slobode u vidu savjeta od strane gledalaca i nepoštovanja pravila „taknuto maknuto“.“ (The Times of India)
Khan je pobijedio 31 partiju, remizirao jednu i izgubio 5. partija.
Uspjesi Sultana Khana u inostranstvu izazvali su ogromno oduševljenje kod kuće u Indiji i mnogi su željeli da ga vide u akciji. Sangli Chess Society organizovala je turnir kako bi pronašla izazivača za meč protiv Khana.
V.K.Khadilkar je podijelio prvo mjesto sa V.D.Alurkarom; Alurkar je bio izabran da igra, ali je on odbio, pa je odrerđen Khadilkar.
Priča se zaokružila. Khadilkar, prvi Indijac koji je takmičio na Britanskom prvenstvu 1924. godine, igra protiv svog naslednika; starog rivala sa Prvenstva Indije iz 1928. godine.
Meč je održan u Sangliju između 6. i 15. februara 1935, samo godinu dana nakon što se Sultan Khan vratio iz Londona. Prva partija odigrana je na dan kad je Khan stigao iz Pendžaba – putovanje na jug od preko 1000 milja. Zatražio je odlaganje jer je bio toliko umoran, ali su organizatori insistirali da se odigra jer je raspored bio stegnut (po jedna partija dnevno tokom deset dana). S druge strane, Khadilkar nije bio u najboljem stanju: već je imao 53 godine i bio toliko siromašan da nije mogao da priušti vožnju dvokolicom (taksi na konjsku vuču) od svoje kuće do mesta održavanja, pa je umesto toga hodao. Osim toga, njegov sin je bio bolestan od tifusa. S obzirom na sve, ovo djeluje kao meč koji nije trebalo da se odigra.
U prvoj partiji Khan je imao dobijeni završnicu, ali, možda zbog umora, nije je uspio realizovati i završena je remijem. Nakon toga, bilo je ‘razbijanje’. Sultan Khan je pobjedio preostalih devet partija, potpuno nadigravši Khadilkara. Khan je igrao jednostavna, klasične otvaranja bijelim figurama – na primjer, d4 i c4 – izbjegavajući vrstu eksperimenata koji su povremeno viđeni čak i u kasnijim fazama njegove karijere.
……….
Poražavajući rezultat meča potvrdio je koliko je Sultan Khan napredovao tokom svog boravka u Evropi. Stvarno nije bilo mnogo smisla da igra ozbiljan šah u Indiji, bio je daleko ispred konkurencije. Povukao se u Pendžab i nastavio normalan život, kao da su godine provedene u Londonu bile samo odstupanje od toga.
Nakon njegovog povlačenja, počele su legende: da još uvijek igra neki šah; kako namjerava da se vrati; i druge krajnosti, da više ne želi ništa da ima sa šahom i da odbija da uči šah svoju djecu. Stvarnost je bila drugačija.
Oženio se i imao djecu – ali ne s Fatimom. Njegov najstariji sin, Ather Khan, se sjećao da,
‘Nije me trenirao na redovan način da postanem dobar igrač, jer je uvijek smatrao da je bolje raditi nešto korisnije u životu od igranja šaha; i govorio je da ako imaš nešto u sebi, neki talenat, onda bi trebalo da ga koristiš u nekom produktivnijem polju, i da se treba fokusirati na studije.’
Ather opisuje kako bi ponekad uveče nakon večere, njegov otac, ležeći na krevetu na krovu njihove jednospratne kuće, pušeći lulu, igrao partiju šaha naslijepo, izgovarajući poteze njemu i njegovoj mlađoj braći dole u dvorištu. Zvuči mnogo opuštenije nego što su glasine sugerisale.
Iako je Sultan Khan bio srećan što je pobjegao od svog života u Londonu, moralo je biti teško za njega da se prilagodi jednostavnom životu. Njegova iskustva u Evropi su ga izdvojila od ostalih seljana. Naučio je o različitim kulturama, družio se sa izvanrednim različitim ljudima, iskusio različite stavove prema životu i izveo šahovsku veštinu do najvišeg nivoa. Ko bi mogao da se druži s njim?
Sa tugom, Ather Khan opisuje da je njegov otac dao sve od sebe da se uklopi sa drugima, slušajući i pokušavajući da doprinese razgovorima, ali,
‘U selu je za njega život bio pitanje stalne intelektualne usamljenosti… nikada nije imao komunikaciju na svom nivou s bilo kim, tako da mu je nedostajalo društvo na taj način.’
Sultan Khan je bio iskušan da ponovo zaigra malo šaha: sasvim je razumljivo da je i dalje uživao u izazovu, a da ne spominjemo oduševljenje javnosti. 1940. godine u Dera Ismail Khanu, oko 100 milja od svog rodnog sela, odigrao je neke egzibicione partije, uključujući jednu partiju naslijepo; i sve do 1955. godine, kada je već imao pedeset godina, igrao je simultanke u svom matičnom okrugu Sarghoda.
Pozivi na turnire, međutim, bili su odbijeni.
Njegov pokrovitelj, Sir Umar Hayat Khan, nije se vratio svojim dužnostima u Londonu i zamijenjen je u Savjetu Indije, ali, vjernik kao i uvek, vratio se još jednom 1935. godine povodom proslave srebrnog jubileja kralja Džordža V. Kada se vratio u Indiju, i dalje se uključivao u unutrašnju politiku, ali je prenio svoje političke ambicije na svog sina i naslednika, Khizra, koji je postao premijer Pendžaba 1942. godine.
Sir Umar se povukao u lijepu kuću blizu Mitha Tiwana, Sultan Khanovog rodnog sela. Može se zamisliti da su se njih dvojica i dalje sretali i igrali šah kao što su to radili kada je Sultan prvi put došao u kuću 1926. godine.
Khizr Tiwana je nastavio idealističku viziju svog oca o sekularnoj stranci koja radi pod britanskom upravom, ali politička i vjerska situacija se mijenjala, i jednom prilikom, porodica se našla na pogrešnoj strani istorije. Muslimanska liga, koju je predvodio Muhammed Ali Jinnah, sve više je dobijala podršku, što je na kraju dovelo do podjele i stvaranja države Pakistana 1947. godine.
Čiste linije granica između novih država ne mogu odražavati mozaik zajednica širom zemlje, a manjine, izolovane i uplašene, napustile su svoja stara ognjišta. Pokrajina Pendžab, podijeljena između Indije i Pakistana, bila je prva linija dvosmjerne masovne migracije. Procjenjuje se da je 6,5 miliona muslimana otišlo iz Indije u Zapadni Pakistan, a 4,7 miliona hindusa i sikha iz Zapadnog Pakistana u Indiju. Vlasti s obe strane granice bile su potpuno nespremne za nemir stanovništva, izbijali su nemiri, masakri i kontramaskri. Sve tri vjerske zajednice bile su žrtve i počinioci. Procjene broja smrtnih slučajeva iz ovog „masovne ljudske patnje“ variraju između 200.000 i 2 miliona. Činjenica da niko ne može biti siguran u broj govori o potpunom haosu tog vremena.
Nažalost, uprkos naporima koje su Sir Umar i Khizr uložili da podstaknu toleranciju i saradnju, vjersko nasilje koje je zahvatilo sjever Indije takođe se proširilo na imanje Kalra. Stotine ljudi su stradale, a sela su bila razorena. Sir Umar nikada nije prisustvovao toj brutalnosti. Umro je 1944. godine u dobi od šezdeset devet godina. Hiljade ožalošćenih došle su na njegovu sahranu ne samo kao izraz vjernosti čoveku koga su nazivali ‘General’, već i kao znak njegove popularnosti. Na samrti, čvrst do poslednjeg trenutka, opomenuo je svog sina Khizra: „Nikada ne budi kukavica.“
Baš kao što je bio darežljiv u životu, Nawab je Sultanu Khanu ostavio nešto zemlje u oporuci, gest koji ih je ujedinio do samog kraja. Iako je Sultan imao miješana osećanja o svom vremenu u Evropi, odnosi sa Sir Umarom vjerovatno su i dalje bili srdačni.
Sa smrću svog bivšeg gospodara, mogućnost povratka u svijet šaha u Evropi – čak i da je još uvijek želio – sada je bilo nemoguće za Khana. Ne bi imao sredstava da tamo stigne, niti da se izdržava. Osim toga, svijet se promenio.
Nakon Drugog svjetskog rata, Evropa je bila u ruševinama. Britanija je bankrotirala. Imperija koju je Khan osvojio na šahovskoj tabli nestajalo je: prvo Indija i Pakistan, a zatim su kolonije širom sveta pragmatično dobijale nezavisnost od više ne tako moćne matične zemlje.
Putovanje Sultana Khana je završeno. Išao je iz jednostavnog sela u prestonicu Radža, a zatim u prestonicu Carstva. Vidio je velike hotele i palate, igrao s amaterima i velemajstorima; upoznao lordove i dame, vitezove i lovce, kockare, pijance, intelektualce i idealiste. Mogao je da se osvrne na stotine partija i hiljade poteza koje je napravio i ponosno ponovi te partije u svom umu, daleko ali još uvek živopisno carstvo misli i strategije, znajući da nikada nije kompromitovao svoj stil, ali je ipak bio dorastao najboljim šahistima na svijetu. Ali svi ti sukobi pripadali su drugom vremenu i mjestu.
Sultan Khan je proveo svoje poslednje godine kod kuće. Na kraju, još uvek pateći od posledica tuberkuloze, preminuo je 25. aprila 1966. godine.
„Sada je tamno. Šahovska tabla je postavljena. Oba kralja su sjedila slavno na svojim carskim prestolima, ali na njihovim licima se mogla vidjeti tuga, kao da su tugovali za smrću naših heroja.“
…
EPILOG
„Ako Sultan uskoro ne postane svjetski prvak, Indija će morati stvoriti drugog.“ – The Times of India, 1938
Kako su godine prolazile, sjećanje na Sultana Khana i njegovo vreme u Londonu postepeno je izblijedilo. Većini u Britaniji on je bio samo „… tamni i neprobojni brod koji je prošao noću.“
Nakon njegovog odlaska, britanski šah nastavio je svoj spor i postepeni pad sve do posleratnog perioda, tek se oporavljajući početkom 1970-ih s pojavom profesionalaca poput Tony Milesa, Johna Nunn-a i Jonathana Speelman-a.
Britanski tim je pao na 12. mjesto na Međunarodnom timskom turniru 1935. godine, a 1937. godine na 13. mjesto.
Sir George Thomas je doživio ‘indijsko ljeto’, osvojivši Britansko prvenstvo 1934. godine i podijelivši prvo mjesto na Hastings Kongresu 1934/35. Međutim, nakon toga je opao.
William Winter je konačno osvojio Britansko prvenstvo 1935. godine i ponovio svoj uspjeh 1936. Ostao je težak alkoholičar do kraja života i preminuo je 1955. godine u dobi od 58 godina.
Hugh Alexander postao je Britanski prvak 1938. godine, ali mu je šah uvijek bio sporedan u odnosu na njegovu karijeru kao kriptoanalitičara za Vladu.
Na čuvenom međunarodnom turniru u Nottinghamu 1936. godine, na kojem su učestvovali Lasker, Kapablanka, Aljehin, Euwe i Botvinnik, četvorica domaćih igrača, Tylor, Alexander, Thomas i Winter, zauzeli su poslednja četiri mjesta.
„Nastajala je novi supersila na Istoku. Andor Lilienthal, koji je igrao na Hastings turniru 1933/34, sjećao se: ‘Kada sam prvi put otišao u Sovjetski Savez, nisam imao najmanju predstavu šta me čeka. Imao sam samo 24 godine, i sve što sam do tada vidio bile su šahovske table u kafićima evropskih prestonica i neka jadna turnirska dvorana u Hastingsu.
Dolaskom u SSSR, otkrio sam pravi El Dorado za šahiste.’ Bez obzira na to da li je Sovjetski Savez bio takav raj i u drugim pogledima je druga priča, ali za profesionalne šahiste kontrast je bio očigledan: vlada je usmjeravala značajne resurse u razvoj šaha i, nakon Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je dominirao svijetom šaha. Kapablanka je umro 1942; Aljehin 1946. Botvinik je postao svjetski prvak 1948: nova generacija preuzela je kontrolu.
Da li su Sultanovi evropski uspjesi stvorili bum u šahu u Indiji? Možda za početni period nakon njegovog povratka, ali kada je praktično pao u zaborav, nije se mnogo dešavalo. Indija je prolazila kroz bolnu tranziciju ka nezavisnosti i podjeli; bilo je važnijih pitanja za razmatranje. Mislim da najviše što možemo reći jeste da je pružio inspiraciju drugim igračima. U decenijama koje su uslijedile, kad god su se pojavljivali nadareni šahisti, indijska štampa ih je neizostavno poredila sa Sultanom Khanom – ako je on to mogao, zašto ne bi opet?
Zaista, Sultan Khan i Fatima nisu bili jedini igrači sa podkontinenta koji su osvojili Britansko prvenstvo. Koračajući njihovim stopama, Britanija je postala popularna destinacija za ambiciozne igrače koji su željeli da steknu iskustvo na međunarodnim turnirima. Nakon raspada Imperije, propisi su naveli da državljani Komonvelta mogu igrati na Britanskom prvenstvu i mnogi su iskoristili tu priliku, među njima Murshed, Barua, Sasikiran, Ganguly, Harikrishna i Anand.
Rani Hamid (Bangladeš) osvojila je titulu za žene 1983, 1985, 1989; Bhagyashree Sathe i Vasanti Khadilkar su dijelile prvo mjesto 1984; Saheli Dhar je pobjedila 1993; Humpy Koneru je osvojila 2000. i 2002. Ramachandran Ramesh je osvojio otvoreno prvenstvo 2002, a Abhijit Kunte 2003. Njihov uspjeh bio je napokon previše za siromašne britanske profesionalce i 2003. godine Britanski šahovski savez promijenio je propise tako da je turnir bio otvoren samo za državljane Britanije i Irske.
Mislim da bi bilo fer reći da su oko 25 godina, od kasnih 1970-ih do 2003. godine, britanski turniri, prije svega nacionalno prvenstvo i Lloyds Bank Open koji su se održavali u kalendaru, pružili testiranje mnogim igračima sa podkontinenta i doprinijeli na neki način tome da Indija postane jedna od najjačih nacija u svijetu šaha.
Viswanathan Anand postao je FIDÉ svjetski šampion u šahu 2000. godine, neosporni svjetski šampion 2007. godine i uspješno je odbranio titulu 2008, 2010. i 2012. prije nego što ju je prepustio Magnusu Carlsenu 2013.
Ne mora se ni reći da su dostignuća Ananda i trenutne generacije indijskih igrača zasjenila ona Sultana Khana, a njegovo kratko vrijeme u Evropi bilo je u doba koje se čini da ima malo veze sa trenutnom profesionalnom šahovskom scenom. Ipak, u njegovoj najboljoj formi, bio je ravan najjačim igračima na svijetu: 1931. godine remizirao je s Aljehineom, i pobjedio Kapablanku, Flohra, Tartakovera i Rubinsteina. Prema sajtu chessmetrics.com, koji računa istorijske šahovske rejtinge, Khan je bar nekoliko godina bio među deset najboljih igrača na svijetu, a u svom najboljem trenutku rangiran je kao šesti na svijetu. Bilo bi prikladno da mu se da priznanje za njegove dostignuća.
U prošlosti, šahisti su često dobijali titule velemajstora na prilično arbitraran način, a tek je posle Drugog svjetskog rata međunarodna šahovska federacija (FIDÉ) preuzela kontrolu nad dodjeljivanjem titula, uvodeći regulaciju u postupke. Godine 1950. dodijelili su titule nekolicini vodećih igrača tog doba, kao i drugima koji su bili van svog zenita, ali još uvijek živi. Među njima, iz Khanove generacije: Ossip Bernstein, Ernst Grünfeld, Boris Kostić, Géza Maroczy, Jacques Mieses, Akiba Rubinstein, Friedrich Sämisch, Savielly Tartakower i Milan Vidmar. Čini mi se da bi Sultan Khan dobro pristajao u ovo društvo, ali su ga previdjeli.
Manuel Aaron – najjači indijski igrač šezdesetih do osamdesetih godina 20. veka – smatra da je Britanska šahovska federacija trebala da podnese zahtjev za dodjelu titule velemajstora u ime Sultana Khana 1950. godine. Da su to učinili, da li bi Indija i Pakistan smatrali to arogantnim postupkom starog kolonijalnog moćnika? S druge strane, ko drugi bi mogao da se bori za njegov slučaj?
U to vreme, ni Šahovska federacija Indije ni Šahovska federacija Pakistana nisu bili zvanično formirani. Prije nekoliko godina, Aaron je podnio peticiju FIDÉ o ovom pitanju, ali dobio je nezadovoljavajući odgovor. Bilo bi šteta ako bi i u smrti, kao i u životu, Sultan Khan bio predmet geopolitičkih borbi. S druge strane, zar ne bi bilo divno da se šahovske federacije Indije, Pakistana i Engleske ujedine iza ideje da se Sultanu Khanu dodeli titula velemajstora?
Daniel King
London, Januar 2020
KRAJ
****************** AŽURIRANJE – odluka FIDE u februaru 2024
Predsjednik FIDE, Arkadi Dvorkovič, uručio je pakistanskim zvaničnicima dokument kojim se dodjeljuje titula ‘počasnog velemajstora‘ Mir Sultan Khanu .
Federalni ministar za međuprovincijsku saradnju, Favad Hasan Favad, istakao je nasljeđe Mir Sultan Khana (1903 – 1966), domaćeg šahiste iz Sargodhe na sjeveroistoku Pakistana, koji je osvojio Britansko šahovsko prvenstvo 1929, 1931. i 1932. godine.
Kao šahovski igrač iz Pendžaba i državljanin Pakistana, smatra se najjačim šahovskim majstorom svog vremena sa azijskog kontinenta. Tokom međunarodne šahovske karijere koja je trajala manje od pet godina, tri puta je osvojio Britansko prvenstvo u šahu. Mir Sultan Khan, koji je pobjedio neke od najboljih igrača na svijetu, iako je odrastao sa malo pristupa šahovskim knjigama i gotovo ništa nije znao o teoriji šaha, postao je prvi pakistanski velemajstor.
“GENS UNA SUMUS“ (Jedan smo rod) parola šahista ima dvoje opravdanje jer se sa šahem proširuje poznanstvo ljudi, stiče drugarstvo, a ponekad i prijateljstvo. Šahom sam počeo da se bavim kao đak drugog raz reda Srpske pravoslavne gimnazije u Novom Sadu (1917), iz knjige “Das kleine Lehrbuch des Schachspiels“ od A.Miesesa. Slobodne partije sam igrao sve do završetka studija medicine u Beogradu, 1930.
Sa igrom sam nastavio 1941, u italijanskom zarobljeništvu 1941, u nemačkom zarobljeništvu od januara 1942, u Oflag XIII B Niurnberg -Langwasser. Sanitetsko osoblje Jugoslavije povremeno je igralo mečeve sa Sovjetskim zarobljenicima sanitetske struke. Tako je vreme lakše prolazilo zarobljenicima.
Po završetku rata Dr.Dragiša Ivanović prof.Elektrotehničkog fakultea predložio je da se na Univerzitetu održavaju međufakultetska takmičenja u šahu. Tada je osnovan Šah klub “Crvena zvezda“ u koji sam se upisao. Na kategornim turnirima osvojio sam V,IV i III kategoriju, dok dok mi je druga izmakla jer je protivnik koga sam pobedio istupio u prvoj polovini turnira.
Na Medicinskom fakultetu prof. dr. Milutin Nešković bio je veliki ljubitelj šaha, pa je na svome lnstitutu fiziologije organizovao takmičenja nastavnika i nastavnika sa studentima. Pored prof. Neškovića učestvovali su dr.Siniša Bogdanović dr.Jovan Slavković, dr.Josip Konečni, dr.Rugomir Đorđević, dr.Relja Nedeljković i ja, da pomenem samo neke. Na Veterinarskom fakultetu su učestvovali dr.Mirko Šipka, dr. Dragutin Tešić, dr.Milovan Jovanović, dr.Milivoje Putnik i dr. Na Stomatološkom fakultetu odskakao je dr.Predrag Pavlović, koji je kasnije niz godina bio predsednik Šah kluba “Crvena zvezda“.
Kao član ŠK “Crvena zvezda” izabran sam za prvog potpredsednika Šahovskog saveza Srbije (predsednik Gija Dimitrijević) 1958/63. i član Sekretarijata Šah.saveza Jugoslavije (predsednik Brana Jevremović) 1958/64. U Beogradu je održano završno, treće kolo Turnira kandidata u velikoj sali Doma sindikata 18 okt.1959., koje sam otvorio sledeći govorom: “U ime Šahovskog saveza Srbije imam osobitu čast i retko zadovoljstvo da pozdravim osmoricu učesnika Turnira kandidata velemajstore: Smislova, Keresa, Talja, Olafsona, Benkea, Petrosjana, Fišera i Gligorića, glavnog sudiju Turnira g.Golombeka, zatim sekundante i sve prisutne ljubitelje šaha!
Neki učesnici već poznaju Beograd, ali će Beogradjani prvi put videti za šahovski stolom velemajstore: Mihail Talja, Bobi Fišera, Paul Benkea i Fridrih Olafsona. Svi ljubitelji šaha i beogradski šahisti, sa živim interesovanjem pratiće Turnir ne samo zato što je ovo najveća šahovska priredba koja je ikad održana u našem glavnom gradu, već i stoga što su bledska i zagrebačka kola protekla u znaku velike borbenosti i malog broja “velemajstorskih remija“; To je otkrilo novu životnu snagu šahovske umetnosti!
Premda je šah takmičenje u kome se ponekad doživljuje i gorčina poraza, ipak on stvara prijatelje i prijateljske veze među narodima. Naročito u “atomskom veku“ prijateljstvo među ljudima i narodima je potrebnije nego ikada! S uverenjem de će ovaj veliki Turnir za šahovsko prvenstvo sveta obogatiti šahovsku teoriju i praksu i doprineti još boljem upoznavanju i razumevanju između šahista raznih zemalja, želim prijatan boravak našim gostima u Beogradu i pobedu najboljem među najboljima,“
Potpredsednik ŠSS Dr.Mileta Magarašević
Klub Udruženja univerzitetskih nastavnika iskoristio je dolazak na Turnir kandidata Vasilija Smislova, pa je u Šafarikovoj 6. organizovao njegovu simultanku sa 12 igrača. Meni je uspelo da remiziram sa velemajstorom Smislovom.
U toku svoga života od ŠSS dobio sam POHVALNICU i ZLATNU ZNAČKU, a od ŠSJ dve POHVALNICE i “PRIZNANJE za dugogodišnji rad i postignute rezultate na unapređenju šahovske kulture“. ŠK Crvena zvezda izabrala me je za Doživotnog počasnog predsednika!
4 jun 1998 Beograd
Ispod možete da pročitate tekst u originalu kucan na pisaćoj mašini:
„Ja sam tuberkulozan, ne mogu da podnesem klimu i moram da se vratim u Indiju gde je toplije, inače neću dugo živjeti.“ – Sultan Khan.
Sir Umarove službene dužnosti u Londonu su se završavale i u ljeto je najavio da će on, a time i čitavo domaćinstvo, otići. Sultan Khan i Fatima bi se vratili u Indiju i zapravo napustili svoje šahovske karijere. Za Sultana Khana to je bilo olakšanje. Bio je depresivan i nostalgičan. Osim kratke posjete Indiji početkom 1930. godine, bio je odsutan više od četiri godine i bilo je vrijeme da krene u sljedeću fazu svog života. Do sada je imao dvadeset osam godina i želio je da osnuje porodicu.
Možda je zamišljao sličnu sudbinu svom bliskom kolegi Fredu Yatesu. S razlogom se bojao da ostane u Engleskoj. „Ja sam tuberkulozan, ne mogu da podnesem klimu i moram da se vratim u Indiju gde je toplije, inače neću dugo živjeti“, navodi se da je rekao.
Iako udobno okružen drugim Pendžabcima unutar domaćinstva, nakon nekog vremena mora da mu je i to okruženje dosadilo. Jezičke i kulturološke razlike bile su prevelike da bi razvijao samostalan život u širem društvu, osim u šahovskoj zajednici, a i to ga je sve više opterećivalo. Igranje šaha je možda bio jedini dio njegovog života u kojem se Khan mogao u potpunosti izraziti. Na šahovskoj tabli bio je slobodan da donosi svoje odluke, da bira svoj put, da kuje sopstvenu sudbinu. Ipak, ta sloboda je bila opterećena očekivanjima njegovog gospodara, Sir Umara. Kada bi Khan bio neuspješan za tablom, navukao bi razočarenje; kada bude uspješan, letvica očekivanja bi se podigla i na njega bi bio veći pritisak da dobro nastupi. U ovom slučaju Sultan Khan nije igrao samo za sebe, već za osobu kojoj duguje čitavu svoju karijeru: podržavajući ga u domaćinstvu, finansirajući treniranje i koji ga je doveo u Evropu. Imao je obavezu da uspije – inače bi Sir Umarovo pokroviteljstvo proteklih godina bilo uzaludno. Zamislite da igrate ključnu partiju dok oči vašeg gospodara i pratnje prate svaki potez?
Više od toga, Khan je bio šampion Imperije, uzoran primjer kako su britanske vrijednosti mogle proizvesti priliku i uspjeh za podanika, čak i onoga skromnog porijekla. U društvo ga je uveo Sir John Simon, jedan od najistaknutijih članova vlade, a pohvalili su ga zvaničnici Britanske šahovske federacije. Uspjesi Sultana Khana ‘učvrstili su veze Imperije’, fraza koja se često ponavlja na završnim ceremonijama, i u novinskim stupcima. Sultan Khan se u najmanju ruku morao osjećati u sukobu: zahvalan za prilike da uvježba svoj talenat na najvišem nivou; ali ponekad ogorčen što mora da nastupa za svoje gospodare. S obzirom na sve ovo, izvanredno je koliko je dobro igrao, a možda je i razumljivo da je bilo povremenih katastrofa. Fatima se očito osjećala drugačije. Imala je ukus slave i pažnje i uživala je u tome. Svijet u koji je ušla mora da se mnogo razlikovao od njenog života u domaćinstvu. TV dokumentarac snimljen 1990. pod naslovom ‘Sultan šaha’ pronašao ju je u Pakistanu, u dobi od 78 godina, živahne i neovisne – u stvari, prilično drugačije od skromne sluge prikazane u novinskim izvještajima tog vremena. Drskost koju je pokazala prema Mikenasu (vidi Folkestone 1933) čini se sasvim tipičnim za njen karakter. Bez sumnje, zahvaljujući kraljevskoj vezi Sir Umara, Fatima je predstavljena kraljici Mary (supruzi kralja Georgea V) i zamoljena je da je nauči pravilima šaha: „Rekla sam kraljici: „Ne možete brzo da naučite, to je dug proces“. Rekla je: “Barem mi pokažite kako počinjete”. “Ovo su vojnici”, objasnila sam, “a ovo su kralj i kraljica”. Rekla je: „Preteško je… to je izvan mene i zadaje mi glavobolju!“
Winston Churchill je želio igrati protiv nje, a ona se prisjetila:
„Nije bio baš dobar, pa mi se nije dopalo da igram sa njim. Ali da ga usrećim, rekla sam: „U redu, hajde da igramo“. Donijeli su šahovsku tablu i postavili smo figure. Počeli smo. Rekla sam: „Pustiću vas da me pobjedite“. “Ne, ne želim tako da pobjeđujem”, rekao je, “igrajte što jače možete”. “Ako to učinim, pobijediću vas u 2 ili 3 poteza i moraćete predati.”
Za 21-godišnju djevojku koja je odrasla u tradiciji, ovo je bio iskren jezik. Pažnja koju je dobila nije bila samo zbog njenih intelektualnih sposobnosti. U jednom izveštaju je opisana kao „… besprekornih crta lica i odjevena u istočnjačkom stilu sa izuzetnim ukusom…“ Nije ni čudo što je uživala u vremenu koje je provodila kao šampionka, privlačeći naklonu pažnju i stekla malo nezavisnosti od domaćinstva. U TV intervjuu je rekla,
‘Sultan se rado vratio. Osjećao je kao da je bio oslobođen iz zatvora. Želio je da se vrati svojoj porodici… Rekla sam: „Nemoj ići, hajde da ostanemo malo.“ Molio me da odemo, govoreći: „Vratit ćemo se“.
Na kraju, oboje su imali vrlo malo uticaja na odluku o odlasku. Nezavisno djelovanje bilo je nemoguće.
Sir Umar je želio da pokaže svoje šampione posljednji put prije njihovog odlaska, a preko Imperijalnog šahovskog kluba i njegove predsjednice gospođe Rawson, organizovana je simultanka na Dan primirja, 11. novembra, na kojoj su igrali i Sultan Khan i Fatima. Prihod je išao za cilj koji je blizak Sir Umarovom srcu, Društvu za pomoć vojnicima i mornarima. Khan je igrao sa 26 protivnika, pobijedio je 21 partiju i remizirao 5; Fatima je odigrala 10 partija, pobijedila 6 i izgubila 4. S obzirom na to da joj je ovo bila prva simultanka, pristojan rezultat, posebno što se susrela sa ‘nekoliko dobrih igrača’. Ranije na jesen, Sultan Khan je odigrao nekoliko mečeva okruga za Surrey, pobedivši Williama Fairhursta (protiv Lancashirea) 14. oktobra; zatim 28. oktobra, u meču Surrey-a protiv Middlesex-a odigranom na preko 100 tabli, suočio se, po posljednji put, sa svojim starim rivalom, Williamom Winterom.
Šampion Middlesexa, C.A.S.Damant, odrekao se prve table posebno da bi Winter mogao igrati protiv Khana: s obzirom na njihov ukupni skor i njegovu posljednju pobjedu na britanskom prvenstvu u ljeto, Winter je bez sumnje bio siguran da će postići dobar rezultat.
Sultan Khan je odigrao čitavu partiju jako i sa tehničkom preciznošću. Njegovo otvaranje se poprilično razlikovalo od opreznih fijanketo sistema koje je koristio ranije ove godine: ovo je bio jednostavan klasični šah, brzo je zauzimao centar i brzo se razvijao. Čak je mogao poboljšati Flohrovu igru iz prethodnog susreta – iako sumnjam da je ovo bila improvizacija za tablom, a ne plod domaće pripreme. Igrao je najbolje što je mogao, i pokazao koliko je daleko stigao od onih prvih partija u Engleskoj. William Winter je često bio njegov rival, još od ranih partija na Gambit turniru 1929., pa čak i na finalnom britanskom prvenstvu 1933., ali ova ubjedljiva pobjeda bila je posljednja riječ u njihovom rivalstvu.
„Čuju se svakakve stvari o Indiji, ali 95 odsto Indijaca je potpuno lojalno, a većina od preostalih pet procenata ili je pogrešno obrazovana, ili su nezainteresovani.“ – Sir Umar Hayat Khan
Šahovski klub Hastings ponudio je da ugosti Britansko prvenstvo i Britansko prvenstvo za žene u svojim klupskim prostorijama – svi uobičajeni pomoćni događaji su se održavali u Folkestoneu istovremeno sa Međunarodnim timskim turnirom.
Selektori Britanske šahovske federacije odgovorili su na kritike da treba ohrabriti mlađe igrače i pozvali neka nova lica.
Ipak, ovaj put je bio slabiji sastav nego prethodnih godina. Sultan Khan je ‘prošetao’ kroz prva četiri kola, eliminiišući tri svoja mlađa rivala, Golombeka, Aleksandera i Abrahamsa. Najnapetija je bila partija 2. kola protiv Aleksandera, koji mu je bio opasan konkurent prošle godine. Kan je izveo rani napad svojom damom kako bi zgrabio piona, pozivajući na kontranapad, i nakon sat i po odigrano je samo sedam poteza. Nakon masovne razmjene, igrači su se našli u završnici.
…
U međuvremenu, dogodila se senzacija na ženskom prvenstvu. Već u prvom kolu aktuelna šampionka, Edith Michell, poražena je od Fatime. Fotografija u lokalnim novinama na kojoj su dvojica igrača: Michell, šezdeset i jedna godina, nosi šešir i viri preko naočara, naspram vitke djevojke četrdeset godina mlađe. Sljedeća generacija je preuzimala vlast.
U petom kolu Sultan Khan je izgubio od svoje “crne mačke”, William Wintera.
Ne prvi put, Khan se borio sa Nimzo-Indijkom, sistemom otvaranja koji često zahtjeva preciznost, posebno kada se suoči sa dobro pripremljenim igračem kao što je Winter.
Winter ipak nije imao sreće. Evo kako on opisuje događaje u svojim memoarima:
‘Jednom se činilo da sam u svojoj najboljoj formi, a kada sam pobijedio Sultana Khana i Thomasa u uzastopnim kolima, osjećao sam se kao da sam na vrhu svijeta. Nakon posljednje od ovih partija otišao sam u svoj omiljeni pub na piće. „Izvinite, gospodine, ali ne mogu da vas poslužim“, rekao je barmen. „Kako to misliš?“ Odgovorio sam ogorčeno: „Nisam popio piće cijeli dan.“ “Ne gospodine, nije to, ali pogledajte se u čašu!” Okrenuo sam se i pogledao. Moje lice nije ličilo ni na šta toliko kao na raspadnuti božićni puding. Razvile su mi se vodene boginje.’
Bio je primoran da se povuče sa turnira nakon šest kola, zbog čega je propustio ostale partije. U tom trenutku vodeći na tabeli su bili: Khan, Tylor 5, Winter, Aleksander 4½.
Na ženskom turniru, nakon šest kola, Fatima je imala 5½ poena, a Amy Wheelwright – ko-šampionka žena 1931. – 5 poena. Srele su se u 7. kolu:
…
Za nekoga ko je naučio pravila šaha tek dvije godine prije, ovo je neobično sofisticiran završetak.
Aleksander se suočava sa potezom Sultan Khana 36.Kc6.
..
U međuvremenu, Sultan Khan je takođe bio u sjajnoj formi, prepustivši samo pola boda Theodoreu Tyloru koji je uspio da održi korak s njim, tako da je prije posljednjeg kola stanje na tabeli bilo: Khan 8½, Tylor 8.
Prema očekivanju, Sir Umar i njegova pratnja stigli su da posvjedoče ono za šta su se nadali da će biti konačna pobjeda njihovog štićenika. Da bi povećao težinu očekivanja, Tylor je brzo pobjedio svoju partiju, savladavši Golombeka. Khan je morao pobijediti kako bi osigurao prvo mjesto bez diobe.
Treća titula britanskog šampiona Sultana Khana i ubjedljiva pobjeda po svim standardima. Folkestone je bio dobar događaj za zagrijavanje. Sporno je da li bi Winterovo kontinuirano prisustvo na turniru promijenilo rezultat. Sve što možemo reći je da je Khan, uprkos porazu, vodio Wintera sa pola poena razlike i nastavio je u odličnoj formi do kraja turnira.
Gubitak od samo pola poena bio je zaista senzacionalan rezultat za Fatimu, a dramatičan porast u odnosu na 6½ poena koliko je postigla prethodne godine. Ove godine, usprkos tome što je igrala na samo nekoliko klupskih mečeva– i ni na jednom drugom turniru. Podučavali su je šah, uglavnom dr Basalvija kod kuće, a nešto Sultan Khan, ali ‘samo malo. On je prejak igrač’. Vera Menchik je takođe držala lekcije. Fatima je rekla da je igrala šah jer joj se sviđao, ‘Još je bolji od plesa’.
Ceremonija zatvaranja bila je pobjednička parada za indijske igrače, domaćinstvo i na samom čelu, Sir Umara. Lokalne novine su opisale scenu:
‘Sir Umar Khan, u bijelom turbanu, ledi Umar, gospođica Fatima i drugi indijski posjetioci u haljinama bogatih boja, unijeli su sinoć dašak orijentalnog sjaja u trijeznu sobu kluba, kada su gradonačelnik (vijećnik H.Burden) i gradonačelnica (Miss Phyliss Burden) podijelili nagrade.
Gospođica Fatima bila je blistavog izgleda u ogrtaču i jarkocrvenom velu, a svoju tamnu kosu vezala je zlatnim trakama.
Gradonačelnik je rekao da su se njegova predviđanja da će turniri biti izuzetno uspješni ostvarila. „Svi smo oduševljeni što su oba šampiona bili podanici Indije“, rekao je, „jer je ovo nacionalni događaj i ponosni smo što možemo da uvrstimo podanike Indije kao članove Imperije.“
Sir Umar Khan, govoreći u ime dvoje šampiona, rekao je da je počeo sa šahom rano u životu, i da je bio toliko oduševljen da je organizovao čitavu Indiju u šahovsku federaciju.
Izrazio je zahvalnost na gradonačelnikovom ljubaznom obraćanju Indiji. “Svi smo mi vrlo vjerni subjekti”, rekao je uz aplauz. “Mislim da je Veliki rat to pokazao. Čujete svašta o Indiji, ali 95 posto Indijaca je potpuno lojalno, a većina od ostalih pet posto je ili pogrešno obrazovana, ili su nezapinteresovani.” (The Hastings & St Leonards Observer) Zatim, usred proslave, Sir Umar je napravio senzaciju rekavši: vrlo je vjerovatno da ću se sljedeće godine vratiti u Indiju, i da će Sultan Khan i gospođica Fatima otići.
„Kao stari rođak vaše Engleske, donijeli smo kup ovamo i pružili vam priliku. Imali ste svoju šansu, i sada ga ponovo vraćamo nazad.“ – Frank Marshall
Ambicija Britanske šahovske federacije i velikodušnost britanske šahovske zajednice bili su vrijedni divljenja. Kao posljedica kontinuiranih ekonomskih poteškoća nakon kraha 1929. godine, postojala je opasnost da popularni Međunarodni timski turnir, posljednji put održan u Pragu 1931. godine, potpuno nestane iz šahovskog kalendara. Zato je BCF ponudila da organizuje i finansira takmičenje, kao i FIDÉ kongres, u ljeto 1933. Možda su imali osjećaj vlasništva, ili u najmanju ruku odgovornost, jer su organizovali prvi zvanični timski događaj u Londonu 1927. i Frederick Hamilton-Russell je donirao fini trofej od mahagonija i pozlate i srebra.
Hamilton-Russell Cup
Danas se ovakav poduhvat ne može zamisliti bez korporativnog sponzorstva ili podrške države. Tih dana, Britanska šahovska federacija koordinisala je prikupljanje sredstava u iznosu od 700 funti, prikupljenih od mnogih različitih institucija i pojedinaca povezanih sa britanskom šahovskom scenom, a ukupni troškovi su iznosili skoro 1000 funti.
Na kraju je učestvovalo petnaest ekipa; Nažalost, Španija i Argentina povukle su se u posljednji trenutak, a odsustvo Njemačke ‘smatrano je da je vezano za nedavne događaje u toj zemlji’.
Nosiolac titule, Sjedinjene Američke Države, stigle su s jakim timom koji je uključivao Kashdana, Marshalla i Finea, ali imali su jaku konkurenciju timova iz srednje Evrope. Britanski tim je smatran ‘jak na papiru’: Khan, Thomas, Winter, Michell i Alexander. Usprkos optimizmu koji često prati ekipu domaćina, Britanci su u prvom kolu izgubili od Švedske 2½- 1½, postavljajući ton za njihov nastup na događaju.
Ovo je bio prvi turnir Sultana Khana nakon više od pet mjeseci. Nakon tako dugih prekida, vidjeli smo da mu je trebalo vremena da povrati svoju takmičarsku formu. U prvom kolu igrao je sa Gideonom Stahlbergom, pripadnikom perspektivne mlađe generacije koja je izašla na scenu. Dvije prethodne partije u Hamburgu i Pragu su remizirali, a nakon tijesne borbe činilo se da će i ovaj susret završiti na isti način.
…
Soultanbeieff priča da se Khan, jednom, posle poraza „pomognut orijentalnom filozofijom, brzo utješio: kasno uveče, vidio sam ga bezbrižno na sajmskom vrtuljku u društvu njegove zaručnice, Mademoiselle Fatime, koja je čitavo vrijeme igre stajala sa strane velemajstora kao mermerna statua.’
Intrigantno. Soultanbeieff je po njihovom ponašanju morao pretpostaviti da su Khan i Fatima par. Proveli su mnogo vremena zajedno u domaćinstvu, posebno kada je Khan nju podučavao šah. S obzirom na to, u socijalno konzervativnom okruženju doma, bilo bi malo vjerovatno da se razvije nešto više od dobrog prijateljstva. U svakom slučaju, činjenica da je stajala uz njegov tablu pokazuje, u najmanju ruku, ogromnu privrženost i naklonost.
Blizak odnos Khana i Fatime potvrđuje neobična anegdota koju priča Vladas Mikenas, litvanski igrač na prvoj tabli.
‘Mladi 27-godišnji Indijac sa bijelim turbanom na glavi došao je za tablu u pratnji izuzetno lijepe mlade žene. Sjeli su za stol jedno pored drugog. Pogledala me, nasmiješila se i spustila malu litvansku zastavu, pod kojom sam je shvatio da znači da ću sigurno izgubiti. Odmah sam je podigao prstom.
U tom trenutku se pojavio Aljehin. Nešto je šapnuo Sultanu Khanu i obojica su se nasmiješili.
Igra je počela. Prekrštenih ruku na grudima i intenzivnog pogleda uprtog u tablu, Sultan Khan je nepomično sjedio. Lijepa žena je zapisivala poteze. Priznajem da nisam mogao da igram mirno – očarala me je. Pa ipak, baš kao i Sultan Khan, samo je spuštenim očima gledala u šahovsku tablu.’
Zanimljivo je da je Fatimi bilo dozvoljeno da sjedi odmah do table; i da li je ona zapravo pisala poteze za njega? Mnogi su izjavili da je Khan bio nepismen, ali je u ovoj fazi, u najmanju ruku, navikao da napiše svoj potpis (pogledajte šahovsku tablu Rowene Bruce) i od samog početka svog boravka u Evropi, on je igrao na turnirima sam, i zato bi morao da zapisuje poteze za sebe. Možda je Fatima bilježila poteze radi vlastite zabave i održavanja koncentracije. Aljehinova umiješanost je također vrijedna pažnje: on se prema Khanu odnosio kao prema kolegi, iako svjetski prvak možda ne bi bio tako prijateljski nastrojen da se osjećao ugroženim od Indijca.
U svakom slučaju, Fatimino prisustvo izgleda nije dugoročno uticalo na Mikenasa: nakon lošeg otvaranja od strane Khana, Litvanac je ubjedljivo pobijedio.
Sultanu Khanu je nedostajalo žensko društvo – svakako prilikom prve posjete Engleskoj 1929. godine kada Sir Omar nije bio u pratnji svog čitavog domaćinstva. Šahovska scena je bila pretežno muška i razvoj bilo kakvog nezavisnog društvenog života nije mogao biti lak. U svojim memoarima, William Winter je naveo da je u ime Khana pisao pisma djevojci koju je upoznao u Hajd parku: „Izgleda da se dami sviđao“. Takvi trenuci kada je bio slobodan od svog nadmoćnog gospodara Sir Umara i hijerarhije domaćinstva morali su biti olakšanje za Khana.
….
Khan nije igrao samo za sebe, već i za Sir Umara. U svom govoru na završnoj ceremoniji u Folkestoneu, Sir Umar je ponovio svoju tvrdnju da je indijski šah „naučniji od šaha drugdje”, s implikacijom da indijski igrači – posebno Sultan Khan – potiču iz sofisticiranije intelektualne kulture. To nije lako prihvatiti. Postoji više od istine u zapažanju Harryja Golombeka da je Khan ‘…volio igrati brze partije, ali, čudno je to pričati, mečevi i turnirski šah su za njega su bili iskušenje…’ – upravo jer je osjećao potrebu da se ‘opravda svom patronu’.
Sultan Khan je završio turnir jako pobjedom u tri od posljednje četiri partije. Najbolja od njih je bila protiv Rossellija. Rosselli del Turco dolazi iz plemićke porodice i dugi niz godina je bio vodeći igrač Italije. Iako nije bio među Khanovim najjačim protivnicima, ipak je mogao da napravi izenenađenje: nekoliko kola prije ove partije dobro je igrao protiv Aljehina.
U nervoznom finalnom kolu, Čehoslovačka je pobijedila SAD sa 2½-1½, ali to nije bila dovoljno velika razlika da promijeni odredište zlatnih medalja.
Konačni plasman je bio: SAD 43, Čehoslovačka 41½, Poljska, Švedska, Mađarska 38, Austrija 37½… itd.
Tim Britanske šahovske federacije postigao je 31 poen i završio na 10. mjestu – osrednji učinak u donjoj polovini tabele.
Događaj je završio predvidivom velikom banketom, svečanom ceremonijom, obiljem grandioznih govora i posebno lošom vrstom Eurosong takmičenja: lokalni orkestar se mučio da svira nacionalne himne prisutnih timova – osim Litvanije čija himna nije mogla biti pronađena; oni su bili nagrađeni toplim aplauzom.
Kada je uručen pobjednički trofej, Frank Marshall je bio izuzetno raspoložen i sa osvježavajućim duhom Novog svijeta uzviknuo je: ‘Kao stari rođak Engleske donijeli smo pehar ovdje i dali vam šansu. Imali ste svoju priliku, a mi ga sada ponovo vraćamo’ – što je dočekano sa smijehom i još aplauza. Hamilton-Russellov trofej se više nikada nije vratio na ove obale.
Očekivano, loši rezultati britanskog tima izazvali su nepovoljne komentare.
…
Posmatrajući individualne rezultate tima, dopisnik daje dobru poentu: Khan 7/14, Thomas 4/11, Winter 7½/11, R.P.Michell 2½/9, Alexander 7/11.
Thomas je tokom ovog događaja napunio 52 godine. Michell je imao 60 godina. Mlađi igrači u timu su ih izvukli: Khan je imao 27 ili 28 godina; Winter je imao 35; Aleksander 24.
Uzrast igrača američkog tima (po redoslijedu na tabli): Kashdan 27, Marshall 54, Fine 18, Dake 23 i Simonson 18. Zapravo, Frank Marshall nije bio slaba karika u timu, postigao je sjajnih 7/10 na drugoj tabli – bio je jak u bilo kojim godinama!
Reuben Fine priča da je nakon turnira američki tim pozvan u Sir Umarovu kuću:
‘Kada su nas uveli, pozdravio nas je maharadža opaskom: „Čast vam je što ste ovdje; obično razgovaram samo sa svojim hrtovima.” Iako je bio musliman, maharadža je dobio posebnu dozvolu da konzumira alkoholna pića, i liberalno je koristio tu dozvolu. Poklonio nam je četverostranu štampanu biografiju koja govori o njegovom životu i podvizima; koliko smo mogli videti, njegovo najveće dostignuće bilo je to što je rođen kao maharadža.
U međuvremenu, Sultana Kana, koji je bio naš pravi kolega u njegovom prisustvu, maharadža je tretirao kao slugu (što je, u stvari, bio po indijskom zakonu), a mi smo se našli u neobičnom položaju da nas poslužuje šahovski velemajstor.’
Reuben Fine je imao reputaciju da ukrašava priče, ali detalji uvjeravaju: „obično razgovaram samo sa svojim hrtovima“ zvuči istinito jer znamo da je trka pasa bila jedna od velikih strasti Sira Umara, a takođe ukazuje na to kako je bio lišen društva u Roehamptonu. Takođe znamo da se nije bojao pića. Čak i dijeljenje biografskih bilješki odgovara njegovom karakteru. Godine 1929. objavio je knjigu: Nawab Sir Umar Hayat Khan Tiwana – Čovjek i Njegova Riječ, 845-stranica zbirke njegovih govora i izjava. Čini se da su Amerikanci prošli lako.
Što se tiče toga da je Sultan Khan tretiran kao sluga od strane Sira Umara – svakako. To je bila tačna priroda njihovog odnosa.
‘Britanska Indija je naša i ne smijemo je izgubiti.’ – Vikont Rotermir
Treća indijska kružna konferencija održana je od 17. novembra do 24. decembra 1932. godine, ali nije donijela ništa od suštinskog značaja, uglavnom zato što Kongres indijskih nacionalista nije prisustvovao. Čak je i Britanska laburistička partija bojkotovala događaj, što ukazuje na to da se konsenzus oko indijske politike razgrađivao i u samoj Britaniji. Glavne preporuke treće kružne konferencije stavljene su pred parlament od strane sekretara za Indiju, Sira Samuela Hoara, u proljeće 1933. godine, a nacrt zakona je bio formulisan. Zakon o vladi Indije bio je dug i zbunjujuće složen, trajalo je više od dvije godine dok nije prošao sve faze komiteta, i konačno je usvojen tek ljeta 1935. godine. Uspostavljanje federalne vlade bilo je temelj Zakona, ali nije postojala značajna grupa unutar Indije koja ga je prihvatila, prije svega zato što je uvijek postojala mogućnost da Britanci ponovo preuzmu kontrolu kad god su im interesi bili ugroženi. Džavaharlal Nehru, tada lider Indijskog nacionalnog kongresa, nazvao je Zakon ‘poveljom ropstva’. Mohamed Ali Đinah iz Muslimanske lige smatrao ga je ‘potpuno trulim, fundamentalno lošim i potpuno neprihvatljivim’. Kneževske države smatrale su da previše vlasti prenose federalnoj vladi. Nazad u Britaniji, postojao je snažan element u establišmentu koji je takođe smatrao da je previše ustupljeno da bi se umirili ‘agitatori’. Vikont Rotermir, osnivač Daily Maila, grmio je: ‘Britanska Indija je naša i ne smemo je izgubiti’, prije nego što je izrazio divljenje nacističkoj omladini koja je tražila povratak prethodnih nemačkih kolonija u inostranstvu.
U međuvremenu, ekstravagantan londonski život Sir Umara polako je postajao prevelik teret. Pored bavljenja sportskim interesima kao što su trke pasa i sokolarstvo, a ne da se ne pominje podrška Sultanu Khanu u njegovim turnirskim putovanjima, troškovi kućanstva bili su značajni. Održavao je oko jedanaestoro članova osoblja; i volio je da se zabavlja, ne samo sa svojim šahovskim prijateljima, već i političkim poznanicima i indijskom zajednicom u Londonu. A pored toga, kirija za kuću pored Regents Parka bio bi značajan trošak.
Život Sir Umara u Londonu finansirao se prihodima od imanja Kalra u Pendžabu, koji su, u njegovom odsustvu, upravljali njegova prva supruga, Fateh Khatun, i sin, Khizr. Khizr je bio mnogo finansijski odgovorniji od svog oca, i kada je Sir Umar zatražio da mu se oslobode sredstva kako bi kupio kuću pored Regents Parka, Khizr je odbio. Khizr je čak tvrdio da je lični asistent Sir Umara, Gulam Muhammed Khan, pronevjerio novac poslat iz Indije u London.
Selidba iz centra Londona bila je najjednostavniji način da se smanje troškovi, pa je krajem jeseni 1932. domaćinstvo preseljeno u Inverness Lodge, Alton Road, u Roehamptonu, stambenom predgrađu jugozapadnog Londona. Bilo bi teško pronaći mjesto koje je bilo više uglađeno i buržoasko: drvoredi, kuće sa baštama, crkva, male prodavnice, kafići i tereni za golf. Život u predgrađu mora da je djelovao veoma mirno u poređenju sa centrom Londona; mirno, ali veoma lijepo, sa prostranim talasastim pejzažom Richmonda Parka za šetnju na kratkoj udaljenosti.
Na mnogo načina, lokacija je bila savršena za Sir Umara. Mogao je da se bavi svojim interesovanjima za polo u obližnjim klubovima Roehampton i Hurlingham; a staza za pse u Wimbledonu takođe nije bila daleko. Bio je nedaleko od džamije u Wokingu, na jugozapadu Londona, koja je postala jedan od najvažnijih centara islama u Engleskoj. Sir Umar nije samo zastupao politička prava muslimana u Indiji, već je i propovjedao tu religiju u široj društvenoj zajednici u Engleskoj, redovno učestvujući na festivalima u Wokingu i radio na uspostavljanju džamije u centralnom Londonu.
Usprkos svim praktičnim prednostima života u Roehamptonu, to je bilo udaljeno od pulsirajućeg srca prestonice, a posjete Sir Umara centralnom Londonu mora da su bile manje učestale. Takođe, manje je bilo posjetilaca koji prolaze kroz kuću, tako da više nije bila društveni centar kakav je nekad bio. Fizičko udaljavanje od centra političke moći odražavalo je opadanje uticaja i političke korisnosti Sir Umara. Sa završetkom kružnih konferencija o Indiji, dužnosti Sir Umara bile su znatno smanjene, i on se vratio u Indiju na kratki boravak u januaru i februaru 1933. godine.
Njegov put u Indiju vjerovatno je bio obavljen radi rješavanja pitanja oko njegovih finansija, i bio je znak da njegove misli odlaze iz Londona. Rodbina Sultana Khana bila je neraskidivo povezana sa političkom karijerom Sir Umara, i bilo je neizbježno da su se i njegove aktivnosti takođe usporile. Prvih šest mjeseci 1933. godine gotovo da uopšte nije igrao šah. Odsustvo iz centra Londona moralo je znatno uticati na njegov način života: nije mogao lako da svrati u šahovski klub Imperial u Mayfairu; ili u Empire i Social Chess Club u Bayswateru. Međutim, počeo je da igra za šahovski klub Kingston and Thames Valley, koji je bio blizu Roehamptona. Jedan od njegovih redovnih turnirskih protivnika, Reginald Michell, najjači igrač u klubu. Khanova prva partija za Kingston odigrala se u decembru 1932. godine, ali je, čudno, nema zapisa o tome da je igrao bilo kakve partije za njih u prvom polugodištu 1933. godine. Moguće je da je igrao u manjim ligama ili na klupskim takmičenjima gdje rezultati nisu bili objavljeni u novinama ili Britanskom šahovskom magazinu.
U jednom događaju koji je označio period mirovanja i frustracije za Sultana Khana, u martu 1933. godine pokušao je da igra za ekipu Middlesexa u prvenstvu okruga (kako je radio prethodne dvije godine), ali mu nije dozvoljeno jer je sada živeo u Sariju. Ovo je bio početak kraja za Khana i njegov boravak u Londonu.
„Još jednom su strani igrači odnijeli glavne nagrade na Hastings turniru, i još jednom ne možemo ukazati na bilo kakve mlade britanske igrače koji bi mogli da odbiju ovu godišnju invaziju u budućnosti.“ – London Evening News
Yatesova smrt morala je ostaviti strašan prazan prostor u životu Sultana Khana. Bili su saigrači u Imperialnom šahovskom klubu, a Yates je trenirao Khana kada je prvi put stigao u London, vjerovatno i kasnije. U Engleskoj je bilo malo ljudi sa kojima bi Khan mogao da razgovara o šahu na sličnom nivou razumjevanja; svakako bio je neko koga bi redovno sretao. Iako je Winter trenirao Khana, sumnjam da su njegovi politički stavovi naišli na odobravanje kod Sir Umara. Zanimljivo je da Winter nije bio prisutan na njegovim večerama, dok je povučeniji Yates bio. Po temperamentu, Khan i Yates su bili slični: blagi i ljubazni, sa nježnim smislom za humor. Nisu bili hvalisavci. Kada su razgovarali o šahu, bili su objektivni.
Moralo je biti teško Khanu da se pripremi za igru na Hastingsu nakon Božića. Učesnici su bili uobičajeni domaći igrači i tri strana posjetioca: Salo Flohr, Vasja Pirc i Lajos Steiner, svi u svojim dvadesetim godinama. Flohr je bio favorit, ali su ostali već pokazali perspektivu na događajima u kontinentalnoj Evropi.
Khanova igra na Hastingsu bila je, u cjelini, previše ležerna. U prvom kolu se susreo sa Flohrom i pokazao znakove slabe forme. Proveo je sat vremena za prvih četrnaest poteza, a zatim je bio nadigran u dugoj tehničkoj završnici – specijalitet Čehoslovaka. Drugo kolo takođe nije bilo lako jer je Khan igrao protiv Vasje Pirca. Iz nekog razloga odlučio je da se vrati na 1.e4 kako bi se suočio sa Sicilijanskom odbranom Jugoslovena, ali mu je neiskustvo presudilo.
Khan nije uspio ništa da pokaže u prve dvije partije. Njegov početak podsećao je na njegovu igru u Bernu prethodnog jula kada mu je trebalo vremena da mu krene za tablom.
Pobjedio je naredne dvije partije sa lakoćom protiv lokalnog šampiona E.M. Makenzija, a zatim Vere Menčik, prije nego što je očajnički održao nerješeno protiv Steinera. Khan je odigrao svoju najbolju partiju u šestom kolu protiv Hugh Aleksandera.
Da je samo Khan pokazao takvu uzdržanost i kontrolu u svim svojim partijama. Ovo je bila savršena strategija protiv avanturističkog igrača poput Aleksandera.
U sedmom kolu Khan je pobijedio Tylora u uobičajenoj dugoj završnici; a Thomas je bio njegova žrtva u osmom kolu nakon što je napravio grešku u 18. potezu. Odličan povratak. Stanje na vrhu tabele pre poslednjeg kola bilo je Flohr 6½; Pirc, Khan 5½.
U poslednjoj partiji Khan se susreo sa R.P. Michellom. Igrali su do tada ni manje ni više nego sedam puta – i Khan je pobijedio u svakoj partiji.
59-godišnji veteran, Michell, je završio ovaj put partiju uspješno, ali, imajući u vidu brojne propuštene šanse tokom partije, ovo je bio jedan od najgorih nastupa Sultana Khana u dugom vremenskom periodu.
Salo Flohr je pobijedio drugu godinu uzastopno, bez previše poteškoća, i potvrdio svoj status kao jednog od, ako ne i najperspektivnijeg igrača mlađe generacije. Posebno što je bio dosledan. Nažalost, isto se ne može reći za Khana. Nije imao dovoljno lukavosti ili vještine da se suprostavi dvojici najboljih stranih igrača i nakon ovih poraza uvijek je bio u zaostatku. Njegov rezultat bio je tipičan za domaće igrače u cjelini.
Kongres je zabilježio rekordan broj učesnika sa preko 120 u svim sekcijama, među kojima je bilo 50 stranih igrača; Hastings je postajao izuzetno popularna destinacija za one koji dolaze sa kontinenta. To su bile dobre vijesti. Loše vijesti bile su da su kontinentalci, ne samo na glavnom turniru, osvajali sve nagrade.
„Još jednom su strani igrači odnijeli glavne nagrade na Hastings turniru, i još jednom ne možemo ukazati na bilo kakve mlade britanske igrače koji bi mogli da odbiju ovu godišnju invaziju u budućnosti. Igrači koji su nas dobro služili u prošlosti nisu izdržali napor ozbiljnog turnirskog igranja, a mladi britanski igrači koji su se pojavili na dva glavna turnira na Hastingsu nisu se proslavili. Sultan Khan, britanski prvak, naravno, dobro je igrao; ali on nije Englez po rođenju, što pravi razliku.“ (London Evening News, 9. januar 1933)
Poslednji komentar pokazuje da Sultan Khan nikada neće potpuno biti „jedan od nas“, ali kada bi dobro igrao, mogao bi biti pripisan Imperiji, da ne pominjemo tim Britanske imperije.
Ovaj meč je odigran u Sankt Peterburgu, Ruska imperija, između 8. oktobra i 14. novembra 1893. godine. Kontrola vremena je bila 15 poteza na sat, a ulog je bio 5.000 maraka od svake strane. Prvi igrač koji bi pobjedio deset partija bio bi pobjednik meča, ali ako bi svaki igrač pobjedio devet partija, meč bi završio bez pobjednika.
To je prvo međunarodno šahovsko takmičenje u Rusiji. Prostorija šahovskog kluba u Petrogradu nije mogla primiti sve zainteresovane. Partije su se prenosile na demonstracionim šahovskim tablama.
Neuspjesi Čigorina u prvih šest partija (Taraš je poveo 4:2) izazvali su zlobne komentare nedobronamjernih, kojih je zbog njegovog teškog karaktera bilo dovoljno: „Doktor Taraš – dvostruki igrač; on ne igra samo šah, već i svira klavir – i to vrlo dobro, kao amaterski virtuoz. Naš Čigorin takođe je muzičar: izgleda da on igra i bilijar…“
U drugom komentaru autor je bio ironičan: „Taraš i dalje nastavlja sa pobjedama. Razrješenje ovog tužnog fakta, možda, leži u tome da Čigorin previše i predugo razmišlja. Dugo i mnogo razmišljanja, buljeći, to je njemački sistem. U borbi jednostavno treba udariti, odlučno i brzo. A Čigorin je i neodlučan …
On igra do kraja partije sasvim uzalud. Kada je očigledno, po potezima, da partija naginje ka porazu i da iz nje ništa ne možeš izvući, bolje je pljunuti na šahovsku tablu, prevrnuti je zajedno sa stolom, i otići u kafanu piti votku. Šta tu čekati?“
Međutim, Mihail Ivanovič Čigorin je uspio da se sabere, pobjedi tri partije zaredom i izjednači meč na 8:8. Meč je završen nerješenim rezultatom 9:9.
Izjavom ljekara zabilježena je smrt šahiste usled nesrećnog slučaja. Fred Yates je pronađen u svojoj iznajmljenoj sobi u petak, 12. novembra. Došlo je do curenja gasa i vjerovatno je umro u snu. Njegova tragična sudbina djelovala je neizbježno.
Poslednji put su ga vidjeli u srijedu uveče kada mu je učenik dolazio u posjetu, i prema njegovom svedočenju, Yates je bio vedar i dobro raspoložen. U četvrtak, sobarica nije dobila odgovor na kucanje, pa je pozvala drugog zaposlenog da provjeri sobu, koji je na saslušanju izjavio: „Mislio sam da ga čujem kako razgovara sam sa sobom, ali to je često radio, pa nismo obraćali pažnju. Sobarica je ostavila doručak ispred vrata. Pomislili smo da je umoran, i ostavili smo ga. Popodne je posuda za doručak još uvijek bila tamo, ali nismo bili zabrinuti, jer je često spavao do kasno.“
Narednog dana, Yates se nije pojavio i osjetio se miris gasa. Vrata su otvorena silom i pronašli su ga kako leži u krevetu. Ispostavilo se da je cijev za gas bila poremećena udarom u sto, što je prouzrokovalo curenje.
Pitamo se da li bi Yates preživio da je imao snažniji organizam; govorilo se da je imao stalni kašalj, ali nije mogao sebi da priušti vrijeme za odmor u toplijim krajevima, kako mu je bilo preporučeno.
Yates je bio siromašan. Živio je sam u maloj gornjoj sobi doma za iznajmljivanje u Bloomsbury-u poslednjih sedam godina i borio se da plati kiriju. Ekonomski pad početkom 1930-ih vjerovatno je uticao na njegovu sposobnost da zaradi od treniranja i novinarstva, i nedavno su ga viđali u raznim klubovima u Londonu kako nudi igru svima za opkladu od jednog šilinga. Njegov ponos mu nije dozvolio da traži ili prihvata milostinju. Wilijam Winter je napisao da je „najviše od svega mrzio da bude u centru pažnje i nesumnjivo je patio u svojoj šahovskoj karijeri zbog svoje rezervisanosti.“
Na kraju, njegova skromnost imala je fatalne posledice po njega. Bio je to tragičan kraj za jednog od najistaknutijih britanskih šahista. Yates je osvojio britansko prvenstvo šest puta: 1913, 1914, 1921, 1926, 1928. i 1931.
Njegova pobjeda nad Aljehinom u Karlsbadu 1923. bila je remek-delo, kombinujući izuzetnu strategiju, jak napad i fin završetak nalik studiji.
Yatesova smrt pojačala je debatu o amaterizmu i profesionalizmu i izazvala mnogo samopreispitivanja u britanskoj šahovskoj zajednici.
W.H. Vots, koji je posthumno objavio zbirku partija Yatesa, naglašavao je „… potrebu da se šah organizuje na način da priznati šampion bude siguran u odgovarajuću nagradu za trud, rad i vještinu koju je morao da pokaže da bi osvojio titulu“, i protestovao protiv nedostatka događaja koji bi podržali profesionalce: „Ako Yatesov nesrećni i veoma žalosni kraj konačno probudi naše šahovske vlasti i svijest o njihovim obavezama, onda neće biti sve izgubljeno i Yates nije živio uzalud.“
Nažalost, ljudi koji su vodili Britansku šahovsku federaciju – sveštenici, oficiri, političari, plemići – imali su saosjećanja, ali malo razumjevanja za boemski životni stil igrača poput Yatesa. Pored toga, s obzirom na ekonomsku i socijalnu klimu, nije bilo lakih rješenja. Ipak, Federacija je, uz pomoć Frederika Hamilton-Rusela koji je donirao 100 funti, osnovala fond sa Yatesovim imenom kako bi pomogli britanskim šahovskim profesionalcima koji su se našli u teškim vremenima.
Debata o profesionalnom šahu nastavlja se i danas. U vrijeme pisanja 2019. godine, osim nekoliko vrhunskih profesionalaca, veoma malo engleskih šahista uspjeva da živi isključivo od igranja šaha; i dok ima mnogo talentovane djece u Engleskoj (kao i uvijek), većina se opredjeljuje za tradicionalniju karijeru – iz nužnosti.
Poslednje riječi o Yatesu pripadaju njegovom bliskom prijatelju i kolegi, Vilijamu Vinteru (William Winter): „Doživio je mnogo razočaranja i nepravde, ali, usprkos tome, nikada nije izgubio vedar pogled i prijateljska osjećanja prema svim ljudima. U svim godinama u kojima sam imao privilegiju da budem njegov prijatelj, nikada ga nisam čuo da grubo govori o bilo kome. Bio je veliki šahista i dobar čovjek. Neka to bude njegov epitaf.”
Andrei Sokolov, svjetski juniorski prvak (1982.), sovjetski prvak (1984.), dvostruki kandidat za svjetsko prvenstvo i treći igrač svijeta (1987.), prikazan je 1986. godine sa svojim dugoročnim trenerom, poznatim trenerom Vladimirom Jurkovim (1936-2002).
********
Douglas Griffin @dgriffinchess
Portret iz 1969. izuzetnog sovjetskog velemajstora, teoretičara i trenera Isaaka Boleslavskog.
*************
Aleksandar Aljehin, 10. decembar 1927, simultanka
*************
Bobi Fišer na simultanci u Šahovskom klubu Manhattan
*************
Amos Burn i John Owen. 1880-tih
**********
Amsterdam, IBM 1971, Rd. 1 (13.07). Smislov igra protiv Gligorića, a posmatra Ivkov
***************
Bivši svjetski prvak Mihail Talj (SSSR), slikan prije partije protiv Miguela Najdorfa (Argentina) u osmom kolu u Wijk aan Zee-u, 25. januara 1973.
***********
Douglas Griffin @dgriffinchess
Slikano u Moskovskom centralnom šahovskom klubu prilikom izvlačenja brojeva za četvrtfinalni meč kandidata u januaru 1974. godine – Lev Polugaevski i Anatolij Karpov, zajedno sa glavnim sudijom Vladasom Mikėnasom.
*************
Borislav (Bora) Kostić
************
Partija Euwe – Fischer, 1957
**************
S lijeva na desno: velemajstori Bent Larsen (Danska), Hein Donner (Holandija) i Paul Keres (SSSR), 1964.
****************
Douglas Griffin @dgriffinchess
Zürich, 15. septembar 1953. Sammy Reshevsky (SAD) igra protiv Vasila Smislova (SSSR) u desetom kolu FIDE turnira kandidata
„Mještani su bili očarani ovim istaknutim gostom, čiji je tihi, nenametljivi način brzo opustio manje iskusne igrače.“ –Western Morning News
Sultan Khan je ušao u dobru formu nakon Berna u julu i Britanskog šampionata u avgustu, ali u Britaniji nije bilo više turnira – to je bio početak ligaške sezone. Mogao je samo da igra za klub, ili za okrug, kao i da igra simultanke.
24. septembra igrao je simultanku u Swindon Mechanics Institute gdje je pobjedio dvadeset pet, remizirao dvije i izgubio jednu partiju. 25. oktobra ponovio je svoju simultanku u Šahovskom klubu Hampstead iz prethodne godine, pobjedivši dvadeset, remizirajući dvije i izgubivši dvije partije. To je bilo sjajno dostignuće s obzirom da su mu u protivnike uključili mnoge igrače iz jakog London League tima Hampsteada. Khan je takođe bio hendikepiran prehladom.
Vjerovatno se nije i dalje osjećao dobro, ali već sledećeg dana Khan je otputovao u Plimut gde je dao simultanku protiv trideset i tri protivnika, među njima je bio šampion Devona i drugi poznati šahisti iz regiona. Snaga i brojnost igraju važnu ulogu u simultankama i igranje više od trideset partija nije lak zadatak, posebno ako se osjećate loše.
Lokalni list – Western Morning News – detaljno je izvjestio o događaju i pružio rijedak uvid u karakter Sultana Khana:
„Nesumnjivo će posjeta Mir Sultana Khana, britanskog šampiona, Šahovskom klubu Plymuth prošle nedelje biti jedan od glavnih događaja trenutne sezone. Lokalni igrači bili su očarani poštovanim posjetiocem, čiji tih, nenametljiv stav brzo opustio manje iskusne igrače.“
Igra je počela u 19 časova i nije završena sve do ponoći. Lokalni list je primjetio da je Khan na većini tabli igrao 1.e4, a Evansov Gambit kad god je to bilo moguće, što je donijelo neke brze pobjede.
„Njegov stil se značajno razlikovao od onog koji je usvojio Kostić, koji je, kada je prije deset godina davao simultanku u klubu, gradio svoje pozicije i razvijao svaku figuru što je brže moguće.“
Kako je čudno što ponovo čujemo za Borislava Kostića, godinama nakon njegovih avantura u Indiji. Šahovski svijet, čak i tada, bila je tijesno povezana zajednica.
Tehnika Sultana Khana tokom simultanke značajno se poboljšala od te prve simultanke prije tri godine u septembru 1929. Do tog trenutka promijenio je svoj turnirski repertoar, prelazeći sa 1.e4 na 1.d4 i 1.Sf3; ali za simultanke vratio se na 1.e4 i lukave gambite kako bi postigao nekoliko brzih pobjeda. Naravno, kada igrate takva dvosjekla otvaranja, postoji opasnost da se strategija vrati – i to se dogodilo protiv jednog od najiskusnijih igrača.
Dolazeći na početak simultanke, dogodio se dirljiv trenutak. Khana je uhvatio novinar, koji je saznao da je ovo njegova prva posjeta Zapadnoj zemlji. „Ne znam koliko su jaki moji protivnici,“ rekao je Khan. Novinar mu je saopštio da će, između ostalih, igrati protiv 13-godišnje djevojčice, a Khan je komentarisao: „Mislim da će možda biti malo nervozna u ovakvoj prilici. Možda neće igrati svoj najbolji šah.“
U osjetljivom dobu, to bi se moglo shvatiti kao patroniziranje, ali ja to vidim drugačije. Khan je uklonio bilo kakav teret očekivanja i to je bila velikodušna gesta.
Devojka je bila Rowena Dew, čija je bila sudbina da osvoji britanski ženski šampionat jedanaest puta (pod svojim drugim prezimenom, posle udaje kao Rowena Bruce). Donijela je svoju šahovsku tablu za tu priliku i zamolila Khana da je potpiše na poleđini prije početka igre. Rowena Bruce nije samo uživala u dugim putovanjima u šahovskom svijetu, već je nosila i ovu šahovsku tablu. Kad god je igrala protiv majstora u simultanci, tražila je da joj potpišu na poleđini table. Kada je umrla 1999. godine, njeni šahovski predmeti su prodani na aukciji, a tablu je kupio Teri Čepmen – uspješni biznismen i jak amaterski šahista. 2001. godine, Čepmen je organizovao meč izazivača sa Garijem Kasparovom. Na kraju meča, Čepmen mu je poklonio tablu Rowene – koji je još uvek u posjedu bivšeg svetskog šampiona.
Na poleđini šahovskog stola Rowene Brus, potpisani su mnogih šahovski velikani
U centru, u donjem delu table, nalazi se potpis Sultana Khana sa godinom 1932 ispod. Iz tih vremena, potpisi Kapablanke, Aljehina, Evea, Bogoljubova, Menčik, Vintera, Tomasa i Aleksandera jasno su vidljivi, među ostalima. Kasnije su Čepman i Kasparov prikupili još nekoliko imena: Kramnika, Karpova i Korčnoja, na primjer; i u gornjem lijevom uglu nalazi se potpis Višvanatana Ananda. Dva indijska legendarna igrača su ujedinjena na ovoj šahovskoj tabli.
19-godišnji Anatolij Karpov, prikazan sa svojim trenerom Semjonom Furmanom u Leningradu 1970. godine. Pozicija na tabli je iz partije Karpov-Caro, sa nedavnog turnira u Caracasu (Venecuela) na kojem je Karpov stekao titulu velemajstora (GM).
**********
Douglas Griffin @dgriffinchess
Slikano u Moskovskom centralnom šahovskom klubu prilikom izvlačenja parova za njihov četvrtfinalni meč kandidata u januaru 1974. godine – Lev Polugaevski i Anatolij Karpov, zajedno sa glavnim sudijom Vladasom Mikėnasom.
***********
Douglas Griffin @dgriffinchess
Slikano u press centru tokom šeste partije meča utakmice Lev Polugaevsky – Anatoly Karpov. Efim Geller, Aleksandr Kotov, Andor Lilienthal i Semyon Furman. Iza Lilienthala stoji Leonid Shamkovich.
******
Douglas Griffin @dgriffinchess
Luděk Pachman i Vladimir Alatortsev, prikazani (igraju brzopoteznu partiju?) tokom meč -turnira Prag -Moskva, mart 1946.
***********
Aleksej Shirov
***********
Alexander N. Zaitsev-Lev A. Polugaevsky 1969
*********
Douglas Griffin @dgriffinchess
Scena iz drugog kola na turniru u Vijku aan Zee-u 1974. U prvom planu, Albin Planinc (Jugoslavija) igra protiv holandskog šahiste Jana Timmana, koji se može vidjeti kako razgovara u pozadini (možda s Andrásom Adorjánom iz Mađarske?).
***********
Aleksandar Aljehin u Buenos Aires-u
***********
Aleksandar Toluš i Paul Keres. Prvenstvo SSSR-a 1947.
************
Amsterdam, 10.07.1931. Maks Eve je među domaćinima koji pozdravljaju Joséa Raúla Capablancu po njegovom dolasku na Glavnu željezničku stanicu.
**********
Bobby Fischer i Dražen Marović
**********
Decembar 1948, San Francisko. Džordž Koltanovski igra simultanku naslijepo.
**********
Bobi Fišer u Buenos Airesu, 1971.
************
Pukovnik Sir Umar Hyat Khan se oprašta od gđice Fatime i Sultana Khana, indijskih šahovskih šampiona, kada su napustili London za Tilbury, pri povratku u Indiju.
„Čudna je činjenica da izgleda da je indijski majstor u stanju da izazove greške svojih protivnika.“ – The Illustrated London News
Iako se Khanova forma poboljšala, i dalje je bilo pitanje da li će moći da povrati titulu britanskog prvaka. Yates, koji je pobijedio prethodne godine, je njegov glavni rival, a C.H.O’D.Alexander je brzo napredovao. Šahovski dopisnik Timesa je sa nestrpljenjem primjetio učešće nekoliko pripadnika mlađe generacije: F.F.L.Alexander, H.Golombek, H.A.Hunnam, W.A.Fairhurst, C.H.O’D.Alexander, T.H.Tylor i naravno Sultan Khan.
‘Forma ovih mlađih igrača je generalno vrlo dobra, i ako bi od mene tražili da izaberem mogućeg osvajača titule, mislim da bih rekao da Sultan Khan može ponoviti uspjeh iz 1929. godine.’
Partija 1. kola, Tylor protiv Khana. Sir John Simon stoji uz tablu, a Sir Umar Hayat Khan ponosno gleda.
Kongres je počeo 15. avgusta 1932. godine u sjedištu Empire Social Chess Club-a u robnoj kući Whiteley’s na zapadu Londona. Održan je ručak kako bi se svečano otvorili događaji, pod predsjedavanjem predsednika Britanske šahovske federacije, kanonika A.G. Gordona Rossa, i prisustvovalo mu je ni manje ni više nego 178 ljudi. Pored drugih zvaničnika, prisustvovao je i Sir Umar Hayat Khan, kao i Sir John Simon, koji je održao svoj uobičajeni govor. Na fotografiji, Sir John je pored table Sultana Khana – iako bi po pravilu trebao biti pored Yatesa, trenutnog šampiona. Diplomatski je bilo dobro održavati prijateljsku indijsku vezu, ne samo sa Sultan Khanom, već i sa Sir Umarom.
Ipak, nije Sultan Khan taj koji je ‘ukrao naslove’ na početku prvenstva, već jedan drugi član Sir Umarovog domaćinstva:
DJEVOJKA ŠAHOVSKI EKSPERT KOJA JE ZAPANJILA MAJSTORE
Gospođica Fatima je enigma ovogodišnjeg kongresa, ali i najmlađa takmičarka. Sa samo 18 godina, blistavim očima, mekom smeđom indijskom puti i gustim pletenicama crne kose preko ramena, gospođica Fatima je igrala na svom prvom turniru sa vještinom i iskusnog veterana.
Gospođica Fatima je odrasla u strogoj tradiciji. U Englesku je došla prije otprilike dvije godine kao pratilja u domaćinstvu Sir Umar Hayat Khana.
Sir Umar, koji je član Savjeta Indije i A.D.C. kralju, poznati je pokrovitelj šaha. Sa svojim svjetlo plavim turbanom i srebrno-plavom uniformom, bio je istaknuta figura na kongresu.
Prikladan učenik
U svojoj kući u Kensingtonu Sir Umar drži gotovo feudalno stanje. Sultan Khan, koji je osvojio Britanski šampionat iz svog prvog pokušaja, je prinčev dvorski šahista. Dr Singh Basalvi, još jedan sjajan šahovski predstavnik koji takođe igra na kongresu, je dvorski ljekar. Svih 11 članova Sir Umarove pratnje igra dobro šah.
Kada je Fatima došla u takvu šahovsku kuću, nije prošlo dugo prije nego što je postala zainteresovana, rekao je Sir Umar.
„Prije otprilike 18 mjeseci odigrala je svoju prvu partiju i bila je tako sposobna učenica da sada može da pobjedi sve nas osim Sultana i doktora. Sigurno može da me pobijedi,“ princ se osmjehnuo rezignirano.
Sa rukama na bradi, nabranih obrva i zelenoj haljini koja je nježno svjetlucala na sunčevoj svjetlosti, Fatima se trudila da održi prestiž kuće Hayat.
Gospođica Fatima igra na svom prvom turniru, Britanskom ženskom prvenstvu 1932.
Prvo pojavljivanje Sultana Khana na britanskom prvenstvu 1929. privuklo je ogromnu pažnju, a sada je Fatima britanskoj šahovskoj sceni dodala egzotičnu ženstvenost. Lako je vidjeti kako se istakla među ‘malim starim damama sa naočarima’.
……
H.Tylor- Sultan Khan Britansko prvenstvo, London (1) 15. avgusta 1932
U pregledu prvenstva, E.S.Tinsley u The Timesu je dao grubu kritiku igre Sultana Khana:
„Otišao bi mnogo dalje kada bi mogao da pobijedi svoju sklonost da vjeruje da može da dobije svoje partije u prvih 20 poteza, tendenciju koja ga je više puta odvela na stranputicu u Bernu. On također ima naviku da nepotrebno komplikuje svoju igru i, iako je izuzetno dobar u rješavanju ovakvih situacija, teško da postoji neko od njegovih rivala na ovom događaju kojega može olako da shvati.’
Da li je Tinsley u pravu u svojoj procjeni? Ne vidim da je Khan nepotrebno komplikovao – ponekad je to samo priroda igara. Međutim, u pravu je u vezi s Khanovom sklonošću da napadne prerano – kao što smo vidjeli u nekoliko partija u Bernu i drugdje; a ovaj stav je potvrdio i ovo prvo kolo.
………..
U petom kolu, Harry Golombek je odigrao čvrsto protiv Khana i partija je završena remijem. U šestom kolu, Khan se borio iz loše pozicije protiv Harolda Saundersa, a zatim je pokazao svoju odlučnost tako što je izborio pobjedu u ne tako spektakularnoj završnici topa i lovca protiv topa i konja.
Krajem prve sedmice svi uobičajeni favoriti bili su u igri, iako je Jacksonova dobra igra svakako bila iznenađenje. Stanje na vrhu tabele je bilo: E.M.Jackson i Sultan Khan 4½, F.D.Yates 4 (sa jednom nedovršenom partijom), T.H.Tylor 4, C.H.O’D.Alexander 3½.
Khanova partija u 7. kolu pružila je više dokaza koji podržavaju Tinsleyevu procjenu njegove igre prije turnira – ali se izvukao. Sir George Thomas je igrao Ruy Lopez, a Khan je zgrabio ‘vrućeg’ pješaka, stavljajući se pod masivan napad. U komplikovanoj situaciji, Tomas nije uspio dovoljno energično da iskoristi svoju incijativu i na kraju je u vremenskoj oskudici previdio topa.
Susret osmog kola između Sultana Khana i prošlogodišnjeg šampiona uglavnom se smatrao najvažnijim na turniru. Khan je vodio sa 5½; Yates je imao samo 4, ali bi njegova pobjeda otvorila pitanje pobjednika.
………
‘… loš nastup za tako dobrog igrača’, požalio se britanski Chess Magazine govoreći o Yatesovoj igri, i teško je ne složiti se. Izgubio je i sljedeću partiju, čime je praktično okončao svoju nadu za prvo mjesto. Od osvajanja britanskog šampionata prethodne godine, njegovi rezultati, u Hastingsu, Cambridgeu i ovdje, bili su osrednji.
Yates se oslanjao na svoje novinarstvo kako bi zaradio za svakodnevni život, pa se našao u poziciji da izvještava o turniru dok je istovremeno igrao na njemu, što je sigurno bio hendikep. Ni njegova delikatna konstitucija nije pomogla. Toplotni talas koji je trajao tokom čitavog turnira mora da je uništio njegovu izdržljivost; jednog dana je zabilježena temperatura od 96,5 stepeni Farenhajta (skoro 36 Celzijusa) u prostoriji za igru, koja je, iako velika i prozračna, bila izložena suncu.
S druge strane, buka i vrućina su očigledno odgovarali Sultanu Khanu. Zadržao je svoje vođstvo lakom pobjedom u devetom kolu i remijem u desetoj. Prije posljednjeg kola stanje na tabeli je bilo: Sultan Khan 8, C.H.O’D.Alexander 7.
U poslednjem kolu Alexander je brzo pobijedio, tako da je pritisak bio na Khanu, posebno nakon što je odigrao loše otvaranje i našao se sa pješakom manje u završnici.
Na ženskom prvenstvu bilo je prva trostruka dioba prvog mjesta između Agnes Stevenson, Edith Michell i Alice Hooke 8/11. Fatima nije toliko zaostala sa 6½ poena (peto mjesto). Za debitantski turnir, ovo je bio odličan rezultat, a od nje se moglo očekivati još više.
Pobjeda Sultana Khana nije naišla na nedvosmislene pohvale. Šahovski dopisnik Illustrated London News mislio je da mu je „… pomogla određena količina sreće. Zanimljiva je činjenica da izgleda da je indijski majstor u stanju da izazove greške svojih protivnika… Sultan Khan je jak i precizan igrač završnica, ali njegovoj strategiji otvaranja i središnjice, iako nije bez čvrste i snažne kvalitete, čini se da nedostaje maštovitost i uglađenost koja odlikuju veće majstore.’
British Chess Magazine bio je velikodušniji prema Khanu, nazivajući njegovu pobjedu ‘zasluženom’ i dodajući da je „sreća gotovo uvijek prati uspješne“. Ali i oni su se bavili pitanjem kako je igrao:
‘Njegov stil igre nije se svidio nekim kritičarima, kojima se uglavnom čini da ništa ne radi! Očigledno je, međutim, da se pobjede ne stiču nečinjenjem; a Sultan je svojom igrom u najvišem društvu dokazao da se njegov stil isplati. Aleksanderovo drugo mesto, potvrđujući dobru igru koju je pokazao na turniru u Kembridžu, komentatori su dočekali srdačno: ‘Igrao je poletan i avanturistički šah’ (BCM) ‘… „…sjajan šah svjetlog i preduzimljivog karaktera.“ (Linlithgowshire Gazette)
Njegova otvaranja, poput Evansovog Gambita i Bečkog Gambita, bila su poznatija amaterima nego Sultan Khanove improvizacije.
) na turniru za prvaka Loznice u šahu, 1960.godine.
Blog Šah-mat liste 