..Andre je komunicirao s Bobbyjem na njemačkom jeziku
Velemajstor Andre Lilienthal rođen je 5. maja 1911. godine.
Andre je rođen u Moskvi u jevrejskoj porodici mađarskog porijekla, a kada je imao dvije godine, roditelji su se vratili u Budimpeštu. Andre je u mladosti zamalo postao krojač, ali je odlučio da zaradi igrajući šah. Mladi Lilienthal je tražio klijente širom Evrope u kafićima poznatim šahistima: “Regence” u Parizu, “Central” u Beču, “Konig” u Berlinu, “Continental” u Pragu.
Godine 1930. u Čehoslovačkoj je zatražio učešće na međunarodnom turniru. Nisu htjeli da prime nepoznatog šahistu sa izgledom filmskog glumca, ali je za Andreja učešće zatražio nacionalni šampion Salo Flor. U posljednjem trenutku Lilienthal je primljen i zauzeo je prvo mjesto. Nakon što je pobijedio Flora, Andre je rekao: „Izvinite, molim vas.“
Naravno, Lilienthal nije sve primao tako brižno.
„Bio sam prisutan u Hastingsu kada je Lilienthal stvorio svoju besmrtnu partiju sa Kapablankom“, prisjetio se Flor. – Lili nije plakao, već je i sam Capa bio spreman da pusti suzu. Niko nije tako strašno pobjedio Kubanca kao Lilienthal.”
U životu je bio draga i ljubazna osoba. Dao je i veliki doprinos kao trener. Ovdje je imao svoj vlastiti sistem. Počinjući sa svojim štićenikom da analizira poziciju, rekao je: „Hoćemo li da tražimo pobjedu? U redu… Ali prvo, da vidimo da li je remi!” Ovaj izraz je ušao u praksu velemajstora kao “Lilienthalov sistem”.
Bobby Fischer je bio čest posjetilac Lilienthalovog stana u Budimpešti. Veoma je voleo boršč, koji je kuvala Lilijentalova žena Olga, i rusku hranu uopšte. Zatim su ostali budni na šahu do tri sata ujutru, a bivši svjetski prvak je ostao sa Lilienthalima da spava. Bobi je komunicirao sa Andreom na njemačkom,a sa Olgom na ruskom jeziku, koji je on prilično dobro govorio.
Oda šahovskim šampionima autor: MK Zoran Radisavljević, Novi Sad
Šah je neobična sorta misaonog sporta i ima sjajne igrače poput Horta i Šorta.
Pa ipak, dosta dugo šah beše bez vladara, zvaničnog prvaka koji svetskim šahom hara.
Kad su šahisti konstatovali da im takva praksa ne valja, u Americi su organizovali meč za šahovskog kralja.
Na spisku igrača s trona za početnog šampiona Vilhelm Štajnic je upisan i zasluženo krunisan.
Za njega u šahu nije bilo zorta, pa je u jednom dahu pobedio Cukertorta!
Emanuel Lasker je bio drugi šampion sveta, a titulu nije izgubio čak dvadeset sedam leta!
Sjajnom borcu i taktičaru, filozofu i matematičaru, tvrd orah za zube stigao je s Kube.
Laskeru rekoše „Danke“, jak si, al’ nema dileme, zbog pobede Kapablanke došlo je njegovo vreme!
Hoze Raul je briljirao, u završnicama dominirao, pa se činilo da nema nikakvih većih problema.
Međutim, taj miljenik žena ne beše čvrst k’o stena. U narednom meču je pukao, Aleksandar Aljehin ga je tukao.
Taj fantastičan kombinator i pravi šahovski terminator, rusku dušu nije mogao skriti, pa je počeo previše piti.
Holanđanin Maks Eve to je vešto iskoristio, al’ otrežnjeni Aljehin u revanšu ga je slistio!
Vremenom je Eve shvatio da mu u šahu sve teže ide, no nije zbog toga patio i postade predsednik FIDE.
Aljehinovo šampionsko doba prekinuto je nakon rata. Ispratili su ga do groba i napravili turnir kandidata.
Počela je era Mihaila Botvinika, mada je imao dostojnih protivnika. Bronštajna je, recimo, sredio, a nije ga u meču čak ni pobedio!
Gubio je potom od Smislova i Talja, pa u revanšima vraćao titulu kralja. Na tronu je bio sve do onog dana kad ga je zamenio kralj iz Jerevana.
Vasju Smislova pamtimo kao prefinjenog igrača. Mogli smo da ga pratimo i kao operskog pevača.
Od Mihaila Talja, „Gusara iz Rige“, u šahu nije bilo većeg boema. Njegove su žrtve zabeležile knjige, većeg napadača verovatno nema.
Kada mu je alkohol uništio jetru mirno je pošao u susret svetom Petru. Bio je igrač kojim šah se diči u svakoj anegdoti i zabavnoj priči!
Tigran Petrosjan, heroj Jermena, takođe je mnogo pohvala zaslužio. Granitnom odbranom, čvrstom k’o stena, ovu drevnu igru je najviše zadužio.
Hladnokrvnom igrom rešavao je tenziju i poslao Botvinika konačno u penziju. K’o orao s Ararata visoko se vinuo, ali je, nažalost, prerano preminuo.
Naredni prvak je Boris Spaski bio, za titulu se, bogme, vraški namučio. Podario je mnogo lepih ideja taj džentlmen i uzor fer-pleja.
Meča Spaski – Fišer svak se rado seća, taj duel je nazvan „Meč stoleća“. Spaski je na početku s 2:0 poveo, al’ Fišer se na Islandu ipak bolje proveo.
Večitu enigmu kreirao je Bobi, kako takav čudak da moćne Ruse zdrobi? Mogao je šahu podariti još više, ali i ovako legenda se piše.
Anatolij Karpov, zvani Tolja, dvanaesti je vladar šahovskih polja. Meč s Fišerom strpljivo je čekao, ali bez borbe krunu je stekao.
Prolio je potom Tolja mnogo znoja da odoli naletima Viktora Korčnoja. Gde god je igrao ubedljivo je slavio sve dok se Kasparov nije pojavio.
Garija i Tolju, u mečeva čak pet, posmatrao je s pažnjom šahovski svet. Bitke te dvojice šahovskih asova napeto smo pratili stotinama časova.
Usledili su potom raskol i kriza, te rascep na dva dela vladajućeg niza. Kasparov je napravio svoje udruženje, osuvši po FIDE drvlje i kamenje.
Karpov je pak ostao pod okriljem FIDE ne želeći da putem svog rivala ide. Imali smo i nekih „instant“ šampiona koji su stigli do manje vrednog trona.
Aleksandar Halifman, Ruslan Ponomarjov, Rustam Kasimdžanov i Veselin Topalov bili su svi redom odlični igrači, al’ Kasparov tih godina ipak znatno jači.
Daleko značajniji za našu temu jesu prvaci po klasičnom sistemu. Vladimir Kramnik, četrnaesti po redu, nad Garijem je odneo veliku pobedu.
„Ledeni čovek“, kako ga još zovu, odoleo je Leku, a zatim i Topalovu. Bugarskom asu Kramnik je zasmetao zato što je često do toaleta šetao!
Petnaesti šampion i vrhunska klasa bio je slavni „Tigar iz Madrasa“. Višvanatan Anand je stigao do krune uz podršku ljupke supruge Arune.
Dok je Indijac na tronu obitavao Magnus Karlsen polako je stasavao. Čudesna je priča tog šahovskog ptića, supertalentovanog norveškog mladića.
Karlsenu je zbilja teško naći manu, u meču je nadigrao i sjajnog Karuanu. Karjakin mu je bio opasno zapretio, a Nepomnjaščija je s lakoćom osujetio.
Naposletku reče da nema motiva, možda želi više van šaha da uživa? Kako god bilo, napustio je tron, a Ding Liren je postao novi šampion.
Šta možemo reći na kraju, kakav nam utisak ostavlja Ding? Veoma je jak, al’ šahisti znaju da je Magnus pravi „king“.
Šta će biti dalje, pokazaće vreme, mnogi šahisti ka prestolju streme. Vode bitke ljute, u zanosu plamte, a na kraju, zna se – šampione pamte!
Zahvaljujem autoru Zoranu Radisavljeviću na ‘Odi šahovskim šampionima’ i usput da iskoristim priliku i poželim mu sretan rođendan (16. april)!
Julio Bolbočan (Bolbochan) rođen je 10. marta 1920. godine u Buenos Airesu. Julio je otkrio šah sa 5 godina, posmatrajući igru starijeg brata Jakoba, koji je bio stariji 14 godina. Stariji Bolbočan je nekoliko puta postao prvak Argentine (prije nego što su 1939. godine mnogi poznati šahisti tamo ostali), nastupao na Olimpijadama, a nakon rata dobio je titulu međunarodnog majstora. Naravno, zajedničke aktivnosti sa Jakobom mnogo su pomogle mlađem bratu. Već sa 12 godina, Julio je osvojio juniorsko prvenstvo zemlje.
Godine 1938. Bolbočan zauzima četvrto mjesto na prvenstvu zemlje, a tri godine kasnije postaje nacionalni majstor nakon uspješnog nastupa na turniru u Mar del Plati, okupljajući najbolje igrače Južne Amerike. Svjetsko priznanje Bolbočan je stekao na turniru u La Plati (1944), gdje je zauzeo treće mjesto iza Migela Najdorfa i Gideona Štalberga, igrajući nerješeno sa obojicom.
Braća Bolbočan zablistala su na prvenstvu Argentine 1946. godine – Julio je pobjedio, a Jakobo je zauzeo treće mjesto. Dvije godine kasnije, Julio je potvrdio svoj rezultat novom pobjedom na nacionalnom prvenstvu. Godine 1947. ekipa kluba La Plata pobijedila je njujorški tim u meču, a Bolbočan je igrao nerješeno sa višestrukim šampionom SAD Arnoldom Denkerom.
Najdorfa, koji nije igrao na poslednjim prvenstvima zemlje, izazvao je novi šampion Argentine, ali, usprkos hrabrim obećanjima, Migelu nije uspjelo da postigne potpuni uspjeh. Meč je protekao u izjednačenoj borbi, ali pri rezultatu 4,5:4,5, višegodišnji vođa Argentina ipak je dobio odlučujuću partiju.
Od 1950. godine, Julio Bolbočan sedam puta je igrao za nacionalni tim Argentine na Olimpijadama – 3 puta postao je osvajač srebrne medalje, a jednom bronzane. Na svom prvom Turniru nacija, Julio je osvojio zlatnu medalju na drugoj tabli. Pobjedom Bolbočana završen je južnoamerički zonski turnir 1951. godine.
Međutim, nije išlo glatko s međuzonskim turnirima za jednog od najboljih šahista Amerike. 1952. godine u švedskom gradu Salčobaden, uspio je da odigra samo početnu partiju sa Gelerom i ozbiljno se razbolio, napustivši turnir. FIDE ga je proglasila kandidatom za sledeći međuzonski turnir zajedno s velemajstorima Kotovom i Pircem, i zato se Bolbočanu u zonskom turniru 1954. godine u Buenos Airesu činilo mogućim da ne igra. Naredne godine na vrijeme je došao u Geteborg, ali je kongres FIDE, koji se istovremeno održavao, odlučio da kandidate neće pustiti na turnir i da će smanjiti broj učesnika. Tako je argentinski šahista prešao čitav svijet kako bi odigrao jednu – jedinu partiju na dva međuzonska turnira!
Ipak, na narednim takmičenjima Bolbočan je potvrđivao svoju visoku klasu: na meču SSSR – Argentina (1954) igrao je nerješeno sa Polom Keresom 2:2, 1956. godine osvojio je prvenstvo u Mar del Plati. Ali majstor je imao porodicu, morao je zarađivati za život. Nakon smrti Roberta Graua, Julio je vodio šahovsku sekciju u novinama „La Nacion“. Zaposlio se kao trener u šahovskom klubu Buenos Aires, pomagao je Oskaru Panu na njegovom juniorskom šampionatu sveta koji je bio pobjednički, brinuo se o mnogim argentinskim talentima.
Nakon četvorogodišnjeg odmora od šaha, Bolbočan se sjetio svojih ambicija: drugo mjesto na prvenstvu Argentine i prvo na zonskom turniru (1960). Konačno je odigrao međuzonski turnir, završivši ga sa 50% rezultatom. Kvalifikovao se u oštroj konkurenciji sa Enrikeom Mekingom i Oskarom Panom i na međuzonski-1967, ali argentinska šahovska federacija nije izdvojila novac za putovanje svog zaslužnog šahiste…
Nakon Olimpijade 1970. godine, Bolbočan je potpuno napustio takmičenja i uskoro otputovao da trenira u Venecuelu. Za 20 godina rada sa venecuelanskim šahistima nagrađen je Ordenom oslobođenja prvog reda. Zahvaljujući saradnji sa poznatim šahistom, u zemlji su se pojavili internacionalni majstori Julio Ostos, Antonio Fernandes i Antonio Palasjes. U mnogočemu je upravo trud Bolbočana doveo do stvaranja uslova za pojavu u Venecueli velemajstora Eduarda Iturizage.
Tokom karijere, Bolbočan je imao tri remija sa Vaslijem Smislovom, dva remija sa Tigranom Petrosjanom, susrete sa Mihailom Taljem, Robertom Fišerom, pobjede nad Maksom Eveom i mnogim poznatim sovjetskim velemajstorima. 1977. godine, FIDE mu je dodijelila titulu „počasnog velemajstora“ – za prethodne zasluge.
„Bolbočan je uvek bio skroman, malo govorljiv, možda malo stidljiv, obdaren beskrajnim strpljenjem“, pisao je o njemu njegov učenik Oskar Pano. Poznati šahista i trener preminuo je 28. juna 1996. godine u Karakasu.
Grupa ljubitelja šahovske literature Sergej Alpački · Iz ciklusa „Međunarodni šahisti“ Argentinac koji je trenirao šahiste Venecuele.
Povodom 9. marta, dana rođenja Bobbyja Fischera, pozivamo vas da zavirite u našu galeriju ispod, gdje možete uživati u nekoliko fascinantnih fotografija najvećeg šahiste svih vremena. Ove slike prikazuju Fischera pojedinačno, u uzbudljivim okršajima sa šahovskim rivalima ili u prisnom krugu porodice i prijatelja. Prepustite se ovoj šahovskoj retrospektivi i osjetite šarm i genijalnost koji su činili Bobbyja Fischera jedinstvenim u svijetu šaha.
Za ilustraciju koliko je Fischer bio dominantan (pored mečeva kandidata protiv Larsena i Tajmanova koje je pobjedio po 6:0) dovoljno je pogledati tabelu brzopoteznog turnira odigranog u Herceg Novom:
Rođendan Fišera! Da je Fišer danas živi, napunio bi 81 godinu. Veliki šampion. Izuzetno kontroverzna ličnost. Čovjek koji je sam, tačnije, uništio čitav pantheon sovjetskih šampiona. Šahista koji nije priznavao kompromise. Ličnost posvećena šahu, koja bi odbijala bilo kakve ugovore i sporazume ako bi, po njegovom mišljenju, išli suprotno njegovim principima. Profesionalac zahvaljujući kojem su honorari u šahu znatno porasli. Istovremeno izuzetno ekscentričan. Za mene, njegove izjave mogu pridodati, ali ne mogu zamagliti njegovu veličinu.
Bobi Fišer – jedan od najvećih genija u istoriji šaha, zauvijek ostavljen u duši kao razigrano dijete. Kralj i revolucionar. Legenda.
Srećan rođendan Timure Garejev! Nove rekorde, pobjede i sreća!!!
Negdje oko ponoći, u mom stanu, u centru Taškenta, pojavio se Timur Garejev – kako piše chess.com, „najsjajniji šahista decenije“. Bio je u prolazu za Samarkand i rekao je da nema gdje da prenoći. Od 12 do 2 sata noću spremao je večeru kod mene u kuhinji, pokazivao i pokušavao se sjetiti partija simultanke na 15 tabli koje je nedavno igrao i sjetio se svih kombinacija na svim tablama. Zatim, u 2 sata noću, rekao je: „Duša mi leti, želim da vozim motor!“.
Rašid-aga, – vidio sam da imate dva motocikla, idemo da obiđemo Taškent! I htio je da voziti bez kaciga! Brinuo sam se, bez njih će nas zaustaviti prva policija, a u centru grada ima ih na svakom koraku čak i u 2 sata noću. Ali želja gosta je zakon.
Odlučio sam i sam da ne stavim svoju kacigu – ako dva muškarca voze bez kaciga, to je jedno, a ako samo jedan, to je drugo. Počeli smo po stazama oko Anhor kanala, gdje sam znao da nema policije i da nije opasno za početak (sve nesreće se dešavaju kada se opustite dok vozite), a tek onda smo izletjeli na veliki put. Timuru je želio da vidi gdje je živjela njegova baka, i pojurili smo tamo. Ukratko, za dva sata smo prešli 100 kilometara. Na sreću, policiju smo vidjeli samo s druge strane puta.
Vratili smo se rano ujutro u 5, a u 7 je otišao na stanicu gdje ga je čekao voz za Samarkand.
Sedmog februara je rođendan velemajstora Marka Evgenijeviča Tajmanova! (rođen je 7.02.1926, nap. urednika) Višestruki je prvak Sovjetskog Saveza u šahu i muzici! Muzika koja je odjekivala širom svijeta putem radija! Školovao se na Leningradskom konzervatorijumu u klasi klavira zajedno sa svojom budućom suprugom Ljubovju Bruk.
U martu 1943. godine oboje su učestvovali u koncertu mladih muzičara u okviru proslave 60. godišnjice konzervatorijuma u Taškentu. Pobjedio je na Šampionatu Taškenta 1943. godine u šahu, gdje su bili evakuisani, a odatle je putovao na turnire (Baku).
Blog Šah-mat liste 