Pobjedu dodijelili pioniru
Ko je osmislio originalni turnir gradova, u kojem učestvuju timovi sastavljeni od jednog velemajstora i deset školaraca? To je bio pametan i emotivan čovjek… Lider tima igra sa mladim predstavnicima drugog grada, dok u isto vrijeme drugi velemajstor daje simultanku njegovim zemljacima. Na taj način, svaki turnir se igra za poene, a pobjednik je tim koji sakupi najveću ukupnu sumu poena tokom svih mečeva. Igra se sa satom, ali nedovršene partije se ne završavaju, već se procjenjuju, kako bi se izbeglo pretjerano umaranje…
1987. godine pobjedili su Bakinci. Učenici su bili malo iza svojih vršnjaka iz Moskve i Sverdlovska, ali njihov kapiten – svjetski prvak Gari Kasparov, pobjedio je s velikom razlikom, što je donijelo opšti uspjeh timu. U nedovršenoj partiji između Kasparova i pionira iz Sverdlovska, Miše Ulibina, žiri je namjeravao da proglasiti remi. Svjetski šampion nije bio saglasan s tim i dokazao analizom da „u potpuno tačnoj igri crni ipak može pobjediti“. Odluka je preispitana, Ulibinu je dodjeljena pobjeda! Kasparov je u svojoj mladosti – a to nije bilo tako davno! – sam učestvovao na takvim takmičenjima. Postupio je po kodeksu časti. Možda se sjetio i Timura Alieva? To niko ne zna i ne može znati, ali volim da mislim da je to učinio iz iskrenog unutrašnjeg podsticaja.
Zaboravio da pritisne sat
Na turniru u Notingemu (1936), gde su igrali Aljehin, Kapablanka, Lasker i drugi najjači svjetski šahisti, prvi put se pojavio sovjetski prvak Mihail Botvinik. Našem mladom predstavniku (imao je 25 godina) je bilo potrebno da položi težak ispit. Žreb mu je donio crne figure u sva tri meča sa velikanima, ali se uspješno nosio sa izazovom. Na kraju je podijelio drugo mjesto sa Kapablankom.
U partiji sa Bogoljubovim dogodio se zanimljiv incident. Botvinik je primjetio da je protivnik odigrao potez ali zaboravio da pritisne polugu na satu. „Odmah sam ga obavjestio o tome“, priča Botvinik u nedavnom svom radu „Analitički i kritički radovi“. – „Šta?“ – ponovo me upitao Bogoljubov (nažalost, već nije razmišljao na ruskom), zatim mi je zahvalio i pritisnuo sat“.
Očigledno je Bogoljubov cijenio ovaj zaista sportski, možemo reći, džentlmenski čin. U poslednjem kolu on je igrao protiv Kapablanke, kojeg se uvijek bojao, jer je stalno od njega gubio. Ali u ovom slučaju, od ishoda te partije zavisila je sudbina prvog mjesta: Kapablanka i Botvinik bili su izjednačeni, a Botviniku, nažalost, nije išla igra protiv autsajdera – engleskog majstora Vintera. Nakon što je nekako izvukao remi, Botvinik je s brigom čekao ishod Kapablankine partije. I šta se dogodilo? Bogoljubov, suprotno očekivanjima, igrao je samouvjereno i snažno, natjeravši Kubanca da traži remi.
Ali ne postupaju svi kao Botvinik u takvim situacijama. Sjećam se, majstor M., igrajući s A. Nehoroševim, veoma mladim šahistom koji je prvi put došao u Moskvu iz Taškenta, dugo je razmišljao u teškoj poziciji. Nehorošev je imao dovoljno vremena i otišao je da pogleda druge partije: bilo mu je zanimljivo kako igraju Moskovljani. Majstor je brzo odigrao potez, ali je i dalje sjedio u istom položaju, držeći glavu rukama i pokazujući duboku zabrinutost. Nakon dvadeset minuta pozvao je sudiju i izjavio da je njegov partner prekoračio vrijeme…
***
„Boris Samojloviču, zar nije bilo nekih problema sa satovima i u meču u Sevilji?“ – pitao je Sergej Viktorovič.
„Da, taj događaj su direktno prikazivali na televiziji iz Sevilje. Tamo, u žestokom obostranom cajtnotu, Kasparov je zaboravio da pritisne sat, a imao je samo četiri minuta. Šampion je relativno mirno sjedio i, kako se moglo vidjeti, čudio se zašto Karpov ne igra svoj potez. Odjednom je pogledao na sat, napravio očajan gest – skoro da se uhvatio rukama za glavu i pritisnuo sat. Uslijedio je trenutan odgovor protivnika, još nekoliko grčevitih poteza, i pod prijetnjom već neizbježnog mata Kasparov je predao.
„A gdje je bio sudija?“
„Sudija je sve uradio po pravilima. Drugo je pitanje što pravila, izgleda, nisu savršena. Naš šahovski kodeks preporučuje sudiji u ovakvim situacijama da obrati pažnju igraču na njegovu grešku, ali međunarodni pravilnik nalaže sudiji da ćuti.
„I šta onda,“ iznenadio se Sergej Viktorovič, „zar sudija ne bi trebalo da kaže šahisti da mu sat ide u trenutku kada razmišlja partner? Zar zaista postoji takvo pravilo?“
„Da, i ono glasi: ‘Zabranjeno je koristiti se savjetima ili mišljenjem trećih lica.’
Naravno, savjeti i mišljenja u vezi sa potezima. Ali ovaj član FIDE-a tumači veoma strogo – smatra se da zabranjuje bilo kakve razgovore sa trećim licima.
„Mislim ipak da je takvo tumačenje netačno. Jer sudija može reći ne u obliku savjeta: ‘Pritisnite sat’, već jednostavno informisati: ‘Vaš sat radi’.“
„Usput, isto bi mogao reći i protivnik…“
-Nastaviće se-
Blog Šah-mat liste 