Volio bih znati odgovor na sljedeće pitanje – da li igranje šaha do kraja života vodi ljude u ludilo (neki od poznatih igrača završili su u duševnoj bolnici )? Ako je to tako, što je onda uzrok tome? Da li je uzrok neispunjena očekivanja (ne mogu svi pobijediti u šahu, pretpostavljam da je samo 1 posto igrača koji se bave šahom pobjednici ostali su samo obični ili slabi igrači stoga su gubitnici). Evo 3 primjera kako su nažalost istaknuti igrači završili u duševnoj bolnici. Prvi primjer je bio prvi hrvatski majstor Alexander Witter (rođen u Sisku, Hrvatska pa Austro Ugarska), koliko vidim u dobi od 42 godine završio je u duševnoj bolnici i na kraju su rekli da je počinio samoubojstvo. Uspio je pobijediti oba svjetskog prvaka Wilhelma Steinitza i onda igrača broj 2 u svijetu Mihaila Chigorina.
Meksički velemajstor Carlos Repetto, pobijedio je svjetskog prvaka Emanuela Laskera u poznatoj partiji sa žrtvom dame. Rano je završio svoju karijeru nakon što je doživio nervni slom.
Akiba Rubinstein – u svom najboljem periodu broj 2 na svijetu. Nažalost, posljednjih 29 godina života završio je uz zurenje u zid Psihijatrijske klinike. Dakle, nemam odgovor na ovo pitanje. Ili možda živimo u ludom svijetu punom prepreka i nepravde pa da ne bismo poludjeli gotovo je nemoguće? Hrana za razmišljanje.
velemajstor Bogdan Lalić
Blog Šah-mat liste 