Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (18.nastavak)


Goran Petrušić

PSIHOLOŠKI RAT

Majstorski kandidat Goran Petrušić je za knjigu uputio zanimijivu priču o nadmetanju ekipa „Dijagonale“ i „Jedinstvo“ prije meča, koju sažimamo u anegdotu.

Svaki meč u crnogorskim ligama je poseban doživljaj, ali i mala sportska drama. U posljednjem kolu Prve lige 2016. godine to su demonstrirale pomenute ekipe, pripremajući taktiku i sastav neugodan za protivnika. Tako je G. Petrušić očekivao V. Šćekića ili D. Bubanju, ali je, preko stola, vidio praznu stolicu, jer Ž. Rovčanin nije došao na partiju, dok su mu se sa poslednje dvije table, na kojima inače ne nastupaju, smiješili Šćekić i Bubanja. Mirođija u „tumbanju“ bjelopoljskog sastava bio je njihov kapiten koji je, vidjevši sastav „Dijagonala“, svoj sastav ekipe predao sudiji pred sam početak meča. Drama je nastavljena i u meču: 2:0, pa 3:1 za „Dijagonale“, a onda previdi i preokret — 3:3, što je Bjelopoljcima bilo dovoljno da se okite bronzanom medaljom, dok su dijagonalci komentarisali: „Prelukaviše nas bjelopoljske lisice!“ Uz priču o „ratovanju“ prije rata G. Petrušić je poslao partiju s mnogo kombinacija iz koje navodimo jednu.

Goran Petrušić — Vladan Anđić
Andrijevica, 2016

Crni je odigrao 27. potez… Dd4, a onda je, kako komentariše Petrušić „Udario grom iz vedra neba“: 28. Tg6! Kh7 29. Dd4 cd 30.Td6 Tg4 31.Td7

Osmijeh Maksima Lutovca

PRIJATELJI

Na nikšićkom openu 1980. godine u konkurenciju Čeha, Poljaka, Srba, Crnogoraca, ni sam ne znam kako, osvojio sam 9 (9) poena. Izašao sam ispred čuvene „Elektroprivrede“ da malo udahnem vazduha i, možda, izgubio osjećaj za vrijeme. Odjednom, iz sumraka, izbiše Blagoje Cerović i Drago Gojković. „Mi se prepali za tebe. Imaš običaj da pobjegneš poslije devetog kola“ aludirali su na moje napuštanje seniorskog prvenstva iste godine. „Ulazi brzo, počinje kolo!“ Gdje je god bio šah, bili su ili se stvarali prijatelji.

No, ni prijatelji nijesu uvijek iste volje. Na openu sljedeće godine, poziva nas sudija Vojo Dragović da izvučemo brojeve. Lijeni, odgovaramo da se igrači „paruju“ onim redom kako su se prijavili. I u prvom kolu susret Lutovac – Cerović. Gledam Baga, kao vuk jagnje, ali jagnje sve više navlači vučju kožu. Pozicija mutna i mislim: prevariću ga nekako ili on neće biti lud da mi ugrozi šanse na turniru. Sjatio se oko nas narod, ne mogu ni nogom ispod stola da ga zveknem, a on leti zemlju ne dotiče! Postavljam mu finu zamku i nudim mu topa džab džabe, ali moj đak, prof. dr Blagoje Cerović, ne haje i smlati me u furioznom napadu. Dok sam se, crven kao rak, probijao kroz vesele Nikšićane i gromki aplauz, zaustavi me moj kum, veliki džentlmen šaha, Momo Vuković: „Što se ljutiš, ako si izgubio od Horta“. Tek mi se tada smračilo, jer sam shvatio da Blagoje i Hort ne liče samo fizički, već i po igri. Na kraju sam, ipak dogurao do treće nagrade (iza Ivanovića i Horta) pa i to je sudija, pred svima, ovako prokomentarisao: „Što se ovaj navranio na naše pare“.

Malo za čim danas žalim, ali milo bi mi bilo da je moj trijumf u Nikšiću (1980) zabilježen u knjizi, inače obimnoj. „Velika rokada“, ali nije.

POBIJEDIO SEBE

Na prvenstvu 1964. godine na Žabljaku „krenulo“ Ljuba (Živkovića) i Đoka (Đurovića) pa samo ređaju pobjede. A ja još aktuelni prvak. Negdje sredinom turnira Đoku serviram Bečku (šniclu). Mada iznenađen, Đoko brzo odgovara, ali pomalo i griješi. Ponudim mu remi, a dobri Đoša, kome je šah bio sve u životu, gleda dugo u poziciju, vidi da slabije stoji, ali mu inercija ne da. „Još malo“, promrsi. I bi tako, izgubio je u par poteza. A onda je, iz te partije, rođena priča.

Kružp Đoko nekoliko dana obodom platoa oko hotela „Durmitor“, a sa mnom neće ni riječ da prozbori. Nije shvatio da mi čini još jednu uslugu. Ali, trećeg dana, na hotelskoj terasi, glasnu se sa susjednog stola: „Hoćeš li jedno pivo, Maksime“?

Pobijedio naš drug Đoko, veliki šahista i čovjek, samog sebe i svoju malu muku. Ko to ne razumije, ne shvata ni šta je šah ni život.

(Nadtaviće se)