Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (19.nastavak)


Osmijeh Maksima Lutovca

VIJENCI

Pozvao M.Lutovac Radojicu Dabetića da, iz svoje riznice sjećanja, sroči neku anegdotu ili iskopa kakvu minijaturu.

„Hvala ti, Majo!“, kaže Dabac „Ali plava trava zaborava… mada knjiga zavređuje pažnju, jer bez nje ničeg ne bi bilo, ništa ne bi ostalo o nama i našem druženju“.

„Pa zato te i zovem“, hvata se Lutovac za slamku. „Kad, s vremena na vrijeme, uzmem „Vijenac“ u ruke ne mogu da vjerujem da sam to ja napisao“.

„U pravu si, u vitrini pored mog radnog stola, nalaze se, jedan pored drugog, „Gorski vijenac“ i „Šahovski vijenac“. U prvom je ispeleten vijenac slobode mojoj zemlji i narodu, a u drugom igri i prijateljima, koji su mi život značili“.

„Ne moraš ništa da šalješ“ reče, iznenađen Dabetićevom komparacijom, Lutovac. „Dosta je ovo“!

P.S. Prvi put je dva „Vijenca“ povezao S.Gligorić na Trgu pjesnika u Budvi, 2000. godine.

GROMOVNICA

Pred početak Skupštine Šahovskog saveza, 1999.godine, malo kasneći, uđe u salu Dragan Popadić, alfa i omega tivatske „Mimoze“ i, mimo svog običaja, glasno reče: „Ova knjiga ima samo jednu manu, jer se poslije nje teško može napisati druga“, i stavi ispred predsjednika Saveza prvi primjerak „Šahovskog vijenca“.

„Baš prećera, Popadiću!“, burno (i jedini) reagova Sava Vuković, šahovski entuzijasta iz Mojkovca, poznatiji kao humanista i dobrovoljni davalac krvi.
Nije prošlo tri četiri mjeseca, a Sava zove Lutovca: „Majo, molim te, doturi mi nekako primjerak „Vijenca“, a za uzvrat ćeš dobiti flašu šljivovice, gromovnice“.

Dobri Sava ni tada nije shvatao da je „Vijenac“, za razliku od flaše pića, dubok bunar iz kojeg će šahisti još dugo zahvatati i piti.

KARPOVLJEVO IZVINJENJE

U Baru je 1975. godine održana, možda, najjača simultanka u Cmoj Go­ri. Aktuelnom svjetskom prvaku Karpovu suprotstavila se jaka ekipa Bara i grupa učesnika seniorskog prvenstva republike, koje se održavalo u Sutomoru. Pored desetak remija, Karpov je izgubio dvije partije: s Ljubom Živkovićem i mojom malenkošću. Odigrao sam mu u otvaranju jednu „divljakušu“ i on me je, vjerovatno, odmah otpisao. Međutim, kada je matiran, nije čestitao niti mi dao svoju fotografiju sa autogramom, koju je dijelio igračima koji remiziraju, već samo srušio figure i krenuo dalje.

U septembru 1996.g. u Sutomoru je održana Dječija olimpijada, čiji je Karpov pokrovitelj. Kada je, u sitnim satima, Bonja htio da me predstavi, Karpov je upao: „Mi se znamo. Ja sam od njega izgubio partiju prije dvadeset godina!“.

Tada sam shvatio veličinu njegove sujete i kako je teško podnio poraz i oprostio mu srušene figure. Pamtio je poraze, jer ih je malo imao.

(Nastaviće se)