Nekoliko trenutaka gospođa Lužin je sjedila i razmišljala, a onda se nazvala glupom. Trebala mu je odmah objasniti da Lužin više ne igra šah. Valentinov… Tek sada se sjetila vizitkarte koju je pronašla u cilindru. Valentinov je, naravno, poznavao Lužina preko šaha. Lužin nije imao drugih poznanika. Nikada nije spomenuo nijednog starog prijatelja. Ton ovog čovjeka bio je potpuno neprihvatljiv. Trebala je zahtijevati da objasni svoj posao. Bila je budala. Šta sada da uradi? Da pita Lužina? Ne. Ko je bio Valentinov? Stari prijatelj. Graalski je rekao da je bio upitan…
Aha, vrlo jednostavno. Ušla je u spavaću sobu, uvjerila se da Lužin još uvijek spava – obično je nevjerovatno čvrsto spavao ujutro – i vratila se telefonu. Srećom, glumac je bio kod kuće i odmah se upustio u dugu priču o svim neozbiljnim i zlobnim postupcima koje je dama s kojom je razgovarao na zabavi nekada učinila. Gospođa Lužin ga je nestrpljivo slušala, a onda upitala ko je Valentinov. Glumac je rekao: „Oh, da!“ i nastavio: „Vidite kako sam zaboravan, život je nemoguć bez suflera“; i konačno, nakon što je detaljno ispričao o svojim odnosima s Valentinovim, usput je pomenuo da je, prema njemu, Valentinov bio Lužinov šahovski otac, da tako kažem, i da je od njega napravio velikog igrača.
Zatim se glumac vratio glumici od prethodne noći i nakon što je pomenuo jednu posljednju njenu podlost, počeo se rječito opraštati od gospođe Lužin, a njegove posljednje riječi bile su: „Ljubim dlan vaše ručice.“
„Tako znači,“ rekla je gospođa Lužin, spuštajući slušalicu. „U redu.“ U tom trenutku se sjetila da je nekoliko puta spomenula ime Valentinov u razgovoru i da je njen muž možda slučajno čuo ako je izašao iz spavaće sobe u hodnik. Srce joj je zastalo i potrčala je provjeriti da li još uvijek spava. Probudio se i pušio u krevetu. „Nećemo nikamo jutros,“ rekla je. „U svakom slučaju, prekasno je. A večeraćemo kod mame. Ostani još malo u krevetu, to je dobro za tebe.“
Čvrsto zatvorivši vrata spavaće sobe i zatim vrata radne sobe, brzo je potražila broj „Veritasa“ u telefonskom imeniku, slušajući da li je Lužin blizu, a zatim pozvala. Ispostavilo se da nije tako lako doći do Valentinova. Tri različite osobe su došle do telefona naizmjenično i odgovarale da će ga odmah dovesti, a zatim ju je operater prekinuo i morala je početi ispočetka. U isto vrijeme pokušavala je govoriti što tiše i bilo je potrebno ponavljati stvari, što je bilo vrlo neugodno. Konačno je umoran, istrošeni glas obavijestio da Valentinov nije tu, ali će se sigurno vratiti do dvanaest i trideset. Zamolila je da mu se prenese da Lužin ne može doći jer je bolestan, da će dugo ostati bolestan i moli da ga više ne uznemiravaju. Vraćajući slušalicu na njeno mjesto, ponovo je slušala, i čuvši samo otkucaje svog srca, zatim je uzdahnula i rekla „uf!“ s neograničenim olakšanjem. Valentinova se riješila.
Hvala Bogu da je bila sama kod telefona. Sada je bilo gotovo. I uskoro će otići. Još je morala nazvati svoju majku i zubara. Ali Valentinov je bio riješen. Kakvo odvratno ime. I na trenutak je postala zamišljena, postigavši tokom tog jednog trenutka, kako se ponekad događa, dugo i ležerno putovanje: krenula je u Lužinovu prošlost, vukući sa sobom Valentinova, vizualizirajući ga, prema njegovom glasu, u naočarama i dugonogog, i dok je putovala kroz maglu tražila je mjesto gdje bi mogla odbaciti skliskog, odvratno vijugavog Valentinova, ali nije mogla naći nijedno jer nije znala gotovo ništa o Lužinovoj mladosti. Probivši se još dalje unazad, u dubinu, prošla je kroz poluspektakularno lječilište sa svojim poluspektakularnim hotelom, gdje je četrnaestogodišnje čudo od djeteta živjelo, i našla se u Lužinovom djetinjstvu, gdje je atmosfera bila nekako svjetlija – ali nije uspjela smjestiti Valentinova ni ovdje. Zatim se vratila sa svojim sve odvratnijim teretom, a ovdje i tamo u magli Lužinove mladosti bila su ostrvca: njegovo odlazak u inostranstvo da igra šah, njegovo kupovanje razglednica u Palermu, njegovo držanje vizitkarte s misterioznim imenom na njoj…
Bila je prisiljena da se vrati kući s naduvenim, trijumfalnim Valentinovom i vrati ga firmi „Veritas“, poput preporučene pošiljke koja je poslana na nepoznatu adresu. Dakle, neka ostane tamo, nepoznat ali nesumnjivo neprijatan, sa svojim strašnim nadimkom ’šahovski otac’.
Na putu do svojih roditelja, hodajući ruku pod ruku s Lužinom duž sunčane, mrazom okovane ulice, rekla je da bi najkasnije za nedjelju dana trebali krenuti na put, a prije toga definitivno trebaju posjetiti zapušteni grob. Zatim je izložila njihov raspored za nedjelju dana – pasoše, zubara, kupovinu, oproštajnu zabavu, i – u petak – posjetu groblju.
(Nastaviće se)
Blog Šah-mat liste 