Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (20.nastavak)


TALJEV AUTOGRAM

„Skadarlija“ je bila omiljeno sastajalište boema, umjetnika, ali i šahovskih asova. Jedno veče u njoj su se našli Gliga (Svetozar Gligorić), Miša (Mihailo Talj), Bonja (Božidar Ivanović), Velimirko (Draško Velimirović), okruženi vjemim fanovima, i uživali u muzici, pjesmama a la Divna Kostić i razgovaraju, kad primijetiše da neki čovjek fiksira Talja. Svi ga pogledaše i opaziše kako sjedi za susjednim stolom, drži blokče u ruci i nešto skicira. „Pustimo čudaka“ prećutno se saglasiše, i nastaviše da uživaju u skadarlijskoj noći. Poslije izvjesnog vremena onaj čova priđe Talju i dade mu list iz bloka. Svi se nagnuše oko njega i vidješe sjajan Taljev portret. „Nu, čto eta?“, upita Miša slikara. Ovaj, malo zbunjen, reče: „100 DM!“ Talj ga, sa onim njegovim crnim očima i hitrim osmjehom, pogleda: „Padaždi“, reče mu, pa se brzopotpisa ispod portreta i reče: „Sada vrijedi 500 DM!“.

Zbunjeni autor portreta nije znao šta će sa crtežom, a ni sa sobom.

ČUDNA PRESUDA

Na jednom vikend turiniru „Partizana“ u Domu JNA, 80-ih godina, više sam pazio nemirnog sinčića koji mi se stalno gubio iz vida, nego igru, ali me „karta išla“.

U finišu sam, u partiji s N. Pantošem, došao u mrtvu remi poziciju: Bijeli — Kg4, h4, Ta1 ; Crni — Kg6, Tb2, i povukao u cajtnotu, prema pravilima tog vremena, još osam poteza. Poslije pada moje zastavice na satu, Pantoš je nadao galamu i zatražio poen, zbog čega se stvorila poprilična gužva. S jedne strane su bili moj partner, nekoliko njegovih prijatelja i šahovski majstor Dragoslav Andrić, koji je doslovce rekao: „Lutovac, gubiš, jer možeš kraljem da odeš sa h8 na a8!“, a s druge studenti — mladi lavovi crnogorskog šaha, koji su me pogledom pitali: „Da ih bijemo?“. Međunarodni sudija Sveto Anđelković, zvani Nos, ipak mi je upisao nulu, a na moje pitanje: „Zašto?“, samo je slijegao ramenima.

Drugi čin bio je još zanimljiviji. U sljedećem kolu Kaisa me, da bi se našalila, usmjerila na Andrića. Branio se ćuteći, samo je, u jednom trenutku, uzviknuo: „Nema mi topa“, i stvarno, nije bilo topa na a8. Pogledao sam po sali i vidio sina kako visi na prozoru trećeg sprata, svukao ga s njega, i iz ruke mu izvadio crnog topa! Izgleda da je i on htio da se osveti Andriću za prethodni incident. Vrativši se, neprimjetno sam topa stavio među ostale figure, a Andrić, ni tokom partije ni poslije nje, nije ni pisnuo! Valjda je i sam došao do nekog zaključka.

Zašto poslije toliko vremena pišem o ovom banalnom događaju? Dragoslav Andrić je uplitanjem u spor bacio sjenku na svoje sjajno djelo „Igra miliona“ koje mi je dugo vremena bilo drago štivo. Poslije tog događaja nijesam uživao u njegovim prevodima Ogdena Neša, kao ranije. No, možda, to renomirani pisac i prevodilac ne bi uradio da ga nije natjerao veliki dijagnostičar ljudske prirode — šah.

Treći čin — hepiend. Ipak sam osvojio treće mjesto, iza pobjednika Milana Vukića i ispred tuceta velemajstora i intermajstora. Uspjeh sam proslavio „Kod Konja“, ispred Narodnog pozorišta sa mojim navijačima — vunderkindima generacije Dragaševića, Šešlije i drugova.

(Nastaviće se)