Velemajstor Milan Draško: Sula, Matvejević i Dijana (2. nastavak)


This image has an empty alt attribute; its file name is image002-2.jpg

Sula, Matvejević i Dijana

Drugi nastavak

Vraćam se prema Cernici, kad sam se približio mjestu gdje sjedi Sula, obuze me neshvatljivo jaka želja da mu priđem i pozdravim ga! Podsjetio bih ga na svog oca, možda bi zaplovili u sadamdesete, kada je Velež igrao najljepši fudbal u Jugoslaviji. Tvorac slavnog tima Sula, čuveni BMV (Bajević, Marić, Vladić) i pun stadion u transu: „Rođeni, Rođeni“!

„Utakmice su bile velike, praznične sofre za kojim se gostio čitav grad. Zbog tog porodičnog odnosa zvali su ih Rođeni…“ (Mišo Marić)

Ponekad bi Sula uoči utakmice izvodio igrače na terasu iznad svlačionice. Pogled prema punom stadionu ispunio bi srca. Publika je bila vesela, muzikalna i duhovita. Sula: „Pogledajte naše navijače,  oni nisu došli radi mene, već zbog vas. Igrajte svoju igru i pružite im zadovoljstvo“! Igrali su majstorski, i sa jednim posebnim, „osunčanim šarmom“.

Kroz koprenu vremena vidim sedmogodišnjeg dječaka kako izlazi iz očevog fiata i nestrpljivo se probija kroz kapiju stadiona pod Bijelim brijegom. Uskoro počinje utakmica Velež-Željo. Prvi put na stadionu! Majstorije Osima, Bajevića, Piketa Mujkića, Kulje Vladića, fantastična utakmica (2:2). Vidim korpulentnog, grlatog Pavu Cvitanovića, koji je stalno u pokretu i pjeva: „Golova, golova“. Kad je posebno oduševljen, zapjeva: „Ako mi se rodi muško, nadiću mu ime Duško, ako mi se rodi mala, nadiću joj ime Mara“! Vidim suncem okupan Mostar i radost na licima navijača.

Duško Bajević, „Princ sa Neretve“, lijepo priča o Suli: „On je bio i trener i otac. Volio je ljude. Volio je slobodu. Njegov pedagoški pristup počivao je na humoru. Recimo, ti kad vidiš Sulu, ne može proći pola sata a da se ne nasmiješ. Njegova je logika bila logika ironije i humora. Kaže: ‘Nemoj ti slučajno da skočiš. Viši si kad ne skačeš nego kad skačeš.’ Ili: ‘Nemoj da ideš na loptu. Daćeš go, a to nije dobro…’ On je sve okretao na šalu“.

Ozren Kebo pitao je Duška o šamaru koji je dobio od Sule. „Sjećam se, u Banjaluci igramo finale s Borcem, vode oni 2:0. Pred kraj poluvremena imao sam pravu šansu, Ćela je centrirao i lopta je išla meni na glavu. U tom periodu glavom sam rijetko promašivao, i već sam bio siguran da će to biti go, samo sam trebao glavu postaviti. Ali sunce mi je išlo u oči i lopta me udari u čelo i odleti preko gola. Odmah poslije toga sudija svira kraj poluvremena. I Sula kaže: ‘Šta je, Bajeviću, šta bi?’ ‘Nisam vidio, treneru, loptu od sunca.’ ‘Od sunca? A što nisi rekao da ti ga sklonim’, pa šamarčinu. (smijeh). Naravno, šamar je bio sve samo ne tipično Sulino sredstvo treniranja, ophođenja s igračima ili građenja autoriteta. Prije je riječ o izuzetku koji se nije ponovio“.

Vladimir Šenauer, nekadašnji Sulin saigrač u Hajduku, lijepo dočarava Sulin karakter: „Bio je strašan igrač i najveći zafrkant od svih. Volio je život. Krasno je pivao. Ispočetka to su bile bosanske sevdalinke, ali s vremenom je naučio najpopularnije dalmatinske pisme, pa kancone“.

Kako se osjećao nekadašnji ljubimac grada, čovjek tako vedre, muzikalne naravi u tragičnim godinama rata. Da li se skrivao, strahovao, jesu li ga poštovali i približno kao ranije?

Prof. dr Roko Markovina napisao je divan tekst u časopisu „Most“ (januar 2007). Opisuje kako je Sula maestralno savladao Bearu na utakmici sa Zvezdom, a Beara uzeo loptu iz gola, došao do MAESTRA i zagrlio ga. Izuzetni su detalji o Sulinom dostojanstvu u najtežim vremenima.

„I nešto kasnije, za vrijeme i prvog i drugog rata u Mostaru (1992. i 1993.) susretali smo se svakog jutra, na dnu Radićeve (i pod granatama i bez njih). MAESTRO je bez straha, sjedio na zidiću ispred Vahinog kafića… pozdravili bi se i malo popričali… i nije mu padalo na pamet napustiti Mostar, iako su ga zvali i uprava Hajduka i njegovi puleni iz one slavne generacije Veleža, koju je On stvorio i načinio slavnom. MAESTRO je dobro znao da je i to cijena ovoga što pišem i da je njemu, Suli, koji je postao jednoznačnicom Grada, zapravo samo tu mjesto… i nigdje drugdje. Sve ostalo, po njegovom poimanju, bila bi izdaja. A MAESTRO nikad ne izdaje“.

Nije nikakvo čudo što sam osjetio tako jaku želju da priđem Suli. Trenutak neodlučnosti, skrenuh prema Bulevaru, da još malo razmislim. Vraćam se u Ulicu Adema Buća, kratak pogled prema izlogu knjižare „Mutevelić“. Sula je samo pet koraka od mene. Propuštena je posljednja prilika da upoznam legendu! Krenuo sam prema Šemovcu i Mahali, a kada sam ponovo došao u Mostar, na stubovima su bile Suline smrtovnice. Zauvijek je otišao 16. novembra 2006.

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.