Autobiografija i partije
1978
Takmičari na Zonskom turniru su bili bezgranično ogorčeni. Odlučeno je da se organizuje štrajk i odbije da se igra. Međutim, štrajk je blokiran od strane Spaskog (pod snažnim uticajem Bondarevskog). S obzirom na tako mali broj učesnika, moralo je biti jednoglasno, pa je zbog toga zavjera propala. Šteta!
Sada, znajući za ovaj incident, šahovski čistaoci će moći da naslute zašto je na Međuzonskom turniru u Bielu 1976. godine Kuzmin zamijenjen Smislovom.
Zonski turnir bio je izuzetno jak, i pošto nisam uspio da se plasiram sa prvenstva SSSR-a, osjećao sam se manje sposoban u odnosu na druge takmičare. Za uspjeh na jakom turniru, igrač mora vjerovati u svoju srećnu zvijezdu. Ovdje nisam imao sreće. Prvo sam izgubio od Holmova nakon velikog previda, zatim me Bronštajn brilijantno porazio. Njegov primjer sledio je Štejn, a baš pred kraj, kada mi je bila potrebna pobjeda protiv Spaskog – čak ni pretposlednje kolo nije pomoglo – izgubio sam od njega. Kao rezultat svega, osvojio sam manje od 50%, sa blagom utjehom zbog dvije pobjede nad Gelerom.
U septembru sam učestvovao na jakom turniru u Beogradu. Igrao sam neujednačeno, ali sam podijelio drugo mjesto sa Ivkovom. Prvo mjesto osvojio je Spaski bez ikakvih poteškoća. Mislim da su 1964-65 bile godine najbolje forme Spaskog, i nakon što sam vidio njegovu igru u Beogradu, uopšte me nije iznenadila njegova pobjeda u mečevima kandidata sledeće godine…
Krajem 1964. održano je 32. prvenstvo SSSR-a u Kijevu, gdje sam se obično prilično dobro snalazio. Ovaj put sam nadmašio čak i sebe. Bez poteškoća sam osvojio prvo mjesto, pobjedivši svoje glavne rivale, Bronštajna i Talja. Među jedanaest partija koje sam pobijedio bilo je nekoliko ubjedljivih pobjeda, poput onih protiv Vasjukova, Saharova i Lutikova. Neke od partija riješene su već u fazi otvaranja. Činilo se da sam dostigao zrelost kao šahista. Mogao sam samo da žalim činjenicu što sam igrao prethodno prvenstvo i naknadni Zonski turnir u stanju depresije. U kasnijim intervjuima često bih se prisjećao ovog ciklusa svjetskog prvenstva, i kako se loše završio za mene, s obzirom na to da sam smatrao da bi ovo bilo najpovoljnije vrijeme za borbu za svjetski šampionat. Osim šahovske zrelosti, bio sam i u vrhunskoj takmičarskoj formi.
Tokom deset godina koliko sam bio velemajstor, moj šahovski stil je prošao kroz značajne promjene. Ali ono što su pisali o meni bilo je isto kao i prije. 1960. godine, kada sam prvi put postao prvak SSSR-a, novinar V. Vasiljev me intervjuisao, a zatim napisao članak pod nazivom „Lovčev potez“, koji je postao široko poznat. Rekao sam Vasiljevu da veoma cijenim umjetnost odbrane u šahu, da u tome vidim neobičan oblik romantizma, i da sam za svoje uspjehe uglavnom bio zahvalan svojoj sposobnosti da spašavam teške pozicije. Od tada, do danas, sve to je citirano u brojnim publikacijama. Ali u međuvremenu čovjek, čak i u zreloj dobi, sposoban je da promijeni svoje stavove.
Došlo je vrijeme kada sam shvatio da sposobnost odbrane nije dovoljna za dobrog šahovskog igrača. Ne možete biti zavisni od volje vašeg protivnika, već morate pokušati nametnuti svoju volju nad njim. Shvatio sam da sam ograničavao svoje mogućnosti kao osoba i kao šahovski igrač. Još od detinjstva znao sam kako da se branim, i ništa više. Morao sam ponovo učiti, i donekle sam uspio. Svoje uspjehe u šezdesetim godinama, i svoj rast kao šahovski igrač, pripisujem činjenici da sam naučio kako da se borim za inicijativu i kako da je održim. Čak ni sada ne smatram to svojim jačim stranama, ali sam uspio da razvijem svoj osjećaj za inicijativu u značajnoj mjeri. Moja igra postala je, bez sumnje, raznovrsnija. 1965. godine, ja i Spaski smo bili nazvani jednim od najuniverzalnijih velemajstora na svijetu.
Na ovom šampionatu praktično sam osigurao prvo mjesto tri kola pre kraja. Kao rezultat, ostavio sam Bronštajna, koji je osvojio drugo mjesto, za tri poena.
Tokom ovog šampionata dobio sam poziv da igram na tzv. „Turniru mira“ u Zagrebu, i u televizijskom intervjuu odmah nakon događaja izrazio sam želju da učestvujem na njemu. Ali autoriteti Šahovske federacije su me obavjestili da uskoro, u roku od deset dana, moram da odem u Mađarsku. Svaka normalna osoba može da shvati da je moguće igrati u Mađarskoj u februaru, a u Jugoslaviji u aprilu. Ali u Sovjetskom Savezu prosječnom velemajstoru dozvoljeno je najviše dva međunarodna turnira godišnje, tako da je bilo jasno da ako odem u Mađarsku neću moći da učestvujem na turniru u Jugoslaviji. Ali želio sam da odem u Jugoslaviju, jer je tamo bio planiran jak turnir sa dobrim nagradama. A pošto sam bio šampion SSSR-a, bio sam odlučan da se borim za svoja prava.
(Nastaviće se)
Blog Šah-mat liste 