Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (46): Crno – bijela polja života i šaha: ŠAH, FIDE, SPORT, MOK…


Opšte je poznato da je šah započeo svoj život na jugoistoku Indije, krajem V vijeka. Bilo je još ponegdje šahovskih figurica, poput onih, pronadjenih u iskopinama u Avganistanu i Uzbekistanu, koje datiraju iz pedesetih godina ka našoj eri, odnosno dvjesta godina naovamo. Ali to nije valjan dokaz da je šah tada postojao, makar u svom najprostijiem obliku, mada se može pretpostaviti da je to bilo doba porodjajnih bolova, pred radjanje šahovske igre. Materijalni dokazi iz Indije jasno su razriješili to pitanje, koje je dugo mučilo istraživače, a dalje prećenje razvoja šaha kroz vjekove bilo je puno lakše. Iako je bilo nekoliko značajnih istorijskih šahovskih imena kroz XVII i XVIII vijek, tek u drugoj polovini XIX vijeka dolazi do snažnog uspona šaha i ustanovljenja borbi za titulu svjetskog prvaka 1886. godine. Porast interesovanja za mečeve najjačih igrača svijeta, i ostala takmičenja po evropskim gradovima, ukazao je na potrebu za osnivanje svjetske kuće šaha. Tako je, u julu 1924. godine u Parizu, od strane 15 zemalja potpisan Protokol o osnivanju FIDE, koji je, u ime Jugoslavije, potpisao ljubitelj šaha i pisac J. Ovadija iz Beograda.

Takodje, u Parizu je 1894. godine, formiran Medjunarodni olimpijskli komitet, čiji je idejni tvorac francuski prosvjetni djelatnik, pravnik i istoričar Pjer de Kuberten (1863 – 1937). Njegova zamisao, da se pod okriljem MOK-a održavaju medjunarodna sportska takmičenja najvišeg ranga, kao nekad u Grčkoj, dobijala je sve više pristalica i zemalja – članica. On je iskusno procijenio da je za sjedište MOK-a najbolji izbor Lozana. Iako je bio mali rastom (162 cm) Kuberten je bio duhom velik poput Alpa, u čijoj blizini je živio do smrti (Ženeva). Kao vrsni prosvetitelj zalagao se za uvodjenje fizičke kulture u francuski nastavni program, uz obrazloženje da bavljenje sportom vodi podizanju fizičke i moralne spremnosti naroda i pojedinca, a time i snaženju vojničkog duha nacije. To je bio zahtjev vremena, velikih društvenih promjena i posljedica francusko – pruskog rata (1870 – 1871). Sport je demokratski fenomen koji otvara vrata pred svim nacijama i vjerama, bojama kože i različitostima svake vrste, i daje ravnopravne šanse svim učesnicima da pokažu svoje sposobnosti. Danas mnogi sportski poslenici ne razumiju osnovne i izvorne poruke MOK-a, pa se usudjuju da kategorišu sport, dajući sebi za pravo da ga time, svjesno ili nesvjesno, diskriminišu. Kad je jedan od tvoraca karatea u Japanu došao u posjetu našoj Vladi, odnosno resoru sporta 1996. godine, ulazeći u moj kabinet, pružio je ruku i ostao miran u mjestu, uspravan kao stub, iako već zašao u osamdesete. Ja sam ga s poštovanjem posmatrao sve dok sam se sjetio da mu ponudim da sjedne. Žao mi je, i krivo mi je što sam zaboravio ime tog čovjeka, ali sam dobro zapamtio njegov gest, kad je tokom razgovora saznao da sam ja šahovski velemajstor. Naglo je ustao i pokonio se, onako kako to Japanci znaju, a meni ništa drugo nije preostalo nego da se divim tom starom gospodinu i mladalačkim reakcijama njegovog duha i tijela. Pričao je o istorijatu karatea na Okinavi, pa pomenuo poslijeratnu pustoš u Tokiju, kad su, on i njegovi drugovi – sudenti na Univerzitetu, morali da se bore protiv hladnoće, koja je ulazila u njihove domove kroz polomljena stakla na prozorima, pa su se pokretima ruku i tijela zagrijavali da sačuvaju zdravlje. Zato ne čudi što taj sport, koji u prevodu sa japanskog znači – prazna šaka (bez oružja), vodi borbu sa zamišljenim protivnikom, jer taj zamišljeni protivnik može biti svako. A, ustvari, to je borba za sopstveni život! Bar tako sam ja razumio tog divnog čovjeka i od tada sam zavolio sportski kredo karatea, koji je snažno utemeljen na fer pleju.

A sad se vraćam šahu. FIDE se trudila u poslijeratnom periodu da na najbolji naćin sprovodi sve aktivnosti u cilju razvoja i popularizacije šaha. To su pokazali i sjajni rezultati, koji su šah uzdigli do visina Olimpa. Ipak, veliki pad FIDE (predsjednik Maks Eve) dozvoljava sebi kad bezdušno odbacuje zahtjeve Bobija Fišera za meč sa Karpovom 1975. godine, dopuštajući da, tako olako, iz šahovskog života nestane najveći igrač u istoriji ove igre. Novi težak momenat za šah nastupio je 1993. kad je odbijen zahtjev Garija Kasparova (predsjednik Florensio Kampomanes) da se poveća nagradni fond u meču. Iako se to mnogo razlikuje od slučaja Fišer, FIDE je morala naći bolje rješenje od onog koje je uslijedilo. To je bila njena poslednja odluka, poslije koje se raspala. Već sredinom osamdesetih počelo je interesno djelovanje raznih grupacija koje su, poput lešinara, osjetile crno – bijelu krv. Rejting i turniri po švajcarskom sistemu odjednom počinju da srozavaju sve ono što je bilo zaštitni znak ranijeg progresa. Možda nije slučajno što je izumitelj tog sistema bio Švajcarac dr J. Miler, jer motiv je bio plaćanje takse i kotizacije od strane više stotina učesnika. To je nekako i funkcionisalo u Evropi, ali u SFRJ, do njenog raspada, naročito u SRJ, i kasnije u SCG i nadalje, pojavili su se razni „velemajstori“ za trgovinu ilegalno štampanim knjigama i šahovskom opremom, za organizovanje lažnih turnira i rejtinga, za harač na djecu–učesnike brojnih masovnih takmičenja itd. Jedan krak te evropske hobotnice izmigoljio se na toplom crnogorskom primorju, ali je tužilaštvo, za razliku od bugarskog, pokazalo da dobro razumije šah, pa je tu optužnicu dovelo u pat poziciju.

Kakva je žalosna slika bila kad se približavao kraj SFRJ, SRJ i SCG ?! Tačno se povećavao i broj takvih turnira, u srazmjeri kako su šahovski lešinarari jače osjećali zadah svoje žrtve.
Kad sam ja, neočekivano, 2001. godine došao na čelo Šahovskog saveza Srbije i Crne Gore, bilo mi je jasno da ne mogu spasiti državu, ali sam osjećao obavezu da pokušam da spasim šah, jer ta igra pripada čitavoj cicilizaciji. Ali, kad sam shvatio sa kakvim glodarima treba da se borim, bilo mi je jasno da mi posrćemo velikom brzinom, bez zdravih mehanizama u obije federalne jedinice, spremnih i sposobnih da se suprtostave tom skrnavljenju morala i šaha. Jugoslavija ja bila velika šahovska zemlja. Beograd ispred svih, sa elitom na čelu. Svaka zemlja bi to šahovsko blago zaštitila po svaku cijenu. Nikoga nije bilo briga. Svako je počeo da gleda svoje interese. Srećom, u Srbiji su izborili status za tvorce njihovih šahovskih uspjeha, ali nijesu sačuvali javni ugled šaha. Kad smo mi, naravno, mislim na SFRJ, bili svjetski broj dva, iza SSSR – a, Zapad je kaskao za nama, kao djak za učiteljem. Ako su nadmašili učitelja, neka im je sa srećom. Ali ja znam da nije tako. Naše iskustvo i talenat osiromašeni su, ne samo osiromašenim uranijumom, nego svim prljavim dešavanjima, koje su zapadni vjetrovi pogurali u ledja i donijeli na ove naše prostore. Da čudo bude veće, protiv takve stihije nemamo nikakav odgovor. Ko danas odlučuje o šahu? Šta se preduzima?

Umjesto da država i njene sportske institucije, zajedno sa Šahovskim savezom, traži izlaz iz tog lavirinta, oslanjajući se na stručne i ugledne ljude, ona nonšalantno konstatuje da šah ne zaslužuje mjesto medju ravnopravnim članicama medjunarodne sportske asocijacije. Sve u poslijeratnom crnogorskom sportu stvoreno je na bazi entuzijazma ogromnog broja ljudi, i to je bio naš vrhunski i izvorni sport. Da li je taj recept zamijenjen neoliberalnim manirom da „treba kupiti sve najbolje što postoji u svijetu“?! Ako je odgovor – da, onda je novo pitanje – čijim novcem ?!
Ja sam pokušao i neću se više obraćati nadležnim organima, jer nijesu pokazali spremnost da me saslušaju. Ali, kad bih bio u prilici, rado bih uputio par sugestija predsjedniku FIDE, gospodinu Arkadiju Dvorkoviču.

Razumijem da FIDE želi da se uključi u program Olimpijskih igara 2024. godinu u Parizu, čime će proslaviti 100 godina od svog formiranja. Ali, ubrzan tempo igre, koji je najavljen, narušiće ugled i značaj šahovske olimpijade. Zašto da se drevna igra tako prilagodjava i priklanja „jačemu“, kad je dovoljno što je FIDE pridruženi član MOK – a, i može autonomno da organizuje svoja takmičenja. To je važno zbog njihove specifičnosti, a treba ih reformisati! Takodje, valjalo bi pokušati da se u zemljama Ex Yu unaprijedi odnos prema šahu, jer on sve više posustaje i gubi pristalice.

U mnogim dnevnim i drugim listovima niko ne pominje šah. Trebalo bi platiti dobre novinare da pišu i komentarišu za tv programe, kao što su to nekad radili Dragoljub Janošević, Vlado Kozomara, Miroslav Radojčić, Brana Rakić, Vlado Kovačević i brojni ruski autori.

Predsjednik FIFA Djani Infantino je izjavio da želi da uspostavi tješnju saradnju sa FIDE, jer mnogi fudbalski treneri počinju da koriste šahovsku metodologiju za pripreme svojih timova i nacionalnih selekcija, videći teren kao šahovsku tablu, a igrače kao figure. Poželjno je povezati se sa fudbalskim svijetom, jer taj put vodi uspjehu. Gospodin Dvorkovič i krvno pripada šahovskoj porodici. Njegov otac je bio ugledan čovjek, šahovski sudija, publicista i sekretar Šahovske federacije SSSR – a. To je dovoljno da u njega možemo imati povjerenje!

Foto :
1. Predsjednik FIDE Arkadij Dvorkovič, 2. njegov prethodnik Kirsan Iljumžinov,
3. Idejni osnivač MOK-a Pjere de Kuberten,
4. Predsjednik Florensio Kampomanes,( od 1982 1994)
5. Njegov prethodnik Fridrih Olafson (Island) i
6. Dr Maks Eve koji je 1975. ustoličio Karpova bez borbe.

Velemajstor Božidar Ivanović

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.