Maksim Lutovac: Anegdote i minijature (3.nastavak)


Zgode Božidara Ivanovića

ZAMKA ZA PREZIDENTA

Branko Filipović je obećao direktoru bolnice Ljubu Živkoviću neke krevete poslije zemljotresa, ali je vrijeme prolazilo, a on nikako ni da se javi. Tada sam dolazio kod njega kao predsjednika ŠK „Titograd”. Jednog jutra u Zavodu za zdravstvo, gdje je on radio kao svemoćni direktor, čekao sam ga da dođe sa sastanka. Zazvoni telefon, kad Ljubo iz Bara traži svoje krevete. „Kako ću doći do tog čovjeka, ima li kakvih šansi, znaš li, možeš li tu nešto učiniti, toliko ga tražim, izbjegava me, stalno mi govore daje odsutan, iako ja znam daje tu”, izjada se Ljubo. „Znaš što ćeš, rekoh mu. Nazovi kroz pola sata pa ću te povezati s njim.” Znao sam da Branko puno voli Bata Minića i da bi za njega bio spreman sve da učini. Ne prođe dugo, pojavi se on i mi se srdačno pozdravismo. Ubrzo zazvoni telefon i ja ponovo podigoh slušalicu: „Prezidente, tako sam mu se prijateljski obraćao, evo Bato Minić zove iz Zagreba”. ,,A, je li molim te, oduševljeno će Branko, kako je Bato, daj da ga čujem”. Uze on slušalicu, a ja onako, izbliza, čujem Ljuba kako vrišti: „Nije ti ovo Bato iz Zagreba, nego Ljubo iz Bara, nećeš mi više bježati.” Prezidente napravi kisjelu facu, ali se brzo povrati. Onda se uozbilji i reče: ,,E moj Ljubo, milo mi je da si dobro i zdravo, ali od onih kreveta nema ništa, nijesam želio da te razočaram”.

TRAGIČNI I DUHOVITI LEZO

Sa sjetom se sjećam druga iz mladosti Đoka Leza Vujovića, koji me posjećivao na šahovskim prvenstvima i na jednom od njih, u Ulcinju 1992. godine, se utopio na Maloj plaži.

Oduševljavao me njegov duh, kao na prvenstvu Cme Gore na Cetinju 1971. godine.

U blizini muzeja kralja Nikole, jedna grupa stranaca nešto komentariše, a Đoko, onako radoznao, započe nemušt razgovor s jednim čovjekom na „tankom” francuskom jeziku. Uglavnom Đoko ga upita da li je čuo za Njegoša. Čovjek odmahnu glavom. Đoko se iznervira, kako to da neki glupi stranac nije čuo za velikog Njegoša, pa nastavi: ,,A jeste li čuli za Puškina?”, Pošto dobi isti odgovor, on produži još malo: ,,A jeste li čuli za Dostojevskog?”. Belgijanac, koji se tako predstavio, bješe već malo postiđen, pa zastade na trenutak i skoro izvinjavajući se reče: „Žao mi je, ali nijesam ni za njega čuo”. „Odlično”, povika radosno Lezo, pa se okrenu ka meni i tiho nastavi: „Ovo je ipak neka budala.”

„OBJEKTIVNOST VELEMAJSTORA

Jednom sam putovao sa D. Velimirovićem (i jednom damom na zadnjem sjedištu) za Vmjačku Banju. Vozio je svog omiljenog ,,DAF’-a jezivom brzinom na moje veliko iznenađenje. Dama je pokušavala da ga smiri, mada dosta nevješto, pokazujući očigledan strah. Draško nastavlja u svom stilu i još se okreće nazad da bi uvažio damu. Ja se tek onda zabrinem. Dok Draško ubjeđuje našu gošću da nema potrebe da se uzbuđuje, primijetio sam u daljini čovjeka bez noge kako prelazi kolovoz i to jako sporo, oslanjajući se na pomagalo. Mislio sam da će ga i Draško primijetiti, ali on  nesmanjenom brzinom juri pravo ka čovjeku. Sve se odigralo tako brzo da sam samo zažmurio i brzo podigao ruke s očiju, srećan što se nije čuo nikakav udar. Sve je dobro završilo i Draško je, sav u znoju, od šoka, zaustavio auto na ispustu pored puta. „Kakav idiot, ljudi moji, biste li ovo vjerovali”, povika on, baš iznerviran. „Mora daje ovako ostao i bez one noge.

(Nastaviće se)