Štefan Cvajg: Novela o šahu (6.nastavak)


Zabavljalo me je da posmatram koliko sam duboko povredio Mak Konorovu sujetu tom bezazlenom rečju ,“trećerazredni igrači“. Ali pošto je bio spreman da plati ovo skupo zadovoljstvo, nisam imao razloga da se bunim zbog njegove neumesne taštine, utoliko pre što mi je ona omogućavala da se najzad upoznam sa mojim kuriozumom. O predstojećem događaju odmah smo obavestili četvoricu- -petoricu gospode koji su se deklarisali kao šahisti i, kako bi nam prolaznici što manje smetali, unapred smo za sutrašnji meč rezervisali ne samo naš nego i susedne stolove.

Sutradan u ugovoreni čas naša mala grupa pojavila se u punom sastavu. Mesto nasuprot majstoru dodeljeno je, razume se, Mak Konoru, koji je svoju nervozu pokušavao da savlada paleći jednu debelu cigaru za drugom i pogledajući svaki čas na sat. Svetski prvak pustio nas je da ga čekamo dobrih deset minuta — s obzirom na ono što mi je pričao moj prijatelj, drugo nisam ni očekivao — ali je zahvaljujući tome njegov dolazak ostavio, naravno, još veći utisak. Prišao je stolu mirno i opušteno. Nije se predstavio —“Vi znate ko sam ja, a ko ste vi, nimalo me ne interesuje“, kao da je govorilo ovo neučtivo ponašanje — počeo je stručnjački suvo da daje konkretna uputstva. Pošto na brodu nema raspoloživih šahovskih tabli, simultana partija nije moguća, te on predlaže da mi svi zajedno igramo protiv njega. Posle svakog poteza on će se, da ne bi ometao naša savetovanja, povlačiti za neki drugi sto, na kraju prostorije. Čim napravimo protivpotez, treba kašikom da lupnemo o čašu, pošto, na žalost, nemamo na raspolaganju stono zvono. Kao maksimalno vreme za razmišljanje on predlaže deset minuta, ukoliko mi ne želimo da bude drugačije. Mi smo, naravno, kao plašljivi đačići pristajali na svaki njegov predlog. Pri izboru boja Čentoviću je pripala crna: i ne sedajući, povukao je prvi potez i odmah se uputio za onaj predloženi drugi sto, gde je, nehajno naslonjen, uzeo da prelistava neki ilustrovani časopis.

Nema mnogo smisla opisivati ovu partiju. Ona se, razume se, završila kako se i morala završiti: našim totalnim porazom, i to već u dvadeset četvrtom potezu. Nije, dabome, bilo nikakvo čudo što je jedan svetski prvak bez po muke sredio šačicu osrednjih ili slabih šahista; na nas je, zapravo, mučno delovala samo prepotencija s kojom nam je Čentović to davao na znanje. Pogledao bi na tablu samo letimično, nas same ne bi ni udostojio pogleda, kao da i nismo ništa drugo dc mrtve drvene figure; njegov nestrpljivi gest nehotično je podsećao na gest čoveka koji, okrećući oči, baca otpatke šugavom psu.

Da je bio istančaniji, mogao nam je, mislim, ukazati na greške ili nas ohrabriti ljubaznom rečju. Ali ovaj šahovski automat ni po završetku partije nije izgovorio nijedno ljudsko slovo, nego je, rekavši ,,mat“, nepokretno čekao za stolom, da vidi želimo li da igramo i drugu partiju. Ja sam već ustao; bez reči, kao što se čovek obično oseća kad se suoči s obrazom debelim kao đon, hteo sam da makar tim gestom objavim da završetkom ovog dolarskog biznisa prestaje, bar što se mene tiče, i svako dalje zadovoljstvo našeg poznanstva, kad, na svoj bes, čuh kako Mak Konor pored mene promuklim glasom kaže: ,,Revanš!“

Njegov izazivački ton direktno me je uplašio; Mak Konor je u tom trenutku pre ostavljao utisak boksera koji samo što nije zamahnuo pesnicom nego ljubaznog džentlmena. Da li zbog neprijatnog Čentovićevog ophođenja, ili samo zbog patološki osetljive taštine — tek, Mak Konor se sav izmenio. Crven u licu sve do korena kose, s nozdrvama napetim od unutrašnjeg pritiska, vidno se oznojio, a jedna bora oštro se protegla od ogorčenih usana sve do borbeno isturene brade. U njegovim očima uznemireno sam primetio ono svetlucanje neukrotive strasti kakva ljude obično hvata samo za kockarskim stolom, kad po šesti-sedmi put, dok oni stalno udvostručavaju ulog, izlazi pogrešna boja. U tom trenuiku sam znao da ovaj fanatični častoljubac neće prestajati da, s istim ili dvostrukim ulogom, igra protiv Čentovića sve dok ne dobije bar jednu partiju, makar ga to stajalo čitave njegove imovine. Ako bi Čentović istrajao, našao bi u Mak Konoru zlatni rudnik iz koga bi do Buenos Airesa mogao iskopati nekoliko hiljada dolara.

Čentović se ne pomeri. ,,Molim“, odgovori učtivo. ,,Gospoda sada igraju crnim figurama.“ Druga partija nije pružila nimalo izmenjenu sliku, osim utoliko što je naš krug zahvaljujući nekolicini novodošavših radoznalaca postao ne samo veći nego i življi. Mak Konor je gledao u tablu tako ukočeno kao da svojom željom da pobedi hoće da magnetizuje figure; osećao sam da bi oduševljeno žrtvovao i hiljadu dolara samo da može svom ledenom protivniku da baci u lice jedno pobedonosno „mat!“ Začudo, nešto od njegovog zagriženog uzbuđenja neprimetno je prešlo i na nas. O svakom pojedinačnom potezu diskutovali smo neuporedivo strasnije nego pre, zaustavljali smo jedan drugog u poslednjem trenutku pre nego što se složimo da Čentoviću damo znak da dođe za sto. Malo-pomalo, stigli smo do sedamnaestog poteza; na naše iznenađenje, situacija je, začudo, bila veoma povoljna, jer nam je pošlo za rukom da pešaka pomerimo sa linije c na pretposlednje polje c2; trebalo je samo da dođemo do c1, pa da izvučemo novu damu. Gledali smo ovu sasvim očiglednu šansu i nije nam bilo baš lako pri duši; svi smo podozrevali da nam je tu prednost, koju smo prividno sami izborili, po svoj prilici, kao neku vrstu udice, podmetnuo Čentović; on je ipak morao sagledati situaciju mnogo dalekosežnije.

(Nastaviće se)