Velemajstor Milan Draško: Veležov osunčani šarm (peti nastavak)


Opet plamti nadahnuće!

„Povijest srca jedina je autentična ljudska povijest. Sve drugo su historije civilizacija, naroda, plemena i njihovih ideja, pa u njima ne možeš pronaći žive prijatelje, rodbinu, zaboravljena lica s televizijskih ekrana, mrtve češke turiste, ostarjele galebove s makarske rivijere i Mostarce koji govore kao da se rugaju cijelom svijetu. Njih srce zna nakon što ih glava zaboravi, kao što srce zna Jugoslaviju, tu riječ koja tebi već znači nešto deseto, nešto kao gorki badem koji ti je gorak, ali srcu eto nije i nikad neće biti“(Miljenko Jergović-Historijska čitanka 1).

Kroz koprenu vremena vidim momčića koji pobjeđuje sve protivnike na Pionirskom prvenstvu Bosne i Hercegovine u šahu, 1977. godine. Pozornica u neumskom hotelu „Sunce“, dvadeset koraka od mora. Jedna dilema kvari slavlje; hoćemo li stići na utakmicu Velež-Zvezda? Veležove utakmice bile su vatromet fudbalske romantike! Publika uvijek vesela, muzikalna i duhovita. Otišli smo na stadion pod Bijelim brijegom odmah nakon turnira i uljepšali davni proljetni dan. Sedamdesete godine danas izgledaju  kao daleka, egzotična obala, na kojoj caruju smijeh, radost i ljubav. Činilo se da smo pronašli eliksir sreće koju ništa ne može pomutiti.  

Balašević je 1987. pjevao „Samo da rata ne bude“, naslutivši veliki talas patnje, tuge i nostalgije, koji će preplaviti dobre duše. Rat je ugasio naše nade i vjeru u ljubav, iznad svih podjela i razlika. Beskrajno obožavani fudbal pomalo gubi draž, nema više rahatluka iz onih vremena. Velež je strpljivo tražio svoj put u poslijeratnim godinama, suočen sa velikim nepravdama i iskušenjima. Trenuci kada izgleda da su sve lađe potonule i buđenje iz ružnog sna. Kako je lijepo opet poletjeti visoko! Velež prevazilazi krizu i osvaja 3. mjesto u Premijer ligi Bosne i Hercegovine 2020/21. Poslije 33 godine izlazi na evropsku scenu (Konferencijska liga). Spektakl na Grbavici, 8. jul 2021.  Igra se na Željinom stadionu, jer Veležov, u Vrapčićima, sjeverno od Mostara, ne ispunjava evropske standarde. Divna atmosfera, eksplozija navijačkog oduševljenja!

„Četrdeset minuta, bez predaha, punim glasom ponavljati ne istu pjesmu, nego njena četiri refrenska stiha, nekome može zvučati, u najmanju ruku, jako nemaštovito ili pak, da budemo malo skloniji logici, kao čisti debilizam, osim ako taj neko nije trideset tri godine čekao da zaigra u Evropi, preživjevši, u međuvremenu, pravi pakao u svom navijačkom životu: od progona voljenog kluba sa svoga stadiona do dvodecenijske mužnje krvi od strane vlastitih vampira. U tom slučaju, to je najljepših četrdeset minuta u vašem navijačkom životu, a ako je vjerovati onim najvatrenijim Veležovcima, u životu uopće.

‘Kako je dobro vidjeti te opet / Staviti ruke na tvoja ramena / Kao nekad poljubi me nježno / Za ona, dobra, dobra, dobra stara vremena’.

Ima nešto duboko Veležovo u toj pjesmi ili je barem bilo te osme julske noći, 2021. Kao da ju je napisao sam Mišo Marić, a ukomponavao niko drugi do Kemal Monteno. I koga je onda, recite vi meni, uz takvu pjesmu i suze radosnice, bilo briga za rezultat“? Iz nadahnutog teksta književnika Elvedina Nezirovića:“Za dobra stara vremena“ (Tačno.net, 26. 6. 2022).

Velež je te večeri pobijedio FC Coleraine iz Sjeverne Irske 2:1. I u revanšu je slavio (1:0). Sljedeći protivnik je trofejni atinski AEK. Dramatičan dvomeč završava trijumfom Rođenih, poslije izvođenja penala. U trećem kolu isprečio se švedski IF Elfsborg (1:1 i 1:4). Velež osvaja Kup Bosne i Hercegovine 19. maja 2022! Utakmica sa Sarajevom završava bez golova. Velež je pobjednik nakon boljeg izvođenja penala. „Osmijeh se vratio u grad“, kao u pjesmi Balaševića. Planirana je velika rekonstrukcija stadiona, biće uskoro „ko bombona.“

Koliko je samo ljepote i radosti iznjedrio Velež! Kažu da je Sula ponekad znao povesti igrače na terasu iznad svlačionice da ih dodatno motiviše uoči utakmice.“Pogledajte naše navijače, oni nisu došli radi mene, već zbog vas. Igrajte svoju igru i pružite im zadovoljstvo“! Igrali su majstorski, i sa jednim posebnim, „osunčanim šarmom“.

Mojoj generaciji najdraža je fantastična ekipa koju je obilježio trio BMV.

Pročitah nedavno sjajan tekst Miše Marića na portalu Tačno.net.

„Molio me polovinom 70-tih Sa drugar, čudesno fini novinar, humorista, rasni literata i takav čovjek Enko Mehmedbašić da mu dogovorim intervju sa dr. Papom kad svrati u Mostar. Dođe Papo, domaći i strani akademik, general, načelnik VMA, ponajbolje Yu klinike i jedan od tri najuglednija kardio hirurga na planeti a Mostarac više od svega, dogovorim. Nađemo ga kod Heroja, Mehe Trbonje, gosti ih dobra Raska lozom i slatkom od smokava dok čekaju prenos tekme iz Zagreba, igra Velež sa Dinamom. Enko koristi vrijeme, bilježi. Pita:

– Vi ste ljekar, uvijek ste blizu života i blizu umiranja, bojite li se vi smrti?

Papo odgovara na prvu:

– Ničeg se ja u životu ne bojim, mene je samo strah da Velež ne izgubi! („Bilo je više od igre“).

Gledam snimak iz 1986. godine. Željko Samardžić pjeva Veležovu himnu „Rođeni“, „rođeni“, pred punim stadionom. Tekst himne napisao je Mišo Marić, a komponovao Kemal Monteno.

„Mi smo raja iz Mostara,

sve nas ista ljubav spaja“.

Kako prisno zvuči skandiranje „rođeni, rođeni“, dok traje još jedna nezaboravna akcija. Nije presudno hoće li završiti golom ili ne, najvažnije je darivati navijačima radost i ljepotu!   

„Nema sumnje, Velež je obojio jedno vrijeme osobenim šarmom i fudbalskom romantikom. „Rane sedamdesete, to što igraju „rođeni“ više nije fudbal, čak ni nogomet, nego fantazija, interplanetarna utopija, primijenjena umjetnost“ (Ozren Kebo, „Rođeni za vječnost“).  

(Kraj)