Ovo se takođe pominje u nekim novinskim izvještajima. Pod naslovom ‘VEZA IMPERIJE’, dopisnik Observera je napisao:
‘Iako je turnir oduvijek bio otvoren za šahiste čitave Imperije, ovo je prvi put da je neki prekookeanski igrač oteo titulu od britanskih eksperata, a uspjeh jednog Indijca posebno raduje one koji, poput mene , vjeruju da bi međunarodna šahovska umjetnost mogla dokazati vezu u okupljanju inteligencije Engleske i istočnog dijela njene Imperije.’
Ovi bezbrižni pogledi na Imperiju su slatki i u isto vrijeme izuzetno obmanjujući kada su upereni protiv široko rasprostranjenih štrajkova, bojkota i masovnih protesta koji se održavaju širom Indije. Kada čitate stranice The Hindu ili The Times of India, postoji temeljni narativ da je nezavisnost neizbježna. Indijska inteligencija, s kojom se dopisnik Observera toliko želi povezati, bavila se drugim stvarima osim šaha, odnosno slučajem nezavisnosti od Britanskog carstva.
Reakcije na pobjedu Sultana Khana bile su različite. U svojim memoarima, sa karakterističnom iskrenošću, Winter je kasnije napisao:
‘Mora se priznati da je imao veliku sreću. Pronicljivi bi sugerisali da je imao neke orijentalne hipnotičke moći nad svojim protivnicima, samo je Hamond, kao sveštenik, bio superiorniji od zloćudnog uticaja. Sigurno se nikad ne sjećam šampionata sa toliko grešaka – vjerovatno zbog prevelike vrućine.’
Mnoge novine su zabilježile odsustvo iskusnih Yatesa i Thomasa. Ipak, samo nekoliko izvještaja spominje da je Khan bio ozbiljno bolestan.
‘Sultan se nikada nije držao čvrstih navika, žalio se da mu je bilo jako loše tokom turnira u Ramsgateu zbog hladnog vjetra i kiše.’.
Kada su se drugi žalili na vrućinu, Khan je osjetio hladnoću. Vreme se moralo promeniti u nekom trenutku tokom turnira ali nema mnogo predaha od vjetra na obali Sjevernog mora: to je bilo mnogo decenija prije dvostrukog stakla.
Tokom turnira u Ramsgateu, Sultan Khan, koji je dobio malariju u Indiji, razvio je tako visoku temperaturu da je bilo smatrano neophodnim da ga povuku sa takmičenja, ali je on odbio da se pokori toj odluci i nastavio je da igra.
Ova izjava ukazuje na izuzetnu odlučnost i posvećenost Sultana Khana prema šahu. Iako je bio bolestan i suočen s ozbiljnim zdravstvenim izazovima, Khan je odbio da odustane od turnira. Njegova upornost i strast prema igri jasno su prikazane u ovoj situaciji..’ (The Manchester Guardian)
Gledano u ovom svjetlu, Khanov nastup je bio izvanredan. Britanski šahovski magazin zabilježio je da mu je mnogo pomagao njegov prevodilac, Syed Akbar Shah, koji ga je ‘njegovao tokom njegove bolesti, obavještavao ga o informacijama u medijima i često je viđan kako mu prevodi izvještaje štampe.’.
Što se tiče protivnika, odsutni Yates i Thomas važili su za najbolje britanske igrače u to vrijeme, ali možete pobijediti samo one što su ispred vas. Takmičari na šampionatu su u velikoj mjeri odražavali britansku šahovsku scenu tog vremena.
Hamond je bio sveštenik. Michell je radio za Admiralitet. Fairhurst je bio na početku vrlo uspješne karijere građevinskog inženjera. Drewitt je bio klasičar na Oksfordu. Theodore Tylor je bio pravnik i imao je istaknutu akademsku karijeru na Oksfordu. Abrahams je studirao pravo na Oksfordu.
Svi su bili daroviti pojedinci koji su imali priliku da igraju šah na visokom nivou, ali je šahovska igra uvijek bila sporedna za njihovu karijeru. Profesionalizam, sa svime što podrazumijeva – stavom ‘pobjeda po svaku cijenu’, stilom igre, kao i neizbježnim odustajanjem od ozbiljne karijere – bio je anatema za elitu u Britaniji.
Amaterski odnos prema sportu nastao je u 19. vijeku iz elitnih britanskih javnih škola: igre treba igrati zbog njih samih, a ne zbog novčane nagrade; treba da se igraju pošteno i da se ukaže poštovanje prema protivnicima i sudiji; ohrabrivali su odvažnost. Ideja je bila razviti karakter i odgajati grupu ljudi (da, uvijek muškaraca) koji bi mogli biti poslani da upravljaju Imperijom na pravi način, sa pravim vrijednostima i odgovarajućim osjećajem dužnosti. Takav stav je podstakao i neku vrstu snobizma: amateri su bili džentlmeni; profesionalci očigledno nisu bili.
Do kasnih 1920-ih svijet se brzo mijenjao, ali stari pogledi su teško odumirali.
U šahu nije bilo razlike između amatera i profesionalca: nije bilo dovoljno novca da se izdržava ogromna grupa profesionalnih igrača. Amaterski duh igre prožimao je britansku šahovsku scenu, što možemo vidjeti iz komentara dopisnika Observera nakon prve sedmice igre u Ramsgateu:
„Turnir britanskog šampionata obilježen je tokom čitave sedmice brojnim kratkim i sjajnim partijama, od kojih su mnoge bile izuzetno briljantne. Ustvari, čitav turnir je pouka onima koji su se žalili da je moderna prvoklasna igra dosadnog i tvrdoglavog tipa. Odigrano je vrlo malo dugih partija, i iako je, naravno, preovladavalo otvaranje Daminog pješaka, veliku većinu partija je odlučivala igra na kraljevom krilu.’.
……….
Da li je Khan „imao sreće“? Da, Khanovi protivnici su pravili greške protiv njega, ali kakav su pritisak imali za šahovskom tablom?
Ono što je razlikovalo Sultana Khana u Ramsgateu bio je njegov fokus, temperament i upornost, kvalitete koje su samo pojačane njegovom bolešću. Khan je bio hendikepiran praktično nepostojećim repertoarom otvaranja. Osim što je bio neupućen u teoriju, u ovim ranim zapadnim partijama primjetno je koliko često podcjenjuje faktor vremena u otvaranju, što je ostatak sporijih indijskih varijanti šaha. Pouke otvaranja od Wintera i Yatesa samo su potvrdile da malo znanja može biti opasna stvar. Ako je htio napredovati, morao je popraviti ovaj dio svoje igre.
Njegova otvaranja bila su slaba, ali su mu središnjica i završnica bili puno bolji. Ponekad je donosio pogrešne procjene, ali nije činio grube taktičke propuste i bio je oprezan kako bi iskoristio protivničke greške. Britanski šahovski časopis objavio je da je Khan osvojio rapid turnir odigran usred šampionata – što je daljnji dokaz da je imao vrlo brzo shvatanje pozicije na tabli.
Press Association je intervjuisala Khana (uz pomoć svog prevodioca), a ovo je preneseno u mnogim novinama:
„Po vjeri musliman, Sultan je strogi apstinent i pretežno se hrani mlijekom. Ponekad puši cigaretu dok igra, i osvježava se čestim gutljajima limunade. Ima idealan šahovski temperament i ostaje potpuno smiren bez obzira na pobjedu ili poraz. Novi britanski prvak namjerava u Engleskoj provesti pet godina i posvetiti se isključivo šahovskoj praksi. Igraće kao predstavnik na bilo kojim kontinentalnim turnirima na koje bude pozvan, i budući da još nije dosegnuo punu snagu, daljnji uspjesi su svakako pred njim.“
Tamo u Indiji, ton u medijima je imao više od optimizma i pretvorio se u euforiju.
Sigurno nije bilo pominjanja „Veze Imperije“ – ovo je bio indijski uspjeh i jasan udarac za njihove imperijalne gospodare: „Sigurno je da indijski igrač neće stati na ovom zanimljivom stepenu. Kontakt s drugim međunarodnim igračima napravljen je – i s iskustvom i potrebnom praksom dobijenom tim susretima dolaze svježi lovorovi vijenci za Indiju. I tu je prvenstvo svijeta koje dolazi nakon toga. Čitava će Indija s interesom pratiti šahovsku karijeru Sultana Khana.“ (Novine The Hindu)
-Nastaviće se-
Blog Šah-mat liste 