Autobiografija i partije
1978
Pozvan sam da razgovaram o tome sa zamjenikom predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a. Sjećam se tog razgovora vrlo dobro. Rekao mi je da je sam J. Kadar tražio da igram u Mađarskoj. Rekao je: „Znate da su 1956. godine sovjetski tenkovi probili rupe na kućama Budimpešte. Izabrani ste da, kako se kaže, zatvorite te rupe – vašom kulturnom saradnjom!“ Ovo je bilo vrlo slikovito izraženo, i tako razumljivo. Ali ja sam bio tvrdoglav i odbio sam. Moje ponašanje je razmatrano na sjednici Šahovske federacije, koja mi je izrekla opomenu i privremeno me spriječila da putujem u inostranstvo.
Tako mi nije bilo dozvoljeno da igram u Jugoslaviji. I vlasti su u suštini postigle ono što su željele, pošto sam na ljeto iste godine poslan na turnir u Mađarsku, u Đulu. Uspio sam da otputujem tamo sa svojom suprugom. Za obične smrtnike takva mogućnost je potpuno isključena, ali za šahovskog igrača ponekad je moguće. Sjećam se priče koju je ispričao Rostropovič. Gilels, koji se pripremao za dugu turneju, poslao je zahtjev ministru kulture, Furtsevoj: „Pošto sam bolestan i potrebna mi je njega, molim da me pošaljete u inostranstvo zajedno sa suprugom.“ Rostropovič, koji je takođe planirao da ide u inostranstvo, čuvši za Gilelsovo pismo, poslao je svoj zahtjev: „Pošto sam potpuno zdrava osoba, molim da me pošaljete u inostranstvo zajedno sa suprugom!“
Turnir u Đuli nije bio veoma jak, a uz to sam imao i dozu sreće. Uspio sam da osvojim 14,5 od 15 poena.
U avgustu je održan međunarodni turnir u Erevanu. Uglavnom, međunarodni turniri u Sovjetskom Savezu su prilično rijetki. Manje šahovske nacije poput Jugoslavije i Španije organizuju šest do osam međunarodnih turnira godišnje, dok najmoćnija šahovska sila rijetko uspjeva da organizuje tri. Kao što je poznato, takav turnir može biti sastavljen od polovine lokalnih igrača, a ostatak stranaca (Sada je to promjenjeno i smanjeno na trećinu stranaca). Uopšte nije lako privući drugu polovinu takmičara u Sovjetski Savez. Sovjetski igrači su jaki, a nagrade slabe. Sa rijetkim izuzecima, nagrade su u lokalnoj valuti, rubljama, a rublje se ne mogu zamijeniti za druge valute. Ako dodamo da je usluga u Sovjetskom Savezu „ni u kom slučaju dobra“, tj. jednostavno loša, onda je jasno da strani šahovski igrač u Sovjetskom Savezu ne može ni zaraditi dovoljno novca, ni dobiti neko zadovoljstvo. Nije slučajnost što igrač koji jednom igra na turniru u SSSR-u rijetko želi da se vrati. Federacije Bugarske, Čehoslovačke i Mađarske, kao da ispunjavaju radnu obavezu, slali su svoje velemajstore u Sovjetski Savez po zahtjevu sovjetskog Saveza. Ali čak i tako, turniri često propadnu zbog nedolaska stranih takmičara.
Međutim, postoje izuzeci. Ono što sigurno možete pronaći u Sovjetskom Savezu je dobar šah, i iz toga se može učiti. I postoje igrači koji zaborave na sve neugodnosti i dolaze u SSSR kao na šahovski kurs. Jedan takav čudan tip je velemajstor Robert Bern. Ako pogledate njegovu liniju uspjeha, vidjećete da mu učešće na međunarodnim turnirima u Moskvi pomaže da povrati svoju najbolju formu.
Ali vratimo se na međunarodni turnir u Erevanu. Nakon mojih pobjeda na prvenstvu SSSR-a, a posebno u Đuli, bio sam jasni favorit, uprkos učešću svjetskog šampiona, Petrosjana. I tako je i bilo.
Igrao sam lako i efikasno, i uskoro sam se odvojio od svojih rivala. Svjetski šampion je imao crne figure protiv mene. Već tada on nije bio igrač kao u godinama 1962-63. Po stupanju na tron, ostavio je šah i odlučio da dopuni svoje obrazovanje. U predvečerje svog meča sa Botvinikom, nije ni imao čak ni svjedočanstvo o završenoj srednjoj školi, dok je krajem 1965. već odbranio svoju disertaciju za titulu kandidata filozofskih nauka. U našoj partiji, Petrosjan je lako izjednačio, ali to je bilo sve, i bez ikakvih posebnih komplikacija završeno je nerješeno. Rezultat turnira bio je da sam osvojio prvo mjesto, dva poena ispred Petrosjana i Štejna. Te godine ponovo sam se sastao sa Petrosjanom. To je bilo na tradicionalnom meču Lenjingrad-Moskva, gdje sam pobijedio oba puta. Ove partije su imale povoljan uticaj na Petrosjana. Shvatio je koliko ozbiljno mora da se pripremi za predstojeći meč sa Spaskim, ali za mene je bilo suprotno. Činilo mi se da sam sada jasno jači od svih ostalih, i da bih lako mogao da osvojim prvo mjesto gdje god da igram. Ali, ustvari, to naravno nije bilo tako, kako sam ubrzo bio primoran da prihvatim.
(Nastaviće se)
Blog Šah-mat liste 