Viktor Korčnoj-Šah je moj život (21.nastavak)


Autobiografija i partije
1978

Turnir se pokazao kao težak za mene. S obzirom na neujednačenu snagu učesnika, bilo je potrebno pobjeđivati ​​iz partije u partiju, kako bih imao šansu za prvo mjesto. Tropska vrućina i neobični uslovi igranja bili su veoma iscrpljujući. Tokom drugog dijela turnira izgubio sam od jednog od svojih glavnih rivala, Gelera. Zatim sam upao u beznadežnu poziciju protiv Vejda. Imao sam figuru manje, i samo ozbiljna vremenska oskudica mogla je donekle opravdati činjenicu što nisam predao partiju. Ali, u relativno jednostavnoj poziciji, Vejd je nepotrebno komplikovao stvari i pogriješio, dajući svoju kraljicu za figuru, nakon čega sam uspio, uz teškoće, da dobijem završnicu.

Nakon partije pitao sam svog protivnika zašto nije izabrao jednu od nekoliko jednostavnih varijanti za pobjedu koje su mu bile dostupne. „Protiv tebe“, odgovorio je, „želio sam pobjediti najpreciznije.“

Uspio sam da pobijedim i iz druge teške pozicije, protiv Letelijera, i završio sam na prvom mjestu. Pričao sam samo o teškim trenucima kojih se sjećam, ali bilo je i nekoliko dobrih partija. Privremeno žrtvujući kraljicu, pobijedio sam Robača; koristeći tada neobičnu šemu razvoja, pobijedio sam Trifunovića kao crni. Trifunovićeva reputacija kao nepobjedivog majstora remija bila je široko poznata, pa sam nakon turnira poslao svoje bilješke o ovoj partiji u jugoslovenski šahovski časopis, pod naslovom: „Kako pobijediti Trifunovića“.

Osvojivši 16 poena od 21, završio sam pola poena ispred Gelera, Pachmana i Talja. Turnir se pokazao iscrpljujućim. Nepoznata tropska klima, štetno pušenje cigara… Dva mjeseca kasnije, prvi put u životu ozbiljno sam obolio od čira na želucu. Nisam bio u stanju igrati šah, ali bio sam obavezan da igram na 31. prvenstvu SSSR-a, koje je trebalo da bude zonsko prvenstvo svjetskog šampionata. Tokom turnira morao sam uzimati lijekove i sedative. Nisam igrao sjajno, ali bolje nego što sam se plašio, i uspio sam pobijediti u nekoliko suptilnih partija, posebno protiv Suetina i Polugajevskog. Sa još dva kola do kraja, moje šanse da završim među pobjednicima bile su prilično dobre: sve što mi je trebalo bilo je još 1,5 poen. Ali, prvi put u životu potpuno sam se slomio na kraju i izgubio obe partije. Na kraju, bolest je uzela danak.

Nakon Prvenstva, organizovan je poseban Zonski turnir kao kvalifikacioni događaj za Međuzonski turnir. Trebalo je da u sastavu bude šest najbolje plasiranih sa Šampionata, plus dva lično pozvana igrača (na osnovu prethodnih uspjeha). Sedmi učesnik koji je imenovan bio je Smislov, koji nije učestvovao u Prvenstvu (zbog njega je cijeli ovaj sistem i osmišljen), a za osmog je Šahovski savez nominovao mene. Doslovno nekoliko dana prije početka turnira došlo je do iznenađujućeg preokreta. Smislov je podnio zahtjev Savezu tražeći da mu se dozvoli da ima jedno od četiri kvalifikaciona mjesta za SSSR i direktno uđe na Međuzonski turnir. Savez je odbio njegov zahtjev.

Zatim se obratio svojim prijateljima koji imaju pristup Vladi i vodećim organima Partije. Odande – odozgo – stigla je naredba koju je bezuslovno prihvatio Savez za sport SSSR-a, a načelnik Šahovskog saveza (tada Rodionov) je bio opomenut. Iz ovog incidenta čitalac može steći predstavu o birokratskoj hijerarhiji rukovodilaca sporta, posebno šaha. Šahovska federacija SSSR-a, javni organ sa pravom savjetodavnog glasa, kontrolisana je od strane Saveza za sport SSSR-a. Nadzor nad aktivnostima Saveza za sport obavljaju odgovarajuća odjeljenja u Centralnom komitetu Komunističke partije. Još više, u Politbirou Centralnog komiteta Komunističke partije postoji čovjek koji je odgovoran za sport, uključujući i šah. Tada je taj čovjek bio sadašnji ministar kulture (svrgnut sa Olimpa na običnog smrtnika!) Demičev. Očigledno je on obratio pažnju na Smislovljev poziv i odmah odlučio u korist kapricioznog velemajstora.

(Nastaviće se)