Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (22.nastavak)


ŽIVA LEGENDA

O Obradu (Manojloviću), doajenu hercegnovskog šaha i saveznom sudiji, mogla bi se napisati knjiga, pogotovo anegdota. Meni je s njim uvijek bio „ugođaj“, naročito poslije jednog turnira u Herceg Novom. Zaboravio sam detalje, ali se sjećam da je bio neki ozbiljan susret, jer su prisutne pozdravili gradonačelnik, predsjednik Saveza i Bonja. Potom sudija Obrad uze „propozicije“, malo se nakašlja i reče: „Prije nego pročitam pravilnik, želim da dam ispravku prethodnim govornicima. Zaboravili su da pozdrave živu legendu šaha, g. Maksima Lutovca“. Čuvši to, dok sam, kriomice, s Marinom igrao cug, upitah ga: „Znaš li ti s kim igraš?“ „Znam“, reče on, „s legendom!“

ISPRAVKA

Intemacionalni majstor Vladimir Vujošević je, uz desetak minijatura, poslao autoru ove knjige dvije ispravke.

U prvoj je ukazao da je njegovo ime izostavljeno iz plasmana „Turnira šampiona“ u Baru, 2001, u knjizi „Cmo bijela polja Crne Gore“, strana 43. Ne samo da je učestvovao na tom prvom (za sada jedinom) turniru crnogorskih prvaka, već je na njemu zauzeo sjajno treće mjesto sa 6 poena, ispred B.Kalezića i N.Nikčevića, takođe sa 6 i iza pobjednika D.Blagojevića i Đ.Konjevića, sa 6,5 poena.

Razumijemo Vladovu reakciju i osjećanje, jer je, u veoma obimnoj knjizi „Velika rokada“, M.Lutovcu izostavljen, ne samo plasman, već i tabela čitavog turnira na kome je pobijedio.

No, greške i previdi su sastavni dio pisanja, štampanja i šaha. I sam Vlado traži, u drugoj ispravci, korekciju naslova u partiji sa Horvatom. Uz izvinjenje Vladu, osjećamo izvjesnu radost: „Ipak se čita“!

CRNOGORAC — svjetski prvak

Na slobodnom danu, jednog davnog prvenstva, ćaskali učesnici o crnogorskom šahu. Uglavnom, bez uslova nema napretka i uspjeha, ne može se rvati sa jačima. Neočekivano, razgovor prekide Momčilo Vuković, inače po prirodi skeptik: „Ipak, Crnogorac može biti prvak svijeta“. Svi ga u čudu i upitno pogledaše. „Ne šalim se. Kad bi spojili najbolje osobine naših igrača, bio bi to svjetski prvak. Od Minića uzmemo znanje teorije, od Ivanovića invenciju i napad, od Đoka (Đurovića) lovački par, od Ljuba (Živkovića) i Bajovića odbranu, od Lutovca topovske završnice, od…“, a pošto se nabrajanje oduži, višestruki prvak Momčilo Ćetković nestrpljivo upade: „Od mene, a šta bi od mene uzeo?“ „Ime, opali Vuković iz cuga. „Zamisli kako bi to lijepo zvučalo: Momčilo Ćetković – prvak svijeta.“

MILENKOVI PREVIDI

Milenko Ratković iz Rapa kod Bara, kojeg on izgovara kao da je iz Vitlejema, ličnost je enciklopedijskog profila: novinar, kulturolog, književnik, šahista. Učestvovao je na sedam seniorskih prvenstava koje je obogatio zanimljivim taktičkim udarima i kombinacijama. I danas, kad mu banu gosti, otvara šahovsku tablu i u blic partijama tuče mnogo mlađe partnere. Ali mu se, više puta, desilo da slabo kombinuje van table.

Jedne davne godine kolega — novinar mu je ponudio odličan grombi kaput (modni hit tog vremena) i to jeftino. Milenko se sjeti svog šahovskog prijatelja i partnera, siromašnog Milorada Vučinića i predloži mu da pozajmi 5000 dinara i iskoristi povoljnu priliku. Da skratim, Milorad je nabavio pare, ali je prodavac tražio još jednu hiljadu pa da mu da kaput. Milorad mu da 5000, ali kad sjutra dođe u redakciju, od prodavca kaputa, ni traga ni glasa.

Milenko je, pošto je nehotice doprinio toj prevari, odlučio da nadoknadi štetu svom drugu organizacijom kviza znanja u kome će Milorad odgovarati na pitanja o šahu. Taj kviz i malerozni Milorad su poenta ove priče. Milenko mu je unaprijed dao odgovore na prva četiri pitanja, a svako se vrednovalo duplo: dvije, pa četiri hiljade itd., i upozorio Milorada da odustane od petog pitanja. Rečeno — učinjeno.

Milorad, u prepunoj bašti hotela „Radovče“, odgovara kao iz puške, uz aplauze publike, a suma raste li, raste.

„Idete li dalje?“, upita ga Milenko prije petog pitanja, ujedno mu skrećući pažnju na dogovor.

„Idem!“ reče zaneseni Milorad.

„Jeste li sigumi?“, opet će Milenko, ali Milorada ništa nije moglo zaustaviti. Peto pitanje je za njega bilo teško (i nepoznato) i sa njim je odlepršalo 16000 već dobijenih dinara, kao što je ispario i grombi kaput.

U obije operacije Milenko je imao dobre namjere, ali tada još nije znao za narodnu mudrost: „Ne čini dobro, da te jad ne nađe“.

Ali, Milenko je znao da napravi i čisto šahovske previde, kao u anegdoti koja slijedi.

(Nastaviće se)