Autobiografija i partije
1978
Bilo ko je mogao govoriti protiv mene u štampi, pošto je ovo bila akcija koja je bila neophodna vlastima. Ali u SSSR-u nije tako lako naći osobu koja je spremna da radi prljave poslove kao što je ovaj. Tada je Petrosjan, vjerni sluga vlasti, progovorio protiv mene s posebnim uživanjem. Njegov komentar u „Sovjetskom sportu“ bio je naslovljen: „Nesportski, velemajstore!“ Jedan velemajstor, pod okriljem moćnog državnog aparata, koristeći otrovno oružje poluistine, zadao je udarac kolegi velemajstoru, čime je izazvao bujicu mržnje prema njemu od strane slabo informisanih sovjetskih miliona građana.
Nakon Petrosjana, osudila me i Šahovska federacija SSSR-a. Zatim je uslijedilo objavljivanje takozvanih ‘radničkih pisama’ pod istim vrlo podebljanim naslovom „Nesportski, velemajstore“, u Sovjetskom sportu, koji su me žigosali i zahtijevali strogu kaznu. Bilo je i drugih pisama urednicima, u kojima se pisalo da je kampanja progona koja je trenutno organizovana snažno podsjećala na antisemitsku „Aferu doktori“, nastale 1952. godine. Ali ova pisma nisu objavljena. Jedno takvo pismo njegov pisac mi je poslao kod kuće. Uporedio je Petrosjana sa Lisenkom i Timašukom, mračnim herojima ranih pedesetih.
Bila je to teška situacija. Spremali su se da me ‘obrađuju’ i po partijskoj liniji. Popustio sam nagovorima mojih nekoliko preostalih prijatelja i poslao kratko pismo – od 62 riječi – Sovjetskom sportu u kojem sam rekao da žalim zbog svog intervjua, koji sam dao u stanju velike nervne napetosti nakon meča. Za objavljivanje mog izvinjenja na stranicama njegovih novina, glavni urednik Sovjetskog sporta dobio je ukor. Shvatili su koliko je moje ‘priznanje’ bilo neiskreno.
Krajem decembra pozvan sam da se suočim sa komitetom u Moskvi. Nisam otišao. Sledeći Petrosjanov primjer, ležao sam u bolnici dvije sedmice.
Ipak, nisam mogao izbjeći odmazdu. 20. januara, kao odgovor na novi, uporni poziv, stigao sam u Moskvu. U Sportskom komitetu su me obavijestili da ću na godinu dana biti isključen iz tima SSSR-a. ‘Za nezakonito ponašanje’, kako je to formulisano u naredbi. Obavijestili su me da mi je godinu dana zabranjeno pojavljivanje na bilo kakvim međunarodnim događajima u inostranstvu i da će mi biti smanjena mjesečna plata. Vratio sam se u Lenjingrad.
Jedan od mojih prijatelja prikladno je nazvao Lenjingrad „glavnim gradom sovjetskih provincija“. Nekada glavni grad Ruske imperije i najvažniji kulturni centar zemlje, Lenjingrad je izblijedio u sovjetsko doba. Stanovnici i njegove vlasti ne mogu se odvojiti od ideje o značaju grada i neprestano pokušavaju da to pokažu. Ali inteligencija, koja je u prošlosti činila veći dio gradskog stanovništva, nemilosrdno je istrebljena – 1937. godine, kao i prije i poslije. Bilo je nekoliko velikih ‘afera’ koje je izmislio KGB, od kojih nekoliko u poslijeratnim godinama. Eliminisano je progresivno razmišljanje, kao i progresivni lideri na bilo kojoj funkciji. A umjesto onih koji su eliminisani, na njihovo mjesto stavljen je čvršći, ‘lenjinistički’ režim. Došlo je do toga da je, nakon serije čistki, Lenjingrad postao najreakcionarniji grad u zemlji. Ako su odozgo, u Moskvi, ostavili nešto nedovršeno, ili nekome nisu zadali konačni udarac, onda je u Lenjingradu ova greška ispravljena.
Kao dobro poznatom popularizatoru šaha, bila mi je uskraćena mogućnost da pišem šahovske članke, ili da se pojavljujem na televiziji. Moj stan je bio prisluškivan, a prestao sam da primam poštu iz inostranstva, posebno engleske i jugoslovenske časopise. Pet primjeraka knjige Kraljev gambit, koju sam napisao u saradnji sa Zakom, a objavio Batsford’s u Engleskoj, takođe nije uspjelo doći do mene. Glasine, koje je pokrenuo KGB, počele su da se šire u smislu da sam podnio zahtev za izlaznu vizu za Izrael. Kao rezultat toga, stvari su postale teške i za mog sina u školi. Istina, bio je maloljetan i nije morao odgovarati za grijehe svog oca, ali da ne bi otišao sa ocem u Izrael, njegov razredni starješina ga je spriječio, tako da je optužen zbog navodnog lošeg ponašanja i lošeg napredovanja u učenju. Više od dva mjeseca nisam se pojavio ni jedanput – u gradu u kojem nije bilo većeg šahovskog autoriteta ili govornika od mene. U gradu u kojem su me milioni ljudi poznavali i podržavali. Nakon nekoliko mjeseci počeli su mi stizati pozivi, ali u partijskom komitetu su očigledno odmahnuli rukama i rekli: „Dobro, dobro. . .”.
(Nastaviće se)
Blog Šah-mat liste 