Posle više od mjesec dana boravka u Londonu, Sultan Khan je konačno dobio priliku za pravu praksu na šahovskoj tabli. Mali turnir organiziran je u njegovu ime u šahovskim prostorijama The Gambit čija je vlasnica bila Edith Price (britanska šampionka više puta). The Gambit je bio institucija na londonskoj šahovskoj sceni od svojeg otvaranja 1898. godine do konačnog zatvaranja 1958. godine. Kažu da se tokom tog razdoblja zatvorio samo dva dana – kada je bio bombardovan tokom brzopoteznog turnira 1940-ih godina. Sale su pružile povoljnu lokaciju za igranje podnevnih partija za radnike u Cityju, organizovale su redovne turnire za ozbiljnije igrače i pružile dom različitim ličnostima londonske šahovske scene. „Srešćete mnoge igrače koje poznajete i još mnoge koje čitav svijet poznaje,“ stajala je privlačno obavještenje njihovog klasifikovanog oglasa, a Lasker, Kapablanka i Aljehin bili su stvarno među značajnijim posjetiocima kluba tokom godina.
Na turniru je igrao Adrian Garcia Conde, Meksikanac koji je bio stanovnik Londona; te Fred Yates i William Winter, jedina dva profesionalna igrača u zemlji. Obojica su igrali značajnu ulogu u treniranju Sultana Khana, ali istovremeno su mu bili i protivnici na šahovskoj tabli.
Yates je imao četrdeset i pet godina i bio je aktuelni britanski prvak – imao je pet nacionalnih titula. Bio je popularna ličnost na britanskoj šahovskoj sceni. Iako nikada nije bio među apsolutnom elitom na međunarodnoj sceni, učinio je mnogo kako bi obnovio reputaciju Britanije nakon što su igrači poput Josepha Blackburnea izblijedjeli krajem 19. stoljeća.
1910. godine pozvan je da igra na turniru u Hamburgu, a veliki Dr. Tarrasch, u tim predratnim godinama na vrhuncu svojih moći, protivio se njegovom učestvovanju, izjavivši da ‘U Engleskoj nema šahovskih majstora’. Yates je došao i uništio ga u žestokom napadu. Yates je napustio posao u računovodstvu kako bi rizikovao karijerom profesionalnog šahiste, zarađujući za život kroz nagrade na turnirima, instrukcije, predavanja, simultanke i novinarstvo. Bio je obrazovan ali često s oštrim jorkširskim humorom. Jedan posmatrač opisao ga je za šahovskom tablom kao „… malen, obrijan, oštrog izgleda i pticolik, s crnom kosom i tankim usnama koje nikada ne miruju…“.
William Winter bio je kontroverzniji. Diplomirao pravo na Cambridgeu, njegovi studiji i percepcija Prvog svjetskog rata odveli su ga u Komunističku partiju. Postao je uključen u političku agitaciju u Bristolu nakon rata, bio uhapšen i osuđen na šest mjeseci zatvora zbog pobune. Winter je bio nećak J.M. Barrieja, pisca Petra Pana, veza koja mu je mogla omogućiti udoban životni stil u bilo kojem profesionalnom polju, ali koju je odbio, zarađujući na marginama društva kao šahist. Fotografije ga uglavnom prikazuju s isprepletenim obrvama i, kada je sjedio, iskrivljenih udova, u mučnom naporu koncentracije. Jedan njegov savremenik je rekao da „Imao je dvije vrlo velike ljubavi. Jedna je bila šah, svakako, a druga je bila da je jako volio pivo. Uvijek je imao izgled vrlo neurednog čovjeka i nekako prekriven pepelom od cigareta.“ Izgled možda nije bio uredan, ali Winter je bio rigorozni šahovski istraživač. Imao je trideset i jednu godinu – mlađi u poređenju sa mnogim najboljim igračima u zemlji – i uspinjao se na sceni. Suočavanje s iskusnim Yatesom i Winterom pokazalo se kao pravi test za Sultana Khana.
………
Prva nagrada iznosila je 7 funti; druga 3 funte i 10 šilinga; treća 2 funte; četvrta 1 funta, s posebnom nagradom od 10 šilinga za svaku pobjedu i 5 šilinga za svaki remi, te 1 funta za najsjajniju partiju.
Britanski šahovski magazin komentarisao je: „Indijac igra jako i maštovito i izgleda da mu nedostaje samo iskustvo da se podigne do majstorske snage.“
Komentar mi zvuči previše ljubazno. Khanovi otvaranja bila su loša, a njegova procjena središnjice ponekad sumnjiva, posebno u vezi sa sigurnošću kralja. U sredini turnira dogodio se čudan događaj.
The Times je objavio 7. juna da „turnir nije napredovao mnogo jer je M. Sultan Khan, indijski igrač, imao drugu obavezu u srijedu“. To naglašava da Khan nije bio slobodan. Pretpostavljam da je bio obavezan da prisustvuje službenoj funkciji u vezi sa napretkom Sir Umara u društvu. Nawabu je ponuđeno mjesto u Vijeću Indije, u odboru koji je savjetovao Sekretara za Indiju, britanskog ministra koji je bio odgovoran za upravu Indije, Burme i Adena. Novi sekretar William Wedgwood Benn, član Laburističke stranke preuzeo je dužnost 7. juna. Da li je to značilo radikalniju politiku? Ukratko, ne. U to vrijeme glavne političke stranke bile su ujedinjene u svojoj politici prema Indiji: reforma je bila na dnevnom redu, a komisija Sir Johna Simona radila je na tome, ali davanje nezavisnosti bilo je isključeno.
Za Britance, Sir Umar mora da je bio savršen kandidat za posao sa svojom žestokom lojalnošću, znanjem o osjetljivoj regiji Pendžab i, ne manje važno, bliskom odnosu sa Sir Johnom Simonom. Savršen, bar, ako se nije željelo previše politički talasati. Diplomatski napori Sira Umara bili su potpuni uspjeh: sada je mogao izravno uticati na donošenje odluka u središtu vlade. Umjesto „kratkog boravka“ koji je najavio po dolasku, sada je u Londonu bio na neodređeno vrijeme i, prirodno, ako ostane, onda će i Sultan Khan ostati.
Turnir Gambita vjerovatno je djelovao kao konačna audicija za Khana za Britanski šampionat u avgustu i, usprkos njegovom blijedom rezultatu, dobio je pozivnicu. Službenici Britanske šahovske federacije sigurno su bili uvjereni u njegove uspjehe u Indiji, preporuke njegovog sparing partnera u New Delhiju, Noela Roughtona, i nema sumnje da su i Sir Umar Hayat Khan i Sir John Simon dodali svoju težinu. U junskom izdanju Britanskog šahovskog magazina objavljeni su učesnici Britanskog šampionata i Sultan Khan bio je među njima.
-Nastaviće se-
Blog Šah-mat liste 