Piše: Genna Sosonko
Sto godina od rođenja Semjona Abramoviča Furmana
(6. nastavak)
Često je, posebno poslednjih godina, putovao u inostranstvo i bio je upoznat, makar samo spolja i površno, sa životom drugog sveta. Svijet u kojem je živio i onaj drugi svijet lako su se uvukli u njega, bez izazivanja kontradikcije, i on je očigledno povukao granicu između njih. Štaviše, skepticizam i ironija u odnosu na vlastitu zemlju dobro su se slagali sa prilično velikom dozom patriotizma. Ovi osjećaji, na prvi pogled kontradiktorni, lako se mogu primijetiti u mnogima u današnjoj Rusiji.
U decembru 1971. godine pomogao sam Korčnoju poslednji put na Aljehinovom memorijalu u Moskvi. Furman je bio tamo kao trener Karpova, a Sjoma i ja smo živjeli gotovo tri sedmice u istoj sobi u hotelu Leningradskaya, na Trgu tri stanice.
Moskva tada nije bila najbolje mjesto za večernju i noćnu zabavu: Boljšoj teatar i cirkus – to je možda sve što je glavni grad mogao ponuditi strancu. Zato su se do deset sati u našoj sobi, koja se smatrala svojevrsnom neutralnom teritorijom, okupljali igrači bridža: Ulman, Hort, Parma. Povremeno su se mogli vidjeti Byrne, Korčnoj, Stein. Nekoliko puta Tolja Karpov je došao da nas vidi dok je još bio dan. Furman je, naravno, uvijek bio prisutan za kartaškim stolom. Nekad sam čitao nešto sa strane, povremeno podižući glavu na buku, posledicu žestokih rasprava koje su izbijale zbog neodigrane igre ili netačno saopštene informacije prilikom zaključenja ugovora.
Obično su se razilazili do dva sata ili čak kasnije. Sjoma bi otvorio prozor – dim je bio nevjerovatan – i, vrativši se u stvarni svijet i primijetivši me, postavio je isto pitanje: „Pa, Genadije, što ima novo u svijetu ?“
Skromno spustivši pogled, odgovorio sam: „Kako mogu znati što je novo na svijetu, Semjone Abramoviču, ako vaša mašina nije radila.“
„Evo sada ćemo mi“, rekao je Furman i, sagnuvši se nisko nad svjetlećim displejem, počeo podešavati tranzistor na željenu talasnu dužinu. Probijajući se kroz buku ometača, rekao je: „Pitam se čime će nas danas obradovati Anatolij Maksimovič.“
Furman je mislio na Anatolija Maksimoviča Goldberga, komentatora BBC-a koji je tada bio izuzetno popularan među ‘podzemnim’ radio-slušaocima. Ako bi Sjoma uspio postići manje ili više podnošljiv zvuk, predložio bi: „Pa, što je bilo posljednje ?“ Zapalili smo cigaretu, a ja sam, sjedeći bliže slušalici, rekao: „U Rusiji postoji običaj – noću slušati BBC !“
„Ne miješajte se, ne miješajte se, pustite me da slušam“, pozvao me Furman: ovaj je noćni ritual shvatio vrlo ozbiljno.
„Vi ste, Semjone Abramoviču, juče opet igrali karte čitavu noć“, Karpov bi ga ponekad ukorio, „čuo sam Horta kako se vraća u svoju sobu u tri sata, njegova je soba do moje.“
„Prvo, već smo se razišli u mnogo ranije“, slabo se branio Sjoma, „i drugo, kako mogu znati zašto je Hort došao u svoju sobu u tri ujutro.“
„A činjenica je da stalno pušite i ne držite se dijete – zar ne?“ – Karpov je nastavio.
„Kako, Tolja, da se ne držim dijete, kad sam juče kupio grejpfrut, evo još dva na prozoru …“
„A to što u odloženoj partiji sa Ulmanom …“ Tolja se nije predavao, a ja sam se upitao ko je od njih zapravo stariji. Anatolij Evgenijevič je tada imao dvadeset godina.
Furman i ja odigrali smo dvije partije nakon moje emigracije na Zapad; obe partije sam bio bijeli. Sjećam se kako mu je pogled bljesnuo ispod naočara, kada sam na prvom od njih u Wijk aan Zeeu 75. godine primijenio novost u osmom potezu, što je zapravo opovrglo čitavu varijantu. Međutim, nisam uspio dobiti tu partiju, kao ni onu u Bad Lauterbergu (1977), gdje je dobrovoljno otišao na poziciju s izolovanim pješakom. Činilo mi se da je nemoguće igrati tako, ali nakon što sam proveo mnogo vremena i ništa nisam postigao, ponudio sam remi. Parirajući mojim pokušajima da dokažem prednost tokom analize, Sjoma je izgovorio svoje uobičajeno: „Čudak, ja sam radio, analizirao“, dodajući: „Ne uzbuđujte se, ne uzbuđujte se, pažljivo pogledajte, ovdje crni ima aktivnu igru.“
Izvana je Sjoma izgledao staro: njegovi zalisci su se proširili, dodatno naglašavajući znatnu veličinu čela, ali njegova duša je bila mlada.
Prema Solonu, najbolje vrijeme u čovjekovom životu je od trideset pet do pedeset šest godina. Tokom tog turnira Furman je imao pedeset šest godina, i dalje je igrao vrlo energično i zauzeo treće mjesto na turniru, ispred mnogih poznatih velemajstora.
Početak partije Furman – F. Olafsson (Bad Lauterberg 1977).
Kada je Furman počeo da radi sa Karpovom, njegova igračka karijera bila je skoro gotova. Već je imao skoro pedeset godina, krivulja uspjeha je neumoljivo padala. Ali susret sa Toljom dao je Furmanu drugi vjetar u leđa. Bilo je očigledno da se saradnja s mladićem, koji ga je brzo nadmašio kao igrača, pokazala plodnom ne samo za učenika.
“Sa Toljom sam se izuzetno mobilisao i igram bolje. Neću imati autoritet ako budem igrao loše”, rekao je jednom Furman. „Kako da mu dam savjet u tom slučaju?“
Jednom na istom turniru u Bad Lauterbergu bio sam prisutan njihovoj zajedničkoj analizi. Savršeno su se razumjeli, ali u svakodnevnom su se smislu navikli jedno na drugo, poput supružnika nakon dugog zajedničkog života. Drugi put, odlazeći do Furmana, koji se prehladio, zatekao sam Karpova s njim.
„Semjon Abramovič je ovdje“, rekao je Tolja, gledajući u daljinu, „prvo jepopio vrući čaj s medom, zatim izašao na ulicu, na vjetar, a sada se žali da je prehlađen. Bilo bi čudno da se nije prehladio … “
„Prvo, nisam odmah izašao, već sam malo pričekao, a drugo, ja sam, Tolja, stavio vuneni šal“, opravdavao se Semyon Abramovich.
„On misli da je dovoljno, to što je stavio vuneni šal …“, nastavio je Tolja, a ja sam se opet upitao: ko je stvarno stariji od njih?
To je bilo poslednji put kada sam ga vidio.
(Nastaviće se)
Роббер длиною в столетие | chess-news.ru (chess-news.ru)
