Autobiografija i partije
1978
* 1 *
Godine djetinjstva
U živopisnim ulicama grada Palma de Majorke, jednom sam upoznao čovjeka koji je odlično govorio ruski, sa gospodskim, aristokratskim akcentom. Kada sam ga upoznao, ubrzo sam saznao da on može da prati svoju genealošku liniju do šesnaestog vijeka – on je računao da je jedan od njegovih predaka bio Andrej Staricki, koji je podigao pobunu protiv Ivana Groznog. Takvom čovjeku treba zavidjeti. Oslanjajući se na svoje pretke, čovjek stiče samopouzdanje, i ponos na sebe, i njegova odgovornost prema njima se izražava u potrebi za asimilacijom kulture čovječanstva.
U naše vrijeme, kada se ratovi smjenjuju s revolucijama, malo ko se može pohvaliti dubokom genealoškom prošlosti. Ja sam posebno nesretan; nisam upoznao čak ni moje djedove. Jedan od njih, čuo sam, bio je plemić ukrajinskog porijekla, drugi je čitav život proveo u malom jevrejskom grad u blizini Kijeva. Imao sam samo baku, Poljakinju po nacionalnosti i sa njom sam proveo prvih deset godina svog života.
Rođen sam 1931. godine, tokom prvog Staljinovog petogodišnjeg plana. Moji roditelji su bili siromašni, ali u tome nije bilo ničeg neobičnog: pored toga u to vrijeme su bile česte čistke, a posebna pažnja je bila posvećena na čišćenje novčanika stanovništva – sa ciljem, naravno, da postizanje istinske jednakosti za sve ljude. U tom pogledu vlasti su bile vrlo uspješne: uoči rata bilo je desetine miliona ljudi koji žive u siromaštvu.
Stvari za mene nisu bile lake. Moja majka je bila žena ekscentričnog karaktera, i naša porodica se prilično brzo raspala. Bila je veoma siromašna, i ubrzo joj je postalo nemoguće da me hrani i podiže pa me je predala mom ocu i njegovom domaćinstvu. Moja majka je bila pijanistkinja i završila je kurs na Konzervatorijumu, ali njeno siromaštvo me je zaprepastilo: za decenije njenog radnog vijeka nije mogla nabaviti normalan namještaj. Njena soba nije sadržavala ništa osim najosnovnijih stvari – krevet, stolicu, tabure, ormar i komad ogledala. Čitav život je koristila iznajmljen klavir. Kasnije, u desetinama prilika, čuo sam s njenih usana događaj koji je postao tragedija njenog života – nije imala čime da me hrani, i bila je primorana da me preda drugima.
Završio sam sa očevim rođacima. Oni su poticali od poljskih plemića, i ranije su bili bogati, ali novi režim je uspio da sve učini jednakim pred Bogom i Staljinom.
Međutim, sjećam se starog namještaja, lijepih knjiga i razgovora koji se doticao drugih pitanja osim onog kako prehraniti porodicu tokom narednih mjeseci. Kršten sam kao katolik, i moja baka se pobrinula da se pridržavam prihvaćenih običaja.
Moj otac je bio nastavnik ruskog jezika i književnosti, a takođe je bio inžinjer za rashladne uređaje i radio je u fabric slatkiša. Tamo, u fabrici, upoznao je ženu koja je je kasnije postala njegova žena i moja maćeha, a nakon njegove smrti nastavila je (kao i do danas) da se brine o meni kao da sam njen rođeni sin.
Moj otac je ozbiljno razmišljao o mom obrazovanju, i iako je kod kuće svaka kopejka morala da se prebroji, pošto nije bilo ušteđevine ili bilo čega na pretek, našao je mogućnost da angažuje nastavnika da mi drži časove njemačkog kod kuće, istovremeno kada sam krenuo prvu godinu učenja u školi.
Naučio sam da igram šah negdje oko šeste godine. Otac me naučio šah, i ja sam uživao da igram sa njim, sa njegovim bratom, i sa svim članovima familije. Osjetili su moju potrebu da igram, i sjećam se da mi je ujak rekao: ‘Ako ne govoriš poljski, onda neću da igram šah s tobom!’ Ali još nije bilo ozbiljnijeg interesovanja, nismo imali ni jednu šahovsku knjigu. Pratili smo određene događaje, a ponekad bismo u dječjem časopisu našli neku šahovsku sekciju sa partijom. To je bilo sve.
Zainteresovao sam se za šah mnogo kasnije, u adolescenciji, pred kraj rata.
-Nastaviće se-
Blog Šah-mat liste 