Upoznala je i roditelje gospođe Lužin, ali nažalost razgovor o politici nije se dogodio; prisjećali su se bivših poznanika, dok je Lužin ćutao i koncentrisano hranio čokoladicama malog Ivana, a Ivan ćutio i koncentrisano ih jeo, da bi potom pocrvenio i žurno izveden iz sobe. U međuvremenu je vrijeme postajalo toplije, i jednom ili dva puta gospođa Lužin je rekla svom mužu da kad jednom ova nesretna žena sa svojim nesretnim djetetom i neuglednim suprugom napokon odu, trebali bi otići već prvog dana, bez odlaganja, i posjetiti groblje, na što je Lužin klimnuo sa brižnim osmijehom.
Pisaća mašina, geografija i crtanje su bili napušteni, jer je sada znao da je sve to bio dio kombinacije, bila su to složena ponavljanja svih poteza koji su bili zabilježeni u njegovom djetinjstvu. Neobični dani: Gospođa Lužin osjećala je da ne posvećuje dovoljno pažnje raspoloženju svog muža, nešto joj je izmicalo kontroli, ali ipak je ljubazno nastavila da sluša priču novopridošlice i prevodi njene zahtjeve trgovcima, i bilo je posebno neugodno kada se ispostavilo da par cipela koje su već jednom nošene nisu odgovarajuće, i morala je pratiti nju do prodavnice dok je naljućena dama vikala na firmu na ruskom jeziku i tražila zamjenu cipela, a zatim je morala biti umirena i njeni oštri izrazi znatno umanjili u njemačkoj verziji. Na veče prije njenog odlaska došla je, zajedno sa malim Ivanom, da se pozdravi. Ostavila je Ivana u radnoj sobi dok je otišla u spavaću sobu sa gospođom Lužin koja joj je po stoti put pokazivala svoj ormar. Ivan je sjedio na kauču i grebao koljeno, trudeći se da ne gleda Lužina, koji također nije znao kuda da pogleda i razmišljao je kako da zabavi ovo mlitavo djete.
„Telefon!“ uzviknu Lužin napokon visokim glasom i pokazujući na njega prstom, počeo je da se smije s namjerom iznenađenja. Ali Ivan, nakon što je sumorno pogledao u pravcu Lužinovog prsta, skrenuo je pogled, donja usna mu je visila. „Voz i litica!“ ponovio je Lužin i pružio drugu ruku, pokazujući na svoju sliku na zidu. Ivanova lijeva nosnica ispuunila se sjajnom kapljicom, i šrmknuo je, apatično gledajući ispred sebe. „Autor poznate Božanske komedije!“ zavrišta Lužin, podižući ruku prema bisti Dantea. Tišina, blago kijanje. Lužin je bio umoran od svojih gimnastičkih pokreta i takođe se smirio.
Počeo je da se pita da li u trpezariji ima nekih slatkiša ili da li da pusti gramofon u dnevnoj sobi, ali mali dječak na kauču hipnotisao ga je svojim prisustvom i bilo je nemoguće napustiti sobu. „Igračka bi ga zainteresovala“, rekao je sebi, zatim pogledao ka svom stolu, mjerio nož za papir prema znatiželji malog dječaka, shvatio da njegova znatiželja neće biti pobuđena time, i počeo očajnički da kopka po džepovima. I opet, kao mnogo puta ranije, osetio je da mu lijevi džep, iako prazan, misteriozno zadržava neke neopipljive sadržaje. Lužin je pomislio da bi takav fenomen mogao zainteresovati malog Ivana. Sjeo je na ivicu kauča pored njega i namignuo lukavo. „Čarolija“, rekao je, i počeo je pokazujući da je džep prazan. „
„Ova rupa nema veze s trikom,“ objasnio je. Ivan je bezvoljno i zlobno posmatrao njegove pokrete. „Ali ipak nešto postoji ovde,“ rekao je Lužin oduševljeno i namignuo. „U postavi,“ progunđao je Ivan, i slegnuvši ramenima okrenuo se. „Tačno!“ viknuo je Lužin, imitirajući oduševljenje, i provukao je jednu ruku kroz rupu, držeći dno jakne drugom rukom. Prvo se pojavio neki crveni ugao, a zatim čitav predmet – nešto u obliku ravne kožne sveske. Lužin ga je pogledao podignutih obrva, okrenuo ga u rukama, izvukao mali preklop iz njegove pukotine i oprezno otvorio stvar. Nije bila sveska, već mala, preklopna šahovska tabla od marokanske kože.
Lužin se odmah sjetio da mu je data u klubu u Parizu – svi učesnici na tom turniru dobili su ovu sitnicu – reklama neke firme, ne samo suvenir iz kluba. Bočni dijelovi na obe strane ove džepne table sadržali su male celuloidne figure koje su ličile na nokte i svaka je imala sliku šahovske figure. Ove figure su se postavljale na tablu tako što su se ubacivale u malu pukotinu Ove su postavljene na tablu tako što je oštri kraj ubačen u malu pukotinu na donjem rubu svakog kvadrata tako da je zaobljeni vrh figure s nacrtanom slikom ležao ravno na kvadratu. Efekat je bio veoma elegantan i uredan – nije se moglo ne diviti maloj crveno-bijeloj tabli, glatkim celuloidnim noktima, kao i pozlaćenim slovima duž horizontalne ivice table i zlatnim brojevima duž vertikalne ivice. Otvorivši usta široko od zadovoljstva, Lužin je počeo da postavlja figure – najpre samo red pješaka duž drugog reda – ali je zatim promijenio mišljenje, i vrhovima prstiju izvlačeći male, ubačene figure iz njihovih pregrada, postavio je poziciju svoje partije sa Turatijem na tački gdje je prekinuta.
(Nastaviće se)
Blog Šah-mat liste 