Autobiografija i partije
1978
Užasne 1941. godine dočekao sam svoj deseti rođendan.
Djeca iz lenjingradskih škola su evakuisana od strane vlade u duboko u našoj zemlji, a moj otac je tu ideju podržao. Krenuo sam sa svojim kolegama iz razreda ‘na evakuaciju’ kako se to tada nazivalo. U zbrci zbog izbijanja rata, imao sam neobično putovanje. Naša škola je bila zadržana negdje dugo vremena 300 kilometara od Lenjingrada. Moja majka koju sam viđao povremeno se uzbunila kada je saznala da smo bili zadržani. Čuvši da su neki specijalni školski vozovi bili bombardirana na putu, pojurila je da me spasi, i vratila me sa sobom. Izgubili smo svu imovinu na putu kada je bombardovana jedna od stanica, nekako smo se vratili u Lenjingrad, gdje sam proveo čitave ratne godine.
Početkom rata uveden je sistem racionalizacije. Svakim narednim mjesecom obroci su se sve više smanjivali, sve dok nisu dostigli nivo koji je onemogućio aktivan život. Da nije bilo smrti mojih rođaka – od gladi i oskudice – sumnjam da bih uspio da preživim. Živio sam u ogromnom trinaestosobnom zajedničkom stanu, gdje je jedanaest porodica bilo stisnuto zajedno. Moji prvi koraci, a onda i moje prve vožnje biciklom, bile su u ogromnom hodniku od pedeset metara koji spojio stanare. Kada je počeo rat, stan je počeo da se prazni. Neki su otišli, a ostali su počeli da umiru jedan po jedan od gladi. Moj otac je poslan na front početkom novembra 1941. i, kako sam kasnije saznao, poginuo u jednoj od prvih bitaka, na obalama Ladoškog jezera. Moj ujak je nestao još prije, i o njegovoj sudbini ne znam ništa. Onda sam za par mjeseci doživio sahranju moje bake i njenog brata. Naš komšija i ja bi umotali leš u čaršav, legli ga na sanke i vukli desno preko grada do groblja.
Ali karte za hranu preminulih su ostale – do kraja mjeseca, a ponekad i po mjesec dana nakon toga. Mrtvi su pružili ruku pomoći živima!
Pomogla mi je i maćeha. S vremena na vrijeme ona je uspjela da me odvede u svoju fabriku, gdje bi me hranila začinjenim kolačima i pecivima. Sam đavo zna od čega su bile napravljene, nije bilo običnog brašna, ali su ipak bili prilično velike.
Usprkos tome, krajem 1942. morao sam da odem u bolnicu na pateći od distrofije.
Najteži dani blokade bili su tokom zime godine 1941-42. Bilo je hladno, nije bilo drva za loženje peći vodovod i kanalizacija nisu radili, a vozovi nisu funkcion
isali. U jednom trenutku -u januaru i februaru – čak ni novine nisu izašle. Radila je lenjingradska radio stanica povremeno. Sjećam se kako sam krenuo u Nevu noseći dvije kante, kako bih s mukom dospio do vode u rupama leda, koje su se smrznule po rubovima, a zatim i punim kantama hodao kilometar i po nazad kući. Išao sam u radnje po namirnice, a ponekad bi me baka slala na pijacu da zamjenim hljeb za ogrjev za naše male domaći šporet.
Kada mi je baka umrla, potpuno sam se smjestio u kući moje maćehe. Počevši od jeseni 1942. godine škole su odjednom ponovo počele da funkcionišu, a u septembru sam ponovo krenuo u peti razred. Nisam baš dobro učio, jer sam bio nedovoljno pažljiv, ali s druge strane bio sam ambiciozan, i ako sam sebi postavio neki zadatak, onda sam to i ostvario.
*2 *
Samo šah
Krajem 1943. počinje ratna situacija kod Lenjingrada da se poboljšava. Blokada je konačno probijena. Obavještenja su se pojavila u školama, apelujući da se upišemo u Dvorce pionira.
U ovom trenutku to bih trebao objasniti- širom Sovjetskog Saveza postojala je mreža omladinskih klubova — mjesta gdje mogu đaci da razvijaju svoje talente, bilo da su sportski, muzički, umjetnički ili jednostavno
orijentisan na rad. Oni su usko povezani sa školama i pod kontrolom su, kao i škole, od strane Ministarstva prosvete. To je bilo besplatno za djecu koja pohađaju ove klubove. Nivo plate
za nastavnike je izuzetno nizak – mnogo niži od prosječnog nivoa plata u zemlji. Zato je standard nastave u njima takođe veoma nizak.
Najbolji nastavnici i najbolji učenici imali su tendenciju da se okupljaju u centralnom klubu grada ili regije. Oni se obično nazivaju ‘Dvorci pionira’. Tako u Lenjingradu postoji petnaest klubova, po jedan za svaki region grada, ali samo jedan ‘Dvorac pionira’.
Čitav ovaj sistem je ponos sovjetske države. Sama ideja jeste vrijedna za proučavanje. Po mom mišljenju, što je država siromašnija i njeni stanovnici, veća je potreba za takvim slobodnim sistemom obrazovanja djece, kako bi se izbjegla potpuna degradacija.
I tako smo se moj prijatelj i ja, oboje šahisti, upisali u šahovski klub u Dvorcu pionira.
(Nastaviće se)
Blog Šah-mat liste 