Paul Morphy je rođen 22 juna 1837 u New Orleansu gdje je i odrastao. U njegovoj je porodici bilo mnogo šahista – svi su igrali šah- njegov otac, stric i djed. Paul je naučio da igra sa 10 godina, a tri godine kasnije pobijedio je majstora J. Lowenthala, koji je bio na turneji po SAD-u. 1857. godine Morphy je osvojio prvi Američki šahovski kongres u New Yorku, a godinu dana kasnije otišao je na turneju po Evropi – domovini svih najjačih svjetskih šahista, uključujući i neslužbenog svjetskog prvaka Howarda Stauntona.
1858. Morphy je izazvao Stauntona na meč i otputovao u Englesku. Staunton je formalno prihvatio izazov, ali nastavio je izbjegavati ‘obračun’ raznim izgovorima. Morphy je uspio odigrati samo dvije konsultativne partije sa Stauntonom i J. Owenom zajedno sa T. Barnesom, a obje je dobio. Morphy je također ubjedljivo pobijedio i ostale engleske majstore: Barnesa (+19, -7, = 1), S. Boden (+5, -1, = 3), G. Bird (+10, -1, = 1), E. Levi (+6, -0, = 0), J. Medley (+3, -0, = 0), Owen (+4, -1, = 0) i Lowenthal (= 9, -3, = 2)
Posle toga, Paul Morphy otputovao je u Pariz, gdje je pobijedio D. Harrwitza (+5, -2, = 0) i odigrao nekoliko mečeva protiv vodećih majstora. Jedan od njih, P. Saint-Amant, tvrdio je da je Morphy mogao svakom protivniku dati foru – piona f7. U decembru 1858. u Parizu, Morphy je pobijedio Adolfa Anderssena iz Njemačke (+7, -2, = 2) i priznat je kao neprikosnoveni svjetski prvak.
Nakon trijumfalnog povratka u SAD, Morphy je objavio da je spreman ponuditi piona i potez fore svakom protivniku i odustao je od nastupa. Kasnije je odbijao pozive, ograničavajući se na povremene mečeve u kojima bi protivniku davao foru. Od sredine 1860-ih do kraja svog života, Morphy je patio od depresije.
Paul Morphy bio je ispred mnogih svojih savremenika u razumijevanju šaha. Kao što je Aleksandar Aljehin napisao, Morphyjeva snaga ležala je u njegovom dobro promišljenom pozicionom i agresivnom stilu.
„Morphy ostaje neporaženi majstor otvorenih igara. Njegov ogroman značaj možemo vidjeti iz činjenice da nakon Morfija nije bilo većeg razvoja na ovom polju. Svaki šahista, bilo da je amater ili majstor, mora se vratiti na umjetnost američkog genija. “
(M. Botvinnik)
Paul Charles Morphy umro je 10. jula 1884. u New Orleansu.
Nakon prerane smrti Gyule Saxa, vrhunska šahistkinja Judit Polgar posvetila je dirljiv tekst svom zemljaku: „Gyula Sax je bio jedan od najvećih šahista u Mađarskoj. Bio je prvi velemajstor koji se prema meni ponašao kao prema šahistkinji, uprkos činjenici da sam imala samo 9 godina! Bio je spreman danima da analizira pozicije sa mnom, dijeli ideje, da mi dozvoli da se osjećam sigurnom u svoje sposobnosti. Kasnije smo se često sretali na turnirima, igrali zajedno za reprezentaciju … Sax je bio jedan od onih koji je Mađarskoj poklonio zlatne olimpijske medalje i bio je sjajan, energičan, fantastičan napadački igrač! „
Gyula je rođen i odrastao u Budimpešti. Proslavio se prilično rano, pobijedivši na Evropskom juniorskom prvenstvu i Svjetskom prvenstvu za mlade, kao i plasirajući se u finale mađarskog muškog prvenstva. Mladi majstor je 1972. godine pozvan u mađarski olimpijski tim zbog uspjeha na studentskom svjetskom prvenstvu, gdje je Sax ne samo uzeo 6 od 7, već je pobjedio i predstavnika SSSR-a Vladimira Tukmakova.
U Skoplju su Mađari zauzeli drugo mjesto, pobijedivši strahovitu ekipu sovjetskih šampiona; a Sax je osvojio 8,5 poena od 10 mogućih.
Na evropskom ekipnom prvenstvu koje se održalo ubrzo nakon toga, Gyula je pobijedio na svojoj tabli ali i osvojio ekipnu bronzanu medalju u mađarskoj reprezentaciji; godinu dana kasnije dobio je titulu velemajstora nakon sjajne pobjede u Vrnjačkoj Banji. 1976. godine je sam pobjedio na šampionatu Mađarske, a sledeće godine ponovio je svoje dostignuće.
Ubrzo, Sax dijeli prvo mjesto sa Tukmakovom na jakom turniru u Las Palmasu i počinju da ga smatraju jednom od glavnih nada Zapada u sledećem kandidatskom ciklusu. Mađarski velemajstor se kvalifikovao sa zonskog turnira, ali na međuzonskom turniru u Rio de Janeiru (1979) zauzima mjesto u sredini tabele. Njegovo vrijeme će doći krajem 80-ih – Gyula je dva puta dolazio do mečeva kandidata, gdje je nakon žestoke borbe izgubio od Nigela Short-a, a tri godine kasnije poražen je u foigravanju od Viktora Korčnoja. U to vrijeme, Sax je, sa rejtingom 2610, bio među deset najboljih svjetskih šahista.
Ali prava slava Gyula Saxa nastala je zbog njegovih nastupa u mađarskoj reprezentaciji. Upravo je njegovih impresivnih 8,5 od 12 pomoglo timu Lajosa Portischa da nadmaši tim Sovjetskog Saveza nepobjedivi sastav u Buenos Airesu-1978. Kažu da je na sastanku tima prije odlučujućih kola kapiten Mađara zadatak svoje ekipe formulisao na sledeći način: „Da bismo pretekli Sovjete, glavno nam je da ne izgubimo! Zato svi neka igraju čvrsto, a Gyula …a Gyula, kao i obično, neka igra na mat! „
Ukupno Saxs ima 4 medalje sa Olimpijada, dvije medalje sa ekipnih svjetskih prvenstava i šest medalja (ekipnih i pojedinačnih) na prvenstvima Evrope.
Sreo se za tablom sa svim svjetskim šampionima od Vasilija Smyslova do Garryja Kasparova, sa izuzetkom Roberta Fischera – ima pobjedu nad Borisom Spaskim kao i „+3“ u susretima sa Smyslovom. I sam Gyula je tvrdio da ga je slomio neuspjeh u meču sa Korčnojem, posle kojeg je Gyula smatrao da više nema priliku da juriša na šahovski Olimp, i doslovno godinu dana kasnije Saxov rejting je opao – olimpijski prvak je ispao iz elite.
Tokom godina, uprkos opadanju snage, nije zaustavio nastupe, usprkos činjenice da je puno radio sa mađarskim juniorima, sudio na takmičenjima i postao međunarodni sudija. Nekoliko puta je bio sekundant Jana Timmana.
Gyula Sax je iznenada preminuo u Kečkemetu 25. januara 2014. godine.
Tigran Petrosian nazvan je „željezni Tigran“, i „šahovski ljevak“. Njegov prvi nadimak nastao je zbog izuzetne sposobnosti odbrane, a drugi zbog neobičnog stila igre, kojim je nadmudrivao svoje najjače protivnike tokom nekoliko decenija.
Sudbina mu u mladosti nije bila naklonjena – u ranom je uzrastu izgubio majku, a otac mu je ubrzo umro, dok je radio kao čistač ulica u Tbilisijskom oficirskom klubu. Četrdesetih godina prošlog vijeka počeo je da igra šah u Tbilisijskoj palati pionira, gdje ga je trenirao Archil Ebralidze – ljubitelj šahovskog stila Kapablanke. Veliki Kubanac postao je i Tigranov junak, i Tigran ga je počeo oponašati.
Završio se Drugi svjetski rat i 1946. godine, šesnaestogodišnji Tigran se proslavio kada je osvojio juniorsko prvenstvo SSSR-a, da bi ga godinu dana kasnije ponovo osvojio. Pet godina kasnije, Petrosjan, koji se preselio u Moskvu, osvojio je medalju na sovjetskom prvenstvu, gdje je s Gellerom podijelio 2-3 mjesto. Godine 1953. igrao je na turniru kandidata u Zürichu, gdje je bio peti.
Nekoliko godina kasnije, Petrosjan je postao ozbiljan izazivač svjetskom šampionu. Pobijedio je na dva sovjetska prvenstva, 1959. i 1961. godine, pokazujući duboko razumijevanje pozicija, divnu tehniku završnice i nepobjedivi odbrambeni stil svaki put, tako da je postajala prava senzacija kada bi doživio poraz. Njegovi zvjezdani trenuci su došli 1962. godine, na turniru kandidata u Curacau. Petrosjan je bio prvi, prošao je bez poraza 27 partija i izborio pravo igranja meča protiv svjetskog prvaka Mihaila Botvinnika.
Ovaj meč se odigrao 1963. godine i na kraju se pojavio novi svjetski prvak. 33-godišnji Tigran Petrosjan pobijedio je ’patrijarha sovjetskog šaha’ 12,5: 9,5.
Petrosjan je bio svjetski prvak šest godina, baš kao i njegov idol Capablanca. 1966. godine branio je titulu kada je pobijedio Borisa Spaskog 12,5: 11,5. Tri godine kasnije, predao je šahovsku krunu Spaskom, koji ga je pobijedio 12,5: 10,5.
Petrosjan je dugi niz godina ostao jedan od najjačih svjetskih šahista: osvojio je dva sovjetska prvenstva (1969. i 1975.) i velike međunarodne turnire, kao i mečeve kandidata. 1979. godine, u 50-oj godini, osvojio je međuzonski turnir sa Portischom i Huebnerom.
Petrosjan ima mnogo impresivnih rekorda. Prošao je neporažen na šest sovjetskih prvenstava. Na 10 olimpijada od 1958. do 1978. godine imao je nevjerojatan rekord sa sovjetskim timom: 79 pobjeda, 50 remija i samo jedan poraz. Na svom vrhuncu, Tigran Petrosjan bio je zaista nepobjediv. Najviše je cijenio logiku u šahu. „Uvjeren sam da ništa nije slučajno. I to je moj credo. Volim samo partije u kojima igram kako bih ispunio zahtjeve pozicije … Vjerujem samo u logičan, racionalan stil ”, napisao je 9. svjetski prvak.
Napisao je mnogo članaka i bio glavni urednik 64. Otvorio je vlastitu školu i postao sjajan trener.
Tigran Petrosian umro je u avgustu 1984. u Moskvi, u 55. godini.
Alvis Vitolinsh rođen je 15. juna 1946. u letonskom gradu Siguldi. Alvisov otac bio je jak šahist, sina je naučio pravilima igre kada je imao šest godina. Dječak je ušao u grupu iskusnog trenera Felixa Circenisa i odmah su došli uspjesi. Sa 12 godina Vitolins je osvojio prvu kategoriju i već se smatrao jednim od najjačih šahista u svom gradu. U uzrastu od 15 godina nastupio je na Svesaveznoj spartakijadi školaraca u Bakuu i osvojio prvo mjesto na prvoj tabli – latvijski tim je također igrao vrlo dobro.
Ubrzo je Alvis u muškom polufinalu zemlje (1962) ispunio titulu majstora sporta SSSR-a (1962) i kao favorit ušao na start šampionata Sovjetskog saveza U20 (1963). Međutim, pokazalo se da je jedan od njegovih glavnih konkurenata, lider tima RSFSR-a, Aleksandar Zaharov, bio u dobroj formi. Zagariv I Alvis su podijelili su prvo mjesto, ali dodatni kriteriji bili su bolji za stanovnika Rostova, koji je na kraju predstavljao zemlju na svjetskom prvenstvu.
„Bio je najbolji od nas. Alvis je uvijek blistao na omladinskim svesaveznim takmičenjima. Nije slučajno što je postao jedan od prvih koji je postao majstor. Vitolinš je već imao vrlo suptilan osjećaj ravnoteže u šahu; kad je ona bila narušena, inicijativa u njegovim rukama postala je odlučujući faktor.
Bio je vrlo visok i dali smo mu nadimak Dugi. A bilo je nešto posebno u Alvisu, osobi koja je šah doživljavala na drugačiji način. Vjerovatno su nešto slično osjećali Fischerovi rivali, kojem je, usput rečeno, bio vrlo sličan po izgledu. Ali već tada je bila vidljiva njegova naivnost, neobičnost, povučenost “(Yu. Razuvaev).
„Stvarno, čitava Alvisova biografija staje u nekoliko redaka. U početku velika nada i uspjesi na omladinskim takmičenjima. Uspjeh, koji se nije potpuno ispoljio. Nije ni postao velemajstor, a broj međunarodnih turnira (svi unutar Sovjetskog Saveza), na kojima je učestvovao, mogu se izbrojati na prstima jedne ruke. Međutim, u svojoj domovini Vitolins je zablistao: devet puta je osvajao letonsko prvenstvo, nekoliko puta baltičke turnire. To je možda i sve. Krajem 80-ih – početkom 90-ih, kada se napokon ukazala prilika, igrao je na nekim open turnirima u Njemačkoj, ali već je bio u pedesetim godinama i njegove najbolje godine su već odavno prošle. Završio je dva kursa njemačkog na odsjeku filološkog fakulteta univerziteta i dobro je govorio njemački.
Čitav život Alvis je živio s roditeljima, nikada se nije oženio. To je opšta slika njegove biografije. U stvari, nije imao drugog života osim onog povezanog s partijama, turnirima, beskrajnim analizama. Šah „(G. Sosonko).
Alvis Vitolinsh se družio sa šahovskim liderima u Latviji, Mihailom Taljem i Vladimirom Bagirovom, što značajno poboljšava njegove analitičke vještine i povećava praktičnu snagu.
„1980. godine Vladimir Bagirov počeo je da trenira sa latvijskom reprezentacijom:„ Alvis mi je dolazio svakog petka. Naše lekcije sastojale su se od igranja blitza; pobjednik je onaj koji je prvi sakupio deset poena. Vitolinsh je svaku utakmicu partiju igrao kao da igra za život i bio je užasno zabrinut kad izgubi. Inače, bio je sjajan blitz igrač, u tome nije bio inferioran u odnosu na Talja.
Znao sam da ga pobijedim, ali on je pobjeđivao češće i sa većim rezultatom. U svim partijama u kojima sam imao crne figure igrao sam Aljehinku ili Karo-Kan odbranu. Pažljivo se pripremao za ove mečeve, razvijao vlastite ideje, pokušavajući postići veliku prednost u Karo -Kannu i oboriti Aljehinovu odbranu, koju nije smatrao ozbiljnim otvaranjem, da je u potpunosti opovrgne. Opasni nastavak u šestom potezu, koji je najčešće koristio i potom uvodio u turnirsku praksu, nazvao sam u svojoj knjizi varijantom Vitolinsha. „
Alvis je razvio i stvorio Cochranovu modernu teoriju napada i igrao na desetke partija s njom. „Hoćeš li se žrtvovati na f7 ako igram rusku?“ Jedan od učesnika letonskog prvenstva 1985. pitao ga je, koji je pripremio, kako mu se činilo, pojačanje. „Naravno“, usledio je samouvjeren odgovor i kratak, rušilački napad.
Ipak, glavno poligon za njegovo istraživanje bila je sicilijanska odbrana, ovdje je on bio pravi generator ideja.
Njegovi omiljena polja za lovce u ovom otvaranju bili su b5 i g5. Često je usmjeravao svoje skakače na polja d5, f5, e6 koja su pod udarom neprijateljskih pješaka.
Otkrio je mnoge varijante u varijanti ‘otrovnog pješaka’ na b2 u varijanti Najdorfa, koja je bila vrlo moderna 60-ih i 70-ih godina, a Fischer ju je redovno koristio. U stvari, čitava teorija velikog ogranka te varijante, povezana je sa žrtvom skakača u 18. potezu i naknadnim napadom tihim potezima, koje je otkrio Vitolins. O drugom ogranku iste varijante, koje je uveo u praksu, Alvis je napisao članak za New in Chess, završavajući ga karakterističnim riječima: „Moje iskustvo kao analitičara sugeriše da se čak i u najpažljivijim analizama mogu naći greške. Samo bih volio pokazati čitaocu da se nove ideje mogu naći čak i u temeljno proučenim varijantama. Pravi šah je neograničen! „
Vitolinsh je izanalizirao nekoliko najagresivnijih nastavaka protiv varijante Polugajevskog, koja je također bila u modi u to vrijeme. Talj, koji je više puta koristio Alvisovu pomoć i savjete, uspješno je primijenio ove ideje u meču protiv samog Polugajevskog, iako ih nije uspio provesti do kraja. Druga ideja Vitolinsa u Rauzerovom sistemu (opet brzi razvoj lovca na b5!), donijela je Talju najvažnije poene: prvo na međuzonskom turniru, a zatim na turniru kandidata u partiji sa Korčnojem 1985. Miša se uglavnom odnosio prema Vitolinsu jao vrlo srdačno, vidjevši u njemu nerealizovanog genija, i uvijek je o njemu govorio kao o istomišljeniku i prijatelju. Alvis je došao na ideju da žrtvuje piona b7-b5 u odbrani Nimzoviča (varijanta 4.Qc2); varijantu Bb4 + praćenu sa c7-c5 u daminoj indijci koja je primjenjivana na najvišem nivou, prvi je razvio Vitolins. Ideja na prvi pogled izgleda čudno: pješak, kojim možete potkopati centar, dobrovoljno se odvodi na krilo, ali na ovom dijelu table stvara se napetost, i što je najvažnije, nastaje neobična pozicija, gdje se njegova bogata mašta mogla ispoljiti “(G. Sosonko).
Nažalost, na kraju, nadareni šahista počeo je da pokazuje znakove teške mentalne bolesti. Vitolinsh je bio prisiljen da uzima lijekove, a oni su mu otupili percepciju i spriječili ga da igra punom snagom. Alvis je izbjegavao šahiste i ljude uopšte, jedini prijatelj bio mu je majstor Karen Grigoryan, koji je takođe tragično preminuo.
Do 90-ih snaga Alvisa Vitolinsa, koji je bio na pragu pete decenije, znatno je oslabila, a briljantni nastupi višestrukog prvaka Latvije izmjenjivali su se sa velikim neuspjesima. 1997. umrli su mu roditelji i njegov ljekar koji je decenijama savjetovao Alvisa.
“Raščupan, neuredan, bez zuba, Alvis se došao da se oprosti dan prije provođenja tragične odluke, sa onima koji su ga se još sjećali, a tek sutradan su shvatili o kakvom je opraštanju govorio.
Sigulda je jedno od najljepših mjesta u Latviji. Tajanstvene pješčane špilje, ruševine srednjovjekovnog zamka, ogroman park sa stoljetnim hrastovima, podijeljen brzom Gaujom sa strmim obalama. Ovdje je dobro i zimi, kada je sve prekriveno snijegom, drveće je zaleđeno, a bijeloplavi led zaleđene rijeke samo svjetluca na suncu i mami, mami sebi, a ostaje samo posljednji skok.
Poput Lužina, i on je osjetio da mu se „ledeni zrak slivao u usta i vidio je kakva se vječnost pred njim neumoljivo i neumoljivo proteže“.
Ledenog dana 16. februara 1997 Alvis Vitolinsh je završio život skokom na led sa siguldskog mosta“ Genna Sosonko
Aleksandar Zajcev rođen je 15.06.1935. godine u Vladivostoku. U uzrastu od 14 godina njegova je tetka svom voljenom nećaku poklonila šah – i uskoro je odlični učenik prilično zanemario školske predmete radi šaha. Prvi uspjesi došli su vrlo brzo, a posle četiri godine Zaitsev je bio na diobi prvog mjesta na omladinskom prvenstvu RSFSR-a.
Mladi šahista je mnogo učio, sakupljao šahovske knjige, uspješno igrao dopisni šah. Aleksandar je ostao vjeran dopisnom šahu do poslednjih dana svog života, testirajući oštre i aktuelne varijjante za praktične nastupe za tablom.
Postepeno, Aleksander Zajcev počinje da dominira zonskim turnirima u Sibiru i na Dalekom Istoku. 1962. godine dobio je pravo da odigra meč za majstorsku titulu sa Anatolijem Volovičem – Zajcev je pobijedio rezultatom 7,5: 5,5. Novopečeni majstor odmah je stigao do finala prvenstva SSSR-a, zauzevši drugo mjesto na prvenstvu društva “Spartak”.
U finalu nije igrao baš najbolje, a šahovska štampa je kritikovala novajliju zbog pretjerane žurbe: Zaitsev je često provodio za partijom pola ili tri puta manje vremena od svog protivnika.
U tom je trenutku sudbina dovela do saradnje majstora Zaitseva sa sa iskusnim trenerom Vakhtangom Karseladzeom, koji je Aleksandru Zajcevu dao mnogo korisnih savjeta. Pomogao je svom učeniku da ojača i racionalizuje svoju igru. Zaitsev je 1965. godine dobio titulu međunarodnog majstora, a dvije godine kasnije, nakon podjele prvog mjesta na Memorijalnom turniru Chigorina u Sočiju, osvojio je titulu velemajstora. „Naš cilj je postignut – prvi velemajstor pojavio se u Aziji!“ – radovala se Vera Nikolaevna Tikhomirova, pokrovitelj ruskih šahista, na zatvaranju turnira. Zaitsev je tada bio jedini velemajstor, na hiljade kilometara od Vladivostoka.
1968. godine postao je pobjednik prvenstva RSFSR, a na prvenstvu Sovjetskog Saveza podijeli je prvo mjesto sa Levom Polugajevskim, od kojeg je izgubio dodatni meč za zlatnu medalju rezultatom 2,5: 3,5.
Nažalost, velemajstor je ubrzo počeo da pati od ozbiljnih zdravstvenih problema. Oni su počeli davno, jer je u uzrastu od tri godine, Zaitsev imao ozbiljne smrzotine nogu i šepajući čitavi život, a bolesna noga ga je jako boljela i povremeno negativno uticala na šahovske nastupe. 1971. godine Aleksandar je rekao rođacima da to više ne može tolerisati i odlučio se na operaciju koja je bila neuspješna. Sledeći dani nisu donijeli olakšanje i 31. oktobra 1971. godine Aleksandar Zajcev je preminuo.
„U mom sjećanju uvijek će ostati kao osoba koja se raduje životu, vedra osoba koju sam navikao da viđam okruženog šahistima. Bio je sjajan pripovjedač, erudita, veliki poznavalac istorije. U svojim stavovima bio je sklon paradoksima i često je davao neočekivane ocjene. Sasha je bio beskrajno posvećen šahu i, ponavljajući njegove partije, uvijek osjećate svježinu misli i žeđ za neobičnim “(Igor Zaitsev).
Sir George Alan Thomas, 7. baron iz dinastije Thomas, rođen je 14. juna 1881. u Istanbulu. Njegova majka, Lady Edith Margaret Thomas-Foster, bila je poznata šahistkinja i osvojila je prvi međunarodni ženski turnir u Londonu. Lady Thomas je igrala ravnopravno i sa mnogim jakim muškim igračima, postavši dobar trener za malog Georgea. Uskoro su poslovi engleske krune opozvali Thomasa starijeg iz Osmanskog carstva u London, gdje je započela karijera njegovog sina.
U početku je Sir Thomas igrao na šahovskim turnirima rijetko, jer je bio jedan od najjačih teniskih profesionalaca u Britaniji. 1911. George je stigao do četvrtfinala Wimbledona u singlu, a čak je dva puta igrao u paru u polufinalu (1907, 1912). Tek kada je Thomasova teniska snaga počela slabiti, potpuno se prebacio na šah.
1910.-1911. George Thomas je učestvovao u dva meča preko telegrafa između SAD-a i Engleske, pobijedivši u obe partije. Nakon završetka teniske karijere, mladić je uvršten na svoj prvi jaki šahovski turnir u Hastingsu (1919), gdje je Thomas zauzeo treće mjesto nakon Kapablanke i Kostića.
Prekretnica u karijeri barona bio je Hastings-1922, dvokružni turnir na kojem su igrali Aljehin, Rubinstein, Bogoljubov,Tarrasch i Englezi Thomas i Eates. George Alan je sakupio 4,5 poena iz 10 partija sa elitnim svjetskim šahistima, pa je podijelio treće mjesto sa Bogoljubovom! Godinu dana kasnije, Thomas je prvi put osvojio engleski šampionat.
Thomasa su počeli redovno da pozivaju na super turnire tog doba: Carlsbad, Baden-Baden, Margit. Engleski majstor je pobjedio Kapablanku, Euwea i Botvinnika, remizirao sa Aljehinom – George Thomas je uspješno igrao sa najboljima šahistima tog doba. U Hastings-1934, baron je dijelio 1-3 mjesto sa Florom i Euweom, a treći i šesti svjetski prvaci ostali su iza njega!
Kao dio engleske reprezentacije, Sir Thomas je igrao na sedam šahovskih olimpijada (1927.-1939.), na prvoj od njih sa odličnim rezultatom na trećoj tabli (sakupio 12 poena od 15). To je Thomasu omogućilo osvajanje zlatne medalje na trećoj table, ali je i pomogao Britancima da uzmu ekipnu bronzu. 30-ih godina George je već bio lider britanskog tima.
I sam George Thomas više puta je pisao da mu druga ljubav – badminton – pomogla da izdrži stres sa šahovskih takmičenja. Sir Thomas je višestruki prvak Engleske u badmintonu, autor knjiga o badmintonu, šef Međunarodne federacije za badminton od 1934. do 1955. godine. Inspirisan teniskim Davis kupom i Svjetskim kupom, George Alan je uspostavio Thomasov kup u badmintonu, koji još uvijek igraju svetske reprezentacije.
Posle Drugog svjetskog rata, George Thomas je rijetko je igrao na turnirima, uglavnom je sudio na takmičenjima jer je postao međunarodni sudija.
Na FIDE kongresu (1950), Thomas je dobio titulu međunarodnog majstora za svoja prethodna dostignuća. Engleski igrač šaha, tenisa i badmintona živio je dug život; preminuo je u ljeto, 23. jula 1972. u 91. godini.
Sir Thomas se nikada nije ženio – mladenke su imale predrasude prema njegovim netipičnim zanimanjima za konzervativnu Englesku. Maestro nije ostavio potomke, ali njegovo je ime zauvijek ušlo u šahovsku istoriju.
Ivan Sokolov rođen je 13. juna 1968. godine u gradu Jajce u Bosni. Brzo je postao zvijezda u usponu jugoslavenskog šaha. Ivan je 1986. godine igrao za Jugoslaviju na omladinskom šampionatu Evrope, gdje je osvojio treće mjesto, iza favorita Ivančuka i Piketa. Sokolov je 1987. pobjedio na turniru u Portorožu i postao velemajstor. Ubrzo nakon toga, osvojio je jugoslovenski šampionat, na oduševljenje svojih navijača.
1988.godine Sokolov je uključen u olimpijski tim Jugoslavije ali je u poslednjem kolu Jugoslovenima izmakla bronzana medalja. Godine 1992. u Bosni su ostali jedini jaki velemajstori Predrag Nikolić i Ivan Sokolov, ali to nije spriječilo Predraga i Ivana da sastave dobru ekipu. 1992. godine u Manili, gdje je Bosna nastupala uobičajeno, ali 1994. godine u Moskvi, oni su bili glavna senzacija turnira jer su završili na drugom mjestu, iza Rusa.
U Sarajevu je stvoren super-klub Bosna i vodeći šahisti poput Garryja Kasparova, počeli su da igraju za njega. Bosna je 1994. podijelila 1. mjesto na Evropskom kupu sa Lyonom, a Sokolov je u odlučujućem meču savladao Ananda. Ivan je nastavio sa uspesima i sa Bosnom osvojio još tri zlatne medalje.
Ivan Sokolov je 1995. godine napustio Bosnu i preselio u Holandiju, gdje je odmah osvojio državno prvenstvo. Međutim, u naredne dvije olimpijade nastavio je da igra za Bosnu. Ivan je još dva puta osvojio holandski državni šampionat. Igrao je na svjetskim nokaut šampionatima 1997, 1999 i 2004.
Ivan Sokolov odigrao je svoju najpoznatiju partiju na super-turniru 1999. u Wijk aan Zee-u, na kojem je Garry Kasparov sjajno pobijedio. Do sredine turnira, prvak je uspostavio zastrašujući tempo i tukao protivnike jednog za drugim. Odjednom je izgubio partiju protiv Ivana, nakon što je bio iznenađen suptilnom kombinacijom. Osim Kasparova i Ananda, Sokolov je pobijedio velemajstore poput Alekseja Širova, Veselina Topalova, Gate Kamskog, Vasilija Ivančuka, Petera Leka, Michaela Adamsa i drugih.
2002.godine igrao je za holandski tim na Olimpijadi prvi put, gdje je dao značajan doprinos šestom mjestu tima. Do 2004. godine mu je rejting bio 2706 i bio je jedan od najboljih šahista na svijetu. Krajem 2000-ih počeo je da bilježi svoje enciklopedijsko znanje o otvaranjima. Autor je Nimco-indijske obrane, Sokolovih Najboljih igara Sokolova,Pobjede u šahovskimsredišnjicama, Ruy Lopez Revisited i Žrtva i inicijativa u šahu, koji su objavljeni na engleskom i njemačkom jeziku. Na ruskom je jeziku objavio svoju Tipične pozicije u središnjici.
Poslednjih nekoliko godina radio je kao trener muške reprezentacije UAE, gde je pomogao najjačem velemajstoru u zemlji, Salemu Salehu.
Alois Wotawa rođen je 11. juna 1896. u Beču. Alois je poticao iz bogate porodice koja se u Austriju doselila iz Njemačke. Roditelji su sina nazvali po Aloisu od Lihtenštajna, prestolonasledniku austrijskog prestola. Wotawa mlađi, međutim, nije naslijedio carske stavove svojih roditelja – Prvi svjetski rat formirao je Aloisa kao uvjerenog pacifistu.
Posle rata, Wotava je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beču, gdje je naučio da igra šah. Beč je u to vrijeme bio jedno od središta šahovskog života – ovdje su igrali majstori Ernst Grunfeld, Erich Elikazes, Hans Kmoch, Josef Lockvenz, Hans Müller i drugi jaki šahisti. Wotava se u početku dobro pokazao kao igrač, a 1921. bio je uključen u glavni turnir Bečkog festivala. Osvojio je oko 50 posto poena, a njegova lijepa pobjeda žrtvovanjem figura nad Janučkovom bila je vrlo zapažena.
Nažalost, rat je nanio težak udarac porodici Wotava, pa je prekinuta njegova karijera igrača. Ubrzo je Alois počeo raditi kao pravnik, istovremeno je predavao pravo na univerzitetu (u godinama koje su sledile dobio je titulu doktora). 1925. Wotava je ušao u bečku reprezentaciju u prijateljskom meču protiv Budimpešte, koja se igrala na 10 tabli. Meč je završen neriješenim rezultatom, a sam Alois je remizirao sa mađarskim majstorom Jozsefom Schweigerom.
Alois je karijeru šahovskog kompozitora započeo nakon Drugog svjetskog rata i za nekoliko godina smatran je glavnim austrijskim specijalistom za šahovske studije. Ipak, dok je sastavljao zadivljujuće studije, Wotawa nije težio slavi, odbijao je da učestvuje na takmičenjima i uklanjao se od dodjele nagrada. Redovno je sudio na takmičenjima u šahovskoj kompoziciji i dobio je titulu međunarodnog sudije.
Neposredno prije njegove smrti, Wotawini prijatelji Joseph Halumbirek i Frederic Hlubna postigli su da on dobije titulu međunarodnog majstora šahovske kompozicije, iako je majstor Wotawa to prihvatio vrlo mirno, još jednom ponovivši svojim najmilijima mantru da nagrade nisu najvažnije stvar, već je važno donijeti ljepotu šahovske kompozicije na ovaj svijet.
Možda bi se moglo pomisliti da je Wotawa bio tako miran I skroman džentlmen? Ipak nije bio. Nakon pada fašističkih režima u Evropi, javni tužilac Alois Wotawa vodio je niz značajnih suđenja koja su otkrivala Hitlerove saučesnike u Austriji. Ali što se tiče šaha, strogi, nemilosrdni tužilac pretvorio se u skromnog poklonika zadivljujuće umjetnosti.
Aloisovo zdravlje teško je oštećeno smrću njegove supruge. Kao da je očekivao svoj kraj, Šahovski kompozitor je pozvao svoje prijatelje, zamolio ih da sakupe njegova neobjavljena djela …
12. aprila 1970. Wotawa je preminuo.
„Malo je praktičnih šahista koji su upoznati sa studijama austrijskog šahovskog kompozitora Aloisa Wotawe. I ja znam malo o njemu. Radio je u drugoj trećini dvadesetog vijeka, izbjegavao je učešće na takmičenjima …
Prve studije Wotawe, sa kojima sam se upoznao, ostavila su, sjećam se, jak utisak. Mnogo godina kasnije, nakon kupovine baze šahovskih studija, koju je sastavio Harold van der Heyden, pregledao sam sve Wotawine studije iz ovr baze podataka i odabrao nekoliko desetina najboljih (po mom ukusu, naravno). Ponudio sam ovaj izbor studentima da ih riješavaju: bilo da bi razvili viziju kombinacije ili kako bi došli u bolju formu prije važnih takmičenja.
Karakteristika studija austrijskog kompozitora je obilje brilijantnih kombinacija povezanih u pravilu sa fantastičnim tihim potezima i spektakularnim žrtvama. Većina studija je bliska praktičnoj igri. Bijeli najčešće u njima direktno napada protivničkog kralja, ali matne konstrukcije su potpuno sakrivene, njihovo pronalaženje zahtjeva veliku domišljatost rješavača “(M. Dvoretsky).
Povodom 110. godišnjice rođenja austrijskog kompozitora, vodeći trener Mark Dvoretsky objavio je veliki izbor njegovih studija na web sajtu ChessPro.ru.
Milan Matulović rođen 10.06.1935. u predratnom Beogradu, u djetinjstvu je preživio sve ratne strahote. Naučio je da igra šah u prilično kasnom uzrastu, ali sam, i počeo da brzo napreduje. 1955. godine osvojio je jedan turnir u Zagrebu i prvi put igrao u finalu jugoslovenskog prvenstva. Matulović je 1957. osvojio visoko peto mjesto na nacionalnom prvenstvu, a ispred njega su ostale samo jugoslovenske zvijezde koje su predvodili Gligorić i Ivkov.
1958. godine, na zahtjev Američke šahovske federacije, u Jugoslaviji se trebao održati trening od četiri partije između Matulovića i prekomorskog vunderkinda Roberta Fischera kako bi pomogao Bobbyju da se pripremi za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Milan je pobijedio u jednoj od partija, ali je ukupno izgubio – 1,5: 2,5.
Matulović nekoliko puta učestvovao u mečevima SSSR-a i Jugoslavije, a nakon osvajanja turnira u Netanyi (1961) postaje međunarodni majstor. Do tada je Milan nekoliko je puta pobijedio Gligorića, pobijedio Averbakha i remizirao sa Korčnojem, Petrosjanom, Keresom i Steinom! Na evropskom timskom prvenstvu 1961. godine, Matulović je završio na drugom mestu i osvojio je srebrnu medalju sa jugoslovenskim timom.
Posle značajne pobjede u Beogradu 1963. godine, ušao je u olimpijski tim Jugoslavije i postao najbolja rezerva na Olimpijadi u Tel Avivu. Matulović ima nagrade na pet šahovskih olimpijada: dvije ekipne bronzane i jednu srebrnu medalju, kao i pobjedu i dva druga mjesta na svojoj tabli u pojedinačnoj konkurenciji.
1965. godine Milan Matulović je konačno osvojio željenu titulu velemajstora. Šampion Jugoslavije 1965. godine i pobjednik velikog velemajstorskog turnira u Beogradu. Dvije godine kasnije, 1967, Matulović je ponovo postao najbolji na šampionatu Jugoslavije, pretekavši najbliže konkurente za 2,5 poena!
Krajem 60-ih, Milan Matulović je postao jedan od najjačih evropskih šahista. Na super turniru u Skoplju 1967. godine dijelio je drugo mjesto sa Gelerom, sa samo pola poena zaostatka za Fischerom. Tada je u kvalifikacionom meču za pravo učešća na međuzonskom turniru pobijedio Wolfganga Ullmanna, briljirao u Reggio Emiliji. U Vinkovicama-1968. ponovo je osvojio drugo mjesto iza brilijantnog Amerikanca, a na superturniru u Beogradu-1969. prvo mjesto podijelio je sa Polugajevskim, Gligorićem i Ivkovom, pretekavši Botvinika, Gelera i niz drugih izuzetnih šahista! Pobjednik je zonskog turnira 1969. godine.
1970. godine, na inicijativu predsjednika FIDE Maxa Euwea i Sovjetske šahovske federacije, u Beogradu je održan „Meč vijeka“ u kojoj se reprezentacija SSSR borila protiv Svjetske reprezentacije. Milanu Matuloviću je dodijeljena osma tabla, na kojoj je u žestokoj borbi izgubio od bivšeg svjetskog prvaka Mihaila Botvinika rezultatom 1,5: 2,5. Prije početka meča igrači Svjetske reprezentacije optužili štab Sovjetske ekipe da su namjerno spustili poznatog velemajstora, bivšeg svjetskog šampiona Mihaila Botvinika na osmu tablu, budući da je Matulović nedavno izgubio nekoliko partija od Patrijarha i bio je „pogodan ” protivnik za njega.
Pobjednik turnira: Sarajevo 1971, Birmingen 1975, Bajmok 1975, 1978, Majdanpek 1976, Vrbas 1976, Beograd 1977, Ojatsi 1978, Osijek 1980, Borovo 1980, Helsinki 1981, Vrnjačka Banja 1985, 1990.
Istovremeno, reputacija Milana Matulovića među njegovim kolegama povremeno je potkopavana raznim konfliktnim situacijama. Tako se ugledni šahist često nije predavao u bezizlaznoj poziciji i igrao je do mata, mogao je da prekine apsolutno izgubljenu poziciju, a optužen je i da je pustio odlučujuću partiju međuzonskog turnira 1970. protiv Marka Tajmanova. Tri godine ranije, na međuzonskom turniru u Sousseu, vratio je potez u partiji sa Bilekom, rekavši posle toga „žadub“ („popravljam“ na francuskom). Tada su Milana Matulovića počeli da nazivaju “Žadubovič“.
Na Matulovićevu karijeru teško je uticala saobraćajna nesreća u kojoj je poginula mlada žena. Velemajstor je osuđen i proveo je devet mjeseci u zatvoru, nakon čega su njegovi rezultati počeli da opadaju.
Milan Matulović je umro 9. oktobra 2013. u Beogradu.
