Piše: Emil Sutovski
Boris Vasiljevič Spaski danas puni 86 godina. Poslednjih godina, nažalost, ima mnogo zdravstvenih problema, ali se ne predaje. Poželimo desetom svjetskom šampionu snagu. I dozvolite mi da ponovim svoj esej o životu i karijeri jednog od najneobičnijih šahista u istoriji.
Boris Vasiljevič Spaski. Deseti svjetski šampion. Najnetipičniji sovjetski šahista. Ličnost. Nezavisna i jaka. Multidimenzionalna.
Nije lako naslikati portret čovjeka – zbog toga što mnoge radnje u kasnijom godinama djelimično dezavuišu ono lijepo što je nastalo u mladim ili zrelim godinama. Ipak, pokušaću.
Mali Lenjingrađanin Borja, koji je čudom preživio rat, otkrio je šah sa devet godina. Imao je veliku sreću sa svojim prvim trenerom – Vladimir Grigorijevič Zak se odnosio prema njemu kao otac, a za Spaskog, koji je odrastao bez oca, to je bilo posebno važno. Zak je bio i mentor, ali i pomagao u rješavanju svakodnevnih problema – uz pomoć Levenfisha, za malog Borju izvukao je tada značajnu stipendiju od koje je živjela cijela porodica. Dječak je vrlo brzo napredovao, ali i ovdje je Zak bio najbolji, a 1952. je svog voljenog učenika predao Aleksandru Kazimiroviču Tolušu, jednom od najjačih sovjetskih šahista, bistrom i strastvenom igraču. Uspjesi se nižu jedan za drugim, a zapažen je talentovan mladić. Spaski je 1953. godine, što je bila nečuvena stvar u tim godinama, poslan na međunarodni turnir u Bukurešt, gdje je osvojio titulu međunarodnog majstora. Dvije godine kasnije, dijeli treće mjesto na svom debitantskom prvenstvu Sovjetskog Saveza – sa samim Botvinikom, kojem je, zanimljivo, ovaj nastup bio poslednji na prvenstvima SSSR-a – i ulazi na međuzonski. I opet uspjesi – Spaski postaje svjetski prvak među mladima, i izlazi sa međuzonskog na turnir kandidata, postajući sa 18 godina najmlađi velemajstor na svijetu.
Nakon ovakvog uzleta, mnogi su mu predviđali buduće prvenstvo – ali će to ispasti za njegaa teže, a vrlo glatko tek nakon mnogo godina za Karpova i Beth Harmon. Spaski igra pristojno na turniru Kandidata, u prvom pokušaju dijeli treće mjesto (Smislov pobjeđuje), a onda …u dva ciklusa zaredom ne može se kvalifikovati za međuzonski sa prvenstva SSSR-a. Takvi udarci sudbine, kao u odlučujućim partijama protiv Talja (1958.) i Polugajevskog (1961.), mnogi ne bi izdržali. Sada mladi jaki igrač ima mnogo prilika – a kao prvo, evo ga, Rodos – morao se pokazati jednom u tri godine ovdje i sada. Spaski je ovo prihvatio veoma hrabro. I premda je Talj naknadno opisao svoje emocije i izraz lica tokom igre riječima „ovo su bile oči progonjenog jelena“, Borja će ove testove proći časno, a nakon što je postao prekaljen, postaće divan borac. Godine 1961. odluka da počne da radi sa Igorom Bondarevskim postaje odlučujuća – a u narednih deset godina ovaj tandem će osvojiti sve visine – Spaski će pobijediti u dva ciklusa kandidata i u meču.
Prva kampanja za krunu nije bila uspješna – Petrosjan je bio veoma dobar u meču 1966. godine. Spaski je kasnije napisao da je i tada bio jači, ali nije dovoljno ozbiljno pristupio pripremama. Nisam siguran. U svakom slučaju, radi vrijedno kao i uvijek uoči drugog meča. Da li ste čuli da je od jeseni 1968. do aprila 1969. kandidat čitavo vrijeme provodio u kampu za obuku u Dubni, praktično bez odlaska u Moskvu. Kao rezultat – pobjeda, a Spaski – svjetski prvak. Cilj je postignut, ali kasnije je Spaski rekao da su mu šampionske godine bile najžalosnije. Bilo mu je zaista teško. Nezavisan, potpuno stran od realnosti tadašnjeg sovjetskog života, stalno je bio u sukobu sa birokratama najvišeg nivoa. Bio je umjetnik. Nije želio da živi u tim ograničenjima. Želio je da se našali na bilo koju temu. Volio je da parodira način govora i hodanja – i kolega i aparatčika. Nije slučajno bio pozvan za ulogu Ostapa – impozantan, harizmatičan, Spaski bi se divno uklopio. Ali ne, nije se sam odlučio. Kraj šezdesetih – početak sedamdesetih, ovo je vrhunac Spaskog. Bio je neustrašiv za tablom i dozvoljeno mu je i da padne – sve je dozvoljeno svetskom šampionu. Ali svejedno, bio je nesretan – ta stalna borba, tačnije ne borba, već svađa sa birokratama opterećivala ga je.
Mislim da su za Spaskog bile najsrećnije godine borbe za šampionat. Kako je sretna svaka osoba koja ima cilj i ide ka njemu. U ovim borbama stekao je neviđeni univerzalizam. Mogao je igrati bilo koju poziciju. Od nepromišljenog kraljevog gambita do ‘viskozne’ zatvorene Sicilijanke, od klasičnog Nimzowitscha do dinamičkih pozicija u Tarraschevoj. Mogao je izgraditi čitavu svoju taktiku meča na davanju pješaka u otvaranju i odbrani remija u Marshallovom napadu protiv Talja. Znao je pronaći ključ za gotovo sve. I bio je vrlo samouvjeren. Kada mu je 1970. nagovještena moguća zamjena u predstojećem meču sa Sjedinjenim Državama na Olimpijadi u Siegenu, Spaski je to samo odbacio. I otišao je na veliku partiju sa Fišerom, koji je prije toga razbio sve. Ko je šampion? – Ja sam šampion. Spaski pobeđuje, ponovo dokazuje
Svima da je šampion. Možda je ova pobjeda kasnije odigrala negativnu ulogu. Skor ličnih susreta sa Fischerom postaje 4-1. Spaski prestaje ozbiljno da radi, vjerujući u riječi lika iz neodigrane uloge – kaže, nikakve lekcije neće promijeniti odnos snaga. Ispovedajući teoriju „bistre glave“, Boris Vasiljevič provodi više vremena na teniskom terenu nego analizirajući varijante otvaranja. Prestaje da radi sa Bondarevskim – teškom i zahtjevnom osobom. Spaski, koji je donedavno svog mentora nazivao „Fater“, ne nalazi snage u sebi za naporan rad. Ali ono što je bilo dovoljno za stariju generaciju igrača, ne prolazi i kod fanatično odanog šahiste Fišera. Međutim, to ne nestaje zahvaljujući velikodušnom ponašanju Spaskog.
Čini brojne ustupke da bi odigrao meč. Imajući razloga da zahtijeva pravovremeni početak duela, a potom i priliku da demaršom odgovori na ponašanje američkog genijalca na startu meča, Spaski ipak ostaje u svom najboljem izdanju. Ostaje – i gubi meč. Gubitak se pretvara u pobjedu za čitav šahovski svijet, čime počinje šahovski bum – Spaski će također pobijediti, izgubivši još jedan meč od Fišera za dvadeset godina, postat će milioner. Ali za sada je jesen 1972., a bivši šampion Spaski je i dalje jak. Daje prekrasne intervjue, gdje iskreno govori o tome da je Fischer jednostavno jači, a upravo je ovaj jednostavan razlog doveo do ovakvog ishoda meča.
Sledeće godine Spaski će sjajno osvojiti šampionat SSSR-a, ali dolazak mladog Karpova u vrhunski šah odlučno povlači granicu između pomalo naivnog šaha koji Spaski još uvek igra i modernih vremena. Karpov raste u skokovima i premašuje granice, a njegova pobjeda u meču kandidata sa Spaskim bila je toliko ubjedljiva da je otklonila sva pitanja – uključujući i Borisa Vasiljeviča.
Ne nalazi u sebi duhovnu snagu za novi uzlet – poput Korčnoja – već nastavlja da igra na starim pripremama, srećom to je dovoljno da ostane među najjačima na svijetu. Šta žalite, pitali su Spaskog prije nekoliko godina – Uvijek je bio lijen. Ne uvijek, ali da, uspio je da se oslobodi ove karakterne crte tek u kratkim fazama svoje karijere… 1976. godine bivši šampion se ponovo ženi i seli u Francusku. Njegova treća supruga je Ruskinja iz emigrantskih krugova, a Spaski pokušava da pronađe drugu domovinu. Novi prijatelji, novi svijet, nove ideje.
Nastavlja da igra za SSSR, ali većinu vremena provodi u Parizu. Nema sa kim da igra šah, čak i da hoće, ali Boris Vasiljevič baš i ne želi. Srećom, ima dovoljno starog prtljaga, a on i dalje igra na visokom nivou, a meč kandidata sa Korčnojem (Beograd-1977) postaje jedan od najuzbudljivijih u istoriji. Nakon toga, Spaski će napisati knjigu o ovom duelu, ali ona nikada neće ugledati svjetlo dana. Generalno, treba napomenuti da je Spaski u tom pogledu najmanje plodan od klasičnih šampiona. I sam je malo pisao. I o njemu je, kao u znak osvete, dosta napisano. Šteta. Bilo kako bilo, Spaski ostaje u kohorti još deset godina i čak neočekivano osvaja Linares-1983 ispred Karpova. Ali to je bio posljednji veliki uspjeh.
Lijenost je najgori pratilac starijeg šahiste. Priroda uzima svoj danak, a na pragu svog pedesetog rođendana Spaski ispada iz grupe najboljih igrača. 1992. nakratko dolazi do izražaja. Njegov duel sa Fischerom privlači pažnju navijača širom svijeta. Fišer je očigledno jači, ali je jasno da se Spaski barem za takvu priliku pripremio i daje dostojnu borbu. Nakon toga, Spaski je neko vrijeme živio životom rentijera, ali nažalost, unutar-porodični ratovi doveli su do činjenice da se starost Borisa Vasiljeviča nije pokazala sigurnom.
Davne 2005. godine je vedar i prosperitetan. Zaista sam želio da razgovaram sa njim na zatvaranju Aeroflot Opena, koji sam slučajno osvojio. Vasilij Vasiljevič, s kojim sam mnogo razgovarao devedesetih godina, čestitao mi je vrlo srdačno, Anatolij Jevgenijevič je čak razgovarao o nekim varijantama, ali Boris Vasiljevič je bio izrazito neprijateljski raspoložen – bojim se da je razlog tome moje porijeklo – nekoliko njegovih izjava pripadaju tim godinama – koje se često uzdižu u beloemigrantskim društvenim krugovima – iako je prvo sjeme vjerovatno posijo, nažalost, Bondarevski i isti Fišer.
Pa ipak, ne zazirući od prodorne istine, nisam sklon da na portret Spaskog dodam crnu boju, čak i ako neke izjave u kasnijim godinama njegovog života ne oslikavaju ovu dostojnu osobu i velikog šahistu.
Boris Vasiljevič je napunio 86 godina. Poželimo mu dobro zdravlje i zahvalimo mu se na doprinosu šahu, na plemenitosti njegove duše i na primjeru sportske hrabrosti kojoj nas je učio u najboljim godinama.
A oni od vas koji su bez grijeha…
(Prenesno sa fejsbuka)
Blog Šah-mat liste 